Savle, brate, progledaj - Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkanj

Treće misijsko putovanje
Polazeći i po treći put iz Antiohije, Pavao se uputio u Efez,
grad od 500.000 stanovnika. Prođe kroz gradove Tarz, Derbu,
Listru, Ikonij, “zareda galacijskim područjem i Frigijom,
utvrđujući sve učenike” (Dj 18,23). Posjetio je Kolosu, Hierapol
i Laodiceju i napokon dopro do Efeza. U svemu oko tisuću
kilometara. Efez bijaše najveća luka Male Azije. Tri bismo
stvari ovdje istaknuli.
Efez
Ivanovi učenici. U gornjim krajevima Efeza Pavao je naišao
na nekolicinu ljudi - njih dvanaestak, koji su bili kršteni
samo Ivanovim krštenjem. Nisu ni čuli za Duha Svetoga.
Nisu, dakle, ni Kristovi krštenici, kamoli Duhovi vjernici,
opečaćeni njegovim sedmerostrukim darom, od mudrosti do
bogobojaznosti. Kršteni su krštenjem Ivanova prsta prijetnje,
a ne vatrom krsta Kristove krvi. A još manje rukopoloženi i
označeni Duhom Svetim. Riječ krstiti se znači: ukristiti se,
u-Krista-uroniti, ucijepiti se, ući u njegovu nauku i muku, u
njegovu smrt, i izaći u novi život. Postati Kristovi. Ali i to je
samo pola puta. Kruna, svršetak svega hoda jest jednokratno
i jedinstveno opečaćenje Duhom Svetim.
Pavao je skupinu poučio i na njih pojedinačno položio
ruke i zazvao Duha Božjega.
Skevini sinovi. Djela apostolska (19,11-20) opisuju jednu
nezgodu. U Efezu, glavnom gradu Male Azije, sveti je Pavao
boravio barem tri i pol godine. Utvrđivao Crkvu, redio đakone,
prezbitere i biskupe, progonio praznovjerje iz naroda.
Liječio i izgonio đavle iz duša.
Tako se sedmorica sinova nekoga Skeve, velikoga svećenika,
koji su bili ne samo nezaposleni nego besposleni zaklinjaoci
potukači, odlučili da i oni izgone đavle. Pa ako, ako. Tako
123