Savle, brate, progledaj - Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkanj

nima, prešavši u kuću nekoga Ticija Justa, ali je ipak Krisp,
predstojnik sinagoge, “povjerovao Gospodinu zajedno sa
svim svojim domom. I mnogi od Korinćana koji slušahu,
povjerovaše i pokrstiše se” (Dj 18,8). Iako je imao vanjskoga
uspjeha, Pavao je u duši bio vrlo tužan zbog slabe žetve kakvu
je on želio. Uskrsli ga sokoli u snu: “Ne boj se, nego govori i
ne daj se ušutkati! Ta ja sam s tobom, i nitko se ne će usuditi
da ti naudi. Jer mnogo je naroda mojega u ovom gradu” (Dj
18,9-10). Židovi nisu mogli mirovati. Optužiše Pavla i predvedoše
ga na sud. Prokonzul Galion, Senekin brat, ne htjede
se miješati u vjerske probleme. Oslobodi Pavla. A u gradu se
pojavi jak antisemitski pokret. Malo nakon toga Pavao je napustio
Korint i uputio se u Efez. Odatle će poslati Timoteja u
Korint gdje su nastali nemiri. Timotej je smirujuće djelovao,
ali nije se još sve bilo sleglo. Zato je Pavao smatrao uputnim
da se on osobno pojavi u Korintu. Njegova osoba i pojava
samo je uzbudila grad. Ponovno se vratio u Efez, odakle je
ovoga puta poslao Tita da smiri situaciju. Tit se vratio s vrlo
utješnim vijestima: neredi su prestali, nesporazumi nestali,
vratio se mir u zajednicu. Pavao iz Efeza odlazi u Cezareju,
zatim u Jeruzalem da slavi Pashu i vraća se na početnu bazu,
u Antiohiju. Tako završava Drugo misijsko putovanje.
Suvremeni progoni. Ne može nam ovo nemirno putovanje,
puno nade i obrata, propovijedanja i progona, ne biti povodom
razmišljanja i o suvremenoj situaciji Crkve, i one opće
i ove domaće. Nema dana da nam ne stigne kakva tužna vijest
o pogibiji kojega misionara, misionarke, biskupa, svećenika,
čak nuncija apostolskoga. Križni je put glavna dionica Crkvina
puta na ovome svijetu. Tko je kadar to uočiti, s time se
suočiti i to svjedočiti, to je pravi apostol. Blago njemu.
Pavao je “u dvije i pol godine prešao oko pet tisuća kilometara,
a od toga dvije tisuće pješke”. 63
122
63 E. Gandolfo, Sui passi di San Paolo, str. 117.