Savle, brate, progledaj - Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkanj

“ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu
noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas” (2 Sol
3,8), i dušobrižnički židovskom subotom i kršćanskom nedjeljom.
Kroz tri subote propovijedao je u židovskoj sinagogi.
Na temelju Izaijina teksta prikazao je Mesiju kao patnika,
mučenika, križonosca, a ne političkoga pobjednika. On je
pobjednik u uskrsnuću. Rezultat: “Neki se od njih uvjeriše pa
se pridružiše Pavlu i Sili; tako i veliko mnoštvo bogobojaznih
Grka i nemalo uglednih žena” (Dj 17,4).
Ali taj divni uspjeh izazvao je zlu krv u zlih Židova, koji
su unajmili skupinu vucibatina, uličara, da navale na Pavla i
družinu u Jasonovoj kući. Srećom nisu našli Pavla, pa su Jasona
izvukli pred gradske oce, koji su, poznavajući mirnoga
Jasona, samo zatražili jamčevinu od njega. Braća su u Solunu
dala Pavlu dvojicu svojih vrlih pratitelja, Aristarha i Sekunda,
koji su ga otpratili do Bereje, pa kasnije vjerojatno i do Atene.
I priključili se misijskomu timu.
Ono što zadivljuje iz Pavlova ponašanja jest njegova ljubav
prema vlastitomu narodu: On je od svojih sunarodnjaka na
smrt progonjen u Damasku, u Listri, u Derbi, u Solunu. A
ipak napisat će svom iskrenošću srca: “Da, htio bih ja sam
proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake
svoje po tijelu” (Rim 9,3). Nema većega paradoksa ljubavi od
toga. A da nema nikakve primjese šovinizma!
120
Bereja
Prešavši u Bereju, Pavao i Sila odoše vrcem u sinagogu.
Nezaustavljivi, neumorni. Luka, djelopisac, dodaje da su ovi
Židovi bili plemenitiji od onih solunskih. Zašto? Jer su primili
“Riječ sa svom spremnošću i danomice istraživahu Pisma,
da li je to tako” (Dj 17,11). Rado su slušali Pavla, ali su
bili sumnjičavi prema svemu što je on govorio. Stoga su se
oni osobno željeli u to uvjeriti kontrolirajući ono što je Pavao