Savle, brate, progledaj - Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkanj

šan, a prema velikima ovoga svijeta dostojanstven. Pavao je
svugdje i uvijek doživljavao istu pjesmu, ne samo da je on
u zatvoru i progonu pjevao psalme i hvalospjeve, nego su i
njegovi protivnici trijumfirali udarcima biča i zavisti. Pavao
je svjestan da je poseban privilegij u Krista vjerovati, a novi je
privilegij za Krista trpjeti (Fil 1,29). On ne popušta, nego sve
jači i jači u Onome koji ga jača (Fil 4,13). Sve mu to postaje
jasnijim dokazom da je Bog uza nj i on uz Boga. U dobru je
lako dobar biti, pokaži se na kušnji koliko vrijediš. Tu je, u
tim križevima i šibanjima, Pavao obratio tri značajne osobe:
Lidiju, krznaricu, stražara rimskoga u zatvoru i onu ropkinju!
Vrh društva, srednji sloj i samo dno. Sve ulazi u evanđelje,
cijelo društvo. Svi smo Božji.
Bježimo li od križa? Što je s nama i našim modernim
evangelizatorima? Bježimo li od šibanja i zatvora, uopće od
križa? Od kušnje i biča? Kad je majka Terezija, sada već blažena,
bila jednom u domovini, vozila se vlakom od Sarajeva
do Zagreba s nekim sestrama.
Jedna je sestra znatiželjno upita: “Majko Terezijo, biste li
nam rekli u čemu je uspjeh Vašega pothvata i Reda?”
Majka joj odgovori: “Sestro, sve je milost, sve je Isus, ali mi
u svojoj Družbi nismo još ukinule - bičevanje!”
- Pa da! Nama je čudno što je Isus dopustio bičevanje nad
svojim tijelom. Ne možemo razumjeti što Pavao dopušta bičevanje
nad svojim tijelom, a mogao je biti nešiban. Smiješno
nam što Misionarke ljubavi nisu ukinule bičevanje u svojoj
Družbi. Zapravo nismo uopće kadri ni shvatiti, mislimo da
su totalno sišle s pameti, ali, eto, one u svojoj Kongregaciji
imaju nesmanjen broj novakinja. Koliki su između nas svećenika
izbacili pokoru, post i ostala provjerena sredstva i putove
kršćanskoga mrtvenja i uspjeha? A uveli... Pa on je napustio
obvezatni časoslov, kamoli da ne zapusti neobvezatnu
krunicu!
117