Savle, brate, progledaj - Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkanj

Ratko Perić 

SAVLE, BRATE, PROGLEDAJ! 

Duhovne vježbe po sv. Pavlu

Biblioteka Crkve na kamenu - knjiga br. 102 

Nakladnik 

Crkva na kamenu 

Urednik 

Dr. Božo Goluža 

Korektor 

Prof. Ilija Drmić 

Slike 

Franjo Dolenec 

Tumačenje slika 

Dr. Vjeko Božo Jarak 

Tisak 

Suton, Široki Brijeg 

CIP - Katalogizacija u publikaciji 

Narodna knjižnica HNŽ Mostar 

UDK 27-248.4 

27-42 

PERIĆ, Ratko 

Savle, brate, progledaj! : Duhovne vježbe po sv. Pavlu / Ratko Perić 

; [slike Franjo Dolenec] . - Mostar : Crkva na kamenu, 2006 ( Suton 

: Široki Brijeg ) . - 245 str. : ilustr. u bojama ; 21 cm. - ( Biblioteka Crkve 

na kamenu ; knj. 102 ) 

Bibliografija: str. 235-236 . - Franjo Dolenec: str. 237-239

Ratko Perić 

SAVLE, BRATE, 

PROGLEDAJ! 

Duhovne vježbe po sv. Pavlu 

Mostar, 2006.

Sadržaj 

Predslov ..................................................................................... 7 

Kronologija Pavlova života ...................................................... 9 

Uvod ......................................................................................... 11 

Savlovo prosvjetljenje ............................................................. 21 

Pavlov pojam o Bogu ............................................................. 39 

Jedinstvo Petra i Pavla ............................................................ 55 

Pavao o molitvi i u molitvi .................................................... 69 

Pavao o evanđeoskom celibatu ............................................. 79 

Pavlov nauk o križu ................................................................ 91 

Pavlov kružni i križni put ................................................... 105 

Pavlov poraz na Areopagu ................................................. 127 

Hvalospjev ljubavi ............................................................... 141 

Euharistijski Krist ................................................................ 147 

Pavlove poruke Timoteju ................................................... 155 

Pavlova pravila sreće ........................................................... 169 

Apostolove mjesečne nakane ............................................. 177 

Pavao svjedok ....................................................................... 181 

Pavao savjetnik .................................................................... 191 

Suobličen Kristu patniku u muci svojoj ........................... 203 

Pavlova poniznost i pobjeda .............................................. 219 

Ređeničke prisege na evanđelje ......................................... 223 

Bibliografija .......................................................................... 235 

Bilješka uz Dolenečevo slikarstvo ..................................... 237 

Popis imena .......................................................................... 241

Predslov 

U nizu knjiga o duhovnim vježbama: po Gospi, po Dvanaestorici, 

po Davidu, mjesni mostarski biskup Ratko objavljuje 

svoja duhovna razmatranja po sv. Pavlu, apostolu naroda. 

Brojne su publikacije o Pavlu, i na hrvatskom jeziku, kao 

na primjer Holznerov Pavao, Ivonidesov Orijaš kršćanstva, 

Tomićev Pavao, Apostol naroda, odnosno brojni članci o pojedinim 

vidovima Pavlovih teoloških tema i preokupacija u 

raznim teološkim časopisima. Ova je knjiga specifična, selektivna, 

pisana na kraju određene prouke, pisanja i citiranja 

Pavlovih spisa. Neka vrsta sažetka doživljena Pavla. Petnaestak 

predavanja o temama, koje bi mogle biti poticajne za 

nas svećenike, ito u prvom redu za naš duhovni život, a onda 

i kao nadahnuće za naše propovijedanje drugima. Pavlov život 

i teološka misao usmjereni su na Boga Oca, Sina i Duha 

Svetoga, na Crkvu, kao božanski instrument i znak ujedinjenja 

ljudi s Bogom i ljudi međusobno, na vječno spasenje. 

Svećenici će moći posegnuti za ovom duhovnom knjižicom i 

pročitati je ne samo u kratkom vremenskom razmaku, nego i 

navraćati se na pojedina razmatranja, osobito ona koja služe 

za ispit svećeničke savjesti s obzirom na propovijedanje, misijsku 

svijest, podnošenje križa, na Euharistiju, molitvu, celibat, 

povezanost s crkvenom hijerarhijom i prezbiterijem, na 

borbu protiv heretičnih i šizmatičnih ideja u svojoj zajednici. 

Uvjereni smo da će ova duhovno-teološka građa naći svojih 

čitatelja ne samo među hrvatskim svećenstvom, nego i među 

vjeroučiteljima, redovnicama i među biblijski načitanijim 

vjernicima laicima. 

Hrvatski umjetnik Franjo (Francina) Dolenec, iz Hlebina, 

oslikao je šesnaest prizora iz života sv. Pavla kako je prikazan 

u ovim Duhovnim vježbama. Slike su vlasništvo Galerije pri- 

7

jateljstva u biskupiji u Mostaru. Dok biskup na jednoj strani 

u duhovnim razmatranjima svojim perom prikazuje Pavlovu 

osobu i misao, na drugoj strani slikar Dolenec svojim umjetničkim 

kistom dočarava tu istu Pavlovu osobu i misao. Na 

umjetnika Doleneca na kraju knjige daje kratak osvrt dr. don 

Vjeko Božo Jarak. Isti autor o umjetnikovim ovdje objavljenim 

djelima na poleđini pojedinih slika iznosi svoju interpretaciju 

i vrijednosni sud. 

Bog milosrđa i mira blagoslovio dobrohotna čitatelja! 

Mostar, svetkovina sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 2006. 

8 

Don Ante Luburić

KRONOLOGIJA 

PAVLOVA ŽIVOTA 

Rijetko se nađe kod dvojice pisaca da je savršeno ista kronologija 

Pavlova života i djelovanja. Ovo bi bile približne godine 

u kojima se većina bibličara slaže: 1 

Rođen početkom nove ere, između 5. i 10. godine. 

Obraćenje: između 34. i 37. 

Prvo misijsko putovanje: 45.-49. 

Jeruzalemski koncil: 49. 

Drugo misijsko putovanje: 49.-52. 

Treće misijsko putovanje: 53.-58. 

Zatvor u Cezareji: 58.-60. 

Prvi put u Rimu: 61.-63. 

Pohod Istoku: 64.-66. 

Drugi put u Rimu, mučeništvo: 67. 

1 C. Tomić, Savao Pavao, Zagreb, 1982., str. 129-132; Počeci Crkve, 

Pavao - Apostol naroda, Zagreb, 1995., str. 7-8. 

9

UVOD 

Nekom zgodom u jednoj redovničkoj zajednici rekoše mi 

sestre da bi voljele imati jedno duhovno predavanje. 

“Hajde, skupite se. Imam spremljen jedan nagovor o sv. 

Pavlu.” 

Kaže jedna sestra: “Nemojte nam o sv. Pavlu. Dajte o kojem 

manjem svecu kojega možemo slijediti, tko će trčati za 

sv. Pavlom?” 

“Kako tako govoriš? On uzvišeno piše Korinćankama i 

Kološankama koje su se tek obratile na kršćanstvo, koje su 

bile praktično vjerski nepismene i nerazvijene, a vi, Kćeri 

milosrđa ili Kćeri Božje ljubavi već godinama idete čvrstim 

koracima ne samo kao kršćanke, nego i kao redovnice, i ne 

možete za sv. Pavlom?” Evo, ovdje u ovoj knjižici ne samo 

jedan nego petnaestak nagovora o sv. Pavlu, cijele trodnevne 

svećeničke duhovne vježbe. 

Zašto još jedna knjižica o sv. Pavlu, kad ih ima i na hrvatskom 

jeziku po policama naših knjižara u preobilju? 

“Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće” o životu i 

radu sv. Pavla, “naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati” 

kako sam osobno doživio ovoga “ambasadora Kristova”, 

“apostola naroda”, “evangelizatora i pastira”, “svjedoka i 

učitelja”, “orijaša kršćanstva”, ili kako ga već naslovljuju tisuće 

njegovih proučavatelja i sljedbenika. Kao što je sv. Luka, pročitavši 

izvještaje “mnogih” o Isusu Kristu, naumio donijeti i 

svoj osobni i vlastiti pisani prikaz i doživljaj, tako se i meni 

učinilo prikladnim opisati Pavlovu osobu i misao kako je doživljena 

u duhovnim vježbama braći svećenicima. Eto zašto. 

11

Ima jedna legenda koja kaže da je genijalni arhitekt i graditelj 

anglikanske katedrale sv. Pavla u Londonu (1675.-1697.), 

Christopher Wren, nakon što je stara katolička katedrala iz 

604. godine izgorjela u velikom požaru 1666. godine, obilazio 

radnike na prostranu gradilištu. Pita jednoga što radi. Kaže 

on da teše kamen za katedralu. Pita drugoga što on radi. Veli 

da zarađuje kruh da prehrani obitelj. Pita trećega što on radi. 

“Pomažem Christopheru Wrenu u gradnji katedrale.” 2 Meni 

bi bilo drago kad bih veličanstveno Božje djelo, koje se zove 

sv. Pavao, ovim duhovnim vježbama malo više približio duhovnom 

vježbatelju, i sebi samomu, apostola Pavla te ga lakše 

slijedio. 

Prije nego se upustimo u promatranje Pavlova života i misijskoga 

djela kojim je osvajao svijet za Krista, pogledajmo 

kratak curriculum vitae velikoga osvajača svijeta koji je sve 

poduzimao u svoje ambiciozne sebične strastvene svrhe. 

Aleksandar Makedonac zvani Veliki. Za primjer 

prodorna, probojna, propulzivna čovjeka, probisvijeta, tj. 

koji svijet probija mislima, riječima i djelima, navodimo Aleksandra 

Velikoga, zemaljskoga cara nad carevima. Ali, kako 

se on metodološki i moralno probijao, neka nam posluži ovih 

nekoliko povijesnih činjenica. 

Rođen je 356. godine prije Krista. I živio 33 godine. Sin 

Filipa II., makedonskoga kralja, i Olimpije, princeze epirske. 

Učenik Aristotelov od svoje 13. godine. Naučio je Homerovu 

Ilijadu napamet, i to je jedina knjiga koju je sa sobom 

nosio u osvajanje globusa zajedno sa sabljom. Kad je vidio 

koliko mu je otac osvojio zemalja, rasplakao se i raskukao: 

2 W. Barclay, Phillipians, Galatians, Ephesians, Edinburg, 2 1976., str. 

121. Wren je prvi pokopan u katedrali 1721. godine. Na njegovu grobnom 

spomeniku stoji natpis: If you want to see his monument, look around. Ako 

mu želiš vidjeti spomenik, okreni se unaokolo. 

12

“Jadan ti sam, nije mi otac ništa ostavio što bih ja osvojio da 

me svijet zove ‘velikim’.” Ali i on je nešto osvojio, pa je zadobio 

taj veliki epiteton. 

Kad je Filonik doveo konja Bucefala Filipu na prodaju za 

trinaest talenata (40.000 dolara), nakon što su bijesna konja 

pokušali obuzdati i uzjahati i nisu uspjeli, Filip je rekao neka 

vrate konja kući. Aleksandar je uzvratio da njemu daju konja. 

Okrenuo mu je glavu prema suncu, jer se konj bojao svoje 

sjene, obuzdao ga, uzjahao, protrčao, vratio se i - kupio konja. 

Otac mu je rekao: Sine, traži kraljevstvo sebi ravno, ta Makedonija 

za tebe nije dostatno prostrana. 3 

U 18. godini predvodio je očevu konjicu u bitki kod Keorneje 

u Grčkoj. 

U 20. godini, 336., postao je carem makedonskim. Naime, 

njegov otac, Filip II., makedonski, oženio se s drugom 

ženom, Kleopatrom, ne onom egipatskom, nego grčkom. Na 

to je Aleksandrova majka Olimpija, zavidna, dala ubiti svoga 

muža, Aleksandrova oca, Filipa. Potom je i Aleksandar, kao 

prvi čin svoje vladavine, dao poubijati sve druge preostale 

žene i djecu od tih žena svoga oca, samo je ostavio Arideja 

koji je bio umno pomaknut. Njemu se smilovao, jer mu nije 

bio pogibeljan. 

U proljeće 334. udario je preko Helesponta s 35.000 vojnika 

na Perzijance i pobijedio ih kod rijeke Granika. Utekao 

mu je kralj Darije III. Osvojio je Ankaru, Paflagoniju, Ciliciju 

i Kapadociju. Kad je osvajao Siriju i spustio se u Tarz, iz kojega 

će kasnije, kao helenizirana grada, niknuti Savao alias Pavao 

(Dj 21,39), okupao se u rijeci Cidnu, razbolio se i umalo 

nije zaglavio. Liječnik ga je Filip izliječio. Uto je čuo da je na 

sjeveru opet provalio onaj nesretni Darije III. Te on gore. 

3 Plutarh, Aleksandar Veliki, knjiga III., preveo Z. Dukat, Zagreb, 

1988., str. 6. 

13

Godine 333. pobijedio je po drugi put Darijeve Perzijance 

kod rijeke Isa. Ali mu je i po treći put pobjegao Darije, kao 

onaj Laden. Odatle se zdurnuo prema jugu u Feniciju na grad 

Gordion, koji je osnovao Gordije; prema legendi napravio je 

nekakav uzao za koji se govorilo tko ga odmrsi da će osvojiti 

svijet. Taj je uzao bio u hramu Zeusovu. Kad je to Aleksandar 

čuo, ušao je u hram i mačem presjekao Gordijski čvor. Eto 

ti tvoga razmrsivanja! I tvoga Gordijskoga čvora kao nečega 

neraščvorivoga. I osvojio Tir nakon sedmomjesečnoga opsjedanja, 

gdje je pobio 8000 ljudi, a 30.000 prodao i uzeo novac 

za daljnja osvajanja i klanja. 

Godine 332. osvojio je Egipat - Misir. Utemeljio je grad koji 

je nazvao po sebi: Aleksandrija. Dok su mu drugi gradili taj 

grad, on se svrnuo u Libiju i smlavio je što bi plesnuo rukom o 

ruku. Inače, desetak gradova zvalo se njegovim imenom. 

Godine 331. po treći put Darije III. pripremio je silnu vojsku 

i sukobio se s Aleksandrom i htio ga uhvatiti. Izgubio 

Darije kod Arbele, istočno od rijeke Tigrisa. Ito tako da su 

Makedonci izgubili samo 500 vojnika, a Darije nekoliko desetaka 

tisuća vojnika. Prava katastrofa dotad neviđena. 

Godine 330. gradovi Babilon, Suza i Perzopol sami se 

predali. Izišli pred Aleksandra s cvijećem i iznijeli preda nj 

sve zlato i srebro, 120.000 talenata. A on, slušaj ovu, u znak 

osvete što su Perzijanci 480. godine, tj. 150 godina prije toga, 

spalili Atenu, spržio je sada taj njihov grad Perzopol, sve ljude 

koje je mogao bud za što prodati, prodao, a ostatak pobio. 

Te iste 330. godine udario je na Zagroske - ne zagorske 

- gore, gdje je mislio da se skriva poraženi i traženi Darije 

III. Prije nego je dopao u Aleksandrove ruke, Darija su ubili 

njegovi vlastiti plemići. Aleksandar je priredio Dariju tako 

veličanstven sprovod kako se dolikuje jednomu perzijskom 

kralju. Nakon Darijeve smrti Aleksandar se proglasio kraljem 

Azije. Imao je, dakle, “milosrđa” samo prema mrtvima i 

maloumnima. 

14

Osvojivši predjele ispod Kaspijskoga mora, nagario je preko 

Afganistana na Kašmir. Dvije godine pacificirao je regiju, 

tj. žario, palio, ubijao i roblje prodavao. Opijen slavom, zaželio 

je da ga više ne smatraju sinom nekoga boga, kao do 

tada, nego samim bogom. Tu se oženio s Roksanom, kćeri 

mjesnoga kralja. Nakon što se jednom za ručkom napio, posvađao 

se sa svojim najboljim prijateljem Klitom koji ga nije 

htio priznati bogom. I Aleksandar ga je na mjestu kopljem 

zbo. Kad je vidio što je uradio, htio se i sam baciti na koplje, 

ali su ga dvorjani spriječili. 

Bilo je to 327. godine. Vojska mu je sva zamjerila što je 

učinio. Počele se stvarati urote, a on ih otkrivao i sudionike, 

Grke i Makedonce, gušio u krvi. 

Godine 327. osnovao je jedan grad u Babilonu i prozvao 

ga svojim imenom Aleksandrija. Dok su oni ostali gradeći 

Aleksandriju, on se zaletio na Indiju. 

Godine 326., nakon što je pobio dosta svojih časnika i 

vojnika, napunio je svoje odrede plaćenicima Irancima i s 

40.000 vojnika prodro je u Pakistan i upružio prema rijeci 

Indu. Sa svojom je flotom zaplovio Indom do njegova ušća. 

Vratio se uz Perzijski zaljev preko Pakistana u Babilon. Zamislio 

je združiti Aziju i Europu u Euro-azijsku uniju. Za glavni 

grad izabrao je Babilon. 

Godine 324. u perzijskom gradu Šušu (Suzi) priredio je 

“noć vjenčanja”. Uza spomenutu Roksanu, vjenčao se sa Statirom, 

kćeri Darijevom, i Parisatidom, kćeri Artakserksovom, 

a 10 tisuća njegovih vojnika oženilo se s 10 tisuća Perzijanki. 

Svadba Europe i Azije, Zapada i Istoka. 

Poslao je ekspediciju u Arabiju. Zaželio je osvojiti Italiju, 

Španjolsku, ali nije dočekao. 

Bog je pustio jednoga maloga komarca zujanca da bocne 

Aleksandra Velikoga, koji je, unatoč svim vrstama trava i li- 

15

jekova, umro od malarije 13. lipnja 323. prije Krista, 4 u svojoj 

33. godini života. 

Tijelo mu je stavljeno u zlatni kovčeg i odneseno u Memfis 

u Egipat, sprovod od 3000 km. Odatle je preneseno u drugom 

dugom sprovodu u Aleksandriju i pokopano u grobnicu. 

Sve su ga provincije morale štovati kao svoga boga. Volio je 

popiti, preždrijeti se i podavati se homoseksualnim orgijama. 

U 13 godina osvojio je 13 carstava od kojih su neka prije 

toga tisućljećima postojala, a sada padala pred njim ko gnjile 

kruške pod jesenskom kišom, uza samo 4 povijesne bitke. 

Kako mu se sin rodio nakon njegove smrti, nije imao nasljednika, 

a to veliko carstvo raspalo se 13 godina nakon njegove 

smrti, 311. A godinu kasnije, 310. ubijena mu je i majka 

Olimpija i Aleksandar mali. Nije od njega ništa ostalo osim 

jedne kamene glave u muzeju u Parizu i još ponegdje. 

Mali malarični komarac pobijedio je velikoga Aleksandra. 

Sjeti se, junačino Aleksandre, da je komarac 1000 puta jači od 

tebe, makar ti osvojio sav svijet. O njemu piše i Biblija, Prva 

Makabejska: “Aleksandar Makedonac, sin Filipov... dopro je 

do nakraj svijeta i poplijenio mnoge narode. Sva zemlja pred 

njim umuknu, a srce se njegovo uznese i uzoholi...” (1,1.3). 

Gusar. Prenosi sv. Augustin ovu anegdotu. Bio neki morski 

gusar koji je presretao lađe i robio. Doveli ga caru Aleksandru 

koji ga upita: Čujem da presrećeš ljude i pljačkaš ih. 

Kakav si to ti lopov? Što to činiš? 

Gusar mu odgovori: “Isto što i ti koji si osvojio cijeli svijet; 

ali jer to ja činim s malim brodom, zovu me lopovom; a ti s 

golemim brodovljem, i zovu te carem.” 5 Ne samo carem nego 

i “velikim”. Njemu koji je nemilosrdno rušio carstva ispred 

sebe, stotine tisuća i milijuna unesrećio, usmrtio, koji je sve 

4 Isti, čitav Aleksandrov životopis: str. 5-96. 

5 S. Augustin, De Civitate Dei / O Božjoj Državi, 4, 4; Ciceron, De 

Republica 3, 14, 24. 

16

Aleksandar pripravio putove 

Pavlovim misijskim putovanjima 

Aleksandar je dopro do nakraj svijeta i poplijenio mnoge narode. Sva 

zemlja pred njim umuknu, a srce s njegovo uznese i uzoholi. Sakupi silnu 

vojsku, podloži svojoj vlasti krajeve, narode i vladare da mu plaćaju danak 

(1 Mak 1,3-4). 

Prijeđi u Makedoniju i pomozi nam! (Dj 16,9). 

17

18 

PAVAO I ALEKSANDAR MAKEDONSKI 

Proučavatelji ranoga kršćanstva nemaju dvojbi s obzirom na neopisivu 

Pavlovu djelatnost. Ona je udivljenja vrijedna i predstavlja svojevrsnu 

pojavu, u okvirima povijesti neprotumačivu. Pavao je za to imao svoje 

tumačenje. Sve je pripisivao poticajima i snazi Božjega Duha. 

Pred tom je zagonetkom stajao i naš slikar i ponudio nam svoje 

tumačenje. 

Pavao bijaše znalac. Poznavao je cjelokupnu židovsku uljudbu, dobro 

se snalazio u grčko-rimskom ozračju. Stoga je mogao javno nastupiti kao 

predstavnik vrijednosti helenističkoga svijeta u njegovim najizrazitijim 

ostvarenjima. Nu, pošto bijaše upoznao i zavolio Krista, sve je to u 

njegovim očima postalo blijedim ili, kako bi on rekao, ostajalo bez nade i 

- propadalo. Samo Isus Krist i njegova božanska ljubav tvorili su jamstvo 

budućnosti - bili su i ostali jedinom nadom za čovječanstvo. 

Sve je drugo dolazilo i odlazilo, nestajalo. Bijaše tako i silni Aleksandar 

Makedonski. Cijeli mu svijet bijaše premalenim i pretijesnim. Činilo 

se kako njegovim osvajanjima nema kraja, ali kraj je uslijedio naglo, 

neočekivano i - nepovratno, pa se kao mala slika sjećanja može negdje 

naznačiti. 

U prvom je planu apostol Pavao. S vjerom u Božja obećanja, odvažnim 

korakom stupa uzdignuta čela putem što vodi konačnoj proslavi svijeta. 

Spreman sve svoje umne, voljne i osjećajne snage nesebično zalagati, 

mirno prolazi mimo zamamne ljepote zdesna i neustrašivo stupa pokraj 

strahobne vrleti slijeva. 

Slika br. 1: F. Dolenec, Pavao i Aleksandar Makedonski, akvarel, 75,5x56 

cm, sign. d.d. Francina 06.

u svojoj obitelji poklao, koji je u svakom pogledu nemoralno 

živio i radio, njemu je ovaj svijet, kojemu je ideal požuda tijela, 

požuda očiju i oholost života, dodijelio naslov “Veliki”. 

Eto, to su kriteriji ovozemnih ljudi, ljudske povijesti i ovoga 

svijeta. 

E sada: Možda bi ovaj Aleksandar Veliki bio idealan misionar 

u osvajanju svijeta za Boga samo da je imao gorušičino 

zrno Kristova evanđelja vjere i morala u sebi! Da je bio apostol, 

Mesijin misionar. Da ga je Isus uzeo u svoju zajednicu 

i povjerio mu zadaću: Učini sve narode mojim učenicima! 

Mi bismo se usmjelili pitati zašto Gospodin nije izabrao jednoga 

ovakva osvajatelja svijeta za Kraljevstvo nebesko, ali 

s moralnim kvalitetama kako Bog zapovijeda? Nemoguće 

je oteti se dojmu i odgovoriti na taj upit: Pa je li Gospodin 

upravo to učinio s Apostolom i Učiteljem naroda, kojega je 

svojom milošću iz Savla obratio u Pavla i koji je trebao stati 

pred sve kraljeve i kraljice, i careve i carice svijeta. Da je sv. 

Pavao imao divizije učenika kao Aleksandar vojnika plaćenika, 

mogao je prijeći istim putovima sijući sjeme Božje riječi. 

Uostalom i ovako je prošao mnogim putovima kojima je tri 

stoljeća prije njega protutnjao mladi car koji je bio opsjednut 

idejom helenizacije svijeta. Pavao je bio zaokupljen idejom 

kristijanizacije tadašnjega heleniziranoga svijeta. 

Jedna domišljata i simpatična teorija hoće da se upravo 

Aleksandar Veliki ukazao Pavlu u snu kad je Apostol trebao 

prvi put poći u Makedoniju: “Prijeđi u Makedoniju i pomozi 

nam” (Dj 16,9), zavapio je Makedonac iz viđenja. 6 Pavao nije 

oklijevao: “Nakon viđenja nastojasmo odmah otputovati u 

Makedoniju, uvjereni da nas Bog zove navješćivati im evanđelje” 

(r. 10). Veliki Pavao - njemu pripada naslov “Veliki” ne 

samo po onome što je učinio i napisao, nego i po mjestu u 

6 W. Barclay, Acts of Apostels, str. 121-122; Ambassador for Christ, 

str. 98-99. 

19

Kraljevstvu nebeskom - Apostol izvan Dvanaestorice, učinio 

je možda koliko svi ostali, osvajajući svijet ne za sebe nego za 

Krista. A Aleksandar mu utro infrastrukturu za naviještanje 

Radosne suprastrukture. Pogledajmo Pavlovu metodu misionarenja, 

od prividnoga zemaljskog poraza do stvarne nebeske 

pobjede, od Damaska do Rima. 

Osobna iskaznica Savlova. Savao/Pavao jest misionar, 

teolog, pastir i organizator kršćansko-helenističke Crkve u 

apostolskom vremenu. Rođen je između 5. i 10. godine poslije 

Krista u Tarzu, provinciji Ciliciji, izvan Palestine. Grad 

je bio važno trgovačko i kulturno središte na razmeđu Istoka 

i Zapada. Pavao je iz plemena Benjaminova, od oca je naslijedio 

rimsko građansko pravo. Odgojen je po strogim židovskim 

zakonima i predajama. Izučio je zanat šatorara, ali 

osobito talentirana sina otac je poslao na studij u Jeruzalem 

da postane književnik, tumač Biblije. Pohađao je višu školu o 

Tori kod Hrama, u razredu glasovitoga rabija Gamaliela (Dj 

22,3). Ubrzo se priključio dijasporskoj sinagogi gdje se pokazao 

kao strogi farizej i branitelj otačkih predaja, sukobljujući 

se s judeo-kršćanima iz helenističkoga okružja predvođenima 

đakonom Stjepanom koji je priznavao Isusa Nazarećanina 

Mesijom. Za Savla Isus je bio židovski pobunjenik kojega 

je kao lažnoga Mesiju osudilo Vrhovno vijeće, a rimska ga 

vlast osudila i razapela. To je bio jednom riječju “prokletnik 

na križu” (Pnz 2,23), koji je izdao vjeru otaca. Zato je Savao 

smatrao da mu se boriti protiv njega, njegova škandala i njegovih 

pristaša iz svih cijevi i pera. Osobno je bio nazočan i 

pristao na Stjepanovo kamenovanje. Na Prvom misijskom 

putovanju Savao je preimenovan u Pavla. O ostalome tijekom 

razmatranja. 

20

SAVLOVO PROSVJETLJENJE 

Jedno od najčudesnijih i najdramatičnijih obraćenja u kršćanstvu 

jest Savlovo u Pavlovo. Sve se zapravo zametnulo i 

buknulo u sinagogi Slobodnjaka u Jeruzalemu. Kažu da je u 

to doba u cijelome Rimskom Carstvu bilo oko 4 i pol milijuna 

Židova, u Palestini oko 2 i pol milijuna, a Jeruzalem bijaše 

najsjajniji grad Istoka. U gradu bijaše oko 400 sinagoga, 7 osim 

velikoga i slavnoga Hrama, koji je bio pokriven zlatnim ciglama. 

Moglo je to biti 37. godine nakon Krista. 

Savao i Stjepan 

U toj je sinagogi Stjepan, jedan od Sedmorice đakona, 

održao nadahnut biblijski govor o povijesti spasenja, o ulozi 

izraelskoga naroda u tome djelu i o Mojsiju kao vođi izabranih. 

Slušao ga je i Savao, Saul, Šaul, rodom iz Tarza cilicijskoga. 

Rodna mu je kuća tijekom vremena pretvorena u crkvu, 

a u vrijeme prodora islama u džamiju. 8 Školovao se upravo 

tu u Jeruzalemu kod Gamaliela Starijega, glasovita bibličara. 

Ni Savao nije mogao odoljeti mudrosti i duhu kojim je mladi 

đakon zborio budeći ponos u kršćanima a zavist u Židovima, 

koji nisu htjeli prihvatiti Krista, svoga sunarodnjaka, kao Mesiju 

ni kršćansku vjeru. Stjepan je spomenuo svu prolaznost 

kamenoga Hrama, a Židove nazvao “izdajicama i ubojicama” 

7 W. Barclay, Ambassador for Christ, str. 45; Y. Ivonides, Orijaš kršćanstva, 

Zagreb, 1973., str. 17. kaže da je bilo 480 sinagoga. 

8 E. Gandolfo, Sui passi di san Paolo, str. 29 

21

(Dj 7,52). Tu su, međutim, Židovi prešli sa slušanja riječi na 

konkretna djela rušenja i ubijanja. Zgrabiše Stjepana i odvukoše 

ga pred Veliko vijeće u predvorje Hrama. U pratnji je i 

Savao, u kojem ključa i u srcu i u mozgu. Odluka je mjerodavnih 

pala: treba Stjepana đakona, pristašu nove izdajničke 

sekte, izvesti i zasuti kamenjem, pa će i drugi doći k pameti. 

Sada više ne traže ni rimsko dopuštenje, kao ono za Nazarećanina. 

Bezglava će masa zamijeniti bilo kakvu sudačku presudu. 

A tko će masu proganjati, zatvarati i suditi. 

Brižljivi Luka, pisac Djela apostolskih, drži na oku mladoga 

Savla kako se stupnjevito privlači i izlazi na scenu svete 

povijesti. Dolazi kao vuk da udari na stado i razdere ga. Prvi 

ga put vidimo u rečenici: “Svjedoci odložiše Stjepanove haljine 

do nogu mladića koji se zvao Savao” (Dj 7,58), svukli haljine 

valjda zato da bi mogli što slobodnije udarati kamenjem 

po mladom đakonu. Očito su imali povjerenja u toga mladića 

Savla, koji je bio rodom iz raseljeništva, ali svom dušom i 

svim srcem svojim kao da je iz središta Jeruzalema, iz samoga 

sinedrija. Svojim čuvanjem njihovih haljina, kao da je sudjelovao 

sa svima njima u Stjepanovu kamenovanju, reći će i sv. 

Augustin. 9 Pošteno govoreći, morao ga je najprije oduševiti 

Stjepanov govor po kratkoći, sadržajnosti i ekspoziciji. Njega 

tek diplomiranoga studenta u klasi staroga i mudroga Gamaliela 

pismoznanca (Dj 22,3), inteligentna i tolerantna učitelja 

(Dj 5,34), izvrsna poznavatelja otačkoga Zakona i Proroka. 

Gamaliel nije bio običan rabin, nego rabban, njihov papa! Savao 

je summa cum laude polagao sve ispite pa i onaj najstroži 

- rigorosum o Mojsijevoj Tori ili Petoknjižju. I nagradu primio. 

Tko ne bi pomislio da bi bio najprikladniji Gamalielu za 

asistenta i sutra za nasljednika na njegovoj katedri Biblicuma 

u Jeruzalemu? I on je sam bio rabbi, rabin, farizejske sljedbe, 

revniteljskog usmjerenja. 

22 

9 A. Penna, “Paolo”, u: Bibliotheca Sanctorum, X., str. 167.

Ako je Savlu moglo biti drago da netko tako dojmljivo i 

razumno izlaže Sveto Pismo, kao što je Stjepan navješćivao, 

sigurno mu nije ni malo godilo što to čini jedan pripadnik 

već omražene sekte, koju je nedavno osnovao domaći veleizdajnik 

Isus iz Nazareta. “Stjepan pametno umuje, ali loše 

primjenjuje. Kako je lud, taman će dopustiti da ga se kamenuje”, 

misle ljudi u sebi. “Je li moguće da se za ovako krive 

ideje život daje?”, čudi se Savao prateći Stjepana na stratište, 

izvan grada, gdje se danas nalazi crkva sv. Stjepana. Pa kad 

već hoćeš, neka ti bude: “Savao je pristao da se Stjepan smakne”, 

stoji malo niže (Dj 8,1). Stjepan se đakon, neposredno 

prije smrti, baci na koljena i stade ponavljati Isusove riječi 

na Križu: “Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh” (Dj 7,60). 

Savao sluša. Mučenik izusti i riječi: “Vidim otvoreno nebo...” 

Do koji mjesec i Savao će vidjeti to isto otvoreno nebo... Sv. 

Augustin, koji je i sam doživio specifično obraćenje, ne toliko 

iz oholosti u poniznost, kao Savao, koliko iz jame bludnosti 

na javu čistoće, reći će da je tu, kod Stjepanova mučeništva i 

molitve za oproštenje, započelo Savlovo obraćenje: Si martyr 

Stephanus non sic orasset, Ecclesia Paulum non haberet; 10 Da 

Stjepan mučenik nije tako molio, Crkva bi ostala bez Pavla! 

Kad ga je pošpricala kaplja đakonske svjedočke krvi, nije se 

više mogao od nje oprati. Stjepanova krvna grupa A ušla je 

u Savlovu krvnu grupu B i stvorila novu krvnu grupu AB, 

jednu od rijetkih: “I dok se prolijevala krv Stjepana, svjedoka 

tvoga, i ja sam ondje stajao složan te čuvao haljine onih 

koji ga ubijahu”, vikat će Pavao iz svega glasa na jeruzalemskom 

trgu nikad dostatno raskajano, barem dvadeset godina 

kasnije (Dj 22,20). Ponovit će to pred kraljem Agripom 

u Cezareji: “Pa i ja sam nekoć smatrao da mi se svim silama 

boriti protiv Imena Isusa Nazarećanina. To sam i činio 

u Jeruzalemu: mnoge sam svete, pošto od velikih svećenika 

10 S. Augustin, Sermo, 382. 

23

dobih punomoć, u tamnice zatvorio, dao svoj glas kad su ih 

smicali, i po svim ih sinagogama često mučenjem prinuđivao 

psovati i, prekomjerno bijesan na njih, progonio sam ih čak i 

u tuđim gradovima” (Dj 26,9-11). Nad ovakvom ispovijeđu i 

kralj je Agripa ostao bez komentara. Umalo nije postao “kršćaninom” 

(Dj 26,28). 

Savao nije više trebao tražiti svete relikvije toga mučenika, 

komadićak štole koju je Stjepan nosio, ili stola za kojim je 

dvorio. Savjesti nije mogao odoljeti. Ali ipak strasti su se tek 

tada, u vrijeme Stjepanova mučeništva, bile ne samo razbudile 

nego i razbuktale. Pobjesnio je do najvišega stupnja plamena. 

Sad je htio učiniti da svi nazaretski sljedbenici završe 

kao Stjepan, misleći da će time iskorijeniti tu, po njemu, novu 

fanatičnu, fatalističku i fundamentalističku novotvorinu. “Savao 

je pak pustošio Crkvu: ulazio je u kuće, odvlačio muževe 

i žene i predavao ih u tamnicu” (Dj 8,3), bilježi sv. Luka. Ali 

Pavao kasnije još razgovjetnije i ubojitije: “Ovaj sam Put na 

smrt progonio, u okove bacao i predavao u tamnice muževe 

i žene, kako to može posvjedočiti i veliki svećenik i sve starješinstvo. 

Od njih sam i pisma dobio za braću u Damasku 

pa se zaputio da i one ondje, okovane, dovedem u Jeruzalem 

da se kazne” (Dj 22,4-5). A kazna je, naravno, bila odreknuće 

od Isusa Mesije pod fizičkim maltretiranjem i bičevanjem. 

Damask je bio u Siriji, izvan Palestine. Sinedrij je imao pravo 

nad svim sinagogama svijeta. Zato vjerodajnice Savlu od sinedrija. 

Skupina judeo-kršćana, s đakonima na čelu, dade se u bijeg 

iz Jeruzalema. Spašavaj živu glavu! Filip je dopro do Samarije. 

Prva vijest koja je obradovala kršćane u Jeruzalemu 

bijaše obraćenje jednoga Etiopljanina interventom đakona 

Filipa. Progon je postao pokretačka sila kršćanstva. Ali ni židovska 

sila protiv kršćanstva ne miruje. 

24

Tri etape progona 

Evo tri faze Savlove okrutnosti, koje se inače u čovjeku 

rađaju i razvijaju ako ih ne suzbija. 

Prvo, zadahnut je mržnjom prema određenim osobama, 

konkretno kršćanima. Pun je prezira, cinizma, popustio je 

svim porivima zavisti i oholosti, u njemu suklja želja za krvlju, 

za klanjem. Pamet mu služi da ubode i dopara. Savao 

misli da se od mržnje srce glanca, a ne da hrđa. I uvjeren je 

da sve radi za Boga. 

Drugo, osnovana je neka vrsta inkvizicije. Pavao je inkvizitor, 

veliki inkvizitor. Za inkvizitora se i stavljaju osobito inteligentne 

osobe. Razrađuje plan: dogovaranje, ogovaranje, 

informiranje, difamiranje, klevetanje, traženje oslona, ovlaštenje, 

poglavari, dozvole, papiri, propusnice, terenska, benzin, 

konji što se već ima na raspolaganju. Nema toga ljudskog 

sredstva koje nije dopušteno da se postigne tako visok religiozni 

cilj: likvidirati sve izdajnike i protivnike da se obrani čast 

Božja! Ne stavlja uopće u pitanje brani li časno čast Božju. 

Treće, skok u akciju: ne samo mrzitelj i inkvizitor, nego i 

prvoklasan diverzant, hajdučki harambaša, preskače s riječi 

na djela, juri u lov na ljude da ih pregazi, pobijedi i pobije. 

Etički je očistio Jeruzalem, čuo je da te kršćanske sorte ima još 

u Damasku. Pokret! - zaviknu svojim jatacima, uzevši papire 

od velikoga svećenika Teofila, Anina sina. 11 Iziđoše iz grada 

na sjeverna vrata, naiđoše pokraj Stjepanova groba. “Ovako 

ih treba sve kamenovati i zatrpati”, omaknu se jednomu zla 

kletva na kršćane. Još jednom podbodoše konje i izabraše 

najkraći put prema Damasku, glavnom gradu Sirije, oko 170 

km od Jeruzalema. “Čudili se pitomi konji zašto ih tako požuruju 

divlji konjanici”, 12 kaže konventualac fra Ivon Ćuk. 

11 S. Perwone, Die Reisen des Apostoles Paulus, str. 18. 

12 Y. Ivonides, Orijaš kršćanstva, str. 25. 

25

Točno je ovo putanja svakoga grijeha: prvo se zakoti sama 

želja ili nakana, zatim se nađu ortaci i oslonci, konačno se 

prijeđe na zlodjela. I upravo na tom putu nenadan susret s 

uskrslim Kristom. Samo to nije očekivao, a još manje želio. 

Evo ispita moje savjesti. Odgovori: 

Gdje se Isus osjeća progonjenim od mene? 

Kad sam zadahnut osvetom prema drugima, koji su mi 

nanijeli nepravdu? 

Kad sam nevjeran obećanoj riječi Isusu? 

Kad se bezvezno praćakam protiv Božje volje? 

Kad se ne molim Bogu nikako ili vrlo slabo? 

26 

Tri velika dijaloga 

Evo tri velika razgovora iz jednoga poglavlja (Dj 9): 

Tko će točno reproducirati ili rekonstruirati neobičan dijalog 

Isusov i Savlov? Isusov i Ananijin? Ananijin i Savlov? 

Prva dva u čudesnu viđenju, treći u normalnoj javi. Hajdemo 

pokušati ukratko spajajući razne svetopisamske odlomke u 

kojima se na tri mjesta u Djelima opisuje događaj, najprije 

ga prikazuje Luka (Dj 9,1-19), zatim Pavao dva puta, jednom 

pred Židovima (22,6-11, drugi put pred Agripom (Dj 26, 12- 

18) ili ga Pavao spominje u svojim Poslanicama (1 Kor 9,1; 

15,8; Fil 3,12; 2 Kor 4,6), osobito u Poslanici Galaćanima 

(1,13-17). 

Isus i Saul 

Isus: “Saule, Saule, zašto me progoniš?” (Dj 9,4; 22,7). “Teško 

ti se protiv ostana praćakati” (26,14), čuje Šaúl grčku poslovicu 

na materinskom hebrejskom jeziku. Što se god više, 

poput junca koji ore i odapinje zadnjim nogama, praćaka, to 

ga bolje dočeka ostan o koji se povrijedi. Naučit će se podvrgnuti 

Božjem oranju na Božjoj njivi pod Božjim ostanom i

Savle, Savle, zašto me progoniš? 

On upita: Tko si, Gospodine? 

A on će: Ja sam Isus kojega ti progoniš! Nego ustani, uđi u grad i reći 

će ti se što ti je činiti (Dj 9,4-6). 

27

28 

SAVAO PRED DAMASKOM 

Riječ je nedvojbeno o odsudnu događaju u Pavlovu životu. Bijaše to 

tajanstven i istodobno neizrecivo snažan doživljaj. Luka ga u Djelima 

apostolskim triput spominje, a sam Pavao o njemu govori kao o pozivu 

Božjem. Što se tu zapravo zbilo? Slikar Dolenec, želeći izraziti jezgru toga 

Pavlova doživljaja, nije se dvoumio. 

Na svome putu u Damask, kamo je bio krenuo u potjeru za kršćanima, 

Pavao je naglo zaustavljen. Neka ga je nevidljiva sila zbacila s konja 

i on je u sjaju svjetla ugledao produhovljen i božanski snažan lik Isusa 

Krista. U jednom hipu Pavao je shvatio jezgru Božje poruke. 

On je svom dušom revnovao za opsluživanje Mojsijeva zakona, za 

vjernost otačkim predajama, ali je pritom bio izgubio iz vida što tvori jezgru 

Božje poruke objavljene Mojsijevim zakonom i promicane otačkim 

predajama! To je beskrajno Božje čovjekoljublja što je na Kristovu licu zablistalo 

punim sjajem. Od udara te munjevite spoznaje pao je pokošen, ali 

se pribrao i osjetio radost s neočekivana dara unutarnjeg prosvjetljenja. 

Oslobođen od svih predrasuda, uskogrudnosti i umišljenosti, ozaren 

ljubavlju, sav radostan Pavao prihvaća poziv glasnika svjedoka i postaje 

djelatnikom Božjega čovjekoljublja u Isusu Kristu, neumoran i nepokolebljiv 

do smrti. 

Slika br. 2: F. Dolenec, Savao pred Damaskom, akvarel, 75,5x56 cm, sign. 

d.d. Francina 06.

pred božanskim Oračem. Savle, Savle, sa svim svojim bitkama 

samo se povrjeđuješ sve gore i gore. Ne će ti srce imati 

mira dok se ne smiri u meni, riječ je Gospodnja! - makar tu 

misao formulirao obraćenik Augustin, 13 četiri stotine godine 

kasnije. Samo je u Bogu mir, dušo moja! 

Savao: “Tko si ti, Gospodine?” (Dj 9,5; 22,8; 26,15), zamuca 

junačina, koji pade s vilena konja, a konj u propanj u 

stranu. Ja sam apostol Sinedrija da iskorijenim Ime Isusovo, 

tko me smije zaustaviti!? 

I prije nego je čuo odgovor, sinu mu kroz glavu: Stjepan je 

imao pravo, Istine mi Jahvine! 

I druga misao: I moj učitelj Gamaliel ima pravo u svojoj 

zdravoj toleranciji i ljubaznosti prema svima. 

A treća najjača: On se ipak sjeća toga nezaboravnog Lica, 

vidio ga je nekoć uživo u Jeruzalemu. Ovdje je dobro prisjetiti 

se jedne više nego zanimljive i čudesne rečenice iz 2 Kor 5,16: 

“Stoga mi od sada nikoga ne poznajemo po tijelu; ako smo i 

poznavali po tijelu Krista, sada ga tako više ne poznajemo.” 

Iz ovoga bi se dalo zaključiti da je Savao poznavao “po tijelu 

Krista”, kad je kao brucoš studirao u Jeruzalemu, a Isus prevrtao 

jeruzalemske stolove, golubove i ljudske sebične duše. 

I zato je sasvim razumljivo da Savao prepoznaje to Lice koje 

je on nekada uživo vidio. 14 Sada preobraženo poput sunca. I 

Isus bi mogao imati pravo, sunce žarko! Tko si? - samo prestrašeni 

upitnik. 

Isus: “Ja sam Isus, Nazarećanin, kojega ti progoniš” (Dj 9,5; 

22,8; 26,15), uzvraća Božji orač, a kaplje mu krvi niz obraze 

suze. Ja bih želio da ti budeš, ne apostol Sinedrija, nego apostol 

Crkve moje, moj Apostol, da pronosiš Ime moje i pred 

sinedrije! 

13 Sv. Augustin, Ispovijesti, 1,1. 

14 “Teško je vidjeti da to može značiti išta drugo doli činjenicu da je 

Pavao barem vidio Isusa u danima njegova zemaljskoga života”: W. Barclay, 

Ambassador for Christ, str. 53. 

29

Savao: “Što mi je činiti, Gospodine?” (Dj 22,10), zastade i 

zapita se ranjenik u oba oka. Nestao mu vid u po bijela dana. 

Zabljesnuo ga sjaj preko brijega, od Istoka, od Damaska. Kao 

sunce nakon pomrčine bez naočala! Pita i ujedno prelazi na 

stranu Pobjednika. “Zahvaćen - comprehensus od Krista Isusa” 

(Fil 3,12). 

Isus: “Ustani, na noge se. Pođi u Damask, u grad, i ondje 

će ti se reći što ti je određeno učiniti” (Dj 9,6; 22,10). Devetsto 

godina prije toga Jahve govoraše, ne u oluji i uraganu, u 

požaru i gromu, nego u blagom lahoru Iliji proroku: “Idi, vrati 

se istim putem u damašćansku pustinju...” (1 Kr 19,15). 

Tjelesna garda, koja je Savla pratila, ostala je bez teksta: 

čula je doduše neki ton, ali nikoga ne vidje. I sam Savao 

“otvorenih očiju nije ništa vidio pa ga povedu za ruku i uvedu 

u Damask. Tri dana nije vidio, nije jeo ni pio” (Dj 9,8-9). 

“Zato ti se ukazah da te postavim za poslužitelja i svjedoka 

onoga što si vidio i što ću ti pokazati. Izbavit ću te od 

naroda i pogana kojima te šaljem da im otvoriš oči pa da se 

obrate od tame na svjetlost, od vlasti sotone k Bogu, te po 

vjeri u mene prime oproštenje grijeha i baštinu među posvećenima” 

(Dj 26,16-18), završi Gospodin svoj veličanstveni 

program cijeloga života i svoga i Savlova. To je Isusovo djelo 

otkupljenja. 

Prvo, kad Isus uđe nekomu u život, on mu tako otvori oči 

i prosvijetli pamet da, iako posve slijep, stvari vidi posve drukčije 

nego ih je do tada vidio. Od sada će Savao otvarati oči 

drugima. 

Drugo, da se obrate od tame na svjetlost: Ljudi bez Krista 

idu u tamu, a s Kristom u svjetlo, Isus je Svjetlo, Svjetlo od 

Svjetla, Svjetlo naroda, Lumen gentium (Lk 2,32). 

Treće, takav obraćenik prelazi iz vlasti sotone u vlast Božju. 

Nekada je ljudima tresao sotona, sada je u njima Bog sa 

svom svojom pobjedom. Da prime oproštenje i baštinu među 

posvećenima. 

30

U svemu ovom razgovoru očito je najudarnija riječ: “Šaule, 

Šaule, zašto me progoniš?” Kad progoniš Stjepana, mene 

progoniš; kad progoniš Ananiju, mene progoniš. Ja sam se 

poistovjetio sa Stjepanom, s Ananijom i sa svakim kršćaninom, 

i čovjekom. Isto kao ono pozitivno rečeno u Evanđeljima: 

“Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom 

hladne vode zato što je moj učenik...” (Mt 10,42), tako i 

ovdje: Tko progoni i jednoga od moje najmanje braće, mene 

progoni. 

Već treći dan u Savlovoj glavi zvrnda misao: Šaule, Šaule, 

progonitelju Božji i ljudski? Napustio si Jeruzalem, nasrnuo 

na Damask, da uhvatiš prestrašenoga Ananiju. Htio si uletjeti 

kao vihor osvetnički! Ta vidite li da se ni o podne nije odmarao; 

o podne mu se, “u po bijela dana”, sve to i dogodilo. Htio 

je upasti u Damask da izvrši neke terorističke akcije, genocid 

nad kršćanima. A sada ulazi bespomoćan, slijep, kao malo 

dijete koje drugi vode za ruku. U sebi razmišlja: s Isusom se 

nije goniti, praćakati; samo ako kapituliram, moći ću sve dokapitalizirati, 

dokupiti. Ne će mi ništa vrijednoga propasti. 

Isus i Ananija 

Završio Isus prvu božansku rundu, prelazi na drugu. Evo 

i jednoga Ambrozija, odnosno Ananije koji će pomoći novoobraćeniku 

Savlu da se snađe, da prohoda, da progleda, da 

se ukristi, pokrsti. Ananija je čovjek po Zakonu pobožan, na 

dobru glasu pred svima, plemenit i pošten, nešto što se najljepše 

može reći o ljudskoj osobi. Tomu se čovjeku kao svomu 

učeniku - je li jedan od Sedamdeset i dvojice? - javio u viđenju 

Uskrsli tek treći dan, koliko mu je trebalo mirnim hodom 

prijeći od onoga brijega Hermona do Ananijine kuće. Možda 

je Ananija pobjegao iz Jeruzalema pred progonom: “Kad vas 

stanu progoniti u jednom gradu, bježite u drugi” (Mt 10,23), 

govoraše Učitelj. Jesi li jedino to zapamtio iz Isusovih pro- 

31

povijedi? - duhovito dobacuje Tertulijan kršćaninu koji to 

ponavlja bježeći iz jednoga grada u drugi u Sjevernoj Africi 

krajem 2. stoljeća. Ananija se sakrio negdje na tavan, blizu 

sulunara. Tu ga je još lakše stiglo Božje viđenje. 

Isus: “Ananija, ustani i pođi u ulicu Ravnu u kuću Judinu” 

(Dj 9,11), naći ćeš u čekaonici Taržanina, po imenu Savla. 

Čeka te. Točno kako Savao naziva Nazarećanina, tako sada 

Isus zove Taržanina, po imenu sela, grada, po mjestu. Milo 

za drago. “Eno ga moli se.” Juda mu Damašćanin nudi raznih 

vrsta jela, ali on ni okusiti. 

Ananija šokiran viđenjem, a još više zahtjevom, uzvraća: 

“Gospodine, od mnogih sam čuo o tom čovjeku, kolika je 

zla tvojim svetima učinio u Jeruzalemu. On ima od velikih 

svećenika i punomoć okovati sve koji prizivlju Ime tvoje” 

(Dj 9,13-14), upozorava i izvješćuje Ananija Isusa. Znaš li Ti 

kamo me šalješ? Jesi li čuo za toga vukodlaka? On je pošao 

uhvatiti mene i sve prognanike i izbjeglice u Damasku. Ima 

papire od Sinedrija, a možda je i on član Sinedrija, da nas sve 

okuje i pobije. Tko mu smije na oči? Gospodine moj i Bože 

moj! Pošalji nekoga drugoga da se susretne s tim neukrotivim 

vukom! 

Ne boj se, Ananija! “Pođi!” Do sada je vuk galopirao krivudavim 

ulicama, preskakivao plotove, zalijetao se u moje 

stado kako je htio, a sada je ušao u ulicu Ravnu, Pravu - Vicus 

Rectus - Geradeaus. Nema više majci... Sada je milo janje, 

a sutra će biti i vrli pastir. Ne skanjuj se! Naći ćeš ga u jednome 

kutu. Skutrio se, oslijepio, moli se i posti. Već je treći dan 

u snu, u grobu. Pozovi ga na uskrsnuće krštenjem. Ne će se 

više protiv ostana praćakati. Postupi po dekretu, kako ti se 

kaže. “On mi je oruđe izabrano, da pronese Ime moje pred 

narode i kraljeve i sinove Izraelove. Ja ću mu pokazati koliko 

mu je za Ime moje trpjeti” (Dj 9,15-16). Trpjeti, tj. proslaviti 

i mene i sebe, samo po križu do krune, samo po trpljenju i 

strpljenju do slave. Do sada je Savao progonio, od sada će 

32

Savle, brate, progledaj! 

Neki Ananija, čovjek po Zakonu pobožan i na dobru glasu u Židova ondje 

nastanjenih - dođe k meni, pristupi mi i reče: Savle, brate, progledaj! I ja se u 

taj čas zagledah u nj. A on će: Bog otaca naših predodredi te da upoznaš volju 

njegovu, da vidiš Pravednika i čuješ glas iz usta njegovih jer bit ćeš mu pred 

svim ljudima svjedokom onoga što si vidio i čuo. I što sad oklijevaš? Ustani, 

krsti se i operi grijehe svoje, prizivljući Ime njegovo! (Dj 22,12-16). 

33

34 

ANANIJA KRSTI SAVLA 

Za razliku od prizora pred Damaskom, ozračje se ovdje doima donekle 

tmurno. Kao da je Ananijina zbunjenost neko doba potrajala i nehotice 

se odrazila na cjelokupnu ozračju ili je pak upravo to poslužilo slikaru 

kako bi uvjerljivije istaknuo lik novoga Isusova apostola - Pavla iz Tarza. 

Dok Ananijin lik odražava stanovitu suzdržanost, dotle nam Pavlov lik 

očituje postojanu sigurnost. On je odbacio sve od sebe. Jedino što ima jest 

Goruća svjetiljka - zoran znak Isusa Krista kojega je svom dušom zavolio. 

To je njegovo jedino blago, ali je ono neizmjerno, pa, budući njega ima, 

ima sve, i ništa mu više nije potrebno. U njemu nema ni tračka kolebljivosti. 

Promotrimo li izraz Pavlovih usta i kretnje njegovih ruku, pa ih 

usporedimo s Ananijinima, razumjet ćemo Pavlovu izjavu kako u njemu 

živi snaga Kristova. Upravo to potvrđuje rumenilo na grudima, u predjelu 

Pavlova srca. Snaga Kristove ljubavi izbija iz Pavlova srca i neodoljivo 

se širi poput rasplamtjela ognja. 

Slika br. 3: F. Dolenec, Ananija krsti Savla, akvarel, 75,5x56 cm, sign. d.d. 

Francina 06.

iti progonjen iz istih razloga radi kojih je on progonio kršćane! 

Trpljenje. Samo to religiozni Židov ne želi. Ne želi nijedan 

čovjek, ali Židov nije mogao povezati Mesiju i patnika. Mesiju 

je shvaćao kao snažna ratnika i nepobjediva osvajača, koji 

će vratiti slavu Izraelu, a pokoriti sve ostale narode. Odakle 

sada Mesija koji je trebao trpjeti i tako ući u slavu? (Lk 24,25). 

Zato ga tadašnji Izrael nije ni primio. I Savao će biti patnik! 

I doista ubrzo će Savao početi svoje triput kružno putovanje, 

od Damaska preko Arabije, Jeruzalema i cijele Male Azije i 

Grčke ili Ahaje do Rima, da proslavi ime Isusovo radnjom i 

patnjom. Ne zaboravimo da se Isus ukazao samo Savlu između 

svih svojih protivnika. 

Ananija i Savao 

Isus je Savla pozvao, ali ga je odmah Ananiji predao. On 

je sada Savlov pomoćnik i poglavar i krstitelj i ispovjednik, 

mentor. Njega slušaj! Nađe Ananija kuću Judinu i u kući slijepoga 

Taržanina kako psalmira: Otvori, Gospodine, oči moje. 

Ananija: “Savle, brate, progledaj! Isus, koji ti se ukaza 

na putu kojim si išao, posla me da progledaš i napuniš se 

Duha Svetoga” (Dj 9,17; 22,13). Eto, to je kršćanstvo! Zna 

Ananija i prošlost Savlovu i intencije njegove zašto je pošao 

u Damask, ali ipak izgovara veličanstvenu riječ: Savle, brate... 

Prima razbojnika i pustošitelja u svoje redove i naziva ga bratom. 

Nema, valjda, ljepše i potresnije rečenice od Geneze do 

Apokalipse od ove: Savle, brate, progledaj! Kako je ne staviti 

u naslov cijeloga Pavlova duhovnoga, obraćeničkoga i misijskoga 

hoda i ploda! Nema više: progonitelj, opunomoćen, 

lanci, Nazarećaninovi kršćani, ubijanja. Od sada si mi brat, 

kršćanin, Nazarećaninov kršćanin. Sve je oprošteno! Ustani 

da te poljubim i polijem krsnom vodom i saperem s tebe tu 

prljavštinu, nevaljalštinu, ljušturu zloće: i s očiju, i sa srca, i s 

35

pameti. Da te oslobodim iskonskoga i svakoga drugoga grijeha. 

Da te krstim, ukristim, ucijepim u Krista. U cijelo Presveto 

Trojstvo: Oca i Sina i Duha Svetoga. Da postaneš novo 

stvorenje - nova creatura - kaine ktisis, pravi je Pavlov izraz 

(Gal 6,15). Progledaj Kristovim svjetlom! Bio si slijep kod 

otvorenih očiju. U sljepilu si sve činio. U sljepilu si dojurio 

iz Jeruzalema u Damask. Sljepilom si se i hvalio. Svjetlost te 

zaslijepila, iako je čovjek slijep u tami. Bog ti daje svjetlost. 

Ljudi i braćo, to je Evanđelje! To je krštenje, iluminacija, 

prosvjetljenje, oproštenje, kršćanstvo! “Odmah mu s očiju 

spade nešto kao ljuske, te on progleda pa usta, krsti se i, uzevši 

hrane, okrijepi se” (Dj 9,18-19). Kao što je prije tri dana 

ušao Isus u Savlov život, sad je u njegovu dušu ušao Duh Sveti. 

Ušao i okovao ga. Sužanj Duha Božjega. Tako će se od sada 

predstavljati, potpisivati i time ponositi. 

36 

Zaključak 

Tri mi se riječi iz ovoga događaja osobito sviđaju i u srce 

me pogađaju: Posuda, Progledaj i Pati. 

Pavao je očigledni izabranik, posuda izabrana, oruđe izabrano 

- vas electionis, skeuos ekloges. Nikada kao svećenici, 

Božji izabranici, ne smijemo zaboraviti Isusovu: “Ne izabraste 

vi mene, nego ja izabrah vas” (Iv 15,16). I pozvani i izabrani 

i poslani. Mi smo samo veze i vaze - vas electionis, posude 

za primanje i prenošenje milosti Božje. Posude staklene, od 

gnjile, ilovače, lomljive, a u njima nosimo blago “da izvanredna 

ona snaga bude očito Božja” (2 Kor 4,7), a ne od nas. Zar 

se ilovača može buniti protiv svoga lončara? (Jr 18,6). 

Progledaj! Savao kod otvorenih očiju nije ništa vidio. Što ti 

koristi da imaš savršeno vanjsko oko i očni živac i očni centar 

u mozgu na mjestu, ako nemaš svjetla, Krista koji je Svjetlo 

istinito i rasvjetljuje svakoga čovjeka. On je kadar i podne 

pretvoriti u pomrčinu, i ponoćku u Svjetlo svijeta da obasja

čovjeka, čovječanstvo. Nije prosvjetljenje samo u krštenju, 

samo u trenutku svećeničkog ređenja nego i u svakim duhovnim 

vježbama ako ih znaš iskoristiti i u svakoj iskrenoj 

ispovijedi i kajanju, gdje se izlijeva Duh Sveti na oproštenje 

grijeha... 

Patit ćeš. Ja ću mu pokazati, kao da je Isus malo priprijetio 

prstom. Naučit ću ga križu. Bit će mi ne samo vatreni propovjednik 

nego i oduševljeni nositelj križa. Samo će se križem 

hvaliti, i ničim drugim! 

Ono što neobično začuđuje u svemu ovome procesu Savlova 

griješenja i obraćenja, jest činjenica da nema nigdje ni 

jedne jedine riječi kao: obraćenje, 15 povratak, preokret, conversio, 

metanoia, opamećenje, “preumljenje”. 16 Pavao će se 

desetak puta navratiti na sve ove milosne događaje, u raznim 

prigodama, ali će svakoga puta zaobići riječ obraćenje a upotrijebiti 

mnoštvo drugih izraza, koji naglašavaju Božju inicijativu, 

izabranje, omilošćenje: milosni poziv, upoznavanje 

volje Božje, postavljanje u službu, otkrivanje Sina, zasvjetljenje 

u srcu, obznanjenje po Objavi, pomilovanje. Evo nekih 

doslovnih mjesta u Pavlovim Poslanicama: 

Predodredi te da “upoznaš volju njegovu” (Dj 22,13); 

“...zato ti se ukazah da te postavim za poslužitelja i svjedoka” 

(Dj 26,16); 

“Ali, kad se Onome koji me odvoji već od majčine utrobe 

i pozva milošću svojom, svidjelo otkriti mi Sina svoga da ga 

navješćujem” (Gal 1,15-16); 

“Po milosrđu imamo ovu službu... on zasvijetli u srcima 

našim” (2 Kor 4,1.6); 

“Objavom mi je obznanjeno Otajstvo” (Ef 3,3); 

“Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Isusa Krista” (Fil 

2,5); 

15 C. M. Martini, Le confessioni di Paolo, str. 19. 

16 A. Jevtić, “Reč sv. apostola Pavla na Areopagu”, u: Besede i reči, 

Trebinje - Vrnjci, 2003., str. 489-502. citat, str. 493. 

37

Njoj, Crkvi, ja postadoh poslužiteljem po rasporedbi Božjoj 

koja mi je dana za vas da potpuno pronesem Riječ Božju, 

“otajstvo pred vjekovima i naraštajima skriveno...” (Kol 1,25- 

26); 

“Zahvalan sam Bogu, kojemu onamo od predaka čiste savjesti 

služim” (2 Tim 1,3). On, čiste savjesti, od predaka... Da! 

On je mislio do Damaska da po savjesti služi Bogu ako “ubija 

Krista” u ljudima! Kad je bio kršten, prosvijetljen, prva gesta 

njegova bila je da smjelo pođe u sinagogu i neustrašivo posvjedoči 

za Spasitelja i Otkupitelja Isusa Krista u Damasku. A 

možeš misliti kako mu je bilo: među kršćanima osumnjičen 

kao uhodar, a među Židovima proglašen veleizdajnikom! 

A u tome neopisivu događaju stekao je dvije veličanstvene 

spoznaje: susret s Kristom uskrslim i sjedinjenje s vjernicima 

kojima je poslan - sržni stupovi “Pavlove teologije”. 17 

Vjerodostojna je riječ: “pomilovan sam...” To je ujedno 

prava riječ! (1 Tim 1,15). 

Progledao! 

Savle, brate... 

Savao će dva puta oduševljeno pokušati, prvi put odmah 

nakon krštenja (Dj 9,20), a drugi put tri godine kasnije, nakon 

bogoslovije u Arabiji (Gal 1,17), u damašćanskoj sinagogi 

posvjedočiti među svojim sunarodnjacima, židovskim 

vjernicima, ono što je doživio. Ali oba puta promašio. Neuspjeh 

za neuspjehom. Specijalna škola. Božja pedagogija. 

Počelo je... 

38 

17 A. Penna, “Paolo”, u: Bibliotheca Sanctorum, X., str. 168-169.

PAVLOV POJAM O BOGU 

Pojam Boga 

Svaka židovska molitva u sinagogi, i onda i sada, pogotovo 

u Hramu nekada, počinjala je riječima iz Ponovljenoga 

zakona (6,4): “Šemà, o Israel: Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, 

Jahve je jedan!” U toj je rečenici izražen savršen, neupitan i 

beskompromisan monoteizam, jednoboštvo, vjera u jednoga 

Boga. U ondašnjem svijetu mnoštva bogova i božica ovo je 

bilo vrhunsko religiozno načelo, aksiom, temeljna dogma. U 

takvu je društvenom okružju i duhovnoj klimi Savao rođen, 

zadojen, uzrastao i odgojen. Jahve - Gospodin jedan je i jedini, 

jedincati i jedinstveni! To je mali Taržanin s majčinim 

mlijekom usisao i sa školovanjem se u njemu kod Gamalielovih 

nogu (Dj 22,3) sve razvijalo do njegove intelektualne 

i vjerničke punine. On će kasnije napisati Korinćanima: 

“Nema Boga do Jednoga!” (1 Kor 8,4). To je, dakle, kamen temeljac 

sve vjere i svega Pavlova svjetonazora. 18 Stoga nam se 

i ovo razmatranje čini temeljnijim od drugih. Zato ga odmah 

u početku i obrađujemo, iako se ne držimo neke stroge kronologije 

u Pavlovu duhovnom hodočašću od Damaska pred 

zidinama, do Rima izvan zidina. 

18 W. Barclay, “Paul’s thinking about God”, u: The mind of St. Paul, 

Edinburgh, 4 1971., str. 26-32. 

39

40 

Bog Otac 

Istodobno u Pavla je nazočna i jedna druga - ne može se 

reći isključiva, ali svakako premoćna misao u životu i spisima. 

Bog, kojega on zove Bogom i Jedinim, jest Bog Otac, 

ho Pater. Nema nijednoga spisa koji je on napisao a da se u 

njemu izričito ne spominje Bog Otac, ito najčešće odmah u 

prvom, u drugom ili u trećem retku, a i inače na više mjesta u 

svih njegovih 13 autentičnih Poslanica, od Rimljana do Filemona. 

Ako treba navesti nekoliko primjera, poslušaj, neka ti 

ne bude suvišno ovakvo nizanje riječi o Bogu Ocu: 

“Svima u Rimu, miljenicima Božjim, pozvanicima, svetima, 

milost vam i mir od Boga, Oca našega...” (Rim 1,7); Gotovo 

uvijek i neizostavno doda: ...i Gospodina našega Isusa 

Krista. To je u Pavla: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga; 

“Milost vam i mir od Boga, Oca našega...” (1 Kor 1,3); 

“Milost vam i mir od Boga, Oca našega...” (2 Kor 1,2); 

“Pavao, apostol - ne od ljudi ni po kojem čovjeku, nego po 

Isusu Kristu i Bogu Ocu...” (Gal 1,1); 

“Milost vam i mir od Boga, Oca našega...” (Ef 1,2); 

“Milost vam i mir od Boga, Oca našega...” (Fil 1,2); 

“Milost vam i mir od Boga, Oca našega...” (Kol 1,2); 

“Pavao, Silvan i Timotej Crkvi Solunjana u Bogu Ocu...” 

(1 Sol 1,1); 

“Milost vam i mir od Boga Oca...” (2 Sol 1,2); 

“Pavao Timoteju, pravomu sinu u vjeri: milost, milosrđe i mir 

od Boga Oca i Krista Isusa, Gospodina našega...” (1 Tim 1,2); 

“Pavao Timoteju ljubljenu sinu: milost, milosrđe i mir od 

Boga Oca i Krista Isusa, Gospodina našega…” (2 Tim 1,2); 

“Milost vam i mir od Boga, Oca našega…” (Flm 3). 

Slično u Tit 3,4-7. Ako kaže samo Bog, onda misli na Oca 

sto posto! Kad bi, dakle, Pavao rekao samo riječ Bog, sve bi 

izrekao. Ali, kad Bogu dometne dodatak - Otac naš, onda naglašava 

svu snagu i svemoć koju Bog u sebi ima a nikada to ne

upotrebljava mimo svoje božanske očinske ljubavi i dobrote 

prema nama. I njegova snaga nikad nije frustrirana, uzaludna, 

prazna. Upravo je Sin njegov “ispunio pradavni Božji 

naum i otvorio nam put vječnoga spasenja”, kako kličemo u 

predslovlju došašća. 

Bog Stvoritelj 

Pavao Boga naziva Stvoriteljem. Bog je, po svome Sinu 

Isusu Kristu, stvorio svu zbiljnost, vidljivu i nevidljivu, nebesku 

i zemaljsku. Božje stvaranje jest Očevo očitovanje - samoobjavljenje. 

Bog se toliko samoobjavio da bi čovjek, proučavajući 

prirodu, ovo njegovo veličajno djelo, mogao doći 

do spoznanja Boga i upoznati kakav Bog jest. Ito iz stvorenja, 

quinque viae - pet putova sv. Tome Akvinca. 19 To je smisao 

onoga famoznog Pavlova retka: “Uistinu, ono nevidljivo njegovo, 

vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja 

svijeta, umom se po djelima vidi, tako te nemaju isprike (pogani). 

Jer, premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu 

ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te 

se pomrači bezumno srce njihovo” (Rim 1,20-21). 

Pavao kaže da nas neznanje ne ispričava. Ovaj stvoreni 

svijet toliko je jak argument da samo oni koji, svojom krivnjom, 

ishlapiše u mozganjima svojim i kojima se pomrači 

bezumno srce njihovo nisu kadri spoznati inteligentnost svijeta 

i inteligentna Stvoritelja. Tertulijan kaže da je natura ma- 

19 To su dokazi: 

1. iz kretanja u svijetu - motus; 

2. iz reda uzroka - causa efficiens; 

3. iz razlikovanja nužnoga od nenužnoga - necessarium et possibile; 

4. iz stupnjeva bivstvovanja - gradus in rebus; 

5. iz reda u svijetu - gubernatio rerum. S. Thomas, Summa theologiae, 

vol. I., quaestio 2, articulus 3. 

41

gistra, anima discipula - priroda je učiteljica, a duša učenica. 20 

Postoje stalni zakoni u prirodi: 

ako ne poštuješ zakone agrikulture, nema poljskih plodova 

ni berbe ni žetve; 

ako ne poštuješ zakone arhitekture, kuća će prije ili poslije 

pasti, ako je uopće uspiješ i sagraditi; 

ako ne poštuješ zakone etike, sam ćeš se stropoštati kadli 

tadli. 

Zakon te nimalo ne štedi, makar ga ti i ne znao. Doznat 

ćeš. Postoji iskustvo, praksa, a ne samo teorija. 21 Nema isprike 

ni opravdanja. Bog ne odstupa od svojih zakona. 

42 

Bog Otac u Isusovu životu 

Pa kako tek Bog Otac stoji iza svakoga čina svoga Sina. 

Otac stoji iza Utjelovljenja. Otac šalje svoga Jedinorođenoga 

Sina kad je nadošla punina vremena. Šalje ga u obličju 

grješnog tijela (Rim 8,3). Utjelovljenje je izvorno Očevo djelo, 

njegova inicijativa, njegov “pradavni naum”. Sin sluša i izvršava. 

Sin je došao da objavi Oca, njegovu ljubav i oproštenje, 

da kaže da su Otac i on jedno. 

Otac stoji iza Križa. Nije križ slučajnost, nije samo proizvod 

ljudskoga bjesnila i grijeha, nije samo Isusov slobodan 

20 Tertulijan, De testimonio animae, 5; PL 1, 616 A: Magistra natura, 

anima discipula. Quicquid aut illa edocuit, aut ista perdidicit: a Deo 

traditum est, magistro scilicet ipsius magistrae (Narav je učiteljica, duša je 

učenica. Što god ili ona poučavala ili ova naučila: od Boga je predano, tj. 

od Učitelja same učiteljice). 

21 Theoria sine praxi 

sicut currus sine axi; 

Praxis autem sine theoria, 

est caecus in via. 

(Teorija bez prakse kao kola bez osovine; a praksa bez teorije kao slijepac 

na putu).

čin da život uzme i dade, nego je križ Božji plan. “Isus koji 

sam sebe dade za grijehe naše, da nas istrgne iz sadašnjega 

svijeta opakoga kao što je volja Boga i Oca našega” (Gal 1,4). 

Otac stoji iza Isusova Uskrsnuća. Ta misao struji kroza sve 

Pavlove misionarske govore i Poslanice: Otac je uskrisio - resuscitavit 

Isusa od mrtvih (Dj 13,33) ili Isus je uskrsnuo - resurrexit 

svojom božanskom moći (Rim 8,34), to je za Pavla 

savršeno jedno te isto. 

Otac stoji iza slanja Duha Svetoga Crkvi i svijetu. 

Prema tomu Otac stoji iza svega Isusova otkupiteljskog 

djela. I nema ništa stranije Pavlovoj teologiji i vjeri i pravoj 

kršćanskoj misli nego stvarati kontrast između starozavjetnoga 

Boga, “namrgođena” suca, i novozavjetnoga Krista, 

Sina Njegova, koji “nježno”, milosrdno voli čovjeka. Kao da 

je Isus pretvorio Očevu srdžbu u ljubav, kao da je Isus zaustavio 

ljutu ruku Očevu da se ne osveti čovjeku i ne lupi 

po čovječanstvu. Ništa od toga. To je grčka mitologija, a ne 

biblijski nauk. Bog je Otac iz ljubavi svoje poslao Sina koji je 

u svemu poslušan Ocu. Jer njih dvojica jesu Jedno Božanstvo, 

jedan Bog u jednoj Božanskoj naravi i u zajedništvu s Duhom 

Svetim. A tri različite Osobe jednoga Božanstva. Bog je tako 

ljubio svijet da je poslao Sina svoga u svijet (Iv 3,16). 

Bog Otac u Pavlovu životu 

Pavao vidi Boga Oca kao Onoga koji nije samo nastvarao 

svijet i na svijetu svega i svačega, nego taj Otac ima plan o 

Pavlu, od njegova začeća i rođenja: Od majčine utrobe on me 

odvoji, za Evanđelje me odijeli (Gal 1,15). 

Pavao, apostol, ne od ljudi, ni po kojem čovjeku, nego od 

Isusa Krista i Boga Oca, piše maloazijskim Galaćanima. 

Štoviše, on vidi Boga, njegovu svetu volju, u svakodnevnom 

životu i ne će propustiti naglasiti tu Božju volju, htije- 

43

nje, dopuštenje: “Eto me ubrzo k vama, ako Gospodin htjedne” 

(1 Kor 4,19). 

Rimljanima poručuje da kani k njima doći, “bude li volja 

Božja” (Rim 1,10). Došao onaj biskup na krizmu u jednu našu 

župu i na kraju, na oproštaju, kaže: “Eto mene opet za tri godine!” 

Biskupe, reci: “Ako Bog da”, dočeka jedan Đure iz klupe. 

Očito je velika i providnosna ingerencija Božja ne samo u 

Pavlovu životu nego i u svačijoj svakodnevici. 

Bog je Otac pozvao čovjeka, cijelo čovječanstvo: 

na svetost života (1 Sol 4,7); 

na milost Kristovu (Gal 1,6); 

na drugovanje s Kristom (1 Kor 1,9); 

na sudioništvo u kraljevstvu i slavi (1 Sol 2,12). 

Bog Otac čovjeka prati i pomaže od početnoga začeća i 

rođenja do završnoga spasenja. 

Na Kaptolu smo učili u teodiceji ove principe: 

Teizam (Theos, grčki: Bog) kaže da je Bog Otac i Stvoritelj 

i Spasitelj i Uzdržavatelj svega na svijetu. 

Deizam (Deus, latinski: Bog) kaže da je Bog samo Stvoritelj 

svijeta, pa je potom prepustio svijet čovjeku. To je teška zabluda, 

bezbožna masonerija, koja želi čitav svijet podvrgnuti 

svojoj ideji i vlasti. Evo baš nekoliko riječi o toj masoneriji, 

kao protubožjem projektu u svijetu. 

Što je to masonerija? Masoni ili “slobodni zidari” jesu međunarodno 

građansko udruženje. Vuku korijen iz srednjega 

vijeka kada su razni zanatlije, gradeći crkve i katedrale i razne 

feudalne palače (od 900. do 1600. godine), bili oslobođeni 

raznih poreza na prihode: franchi massoni - zidari slobodni 

od poreza i daća. Kao vrsni majstori, zidari, arhitekti, posjedovali 

su konkretno realno umijeće koje bi prenosili samo 

onima za koje su smatrali da su toga dostojni. Otac na sina ili 

na svoga dobra prijatelja. 

Tijekom vremena iz toga je zidanja katedrala nastala ideja 

o konstrukciji “idealna hrama” koji bi bio savršen, univerza- 

44

lan, neizmjeran. S te, dakle, konkretne cehovske franco-masonerije 

prešlo se na onu spekulativnu, početkom 18. stoljeća 

u Engleskoj i Francuskoj, gdje su znanstvenici, književnici i 

protestantski teolozi željeli sagraditi “Salomonov hram” znanja, 

sjaja i umijeća. Katedralu duha na zemlji. Sve metaforično 

uzeto. Tako su četiri lože u Engleskoj 1717. godine ujedinjene 

u jednu veliku ložu. Dvojica protestantskih pastora, 

Anderson anglikanske i Desaguilers francuske provenijencije, 

sastavili su konstituciju ili ustav, na bazi racionalističkih 

principa. Termini su uzeti iz graditeljstva. I sama loža pojam 

je i dio graditeljskoga plana. Teritorijalne organizacije ili lože 

imaju svoju središnju ložu. Članovi su isključivo muškarci, 

organizirani strogo hijerarhijski u red i obred. Red ima tri 

stupnja: naučnik ili šegrt, pomoćnik ili kalfa i majstor (modra 

masonerija). Svaki stupanj ima svoje škole i lekcije. A obreda 

su dva: škotski i jorkški. Takav obred obuhvaća stupnjeve 

od 4. do 33. (bijela masonerija). Na vrhu je Veliki meštar. 

Međusobno se razumiju, pomažu i zapošljavaju, imaju velik 

utjecaj na društvo, kulturu i osobito politiku. U tom smislu 

oni izdaju zakone i pridržavaju ih se, koje samo oni razumiju. 

Koga oni žele progurati, to pokušavaju na sve načine. I obično 

uspiju. Koga žele ukloniti, redovito ga uklone, makar se 

radilo o rektorima sveučilišta, o ministrima velikih zemalja, 

o državnicima, čak o državama. Primjera napretek. Oni ne 

priznaju da su ikada gradili kule u oblaku, da su im se te kule 

stalno rušile, od one babilonske u 11. glavi Geneze do onih 

suvremenih. Oni izdaju zakone o ratovanju, o politici, o miru, 

o istini, o pravdi, o međureligijskim vijećima, o izborima, o 

demokracijama, o međunarodnim sudovima. Koga oni proglase 

teroristom, toga svi ostali moraju smatrati teroristom! 

Komu oni žele dati neku nagradu za mir, taj je mironobelovac! 

Nauk njihov kaže: Nemamo problema priznati da postoji 

Bog koji je “Veliki arhitekt svemira”. Vidiš li da naučavaju 

da je i Bog - Zidar. Ali, nastavljaju, Bog se, nakon stvaranja, 

45

više ne brine za ovaj svijet. Stoga, ptice i nebo Bogu, a zemlja 

nama, slobodnim zidarima, graditeljima! Ionako, po Božjem 

planu, mi ljudi moramo zemlju urediti i sebi je podvrgnuti, 

kako nam poručuje Biblija: “Plodite se i množite i napunite 

zemlju, i sebi je podložite. Vladajte ribama u moru i pticama 

u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji” (Post 

1,28). Ali, nije Bog rekao da ljudi vladaju ljudima. A masoni 

baš to hoće: zavladati ljudskim duhom, slobodom, okrenuti 

čovječanstvo kamo oni hoće. Većim je dijelom ta udruga 

tajna, a dijelom otvorena (prva tri stupnja). Viši i najviši stupnjevi 

nisu uopće transparentni. Članovi se prepoznaju po 

nekim amblemima, znakovima, uzetim iz svijeta zidarstva: 

čekić, blanja, trokut, metar, šestar, kutomjer. Danas ima oko 

5 milijuna masona u svijetu, veli svjetska enciklopedija. 22 To 

je inače “muški red”! 

Oni niječu upravo Božji - Očev plan s čovjekom, ubacujući 

se, umjesto Boga, da izrade i izvedu svoj masonski plan 

s ljudima do savršenstva, kako ga oni zamišljaju. Oni ne priznaju 

grijeha, barem ne svoga vlastitoga. Nemaju nikakva 

problema uz Jahvu staviti i Baala i Ozirisa, i umjesto Krista 

štovati Bafometa, neki užasni misteriozni i mitski idol. 

Oni nikoga ne pozivaju u svoj red i obred, nego se ljudi 

sami javljaju i molbu napišu. Obično to ide preko prijatelja. 

Nakon više provjera kandidat se pripušta i učlanjuje. Ne gledaju 

na religiozno vjerovanje ili političko uvjerenje, samo 

da prihvaćaš što masoni hoće, njihovu toleranciju ne/morala 

i relativizam istine. Odnosno ne postoji objektivna istina, 

upravo suprotno onomu što naučava sv. Pavao koji kaže da 

Bog “hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine” 

(1 Tim 2,4). A kad prihvatiš što oni hoće, brzo ćeš se odreći 

svoga uvjerenja! Po njihovu nauku “čovjek je apsolutna mjera 

svega” i “on nikomu nije podložan”. I još razgovjetnije tvrde 

46 

22 “Masonry”, u: The World Book Encyclopedia, 1994., vol. 13, str. 245.

da u svijetu čovjek ne smije biti vezan nikakvim moralnim 

ni misaonim principima: “Ne postoje filozofsko-religiozni 

sustavi koji sebi prisvajaju isključivu obvezatnost.” 23 Tu idu 

direktno protiv Katoličke Crkve, koja naučava da se može 

obvezivati čovjeka u savjesti Božjim zakonima. Po masonima 

pobačaj ulazi u “ljudska prava”. 

Crkva je tu ozbiljna i odlučna. U prijašnjem Kodeksu iz 

1917. godine bila je stroga zabrana učlanjivati se u “masonsku 

sektu”: “Oni koji se uključe u masonsku sektu ili druga 

istovrsna društva, koja rovare (machinantur) protiv Crkve ili 

zakonitih civilnih vlasti, upadaju samim tim u ekskomunikaciju 

Svetoj Stolici jednostavno pridržanu” (kan. 2335). 24 Novi 

Kodeks iz 1983. godine ne spominje više izričito “masonsku 

sljedbu”, nego kanonom 1374 obuhvaća bilo koju sektu ili 

udrugu koja rovari (machinatur) protiv Crkve. A masonerija 

je uvijek rovarila i rovari protiv Katoličke Crkve. Zato je 

uključivanje u takve protucrkvene udruge zabranjeno i kanonski 

kažnjivo. Jednako se tako katolik kao sljedbenik masonerije 

nalazi pod kan. 1364., gdje se govori o otpadništvu 

od vjere. 

Njihov je masonski cilj razbiti i razbacati stijene Vatikana 

i od njih podignuti hram odrasle države. Zato su u Rimu, 

krajem 19. i početkom 20. stoljeća podigli Palaču pravde uz 

rijeku Tiber, u blizini Vatikana. Pa im stalno propada i neprestano 

je podupiru i obnavljaju. Možda zato što nije na “na 

stijeni”? 

23 Informativan i studiozan članak augsburškoga biskupa J. Stimpflea, 

“Die katholische Kirche und die Freimauererei”, u: Deutsche Tagespost, 

38/1986.; talijanski prijevod u: “La Chiesa Cattolica e la massoneria”, 

u: Quaderni di Christianita, 4/1986. 

24 Codex iuris canonici, can. 1917: “Nomen dantes sectae massonicae 

aliisve eiusdem generis associationibus quae contra Ecclesiam vel legitimas 

civiles potestates machinantur, contrahunt ipso facto excommuncationem 

Sedi Apostolicae simpliciter reservatam.” 

47

48 

Bog Uzdržavatelj 

Vratimo se k svetomu Pavlu. U njegovoj vjeri i teologiji 

Bog je Otac ne samo Stvoritelj nego jednako i Uzdržavatelj. 

Bog Otac nije svijet samo stvorio i onda ga slučaju, masonima 

ili sotonskoj sili prepustio, nego ga mudro i s ljubavlju 

uzdržava, providnosno odmotava i inteligentno upravlja. 

Bog daje stalan razvoj: “Tako niti je što onaj tko sadi, ni onaj 

tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti” (1 Kor 3,7). Bog prati 

rast čovjeka i čovječanstva. Pavao je rekao vječnu istinu koju 

stalno doživljavamo kao novu. A to je da mi stvari ne stvaramo 

nego samo rastvaramo, otkrivamo, pronalazimo. Mi 

stvari okrećemo, mijenjamo ih, prespajamo, manipuliramo, 

manevriramo, premještamo, prekivamo, križamo, ali ništa 

ne stvaramo. Tajna života nije u našoj moći. Ex nihilo sui et 

subjecti - stvaranje iz ništa i s obzirom na objekt i na subjekt, 

to je isključivo Božji patent, Božja tajna. Očevo remek djelo! 

Čovjek ravna mnogim silama na svijetu, ali silnicom života 

ne ravna. Njome Bog ravna, i nema Mu ravna! Tako vidimo 

kako je Bog Otac neprestano djelatan u ovome svijetu. Pavlov 

je teizam daleko od sakata deizma, od iluminističkoga krivovjerja, 

da je Bog svijet stvorio, pa ga se onda okanio i bezvjerskim 

ga zidarima uručio na zidanje i dovršenje. To je srž 

franko-masonske bezbožne nauke i prakse. A mi vjerujemo 

da se Bog za svijet očinski brine, ali nije tjeskobno zabrinut, 

jer je Svemoćni Otac. Završimo s dvije čudesne strukture: 

stanicom u mikrokozmosu i zviježđem u makrokozmosu, 

koje su stvarateljsko djelo Božjega veleuma i providnosti. 

Stanica. U stanici se nalazi citoplazma. U citoplazmi jezgra. 

U jezgri jezgrica. U jezgrici grozd od 46 kromosoma. 

Na kromosomima oko 100.000 gena. Sav genetski program u 

stanici zove se genom koji ima abecedu od 3,500.000 genetskih 

“slova”, “baza”, “jedinica”, kako već tko zove. Genom kao 

neprotumačiv plan otkriven jest - ne napravljen, nego otkri-

Božja moć u stvaranju svijeta 

Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, 

onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima vidi, tako te nemaju 

isprike /pogani/ (Rim 1,20). 

49

50 

PAVLOV MISTIČNI DOŽIVLJAJ 

BOŽJEGA STVARANJA 

Usred raspjevane plaveti neba, prošarane svijetlim oblacima i ukrašene 

raznobojnim zvjezdicama, uzdiže se Pavlov lik. On je još uvijek blizu 

zemlje ali je, prepun udivljenja s neopisiva prizora svemirske ljepote, visoko 

uzdignuo ruke kako bi Stvoritelju iskazao svoju radosnu zahvalnost. 

Njegov pogled nije usmjeren ni prema nebu ni prema zemlji nego u nedostižne 

daljine. Bog se nije uzdignuo u visinu neba niti skrio u dubinama 

podzemlje; on je za svoje obitavalište izabrao ljudska srca! U Pavlovu srcu 

on kipti željom za njihovim spasenjem. Svjestan toga, Pavao se ne predaje 

zanosnu udivljenju nego je iskreno zadivljen ali i ozbiljno zamišljen 

kako ljude taknuti u srce ne bi li osjetili Božju blizinu i beskrajno joj se 

radovali. 

Slika br. 4: F. Dolenec, Pavlov mistični doživljaj Božjega stvaranja, akvarel, 

75,5x56 cm, sign. d.d. Francina 06.

ven, pronađen tek u lipnju 2000. i počeo se uspješno “čitati”. 

Do sada su pročitana jedno dvadeset i tri “slova” ili “baze”. I ne 

možeš ostati od vriske genetičara. Što će tek biti kad pročitaju 

24. slovo od ta 3 i pol milijuna u svakoj ljudskoj stanici!? Svako 

slovo ima svoju čudesnu poruku. Taj je genetski plan upisan u 

kemijski sastojak koji se zove dezoksiribo-nukleinska kiselina 

(DNK). Samo što nije to jedna, nego 20 aminokiselina. I svaka 

ima svoj lonac i poklopac. Ta DNK jest kao neka magnetofonska 

vrpca koja nosi sve nasljedne osobine, svojstva, sve informacije 

i sve instrukcije potrebne za život stanice i cijeloga organizma. 

A ljudski organizam ima oko 6120 tjelesnih dijelova 

s vlastitim latinskim imenima međunarodno prihvaćenima. 

Ta DNK određuje boju očiju, vid, krv, sluh, njuh, spol, pamćenje, 

visinu, oblik, sve živo. Pretpostavlja se da ta DNK, kad 

bi se nanizala u vrpcu, može biti duga do 40 cm, ali se ne vidi, 

čak niti ako se stavi pod elektronsko povećalo (a ima povećala 

koja mogu povećati do 200.000 puta!). Po njoj se otkriva genetski 

čovjekov identitet. A kad smo već kod toga identiteta, 

potrebno je spomenuti da odrastao čovjek ima do 500 bilijuna 

stanica. A svaki se dan obnovi 300 milijuna stanica. 25 To u mikrokozmosu, 

u nama, ni ne znamo što imamo. I sada ćeš se ti 

upeti iz petnih žila da Boga zamijeniš, nadomjestiš. 26 

25 Dekalog, Mostar, 2 2004., str. 171-175. 

26 Glasovita ovca zvana Dolly, prva klonirana sisarka, dne 15. veljače 

2003. isključena je s aparata za održavanje na životu, jer stručnjaci koji 

su pratili njezin razvoj nisu uspjeli ukloniti jaku infekciju pluća. Dolly je 

klonirana 1997. godine i živjela je 6 godina, dvostruko kraće od prosječne 

ovce. I klonula. Zašto? Autopsija je pokazala da je uginula “od starosti”. 

Kako od starosti? Fino. Kad je klonirana, ona je nastavila živjeti na one 

godine koje je imala ovca od koje je klonirana, čitav zapis, kôd. Preuzela 

je sve godine prethodne ovce. Tako je odmah počela živjeti s pet ili šest 

godina. A kad se dijete ili bilo koje mlado u prirodi začinje, Bog uvijek 

vrati vremenski sat na početak, na nulu, tako da dijete ne nastavlja živjeti 

na 30 ili 40 godina svojih roditelja, nego od svoga vlastitoga osobnoga 

prvoga trenutka. 

51

Zvijezda. Kažu da je zvijezda plinovito svemirsko svjetlilo 

visoke temperature i velike gustoće s vlastitim izvorom energije. 

Vanjska površinska temperatura iznosi joj, kako gdje, od 

1000 do 100.000 stupnjeva Celzija, a unutrašnja do milijarde 

stupnjeva. Zvijezda se sastoji od prirodnih elemenata: vodika, 

helija, kisika, ugljika, dušika, magnezija, sumpora, željeza 

i kalcija. Iako ima najviše vodika, nema kapi vode, sve živa 

žerava. 

Zvijezde se razlikuju po boji, obliku, temperaturi, veličini 

i brzini. Lebdeći u svemiru kreću se brzinom čak do 250 km 

na sekundu, ne na sat. U mračnim noćima čovjek bistra oka 

mogao bi uočiti i nabrojiti oko 3000 zvijezda, a zvjezdozorom 

do milijarde. Do sada je zvjezdoznanstvo pronašlo i obilježilo 

tek oko pola milijuna zvijezda. Zvijezde plamte, nebo sja milijunima 

godina, dok se ne ugase i ne stvore svemirsku rupu, 

koja je tajna svoje vrste. 

Postoje tri vrste zvijezda: patuljaste, divovske i superdivovske. 

Patuljasta je ona zvijezda koja je manja od našega planeta 

Zemlje, ali je patuljak i naše Sunce, koje je promjera 109 puta 

veće od Zemlje a između Sunca i Zemlje moglo bi stati oko 

100 Sunaca. Aldebaran jest divovski zvjezdan koji je 36 puta, 

a Antares, superdiv, 330 puta veći od Sunca. Najveća superdivovska 

zvijezda veća je od Sunca jedno tisuću puta, ali joj 

ne znamo ni imena. Ima i takozvanih neutronskih zvijezda 

koje su promjera svega 20 km, a gustoća im je ko u Sunca. 

To su zvjezdani CD - compact diski. One sitne sjajne mrvice 

ili zvjezdice daleko su od Zemlje jedno 40 milijardi km. 

Koliko ima tih zvijezda? I to nam astronomi kazuju: oko 200 

trilijuna zvijezda (2 + 20 nula). Lako ti je izračunati ovako: 

kad bismo mi ljudi, nas jedno šest milijardi, bili zaduženi ili 

kažnjeni da brojimo zvijezde nebeske jednu po jednu, da ne 

preskačemo nijednu i da se ne zabunimo pa jednu brojimo 

dva puta, onda bi na svako čeljade na svijetu otpalo oko 40 

milijardi zvijezda! 

52

Evo što Bog Otac čini i u mikrokozmosu i u makrokozmosu! 

A znaš što ljudi rade? Eto stavljaju se namjesto Boga, zaboravljajući 

da nema Boga do Jednoga i niječući njegovu moć 

upravljanja svijetom i svakim čovjekom. Kako će Bog svoje 

veličanstveno djelo ispustiti iz ruke i prepustiti ga oholu biću 

koje ga po svojoj babilonskoj pameti i sodomskom moralu 

ignorira a njegov svijet upropaštava?! Pavao nas uči da od 

Oca sve potječe i da u konačnici sve njemu teče. 

Mi smo - i svećenici i svi vjernici navjestitelji i svjedoci te 

Očeve mudrosti i ljubavi. Veličanstven dar i zadatak. 

Isus nas je naučio jednu jedinu molitvu: Oče naš! 

53

JEDINSTVO PETRA I PAVLA 

Spomen Svetog Oca i mjesnoga biskupa u svakoj svetoj 

misi jest teološki opravdan i liturgijski obvezatan zato što 

molimo za jedinstvo u vjeri i ljubavi zajedno s Papom našim 

I... i biskupom našim I... Čak je i biskup dužan samoga sebe 

spomenuti, koliko god on sam sebe nazivao “nedostojnim 

slugom”. Ne molimo, dakle, u prvome redu za zdravlje jednoga 

ili drugoga - Bog im dao dobro zdravlje obojici! - nego 

molimo iz teološko-eklezioloških motiva: Crkvu svoju širom 

svijeta utvrđuj u vjeri i ljubavi zajedno s Papom našim... Stoga, 

onoga momenta kad se izbaci Papa iz kanona - pravoslavni 

ga ne spominju od Četvrte križarske vojne, 1204. godine - i 

tko izbacuje mjesnoga biskupa iz kanona, taj izbacuje sebe iz 

Euharistijske molitve i iz crkvenoga zajedništva. Pogledajmo 

Pavla, slugu Isusa Krista, kako je on Crkvu Kristovu učvršćivao 

širom svijeta, opsluživao i promicao njezino jedinstvo u 

vjeri i ljubavi zajedno sa slugama Božjim Petrom, Jakovom i 

Ivanom, stupovima Crkve. 

Jedinstvo vjere 

U Poslanici Galaćanima Pavao apostol donosi jedan svoj 

autobiografski isječak: “Onda, nakon tri godine, uziđoh u Jeruzalem 

potražiti Kefu, i ostadoh kod njega petnaest dana. 

Od apostola ne vidjeh nikoga drugog osim Jakova, brata Gospodinova. 

Što vam pišem, Bog mi je svjedok, ne lažem” (Gal 

1,18-20). Vjerujemo ti, Pavle, zašto se kuneš? Pavao odlučio 

55

pohoditi Petra - potražiti - historésai - videre Petrum - visitatio 

ad limina, što bismo mi današnjim crkvenim rječnikom 

označili. Očito je Apostol, tri godine nakon svoga prosvjetljenja 

u Damasku i boravka u Arabijskoj pustinji, prije početka 

apostolskog djelovanja, osjećao potrebu da se “vidi” s Petrom 

- Kefom u Jeruzalemu, da čuje njegovu i da rekne svoju, i da 

te dvije usporedi koliko međusobno odudaraju ili se podudaraju, 

jesu li na istim kolovozima ljubavi i vjere. 

Samo kako do Petra? U Jeruzalemu ista atmosfera kao u 

Damasku: kršćansko nepovjerenje i židovska mržnja prema 

Savlu. Ali u judejskom glavnom gradu bijaše, srećom, jedan 

kršćanin, zvan “sin utjehe”, Barnaba, 27 koji predvede i predstavi 

Pavla Petru po prilici ovim riječima: “Bio nam je neprijatelj, 

sada je prijatelj! Bio je vuk, sada je janje! Ja svjedočim 

i ja jamčim!” 

56 

Razgovor Petra - Kefe i Savla - Pavla 

Kefa, dakle, primi Savla u audijenciju. Sjeti se Petar kako 

Isus njega nekoć dohvati za ruku kad se ono umalo nije utopio 

u Genezaretu, pa kako ne bi primio čovjeka kojega Barnaba 

uze za ruku i predvede ga Petru. 28 S Petrom Savao ostade 

punih petnaest prijateljskih dana. Sa Svetim Ocem Petrom 

svakoga dana na ručku i na večeri, iako je Savao imao sestrića, 

vjerojatno i sestru, u Jeruzalemu (Dj 23,16). Kroz ta dva 

tjedna ispričao je apostolskomu prvaku u glavnim crtama sav 

svoj život: i ono što se događalo do Damaska, i pred Damaskom, 

i u Damasku, i od Damaska. Volio bih da je sniman 

taj Savlov osobni prikaz susreta s Uskrslim na putu prema 

27 W. Barclay, “Barnabas - the Man who was kind”, u: God’s young 

Church, Edinburgh, 1970., str. 89-95. 

28 C. M. Martini, Le confessioni di Paolo, str. 95: epelabeto: Mt 14, 31; 

epilabomenos: Dj 9, 27.

Damasku. Od drugih pisaca koji su se uživjeli i majstorski 

opisali taj Veliki preokret, U Damasku, Pod oblakom, nisam 

čitao ništa vjerojatnije, vjernije, vjerodajnije i vjerodostojnije 

od Holznerova Pavla. I inače je između stotina i tisuća Pavlovih 

životopisa to djelo doista klasično! 29 

Napose je Savao Petru pripovijedao o onome što je razmišljao 

kroz one tri godine u Arabiji u kojoj nije bilo ništa drugo 

doli sunca po danu, zvijezda po noći, pijeska i po danu i 

po noći. Svi su velikani bili u pustinji. I Abraham, i Mojsije, 

i Jošua, i Ilija, i Ivan, i Ješuah - Isus, zašto ne bi i Savao? 

Uvjerljivije će djelovati. U toj arapskoj pustari - možda je baš 

otišao na brdo Sinaj do onoga ognjenoga grma - nije bilo do 

tada takva bogatstva milosti kao sada u Savlovoj prosvijetljenoj 

duši: mogao je razmatrati kroz ta tri tečaja bogoslovije ili 

duhovnih vježbi sve od Potopa do tada, diviti se mirabilijama 

Božjim (mirabilia Dei: od Izlaska 15,11 na mnogo mjesta do 

Isusovih “neviđenih” djela: Lk 5,26). Imao je Apostol u pustinji 

Bibliju kod sebe. Koju bi god stranicu otvorio, nikako 

dočekati da je prevrne, dok je dobro umom ne prouči, srcem 

ne primijeni, duhovno ne samelje. 

Sjećanje na Arabu 

Jednoga dana otvorio u Arabijskoj pustari Prvu knjigu Samuelovu, 

15. poglavlje, čita i razmišlja. 

Prvo, Šaul, nesretni kralj, odbačen, uzdiše! - I ja sam Šaul, 

ali se osjećam sretnim što sam pošao za Isusom! 

Drugo, on, Šaul, Benjaminovac - i ja sam Benjaminovac! 

Treće, on se borio protiv Amalečana - i ja sam se borio 

protiv kršćana! 

29 J. Holzner, Pavao. Njegov život i Poslanice, Zagreb, 1968., str. 53- 

75. J. Holzner, njemački svećenik, napisao je Pavla 1937. godine. Autor 

je umro 1947. godine. U tih 10 godina u Njemačkoj su izišla 22 izdanja. 

Prevedeno je na sve veće jezike svijeta, ito u više izdanja. 

57

Četvrto, starozavjetnom Šaulu Bog naredio da sve posmiče, 

da provede “herem” (kleto uništenje) - a mene zaustavio 

na pola puta da nikoga ne ubijam, niti progonim! Gle ti ovoga 

Boga kako u različitim zgodama različito djeluje i zahtijeva. 

Peto, Šaula Samuel svrgnuo s kraljevstva, jer ga nije poslušao 

- a mene Isus svrgnuo s moga ohologa, bijesnoga i divljega 

konja ponosa, ja, eto, Bogu hvala, do sada poslušao. 

Šesto, Šaul otišao k babi vračari u En Dor da je pita za savjet 

- a mene Isus zovnuo u svoju službu! Odakle mu povjerenje 

u mene? Totalno nezasluženo. Ja ću poći apostolu Petru 

u Jeruzalem na savjetovanje. On je svjedok prve ruke. 

Sedmo, Šaul završio na vlastitom maču - a mene Isus oslobodio 

moga vlastitog mača. Mač okrenuo u mač riječi. O Isuse, 

smilovanje moje! 

Tako svakoga dana, samo druga tema, ali ista konkluzija: 

Maior: Bog je samo milosrđe, samo smilovanje. 

Minor: Ja sam sama hrđa, sama bijeda. 

Ergo: Bog mi se smilovao iz čiste svoje sa/milosti. 

I ta je svoja pustinjska iskustva i meditacije Savao prepričavao 

Petru negdje pod odrinom ili u šetnji podvečer u 

kakvu vrtu, zaklonjenu od zadaha Sinedrija. Osobito je bio 

Petru zanimljiv Savlov prikaz doživljaja u Damasku, nakon 

Arabije, i dramatično Savlovo spuštanje u košari niz damašćanske 

zidine i bijeg u Jeruzalem, oko 170 km. Ispred Židova 

među Židove. 

Petar sluša, ne može se nadiviti Božjem danju i poslanju. 

Dok mu se divi, i sam svoja iskustva s Isusom Savlu prenosi. 

Priča Petar Savlu kako je ostao silno impresioniran Isusovom 

jednostavnošću, siromaštvom, darežljivošću. Sjeća 

se osobito jedne Isusove izreke koju je Gospodin češće ponavljao 

“Blaženije je davati nego primati”. Savao je odmah 

zapisao tu paradoksalnu misao u svoju bilježnicu da mu ne 

pobjegne (Dj 20,35). 

58

Ti si Petar Stijena - Ja, Pavao, sužanj Krista Isusa 

Vidjevši da mi je povjereno evanđelje za neobrezane, kao Petru za 

obrezane - jer Onaj koji je bio na djelu po Petrovu apostolstvu među 

obrezanima, bio je na djelu i po meni među poganima (Gal 2,7-8). 

59

60 

PAVAO U POHODU APOSTOLSKOMU PRVAKU 

PETRU U JERUZALEMU 

Susret se zbiva u oskudnu ozračju. Rekli bismo negdje pred kućom, na 

otvorenu prostoru. Sve je jednostavno, skromno, ali je ozbiljno, dostojanstveno. 

Dvojica apostolskih prvaka razgovaraju, ali u žarištu pozornosti 

kao da nije razgovor nego slušanje. I jedan i drugi pomno prate i slušaju 

što drugi govori ili pak razmišljaju o onome što su čuli. 

Ozbiljnost susreta pojačavaju gradske zidine svojom visinom, uskim 

zatamnjenim prozorima i najvećma svojom crvenom, kao krvlju zamiješanom, 

bojom. U tom smjeru djeluje donekle i uznemireno plavno nebo, 

posebice svojim prodorom tmaste tmine s lijeve strane iznad zida. 

Pod tim dojmom i nehotice se nameće izravno ozračje likova što kao 

neka čudna maglica obvija dvojicu apostola - mutna je i djeluje zamorno. 

Čini se kako se sprema oluja što je prijateljski razgovor dvojice apostola 

ne će moći zaustaviti. Nu, apostoli su ozbiljni, možda i zamišljeni, ali 

nisu prestrašeni! Nema straha i nema kolebljivosti. Što god se dogodilo, 

oni ostaju stameni: spremni za razgovor i usredišteni u svojoj pozornosti 

saslušati jedan drugoga, i nad onim što čuju ozbiljno se zamisliti. Izvanjske 

im okolnosti mogu otežati djelovanje, ali im čvrstinu vjere i uzajamne 

povezanosti ne će ugroziti. 

Slika br. 5: F. Dolenec, Pavao u pohodu apostolskomu prvaku Petru u Jeruzalemu, 

akvarel, 75,5x56 cm, sign. d.d. Francina 06.

Priča mu kako ih je svu Dvanaestoricu Isus predusreo na 

Posljednjoj večeri tvrdnjom: Jedan će me između vas izdati. 

“Svi smo se stali pitati: Da nisam ja, Gospodine? Da nisam 

ja, Gospodine? I Juda pita: Da nisam ja, Učitelju? Ja sam bio 

uvjeren da sam kadar dati svoj život za Gospodina Isusa, a 

ubrzo se pokazalo kako je duh spreman, ali je tijelo slabo, 

tako da nisam sam sebi vjerovao. Te je noći Isus pretvorio 

kruh u svoje presveto Tijelo, vino u svoju presvetu Krv i svima 

nama ponudio za duhovno jelo i pilo. To je, po našem 

apostolskom uvjerenju, najveća tajna Isusova života i ljubavi 

i svi smo to doslovno shvatili i nismo ga o tome ništa pitali, 

nego jednostavno prihvatili.” 

Kako ste se ponijeli u onoj Isusovoj noći? - uljudno će Savao. 

“One noći” osramotio sam se na onom dvorištu pred onim 

sluškinjama, kao nikada u životu. Ne znam ni sam što mi je 

bilo. Zanijekao sam Ime Isusovo. Isuse, smiluj mi se! Isus mi 

se smilovao i milostivo me pogledao i sve mi oprostio i na 

Genezaretu povjerio mi brigu za sve janjce i sve ovce. I prorekao 

mi da ću imati obilnih nedaća. 

Eto, iz toga tvoga iskaza razabirem da smo mi ljudi veliki 

grješnici. Grješnici da, ali ne odmetnici. Kajemo se i od drugih 

tražimo kajanje pred Bogom, veli Savao. 

Savao nije mogao imati boljega učitelja od Petra, da mu 

ponovi one glavne evanđeoske teme i događaje, koji su se zbivali 

kroz tri godine Isusova javnog života. To je ta Paradosis, 

Traditio, Predaja, drugi izvor Objave, o kojoj će Pavao pisati 

Korinćanima: “Što primih, to i predadoh. One noći...” Sjećaš 

se? I vidješe apostolski prvaci, iako u različita doba pozvani, 

iako s različitim jurisdikcijama i kanonskim misijama, da su 

u biti njih dva svjedoka Uskrsloga zapravo jedno, jedno iskustvo 

milosti, jedan izraz ljubavi, jedan krst, jedna vjera, jedan 

depositum fidei, ali u dvije različite izabrane posude, koliko 

god obadvije glinene, i svaki bi put jedan drugomu pružili 

61

desnice zajedništva i Bogu zahvalili na nezasluženu daru zvanja 

i milosti. 

Nakon toga susreta Savao se vratio u svoj rodni Tarz. Možda 

po preporuci samoga Petra. U Tarzu je mogao djelovati 

na svoju obitelj da se obrati na kršćanstvo. 30 

62 

Drugi susret Petra i Pavla 

U istoj Poslanici Galaćanima malo će niže Pavao kazati još 

jasnije da je, drugi put, morao doći konzultirati se s Petrom, 

jer je tu naredbu čuo “po objavi” s neba. Nastavlja: “Zatim, 

nakon četrnaest godina, opet uziđoh u Jeruzalem s Barnabom, 

a povedoh sa sobom i Tita. Uziđoh po objavi i izložih 

im - napose uglednijima - Evanđelje koje propovijedam među 

poganima, da ne bih možda, ili da nisam, trčao uzalud” (Gal 

2,1-2). Pavao istinu govori. Ne zaobilazi. Nije se četrnaest godina 

viđao s Petrom. I Bog mu jednom na uho: Pavle, pođi ad 

limina. Priznaje ponizno da mu se moglo dogoditi da misionarski 

trči ututanj po Maloj Aziji koja nije tako ni mala, jer 

je Azija, ili da je uzalud i bez veze trčao. Ne tri, nego trinaestčetrnaest 

godina. Magni passus - veliki koraci, ali extra viam, 

rekao bi sv. Augustin, koji je za mladosti svoje poduzimao 

magnos passus i u Africi i u Italiji, ali izvan puta, dok ga nije 

Ambrozije uputio kako se trči. Odlično trčiš, ali izvan cilja. 

Ne pika ti se, čovječe! Trebaš poletjeti s crte, na zvižduk, i 

doletjeti na crtu, na cilj. I da sudac ocijeni je li sve u redu. Ako 

budeš trčao izvan staze, preko ledine, makar letio ko munja 

nebeska olimpijskim stadionom, nitko ti ne će ništa priznati. 

Samo će ti se smijati ko nerazumnu čeljadetu. Zna Pavao 

ta olimpijska i prvenstvena pravila. Zato, ne forte in vacuum 

30 C. Tomić, Savao Pavao, str. 186: “Možemo pretpostaviti da je Pavlova 

obitelj prihvatila kršćanstvo. Donekle sa sigurnošću možemo to utvrditi 

za sestru udanu u Jeruzalemu (Dj 23,16-22)”, Pavao - Apostol naroda, 

str. 40.

currerem vel cuccurissem, da slučajno ne trčim sada ili da nisam 

trčao do sada svih četrnaest u vakuum (i hrvatski!), idem 

u Jeruzalem da mi Petar potvrdi, prizna, protokolira trku. I 

stvarno došao na Petrov ordinarijat. 

Da nije došao, mogao se hvaliti koliko mu duša hoće: 

Ja bio na Rodosu i trčao sam 100 metara za 9 sekundi. 

- Pavle, hic Rhodus, hic salta. Pred Petrom! 

Bio sam na Kreti, skočio sam 9 metara iz troskoka. 

- Pavle, hic Creta, hic salta. Pred Petrom! 

Bio sam u Arabiji, bacio sam kamena s ramena 22 metra. 

- Pavle, hic Arabia, hic salta. Pred Petrom! Ako želiš da ti 

se uvaži trk, skok i prebačaj. 

Bog želi da usporedo idu Petar i Pavao. Oba su njegovi 

talenti, njegovi apostoloi, njegova karizma, a ne šizma. Karizma 

ili charisma jest dar, a šizma ili shisma jest udar, raskol! 

Pavao možda ne bi došao ni te četrnaeste godine svoga misionarenja 

da mu Bog nije zapovjedio i poučio ga. Objavom! 

Dosta mi je tvoje trke po Aziji! Usporedi to s Petrom, on je 

Tu es Petrus! a nisi ti. Nije Pavao iz prezira, iz nedostatka poštovanja, 

iz odbijanja ne dolazio k Petru, nego jednostavno 

osvajao krajeve i kraljeve. I Bog ga zaustavio i poučio ga kako 

će postupiti. 

- Kad si bio na Ordinarijatu? Kako je s tobom i tvojim 

Ordinarijem? I s Ordinarijatom? Ne ću reći četrnaest, ne ću 

reći ni tri godine. Nego inače? Postoji neko nepisano pravilo 

i za svećenika i za biskupa: da biskup primi svećenika u svaka 

doba, i da svećenik može telefonirati i pokucati biskupu u 

svaka doba, kao ocu. A ako treba pričekati ili odgoditi, ili da 

te primi vikar, razumjet ćemo se! A godišnje jednom svakako. 

O podnošenju izvještaja i o sviđanju računa, barem. Pa i to je 

neka vrsta ad limina. I ostati s biskupom na objedu, onako 

kao što biskup ostane sa župnikom na objedu za kanonskoga 

pohoda i svete krizme. 

63

64 

Zajedništvo ljubavi 

Kad je Petar - Kefa protokolirao Pavlovu trku, onda je bilo 

sve u redu: “I spoznavši milost koja mi je dana, Jakov, Kefa i 

Ivan, smatrani stupovima, pružiše meni i Barnabi desnice zajedništva: 

mi ćemo među pogane, a oni među obrezane! Samo 

neka se sjećamo siromaha, što sam revno i činio” (Gal 2,9-10). 

Ovdje je potrebno reći da taj Jakov, stup Crkve, koji je prvi 

spomenut, nije bio ni Jakov stariji, ni Jakov mlađi, Isusovi 

apostoli, nego Jakov, brat Gospodinov. Kako je on tamo dospio? 

Tko ga je ondje postavio? Tko ga je zaredio? Kako je 

uopće prihvaćen za glavara Jeruzalema pokraj Petra, Ivana 

i drugih pravih apostola? Kojim razlozima i vezama? Kako 

se Jakov nametnuo za vođu Crkve u Jeruzalemu, ne znamo. 

Znamo da je živio do 62. godine kada ga je veliki svećenik 

Anan dao kamenovati. 31 

Pitanje savjesti i jedinstva 

U godini smo 56. Kristove nove ere spasenja. Pavao je 

znao svu tu ljudsku zavrzlamu i petljaniju s Jeruzalemskom 

apostolskom stolicom. I tada se pila kava, i među svetim 

apostolima bilo je nekakvih kuloara i lobija. Kad su nakon 

Trećega misijskog putovanja, od 53. do 58. godine (oko 4500 

prevaljenih km) došli u Jeruzalem: Pavao, Luka i kompanija, 

odsjeli su kod nekoga Mnasona. Dakle za jednoga Apostola, 

koji je obratio pola maloazijskoga svijeta, što se ono kaže, kao 

da nije bilo prenoćišta na Jakovljevu Ordinarijatu. 32 Čovjeku 

Pavlu preko 50 godina. Sutradan Pavao se upravo pred 

tim Jakovom našao u teškoj nedoumici, kušnji, gdje je morao 

31 Opširnije o tome Jakovu i drugim Jakovima u knjizi duhovnih vježbi 

Da nisam ja, Gospodine?, Mostar, 2005., str. 153-155. 

32 J. Holzner, Pavao, str. 399.

položiti rigorosum iz ekleziologije, dokazati da ide i živi “na 

pravu putu”. Piše sv. Luka u Djelima oveći odlomak, očito kao 

svjedok, wir-Dokument: “Kad stigosmo u Jeruzalem, primiše 

nas braća radosno. Sutradan ode Pavao zajedno s nama k 

Jakovu. Nađoše se ondje i sve starješine. Pošto ih pozdravi, 

stade im potanko izlagati što učini Bog među poganima po 

njegovoj službi. Pošto su ga oni poslušali, dadoše slavu Bogu 

pa mu rekoše: ‘Vidiš, brate: deseci su tisuća Židova povjerovali 

i svi su revnitelji Zakona. A o tebi im je dojavljeno da sve 

Židove koji su među poganima upućuješ na otpad od Mojsija 

učeći ih da ne obrezuju djece i ne žive po običajima. Što dakle? 

Čut će svakako da si došao. Učini stoga što ti kažemo. U 

nas su četiri čovjeka koji imaju zavjet. Njih uzmi, s njima se 

zajedno posveti, plati za njih da se ošišaju pa će svi spoznati 

da nema ništa od onoga što im je o tebi dojavljeno, nego da si 

i ti na pravu putu i da opslužuješ Zakon’.” (Dj 21,17-24). 

Nakon što je Pavao podnio misionarski izvještaj Crkvi u 

Jeruzalemu i njezinoj glavi Jakovu, očekujući ako ne neku 

apostolsku nagradu, barem jedan ljudski i bratski stisak ruke 

čestitarke, Jeruzalemska Crkva, sa starješinama i Jakovom, 

“Gospodinovim bratom”, na čelu, izrazi svoju debelu sumnju 

u Pavlovo evangelizacijsko djelo. Gle njihove argumentacije: 

“Pavle, brate, o tebi se svašta buba po gradu. Narod se uzvrpoljio. 

Ubit će te. Pa da te ne bi smaknuli, mi ti razborito predlažemo 

da se pokažeš pravim Židovom u vjeri, da se vratiš na 

Mojsijeve predaje, da ispovjediš naš tradicionalni judaizam!” 

A zapravo i jeruzalemski poglavari vjerojatno su sumnjali u 

Pavlovo autentično obraćenje i misionarstvo. Nije lako izaći 

iz konzervativnih hlača. Tradicija i običaj jači su i od sela i od 

grada. Savjetuju poglavari Pavlu sudbonosan potez. Budući 

da se čuje kako Pavao naučava da se Židovi ne obrezuju, da 

ne žive po običajima ljudskih predaja, da ne peru ruke po 

propisima Levitika, da se ne drže zakona o čistim i nečistim 

životinjama, bit će dobro da on to potvrdi tako da sam dođe 

65

u Hram, posveti se zajedno s četvoricom zavjetovanika, nepoznatih 

ljudi, da plati za njih (ionako je iz misija donio punu 

torbu svega i svačega!), uključujući i sebe petoga, pa će onda 

ljudi u Jeruzalemu promijeniti javno mišljenje o njemu. “Već 

vanjski čin bio je za Pavla velik zahtjev. Provesti sedam dana 

s posve tuđim ljudima po predvorjima Hrama, a uz to još 

preuzeti sve njihove izdatke! Petorica nazirejaca morala su 

žrtvovati petnaest ovaca, petnaest košara kruha, kolača i pogača 

na ulju, pa isto toliko vrčeva vina. Dodamo li k tome još 

izdržavanje za tjedan dana, imat ćemo lijepu svotu.” 33 Biskup 

Jakov Pavlu daje savjet koji mu para savjest. Neočekivan je 

to bio prijedlog za Pavlovu kršćanski orijentiranu i osjetljivu 

savjest, bez obzira na materijalne troškove! 

Nije istina da je igdje Pavao poučavao Židove da se ne 

treba obrezivati. Dapače, sam je dao obrezati Timoteja (Dj 

16,3), koji je bio od majke Židovke i oca Grka. 

Nije istina da je igdje govorio židovskom narodu da ne živi 

po običajima otaca! Suprotno je istina. I dodavao je da treba 

obdržavati sav zakon. 

A pogotovo nije istina da je naučavao protiv Mojsijeva Zakona, 

Božjega Dekaloga! 

Ali je istina da je naglašavao i prenaglašavao da treba živjeti 

po Zakonu Isusa Krista. To je pravi Zakon. A stari zakon, 

ljudski, uklonjen je za one koji su prihvatili Krista. Stari 

je zakon s tolikim levitskim rubrikama isprazan, nije posve 

štetan, ali je beskoristan za prave kršćane. I sada njega, Pavla, 

nagone na opsluživanje toga ljudskog zakona i običaja, 

na njegove paragrafe, da prikaže janjce ili jarce na hramskom 

žrtveniku, a on svakoga dana prikazuje Krista Gospodina na 

oltaru! Bilo je to doista strašno poniženje za Pavla. Neshvatljiv 

udarac na njegovu apostolsku savjest. Kao da su mu rekli: 

- Jesi se ti, brate Savle, obratio u Pavla i jesi obratio na desetke 

tisuća pogana i Židova na kršćanstvo, ali nama je bitno 

66 

33 Ondje, str. 405.

znati pjevaju li ti tvoji kršćani Psalme po jeruzalemskom ili 

po betlehemskom izdanju Kantuala. 34 

I što mislite je li Pavao pristao? 

Ja mislim da nije, koliko ga ja znam! - reći će neki učitelj. 

E jest! Eto koliko ga poznaš! 

“Nato Pavao uze one ljude, sutradan se s njima zajedno 

posveti, uđe u Hram, oglasi svršetak dana posvećenja nakon 

kojih će se za svakoga od njih prinijeti prinos” (Dj 21,26). Bila 

je to kušnja ravna svima dotadašnjima. Sve ili ništa! Ali Pavao 

je spasio sve, jedinstvo Crkve, a nije izgubio ništa. Pavao je 

mogao u ime svoje savjesti odbiti taj prijedlog jeruzalemskih 

auktoriteta, braće, stupova. Ali nije se oslanjao na svoju savjest, 

jer je znao da ona nije zadnji sudac. Posljednji je sudac 

Bog. Znao je Pavao da je u ime svoje savjesti progonio Boga. 

Zato je i mogao napisati: “Doista, ničega sebi nisam svjestan, 

no time nisam opravdan. Moj je sudac Gospodin” (1 Kor 4,4). 

Pavao podvrgava svoju savjest ne samo Bogu, nego i Jeruzalemskoj 

Crkvi. Odriče se svojih prava i prihvaća njezina. A 

mogao je Pavao napraviti strašan raskol u prvim početcima, i 

to u ime svoje “apostolske savjesti”. I imao je nekakve podloge 

i prava on, a ne jeruzalemski poglavari s Jakovom na čelu. 

Ali on ne želi rascjep, on žudi za jedinstvom. Pa ako treba i 

savjest žrtvovati Crkvi. Crkva - Ecclesia ili Ekklesia veća je i 

od Pavlove savjesti. A Bog je veći i od Crkve. To je Pavao. I to 

mu je bio jedan od najžešćih križeva na svim njegovim putovanjima. 

On toga nije očekivao. Ali bio je spreman na svaku 

vrstu svjedočenja i patnje za Krista kako ga propovijeda 

Apostolski zbor. Nije Pavla toliko koštala materijalna strana, 

velim, koliko je platio za onu četvoricu, i za sebe, nego koliko 

je patio na onoj duhovnoj strani. Ali ni to mu nije naškodilo, 

jer je smatrao da je sve to samo vanjski znak, pa da se ljudi 

ne bi zbog njega sablažnjavali, neka bude! Pavle, svaka ti čast! 

34 Ondje, str. 405. 

67

Uostalom, on će u sličnoj stvari prigovoriti Petru u lice, in 

faciem (Gal 2,11), a sam će savjetovati gotovo doslovno isto. 

Pitanje je poganskoga jela i sablazni, razumije se. 

- Ispit naše savjesti. Ne dopuštamo nikakva kompromisa 

kad je u pitanju naša koža, a branimo se “savješću”. A kad je 

u pitanju Kraljevstvo Božje, onda pravimo kompromise do 

iznemoglosti. I praktične i političke i oportunističke! 

Pavao nije takav! 

Mi mnogi nismo kadri ići tim njegovim putem. Mi u ime 

“savjesti” odbijamo dekrete svojih poglavara, svojih biskupa 

i provincijala. 

Pavao nije takav! 

Neki naši zemljaci u ime savjesti odbiše i Dekret Svetog 

Oca Pape, Petrova nasljednika, pa makar došlo do razjedinjenja 

u Crkvi. Važnije je uzurpirati nekoliko župa za sebe, 

protiv svih zakona Crkve. Makar sve propalo u Crno more. 

Pavao nije takav. 

On će Petru prigovoriti, ali će se Petru pokoriti! 

Onaj drugi ne može “po savjesti” potpisati Izjavu posluha, 

koja je usuglašena na najvišoj crkvenoj razini, a može “po savjesti” 

ispovijedati bez crkvene ovlasti! Ito sve u ime “savjesti” 

nakrivo nasađene i vjernicima nametnute. Žalosno i bolno. I 

daleko od primjera i sv. Pavla i sv. Petra. 

Odavno su neki izbacili ime biskupovo iz kanona crkvenoga 

zajedništva, a poneki i Papu, Isusova namjesnika. 

Pavao nije takav. 

On Petra spominje, redovito s aramejskim imenom Kefa, 

kako ga je Isus prozvao, ne samo u svojim Poslanicama (1 Kor 

1,12; 3,22; 9,5; 15,5; Gal 1,18; 2,9; 2,11.14), nego i u svojim 

molitvama i kanonima. 

Crkva je odredila da se jednoga te istoga dana štuju sv. 

Petar i sv. Pavao, kao mučenici, 29. lipnja, a opet je obojici 

dodale po jedan drugi blagdan: Katedra sv. Petra 22. veljače i 

Obraćenje sv. Pavla 25. siječnja. 

68

PAVAO O MOLITVI I U MOLITVI 

Nisam čitao potpunije studije o molitvi kao u uvodu u 

brevijar. 35 Mogle bi se izvući dvije-tri riječi iz tih doista hvale 

vrijednih uredaba. Isus je Crkvi svojoj naredio sveudiljnu i 

neprestanu molitvu (Lk 18,1). Drugi je vatikanski koncil na 

poseban način odredio, gotovo definirao, kakva treba biti 

naša kršćanska i svećenička molitva, posebno časoslovna i 

misna, euharistijska. Treba moliti “dostojno, pažljivo i pobožno”, 

da se “srce uskladi s ustima, duša s glasom”. 36 

Uostalom, otvarajući časoslov počinjemo točno onako 

kako nam sama Crkva sugerira: “Otvori mi, Gospodine, usta 

da slavim tvoje sveto ime, očisti mi srce od svih ispraznih, 

pokvarenih i stranih misli, rasvijetli mi um, zagrij osjećaje da 

mogu dostojno, pažljivo i pobožno moliti ovaj časoslov i zaslužim 

biti uslišan pred licem tvoga božanskog veličanstva.” Što 

koja riječ znači? 

Dostojno 

Ova riječ znači onako kako odgovara razini Osobe kojoj 

se obraćamo. Dostojno Boga uzvišenoga i svemogućega. Dostojno 

jednako odgovorno pred Bogom! 

35 Pavao VI., “Konstitucija Canticum laudis i Institutio generalis...”, u: 

Časoslov, svz. 1, str. 1-65. 

36 Časoslov, 1, str. 22. 

69

Je li pretjerano reći da nemali broj između nas svećenika 

na vanjski način svojim brzanjem u predmoljenju ili u sudjelovanju 

u zajedničkoj molitvi moli daleko od dostojnoga? 

Ako, na primjer, u moljenju svete krunice u crkvi, u večernjoj 

molitvi u župnoj kući, u nekoj obitelji, negdje na sprovodu 

ili za vrijeme svete mise ili službe riječi izgovaramo poprilici 

ovako, bez ikakva zastoja i rastavljanja: Očenaškojijesinanebesimasvetiseimetvoje, 

gdje se apsolutno ne vidi nikakva jasnoća, 

ni mirnoća, ni odgovornost, ni dostojnost, ništa osim rafalskoga 

ubrzanja do zadihanosti i zadušenosti, onda to zaista 

nema nikakve veze s dostojnošću i dostojanstvom molitve. 

Crkva zna kakvi smo pa nam je odredila zareze, točke, zvjezdice, 

uvlake, nove retke, nove strofe, nove odlomke, nove 

predahe. Stani malo! Da uzvišena molitva, kojoj nas je Gospodin 

naučio moliti, ne bude Gospodina Boga nedostojna, 

po Bogu, brate! Najlakše je dokazati da je molitva nedostojna 

ako se žuriš bez predaha, ili ako zijevaš bez pozornosti, ako 

drijemaš i moliš kao ni sebi ni drugomu. Ima li išta nedostojnije 

od toga da tako moliš kao da uopće ništa ne očekuješ od 

te i takve molitve? 

Diogen pred kipom. Grčki filozof genijalne pameti a neobična 

ponašanja jednoga je dana zastao pred jednim atenskim 

kipom nekoga olimpijskog boga, i nešto ga pita, ište, molikumi. 

Pokazuje i mlatara rukama, miga obrvama, izaziva 

očima, primamljuje k sebi, odvlači od sebe, pokazuje na džepove, 

napinje uši kao da napeto osluškuje, ne skida pogled s 

kipa, čudi se da kip šuti, ne zbori. Diogen sagiba glavu, tako 

svim vrstama žive mimike jedno dva sata. Ljudi prolaze, čude 

se, smiju se. Znaju da izvodi neke kerifeke, ali nitko ne pogađa 

što je posrijedi. Upita ga jedan od prolaznika: 

- Što to radiš, Diogene, bogovi ti pomogli!? Što nam želiš 

poručiti? 

- Evo učim se iskati i biti odbijen, veli filozof. Vježbam se 

u uzaludnu iskanju. Sada idem na općinu nešto tražiti u vezi 

70

s kućom i imovinom. Pa kako sam siguran da ne ću ništa dobiti, 

ovdje treniram molbu i odgovor, tako da budem miran 

nakon općinskog odgovora. Isto mi je ili ovdje pred kipom, 

ili ondje pred načelnikom u općini kad me uljudno potjeraju 

s vrata! 

Ima svećenika koji tako mole, čuj mole, broje (!) kao da 

idu na općinu ili stoje pred kamenim kipom. A Bog naš zaslužuje 

da pristojno hodimo i stojimo pred njim i dostojno 

molimo, ponašajući se pozorno i pobožno, mirno, razgovijetno 

i dostojanstveno. Naš Bog nije atenski kip ni općina, a ni 

mi ne bismo smjeli biti frustrirani Diogeni. 

Samo ćemo kao budni, pozorni i uzorni molitelji biti uslišani 

po Božjoj volji i primjer drugima kako se moli. 

Pažljivo 

Ovo znači, kao što Koncil kaže, sklad srca, jezika i mozga. 37 

To jest da pazimo na svoj vlastiti sklad, ali i na svoje vjernike, 

na kolege svećenike, na predmolitelje ili predvoditelje svetoga 

obreda i da stalno usklađujemo svoj glas s njihovim glasom, 

svoju dušu s njihovom dušom, svoje srce s njihovim srcem i 

sve skupa zajedno i složno. 

Skladno kao kerubini koji se smjerno i duboko klanjaju i 

kao serafini koji složno i jednoglasno pjevaju. 

Nepažljivo znači da zatežeš na stranu u svoju nesvjesnu 

ili polusvjesnu sebičnost, da uskačeš prije vremena ne pazeći 

ni na koga pokraj sebe, da završiš tri riječi prije drugih, da 

uopće ne pratiš što drugi mole, pogotovo mimo svega naroda 

u crkvi, nego na svoj način: Anđeogospodnjinavijestiomariji, i 

prije nego se narod primakne kraju, ti preskočiš posljednje tri 

riječi u naroda i upadneš: 

37 Koncilska konstitucija o liturgiji, Sacrosanctum Concilium, br. 90. 

71

Zdravomarijomilostipunagospo... To doista nije molitva 

pobožna ni pozorna, kamoli uzorna. To svećenika kompromitira, 

a ne afirmira i ne promovira. Kako će te Bog uslišati? 

Tebi je do svađe, ne do molitve, ako tako radiš. 

72 

Pobožno 

Pobožno znači “po Božju”, po Božjoj volji i ljubavi, onako 

kako je Isus molio u Getsemaniju i na Posljednjoj večeri: 

razgovijetno, razgovorno, imajući Oca svoga pred očima svojim. 

Pobožno znači da mi je stalo do toga da me Bog usliši 

i da usliši sve one s kojima molim i u čije ime kao svećenik 

molim i za koje molim. Nisu li nam tolike molitve preko volje, 

preko koljena, preko reda, preko drugih poslova. Da što 

prije završimo! A ako molite kao ni sebi ni Bogu, ako vam je 

molitva tako neujednačena, neskladna da bi vam neupućeni 

mogli reći “da mahnitate”, veli sv. Pavao (1 Kor 14,23), onda 

to doista nema blage veze s pobožnošću u molitvi, kako Crkva 

od nas očekuje. 

Možda bi nam vjernici mogli biti primjer u dostojnu, pažljivu 

i pobožnu moljenju, a mi bismo trebali biti uzor svima. 

Ovo ti vjernik nikada ne će reći, a sve smišlja kako da ti rekne. 

Ništa tako ne pogađa Kristovo djelo kao kad predvodnici 

Crkve, njezini pastiri svojim rječnikom, posebno nedostojnom, 

nepažljivom i nepobožnom molitvom, ne odgovaraju 

dostojanstvu i ozbiljnosti Kristovih ambasadora! 

Pavlove objave 

“Znam čovjeka u Kristu: prije četrnaest godina - da li u 

tijelu, ne znam; da li izvan tijela, ne znam, Bog zna - taj je 

bio ponesen do trećega neba. I znam da je taj čovjek - da li u 

tijelu, da li izvan tijela, ne znam, Bog zna - bio ponesen u raj

Uznesen do trećega neba 

Poznajem čovjeka u Kristu koji prije četrnaest godina - ne znam da li s 

tijelom, ne znam da li bez tijela, to Bog zna - bi uznesen do trećega neba. 

Za tog čovjeka znam - ne znam da li u tijelu, ne znam da li izvan tijela, to 

Bog zna - da bi uznesen u raj i da je čuo neizrecive riječi koje čovjeku nije 

dopušteno izreći (2 Kor 12,2-4). 

73

74 

PAVAO UZNESEN U TREĆE NEBO 

Kad bismo ovu sliku promatrali izdvojeno, izvan niza ovdje tiskanih 

preslikâ, pitanje je bismo li na njoj prepoznali apostola Pavla. Kako sam 

Pavlov lik tako i opće ozračje kao da se ne uklapaju dobro u prošireno i 

ustaljeno shvaćanje apostola Pavla, svjetskoga putnika, misionara, čovjeka 

silne snage, uključena u životne vrtloge i spremna na vrlo teške i teško 

izdržljive napore. 

Pred slikarom bijaše zadatak: likovno izraziti svoje viđenje apostola 

Pavla u trenutku njegova rasplamsala vjerskog doživljaja, ushićenja visokoga 

napona. O tom doživljaju Pavao kaže kako je u njemu bio uzdignut 

do trećega neba (usp. 2 Kor 12,2-4. 9-11). 

Hvatajući se u koštac s tim zadatkom, slikar se nije mogao osloboditi 

svoga doživljaja Pavla u cjelini, njegova unutarnjega svijeta misli i osjećaja, 

htijenja i raspoloženja kao ni njegova životnoga puta. Sve mu je to govorilo 

kako je Pavao iznimna pojava bogata i snažna unutarnjega života u 

kojemu jezgru tvori njegovo shvaćanje Krista i njegov odnos spram Kristau 

kao uosobljene zorne nazočnosti Božjega čovjekoljublja. Imamo li na 

pameti tu zbilju, lako ćemo zamisliti kako su se Pavlovi vjerski doživljaji 

tu i tamo mogli rasplamsati i dosegnuti visok stupanj tajanstvena ushita u 

kojemu se Pavao osjećao beskrajno sretnim, blaženim čovjekom. 

Nu, slikar nam istodobno pokazuje kako takvi doživljaji nisu Pavla 

udaljavali od životne zbilje. Naprotiv! Oni mu bijahu novim poticajima 

i davahu mu novu snagu kojom je ustrajao na teškim i teško prohodnim 

stazama i čuvao svoje plemenito osjećanje kao i vedru nadu u sretan ishod 

života uzeta i promatrana u cjelini. I u trenutku rečenoga viđenja Pavao 

čvrsto stoji na zemlji, na tlu što obiluje trnjem i kamenjem, spreman nastaviti 

svoj hod, svoja putovanja teško prohodnim krajevima, goloruk i 

napola bosonog, bez štapa i bez torbe u kojoj bi se nalazile barem i najmanje 

pričuve odjeće i hrane. 

Slika br. 6: F. Dolenec, Pavao uznesen u treće nebo, akvarel, 75,5x56 cm, 

sign. nema.

i čuo neizrecive riječi, kojih čovjek ne smije govoriti. ...I da 

se zbog uzvišenosti objava ne bih uzoholio, dan mi je trn u 

tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim” (2 Kor 

12,2-4.7). Prije 14 godina, to bi moglo biti 43. godine poslije 

Krista. 

Ovo je nešto nečuveno, neopisivo, neprikazivo, neponovljivo. 

Strašne riječi i za čitanje: treće nebo, raj, riječi koje se 

ne smiju izgovoriti, a na drugoj strani: oholost, trn u tijelu, 

anđeo sotonski, udara me... Ista je riječ stimulus i na dan 

objavljenja pred Damaskom i u Poslanici Korinćanima (2 Kor 

12,7) stimulus carnis (druge grčke riječi: kentra i skolops). 

Negdje je, dakle, Pavla ubola teška i otrovna trnovina. Žari, 

peče, nepodnošljivo. Samo da mi je iščupati, počesto jaukne. 

Bog ga uznosi u treće nebo, a snizuje do trnovine u peti. Moli 

Boga da ga toga oslobodi, ali Bog ima sasvim druge planove. 

Pavlove molitve 

Pavao je u neka doba pao na oba koljena pred Presvetim 

Trojstvom i više puta molio Boga dostojno, pozorno i pobožno 

da ga oslobodi te nesretne trnovine u tijelu, vraškoga 

ostana. Ali Bog mu nije odgovorio na takvu molitvu: “Zato 

sam tri put molio Gospodina da (trn u tijelu) odstupi od 

mene. A on mi reče. Dosta ti je moja milost, jer snaga se u 

slabosti usavršuje” (2 Kor 12,8-9). 

Pavao je molio da ga mimoiđe kalež kušnje i patnje, ito 

tri puta (kao Isus u Getsemaniju), ali nije bio uslišan, zato 

što mu je namijenjeno nešto mnogo uzvišenije negoli čupanje 

trna iz kože (strasti, nagoni, slabosti, srdžba, nedostatci, 

kojekakve misli, osjećaj grješnosti, kompleks inferiornosti...). 

Bila je Pavlu namijenjena posebna milost do koje se morao 

probiti samo polaganjem ispita na toj tvrdoj kušnji koju mu 

je Bog omogućio. On je molio i dostojno, i pozorno, i pobožno. 

Ali je Bog imao druge naume i razloge. 

75

- Kakva je doista naša molitva? I kad god s Pavlom molimo 

Boga da skine s nas teret križa i nevolju koju nam je on 

dao i pripustio, Bog će odgovoriti one iste riječi koje je čuo 

Pavao. Tko od nas ne bi mogao pričati svoju muku, opisivati 

svoj “trn u tijelu” koji nas neprestano udara, bode i žulja? 

I kako bismo ga se rado riješili. Origen je to učinio na 

originalan način, čitajući Matejeve riječi o onima koji same 

sebe onesposobiše poradi kraljevstva Božjega (Mt 19,12)! I 

zabludio! Tko od nas nema kompleksa inferiornosti ili superiornosti? 

Netko previsok, netko prenizak. Netko predebeo, 

netko štrkljast. Netko hrom, netko slijep, sakat. Jedan slab 

u školi, drugi u praktičnu životu. Nekoga boli srce, drugoga 

želudac, trećega glava. Netko ne može jesti, drugi ne može 

mokriti, treći ne može spavati. Četvrti ni jedno, ni drugo, ni 

treće. Posjetiš li kad god Svećenički dom? Bolnicu? Onoga 

neizlječiva? Bože, jada u ljudima. Valja prihvatiti patnju kao 

kušnju na kojoj nas Bog isprobava kakvi smo i prihvaćamo li 

to od Boga kao sredstvo svoga spasenja. 

Kad se god Pavao našao u novim nevoljama, kad mu je 

trn u tijelu zasvrdlao do dna bića, uvijek bi se sjetio dragoga 

Ananije Krstitelja, koji mu je prenio Isusovu poruku: “Ja ću 

mu pokazati koliko mu je za Ime moje trpjeti.” 

76 

Snaga se u slabosti usavršuje 

Virtus in infirmitate perficitur. Na prvi pogled nejasno. Ali 

nije, nego prejasno i istinito: snaga se Božja očituje kroza slabost 

Pavlovu, kroz njegovu trnovinu, jaukanje. Nikada se nije 

tužio da nije mogao raditi. Nikada nije prekinuo putovanje 

i vratio se neobavljena posla. Ako ga je dopao pritvor ili zatvor, 

odmah je uzeo pero i pergamenu i iskoristio u pisanje 

Poslanica Rimljanima, Efežanima, Korinćanima. Pa sva Crkva 

ima koristi od njegova zatvora i - pisanja. Ako su mu bila 

zatvorena vrata na jednoj strani, bila su mu širom otvorena

na drugoj. Bog mu usavršuje jakost kroz ljudsku slabost! Bog 

nas ne štedi, nego nas ojačava, osnažuje, osposobljuje. “Jer 

kad sam slab, onda sam jak” (2 Kor 12,10). Zaista. 

Misao o Mariji supatnici 

Razmišljajući o Kristu patniku, o sebi kao patniku, nemoguće 

je da Pavao nije mislio i na Mariju, Isusovu majku, kao 

supatnicu. Tko se više radovao od Marije kad je čula da se 

nekadašnji Benjaminov “vuk”, neprijatelj broj jedan njezina 

Sina, pretvorio u “janje”? Zar i njoj nije padalo napamet 

da se proročanstvo patrijarha Jakova o sinu mu Benjaminu, 

izrečeno 1400 godina prije toga, posve prikladno odnosi i na 

Pavla: “Benjamin je vuk grabežljivi, lovinu jutrom jede, a navečer 

plijen dijeli” (Post 49,27)? Ne odnosi li se ta rečenica 

ponajviše na ovoga velikog sina Benjaminova roda? Nije li 

on taj “vuk” koji je ujutro svoga života bio onako grabežljiv, 

raskidao, lovio, plijenio vjernike Kristove, a u drugom dijelu 

života “plijen dijelio”, tj. sam pobijeđen propovijedao veličinu 

Kristovu, dijelio sudbinu Isusovih vjernika: njihove boli, 

bolesti, patnje i križeve? Nije li mu Gospa bila divan primjer 

i pomoć: I kad bi došao u Jeruzalem, dok je ona bila u gradu, 

i kad bi došao u Efez, kad je ona prešla s Ivanom apostolom 

u Efez? A imao je i vjernoga suradnika Luku, koji je po 

redu, brižljivo i vjerno ispitao sve spasonosne događaje od 

početka. “Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa 

Krista, koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u 

nebesima u Kristu... obznanivši nam Otajstvo svoje volje po 

dobrohotnom naumu svojem što ga u Njemu zasnova da se 

provede punina vremena: uglaviti u Kristu sve - na nebesima 

i na zemlji” (Ef 1,3.10). “A kada dođe punina vremena, odasla 

Bog Sina svoga: od Žene bi rođen, Zakonu podložan” (Gal 

4,4). On “obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan 

do smrti, smrti na križu” (Fil 2,8). Pavao zna i naučava da je 

77

taj Krist, Sin Božji, “rođen od Žene”, biblijske Obećane žene. 

I zato on najbolje zna da je ona Majka Sina Božjega, Bogorodica. 

I da je ta ista Majka Isusa Krista, kojemu smo svi mi 

“udovi njegova Tijela” (Ef 5,30), ujedno i Majka naša, Majka 

Crkve. 

78

PAVAO O 

EVANĐEOSKOM CELIBATU 

Razmatranje o svećeničkom celibatu ili beženstvu stavljamo 

u okvir Pavlova viđenja djevičanstva i ženidbe u Prvoj 

Poslanici Korinćanima (1 Kor 7,1-40). 38 Celibat nije nikakvo 

omalovažavanje otajstva ženidbe, velikoga otajstva, nego je, 

sa svim poštovanjem sakramenta ženidbe, viđen kao novi 

stalež, novo stanje, status, poput Isusova, ito iz motiva upravo 

kristoloških, eklezioloških, eshatoloških, odnosno iz perspektive 

evanđeoske misije. 

Misao da je Pavao protiv ženidbe a za celibat, 39 nije uopće 

biblijska nego apokrifna. Zastupljena je osobito u Djelima Pavla 

i Tekle, koja je sastavio neki svećenik u 2. stoljeću. U tom 

se lažnom spisu veliča blaženstvo, uzdržavanje od ženidbe 

kao uvjet spasenja. Junakinja je djela neka Tekla, zaručnica 

nekoga mladića u Ikoniju, koja sluša Pavla propovjednika i 

napušta svoga zaručnika. Nastaje žamor u gradu. Tekla polazi 

za Pavlom i postaje apostolka i navjestiteljica evanđelja. 

Pavao je prikazan kao neprijatelj ženidbe i antifeminist. 40 Sve 

38 Razmatranje se zasniva na komentarima W. Barclaya, The Letters 

to the Corinthians, Edinburgh, 2 1975., str. 58-74 i B. Dude, “Ženidba i 

djevičanstvo u: 1 Kor 7”, u: Bogoslovska smotra, 1-2/1979., str. 19-40. 

39 S. Legasse, Paolo apostolo, biografia critica, str. 48-50. Autor se priklanja 

onima koji drže hipotezu da je Pavao u mladosti bio vjerojatno 

oženjen. Ostao udovac (usp. 1 Kor 7,8). 

40 B. Altaner, Patrologia, Rim, 1964., str. 43-44; R. Fabris, Paolo 

evangelizzatore e pastore, Asiz, 1982., str. 85-86. 

79

sama i puka izmišljotina. Vratimo se s Pavlom Korinćanima. 

Pođimo redom. 

“A sada o onome što ste mi pisali!” (1 Kor 7,1). O čemu 

su mu pisali? Kada li su mu pisali? Bilo bi zanimljivo pročitati 

što su to Korinćani pitali Pavla? To nam se nije očuvalo, 

osim u Pavlovim odgovorima. To nam sliči kao kad slušamo 

nekoga kada razgovara na telefon. Čujemo samo s ove strane 

isprekidane odgovore ili pitanja: “Ne... Kada? Dobro... Dobro... 

On... Sutra... Zašto ne bi... Ne mislim da je... Neka uradi... 

Haj, Bog!”, a ne znamo uopće što onaj odonuda govori i 

pita. Možda su pitali Pavla: 

Učitelju, odgovori nam što je naravno, što je nenaravno, a 

što je nadnaravno? 

Ili: Što je Kristovo? Što je pogansko? Što je židovsko? Je li 

Krist protiv naravi, protiv prirode, protiv ženidbe? Zašto se ti 

nisi oženio? Što je pravo, a što povlastica? Možemo li se odricati 

prirodnih prava? Je li se bolje ženiti ili ne ženiti? 

Ili: Što je grijeh? Koji je plod grijeha? Kako grijeh proizvede 

grijeh? Ne uvjerava nas načelo, pa snosimo posljedice. 41 Mi 

vidimo u svome životu kako najprije oklijevamo s obzirom 

na grijeh. U drugom trenutku to nam je nekako lakše, prilagodimo 

se. U trećem idemo dalje i činimo sve bez napora i 

straha i srama. Grijeh izgubi svoj užas, teror, nema više stida 

i bojazni od posljedica. Što nam se jučer gadilo, danas nam je 

posebno godilo! Bez obzira kako će sutra biti. 

Pavao piše: “Općenito se čuje o bludnosti među vama, i to 

takvoj bludnosti kakve nema ni među poganima: da netko 

ima očevu ženu. I vi mi se uznijeli, mjesto da žalujete pa da se 

iskorijeni iz vaše sredine onaj koji takvo djelo počini... Pošto 

se u ime Gospodina našega Isusa Krista okupite vi i moj duh, 

41 Sv. Augustin, O Božjoj državi, 1, 10, 2: “Bijahu poučeni, ako već ne 

prethodnom mudrošću, onda svakako iskustvom koje je slijedilo!” (...si 

non praecedente sapientia, certe consequente experientia didicerunt). 

80

snagom Gospodina našega Isusa, neka se takav preda Sotoni 

na propast tijela da bi se spasio duh u Dan Gospodina Isusa” 

(1 Kor 5,1-5). 

Apostol govori o grijehu koji ga je neobično šokirao. Još ga 

je više šokiralo to što to nije na isti način zdrmalo i Korinćane, 

koji su prihvatili abnormalnu situaciju kao normalnu da 

jedan kršćanin ima svoju pomajku ili maćehu za svoju vlastitu 

ženu. Pa to nemaju ni pogani! Kršćani Korinćani s time se 

pomirili, tolerantni, šute, umjesto da nariču, da viču i plaču 

kao za mrtvacem. Kao što bismo morali biti neizmjerno zadivljeni 

svetošću u svojoj sredini, tako moramo biti neizmjerno 

potreseni gadilukom nečistoće u sebi i oko sebe. Pavao se 

do te mjere sablaznio i raspalio da je toga javnoga grješnika 

predao, izručio, sotoni, jer je Crkva domena Božja, prostor 

svetosti. Vrati, za trenutak da se opameti, toga prilagođena 

grješnika k vragu! Ali ni ta strahovita kazna, izopćenja ili 

prokletstva, nije osvetnička, vindikativna. To je bilo zato da 

ponizi i dozove grješnika. To je zato da mu se iskorijeni tjelesna 

naslada da bi mu se osigurala vječna nagrada spasenja. 

Nije to bilo da ga se uništi, nego da ga se probudi. To je bilo 

sa svom žalošću učinjeno. 

Slično će Pavao reći i na drugim mjestima: “A bludnost i 

svaka nečistoća ili pohlepa neka se i ne spominje među vama, 

kako dolikuje svetima. Ni prostota, ni ludorija, ni dvosmislica, 

što se ne priliči, nego radije zahvaljivanje. Jer dobro znajte 

ovo nijedan bludnik, ili bestidnik, ili pohlepnik - taj idolopoklonik 

- nema baštine u kraljevstvu Kristovu i Božjemu... jer 

što potajno čine, sramota je i govoriti...” (Ef 5,3-12). 

Ili u drugoj poslanici: “Umrtvite dakle udove svoje zemaljske, 

bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu i pohlepu - to 

idolopoklonstvo!” (Kol 3,5). 

U 7. poglavlju Prve Korinćanima Pavao rješava neke ženidbene 

probleme: Željeli bismo vidjeti što on donosi kao svoj 

savjet ili preporuku, a što donosi kao Gospodnju zapovijed. 

81

Poglavlje je posvećeno ne samo pitanjima prava i dužnosti 

muža i žene, nego i pitanju prava na djevičanstvo, na svjesno 

izabran celibat. Pavao to promatra kao dva vida kršćanskoga 

života. I jedno i drugo Božji je dar, karizma. Kriterij po kojem 

se ravna ljudski bračni ili bezbračni život jest: privrženost Gospodinu. 

I to je u svemu ovome bitno. Roditelji u braku mogu 

biti izvrsno privrženi Gospodinu, a svećenici, redovnici i redovnice 

u beženu stanju mogu biti posve nepovezani s Gospodinom. 

Vrijedi i obratno. Stoga Pavao raspravlja o djevičanstvu 

kojemu daje prednost, samo po sebi, ali ne konkretno, 

s obzirom na ženidbu. Za tu prednost on donosi motive. 

Još nešto značajno. Kad Pavao govori o ženidbi, njezinim 

dužnostima, jednosti i nerastavljivosti, onda veli da je to “Božja 

zapovijed”: “A oženjenima zapovijedam, ne ja, nego Gospodin” 

(7,10). A kad govori o djevičanstvu, onda veli: “Glede 

djevica nemam zapovijedi, nego dajem savjet” (r. 25). Taj 

“svoj savjet” Pavao zasniva na “milosrđu Gospodnjem”, koje 

je iskazano Pavlu, i zbog kojega mu se može dati “povjerenje” 

(r. 25), kao i na tome što tvrdi: “A mislim da i ja imam malo 

Duha Božjega” (r. 40). Eto, takav Apostol, koji u milosrđu Božjem 

ima Duha Božjega, govori o djevičanstvu kao životnom 

staležu i Božjem daru, privilegiju. 

Cio navedeni odlomak dade se rastaviti u tri glavne točke 

za razmišljanje. 

82 

Djevičanstvo bolje zbog sadašnje nevolje 

U retcima 25-28 Pavao govori o djevičanstvu koje je dobro, 

dapače, bolje, imajući u vidu odanost Gospodinu. Dva 

su razloga zašto Pavao preporučuje i savjetuje djevičanskobezbračni 

stalež. 

Sadašnja nevolja. Pod pojmom sadašnjih nevolja misli se 

na sav čovjekov napor i nastojanje da svoju grješnu narav 

preobrazi u svetu i Bogu posvećenu narav. To je onaj trud koji

čovjek poduzima da se izgradi u punu osobnost, da odgovori 

na poticaje milosti suzbijajući u sebi poticaje strasti. Nije to 

lako. Dapače, to je vrlo teško. Međutim, u ženidbenom staležu 

ta je nevolja puno teža negoli u djevičanstvu/beženstvu. 

Pavao Korinćanima i Korinćankama otvara lakši (ne lagodniji), 

tj. uspješniji put prema Gospodinu. Savjetuje one koji 

u sebi osjećaju takvu želju i takav Božji poziv, koji prethodi 

želji. 

Tjelesna nevolja. Pod tim izrazom ne misli se u prvom 

redu na tegobu rađanja, nego se aludira na svu zaokupljenost 

svojstvenu bračnom životu. Lako je dijete začeti, nositi i roditi. 

Ali ga nije lako odgojiti i fizički i duhovno. Ne jedno nego 

sedmero. Ono zauzima svu čovjekovu brigu i na kraju vidi da 

se toliko puta, u ljudskim očima, sve - izjalovilo. Umjesto vrijednoga 

sina imaš neotesanca i bezočnika koji ti uvijek izazove 

kablić suza! Imaš vrijednu kćer koja se uda za dušmanina 

protiv kojega si do jučer u domovinskom ratu svojski borio. 

Dakle, oni koji su u braku ne mogu se dostatno zaokupiti Božjim 

stvarima, evanđeoskim poslanjem, nego baš pri tome 

osjećaju veliku tegobu, jad, muku i patnju! 

Na dan pedesete obljetnice vjenčanja veli muž: Ženidba se 

naziva svetim staležom zato što je proizvela tolike mučenike! 

Žena odgovara: O koliko muke i patnje u kružnici zaručničkoga 

prstena. 

Drugi malo drukčije dijeli: “Proučavaju se tri sedmice, ljube 

se tri mjeseca, svađaju se tri godine, podnose se trideset godina 

- a djeca počinju nanovo.” 42 Ako ustraju. A to je sve zato 

što brak znači prepoloviti prava, a udvostručiti dužnosti. 

Možda bi najduhovitija riječ izrečena o braku ili celibatu 

mogla biti ona Sokratova: Što god izabereš, pokajat ćeš se! 

42 M. Taine, “Vie et opinions de M. Graindorge”, u: Mille Savi, br. 

4381: “On s’étudie trois semaines, on s’aime trois mois, on se dispute trois 

ans, on se tolère trente ans, et les enfants recommencent.” 

83

Pavao ne misli toliko na bračne trzavice i nesloge, nego: i 

kad je brak najuspjeliji, on i onda oduzima čovjeku više pozornosti 

i brige nego što oduzima beženima koji su po sebi i 

izravno usmjereni na Gospodina. 

84 

Na tom svijetu stalna samo mijena jest 

U drugom odsjeku, retci: 29-31, iznose se dvije važne činjenice. 

Jedna stoji na početku, a druga na kraju odlomka. 

Između njih nalazi se pet puta “kao da ne”. Idemo po redu. 

“Vrijeme je kratko” (r. 29). Tako počinje ovaj odsjek. Važne 

su obadvije riječi. Izraz “vrijeme” u Svetom Pismu ne znači 

protok između prije i poslije, nego znači živu zgodu, odličnu 

šansu, prikladno doba, pogodan čas! Kairos. Nešto što 

se mora maksimalno iskoristiti. Kao npr. prijamni ispit, duhovne 

vježbe uoči ređenja, primiti osobu kad traži razgovor, 

poći na ispovijed kad osjećaš u sebi poticaj i slično. Eto, oni 

koji svojevoljno prihvaćaju stalež beženstva, prihvaćaju takvo 

“vrijeme”. A izraz “kratko” (vrijeme) ima svoje jezično podrijetlo. 

Grčki synestalmenos (skraćen) znači zapravo ovu situaciju: 

kad se pomorci voze jedrilicom, moraju spustiti jedra, 

a uhvatiti vesla čim se primaknu k luci. Bez vesala ne mogu 

se priobaliti, pogotovo ako ih suprotan vjetar goni. Upravo to 

vrijeme od spuštanja jedara do uzimanja vesala i pristajanja 

uz obalu vrlo je kratko i dragocjeno. Eto, u takvu se vremenu 

mi nalazimo. Treba već jednom spustiti jedra u koja je vjetar 

ovoga svijeta udarao i vozio nas kako je htio. Valja uzeti u 

ruke vesla, svojski se založiti i prići k obalama vječnosti. Prema 

tomu, vrijeme je kratko, znači: nema se više kada misliti 

na muža ili na ženu, na djecu ili na roditelje i na braću, treba 

se svega toga odreći - kako ovdje odjekuje Kristova rečenica 

o odreknuću od obitelji i od mreža! - i poći za Isusom koji se 

nudi kao konačan odgovor na sve čovjekove brige i pitanja. 

Žena, muž, djeca i obitelj jesu, doduše, vrijednosti, velike vri-

Privrženi Kristu i Crkvi 

Neoženjenima i udovicama velim: dobro im je, ako ostanu kao i ja 

(1 Kor 7,8). 

Tko se oženi svojom djevicom, dobro čini, a ako se ne oženi, bolje 

čini (7,38). 

85

86 

SVEĆENIK U SLUŽBI KRISTA I CRKVE 

Prvi dojam što ga ova slika ostavlja može nas zavesti na stranputicu. 

Slika, čini se, svojom cjelinom djeluje djetinjasto. Nu, poželjno je prisjetiti 

se kako je posrijedi umjetničko djelo, a ono od gledatelja uvijek traži barem 

malo napora što bi proširio i obogatio njegov prvi dojam. Potrebno 

je pokušati prodrijeti malo dublje kako bismo ispod slikarove djetinje igre 

ili uz nju uočili i one znakove što nas upućuju onamo gdje se krije tajna 

duhovne poruke kao unutarnje srži cijele slike. 

Mlad svećenik usmjerio je svoj pogled prema oltaru, ali je kleknuo 

ispod raspetoga Krista, a raspeti je Krist prema njemu, a ne prema oltaru, 

nagnuo svoju glavu. Zamislimo li se malo nad tim pa još jednom 

pogledamo cijelu sliku i upitamo li se: čemu je slikar posvetio posebnu 

pozornost, začudit ćemo se: stepenicama i nogama mladoga svećenika. 

Stepenice pak ne vode oltaru nego raspetom KRISTU, a mladi je svećenik 

spreman na dug i naporan hod. 

Slika br. 7: F. Dolenec, Svećenik u službi Krista i Crkve, akvarel, 75,5x56 


jednosti, ali ovozemne vrijednosti, relativne, a ne apsolutne. 

Kad bi bila apsolutna, onda bi se ženilo i udavalo i na drugom 

svijetu. Dok se djevičanstvu pruža apsolutna šansa, tj. već se 

sada može živjeti sretno kako će se živjeti - vječno! Stoga Pavao 

ovdje navodi čak pet puta “kao da ne”. 

- “Koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju” (r. 29). 

To ne znači da se ne brinu za žene, odnosno žene za muževe. 

Nego: neka se tako brinu da im to ne bude jedina i isključiva 

briga; da zaborave Boga. Distancirani, ali angažirani; u svijetu, 

ali ne od svijeta. Zemljom hode a u nebu žive! Ima većih 

briga od obiteljskih. Krist čovjeka uvijek poziva da prvo misli 

na kraljevstvo Božje, a sve je ostalo - dodatak. 

- “Koji plaču, kao da ne plaču” (r. 30). I za njih vrijedi slično 

upozorenje. Nije plač najveća životna nevolja. I oni koji 

su ožalošćeni ne znači da su najnesretniji na svijetu. Sve je 

prolazno, pa i tuga i plač. Jučer si gorko plakao, a danas se 

grohotom smiješ i misliš da se nikada više ne ćeš ražalostiti i 

rasplakati. Vidiš li koliko je plač relativan? 

- “Koji se vesele, kao da se ne vesele” (r. 30). Ni veselje 

nije najveća vrednota u životu. I ono je trenutačno i prolazno. 

Ono je suprotnost plaču. Ali nema apsolutan karakter. Valja 

se držati tako kao da se ne veseliš nad određenim uspjesima, 

događajima i lutrijskim srećkama. Nije dobro uroniti u “veselje”, 

jer je sve promjenljivo i nestalno: “Na tom svijetu stalna 

samo mijena jest!”, nije to samo Preradovićevo iskustvo i 

formulacija. 43 

- “Koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju” (r. 31). 

Riječ uživati znači iskapiti čašu do dna. Pavlova preporuka 

jest suprotna onom modernom šlageru: “Uzmi sve što ti život 

pruža.” Pavao veli: Ne unosi sebe samoga sa svojim vječnim 

vrednotama u nestalne trenutke ovoga svijeta. Ishlapit će. 

43 P. Preradović, “Mujezin”, u: Vienac, 1871.: Sunce žarko sjeda/ I 

skoro će sjest;/ Stalna na tom svijetu/ Samo mijena jest! 

87

- “Koji kupuju, kao da ne posjeduju” (r. 30). I ovdje riječ 

“posjedovati” ima značenje: zaposjesti i ne dati iz ruke, držati 

čvrsto do groba. Ali to je sve beskorisno, dapače, više puta 

vrlo štetno. Zašto? Zato što je sve u promjeni. Zato što sa sobom 

preko groba ne možeš ponijeti ništa materijalno, osim 

što si drugomu dao. Stoga Pavao završava ovaj odlomak iskustvenim 

aksiomom: “Prolazi obličje ovoga svijeta” (r. 31). 

Nerazumna je osoba koja je postala ropkinjom mužu, 

ženi, djeci, plaču, radosti, kupovini, uživanju. Sluškinjom da, 

ropkinjom ne! Ako čovjek gospodari samim sobom, svojim 

osjećajima, svojim pogledima na ovaj i na onaj svijet, onda 

je u redu! Prolazi vanjsko obličje čovjekovo: novorođenac, 

dječarac, mlađarac, starac - mrtvac! Eto, to je čovjek i njegovo 

obličje. Jadno i dekadentno. Gle kako hrvatski pjesnik 

grkokatolički svećenik lirski, životno i iskustveno prikazuje 

to stanje ljudskih promjena i obličja. 

88 

Prolazi… 

Prolazi radost, prolazi pjesma, 

Prolazi žića milotni čar, 

Zasuši bučna njegova česma 

O, kako brzo postaješ star! 

Gdje li je radost mladosti bujne, 

Bezbrige puste prpošni vir? 

Spomen tek osta i misli nujne, 

Jesenjih noći sumorni mir... 

Gasnu ti oči, nabire lice, 

Protkiva snijegom svaka se vlas, 

Grče se kosti baš nemilice, 

Gube se sile, mijenja se glas.

O, kako kratko zemsko je žiće, 

U kome mnogi nazrijeva raj. 

I pije, pije zamamno piće 

Ne misleć da će mu doći kraj! 

Ah nema, nema na zemlji raja! 

Ona je tuge i nevolje dol; 

U Bogu tek je život bez kraja... 

Vjekuje radost... umire bol! 44 

Potpunost, ne polovičnost 

Posljednja tri retka obrađivanog odlomka (32-34) govore 

o potpunu predanju Gospodinu. Rekli smo da je mjerilo našega 

života privrženost, predanost, odanost Bogu. Oni koji 

se nalaze u braku, mogu biti privrženi Bogu, ali koji su u bezbračnu 

staležu mogu to biti u mnogo uspješnijem stupnju i 

direktnijem načinu povezanosti. 

Djevica se brine za Gospodnje; neposredno, nesmetano, 

nerazdijeljeno. 

A udata se brine: posredno, preko muža i djece, ne bez 

smetnje svake ruke, razdijeljeno, ona to najbolje zna. 

Pavao inzistira na predanosti koja mora biti potpuna, cjelovita: 

tijelom i duhom. Krist ne treba ludih djevica, nego 

onih mudrih koje su posve zaokupljene božanskim zaručnikom, 

koje imaju pri ruci sva sredstva: lampe, ulje, fitilje, šibice 

i - budne. Sve su to, doduše, ovozemne vrednote, ali to su 

sve same sluškinje gospodarici, mudroj djevici. 

44 S. Petranović, hrvatski grkokatolički svećenik, 1880.-1958. 

89

90 

Zaključimo 

Za poslušnost kažemo da je odreknuće od vlastitoga “ja”. 

Za siromaštvo kažemo da je odreknuće “od svijeta” u najširem 

smislu riječi, svijeta koji nas okružuje i u kojem živimo, 

mičemo se i jesmo. 

Za čistoću moramo kazati da je to također odreknuće uže, 

ali jače: treba se odreći vlastitoga “tijela”, vlastite muške ili 

ženske strastvene naravi, vlastitoga prava na bračno stanje: 

na ženu, odnosno na muža, na djecu... Ako imamo u vidu da 

je čovjek na ovome svijetu u prvome redu zato da sebe izgradi 

i sebe spasi, onda izabrani celibat ima prednost pred ženidbom 

za one koji su na bezbračnost pozvani Božjim zovom. 

Ako mladić ne osjeća unutarnji poziv na svećenički celibat i 

ne živi u uvjerenju da to može opsluživati, Latinska ga Crkva 

ne prima u svoje svećeničke redove. Ako netko osjeća da ima 

svećeničko zvanje i da ima i bračno stanje, postoji mogućnost 

u Grčkokatoličkoj Crkvi. Razumije se, tu je, kao i u Pravoslavnoj 

Crkvi, ženidba samo prije svećeničkog ređenja. 

Zvanje je posebna milost koja se raspoznaje, prihvaća i valja 

je njegovati. Zato je toliko puta neumjesno o tome uopće i 

raspravljati. Komu je dano, taj zna; hoće i može prihvatiti takav 

status. Kao što je suvišno da neki mladić obrazlaže zašto 

je zavolio jednu jedinu djevojku s kojom se želi oženiti, a ne 

milijun drugih. 

To upravo znači ona Isusova rečenica: Nije svima dano da 

razumiju. Komu je dano, taj razumije. I ne treba u to drugoga 

uvjeravati nego to životno i autentično svjedočiti. 

Smatram li, dakle, celibat kao dar i povlasticu ili kao teret 

i besmislicu?

PAVLOV NAUK O KRIŽU 

Čitatelji i proučavatelji opće ljudske povijesti rado ističu 

da se svijetom upravljalo nekada a upravlja i sada s triju znakovitih 

brežuljaka, koji nisu visoki ni po stotinu metara iznad 

dotičnih gradova, a koji su nadvisili sve planine zemaljske i 

nametnuli se svom svojom snagom i poznatošću. 

Akropolis 

Najprije to je Akropola u Ateni, kao simbol ljudske pameti 

i mudrosti, tj. aristotelovske logike i metafizike. Ta je, naime, 

logika zadobila tako savršen oblik da poslije toga više nije 

mogla učiniti korak naprijed a niti je morala učiniti korak natrag, 

45 pa je tako i dan danas potpuno ista kao prije 2333 godine 

kad je Stagirićanin sastavljao logičke i silogističke spise 

45 U predgovoru drugomu izdanju Kritik der reinen Vernunft Kant 

piše: „Daß die Logik diesen sicheren Gang schon von den ältesten Zeiten 

her gegangen sei, läßt sich daraus ersehen, daß sie seit dem Aristoteles 

keinen Schritt rückwärts hat tun dürfen… Merkwürdig ist noch an ihr, 

daß sie auch bis jetzt keinen Schritt vorwärts hat tun können und 

also allem Ansehen nach geschlossen und vollendet zu sein scheint“, 

I. Kant, Kritik der reinen Vernunft, B VIII., Stuttgart, 1989., str. 21-22; 

„Da je logika već od najstarijih vremena išla ovim sigurnim putem, može 

se vidjeti iz toga, da od Aristotela ni jedan korak nije smjela napraviti unatrag... 

Kod nje je osobito još i to, da dosad ni naprijed nije mogla napraviti 

ni jedan korak, pa se dakle prema svemu čini da je zaključena i dovršena“, I. 

Kant, Kritika čistoga uma, Zagreb, 1984., str. 12 (hrvatski prijevod: Viktor D. 

Sonnenfeld). 

91

koji su nam poznati pod općim naslovom Organon. 46 Aristotel 

je odgajao Aleksandra Velikoga, jednoga od najvećih strateških 

osvajača svijeta, koji je, razumije se, osvajao ognjem i 

mačem, ali se služio logikom vojničkom. 

92 

Capitolium 

Drugi je brežuljčić rimski Kapitol kao simbol rimskoga 

prava, zapadne civilizacije i vanjske vojne i političke moći. 

Kapitol je jedan od sedam rimskih brežuljaka (uz Aventin, 

Celij, Eskvilije, Janikul, Palatin, Viminal), po visini najmanji 

- ni 50 metara nadmorske visine, a po značenju najuzvišeniji, 

jer je u starome Rimu bio središte i kulturnoga i kultnoga 

života. Iz tih je vremena, koja su potrajala gotovo 13 stoljeća 

rimskoga kraljevstva, republike i carstva (753. prije Krista - 

476. poslije Krista), do nas doprlo rimsko pravo ili “pisani 

razum”, kodificiran u Zakoniku na 12 ploča (Lex duodecim 

tabularum) iz 5. stoljeća prije Krista. To je pravo ne samo 

osnova povijesnih i suvremenih građanskih zakonika, nezaobilazivi 

predmet na svim juridičkim fakultetima svijeta, nego 

i temelj međunarodnoga prava i moderne pravne teorije. 

Danas se taj Capitolium želi simbolično, stvarno i imenito 

premjestiti na Capitol Hill u Washingtonu. Valjda je zato tako 

i nazvan. 

Golgotha 

Konačno, treći brežuljak, jeruzalemska Golgotha ili Kalvarija, 

tj. Lubanja ili Cranium kao simbol kršćanskoga, kristovskoga, 

Božjega pogleda na ovaj i na onaj život i svijet! 

46 T. Ladan preveo s grčkoga, napisao predgovor i dodao sedmojezični 

tumač temeljnih pojmova ovih Aristotelovih djela: Fizika, Zagreb, 

1987., Nikomahova Etika, 1988., Politiku, 1988. i Metafizika (2 sveska), 

1992.

Pavao, propovjednik i apostol, učitelj naroda u vjeri i istini 

(1 Tim 2,7), u svome luku apostolskoga hoda i života posjetio 

je sva ta tri brežuljka, i o svakome iznio svoj osvrt i sud. 47 

Posjetio je grčku Akropolu, gdje je na njezinoj zapadnoj 

strani na Areopagu održao glasoviti govor, kad je nazvan 

“Čavkom”, i kada je samo nekoliko osoba pošlo za njim: Dionizije, 

Damara i još dvoje-troje čeljadi, kako nam događaj 

opisuje sv. Luka (Dj 17,16-34). I Pavao spominje taj isti boravak 

i neuspjeh u Ateni, odakle je Solunjanima poslao učenika 

Timoteja (1 Sol 3,1). On iz Atene nije bio kamenjem potjeran, 

kao iz nekih drugih gradova, nego je bio cinično ignoriran, 

što ga je kudikamo dublje zaboljelo i pogodilo od bilo kakva 

kucimanja. Jer, nakon što “napusti Pavao Atenu” (Dj 18,1), 

nije se više nikada u nju vratio, niti Atenu spomenuo, niti 

Atenjanima ikada čestitao Uskrs - Anastasis, niti ikada ikoga 

ostavio u Ateni ili u nju koga poslao, niti od njih tražio 

kršćanskoga karitasa za druge Crkve, niti ga njima skupljao 

i slao. Jednostavno ta je “mudra” Atena umrla “Čavki”, i “Čavka” 

Ateni! Pravi fiasco! Fallimento! 

Bog je tako providnosno uredio da je Pavao došao u Rim. 

U određenom trenutku prizvao je na cara. Caesarem appello. 

Na cara si prizvao, k caru ćeš i ići (Dj 25,12). Nemoguće je da 

nije posjetio rimski i jupiterski Kapitol. Tà, je li iz njegove blizine 

jasno napisao i Kološanima (2,10) i vaskoliku svijetu da 

je Krist glava svakoga vrhovništva i vlasti, a ne rimski bogovi 

i carevi, pa koliko se god oni smatrali gospodarima i vlasnicima 

ovoga svijeta! U Rimu je proboravio više godina, možda 

ga je osvojio više svojom patnjom i zatvorom negoli propovijedanjem. 

Mislio je: ako Rim postane kršćanski, onda će i 

cijelo Rimsko Carstvo postati kršćansko. Nije se prevario. 

Posjetio je, naravno, svaki put kad bi došao u Jeruzalem, i 

brežuljak Kalvariju, iz koje je crpio svu sočnu teologiju o kri- 

47 “Sveti Pavao ambasador Kristov”, u: Vrhbosnensia, 2/2002., str. 393- 

397. 

93

žu i uskrsnuću. I uvijek bi se sjetio čudesna Kristova zahvata 

u njegov život pred Damaskom. 

I Židovi znake ištu i Grci mudrost traže (1 Kor 1,22). Mi 

im ne možemo ponuditi ni drugoga znaka, ni druge vlasti, 

ni druge mudrosti doli Krista golgotskoga, umrloga pa uskrsloga. 

Stoga, pred Kristovim križem mogu se zauzeti tri stava 

već prema trima vrstama vjernika ili nevjernika. 

94 

Židovski stav 

Križ je sablazan, prvoklasan škandal! Bog na križu? Tko 

je to vidio i tko to može zamisliti? - pita se pobožni Židov, 

i zaključuje: Ili to nije Bog, ili to nije istina! Što onda znači 

aksiom iz Pnz 21,23: “Proklet bio tko na križu visi!”? A što 

znači aksiom iz Izaije koji govori o Sluzi patniku, o Mesiji patniku? 

Židov odgovara: Nije istina da će Mesija patiti. Onako 

blag, nemoćan, koji završava na križu, nemoguće je da je Božji 

izabranik, Božji Sin, Mesija. Zato i nije prihvaćen! Zato još 

uvijek očekuju drugoga, koji će biti po njihovu kroju i mjeri! 

Bez patnje i križa. 

Grčki stav 

Križ je ludost! Bogovi jesu jaki, ali ipak se ne razapinju 

međusobno, osim onoga mitološkoga nesretnog Prometeja, 

kojemu gavranovi svake noći jetra kljuju ili Tantala kojega su 

stavili na “Tantalove muke”. A ovdje Otac dopustio da mu se 

razapne Sin. Gdje to ima? Tko to može pojmiti? - pita se grčki 

logički mudrac i dodaje da je to contradictio in adjecto, u sebi 

proturječje. Mladi starac! Kvadratura kuba! Gvozdeno drvo! 

Ljudska, pa ni grčka, mudrost (niti sofia, kamoli sofisteria) nikada 

nije otkrila pravoga Boga, uvijek je promašila, posrnula 

i pala. Kaže sv. Augustin, i prije nego je postao kršćaninom: 

U grčkoj sam filozofiji našao svakakvih ideja, misli, refleksija,

filozofskih doumljenja i dvoumljenja, velikih istina, ali istine 

da je “Bog tijelom postao i prebivao među nama”, nisam nikada 

nigdje pročitao. 

Kršćanski stav 

Križ je spasenje! Pobožnim Kristovim vjernicima križ je 

Božja snaga i Božja mudrost! Božji Logos i Božja logika! Bog 

tako hoće. Bog je tako učinio. Imajući u vidu ovakvu pozadinu, 

a to je bila tribina Pavlova propovijedanja, nisi mogao 

očekivati da će biti ikakva vidljiva uspjeha. Ali Pavao veli da 

je ludo Božje mudrije od ljudi i slabo Božje snažnije od ljudske 

jakosti. I to propovijeda usred Korinta i piše Korinćanima 

(1 Kor 1,18-25). 

Ali ne samo križ Isusov, nego svatko od nas nosi svoj križ, 

svoju kušnju, “ostan u tijelu”, stimulus carnis. U malo kome 

od nas ne titra misao židovska, misao grčka, misao kršćanska 

o križu kao sablazni-ludosti-spasenju. Ito neprestano. Pogledajmo 

Pavla: u likaonskim gradovima Ikoniju, Derbi i Listri 

apostola je zahvatila neka gadna bolest i nevolja. Nevolja je 

ono što ne voliš! On o tome piše svojim Galaćanima kod kojih 

je proboravio neko vrijeme. Ova se, naime, tri spomenuta 

grada nalaze u pokrajini zvanoj Galacija, današnja srednja 

Turska, s glavnim gradom Ankarom. Evo što kaže: “Svoju 

kušnju, moje tijelo, niste ni prezreli ni odbacili, nego ste me 

primili kao anđela Božjega, kao Krista Isusa” (Gal 4,14). 

Vrsta bolesti? 

Ne znamo o kakvoj se tjelesnoj kušnji ili bolesti radi, što 

jest - jest. 48 Razni raznorazno razbacuju i raznose. A nitko 

posigurno. 

48 C. Tomić, Savao Pavao, str. 164: “Sigurno se ne radi o istoj bolesti. 

Ako se radi o bolesti, opet imamo cijelu lepezu bolesti koje se spominju. 

95

Sasvim je moguće da je to bila neka dosadna azijska malarija, 

49 koja je inače bila česta pojava, uzrokovana samom 

klimom, a ne samo komarcima. I malo koga nije progonila. 

Tà, je li od nje umro i nepobjedivi Aleksandar? 

Vjerojatno su bili i ožiljci kamenovanja? “Od Židova 

primio sam pet puta po četrdeset manje jednu. Triput sam 

bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom, jednu 

noć i dan proveo sam u bezdanu” (2 Kor 11,24-25). Gdje 

je god došao, na nj se sručila grudina kamenja. I to od njegovih 

izabranih Židova, koje je uvijek najprije pohodio, pozdravio, 

predstavio se i propovijedao im. I uvijek ih je mogao 

razumjeti jer je i sam nekoć bio takav, samo ih nije mogao 

razumjeti da se ne obraćaju, kao što se i sam obratio. 

Nema sumnje da se radilo o nekoj vrlo gruboj i gadnoj 

tjelesnoj bolesti, koju se stidio i spomenuti, jer piše: Svoju 

kušnju - moje tijelo. Znači da im je njegovo tijelo bilo zaista 

velika kušnja, koju oni nisu odbacili, prezreli, pljunuli, doslovno 

stoji. Zašto? Pretpostavimo da je Pavao imao epilepsiju, 

kao što mnogi kažu, ali nikako da dokažu: Počne svetu liturgiju 

pa se zakotura niz crkvu... Stane propovijedati pa se nađe 

na podu i zapjeni pred oltarom od padavice. Kako se u takvoj 

situaciji vjernici ne će začuditi i sablažnjavati? Ako propovijeda 

o Bogu, zašto mu taj Bog ne pomogne? - pitali bi se 

vjernici. I Pavlu to padne napamet, ali mora šutjeti. Kažu da 

su značajne osobe u povijesti bolovale od te teške i neizlječive 

epilepsije: Julije Cezar, Oliver Cromwel, Napoleon... I nikada 

ne znaš kada će buknuti. 

Nije govor o nečistim napastima. Radi se o nečemu što do sada nisu zapazili 

Korinćani i on im to u svojoj ispovijesti daje na znanje. Vjerojatno 

da je to neka osoba ili grupa koja se potaknuta od Sotone protivi širenju 

evanđelja”, Pavao - Apostol naroda, str. 25. 

49 S. Légasse, Paolo apostolo, biografia critica, Rim, 1994., str. 48. 

96

Ne vjerujem da Pavao nije imao nekakvu tešku krastu 

zbog koje je zaudarao na 100 metara. To je bila užasna kušnja 

za njih, za bolničarke. Tko će njegovati i previjati onakva pacijenta? 

A apostol Doctor gentium! (1 Tim 2,7). Neka doktor 

izliječi samoga sebe, a ne onoga hromoga od rođenja u Listri, 

ili uskrisi onoga Eutiha u Troadi (Dj 20,9), misle ljudi. Možda 

ove hipoteze uopće nisu točne. 

Sasvim je moguće da je Pavao bio bolestan na očima. Možda 

su mu ostali neki znakovi i posljedice od onoga silnoga 

božanskoga dugog reflektora što ga je doživio pred damašćanskim 

vratima. On sam piše istim Galaćanima u istom 

kontekstu: “Svjedočim vam, doista: kad bi bilo moguće, oči 

biste svoje bili iskopali i dali mi ih” (Gal 4,15). Možda su u 

pitanju bile stvarno oči, dok ih tako spominje. Ili je ovo samo 

izraz od milja, od dragosti: kad netko nekoga voli, onda bi 

mu i oko dao! Ali iz Poslanice Galaćanima još se na jednome 

mjestu može zaključiti da Pavao nije najbolje stajao s očima: 

“Gledajte kolikim vam slovima pišem svojom rukom” (Gal 

6,11). Čovjek ne vidi ili jedva štogod vidi, i piše velikim slovima 

trošeći pergamenu, da bi bar malo vidio svoga rukopisa i 

potpisa. Sasvim je, dakle, bilo moguće da ga je zahvatila neka 

vrsta očnih bolesti. Čini se da bi čovjek radije bio bolestan na 

bilo kojem drugom organu od njih šest tisuća i toliko, negoli 

na očima. Bog uvijek dodaje nove, veće i jače kušnje onomu 

tko je izdržao prvu navalu. Nitko toliko zahtjevan kao - Bog. 

“Ja ću mu pokazati...”, Isus priprijeti, a Pavao se prisjeti. Kakvo 

mu je god bilo zdravlje, Pavao životom pokazuje da nema 

umora ni u putovanju, ni pisanju, ni propovijedanju. 

Uvjerljivo mi je tumačenje onih koji drže da je taj “sotonin 

ostan” neka vrsta zapreke Pavlovu apostolatu. 50 Pavao bi bio 

previše ljudski kad bi mislio samo na svoju osobnu bolest ili 

50 S. Lyonnet, “Virtus in infirmitate perficitur”, u: Dieci meditazioni su 

San Paolo, str. 19-21. 

97

napasničku kušnju, a ne na svoju službu Evanđelju i Kraljevstvu 

Božjem. 

98 

Kušnje 

Kad Bog nekomu želi iskazati neku milost, onda mu najprije 

dadne neshvatljivu kušnju, ispit, provjeru. Naša najveća 

pogrješka jest u tome što mi ne želimo Božju milost koja 

obrezuje srce i čisti i liječi našu ranjenu narav. Nama kao da 

su draži naši naravni dronjci nego svi ukrasi Božje milosti... 

Draže nam je ispuniti svoje raspadljive i zaudarljive strasti 

nego primiti Božji dar od kojega se živi svu vječnost. Eto kakvi 

smo. Tko to ne želi, taj je svetac - razumije se! Bog želi 

da potpuno ispraznimo svoju ljudsku ljusku, glinenu posudu, 

mudru logiku, i da on u nju skrene svoje darove koji nas 

osmišljuju. Posuda izabrana, veli sv. Luka, posuda časna ili 

nečasna, veli sv. Pavao (Rim 9,21), mora se isprazniti od ljudske 

taštine, kaline, praznine da bi se ispunila Božjom milinom 

i puninom. Ako smo na to spremni, onda smo Božji ljudi, 

onda se Bog može pouzdati u nas da nas šalje propovijedati i 

misionariti. Evangelizirati. Pavao je bio spreman na sve vrste 

kušnja i bolesti, bilo da one dolaze iznutra ili izvana! 

Apostol podsjeća svoga učenika i miljenika, Timoteja Listranina, 

na sve ono što je propatio u galaćanskim gradovima. 

S njime je bio i on, Timotej, kojega je Pavao krstio na 

svome Prvom putovanju (od 45. do 49. godine), a sa sobom 

uzeo na svome Drugom misijskom putovanju (od 49. do 52.), 

upravo iz gradića Listre: 

“A ti si pošao za mnom... u progonstvima, u patnjama koje 

su me zadesile u Antiohiji, u Ikoniju, u Listri. Kakva li sam 

progonstva podnio! Iz svih me izbavio Gospodin! A i svi koji 

hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni. Zli pak 

ljudi i vračari napredovat će sve više u zlu - kao zavodnici i 

zavedeni” (2 Tim 3,10-13).

Kakva li sam progonstva podnio! Ali Pavao nije razočarani 

pesimist da jauče i plače nad prošlim danima i patnjama. 

On je nepopravljivi optimist. On svugdje vidi prst Božji, milosrdnu 

ruku Očevu. Iz svih me nevolja izbavio Gospodin! To 

je Pavlova logika i lozinka. Progonstva se pripuštaju, ali Bog 

upravlja i progonstvima, svakom ljudskom sudbinom, i “u 

svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube” (Rim 8,28). 

Šarolike kušnje - šarolike milosti. Koliko ćemo puta i sami 

priznati u kakvim smo se sve jadima i nevoljama kretali, u 

pravim progonstvima. I ovima najnovijima. A ipak smo se 

nekako spasili, višom silom, Božjom intervencijom. Radije 

zahvalimo nego da se žalostimo i Bogu prigovaramo. Zna 

Bog da mi patimo. Tko je dao oko da ne vidi, da ne vidi da 

smo slijepi. Tko je dao uho da ne čuje, da ne čuje naše vapaje? 

Ako nam je dao kušnju, dat će nam i snagu i pobjedu i 

konačnu nagradu, milost! Raznolike - šarolike (poikilos) kušnje 

(1 Pet 1,6), raznolike - šarolike (poikilos) i milosti (1 Pet 

4,10). Valja izdržati. U vjeri, pouzdanju i ljubavi. Je li ono S. 

S. Kranjčević pjevao: 

Vjeruj, ljubi, nadaj se i snosi - Čut ćeš srcem zašto si i tko si! 

Praktični Lukini savjeti Pavlu 

Ako je Bog dao Pavlu neku gadnu bolest kao kušnju, a vidjeli 

smo da jest, ito ne jednu, dao mu je za pratitelja i prijatelja 

jednoga od najboljih tadašnjih specijalista, doktora Luku, 

evanđelista, kao kućnoga i osobnoga liječnika. A on, kao i 

svaki liječnik, znao je kako treba postupiti kad kakva nevolja 

nastupi: 

Prvo, Bogu se pomoli: vjera, a ne panika! 

Drugo, razum uposli: intelekt, a ne afekt! 

Treće, s razboritim porazgovori: razgovaraj, a ne rješavaj 

sam! 

99

Jedne noći u Rimu Pavao nije mogao oka stisnuti. A bolovi, 

gotovo je naglas ječao. Stimulus carnis u krstima, u prstima, 

u prsima, u očima, u rukama. Zove ujutro Luku, “ljubljenoga 

liječnika” (Kol 4,14) da ga vizitira i da mu bar malo olakša bolove. 

Nakon pregleda ruku po kojima se uhvatila neka vrsta 

psoriasisa, a tresu se, u razgovoru liječnik Luka ovako tumači 

bolesnomu Pavlu. 

Uzoriti - apostoli su bili uzoriti, ne preuzvišeni - Ti, čovječe 

Božji, imaš takvu životnu snagu i brzinu, od 120 na sat, 

kojom juriš po Aziji i Europi, od Akropole preko Golgote do 

Kapitola, da Ti je ovaj sadašnji križ prilično slaba kočnica. 

Tebi bi trebale ne samo ove ručne, nego i nožne kočnice, da 

ostaneš na cesti, i da ne sletiš u provaliju. 

- Znači, još težih križeva? - upade Pavao. 

Eminenza, uzvišenost objava i vizionarsko penjanje u raj, 

u treće nebo, kao što si Ti doživio, zahtijeva najjače regulatore 

da se ne sunovratiš kad silaziš niza serpentine, među nas 

smrtnike. Ovaj mi se Tvoj križ čini pravim regulatorom, 

inteligentno ugrađenim, tako da se ne troše snage bez veze, 

nego racionalno, i da se ujedno ne sklizneš s putanje. 

- Jadan ti sam ja čovjek, infelix ego homo! (Rim 7,24). Tko 

će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga! - poviče Pavao 

i okrene se na drugu stranu. 

Ima križeva venoznih, a ima i velenoznih, nastavlja dr. 

Luka. Ovaj Tvoj nije nikakav otrov, nego pravi otvor prema 

novom svijetu, koji samo Bog može pokazati. Pa ovo što si Ti 

napisao Korinćanima, ovu paradoksalnu istinu, tko to može 

dokučiti ako i sam nije odgovorio na židovske skandalone - 

sablazni i grčke sofisterije - mudrijanja te ušao u kršćansku 

soteriju - spasenje. Ti imaš privilegij proći sve to. Zato si 

nam i kvalificirani učitelj. Rekao bih da u Tvome životu, nastavlja 

medicus carissimus, križ nije spoticaj, skandalon, nego 

poticaj na dobro, na još bolje, na najbolje. Citius, altius, fortius 

- brže, više, jače sve u duhovnom pogledu, a ne samo na 

100

Liječnik Luka vizitira Pavla 

Luka je jedini sa mnom (2 Tim 4,11). 

Pozdravlja vas Luka, ljubljeni liječnik (Kol 4,14). 

101

102 

LIJEČNIK LUKA VIZITIRA PAVLA 

Slika istodobno zbunjuje i oduševljava. Zbunjuje svojom jednostavnošću, 

reklo bi se: posrijedi je gotovo djetinjski pristup. Nu, slika jednako 

tako osvaja i oduševljava svojim ozračjem: sve je prozračno i čisto, 

smireno i blago, anđeoski bezazleno i blaženo. Pavao je tjelesno iscrpljen, 

noge su mu od dugotrajna hodanja hrapavim i trnovitim stazama izranjene, 

ali njegove plave oči uza svu zamišljenost netremice iščekuju ono što 

dolazi: on zna što je to, i u njemu nema nikakve dvojbe. On pati, ali se u 

nadi ne koleba. 

U svojoj jednostavnosti slikar je u skladnoj cjelini ostavio nekoliko 

tragova svoga neprijeporna slikarskoga umijeća, kao što je to glava, posebice 

kosa i brada, Pavlova prijatelja liječnika Luke. 

Slika br. 8: F. Dolenec, Liječnik Luka vizitira Pavla, akvarel, 75,5x56 cm, 

sign. d.d. Francina 06.

grčkoj Olimpijadi. 51 A u Tebe je pravi pravcati paradoks: što 

zdravstvena situacija gora, to ona duševna bolja. Zato mi se 

čini da križ nije uopće nerazuman udar, nego razuman dar, 

najljepši dar s neba. Jest nerazumljiv, ali nije nerazuman. Nisam 

znao da Te Bog tako voli! - završi dr. Luka svoju jutarnju 

vizitaciju i konzultaciju. 

51 Pod tim su De Coubertinovim latinskim sloganom otvorene nove 

Olimpijske igre u Ateni, 1896. godine. 

103

PAVLOV KRUŽNI I KRIŽNI PUT 

Nakon svoga obraćenja na kršćanstvo u Damasku, Pavao 

je otišao u Arabiju, na tri godine biblijskih refleksija i teoloških 

studija, i ponovno se vratio u Damask gdje je stao 

smjelo propovijedati Isusa raspetoga, umrloga i uskrsloga. 

Židovi ga, kao izdajnika, nisu mogli podnijeti i odlučili su 

ga ubiti. Braća se kršćanski dogovore te ga košarom spuste 

niz gradske zidine i tako im živ utekne (Dj 9,20.23-25). Ako 

je mogao stati u košaru, očito nije bio plast od čovjeka. Paulus 

na latinskom i znači malen. To je bio prvi njegov progon. 

Na svojim daljnjim misijskim putovanjima Apostol je stalno 

doživljavao brojne križne postaje osude, bičevanja, padanja, 

batinanja, tamničenja, progone, poniženja, kamenovanja, pogrđivanja... 

Morski brodolomi, pogibli od razbojnika, pogibli 

od pogana, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od “lažne braće” 

(falsi fratres) i sve druge pogibli koje spominje u Drugoj Korinćanima 

(11,23-28). I konačno odrubljenje glave u Rimu. 

Eto ti 14 postaja. 

Prvo misijsko putovanje 

Mala kršćanska zajednica u Antiohiji imala je od samoga 

početka vrlo vrijednih članova. Među njima sigurno najvrjedniji 

bijahu Barnaba i Savao. “Dok su jednom obavljali službu 

Božju i postili, reče Duh Sveti: De, odlučite mi Barnabu i 

Savla za djelo za koje sam ih pozvao! Onda, pošto su postili i 

molili i položili na njih ruke, otpustiše ih” (Dj 13,2-3). I pre- 

105

pustiše ih milosti Božjoj. Barnaba je na prvom mjestu. Savao 

na petom, posljednjem. Ostali su: Šimun-Niger, Lucije Cirenac 

i Manahem. Možda je tu bilo Savlovo ređenje. 

Prva je apostolska zajednicu “žrtvovala”, tj. darovala svoja 

dva najjača asa, moralna i intelektualna, i spremila ih u evangelizaciju 

po Cipru i Maloj Aziji. Ito Duh ih je Sveti izdvojio 

i poslao na evangelizacijsko djelo. Bio im se priključio kao 

poslužitelj i Barnabin nećak po sestri Mariji, Ivan Marko, kasniji 

evanđelist, koji je ubrzo odustao. Misije su trajale oko 

3-4 godine, od 45. do 49. poslije Krista. Pošli su iz Antiohije 

sirijske, isplovili iz Seleucije i doprli na Cipar, koji su Grci 

uvijek nazivala “blaženim” otokom - Makaria. Do Cipra je 

bila stigla blaga vijest još u vrijeme Stjepanova progona (Dj 

11,20). Barnaba je bio rodom s Cipra. Apostoli su doprli do 

luke Salamine, gdje su propovijedali u židovskim sinagogama. 

Stigli su u Paf, glavni grad Cipra, gdje su se obratila 

dvojica Ciprana: namjesnik Sergije Pavao, Rimljanin, i onaj 

zloglasni Elim - Vračar, Židov, astrolog. Ovomu je drugomu 

trebalo najprije da oslijepi kako bi potom mogao progledati: 

“Pun svake lukavosti i prevrtljivosti, sine đavolski... evo sada 

oslijepit ćeš i neko vrijeme ne ćeš gledati sunca!” (Dj 13,10- 

11), izvika se na nj Pavao. Od tada se Savao naziva Pavlom, 

latinskim imenom, u službi narodâ, gentium, goim. Možda 

baš u spomen toga obraćenika Sergija Pavla, kako je mislio 

sv. Jeronim. 52 Ili zato što je bio malena rasta, paulus znači malen, 

kako je tumačio sv. Augustin. 

Zatim su prešli u Ataliju, pa u Pergu pamfilijsku - tu ih je 

napustio Ivan Marko i otišao doma (Dj 13,13), te u Antiohiju 

pizidijsku i konačno dospjeli u likaonske gradove Ikonij, Listru 

i Derbu. Deset mjesta u kojima je naviješteno Evanđelje. 

I natrag u Jeruzalem. 

106 

52 W. Barclay, Ambassador for Christ, str. 76.

Pavao je s Barnabom osobito u trima gradovima doživio 

svoje nezaboravne križne postaje na kojima se jačao njegov 

duh i gdje je kroz ljutu svoju nevolju upoznavao Božju volju. 

Antiohija 

“Oni pak krenuše iz Perge i stigoše u Antiohiju pizidijsku. 

U dan subotnji ušli su u sinagogu i sjeli. Nakon čitanja Zakona 

i Proroka pošalju nadstojnici sinagoge k njima: ‘Braćo, 

rekoše, ima li u vas koja riječ utjehe za narod, govorite’!” (Dj 

13,14-15). I Pavao održa svečani i veličanstveni govor: o Božjem 

planu u izraelskoj povijesti, o svjedočanstvu najvećih 

ljudi o Kristu, o užasnu zločinu raspeća, o nečuvenoj pobjedi 

uskrsnuća, o Božjem oproštenju po Kristu Isusu i o opredjeljenju 

koje svaki čovjek mora učiniti u odnosu na Krista koji 

opravdava (Dj 13,16-41). Nakon kojega je slijedilo oduševljenje 

i brojnih Židova i brojnih pogana, a i svečani progon: “Ali 

Židovi potakoše ugledne bogobojazne žene i prvake gradske 

te zametnuše progon protiv Pavla i Barnabe pa ih izbaciše iz 

svoga kraja. Oni pak stresu prašinu s nogu protiv njih pa odu 

u Ikonij. A učenici su se ispunjali radošću i Duhom Svetim 

(Dj 13,50-52). 

Tri vrste progonitelja. Sv. Luka opisuje kako su se ujedinile 

tri vrste Pavlovih protivnika. 

Ponajprije Židovi, tvrdokorni i neobrativi, čuvari Zakona, 

ali ne i njegovi izvršitelji, nisu mogli podnijeti ni “izdajnika” 

Isusa ni njegova, po njihovu mišljenju, epigona Pavla. Misle 

da se Bog mora ravnati po njihovim pravilima, predajama 

i tumačenjima. Najprije su Pavla pozvali da im rekne koju 

utješnu. A kad im je rekao, onda ga nisu mogli smisliti. 

Drugi su neprijatelji bili manipulirane žene. Židovi bi 

nahuškali pobožne i fanatične žene da se prihvate kamenja, 

kolaca, vila i ostaloga poljoprivrednog oruđa i otjeraju “heretične” 

novovjerce, novozakonike. Žene ko žene, neke bi od 

107

njih, nahuškane, poslušale i ne pitajući tko je u pravu i odakle 

dolazi pravo spasenje. 

A treći su protivnici gradski oci, tj. tadašnja gradska administracija 

kojoj je stalo do političkoga reda i mira u gradu, a 

ne do religije i religijskih vrednota, osim ako su u izravnoj 

službi njihove dnevne politike. A političari se stavljaju na 

stranu onih koji više obećavaju glasova, potpore, vrijednosti 

na ovome a ne na drugome svijetu. 

- Zar smo i mi danas daleko od sličnih vrsta progonitelja? 

Jave se neki, hajmo reći, “Židovi”, a nisu nego oni koji 

se pozivaju na posebne zasluge, na povijesna prava, na vlasništvo 

u Crkvi, nagovore pobožne i neuke žene te zajedno 

s općinskim poglavarstvom jednoumne politike udri protiv 

Pavla, Barnabe, Marka, Andrije, Petra... Ako kanimo i želimo 

autentično pavlovski misionariti, bojeći se pravoga Boga a 

ne krivih “bogova” ovoga svijeta, onda moramo biti spremni 

uvijek pokrenuti se s mjesta. Čim se zadržimo više vremena, 

desetljeća ili stoljeća, na jednome mjestu, Bog zna pripustiti 

nekakve elementarne vremenske uragane i ljudske nepogode, 

prave progone. Crkvin pogon jest njezin stalni progon! 

- izum je Božji, a ovako je skladno formulirao pater Duda. 53 

108 

Ikonij 

“U Ikoniju isto tako uđoše u židovsku sinagogu i govorahu 

tako da povjerova veliko mnoštvo Židova i Grka. Ali 

nepokorni Židovi razdražiše i podjariše pogane protiv braće. 

Oni se ipak zadržaše duže vremena, smjeli u Gospodinu koji 

je svjedočio za Riječ milosti svoje, davao da se po njihovim 

rukama događaju znamenja i čudesa. Mnoštvo se gradsko 

podvoji: jedni bijahu za Židove, drugi za apostole. Pogani i 

53 B. Duda, “Djelo blagovjesništva u prvo doba Crkve (Dj 1-15)”, u: Bogoslovska 

smotra, 2-3/1975., str. 203-219.

Židovi sa svojim glavarima navališe da zlostave i kamenuju 

apostole. Kada to opaziše, prebjegoše oni u likaonske gradove 

Listru i Derbu i okolicu. Ondje su navješćivali evanđelje” 

(Dj 14,1-7). 

Ujedinili se pogani i Židovi. Sljedeća Pavlova i Barnabina 

križna etapa bijaše grad Ikonij, tada oko 60.000 pogana, danas 

(Konya) oko 600.000 muslimana. Kršćani se danas mogu 

nabrojiti na prste jedne ruke. U gradu tada bijaše i pogana 

i Židova. Ne idu oni zajedno. Ali, ako treba progoniti Ime 

Isusovo i Pavla njegova apostola i druge Isusove učenike, 

onda se mogu sprijateljiti u jednu jedinicu, kao rimski Pilat 

i židovski Herod onoga dana (Lk 23,12). Apostoli su smjelo 

navješćivali, ali su protivnici još smjelije i strastvenije napadali. 

U apostolskim ustima riječ Božja, a u rukama svjetine 

hrpa kamenja. Pa da vidimo. Apostoli popustili, jedva živu 

dušu i glavu izvukli i prebjegli u Listru i Derbu i okolicu, da 

i drugima navješćuju u mirnijim okolnostima. Opet progon 

- pogon, nego što misliš! 

- U pogledu prijateljstva neprijatelja u uroti protiv Istine 

i Boga povijest se stalno ponavlja iz dana u dan i iz mjesta 

u mjesto, i uvijek nova. Mržnja je razorna, ali ovdje kao da 

“gradi” da bi druge razarala. 

Listra 

“Uto iz Antiohije i Ikonija nadođu neki Židovi, pridobiju 

svjetinu te kamenuju Pavla i odvuku ga izvan grada, misleći 

da je mrtav. Kad ga pak okružiše učenici, usta on i uđe u 

grad. Sutradan ode s Barnabom u Derbu. Pošto navijestiše 

Evanđelje tom gradu i mnoge učiniše učenicima, vratiše se u 

Listru...” (Dj 14,19-20). 

Pod grudinom kamenja. Apostoli se jedva spasili iz Antiohije 

i Ikonija, a dočekala ih, nakon 40 km putovanja, još 

žešća mržnja u Listri, ito od onih iz prijašnjih gradova. Čuli i 

109

dojurili. Ovdje je kamenovanje bilo najžešće, čak do te mjere 

da su progonitelji mislili da je Pavao izdahnuo. S mržnjom su 

ga izbacili izvan gradskih zidina kao prebijeno živinče. Samo 

diše i u sebi misli: Bože, što si pripremio lijepoga nakon ovoga 

kamenovanja? Njegovi ga učenici poslije večere pronašli 

i unijeli u grad. Očistili rane, zavili da se zamiruju. Bijaše tu 

mladićak, Timotej, koji je, potresen, suze ronio. Pavao će ga 

kasnije na to podsjetiti: “Sjetim se tvojih suza i zaželim vidjeti 

te, da se napunim radosti” (2 Tim 1,4). Na drugom će mjestu 

evocirati progonstva i patnje “koje su me zadesile u Antiohiji, 

u Ikoniju, u Listri. Kakva li sam progonstva podnio. I iz svih 

me izbavio Gospodin” (2 Tim 3,11). A što je značajno, u Listri 

je Pavao izliječio jednoga hroma od rođenja. To mu je kamenovanje 

valjda bila zahvala od grada. 

Apostoli su imali mnoštvo utješnih trenutaka koji su dolazili 

od onih koji prigrliše vjeru u Isusa Spasitelja. Oni su bili 

sve uvjereniji da se Evanđelje danomice navješćuje ispod kiše 

kamenja, i da je to siguran znak i dokaz njihove autentičnosti 

i ujedno ispunjenje Isusova obećanja i plana. “Učvršćivali su 

duše učenika bodreći ih da ustraju u vjeri jer da nam je kroz 

mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje” (Dj 14,22). Tješili ih 

nevoljama. Kakva li paradoksa i nedokučive li istine Božjega 

otajstva! Vratili su se istim putem, navješćujući Riječ Božju. 

U Antiohiji sabraše Crkvu i ispripovjediše što je Bog učinio 

po njima. “da i poganima otvori vrata vjere” (Dj 14,27). Na 

tom prvom misijskom putovanju prešli su možda oko 2500 

km. 

Nemoguće je da se Pavao nije sjetio kako je i sam nekoć 

bio sličan židovskim umišljenicima i progoniteljima! I izrazio 

Bogu hvalu da ga je izvukao iz mraka mržnje. 

- Kako je s nama? Bacamo li mi kamenice na druge ili drugi 

bacaju na nas? Kad se sjetimo suvremene situacije, pojedinih 

područja domovine, gdje još uvijek lete kamenice i nasilnički 

štite neke koji su u Crkvi kanonski lišeni svih ovlasti i prava, 

110

Pavao kamenovan u Listri 

Uto iz Antiohije i Ikonija nadođu neki Židovi, pridobiju svjetinu te 

kamenuju Pavla i odvuku ga izvan grada misleći da je mrtav. Kad ga pak 

okružiše učenici, usta on i uđe u grad (Dj 14,19-20). 

111

112 

PAVAO U LISTRI KAMENOVAN 

Ovu bi sliku bilo dobro promatrati zajedno sa slikom br. 6 - Pavlov 

doživljaj uzdignuća u treće nebo! Ona je zorna potvrda vjerske poruke što 

nam je želi prenijeti slika br. 5: radostan vjerski doživljaj utvrđuje čovjeka 

u njegovu pouzdanju u Boga i u ljude te ga čini sposobnim najveće patnje 

pa i samu smrt podnijeti posve smireno, štoviše radosno. 

Na svome misijskome putovanju, Pavao je u Listri bio kamenovan. Bijaše 

to u onodobnih Židova uobičajen način izvršenja smrtne kazne. Na 

sreću Pavao je ostao živ. Misleći kako je mrtav, njegovi su ga neprijatelji 

ostavili izvan grada. Potom su došli njegovi prijatelji i otpratili ga u grad. 

Taj prizor vidimo na ovoj slici. 

Pavao je izranjen i zbunjen. Oslonjen na dvojicu mladih prijatelje, pokušava 

koračati, što mu, očigledno, teško uspijeva, ali on se ne predaje. 

Cijelo je ozračje vedro i ne daje naslutiti kako se tu zbio strašan događaj. 

Dvojica mladića, radosni što je Pavao ostao živ, svojim držanjem i 

svojom odjećom, zrače - kako njihovoj dobi i priliči - proljetnom radošću! 

Kamenje kojim Pavao bijaše kamenovan ugrađeno je u zid i služi kao 

zaštitna i ukrasna ploča, dok se ono što bijaše padalo na tlo, pretvorilo u 

cvijeće i - kao stavljeno u vazu - djeluje poput blaga i nenametljiva ukrasa. 

Poruka je slike upravo onakvom kakvom ju je izrekao sam Pavao u pismu 

vjernicima u Korintu: “Veliko je moje pouzdanje u vas, uvelike se vama 

ponosim. Pun sam utjehe, obilujem radošću uza svu nevolju našu” (2 Kor 

7,4). 

Slika br. 9: F. Dolenec, Pavao u Listri kamenovan, akvarel, 75,5x56 cm, 


a napadaju one koji su punomoćno ovlašteni za djelovanje u 

župnom pastoralu, ne možemo ne pomisliti i zaključiti da je 

progonjena Crkva - autentična Crkva. Utemeljitelja su Crkve 

progonili, i Crkvu će njegovu progoniti. Da nije toga, Crkva 

ne bi mogla maknuti s mjesta. 

Drugo misijsko putovanje 

Svršetkom 49. ili početkom 50. godine poslije Krista Pavao 

zaželje pohoditi svoje stare prijatelje koje je milošću Božjom i 

svojim propovijedanjem pridobio za kršćanstvo u galacijskim 

gradovima i selima da vidi kako su. Zamoli kolegu Barnabu 

koji jedva dočeka. Međutim, prije nego pođoše, čestito se i 

neočekivano porječkaše, posvađaše i razdružiše. Barnaba, 

naime, htjede povesti Ivana Marka, svoga sestrića, a Pavao 

ne htjede ni čuti za nj jer je od njega doživio onu neugodu u 

Pergi Pamfilijskoj kada ga je Marko napustio na Prvom misijskom 

putovanju. Pavao odbi imati u svojoj ekipi slabića 

koji je bio kadar dezertirati na svakom koraku. Apostoli 

se dobro preriječili i konačno rastavili, kako nam prenose 

Djela apostolska: “Spopade ih takva ogorčenost da se raziđoše” 

(15,39). Ogorčenost - paroksizam. 54 Pavao uze Silvana 

i, povjeren milosti Gospodnjoj, obiđe dvadesetak gradova, a 

Barnabi se pridruži Marko i odjedriše na Cipar. O Barnabi 

Djela više ništa. A s obzirom na ogorčenost, Bog se kadar poslužiti 

i našim ljudskim svađama, rugobama i razlazima da 

proširi svoje evanđelje u različite krajeve svijeta. Valjalo se dijeliti, 

kao što se dijele stanice u ljudskome tijelu kad im dođe 

vrijeme. “Postoji i atomistika ljubavi. Treba razbiti jedinstvo 

54 S obzirom na riječ “ogorčenost” (paroxismos), vrijedno je upozoriti 

da će istu riječ sveti pisac Luka primijeniti na Pavla koji je ostao “ogorčen” 

(paroxyneto) kad je vidio Atenu punu poganskih bogova (Dj 17,16). Eto, 

kakav mu je bio stupanj ogorčenosti. 

113

atoma da se oslobodi zastrašujuća energija. Treba se udaljiti 

kao dva pola da se učvrste stožeri Kraljevstva Božjega. Jedan 

će drugoga dozivati preko svih meridijana i paralela, ali se nikada 

više ne će sresti. Koliko uzvišene patnje u velikih duša. 

Ali, ne upadajmo u iracionalni sentimentalizam. Razilaženja 

su prijeko potrebna. Ona ne štete ako imaju ovako plemenite 

uzroke.” 55 

Pavao i Silvan pođoše iz Jeruzalema preko Cezareje i Antiohije, 

utvrđujući Crkve, te se svratiše u Tarz, rodno mjesto 

Pavlovo. Zatim na cilicijska vrata uđoše u galacijske gradove 

Derbu, Listru i Ikonij. U Listri Pavao uze sa sobom već pokrštenoga 

Timoteja, koji je bio na “dobru glasu”, i još ga k tomu 

dade obrezati, jer mu otac bijaše Grk. Apostoli su prolazili 

gradovima navješćujući Evanđelje. “Tako se Crkve učvršćivahu 

u vjeri i broj im se danomice povećavao” (Dj 16,5). Odatle 

upružiše u galacijski kraj. Tu Pavla spopade neka teška bolest. 

“Znate: prvi sam vam put za bolesti navješćivao Evanđelje. 

Svoju kušnju moje tijelo, niste ni prezreli ni odbacili, nego ste 

me primili kao anđela Božjega, kao Krista Isusa”, pisat će kasnije 

Pavao Galaćanima (4,13-14). Naumili su u unutrašnjost 

zemlje. Ali glas ih Duha Svetoga spriječi, ito dva puta, da ne 

idu u Malu Aziju, te se spustiše u Troadu. Tražeći sebi lijeka, 

Pavao naiđe na Luku, liječnika, koji im se priključi misijskom 

djelu, ne mogavši se više otkinuti od onako bolesna Pavla. 

Tu u Troadi Pavao imade viđenje. Ukaza mu se u viđenju 

neki Makedonac koji mu govoraše: “Prijeđi u Makedoniju i 

pomozi nam!” (Dj 16,9). Razumješe da se radi o Božjoj poruci. 

Prije ih je Duh poučio da ne idu propovijedati, a sada 

ih čovjek poziva da dođu propovijedati. I jedan i drugi glas 

bijaše od Boga. Stoga, odatle skrenuše u Grčku: u Samotraku, 

Neapol i stigoše u Filipe, grad prvoga dijela Makedonije. 

Pavao će od sada osvajati Grčku za Kraljevstvo Božje. Rim je 

114 

55 Y. Ivonides, Orijaš kršćanstva, str. 102-103.

Grčku osvojio oružjem, a Grčka je Rim osvojila umijećem. 56 

A Jeruzalem će osvojiti i Rim i Grčku novošću Božje riječi, 

rekapitulirajući sve u Krista. Potom preko Amfipola dopriješe 

u Apoloniju, Solun i Bereju, zatim na Pirej, pa u Atenu i 

Korint. Pavao sa svojom biranom družinom preko Kenhreje 

i Efeza dođe ponovno u Jeruzalem. Veličanstveno putovanje 

i misionarenje. Malo manje od 5000 km, od kojih polovica 

pješke. 57 U svakom mjestu čekahu ih okovi i nevolje, negdje 

manje, negdje veće, kako im već Duh davaše. Mi ćemo ovdje 

istaknuti samo one značajnije križne postaje trnovita puta 

koje apostoli doživješe u Filipima, Solunu, Bereji i Korintu. 

Filipi 

“Nato svjetina nahrupi na njih, a pretori trgoše s njih odijelo 

i zapovjediše da se išibaju. Pošto ih izudaraše, bace ih u 

tamnicu i zapovjede tamničaru da ih pomno čuva. Primivši 

takvu zapovijed, uze ih on i baci u nutarnju tamnicu, a noge 

im stavi u klade” (Dj 16,22-24). 

U Filipima je Pavao doživio vedrih časova. Obratio je jednu 

vrijednu poganku, Lidiju, Tijatirku, “udovicu”, 58 koja je 

prva misionarka i obraćenica na euro-makedonskom tlu. Na 

Pavlovu riječ, Gospodin joj otvori srce. Gospodin joj dušu 

otvori, a Otac je nebeski obradi: Filius dicebat - Pater docebat, 

rekao bi sv. Augustin. Lidija im otvori ne samo dušu, nego 

i kuću na stan i hranu. “I prinudi nas” (Dj 16,15), duhovito 

će sv. Luka, sjećajući se epizode iz Emausa. I ondje ona dva 

učenika “navaljivahu” da Isus ostane s njima (Lk 24,29). U 

56 To pjesnik Horacije, Epistolae II, 1, 156, u verzima veli: Graecia 

capta ferum victorem cepit et artes intulit agresti Latio. Zarobljena Grčka 

zarobila je divljega pobjednika i u priprosti Lacij unijela umijeća. 

57 E. Gandolfo, Sui passi di San Paolo, str. 117. 

58 C. Tomić, Savao Pavao, str. 245: “Bila je već udovica”; Pavao - Apostol 

naroda, str. 91. 

115

Lidijinoj je kući bila mjesna crkva. Pavao u Filipima obrati i 

jednu ropkinju koja bijaše opsjednuta i kao takva svojim halucinacijama 

u službi poganskih svećenika kao proročica. Počela 

Pavla hvaliti. Pavao ne dopusti da ga đavao hvali te oslobodi 

žensku od sotonske sile. Ali Židovi i pogani, pogotovo 

njihovi svećenici, ne mogoše gledati da se kršćanstvo širi i 

napreduje. Uspjeh izaziva zavist. Svjetina zamoli gradske oce 

da potjeraju Pavla, Silvana, Timoteja i Luku. Iako Pavao ima 

legitimaciju da je rimski građanin, ne vadi je iz džepa, čeka 

što će Filipljani učiniti. Na veliko Apostolovo iznenađenje, 

gradski oci odlučiše da se Pavao i družina išibaju i bace u 

zatvor: “Na to svjetina nahrupi na njih, a pretori trgoše s njih 

odijelo i zapovjediše da se išibaju” (Dj 16,22). 59 A bilo je strogo 

kažnjivo šibati rimskoga građanina: gubi se posao! No, Pavao 

je to dopustio. Ne samo ovdje, nego: “Od Židova primio sam 

pet puta po četrdeset manje jednu. Tri put sam bio šiban...” 

(2 Kor 11,24-25). Zašto? Možda zato što je nešto više mogao 

razumjeti Isusov čin šibanja. Ni Isus nije morao biti šiban, 

ali on je to namjerno prihvatio. Pavao je prihvatio ne samo 

bičevanje, nego i zatvor, ito u unutarnjoj tamnici, s nogama 

u negvama. Zbilja nevjerojatno. Ali negdje oko ponoći nasta 

potres, popadoše okovi s ruku, otvoriše se zatvorska vrata, 

stražar se htjede ubiti, jer je pomislio da su mu zatvorenici 

pobjegli. Nato ga Pavao utješi da su svi još tu, živi i zdravi. 

Pravo iznenađenje, zatim pokrštenje tamničara i njegove obitelji, 

sutradan oslobođenje... Gradski su, naime, oci čuli da 

su Pavao i Sila rimski građani, a oni ih jučer išibali. Stoga im 

potajno poručiše da mogu izići iz grada. Valjda potajice. 

Ali Pavao zatraži da ih javno isprate gradski oci. Vi ćete 

šibati rimske građane! Pavao je prema malenima velikodu- 

59 Ne znam kako uvaženi autor Popović u navedenom članku, Apostol 

Pavao i Židovi, 2001., str. 293, piše o Pavlovu šibanju: “Međutim, ni za 

jedno od tih pet šibanja ni Pavao u svojim poslanicama, a ni Djela apostolska, 

ne bilježe ni mjesto ni bilo koje druge okolnosti.” 

116

šan, a prema velikima ovoga svijeta dostojanstven. Pavao je 

svugdje i uvijek doživljavao istu pjesmu, ne samo da je on 

u zatvoru i progonu pjevao psalme i hvalospjeve, nego su i 

njegovi protivnici trijumfirali udarcima biča i zavisti. Pavao 

je svjestan da je poseban privilegij u Krista vjerovati, a novi je 

privilegij za Krista trpjeti (Fil 1,29). On ne popušta, nego sve 

jači i jači u Onome koji ga jača (Fil 4,13). Sve mu to postaje 

jasnijim dokazom da je Bog uza nj i on uz Boga. U dobru je 

lako dobar biti, pokaži se na kušnji koliko vrijediš. Tu je, u 

tim križevima i šibanjima, Pavao obratio tri značajne osobe: 

Lidiju, krznaricu, stražara rimskoga u zatvoru i onu ropkinju! 

Vrh društva, srednji sloj i samo dno. Sve ulazi u evanđelje, 

cijelo društvo. Svi smo Božji. 

Bježimo li od križa? Što je s nama i našim modernim 

evangelizatorima? Bježimo li od šibanja i zatvora, uopće od 

križa? Od kušnje i biča? Kad je majka Terezija, sada već blažena, 

bila jednom u domovini, vozila se vlakom od Sarajeva 

do Zagreba s nekim sestrama. 

Jedna je sestra znatiželjno upita: “Majko Terezijo, biste li 

nam rekli u čemu je uspjeh Vašega pothvata i Reda?” 

Majka joj odgovori: “Sestro, sve je milost, sve je Isus, ali mi 

u svojoj Družbi nismo još ukinule - bičevanje!” 

- Pa da! Nama je čudno što je Isus dopustio bičevanje nad 

svojim tijelom. Ne možemo razumjeti što Pavao dopušta bičevanje 

nad svojim tijelom, a mogao je biti nešiban. Smiješno 

nam što Misionarke ljubavi nisu ukinule bičevanje u svojoj 

Družbi. Zapravo nismo uopće kadri ni shvatiti, mislimo da 

su totalno sišle s pameti, ali, eto, one u svojoj Kongregaciji 

imaju nesmanjen broj novakinja. Koliki su između nas svećenika 

izbacili pokoru, post i ostala provjerena sredstva i putove 

kršćanskoga mrtvenja i uspjeha? A uveli... Pa on je napustio 

obvezatni časoslov, kamoli da ne zapusti neobvezatnu 

krunicu! 

117

118 

Solun 

“Prošavši kroz Amfipol i Apoloniju, stigoše u Solun, gdje 

bijaše židovska sinagoga” (Dj 17,1). Iz ovoga kratkog retka čitatelj 

bi pomislio da su Pavao, Timotej i Sila prošli u pola dana 

ugodna hoda i ćaskanja, malo jača šetnja, s noge na nogu. A 

znaš li ti koliko su oni prevalili tom cestom Egnacijom, koja 

je inače vodila od Bospora do Drača? Od Filipa do Amfipola 

bile su 33 rimske milje ili oko 50 km; u blizini Amfipola bila 

je Stagira, rodno mjesto Aristotelovo; od Amfipola do Apolonije 

30 rimskih milja, oko 45 km; od Apolonije do Soluna 37 

rimskih milja ili 55 km. Svega skupa oko 150 km. 

Pješke s ruksacima na leđima. Je li moguće da ništa nisu 

značajna doživjeli u Amfipolu, u Apoloniji, nego tek u Solunu 

kada su ugledali sinagogu? Od Filipa do Amfipola prešli su 

dva dana po pet sati dnevnoga hoda. Kad su došli u Amfipol, 

vidjeli su da to nije ni značajan ni oveći grad gdje bi se isplatilo 

zaustavljati. Pavlovo je strateško oko procijenilo da se odatle 

ne može misionariti po okolnim mjestima. Prenoćili su i 

sutradan napustili grad. Trećega i četvrtoga dana putovali su 

oko 12 sati. E sada, da nisu u Filipima prošloga tjedna bili bičevani, 

u zatvoru čamili i potom praktično protjerani, iako s 

određenim dostojanstvom, da im rane nisu još gorjele, koliko 

ih je god “Lidija vidala rukom ljubavi”, 60 čovjek bi i razumio 

toliko pješačenje i umor. A ovako sve nevolje jedna veća od 

druge, a jest nešto što ih naprijed vuče. Oni ne posustaju. Cilj 

im je Solun. Dospjeli su u Apoloniju, koju široki planinski 

hrbat dijeli od Atosa, kasnije famozne monaške republike. 61 

60 J. Holzner, Pavao, str. 212. 

61 Atos nazvan Sveta gora (Hagion oros) zbog molitve i razmatranja. 

Početci su joj u 9. stoljeću. Gora, koja je duga 50 a široka od 8 do 12 km, s 

najvišim vrhuncem 2033 n/m, pokriva površinu od 350 km 2 na polutoku 

Halkidiki. Na Atosu je dvadeset manastira (Lavra, Iviron, Dionizije, Pantokrator, 

Zograf, Karakal, Šimun Petar, Grgur, Pantelejmon, Filotej, Sv.

Pred njima je bilo još jedno 12 sati pješačenja. A sve u kontinuitetu. 

Pavlu je pred očima Solun, a još više Atena. Osvajamo: 

Aleksandrovim stopama, evanđeoskim metodama! 

Prošli su i malo podalje pokraj glasovitoga Olimpa (2985 

n/m), gdje je stolovao nedostižni Zeus i tresao svojom gorom. 

Pred njima se pojavio, uzduž obale Egejskoga mora, Solun, 

glavni grad Makedonije. Solun je čvorište putova i stjecište 

raznih naroda, mješavina. 62 Pavao je znao, ako se ovdje primi 

Evanđelje, lako će se širiti i unutrašnjim kopnom i morskom 

obalom po svim gradovima i lukama. Ustvari tako Pavao i 

piše iz Korinta Solunjanima godinu dana kasnije: “Od vas je, 

doista, ne samo riječ Gospodnja odjeknula po Makedoniji i 

Ahaji, nego se i vaša vjera u Boga posvuda tako proširila te 

nije potrebno da o tome govorimo” (1 Sol 1,8). Pavao se našao 

u židovskoj četvrti kod nekoga Jasona, koji je nosio grčko 

ime. Solun je bio trgovački grad. A ima li igdje više mogućnosti 

prijevare i neiskrenosti negoli u trgovini? Malo radi, 

a mnogo kradi i varaj, i tako iz dana u dan. I bračne i predbračne 

veze bile su posve labave i nevjerne. U Poslanici Pavao 

naglašava Solunjanima i Solunjankama da se uzdržavaju “od 

bludnosti”, da ne prikraćuju i ne varaju “brata svoga”, napose 

ženidbenog druga (1 Sol 4,3.6). Pavao, smješten kod Jasona, 

s kolegama je dao primjer kako se radi. I fizički preko tjedna: 

Pavao, Ksonofon...), koji su autonomni i imaju oko 2000 monaha. Nekada 

ih je bilo i do 5000. Monasi se dijele u cenobite ili zajedničare i idioritmike 

ili samotnjake. Među tim manastirima nalazi se i Hilandar, srpski 

manastir, nazvan po grčkom monahu Hilandariosu, koji je zavjetom ostavio 

Hilandar kao zadužbinu Srbima. Ima sabornu crkvu i desetak drugih 

crkvica. Obično u njemu ima po desetak srpskih kaluđera. Sveta gora 

ima vlastitu samoupravu. Izravno je pod jurisdikcijom carigradskoga patrijarha 

i pod ministarstvom vanjskih poslova Grčke. Monasi su žestoki 

protivnici modernoga pojma ekumenizma. Posljednji im je ustav iz 1783. 

godine. Ženskima je ulaz strogo zabranjen. 

62 Odatle dolazi francuski naziv macedoine za miješani kompot ili salatu, 

vidi u: S. Perowne, Die Reisen des Apostoles Paulus, str. 54. 

119

“ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu 

noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas” (2 Sol 

3,8), i dušobrižnički židovskom subotom i kršćanskom nedjeljom. 

Kroz tri subote propovijedao je u židovskoj sinagogi. 

Na temelju Izaijina teksta prikazao je Mesiju kao patnika, 

mučenika, križonosca, a ne političkoga pobjednika. On je 

pobjednik u uskrsnuću. Rezultat: “Neki se od njih uvjeriše pa 

se pridružiše Pavlu i Sili; tako i veliko mnoštvo bogobojaznih 

Grka i nemalo uglednih žena” (Dj 17,4). 

Ali taj divni uspjeh izazvao je zlu krv u zlih Židova, koji 

su unajmili skupinu vucibatina, uličara, da navale na Pavla i 

družinu u Jasonovoj kući. Srećom nisu našli Pavla, pa su Jasona 

izvukli pred gradske oce, koji su, poznavajući mirnoga 

Jasona, samo zatražili jamčevinu od njega. Braća su u Solunu 

dala Pavlu dvojicu svojih vrlih pratitelja, Aristarha i Sekunda, 

koji su ga otpratili do Bereje, pa kasnije vjerojatno i do Atene. 

I priključili se misijskomu timu. 

Ono što zadivljuje iz Pavlova ponašanja jest njegova ljubav 

prema vlastitomu narodu: On je od svojih sunarodnjaka na 

smrt progonjen u Damasku, u Listri, u Derbi, u Solunu. A 

ipak napisat će svom iskrenošću srca: “Da, htio bih ja sam 

proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake 

svoje po tijelu” (Rim 9,3). Nema većega paradoksa ljubavi od 

toga. A da nema nikakve primjese šovinizma! 

120 

Bereja 

Prešavši u Bereju, Pavao i Sila odoše vrcem u sinagogu. 

Nezaustavljivi, neumorni. Luka, djelopisac, dodaje da su ovi 

Židovi bili plemenitiji od onih solunskih. Zašto? Jer su primili 

“Riječ sa svom spremnošću i danomice istraživahu Pisma, 

da li je to tako” (Dj 17,11). Rado su slušali Pavla, ali su 

bili sumnjičavi prema svemu što je on govorio. Stoga su se 

oni osobno željeli u to uvjeriti kontrolirajući ono što je Pavao

propovijedao. To i jest ono pravo. Zašto se osobno ne uvjeriti? 

Ali, kad se to upozna, onda to treba i prihvatiti. Međutim, 

“kad solunski Židovi doznaše da Pavao i u Bereji navješćuje 

riječ Božju, odoše te i ondje podjariše i uzbuniše svjetinu. 

Braća tada brže bolje uputiše Pavla k moru. Sila pak i Timotej 

ostadoše ondje. Pratioci dovedoše Pavla do Atene pa se 

vratiše, noseći Sili i Timoteju zapovijed da što prije dođu k 

njemu” (Dj 17,13-15). Pavao je na taj židovski gest iz Soluna 

žestoko reagirao u Prvoj Solunjanima smatrajući da su to isti 

oni Židovi “koji su i Gospodina Isusa i proroke ubili, i nas 

progonili, te Bogu ne ugađaju i svim se ljudima protive kad 

nam priječe propovijedati poganima da se spase, da bi tako u 

svako vrijeme navršili mjeru zlodjela svojih. Ali sručio se na 

njih konačni gnjev” (1 Sol 2,15-16). 

Pavao je opet morao bježati da spasi glavu jer je trebalo 

propovijedati gdje je bilo moguće. Ovoga puta želio se obratiti 

izravno poganima. Otišao je u Atenu. Zatim u Korint. 

Ateni ćemo posvetiti posebno razmatranje, a ovdje nekoliko 

riječi o Pavlovu boravku i djelovanju u Korintu. 

Korint 

Pavao je iz Atene došao u Korint, grad pun erosa i seksa. 

Afroditin hram imao je oko tisuću “bijelih ropkinja”, koje su 

bile u službi mitološke Afrodite, božice plodnosti. Pa ipak 

nigdje tako Pavao nije propovijedao o čistoći, dapače o djevičanstvu, 

kao u tome “nečistom” gradu. Čim je došao u Korint, 

gledao je naći posla. Naišao je na Židova Akvilu, rodom 

iz Ponta, koji se oženio s Priscilom, vjerojatno Rimljankom. 

Taj je bračni par bio prognan, malo prije toga, iz Rima u Korint. 

Moglo je biti 49./50. godine. Akvila je stavio svoju kuću 

za sakralni prostor Pavlov. Radnim danima radio, a subotom 

u sinagogi propovijedao i raspravljao. Židovi to nisu mogli 

podnijeti pa su ga potjerali iz sinagoge. On se obratio poga- 

121

nima, prešavši u kuću nekoga Ticija Justa, ali je ipak Krisp, 

predstojnik sinagoge, “povjerovao Gospodinu zajedno sa 

svim svojim domom. I mnogi od Korinćana koji slušahu, 

povjerovaše i pokrstiše se” (Dj 18,8). Iako je imao vanjskoga 

uspjeha, Pavao je u duši bio vrlo tužan zbog slabe žetve kakvu 

je on želio. Uskrsli ga sokoli u snu: “Ne boj se, nego govori i 

ne daj se ušutkati! Ta ja sam s tobom, i nitko se ne će usuditi 

da ti naudi. Jer mnogo je naroda mojega u ovom gradu” (Dj 

18,9-10). Židovi nisu mogli mirovati. Optužiše Pavla i predvedoše 

ga na sud. Prokonzul Galion, Senekin brat, ne htjede 

se miješati u vjerske probleme. Oslobodi Pavla. A u gradu se 

pojavi jak antisemitski pokret. Malo nakon toga Pavao je napustio 

Korint i uputio se u Efez. Odatle će poslati Timoteja u 

Korint gdje su nastali nemiri. Timotej je smirujuće djelovao, 

ali nije se još sve bilo sleglo. Zato je Pavao smatrao uputnim 

da se on osobno pojavi u Korintu. Njegova osoba i pojava 

samo je uzbudila grad. Ponovno se vratio u Efez, odakle je 

ovoga puta poslao Tita da smiri situaciju. Tit se vratio s vrlo 

utješnim vijestima: neredi su prestali, nesporazumi nestali, 

vratio se mir u zajednicu. Pavao iz Efeza odlazi u Cezareju, 

zatim u Jeruzalem da slavi Pashu i vraća se na početnu bazu, 

u Antiohiju. Tako završava Drugo misijsko putovanje. 

Suvremeni progoni. Ne može nam ovo nemirno putovanje, 

puno nade i obrata, propovijedanja i progona, ne biti povodom 

razmišljanja i o suvremenoj situaciji Crkve, i one opće 

i ove domaće. Nema dana da nam ne stigne kakva tužna vijest 

o pogibiji kojega misionara, misionarke, biskupa, svećenika, 

čak nuncija apostolskoga. Križni je put glavna dionica Crkvina 

puta na ovome svijetu. Tko je kadar to uočiti, s time se 

suočiti i to svjedočiti, to je pravi apostol. Blago njemu. 

Pavao je “u dvije i pol godine prešao oko pet tisuća kilometara, 

a od toga dvije tisuće pješke”. 63 

122 

63 E. Gandolfo, Sui passi di San Paolo, str. 117.

Treće misijsko putovanje 

Polazeći i po treći put iz Antiohije, Pavao se uputio u Efez, 

grad od 500.000 stanovnika. Prođe kroz gradove Tarz, Derbu, 

Listru, Ikonij, “zareda galacijskim područjem i Frigijom, 

utvrđujući sve učenike” (Dj 18,23). Posjetio je Kolosu, Hierapol 

i Laodiceju i napokon dopro do Efeza. U svemu oko tisuću 

kilometara. Efez bijaše najveća luka Male Azije. Tri bismo 

stvari ovdje istaknuli. 

Efez 

Ivanovi učenici. U gornjim krajevima Efeza Pavao je naišao 

na nekolicinu ljudi - njih dvanaestak, koji su bili kršteni 

samo Ivanovim krštenjem. Nisu ni čuli za Duha Svetoga. 

Nisu, dakle, ni Kristovi krštenici, kamoli Duhovi vjernici, 

opečaćeni njegovim sedmerostrukim darom, od mudrosti do 

bogobojaznosti. Kršteni su krštenjem Ivanova prsta prijetnje, 

a ne vatrom krsta Kristove krvi. A još manje rukopoloženi i 

označeni Duhom Svetim. Riječ krstiti se znači: ukristiti se, 

u-Krista-uroniti, ucijepiti se, ući u njegovu nauku i muku, u 

njegovu smrt, i izaći u novi život. Postati Kristovi. Ali i to je 

samo pola puta. Kruna, svršetak svega hoda jest jednokratno 

i jedinstveno opečaćenje Duhom Svetim. 

Pavao je skupinu poučio i na njih pojedinačno položio 

ruke i zazvao Duha Božjega. 

Skevini sinovi. Djela apostolska (19,11-20) opisuju jednu 

nezgodu. U Efezu, glavnom gradu Male Azije, sveti je Pavao 

boravio barem tri i pol godine. Utvrđivao Crkvu, redio đakone, 

prezbitere i biskupe, progonio praznovjerje iz naroda. 

Liječio i izgonio đavle iz duša. 

Tako se sedmorica sinova nekoga Skeve, velikoga svećenika, 

koji su bili ne samo nezaposleni nego besposleni zaklinjaoci 

potukači, odlučili da i oni izgone đavle. Pa ako, ako. Tako 

123

uđu u jednu kuću u kojoj je bio nečisti nečastivi, i počnu govoriti 

opsjednutomu: “U ime Isusa kojega Pavao propovijeda 

kažem tebi izlazi.” Onaj ne će da iznutra izađe, nego im odgovori: 

“Znam ja Isusa, znam i Pavla, a tko ste vi?” I nasrnu na 

njih i sve ih izubija, oguli i ogoli do kože. Jedva Skevini sinovi 

utekoše posve goli. Nisu više probali zaklinjati. 

Narod zahvati velik strah, i poče donositi sve svoje amulete, 

amajlije, zapise, čarolije, vražbine i sve što ima veze s 

đavlom, staviše na jednu ledinu i zapališe. Bilo je vrijednosti 

oko 50 tisuća srebrnjaka. 

Tko ima posla s Duhom Svetim, odreći će se zloduha i 

sve njegove vrijednosti. Mi se odričemo zloduha i svega sjaja 

njegova i svih zavođenja njegovih. A iskazujemo svoju vjeru 

u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, u svetu Crkvu katoličku... 

To znači biti s Duhom. 

Ima darova koji su više od napasti nego od dobra i koristi. 

Uzbuna u gradu. U gradu je amfiteatar koji je mogao 

primiti 25.000 gledatelja. Kad je na poticaj nekoga srebrnara 

Demetrija nastala nemalena uzbuna protiv Pavlova propovijedanja 

i “protiv ovog Puta” (Dj 19,23), koji je u biti svojoj 

uklanjao čašćenje božice Dijane ili Artemide u mjestu, 

svjetina je u amfiteatru dva sata gromko skandirala: Velika 

je Artemida efeška! Velika je Artemida Efeška (Dj 19,28. 34). 

Dvojicu Pavlovih sudrugova, Makedonce Gaja i Aristarha, 

dovukoše u amfiteatar. Pavao htjede među narod, ali mu ne 

dadoše suradnici. Stvar se jedva smirila razboritošću gradskoga 

tajnika. 

Kršćani se rado prisjećaju da je tu pokraj toga amfiteatra 

kasnije sagrađena veličanstvena bazilika u kojoj je održan 

Efeški koncil 431. godine, gdje su kršćanski vjernici klicali 

Emanuelu pravomu Bogu rođenu od Marije Djevice - Bogorodice. 

124

Troada - Milet - Cezareja - Jeruzalem 

Pavao je domalo napustio Efez i otišao u Grčku. Kaneći 

napustiti ahajske gradove da se vrati u Siriju, čuo je da su 

mu Židovi pripremili klopku. Stoga se odlučio vratiti u Makedoniju. 

U Filipima je našao Luku, koji preuzima pisanje u 

prvom licu množine. Iz Filipa, sa sedmoricom Pavlovih učenika: 

Sopaterom, Aristarhom, Sekundom, Gajom, Timotejem, 

Tihikom i Trofimom, isploviše i dopriješe do Troade (Dj 

20,4-6). Tu su ostali tjedan dana. Posve nepredviđeno tu je 

Pavao bio uhićen i zatvoren. Toliko je bio iznenađen da nije 

imao kada uzeti ni kabanicu, ni pergamene, koje su mu ostale 

kod Karpa. Pergamena je vjerojatno koja biblijska knjiga ili 

iskaznica o rimskom građanstvu. 64 Stoga će kasnije zamoliti 

Timoteja (2 Tim 4,11-13), da mu to donese u Rim, i da sa 

sobom povede Marka. Pušten iz zatvora u Troadi, Pavao je 

otišao odatle u Milet, oprostio se sa starješinama i izrekao im 

svoj pastoralni testament, potom dospio u Cezareju Primorsku, 

gdje je ostao nekoliko dana kod Filipa đakona. Imali su 

što pričati sjećajući se dana Stjepanova mučeništva, kojemu 

je Pavao bio nazočan kao čuvar haljina, a Filipu bilo povod da 

pobjegne iz Jeruzalema u Samariju. Tu je u Cezareji prorok 

Agab navijestio da će Pavao biti svezan u Jeruzalemu i biti 

predan u ruke pogana (Dj 21,11); ista rečenica kao kod Sina 

Čovječjega koji će biti predan u ruke pogana (Mk 10,33). Pavao 

je, poput svoga Učitelja, sa svom odlučnošću pošao u Jeruzalem, 

noseći Crkvi ljubav ili karitas grčkih i maloazijskih 

vjernika. O svemu tome opširnije u drugom razmatranju. 

64 W. Barclay, Ambassador for Christ, str. 26. 

125

126 

Zaključak 

Ova tri Pavlova kružna apostolska putovanja jesu njegov 

pravi Križni put. I tko to od nas nema svoj Križni put, bez 

obzira koliko putovanja bilo i koliko se križnih postaja prešlo? 

Mi zacrtamo jednu liniju, pa nam je drugi prekriže, eto 

križa! Jesmo li sposobni u tome “križanju” pročitati Božje prste, 

koji nas uče pisati prave životne poteze i rečenice? Bog se 

služi našim putovima, slobodom, planovima, da izvede svoj 

veličanstveni plan. Dopuštaš li da se tvoj mali nacrt ucrta u 

veći Božji nacrt, pa da budeš blagoslovljen zbog svoje sinovske 

suradnje u Božjem planu?

PAVLOV PORAZ NA AREOPAGU 

Svećenik u svojoj misničko-misionarskoj zadaći naviještanja 

Božjega kraljevstva možda nerijetko zaboravi onu gorku 

istinu: na ovome svijetu ima samo jedan čovjek kojega bi on 

mogao i trebao obratiti. A to je on sam, osobno. Međutim, on 

najbolje zna kako je teško i viteško obraćati samoga sebe, ito 

ne zato što bi mu nedostajala milost Božja, nego sve ostalo. 

A što onda propovjednici mogu očekivati od drugih, od 

svojih slušatelja? Tako smo neraspoloženi kad nam ne pođe 

za rukom da nekoga uvjerimo u neku dogmatsko-božansku 

ili evidentnu istinu, da ga eventualno vratimo na pravi moralni 

put ljudske logike i božanskoga Logosa. A gubimo iz vida 

da je najveće čudo i umijeće ovoga svijeta obratiti - grješnika. 

Možda veće i od uskrsnuća. Jer u uskrsnuću sudjeluje samo 

Božja moć. A u obraćenju, osim Boga, na potezu je i ljudska 

sloboda. Zato je razumljiva radost na nebu kad dođe jedan 

takav obraćenik. Sličan doživljaj neuspjeha i poraza u svom 

navjestiteljskom nastupu iskusio je i sv. Pavao u vrijeme svoga 

misionarenja po Grčkoj i Maloj Aziji. Pavlov slučaj može 

nam biti ogledalo da se i mi u njemu progledamo često. 65 

Velikomu Pavlu ideal bijaše doprijeti u sve velike gradove 

tadašnjega nastanjena svijeta ili “ekumene” (passan ten oikoumenen 

/Lk 2,1/) i prenijeti Isusovu Radosnu vijest svakomu 

ljudskom stvorenju, posebno onim uglednicima, školarcima, 

65 “Pavlov poraz na atenskom areopagu”, u: Vrelo Života, 1/1982., str. 

11-17. 

127

filozofima koji bi onda dalje uvjerljivo širili i utvrđivali božansku 

poruku. Želio je vidjeti te njihove rektore ili dekane 

Atenskoga, Rimskoga ili Efeškoga sveučilišta. Tako je na 

svome Drugom misijskom putovanju, silazeći iz Makedonije 

prema Grčkoj, Apostol naroda odlučio svratiti se u Atenu. 

Sam samcat, kako nam kazuju Djela. Njegovi sudrugovi, Silvan 

i Timotej, ostali su u Bereji. Poručio je da dođe Timotej i 

očekivao je da će ga ubrzo vidjeti. 

128 

Atena 

Bilo je to oko 50. godine po Kristu. Atena, glavni grad Grčke, 

centar ljudskoga stvaralaštva, vrhunac ljudskoga duha, u 

nekim točkama sve do danas. Čežnja mnogih ljudskih umova. 

Sophia - mudrost! Atena bijaše inkarnacija svih ljudskih 

vrednota: umjetnosti i filozofije, kiparstva i slikarstva, književnosti 

i politike, športa i gimnastike, borbenosti i slave, ljepote 

i kulture. Koliko nam je poznato iz povijesti, 4. i 3. stoljeće 

prije Krista donijelo je Grčkoj najveće ljudske velikane: mudroslovce, 

umjetnike, borce, kipare, političare, vladare. Zar to 

nije ta grčka klasika?! Atena, dakle, bijaše perivoj ljudskoga 

umijeća. Grad pun divnih građevina, trgova, ukrasa, kipova, 

slika, terma, trjemova, oltara, hramova, idola zlatnih, srebrnih, 

bjelokosnih, mramornih. Mali kozmos. 

U religioznom pogledu Atena bijaše također na zavidnoj 

visini. Doduše posve višebožačka, multiteistička. U njoj je 

bilo izrezbarenih kumira svih bogova svijeta: grčkih, rimskih, 

egipatskih, maloazijskih. Rimski satiričar Petronije govoraše 

da je u Ateni bilo lakše susresti boga negoli čovjeka. Ljudi 

su se izgubili u mnoštvu bogova, poznatih i nepoznatih, muških 

i ženskih, dobrih i svakakvih. Atena je božica umijeća, 

Apolon književnosti, Era božica braka, Hermes bog trgovine, 

Afrodita božica ljubavi, Eskulap zdravstva, Ares vojništva (po

njemu je i prozvan Areopag - Aresov brežuljak), a Zeus iznad 

svih, i kad on trepavicama trepne, i Olimp se tresne. 

Eto, u takvu sredinu upao je apostol Pavao. Ciljano. Nije 

išao iz turističkih pobuda, niti je uzimao ikakva vodiča da mu 

rastumači Fidijina olimpijskog Zeusa ili njegovu djevičansku 

božicu Atenu koja je iskočila iz Zeusove glave. Hodao je gradom 

tri-četiri dana iščekujući mlađe kolege Silu i Timoteja. 

Nije ga toliko očaravala ljepota ljudskoga tijela: nacrtana, islikana, 

isklesana, koliko ga je razočaravala praznina atenske 

duše! 

Do ogorčenosti. Evo teksta: “Dok ih je u Ateni iščekivao, 

ogorči se Pavao u duši promatrajući kako je grad pokumiren. 

Međutim, raspravljaše u sinagogi sa Židovima i bogobojaznima, 

a na trgu svaki dan s onima koji bi se ondje zatekli. Dobacivahu 

mu i neki od epikurejskih i stoičkih filozofa. Jedni su 

govorili: ‘Što bi htjela reći ta čavka?’ Drugi pak: ‘Navješćuje, 

čini se, neke tuđe bogove.’ Jer navješćivaše Isusa i uskrsnuće” 

(Dj 17,16-18). 

Čavka propovijeda o uskrsnuću. Pavao je u Ateni čekao 

svoje sudrugove u apostolatu, ali jednako je i sam s Grcima 

na trgu i sa Židovima u sinagogi raspravljao ili dijalogizirao 

(dielegeto) svakoga dana. Razbjesnio se kad je vidio grad pun 

idola i kumira (bilo ih je više u Ateni nego u čitavoj Grčkoj). 

Svoju navjestiteljsku službu usmjerio je dvostrukim kanalom. 

Najprije među svojim sunarodnjacima Židovima koji žive u 

Ateni, u dijaspori, a zatim po trgovima Atene, uvjeravao ih 

da je Isus očekivani Mesija. A zatim je raspravljao s raznim 

znatiželjnicima, služeći se instrumentom inteligencije i zdrava 

zaključivanja. Među tim poganima bijaše i epikurejskih i 

stoičkih mudraca i mudrijaša. 

Epikurejci su vjerovali i naučavali: 

da sve vodi nekakva nerazumna sudbina, 

da je smrt kraj svemu, 

da su bogovi daleko od svijeta i za nj se ne brinu, 

129

da je užitak glavni čovjekov cilj, ne samo u materijalnom 

pogledu, nego i u smislu oslobađanje od svake patnje 

i muke. 

Stoici su smatrali: 

da u svemu postoji Bog, sveboštvo, 

da je sve što se događa volja Božja, 

da se povijest ciklički ponavlja. 

Takvi su se filozofi stali podsmjehivati Pavlu nazivajući ga 

čavkom koja gače i gačući udara u njihove filozofske bubnjiće 

i zabavlja ih. Drugi su govorili da donosi nauk o tuđim bogovima, 

jer je govorio o Isusovu uskrsnuću (grčki: uskrsnuće 

- anastasis, pa se moglo učiniti da je to neka božica Anastasis, 

zajedno s Bogom Isusom). 

U međuvremenu vjerojatno je pristigao Timotej sa Silom 

iz Bereje. 

“Onda su ga uzeli i odveli na Areopag i upitali: Bismo li 

mogli znati kakav to nov nauk naučavaš? Čudnovatim nam 

nekim tvrdnjama uši puniš. Željeli bismo stoga znati što bi to 

imalo biti” (Dj 17,19-20). 

Pavlov san i dan. Ispunio se Pavlov san. Ljudi ga poveli na 

najsvečanije mjesto u Ateni, na Areopag. 66 To je bilo kao neko 

sudište gdje je svatko mogao doći, obrazložiti što hoće i opravdati 

se kako želi. A bio je i poseban žiri sudaca: pametnih, 

uglednih, iskusnih. Pavao je sigurno bio ushićen. Možda je 

malo kada i malo gdje vidio tako jasnu milost Božju na djelu 

kao tu. Pomislio je u sebi: “Atena je moja! Bože, hvala Ti što 

si mi je danas stavio pred usta i pred oči. Želim je obratiti za 

tebe, uskrsli Kriste!” I dok se uspinjao na Areopag, padaju mu 

neke sjajne ideje napamet. Navrle mu neke izreke grčkih filozofa. 

Sjeća se nekih čudnih kipova u gradu, osobito onoga 

66 Areopag je ne samo topografsko mjesto na sjevero-zapadu Akropole 

u Ateni, nego i uzvišica posvećena bogu Aresu (Martu). I sudište gdje 

se bdjelo nad javnim govorima u Ateni. Tako je i Pavao trebao odgovarati 

pred sucima Areopaga. 

130

na kojem stoji napisano: “Nepoznatom Bogu.” Misli Pavao da 

svakako treba prihvatiti to čudo ljudske ruke. A odakle te ruke 

ako ne od Boga. I tako u mislima oduševljeno doprije do postolja. 

Oko njega silno mnoštvo. Pred njim tridesetak areopagita, 

učitelja i učenika filozofske peripatetike. Činovnici koji 

su radili do dva po podne zaustavili se da čuju toga malog bradonju, 

koji je stao u sredinu Areopaga i podigao ruku u znak 

da želi govoriti. Pavao se nakašlja i podigne glas, oči i glavu. 

Anonimni kršćani? “Atenjani! U svemu ste, vidim, nekako 

veoma bogoljubni. Doista, prolazeći i promatrajući vaše 

svetinje nađoh i žrtvenik s natpisom: Nepoznatom Bogu. - 

Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem” (Dj 

17,22-23). 

Ne govori Pavao “braćo i sestre”, jer su svi pred njim živi 

pogani, Atenjani. I odmah ih malko pohvali, pravo govornički: 

vidim da ste bogobojazni, bogoljubni. A zapravo ta riječ u 

grčkom (deisidaimonesteros) znači ne samo bogoljuban nego 

i praznovjeran, odnosno komparativ od toga. Dakle, svatko je 

mogao shvatiti na svoj način. Dokaz te njihove “bogoljubnosti” 

jest i mnoštvo kipova i oltara, od kojih je jedan posvećen 

Nepoznatom Bogu - To Theo agnoti. Izvrsno! To je bila glavna 

kopča Pavlova sa slušateljstvom. Eto, taj “nepoznati” Bog jest 

onaj kojega vi, Atenjani, ne znajući štujete, a kojega ja znajući 

navješćujem. Suvremeni teolozi u ovoj rečenici nalaze 

potporu za svoju tezu o “anonimnim kršćanima”, nekrštenim 

ljudima koji nisu svjesni da su na putu spasenja koje je samo 

Krist donio. 67 Nisu kršćani krstom i postom, ali jesu srcem i 

savješću dobrih djela. Pavao je priznao da su oni štovali Boga, 

ali ne jasno, izrazito, nego uvijeno i nesvjesno, bezimeno i u 

67 Smisao evangelizacije u perspektivi “anonimnog kršćanstva”, Sarajevo, 

1976. Riječ “anoniman”, koju je osobito promovirao teolog K. Rahner, 

ne odgovara nazivlju, jer se ne radi o “anonimnom”, tj. neimenovanom, 

kršćaninu, nego o nekršćaninu koji nije svjestan svoga “urođena kršćanstva”. 

131

tom smislu anonimno. On je došao nejasno proglasiti jasnim, 

anonimno imenovati pravim imenom. Treba se maknuti iz 

podsvijesti i polusvijesti! Neka čovjek živi u punini svjetlosti 

i spoznaje, a ne u mraku pameti svoje. Zapravo, to i jest glavnina 

misijskoga djelovanja. 

Govor filozofima. “Bog koji stvori svijet i - sve na njemu 

- on, neba i zemlje Gospodar, ne prebiva u rukotvorenim hramovima; 

i ne poslužuju ga ljudske ruke, kao da bi što trebao, 

on koji svima daje život, dah i - sve. Od jednoga sazda cijeli 

ljudski rod da prebiva po svem licu zemlje; ustanovi određena 

vremena i međe prebivanja njihova da traže Boga, ne bi 

li ga kako napipali i našli. Ta nije daleko ni od koga od nas. 

U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo, kao što i neki od 

vaših pjesnika rekoše: Njegov smo čak i rod!” (Dj 17,24-28). 

U ovom kratkom govoru, koji nam je registrirao sv. Luka, 

Pavao je nastojao sažeti svu teodiceju, razumne dokaze o 

Bogu. Tu je kozmologija i psihologija, povijest i sadašnjost, 

blaženstvo i savjest, Bog i čovjek! Glavne misli. 

Bog nije od drveta, kumir, idol. On ne prebiva u hramovima, 

jer on je Gospodar neba i zemlje, i materijalnih hramova, 

i svih nas ljudi, živih hramova. Gospodin i Životvorac. 

On ne treba ništa od nas ljudi, nego mi trebamo njega, 

njegov dah i život. 

Bog je stvorio ljudski rod da napuči zemlju. Odredio je 

vrijeme i prostor. 

U čovjeka je ulio čežnju za vječnim životom. Toliko nam 

se puta čini da je Bog daleko od nas, a nije: u njemu se krećemo, 

živimo i bivstvujemo! Čovjekova sreća jest Božja slava! 

Navodi pjesnika Kleanta koji je oko 300. godine prije Krista 

spjevao himnu bogu Zeusu: “Zeuse, pozdravljamo te! 

Neka svaki čovjek digne svoj glas i neka ti pjeva: jer mi smo 

od tvoga roda”, 68 - Pavao parafrazira: njegov smo čak i rod! 

132 

68 Cijela pjesma u: J. Holzner, Pavao, str. 242-243.

Pavao Atenjanima 

Atenjani! U svemu ste, vidim, nekako veoma bogoljubni. Doista, 

prolazeći i promatrajući vaše svetinje, nađoh i žrtvenik s natpisom 

Nepoznatom Bogu. Što, dakle, ne poznajete a štujete, to vam ja navješćujem 

(Dj 17,22-23). 

133

PAVAO NA AREOPAGU PROPOVIJEDA USKRSNUĆE 

ATENA, grad biser stare Grčke, bijaše u Pavlovo doba osiromašeno 

pokrajinsko mjesto s pet tisuća žitelja, ali i tada sa svoga umjetničkog 

blaga i uljudbenog ozračja bijaše ciljem najuglednijih pojedinaca onoga 

doba. Među tima bijaše i apostol Pavao. 

Pisac Djela apostolskih opisuje Pavlov nastup na Areopagu u Ateni 

kao prvorazredan događaj susreta kršćanskoga i helenističkoga svijeta, 

odnosno kršćanskoga i helenističkoga svjetonazora. 

Slikar Dolenec pokazuje na ovoj slici svoje viđenje toga susreta. 

Slika se donekle izdvaja iz niske njegovih slika o apostolu Pavlu. 

Na njoj prevladavaju plavičasti tonovi s mnoštvom istančanih prijelaza 

i nekoliko naglašenih pojedinosti. To slici daje čaroban izgled, ali ni 

najmanje ne ugrožava njezin sklad što odzvanja nekom svečanom tajanstvenošću. 

Površina donjega dijela slike razdijeljena je vodoravnim linijama što 

su presječene s nekolikim uspravnim potezima. Tako je nastalo nekoliko 

manjih ploha što ih je slikar umješno rasporedio i veoma pomno oslikao. 

U sredini slike na desnoj strani vide se ostatci drevne građevine što je 

nekoć svojom ljepotom krasila Areopag. U sredini sprijeda lik je apostola 

Pavla, a na lijevoj strani, malo uzdignuta prema sredini, skupina njegovih 

slušatelja. Na gornjoj polovici slike prostire se nebo naslikano pretežito 

zasićenim tonovima plave boje što pojačava svečan izgled slike u cjelini. 

Zaustavimo li se sad kod apostola Pavla i njegovih slušatelja, pokazat 

će se duhovna poruka slike. 

Apostol suvereno vlada cijelim prizorom. Svojom visoko uzdignutom 

rukom i ozbiljnim licem djeluje uvjerljivo; zna što hoće, odlučan je i stamen, 

premda nije ukočen i tvrd. Njegovi pak slušatelji predstavljaju malu 

skupinu isposničkih likova onodobnih mislilaca. Oni pomno prate Pavlov 

govor, ali ostaju nepokretnima, kao skamenjeni i nepovjerljivi. 

Pred našim je očima minuli svijet, usitnjen i u se zatvoren, iscrpljen. 

Nema ni želje ni snage trgnuti se i uzdignuti na višu, živodajnu razinu. 

Kao da ne osjeća zov beskraja i ne vidi čar nebeske plaveti. Nije čudo što 

su slušatelji odmahnuli rukom kad je Pavao spomenuo uskrsnuće - misao 

kako Bog u Kristu nije stupio na svijet da bi se u njemu utopio nego da bi 

ga uzdignuo u Božje ozračje. 

Slika br. 10: F. Dolenec, Pavao na Areopagu propovijeda uskrsnuće, akvarel, 

75,5x56 cm, sign. d.d. Francina 06. 

134

Značajno je spomenuti: kad Pavao razgovara sa Židovima, 

upotrebljava isključivo Sveto Pismo, Božju riječ, da dokazuje 

istinu. A kad govori naobraženim Grcima, koji nemaju Božje 

objave u povijesnom smislu riječi, oslanja se na razum, na 

ljudske dokaze, na mudrost i kulturu ovoga svijeta. Nakon 

što je iznio svu argumentaciju koja mu je padala napamet, 

donosi zaključak. 

Bog je viši, a ne niži od čovjeka. “Ako smo dakle rod Božji, 

ne smijemo smatrati da je božanstvo slično zlatu, srebru 

ili kamenu, liku isklesanu umijećem i maštom ljudskom” (Dj 

17,29). 

Ovo je bio vrijedan zaključak za mudroljubne Grke. Pogotovo 

im je bilo drago kad su čuli iz njegovih usta spomen 

njihove glavne himne Zeusu. Mi smo, dakle, Božji rod! Kako 

se onda možemo spasiti ako to Božanstvo smatramo nižim 

od sebe, tj. zlatom, srebrom i kamenom. Nije Bog proizvod 

čovjekov, niti rezultat čovjekove mašte, nego obratno: Bog je 

izmislio čovjeka na svoju sliku i priliku, ulio mu svoj besmrtni 

duh i duhovne moći pameti i slobode. 69 Ali Pavao se ne 

zaustavlja na ljudskim razglabanjima. On vodi svoje slušatelje 

na ono bitno, na Objavu. 

Obraćenje vodi k uskrsnuću. “I ne obzirući se na vremena 

neznanja, nutka sada Bog ljude da se svi i posvuda obrate 

jer ustanovi Dan u koji će suditi svijetu po pravdi, po Čovjeku 

kojega odredi, pred svima ovjerovi uskrisivši ga od mrtvih” 

(Dj 17,30-31). 

U ovome odlomku Pavao je rekao neke riječi koje su duboko 

pogodile i povrijedile uši uznositih Atenjana Grka. Oni 

ni pred kim ne spuštaju glave, pa ni pred bogovima. Ta oni 

69 To je predivno i ritmički izrazio Sv. Augustin, O Božjoj Državi, 

8, 23, 2: “kako bi milost najistinitijeg Spasitelja izbavila čovjeka od onih 

bogova koje je čovjek načinio i podredila ga onome Bogu, koji čovjeka 

načinio” (ut gratia verissimi Salvatoris liberet hominem ab eis diis, quos 

facit homo, et ei Deo subdat, a quo factus est homo). 

135

su izradili bogove! A sada najednom čuju riječi: neznanje, 

neumnost, obraćenje, suđenje, uskrsnuće od mrtvih... Pavao 

je počeo primjećivati cinične osmijehe na usnama svojih 

slušatelja, prezirne poglede, dobacivanja, zgledanja i fućkanja. 

Bog se ne obzire na vremena neznanja. Vi ste, Grci, 

unatoč svoj svojoj helenskoj kulturi i civilizaciji, još uvijek 

u vremenu neznanja, agnoia. Ipak Bog se na to ne osvrće, 

nego će sve oprostiti onima koji se obrate i pokaju. A svi 

se posvuda moraju obratiti: pantas pantou metanoein! Treba 

okrenuti pamet i drukčije misliti! Ne: agnoia - neznanje, 

nego metanoia - opamećenje. Bog je ustanovio dan u kojem 

će suditi čovječanstvu po Čovjeku kojega je uskrisio od mrtvih! 

“Ha-ha, ha-ha-ha...”, prolomi se grohot na areopaškoj 

uzvišici. Mudraci ovoga svijeta ne mogoše zaustaviti sarkastična 

smijeha nad ovom božanskom istinom koju Pavao 

navješćuje. 

Reakcija Atenjana. “Kad čuše ‘uskrsnuće od mrtvih’, jedni 

se stadoše rugati, a drugi rekoše: ‘Još ćemo te o tom slušati!’ 

Tako se Pavao povuče od njih. Neki ipak prionuše uza nj i 

povjerovaše; među njima i Dionizije Areopagit, neka žena 

imenom Damara i drugi s njima” (Dj 17,32-33). 

Pavao nije uspio niti završiti dobro pripremljenu besjedu 

o uskrsnuću. Mislio je valjda još spomenuti da je i on sam 

svjedok Uskrsloga, da se Gospodin i njemu ukazao na putu 

pred Damaskom, da je i njega ne samo pozvao nego duboko 

zahvatio, prosvijetlio i na pravi put okrenuo. Ali nastade komešanje, 

smijurenje, ruganje, guranje, zviždanje. Trostruka 

bijaše reakcija. 

a) Ismjehivanje: neki ga stadoše izrugivati što upotrebljava 

neke izraze koji izazivaju maštu a ne razum. Izviždaše ga na 

prste, i mladi i stari, mnogi. E, Atenjani, Atenjani, misli Pavao 

u sebi, mogu se praviti šale i vicevi nad životom, ali život je 

teška zbiljnost i ozbiljnost. Tko započne s komedijom, mogao 

bi završiti s tragedijom! 

136

) Dođi drugi put! Suci koji su procjenjivali Pavlov nauk rekoše 

mu učtivo, ali ironično: Zanimljivo, ali drugi ćemo te put 

slušati! Za danas dosta. Siđi s te agore! Suci su zadržali kulturan 

stav, ali je iz njih izbijala nadutost, podmuklost i sarkastičnost. 

Pavao je to pročitao i “povuče se od njih”. Silazeći niza stepenice 

Areopaga, zajedno s Timotejem i Silom, koji su već prispjeli 

iz Bereje u Atenu, crvenio se do pasa. Sjeti se kako je radosno 

išao uza stepenice, prije pola sata, a gle kako sada postiđeno, 

oborene glave i pogleda, silazi s famozne propovjedaonice za 

kojom je čeznuo svim umom svojim. Razvio je svoje teze i 

mreže očekujući da će se uloviti mnoštvo grčkih riba. Jest, da 

ne bi! Razočaran, govoraše svomu suputniku, po ocu Grku, 

ovim riječima: “Možda sam pogriješio što sam odmah onako 

rano spomenuo uskrsnuće. Trebao sam se još malo zadržati u 

hodniku vjere, na razumskim razglabanjima, na aristotelovskim 

silogizmima, koje oni razumiju, pa tek onda ući u razred 

novoga života i uskrsnuća. Najprije im govoriti teodicejski pa 

onda teološki. Ali uzalud je govoriti nadutim i narcisoidnim 

ljudima. Ne ću više govoriti mudracima ovoga svijeta! Govorit 

ću protiv mudrosti ovosvjetske! Propovijedat ću Božju nauku 

neuku čovjeku, skromnu, otvorenu, bogoželjnu!” Uostalom, 

nije vjera za svakoga! Odnosno: nemaju svi vjere! (2 Sol 3,2). 

Vjera je Božji dar. Oholima vjera kao da ne treba! 

Doživio sam u Listri kamenovanje, u Filipima šibanje i zatvor, 

u Solunu i Bereji progon, ali ovo mi je kudikamo najteže. 

Pravi debakl! Katastrofa! 

Dok je Pavao razmišljao u tom stilu, praćen izvikivanjem: A 

lijepe li čavke i njezina uskrsnuća! - primijeti kako ga neki prate. 

c) U neuspjehu uspjeh. Jedan sudac s Areopaga, po imenu 

Dionizije, jedna žena, po imenu Damara, i još nekoliko osoba 

bezimenih pridružilo se Pavlu. Očekivao je da će pobrati 

mnogo više plodova i osoba. 70 Ali dobro. Odatle se uputio u 

70 W. Barclay, Ambassador for Christ, str. 104-110. 

137

Korint. Upravo će Korinćanima opisati u kakvu je stanju tada 

bio: “I ja priđoh k vama slab, u strahu i u veliku drhtanju” (1 

Kor 2,3). Ovo nas mora dobro tješiti u našoj slabosti, strahu 

i drhtanju. 

Povuče se od njih. Čudno je kako se taj atenski i areopaški 

nepredviđeni poraz katastrofalno dojmio Pavlove duše. 

Nigdje nam nije ostalo zapisano da se Apostol više ikada 

navratio u Atenu. Raskrstio s oholom mudrošću ovoga svijeta. 

Nije više nikada spomenuo nikoga iz Atene (piše da je 

ostao sam u Ateni, a Timoteja je poslao u Korint /1 Sol 3,1/). 

Kao da je zaboravio i na onu skupinicu plašljivih pristaša, 

koji u strahu savjesti pođoše za njim. 

Nije napisao nikada ni jedne jedine riječi nikomu u Ateni, 

ni dopisnicu ni okružnicu. Niti im tumačio koji je odnos 

između razuma i vjere, ratio et fides, noun kai pistis. 

Nije više nikada citirao nijednoga atenskoga ni uopće ikojega 

grčkoga mudraca, pjesnika, dramaturga, himnologa. 

Nije ostavio nijednoga svog učenika u Ateni da dalje učvršćuje 

ono što je tek posijano, malo - malo, ali jest nešto! A čovjek 

bi očekivao da će tu preporučiti učenoga Apolona, verzirana 

u biblicistici i nenadmašiva u retorici. Ili barem polu 

Grka Timoteja. Ništa od toga. 

Prekinuo je svaku vezu s Atenom. Povuče se od njih... 

egressus ab Athenis, zauvijek! Neka se spašavaju svojom taštom 

maštom i svojim besciljnim mudrijanjem! Izbrisao je 

Atenu iz svoga epistolarija i iz svoje memorije. Zatvorio atensku 

stanicu i stranicu. Nevjerojatno! 

Iz ovoga dva-tri zaključka: 

1. Mi smo pozvani propovijedati. Bog ne gleda toliko na 

našu učenost i znanstveni stupanj koliko na dobru volju i nastojanje 

povezano s njegovom milošću. Nekada ni najbolja 

logika ne će uvjeriti neke ljude, niti ih okrenuti k jedinomu 

Logosu, Istini. Bog je onaj koji ljude obraća “ludošću propo- 

138

vijedanja” našega. Naše je govoriti i uvjeravati svuda i uvijek: 

i na Areopagu i u zabitnu selu, i učenu i neuku, i u zgodno i 

nezgodno vrijeme, rekao bi isti Pavao svomu učeniku Timoteju. 

Služiti se ljudskim sposobnostima i dopuštenim sredstvima 

i svim raspoloživim razumnim i vjerskim argumentima. 

I, naravno, biti spreman na prihvaćanje raznih izraza 

uvreda, izrugivanja poradi Imena Božjega, jer Božja Logika 

beskrajno nadilazi našu ljudsku logiku. Ja sam, dakle, odgovoran 

za propovijedanje, a ne za rezultate propovijedanja. 

Moje je propovijedati, a Bog daje da se primi. 

2. Ne smijemo se nikada razočarati. Svaki je naš uspjeh 

popraćen i neuspjehom. Nakon svake slave dolazi teška kušnja. 

To su doživljavali svi proroci Staroga Zavjeta, Apostoli, 

evo i veliki Pavao. Ljudi znaju trenutačno podleći, povući se 

s bojnoga polja, baciti koplje u trnje. Pavao čuje izdaleka Gospodinove 

riječi: Pavle, nemoj se razočarati! Ako nisi uspio u 

Ateni, idi u Korint, prijeđi u Efez, pođi u Rim! U Španjolsku 

(Rim 15,28). Dalek je pred tobom put. Odveži sidra i razapni 

jedra, i budi hrabar i pun nade. I samo govori! Ne će ti nedostajati 

moj blagoslov! Ne daj se ušutkati. Jer mnogo je moga 

naroda u ovome i u svakome drugom gradu. Ja obraćam svijet! 

Tko ustrajno sije, uvijek će nešto i požeti. Tridesetostruko, 

šezdesetostruko, stostruko. Kako gdje, kako tko, kako kada. 

Između atenskoga mnoštva javilo se ipak nekoliko pitome, 

“bogoljubne” (Dj 17,22) i milošću taknute čeljadi. Sjeme je 

ipak donijelo određen rod. Bila je to prva atenska kršćanska 

zajednica. Pavao je bio svjestan da je Božja glavna: On zasadio, 

Apolon zalio, Bog daje da izraste (1 Kor 3,6). 

3. Mi smo svećenici počesto u napasti da se promatramo 

samo u ulozi propovjednika, zaogrnuti apostolovim ogrtačem. 

Uvijek pred osobom imamo slušateljstvo i gledateljstvo. 

Mnogo nam je više stalo što ćemo govoriti drugima, koji 

od nas očekuju. I s pravom. A smijemo li se upitati: nismo 

li i mi sami potrebni toliko puta dobre misli i sočne riječi? 

139

Efektna primjera i nosive parabole? Kakvim duhom slušamo 

propovijedi drugih, svojih kolega? Duhovne vježbe? Odvajamo 

li godišnje barem dva-tri dana za duhovnu sabranost, 

kako nam preporučuje crkveni zakon? 71 Čitamo li vrijedna 

duhovna djela? Pišemo li svoje propovijedi, svoja razmatranja? 

Napisano samo ostaje. I uvijek dobro dođe! Napisana 

propovijed ne može biti - loša! Ili barem ne može biti lošija 

od nenapisane. Da se možda i nama ne događa da više sličimo 

ne obraćeniku Dioniziju Areopagitu, nego onim drugima 

sucima Areopagitima koji i veličanstvenoga Pavla nazivaju 

“čavkom”? Blago onomu tko zna i hoće iz “ludosti” propovijedanja 

hraniti svoju vjeru u Boga, ne ograničavajući se samo 

na skupljanje zrnaca ovosvjetske mudrosti, glumaca i športaša! 

Athenae docent. Atena je velika pouka. 

71 Pogotovo što se župniku ili drugom dušobrižniku “dani u kojima se 

jednom godišnje posvećuje duhovnoj sabranosti” (kan. 533, 2) ne ubrajaju 

u vrijeme odmora. 

140

HVALOSPJEV LJUBAVI 

(1 Kor 13,1-13) 

U svome hvalospjevu Ljubavi Pavao nabraja sedam najvećih 

vrednota ovoga svijeta u očima ljudskim, a koje su veliko 

ništa prema pravoj ljubavi i bez prave ljubavi, a te su vrednote: 

- svi ljudski i anđeoski jezici, 

- dar prorokovanja, 

- poznavanje svih otajstava na nebu i na zemlji, 

- posjedovanje svega znanja, 

- življenje u vjeri koja brda premješta, 

- razdavanje svega imetka svoga siromasima, 

- žrtvovanje svoga vlastitoga tijela (1 Kor 1,1-3). 

Što ljubav jest, što nije? 

Kad bi posjedovao svih tih sedam velikih vrednota ili čudesnih 

karizmi a ne bi imao osmoga čuda, karizme Ljubavi, 

onda je to sve na vrbi svirala, jedna velika i beskorisna okresina. 

Sve te vrednote ako nemaju pred sobom predznaka ljubavi, 

veliko su ništa. 

Najkraće rečeno, ljubav je: 

- svjesno i nesebično darivanje (ne očekujući uzdarje i 

dar), 

- nešto što je i prije čovjekova začeća i poslije smrti, 

- vrednota po kojoj sve druge vrednote poprimaju svoju 

vrijednost i svoj smisao, 

141

- ljubav je nesebično izgrađivanje života u drugome. 

Potom nabraja što je i kakva je Ljubav. Nemoćan da i sam 

to izrazi, navraća se dobrih šesnaest puta ne bi li kako definirao 

tu tajnu Ljubavi koja je drugotno u čovjeku a izvorno 

u Bogu. Pa sve jednom kaže što Ljubav jest, a drugi put što 

nije. 

Ljubav je velikodušna, dobrostiva, ne zavidi, ne hvališe se, 

ne puše, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne 

pamti zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini, sve pokriva, 

sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne 

prestaje (1 Kor 13,4-8). 

Zaustavimo se samo na jednoj oznaci: “Ljubav se raduje 

istini.” 

Autentična i najveća vrednota života: 

Ljubav, koja se raduje istini. 

Radost, koja ljubi Istinu. 

Istina koja se raduje ljubavi. 

Istina koja ljubi radost. 

Bog je ljubav (1 Iv 4,16). I tko je povezan s Bogom, taj ne 

može ne ljubiti i ne radovati se istini. 

142 

Raduje se istini 

Između svih tih šesnaest odrednica na osobit je način simpatična 

i privlačna oznaka: Ljubav se raduje istini (1 Kor 13,6). 

Zašto? 

1. Čovjek kao živo protuslovlje. Čovjek nam se, unatoč svoj 

svojoj jedinstvenosti duha i tijela, ukazuje kao neko dvo-biće, 

dvo-katnik. On je nebo sa svojom duhovnom dimenzijom, sviješću, 

slobodom. Slika i prilika Božja. Ali je sa svojom tjelesnom 

sastojinom zemlja, prava glina i sve što iz gnjile proizlazi. Čovjek 

je, dakle, glineno nebo. On u sebi spaja i doživljava te dvije 

suprotne stvarnosti. Glineni ustroj ima svoja fizička pravila. A 

ona duhovna struktura ima svoja psihička mjerila. Čovjek je

oholost ali i poniznost, škrtost ali i darivanje, bludnost ali i čistoća, 

zavist ali i radost zbog uspjeha drugoga, nesređenost ali i 

umjerenost u jelu i pilu, srdit i blag; lijen i marljiv, minus i plus, 

ne ću i hoću. Čovjek je živo hodajuće protuslovlje. Nad samim 

se sobom stidi i raduje, u sebi se veseli i žalosti, pred drugima 

želi ispasti idealan, a toliko puta ispadne - irealan. Zakoni tijela 

protivni su zakonima duha. 

2. Čovjekova borba protiv negativne strane. I svjedoci smo 

kako čovjek želi nekim plaštem prekriti onu negativnu stranu, 

svoju golotinju, i sve one glavne grijehe i stotinu drugih mana. 

Ito plaštem kozmetike, privida, obmane. Toliko puta prevlada 

laž nad istinom, nepravda nad pravdom, ito u njemu samome i 

pred drugima. Da je samo neiskren pred drugim, i nekako, ali 

kad je neiskren i pred samim sobom i svojom savješću, pred 

Bogom, onda je on bolestan do neizlječivosti. O onoj svojoj 

svakodnevnoj muci, grijehu i padu, nikomu ne priča i ništa ne 

pokazuje. Krije, šuti. A ako priča, onda onako općenito, da se 

Turci jadu ne dosjete. To je zamotao s nekoliko plašteva kamuflaže, 

neistine, himbe i licemjerja. Eto, tu je naša svakodnevna 

bitka i boj. Zašto se čovjek boji nastupiti, nešto reći, napisati, 

učiniti? Boji se da ne ispadne onakav kakav u svojoj nutrini 

jest: sićušan i jadan. Pere nečiste ruke, a stisnuo nečist u šake, i 

sapunja naokolo. I misli da je čist! Tu muku svatko može nositi 

u sebi, ne samo danima i mjesecima, nego i godinama, i kroz 

čitav život. Nositi kao neke komplekse iz obitelji, iz mladosti, 

kao nerazjašnjive traume od nekoga čovjeka, iz škole, možda 

čak iz crkvene sredine. I ne može to ni izraziti ni obrazložiti. 

Zato krije, čuva, šuti, pa se crveni, gleda na stranu ne u oči, 

nekad bi nešto želio reći, pa se opet vrati. 

3. Razotkrivanje laži - ispovijed. Ali ima ljudi koji žele i pokušavaju 

učiniti pravu provalu u svoju nutrinu, uhvatiti se u 

laži pred samima sobom, ito iskrenim zahvatom, duhovnom 

kirurškom operacijom, pa koliko god to gorko bilo i boljelo. 

Taj intervent jest sučeljenje s istinom, sa samim sobom. Istina 

143

koja ulazi u našu svijest da nam razotkrije našu lošu stranu, kazuje 

nam kakvi smo i gdje smo. Ta istina dolazi od Boga, preko 

drugih, prožima nas do dna bića gdje kraljuje kontradikcija. I 

istina nas razrješuje, čisti, razuzlava zavrzlame i čvorove. 

Kad pođemo sa željom da nam se kaže istina o nama, pa 

kad smo se kadri tomu radovati, onda zapravo sebe volimo. 

Kad se radujemo “gorkoj” istini o sebi, to je prava Ljubav. Kad 

se ne radujemo istini, onda mrzimo sebe i druge. Kad nas 

istina počne oslobađati od kontradikcije i kad dosegnemo 

identifikaciju, kad smo mi jedni te isti, onda smo oslobođeni 

od laži i postajemo novo biće. Je li to ta Ljubav koju Pavao 

izriče pod raznim vidovima i slikama? 

Mi vjernici vjerujemo da se to može najbolje ostvariti u 

sakramentu svete ispovijedi pred svećenikom. Nikakve psihoanalize, 

dubinske psihologije, razgovori, terapije ne mogu 

nadoknaditi taj trenutak susreta čovjeka s Bogom, oči u oči 

dvaju svjedoka, Boga i čovjeka, o istom ljudskom događaju. 

Ali, ako sve u sebi mislimo i činimo bez drugoga, bez Crkve, 

može biti samo fikcija, umišljenost. Vjernik je u ispovijedi: i 

tužitelj, i optuženik, i svjedok, i spašenik ili upropaštenik, ito 

pred drugim, konačno pred Bogom. Samo je Bog sudac, po 

svećeniku. Vjernik se raduje istini koja se u njemu o njemu 

odmotava. Ključ je u njegovim rukama, odnosno u njegovu 

srcu. Dok on ne kaže da se raduje istini o sebi, nema nikakva 

uspjeha ni izlaska iz krize. Zato je ispovijed jedan od najmilosnijih 

čina, od najljepših darova koje je Bog ostavio čovjeku 

na ljudski način. Tu je naš govor, priopćenje, iskaz i očitovanje 

kakvi jesmo. Tu snimamo fotografiju svoga neuspjeha. 

Govorimo o istini koja je gorka. Kad netko traži da mu 

se kaže istina, pa kad mu se kaže, on okrene glavu i prekine 

svaki odnos s dotičnom osobom. Jedan je bolesnik, koji je 

bolovao od teške bolesti, ali nije to znao, molio jednoga ukućanina 

da mu kaže od kakve bolesti boluje. Taj se ukućanin 

podosta vremena susprezao da mu to otkrije. A kad mu je na 

144

njegovo inzistiranje, na žalost, rekao kakvu bolest nosi, taj se 

bolesnik okrenuo k zidu i nije se više okretao ni k drugima 

ni k vratima. 

Pa ipak, koliko god je istina u čovjekovu životu gorka i 

teška, ona ipak oslobađa čovjeka od njegove sebičnosti, od 

laži, od neiskrenosti, farizejštine, od kontradikcije. “Istina će 

vas osloboditi” (Iv 8,32), veli Gospodin, koji je sama Istina 

(Iv 14,6). 

A kad te nešto u duši oslobađa, onda se raduješ. Srce ti se 

širi, a ne grči. Pamet ti je svjetlija, a ne mračnija. Zato ljubav 

ne bježi od istine, nego je razborito iznosi, iskreno želi, žarko 

voli i konkretno čini. 

145

EUHARISTIJSKI KRIST 

Nemalo sam se iznenadio kad u vrijednoj knjizi pod naslovom 

Novozavjetne riječi 72 cijenjenoga bibličara Barclaya 

među šezdesetak najznačajnijih pojmova Novoga Zavjeta nisam 

našao riječ Euharistija, Tijelo Kristovo, Krv Kristova. Zar 

to nije među pet najistaknutijih otajstava naše svete vjere? Za 

nas katolike sigurno jest, ali za jednoga kršćanina anglikanca 

ili protestanta kao da nije. Mi katolici, inače, ne priznamo 

da u anglikanizmu ili protestantizmu postoji valjano sakramentalno 

ređenje, pa stoga nema ni valjane sakramentalne 

Euharistije. 

Tematika Presvete Euharistije u Pavlovim djelima iziskuje 

da se obradi opširno u ovakvim svećeničkim duhovnim 

danima i vježbama. Katolički bibličar Settimio Cipriani daje 

zgodan komentar nekih odlomaka o tome. 73 

Problematika 

Na Jeruzalemskom koncilu načelno je odlučeno da se 

zabranjuje jesti meso žrtvovano idolima (Dj 15,20.29). Od 

toga je praktična načela prvi praktično odstupio sam blaženi 

Petar, apostolski prvak, koji to, očito, nije smatrao nikakvom 

dogmom, nego nekim prigodnim rješenjem, koje ovisi 

o raznim životnim uvjetima i prilikama, dok se drukčije ne 

72 W. Barclay, New Testament Words, London, 7 1983. 

73 S. Cipriani, “L’Eucaristia costruisce la Chiesa”, u: Meditando con 

San Paolo, Milano, 1984., str. 125-135. 

147

odredi. Pa je tako s kršćanima u Antiohiji, obraćenima s poganstva, 

takva poganska jela mirne savjesti jeo, a kad bi se 

pojavili Židovi, on bi se brže bolje povukao od stola da ljude 

ne sablazni. Za njim se poveo i povlačio i vrijedni muž Barnaba. 

Stoga se Pavao suprotstavio direktno u lice Petru prigovarajući 

mu na “nedosljednosti” (Gal 2,11-13). Jedno je u 

Jeruzalemu odlučio, pa se u praksi od toga odučio! 

A s druge strane sam je Pavao apostol naučavao da meso 

žrtvovano idolima ništa ne znači. Ali, ako to nekoga sablažnjava, 

onda se valja toga čuvati. Jer, “ako jelo sablažnjava 

brata moga, ne, ne ću jesti mesa dovijeka, da brata svoga ne 

sablaznim” (1 Kor 7,13). Točno onako kako je Petar mislio i 

postupao. Pa što mu je onda Pavao imao prigovarati? Međutim, 

iako Pavao u načelu dopušta jesti meso okaljano idolima 

- samo dobro operi i poprži! - on ipak ima poseban slučaj 

kada to ni u kojem slučaju ne dopušta. A to je ovaj: kada jednoga 

kršćanina njegovi poganski prijatelji pozovu na “sveti 

objed” koji je priređen nakon žrtve prikazane poganskim 

idolima, on to mora apsolutno odbiti, upravo zato jer je to 

žrtvovano idolima, odnosno demonima. Kršćanin, koji štuje 

pravoga Boga, koji se pričešćuje Tijelom Kristovim i Krvlju 

Kristovom, ne smije imati nikakva udjela i veze s krivobogom, 

s vragom. Evo kako on to doslovno kaže i jasno obrazlaže. 

148 

Zajedničenje ili Pričest 

“Ljubljeni moji, bježite od idolopoklonstva. Kao razumnima 

velim: sudite sami što govorim. Čaša blagoslovna koju 

blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo 

nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan 

kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga 

kruha. Gledajte Izraela po tijelu! Koji blaguju žrtve nisu li zajedničari 

žrtvenika? Što dakle hoću reći? Idolska žrtva da je

nešto? Ili idol da je nešto? Naprotiv, da pogani vrazima žrtvuju, 

ne Bogu. A ne ću da budete zajedničari vražji. Ne možete 

piti čašu Gospodnju i čašu vražju. Ne možete biti sudionici 

stola Gospodnjega i stola vražjega. Ili da izazivamo ljubomor 

Gospodnji? Zar smo jači od njega?” (1 Kor 10,14-22). 

Žrtve starih Židova nisu bile drugo doli znakovi, simboli, 

povezanosti s pravim Bogom. A žrtve svih vrsta pogana bile 

su samo znaci nekakva komuniciranja s idolima, demonima, 

vrazima. Čaša blagoslovna i kruh blagoslovni jesu zajedništvo, 

pričest, communio, koinonia s Kristom u njegovu Tijelu 

i u njegovoj Krvi, ito ne na simboličan, nego na realan, stvaran, 

istinski način. Kršćanin sudjeluje u otajstvu smrti Kristove 

koja se događa po odvajanju Tijela od Krvi na križu. 

Kršćani tvore jedno tijelo, pričešćujući se jednim kruhom 

koji je postao Isusovim Tijelom. Oni koji se pričešćuju Tijelom 

Kristovim ne mogu se zajedničiti u gozbama koje se priređuju 

poganskim božanstvima, koje Pavao naziva čak vrazima, 

pa prema tomu vražja večera, vražja čaša i vražji kruh. 

Taj doktrinarni princip apsolutno zabranjuje “communicatio 

in sacris”, sudjelovanje na poganskim svečanim objedima i 

“svetim obredima”. 

Dvije večere 

Pavao govori o dvjema večerama koje su se prakticirale u 

njegovo doba. “Kad već dajem ta upozorenja, ne mogu pohvaliti 

što se ne sastajete na bolje, nego na gore. Ponajprije 

čujem, djelomično i vjerujem: kad se okupite na Sastanak, da 

su među vama razdori. Treba doista da i podjela bude među 

vama da se očituju prokušani među vama. Kad se dakle tako 

zajedno sastajete, to nije blagovanje Gospodnje večere: ta 

svatko se pri blagovanju prihvati svoje večere te jedan gladuje, 

a drugi se opija. Zar nemate kuća da jedete i pijete? Ili 

Crkvu Božju prezirete i postiđujete one koji nemaju? Što da 

149

vam kažem? Da vas pohvalim? U tom vas ne hvalim” (1 Kor 

11,17-22). 

Iz ovoga se razabire da su obično bile dvije večere: jedna 

obiteljska, druga crkvena. Jedna materijalnoga značenja, druga 

duhovnoga. Apostol upozorava da se ne može donijeti vlastita 

večera koja će se blagovati, zatim poći na Večeru Gospodnju, 

na svetu Misu, na koju ljudi nekada možda i prenapiti 

dolaze. Treba odvojiti ta dva banketa: neka se jedan čini kod 

kuće, a drugi u kršćanskoj zajednici, u crkvi, gdje pristupaju 

samo oni koji su duhovno i moralno pripremljeni, dostojni. 

Zato se tijekom vremena tražilo da se za Gospodnju večeru 

bude natašte, čak od ponoći. 

U Korintu je bio još jedan ozbiljan slučaj. Članovi kršćanske 

zajednice bili su i iz redova bogataša i iz redova siromaha. 

Bogataši donesu na tu svečanu večeru svojih raznovrsnih jela 

i pića i odvoje se u isključive sobice i male skupinice, i još se 

zaključaju, a jadni siromasi, kojima bi to mogla biti jedina 

poštena večera u tjednu, ostanu bez igdje ičega. Tako jedni 

preobiluju, a drugi preoskudijevaju. Kaže Pavao: Ne ćemo 

tako! 

A najveći je problem bio u tome što su bile i brojne druge 

velike razlike u samome društvu. Tu su bili: 

Slobodni s pravima, i bespravni robovi samo s dužnostima; 

Rimski građani prvoga reda i ostali građani dvadeset i 

drugoga reda; 

Grci i Latini sa svojim kulturama i ostali svijet koji nije 

znao ni grčki, ni latinski, nego govorio raznim “bar-barskim” 

jezicima; 

Židovi sa svojom isključivošću i pogani bez prave religiozne 

orijentacije; 

Muški, koji su osvojili sebi prava, i ženske kojima su muški 

oduzeli brojna prava. I tako dalje. 

Sve te razlike bile su praktično poništene na Gospodnjoj 

večeri. A inače večera je u ono doba bila najvažniji obrok 

150

dana. Za doručak bi se uzelo nešto malo. Ručak gdje stigneš, 

na ulici, na tržnici, u restorančiću, na putu s posla ili na posao. 

A večera je bila dobro načinjena i začinjena i svečano 

blagoslovljena i blagovana. 

One noći 

“Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin 

Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši 

razlomi i reče: ‘Ovo je tijelo moje - za vas. Ovo činite meni 

na spomen.’ Tako i čašu po večeri govoreći: ‘Ova čaša novi 

je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na 

spomen.’ Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt 

Gospodnju navješćujete dok on ne dođe. Stoga, tko god jede 

kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i 

krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha 

jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne 

razlikuje Tijela” (1 Kor 11,23-29). 

Ovaj je tekst značajan i po tome što je u apostolsko doba 

prvi ovako formuliran i tako ušao u Sveto Pismo. Jer Evanđelja 

su bila sastavljena nakon Poslanice Korinćanima. To znači 

da je Pavao primio predaju kako mu je prenio Petar i drugi 

apostoli i koja je bila već uvriježena i prakticirana. Samo što 

je Pavao i zapisao prije drugih. 

Dostojno i nedostojno 

Pavao ističe da se ne smije pristupati Tijelu i Krvi Kristovoj 

neprosudbeno, nedostojno. Ta riječ uključuje dvije točke. 

Prva, nedostojno pristupa onaj koji ne razlikuje običan 

kruh od Tijela Kristova. Upravo je taj Kruh euharistijski bitno 

drukčiji od kruha svakodnevnoga za doručak, ručak i večeru. 

Za običan kruh ne postavlja se nikakav uvjet, osim da 

je čovjek gladan. 

151

Drugo, ne zabranjuje Pavao pristup grješnicima, jer svi 

smo mi grješnici, mali ili veliki. Ali zabranjuje grješnicima 

koji ne priznaju svoje grijehe, koji se ne ispovijedaju i ne kaju 

za svoje nevaljale misli, riječi i djela; koji ustrajavaju u moralnim 

neredima; koji se hvale svojim grijesima. Nedostojno 

pristupa onaj koji je nepokajani grješnik, koji se sakramentalno 

i valjano ne ispovijeda i koji i dalje mrzi brata svoga, 

kleveće susjeda svoga, krade u bližnjega svoga, preljub čini s 

drugom osobom, ne poštuje Božje zapovijedi koje se odnose 

na Boga... 

Tijelo Kristovo jest u određenom smislu i značenju također 

cijela Crkva. Kako, dakle, u ljudskom organizmu jedan 

organ može mrziti drugi organ kada je svaki organ potreban 

za cjelinu i funkciju organizma? Tako, kako može jedan dio 

Crkve mrziti drugi dio Crkve kad je svaki dio važan za cjelinu 

Crkve? Zato je bitno kajanje, skrušenost, molitva za oproštenje 

i od Boga i od bližnjega. Tko jede Tijelo Kristovo i pije 

Krv Kristovu nedostojno, jede i pije sebi osudu. Vidiš li kako 

je to odlučna riječ? 

Pričest prevjenčanima? Pred nama je jedan suvremeni 

problem, koji su neki (njemački) biskupi svojedobno pokušali 

riješiti na svoju ruku, bez dosluha sa Svetom Stolicom. 

To je pitanje dijeljenja sakramenata ispovijedi i pričesti civilno 

razvedenim i ponovno civilno vjenčanim partnerima, 

koji su, s crkvenoga stajališta, u neregularnu stanju. Neki su 

biskupi smatrali da se ne može dati generalno pravilo svim 

razvedenima da mogu pristupiti svetoj pričesti, “ali bi mogli 

pristupiti u određenim slučajevima, kada bi se po sudu svoje 

savjesti smatrali na to ovlašteni. Tako, na primjer, kad bi 

bili posve nepravedno napušteni, premda su iskreno nastojali 

spasiti prethodni brak, ili kada bi bili uvjereni u ništetnost 

prethodnoga braka iako to nisu mogli dokazati na vanjskom 

sudištu, ili kada bi prošli dug put razmišljanja i pokore, ili 

kad zbog moralno valjanih razloga ne bi mogli udovoljiti ob- 

152

vezi rastave”. 74 Kongregacija za nauk vjere odmah je reagirala 

i rekla da je to moralno i sakramentalno nedopustivo i zatražila 

od tih biskupa da povuku svoju napisanu poslanicu. U 

svome pismu prefekt kard. Ratzinger, sada vladajući Vrhovni 

svećenik, jasno ističe da Crkva “ne može priznati kao valjano 

novo jedinstvo ako je prethodni brak bio valjan. Ako se 

razvedeni civilno prevjenčaju, oni se nalaze u situaciji koja se 

objektivno protivi Božjem zakonu i stoga ne mogu pristupati 

euharistijskoj pričesti kroza sve vrijeme dok traje takvo stanje”. 

75 Taj su nauk i disciplina opširno obrazloženi u Papinoj 

pobudnici Familiaris consortio, 1982. godine. 

Stoga svećenik koji u ispovijedi nekorektno savjetuje ili 

pristaje na objektivno kontradiktorno stanje svoga penitenta, 

koji se prevjenčao, ili koji takve penitente pripušta svetoj 

pričesti, izričito radi protiv nauka i prakse Crkve i na svoju 

savjest preuzima tuđe grijehe. Takve vjernike Crkva ne napušta, 

nego ih snagom dogme o nerazrješivosti braka poziva 

na sređivanje njihova stanja. Ako su lišeni mogućnosti svete 

pričesti, nisu lišeni obveze prisustvovanja svetoj misi. Crkva 

prepušta Božjemu milosrđu takve duše, kao što će se i pravi 

svećenik držati crkvenih zakona, a ne će se ponašati kao da je 

on kriterij svega, čak milosrdniji od Crkve u čije ime djeluje. 

Bog je veći od našega srca. 

74 Kongregacija za nauk vjere, Pismo Annus internationalis, 14. 

rujna 1994., br. 3. 

75 Ondje, br. 4. 

153

PAVLOVE PORUKE TIMOTEJU 

Sigurno ni na jednom mjestu u Svetome Pismu ne bismo 

mogli naći ljepših, primjerenijih, praktičnijih i cjelovitijih savjeta 

prezbiteru i biskupu kao u dvjema Poslanicama Timoteju, 

što ih je pisala drhtava ruka Apostola naroda, starine Pavla. 

Iz tih dviju Poslanica uzet ćemo dva odlomka i istaknuti 

ono što nam se čini da je upućeno vjekovima pa tako i nama 

hic et nunc. Ne znam da sam nešto bolje čitao od pozdrava dr. 

don Čedomila Čekade Mladomisniku u spomenar, upravo na 

crti razmišljanja Pavlovih poruka Timoteju. 76 

Ali prije toga vrijedno je spomenuti da Pavao smatra potrebnim 

podsjetiti Timoteja na njegove dvije najzaslužnije 

odgojiteljice u židovskoj, pa onda i u kršćanskoj vjeri: majci 

Euniki i baki Loidi. Njima je prvima Pavao odao posebnu 

počast i zahvalnost: “Sjetim se tvojih suza i zaželim vidjeti te 

da se napunim radosti imajući na pameti neprijetvornu vjeru 

koja je u tebi - onu vjeru koja je najprije prebivala u tvojoj 

baki Loidi i tvojoj majci Euniki, a uvjeren sam, i u tebi” (2 

Tim 1,4-5). Ali na taj obiteljski odgoj nadovezuje se onaj crkveni, 

gimnazijsko-sjemenišni i bogoslovno-bogoslovijski. 

Vjernicima uzor, a nad sobom pozor! 

“Nitko neka ne prezire tvoje mladosti, nego budi uzor 

vjernicima u riječi, u vladanju, u ljubavi, u vjeri, u čistoći. 

76 Č. Čekada, “Mladomisniku u spomenar”, u: I. Ćavar - M. Mihić 

- I. Šešo, Pozdrav našem vremenu, Đakovo, 1964., str. 55-86. 

155

Dok ne dođem, posveti se čitanju, bodrenju, poučavanju. Ne 

zanemari milosnog dara koji je u tebi, koji ti je dan po proroštvu 

zajedno s polaganjem ruku starješinstva. Oko toga nastoj, 

sav u tom budi da tvoj napredak bude svima očit. Pripazi 

na samog sebe i na poučavanje! Ustraj u tome! Jer, to vršeći, 

spasit ćeš i sebe i one koji te slušaju” (1 Tim 4,12-16). 

U ova četiri svetopisamska retka sveti je Pavao nanizao 

barem petnaestak veoma potrebnih pouka i zgodnih savjeta 

svomu voljenom učeniku, kao otac sinu, učitelj učeniku koji 

odlazi u svijet. Idemo po redu, naglašavajući ono bitno i za 

nas korisno i praktično. 

156 

Nitko neka ne prezire tvoje mladosti! 

Timotej nije bio baš tako mlad kako ti se čini na prvi pogled. 

Bio je bliži četrdesetoj nego tridesetoj. Već je 15-ak godina 

u službi, a Pavao ga je iz obitelji različite vjere uzeo sa 

sobom vjerojatno u Listri na Drugom misijskom putovanju, 

nakon što je svjetina rascopala Pavlu glavu, i unatoč tomu, 

Timotej pošao s njime (Dj 16,1), dakle tada mu je moglo biti 

preko 20 godina. Ali on je mlad u odnosu na Pavla kojemu 

je više od 60 godina. Starješina, presbyteros - stariji, jest čovjek 

šezdesetih godina. Članovi Sinedrija mogli su biti samo 

ljudi kojima je bilo preko 60 godina. Pavao smatra uputnim 

upozoriti Timoteja episkoposa neka pazi na to da ga ljudi ne 

ocjenjuju po tome što mu je možda tek 35 godina, kao da 

je neiskusan početnik. Ali to znači i da se ne hvali svojom 

mladošću i crnom kosom, i što je takva izgleda da ga se dva 

oka ne mogu dostatno nagledati, nego neka svoj dar mladosti 

savršeno iskoristi za Boga! Timoteju, mladost je dar za rad, a 

ne za taštinu, samohvalu i oholstvo! 

- Kako mi pazimo na svoju dob? Razlikujemo li se kad 

nam je 30 i 60? Mislimo li da u mladosti možemo svakakvi 

biti kako bismo u starosti mogli pokoru činiti? Naučimo dru-

Timotejeve odgojiteljice 

Sjetim se tvojih suza i zaželim vidjeti te da se napunim radosti imajući 

na pameti neprijetvornu vjeru koja je u tebi - onu vjeru koja je najprije 

prebivala u tvojoj baki Loidi i tvojoj majci Euniki, a uvjeren sam, i u tebi 

(2 Tim 1,4-5). 

157

158 

TIMOTEJEVA OBITELJ 

Jedno od vrlo važnih obilježja Pavlove misijske djelatnosti bijaše njegov 

izbor suradnika, žena i muževa. Nije riječ samo o njegovoj sposobnosti 

izbora najboljih nego i o njegovu umijeću i naporu kako njegovati 

prijateljstvo i razvijati svestranu suradnju u prijateljstvu i nehinjenoj ljubavi, 

što također vrijedi za žene i muževe na prostranu području Pavlove 

djelatnosti (usp. Rim 16,3-15). 

Na osobit pak način bijaše Pavao tijesno povezan sa svojim suradnikom 

Timotejem, njegovom majkom i bakom. 

Našem slikaru bijaše to poticajem za osebujnu sliku. Naslikao ih je 

zajedno s Pavlom dok su bili u molitvi za stolom. Pomislili bismo: ništa 

osobito! Nu, zbilo se odista nešto osobito. Nastala je slika, nešto kao skupni 

portret, ali tako da četiri lika tvore skladnu cjelinu u kojoj se ni jedan 

lik ne gubi nego očituje svoju naglašenu osobnost. Slikar se usredištio na 

njihove glave, svaka je posebice profilirana, predstavlja svoj jedincat i neponovljiv 

svijet. Premda sve četiri očituju jedan isti - molitveni - doživljaj, 

svakoj je i u tom pogledu utisnuo posebnu vlastitost, pa bi bilo moguće 

govoriti o psihologiji njihova individualna molitvena doživljaja. 

Slika br. 11: F. Dolenec, Timotejeva obitelj, akvarel, 75,5x56 cm, sign. d.d. 

Francina 06.

ge da se ne hvataju za naše vjetrenjaste godine, za naš prolazni 

izgled, za našu ispraznu perutavu kosu ili prugastu bradu. Da 

se ne hvataju bezvezne simpatije oko naših privida i godina! 

Neka ti mladost bude Božji dar da mladež dovodiš u crkvu i 

na ispovijed, a ne da se povodiš za mladenačkim strastima i 

prolaznim pomodarskim ludostima i ideš s mladeži na plaže i 

u kafiće. Na plažama se ne ispovijedaju, nego razgolićuju. 

Uzor vjernicima u riječi! 

Pripazi na jezik, na svoje ljudsko izražavanje, na svoj govor 

općenito. Da se ne kaže kako mnogo pričaš, a malo kažeš. 

Po rječniku te ljudi prepoznaju, ili govorio ili pisao, ili propovijedao 

ili poučavao. Svatko ima svoj stil. Jesi li ti izbrusio 

svoj način izražavanja, Timoteju? 

- Kolikima bi od nas toliko puta trebalo pročitati ovaj savjet: 

uzor vjernicima u riječi - u govoru, u pohvali, u ukoru, 

u pozdravu, u razgovoru s drugima, u svemu jezičnom instrumentariju 

i bogatu arsenalu. Svećenik da ima ružan rječnik, 

da se natječe s uličarom u izražavanju! Nevjerojatno! 

Magistrirao iz morala, a tako mu je vulgaran rječnik kao da 

je doktorirao iz nemorala! 

Uzor u vladanju 

Na ulici, u kući, u trgovini, u Efezu, na brodu, u Rimu. S 

obzirom na primanje i posjećivanje svih osoba. Neka se ljudi 

ponose tobom, Timoteju! Uzor s djecom, s djevojkama, sa 

starijim svijetom. Neka se vidi da si ti nešto drugo! 

- Ima onih koji se više puta žele poistovjetiti s nekulturnjacima 

svoga mjesta, s raščupanom mladeži. Zabavljaju se 

do kasnih večernjih sati, zanese ih veselo društvo: “Ne mogu 

se izvući i - Bog!” Bježe od svojih bolesnika, a možda idu k 

159

zdravima. Čuvaju se usluga drugima, a od drugih ih očekuju. 

Živi paradoksi. 

160 

Uzor u ljubavi 

Pavao misli na agapu, bratsku ljubav. Da zna ugostiti braću 

i sestre, da može svakomu oprostiti, sve zaboraviti, nikomu se 

ne osvećivati. Ljubav izvire iz dva vrela: iz simpatije i iz volje. 

Ljudska proizlazi iz simpatije, a kršćanska iz volje. Kršćanska 

je jača i bolja, prava i trajna, a ona je prva prazna i prolazna, 

a često i porazna. 

- Kako mi s time? Vežu li se uz nas župne simpatije? Idemo 

li još uvijek redovito samo u nekoliko kuća po selima? K 

onoj dobroj i vrijednoj udovici koja se sva rastopi uslužujući 

nas, a još više njezina kći jedinica! A župa buba li, buba. O 

tome i djeca na vjeronauku pričaju. Ti se čudiš, i opet povoda 

daješ. Ili smo se posvađali s jednim dobrim dijelom župe? 

S polovicom ne razgovaramo. Tražimo da dođu da nam se 

ispričaju, poklone? U Canossu. Je li naša ljubav agapa ili porno-kultura? 

Uzor u vjeri 

U vjernosti Bogu, Kristu. Vjeran svojoj riječi i obećanju, 

izrečenu na ređenju, prije polaganja ruku, kad si držao ruke na 

Bibliji i zazivao: “Tako mi Bog pomogao! I ova sveta Evanđelja 

kojih se dotičem.” Timoteju, budi vjeran Bogu, drugima i sebi. 

- Ne daj, Bože, da se za nas kojega može reći ono što jedan 

kolega reče za jednoga svećenika: “Pa ja ne znam da li taj čovjek 

još uopće vjeruje u Boga.” Produbljuješ li ti svoju vjeru ili 

misliš da će to doći samo od sebe, tijekom vremena? Izvršuješ 

li što obećaš vjernicima? Ili te nitko živ ne može uhvatiti ni 

za glavu, ni za Ahilovu petu, ni za riječ, ni za šutnju? Sad ga 

vidiš, sada ne vidiš!

Uzor u čistoći 

Kršćanstvo je donijelo pravu moralnu novost. Dotadašnja 

poganska nečistoća trebala je ustupiti mjesto kršćanskoj čistoći. 

Novum, novissimum! Najgore je ako se vjernici mogu 

pozvati na tvoje nečiste znakove i riječi, geste i posjete, Timoteju! 

Kakvi će tek oni biti. “Sebe čistim čuvaj!” (1 Tim 6,22) 

Naglasak je na ono “sebe”! Pa onda i svakoga drugoga. 

- Što je s našom ljudskom, naravnom čistoćom? Jesmo li 

stvarno uzori? Ili nam treba još mnogo morske i riječne vode 

da nam spere misli, želje i zla djela? Samokontrola vlastitih 

osjećaja. Čedna pogleda. Ili čudna? List ili hrast? Čist ili neopran? 

Alter Christus ili još uvijek verus paganus? Sebe čistim 

čuvaj! Naglasak je na ono “čistim”. I sebe i drugoga. 

Posveti se čitanju! 

Čitanju Svetoga Pisma u prvom redu. Kako možeš biti 

presbyteros i episkopos ako nisi stručnjak u Bibliji? Barem dobar 

poznavatelj Novoga Zavjeta. Koliko još ima knjiga Svetoga 

Pisma da ih nisi uopće niti pročitao, Timoteju? Budi bibliocentričan, 

sav okrenut prema čitanju Pisama! Da te netko 

upita neku biblijsku riječ, na primjer: Abrek! (Post 41,43) ili 

Šibolet (Suci 12,6), bi li znao je li to brdo, kralj, novac, ime, 

pleme; Man hu (Izl 16,15) - Što je to? 

- Kako je s našim čitanjem Svetoga Pisma i vrijednih teoloških 

i pastoralnih časopisa? Čitaš li uopće išta, osim športskih? 

Vrijedi li i za tebe načelo: Finis studiorum, sklopetatio 

librorum. Sklopi ih i na tavan! 

Ona književnica rodom iz Mostara na upit: kojih pet knjiga 

smatra “najštetnijima”, opsjednuto odgovara svih pet puta 

“Biblija”. 77 Možda to tako a priori govori. Nije do kraja pročitala 

ni Filemona. 

77 Globus, br. 760/2005., str. 54. 

161

162 

Posveti se poučavanju! 

Valja poučavati ono što se pročita. A da bi se poučavalo, 

treba prethodno proučavati. Meditiraj, Timoteju! Nije lako 

Sveto Pismo tumačiti, iako se čini da je to jednostavna stvar. 

- Razmatramo li pojedine perikope Biblije? Ne samo one 

koje narodu nedjeljom propovijedamo, nego i one kojima se 

sami moramo hraniti? A nije lako objašnjavati smisao Svetoga 

Pisma. Da se na tebe i na mene ne odnosi ona Petrova rečenica: 

“A strpljivost Gospodina našega spasenjem smatrajte, 

kako vam i ljubljeni brat naš Pavao napisa po mudrosti koja 

mu je dana. Tako u svim poslanicama gdje o tome govori. U 

njima ima ponešto nerazumljivo, što neupućeni i nepostojani 

iskrivljuju, kao i ostala Pisma - sebi na propast” (2 Pt 3,15- 

16). Čovječe Božji, kad sv. Petar kaže da u ljubljenoga brata 

našega Pavla ima nerazumljivih mjesta, zar misliš da ih ti, 

bez pripreme i studija, možeš tumačiti, bez straha da ih ne 

iskriviš? Sebi na propast! 

Nedavno je ministar znanosti, prosvjete i kulture izjavio 

da u Hrvatskoj 63 % studenata ne završi studija! 

Posveti se bodrenju! 

Nije dosta samo čitati i poučavati druge. Treba ih bodriti, 

hrabriti, sokoliti, poticati na dobra djela, osobito privlačnim 

djelima. Kršćanstvo nije samo nauk nego i živa praksa života! 

Riječi potiču, primjeri pomiču! 

- Potičemo li svoje vjernike da čine istinu, da prijeđu u 

akciju, ili samo moraliziramo do dosade? Znamo li štogod 

organizirati što je na dobrobit cijele župe, osobito napuštenih, 

siromaha, prognanika, mladih, djece? Ohrabrujemo li i 

druge na to!

Ne zanemari milosna dara ređenja! 

Pavao ništa ne zaboravlja. Kako je samo brižljiv. Moli svoga 

učenika da ne zapusti milost koju je primio hirotonijom, 

tj. po polaganju Apostolovih ruku, rukopoloženju. Zato je on 

drukčiji od ostalih, po ređenju je služitelj! On je pastir, ima 

karizmu vodstva, a lako je to zanemariti i napustiti. Treba li 

te podsjećati na Figela, Fileta, Himeneja...? 

- Jesmo li mi zaboravili taj dar? Sjetimo li se barem godišnje 

svoga ređenja i prikažemo li svetu misu zahvalnicu ili 

molbenicu da taj dar milosti u nama poraste, rasplamsa se? 

Preporučujemo li se drugima da se mole za nas, da ne izgubimo 

milost svećeničku, da ne budemo svećenici činovnici, na 

rok od sedam, osam godina, privremeno, nego vječni svećenici 

službenici Crkve i Boga? 

Oko toga nastoj! 

To je sjeme, to zvanje i ređenje. Treba ga zalijevati, podržavati, 

njegovati. Misliti, misiti i moliti za to. Nastoj! Čitav je 

kršćanski i svećenički život nastojanje, zalaganje, borba, pokušaji... 

Sada počinjem. 

- Borimo li se oko uzrasta duhovnoga i milosnoga sjemena 

što je u nas posijano na dan našega ređenja? Ili se uhvatio 

korov i kukolj? Jednoga župnika pitaju što misli o bogoslovu 

koji je kandidat za ređenje. On odgovara: “Iziđe čovjek sijati 

kukolj po tuđim njivama!” Pa ga redi! I vidjet ćeš kukolja po 

njivama Gospodnjim. 

Sav u tom budi 

da tvoj napredak bude očit svima! 

Koncentriraj sve svoje snage na taj milosni dar, na svoje 

svećeništvo u Efezu. Neka i drugi, dječaci i mladići, mogu 

163

poželjeti da pođu tvojim putem, a ne da samo majke uzdišu: 

E da hoće i moj mali za ovim Timotejem! 

- Borimo li se oko napretka da bude očit svima? Mislimo li 

i nastojimo li zovnuti koga iz svoje sredine da se odvaži u sjemenište. 

Prigoda je to da barem u sebi odgovori. Ili ga odvraćamo? 

Ne možda riječima, ali svakako primjerom! Nije dosta 

biti zaređen. Nađi nasljednika! Božji je to dar, znamo. Ali se 

traži tvoj rad. Da si ostao u civilstvu, možda bi do sada imao 

četvero, petero djece. Koliko imaš duhovnih zvanja u župi? 

164 

Pripazi na samog sebe i na poučavanje! 

Timoteju, pozor na sebe, a uzor drugima! Ne zaboravi na 

sebe, misleći na druge. Neka se vidi da je poseban miris ušao 

u crkvu kad ti stupiš na crkveni prag. Ne od kolonjske vode! 

- Mi smo se možda uzrujali i iznervirali: što ću sutra govoriti 

narodu? Uvijek isto! A pazimo li što ćemo sebi govoriti? 

Mislimo li na svoju trajnu formaciju, permanentnu edukaciju 

i napredak, doškolovanje, seminare, osobito na duhovne vježbe, 

dane sabranosti? Čitanje zdrava štiva, dobrih primjera. 

Ako budemo propovijedali sebi, to će biti najinteresantnije i 

narodu! 

Ustraj u tome! 

Kakav divan poticaj! Uzalud ti sva visina i mladost, i riječi 

i djela, i pozor i uzor, i učenost i napredak, ako u tome 

ne ustraješ. Sve trla baba lan o dlan da joj prođe dan ko san. 

Ustraj, Timoteju! 

- Poticaj je to nama danas kad na svakom koraku možeš 

čuti i začuditi se: Oni Sina Božjega zanemariše, a “kćeri ljudske” 

zavolješe (Post 6,2). Onaj nestao u nepoznatom smjeru. 

I ona. Onaj drugi otišao u jednu državu na Zapadu i pribi se 

kod jedne žiteljke u onoj zemlji (Lk 15,15). Onaj se oženio s

jednom civilno razvedenom. Kako je baš nju našao? Da se ne 

može s njom vjenčati ni nakon prokušana jednoga vremena i 

dva vremena i pola vremena. Onaj se izgubio iz ljubavi prema 

lovi, položaju i karijeri. I tako što dalje. 

Ustraj u svećeništvu! Nije lako. A što je lako? Zar je lakše 

ustrajati u braku? Lijepa je ustrajnost u zvanju. Ponos je to jedne 

župe, provincije i biskupije. Moramo razumjeti one koji 

su napustili, ali ne možemo im se diviti, na tome čestitati i 

hvaliti ih; iako je koji put bolje, da neki, koji se ne žele popravljati, 

što prije napuste, da ne kompromitiraju Crkvu svojim 

nedoličnim, nedostojnim, nesvećeničkim vladanjem. 

Spasit ćeš i sebe i druge 

Samo ako se svega ovoga budeš pridržavao, možeš očekivati 

i vlastito spasenje i spas svojih vjernika. 

Nijedan se od nas ne će sam spasiti, a niti sam upropastiti. 

Uvijek se za nama poreda kolona spašenika ili sablažnjenika! 

Na putu prema raju ili prema paklu! Ti si general, a armija je 

za tobom. 

S blagošću preodgajaj protivnike! 

U 2 Tim Pavao često opetuje riječi iz prijašnje Poslanice, 

zna da su nezaobilazne, snažne. 

“A mladenačkih se strastvenosti kloni! Teži za pravednošću, 

vjerom, ljubavlju, mirom sa svima koji iz čista srca 

prizivlju Gospodina. Lude pak i neobuzdane raspre odbijaj, 

znajući da rađaju svađama. A sluga Gospodnji treba da se ne 

svađa, nego da bude nježan prema svima, sposoban poučavati, 

zlo podnositi, da s blagošću preodgaja protivnike, ne bi 

li ih Bog podario obraćenjem te spoznaju istinu i ponovno 

budu trijezni izvan zamke đavla koji ih drži robljem svoje volje” 

(2 Tim 2,22-26). 

165

Ne bi trebalo ni komentirati ove inspirirane i prejasne retke. 

Toliko su uvjerljivi i zapamtljivi. Pokušajmo ipak naglasak 

staviti na neke. 

166 

Mladenačkih se strastvenosti kloni! 

Ne samo strasti nego upravo strastvenosti. Pod tim se ne 

misli samo na stanovite mladenačke osjećaje tijela i srca što 

nas oblijevaju u pojedinim momentima. Misli se na kudikamo 

širi spektar dinamičnih strasti. 

Nestrpljivost: značajna karakteristika mladih. Nikada se 

naučiti: Festina lente! Žuri se polako! Kao da nije nikada kasno 

vrat slomiti. Mladi bi željeli u jednome trenutku sve imati 

i sve doživjeti. A zahtijeva se strpljivost: sa sobom, s drugima, 

s Bogom... Rast je zakon života. 

Netrpeljivost: mnogi mladi nikoga ne trpe osim onih koji 

su istih ideja i grijeha kao i oni. Bezočni su prema zahtjevima 

i vladanju drugih, osobito starijih, pa i roditelja. Nameću 

svoje kao da su popili svu mudrost svijeta. Misle na sebe: kao 

da je svijet s njima počeo. Autoafirmacija! To je njihova riječ 

i maksima. Svatko se mora njima pokoravati i klanjati. Traže 

slobodu za sebe, a drugima je ne omogućuju ni na kapaljke. 

Rječoborstvo: kadri su se svađati danima. Bore se idejama. 

Malo doduše popuštaju, a lupaju i lupetaju jezikom po vas 

dan. Traže vlastiti izraz i stil. Misle da u koš njihovih usta sve 

ulazi: od cigare do psovačke pare. Borba riječima, a ne djelima. 

Kad ga upitaš što je učinio: ništa! Kad mu rekneš da nešto 

objavi, onda ti kaže da bi njegove ideje izazvale revoluciju. 

Onda je bolje da šuti! “Lude i neobuzdane raspre odbijaj!” 

Novatorstvo: možda je za mlade najkarakterističnije traženje 

novotarija. Ne novosti, nego novotarija. Staro ne valja jer 

je staro, a novo valja jer je novo. Moda. Profesor koji je donio 

nove ideje sa studija, a protive se starima - to je ideal! Polaže 

pozornost na vanjštinu: kosu, farmerke, široki kaiš, čak men-

đuše. Ne znam tko ono reče da oni mladići što nose menđuše 

odaju da pripadaju krugu onih što odaju pedofilske tendencije. 

Oni se po tome prepoznaju. Bože, zakloni! Bogoslov, pa 

nosi menđuše! Ako mu se osmjehneš kosi, teško ćeš proći. A 

ako mu se narugaš duši, ne će ti ništa! 

Scena nedavno viđena i doživljena. Suncem obasjani srpanj: 

on je svećenik, duge brade, kratkih hlača, pred župnim 

uredom. S njime je rođak koji je također završio teologiju, i 

on je kratkih hlača. Među njima stoji supruga ovoga posljednjega, 

ona začudo u dugim hlačama. 

- Jedan kancelar komentira: “I ona bi bila u kratkima da je 

završila teologiju!” 

Teži za pravednošću, vjerom, 

ljubavlju i mirom sa svima... 

Već smo govorili o vjeri i ljubavi. Ovdje Apostol govori 

o pravednosti. Svaki bi svećenik trebao najprije diplomirati 

pravo, ono ljudsko, i onda se dati zarediti i zakleti. Koliko 

nam nedostaje prava i pravednosti! Zatim mir sa svima koji 

Boga zazivaju. Ima nekih s kojima se ne može i ne smije biti u 

miru, jer su protivnici Božji. Ali mora se biti u miru sa svojim 

vlastitim vjernicima. Mir je dar Božji! Plod Duha Svetoga. 

Pretvaraj neprijatelja u prijatelja! 

Protiv onih koji nam se usprotive na bilo koji način: u vjeri, 

u mišljenju, u vladanju, znamo planuti plamenom žestokim 

i htjeti pobijediti. Tako se gubi. Tko nema argumenata, misli 

grlatošću. Spusti glas, a podigni dokaz! Ne upadaj s protivnicima 

u raspru. Ali, ako si izazvan uletio, nauči protivnika da 

te poštuje. Dapače, blago djeluj na nj da ga preodgojiš: ne bi li 

se Bog smilovao da se obrati. S budalama ne raspravljaj: ljudi 

ne će vidjeti razlike! Pa će ti biti žao. Kasno. 

167

PAVLOVA PRAVILA SREĆE 

(Rim 12,14-19) 

Sveti se Pavao javio svojim srdačnim čestitkama i dobrim 

željama, nama Rimljanima/rimokatolicima, još za Novu 62. 

godinu naše kršćanske ere. A evo nas tek na početku 21. stoljeća 

i 3. tisućljeća. Pavao piše rimskoj crkvenoj obitelji kršćana, 

kojih je možda bilo jedno pedesetak, ne znam je li i 

toliko. Eno, nabrojio ih je uglavnom sve u 16. poglavlju iste 

Poslanice. Inače u svim svojim spisima spominje oko 90 svojih 

suradnika, prijatelja, dobrih znanaca. Ovdje navodimo 

samo Rimljane i Rimljanke. 

Ženske. Od ženskih osoba Pavao ih spominje dvanaest: 

Prisku, Mariju, Trifenu i Trifozu (bit će da su ove bile blizanke: 

Slađana i Snježana), “ljubljenu” Persidu, Hermu, zatim 

Rufovu majku i Nerejevu sestru, Olimpu, Juliju i Hermu, a 

posebno preporučuje “našu sestru Febu, službenicu Crkve u 

Kenhreji: lijepo je primite u Gospodinu, kako dolikuje svetima, 

i pomozite joj u svemu što od vas ustreba, jer je i sama 

pomogla mnogima i meni samomu” (Rim 16,1-2). Možda je 

po toj Febi i poslao ovu Poslanicu iz dvogodišnjega zatvora iz 

Cezareje. Eto, dvanaest vrijednih žena. Najčešće uz njih dodaje: 

koja se trudi u Gospodinu. 

Muški. Od muških osoba, poimence nabrojenih, navodi ih 

osamnaest: Akvilu, Epeneta, Andronika i Junija, Amplijata, 

Urbana i Staha, Apela, Aristobula i Herodiona, Narcisa, Rufa 

i Asinkrita, Flegonta, Herma i Patroba, Filologa i Nereja. A 

kako pozdravlja cijele obitelji, djecu po dvorištu nije mogao 

169

ni stići. Uza svaku je osobu nešto dodao: ljubljeni, suradnik, 

suuznik, rođak, brat, izabranik, sve svete koji su s njima. 

A Poslanicu je pisao brat Tercije, koji pozdravlja posebnim 

pozdravom. 

Pavao navodi dvanaest poruka kao da je imao pred sobom 

dvanaest mjeseci u godini dana. Mjesečna nakana i obiteljska, 

i papinska, i misijska. Evo i kratak komentar u odnosu 

na svaku poruku i nakanu. 

170 

Dvanaest poruka 

1) Blagoslivljajte svoje progonitelje. Kršćanin moli za svoje 

progonitelje. Ako možeš moliti za onoga tko te mrzi, ti sigurno 

ne mrziš. Odnosno suzbijaš mržnju. Ako ne možeš moliti 

za svoje neprijatelje, nemoj ići na pričest. Srce koje mrzi, jest 

mrsko, smrskano, omraženo, zamrzlo i zahrđalo. Tko je kadar 

oprostiti, srce mu se sjaji i svijetli. Isus je za progonitelje i 

molio i neprijatelje volio. Takav je bio i njegov prvi mučenik, 

sv. Stjepan (Dj 7,60). I svi pravi učenici. Sv. Petar veli: Radije 

zlo podnositi nego ga drugomu nanositi (1 Pet 3,17). Kršćanstvo 

duguje molitvama sv. Stjepana obraćenje Savla u Pavla, 

reći će sv. Augustin. Nemojmo se umoriti podnoseći nevolje 

i progone. Kroz mnoge nam je nevolje u kraljevstvo Božje! 

Ovim su riječima Pavao i Barnaba tješili svoje novoobraćene 

vjernike. 

2) Blagoslivljajte, a ne proklinjite. Kad se uzdignemo iznad 

svoje unutarnje osvete, onda smo kršćani. Tko je kadar nepravedna 

progonitelja blagoslivljati, ne proklinjati? Samo 

onaj tko je učio i polagao u Isusovoj školi. Na križu. Tko 

nema Isusa na jeziku, ima prokletstvo i na jeziku i u srcu. Ne 

zaboravi da kletva više stiže proklinjača nego proklinjanoga. 

3) Radujte se s radosnima. Mislimo da je to lako i da ide 

samo od sebe. Nije i ne ide. Radovati se znači ne biti nimalo 

zavidan, ljubomoran. Znači voljeti više drugoga nego sebe.

Pavao Rimljanima 

Pavao, sluga Krista Isusa… svima u Rimu, miljenicima Božjim: 

Blagoslivljate svoje progonitelje (Rim 1,1.7; 12,14). 

Pozdravljam vas u Gospodinu ja, Tercije, koji napisah ovu Poslanicu 

(Rim 16,22). 

171

172 

PAVAO TERCIJU DIKTIRA 

POSLANICU RIMLJANIMA 

U pero svomu pisaru Terciju govori Pavao pismo bogata sadržaja, 

namijenjeno vjernicima u Rimu. Sve je na slici dobro raspoređeno, uravnoteženo 

i majstorski naslikano. Ozračje je ugodno, blago i toplo. Jedino 

bi se iz pokreta Pavlovih ruku dalo naslutiti kako je riječ o veoma 

važnim pitanjima za koja bi se prije moglo kazati kako su prijeporna i 

teška negoli laka i ugodna. To, izrazom lica, potvrđuje i Pavlov pisar koji 

- predan svome poslu - nedvojbeno doživljuje ono što pomno prenosi na 

papir. Ozbiljna pitanja potiču čovjeka na razmišljanje i promišljanje. Pavlov 

pogled kao i njegovo cjelovito držanje očituju njegovu vjeru kako je 

na pomolu rasplet svih pa i onih najvećih i najzamršenijih pitanja: svijet 

se nalazi u porođajnim bolima, ali će se cjelokupno stvorenje osloboditi 

patnje, a njegov će se narod vratiti Kristu i zadobiti Božje smilovanje. 

Slika br. 12: F. Dolenec, Pavao Terciju diktira Poslanicu Rimljanima, 

akvarel, 75,5x56 cm, sign. d.d. Francina 06.

Zavidnik uvijek lakše izrazi sućut nego čestitke. Uvijek smognemo 

toliko snage da podnesemo nesreće drugih, govore 

cinici. Adamov sam sin, to je moj zločin! - jauče opet sv. Augustin. 

4) Plačite sa zaplakanima. To je, na žalost, lakše, od radosti. 

Znati u pravi čas izraziti žalost, sućut, i to je kršćansko 

srce i umijeće. Jedna žena izražava sućut jednoj drugoj: 

- Moja sućut zbog smrti tvoje prijateljice, veli joj. 

- Ne, nismo mi bile prijateljice. 

- Kako niste, koliko sam vas puta vidjela kako se hihoćete? 

- Jesmo se mi drugima hihotale, ali nikada nismo zajedno 

zaplakale. 

Kad si moćan s drugim zajedno zaplakati, onda si pravi 

prijatelj. “I zaplaka Isus. Nato Židovi govorahu: ‘Gle, kako ga 

je ljubio’.” (Iv 11,35-36). 

5) Budite istomišljenici među sobom. Zar nismo toliko puta 

mnogo više rogovi u vreći negoli braća u kući? Bože mi oprosti! 

Kad igrači rastrgano igraju, onda se u svlačionici redovito 

pobiju, a u novinama škandali izbiju. Kad se kršćanska braća 

posvađaju, propala je nada da se učini bilo kakvo dobro 

prema svijetu. Na žalost, tako je. Budite iste misli s Bogom, 

istoga osjećaja. Kao da je to lako u ovom tzv. pluralističkom 

društvu! Ali to je cilj i snaga kršćanstva. 

6) Neka vas ne zanosi što je visoko. Ljudski sudovi i mjere 

nisu Božji sudovi i mjere. Svetost nema veze s rodom, porijeklom, 

gradusom, staležom i nacijom. Bog ne gleda tko je tko, 

non est personarum acceptor Deus, tumači sv. Petar poganinu 

Korneliju (Dj 10,34). Bog nije pristran! Svi su jednaki pod 

kapom nebeskom. Crvi. Tko u Krista vjeruje, taj jednako daje 

kiss of peace - poljubac mira, i nalijevo i nadesno, ljevičarima 

i desničarima. Za čim se onda propinješ ispred drugih i iznad 

drugih? Prvi dokaz zaista velika čovjeka jest poniznost. 

7) Nego privlači što je ponizno. Mi upravo to doživljavamo 

u životu. Kad vidimo ponizno čeljade, srce nam se sponta- 

173

no okrene k njemu. A odvraća se od onoga koji želi visoko 

mjesto. Ne damo mu naprijed. Ne daju mu dalje od kaplara! 

Nije dosta što oholica samoga sebe ohološću izruguje, nego 

ga i mi cinično izrugujemo i ironično karikiramo. Dajmo mu 

još jednu fotelju. Ponizni su Božja simpatija. Nije za to dokaz 

samo Blažena Gospa. Možda nekad i učiniš dobro djelo, ali 

ne na lijep način. Ako nije na lijep način, onda nije ni dobro, 

može biti uvreda. Kršćanin zna i što je dobro i što je lijepo, 

privlačno djelo. Neka ljudi vide vaša dobra, tj. lijepa, privlačna 

djela i slave Oca vašega na nebesima (Mt 5,16). Medicinski: 

Dobra djela osvježuju nam krv i omogućuju lijepe sne! 

8) Ne umišljajte si da ste mudri. Mudrost je dar Duha Svetoga, 

a umišljena mudrost jest proizvod ljudske maštarije i 

taštine. Pravom se mudracu divimo, a umišljenu se mudracu 

smijemo. Najviše viceva ima na račun uzdignutih glava. Bio 

jednom jedan intelektualac koji je uvijek prirodno i zanosno 

nosio glavu. Kad je jednom trebao prijeći preko vrlo prometne 

ceste, kaže mu jedan kolega sasvim dobrohotno: Pripazi, 

kolega, na auta! Upade drugi: Kolega, bolje bi ti bilo da pripaziš 

da te ne zakvači - zrakoplov! Avijatika! 

9) Nikom zlo za zlo ne vraćajte. Prepusti Bogu sud i presudu. 

On će se javiti, jer on ima vagu dobra i zla. I savršeno 

važe. I ne će kasniti. Pa čak i kad kasni, doći će na vrijeme. I 

svakomu će uzvratiti po djelima njegovim. A ljudski kantari 

krivo mjere. Makar ti imao stotinu lijepih strana, ljudi obično 

gledaju s one ružne. Nitko to nije bolje rekao od Isusa: “Ne 

sudite i ne ćete biti suđeni. Ne osuđujte i ne ćete biti osuđeni... 

mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti” (Lk 

6,37-38). Sve se vraća, sve se plaća. Milo za drago! Pamet u 

glavu. 

10) Zauzimajte se za dobro pred svim ljudima. Sudbina je 

dobra da ispliva na površinu i da konačno pobijedi. 

Veritas est magna et praevalebit. Istina je velika i prevladat 

će. 

174

Bonum est magnum et praevalebit. Dobrota je velika i pobijedit 

će. 

Pulchrum est magnum et praevalebit. Ljepota je velika i 

presvojit će. 

I onda metafizički aksiom: Verum, bonum et pulchrum 

convertuntur. Istina, dobrota i ljepota uzajamno se zamjenjuju. 

Svaka može stajati na mjestu druge. 

Ne zaboravimo ipak ako se brinemo samo za vanjsku ljepotu, 

a nemamo mudrosti i dobrote, ljudima omrzne i ljepota. 

A ako je netko dobar i mudar, on je ujedno i - lijep, 

privlačan! 

Ni sv. Leopold Bogdan Mandić, ni blažena Terezija Bojaxiju 

nisu Bog zna kakve vanjske ljepote. Ali jesu unutarnje 

ljepote, dobrote i istine. Zato su simpatični! Pa su onda simpatični 

i na vanjski način. 

Ti čini dobro i pred onima koji se dobru rugaju i koji ga na 

sav glas ismijavaju. Dobro se isplati po sebi. Vrhunac dobra 

jest: ne škoditi nikomu, a pomoći, koliko se može, svakomu! 

Više vrijedi jedno dobro srce nego sve glave svijeta! 

11) U miru budite sa svima, ito uz dva uvjeta. 

Prvo, ako je to moguće. Bit će dana kad će ljubaznost prevladati, 

ali doći će dani kad se nije igrati s načelima kojima 

treba podvrgnuti svaku glumu i odmahivanje rukom. 

Drugo, koliko je do vas, veli sv. Pavao. Ima ljudi koji se 

raspale i odmah smire. Ima drugih koji se raspale i ostanu 

takvi do groba. Ima ljudi kojima je činiti dobro u krvi i naravi, 

bez problema, spontano. Ima drugih koji se ne mogu 

nagovoriti na pomirenje, prije će napustiti ovu zemlju negoli 

pružiti ruku. 

12) Ne osvećujte se, ljubljeni, nego dajte mjesta Božjem 

gnjevu. Kažu da je osveta slatka. Zašto se ne osvećivati? Evo 

zbog ova tri razloga. 

Osveta je Božja. Osveta ne pripada nama, nego Bogu. Nijedan 

čovjek nema pravo na osvetu. Valja čekati da Bog pro- 

175

govori i da on odgovori. Po Božju. Božanski pravedno, a ne 

ljudski pristrano. 

Osvetom se duh razbija, a ne razvija. Prema drugomu radije 

postupati ljubazno/osjetljivo nego osvetljivo. Osvetljivost 

mu može slomiti duh, ali mu nikada ne će slomiti srce. A ljubaznost 

mu može ganuti srcem. 

Osveta rađa osvetu. Osveta se hrani osvetom i obje se pretvaraju 

u mržnju. Najbolji način da neprijatelja uništiš jest 

taj da ga pretvoriš u prijatelja. A to se ne čini osvetom i mržnjom, 

nego dobrotom i ljubavlju. Tko je to pokušavao, vidio 

je da je sve živa živcata istina. Nema osvete u plemenitu srcu. 

Pavao kazuje kako se ide uza stranu, a ne kako se kotrlja niza 

stranu. 

176

APOSTOLOVE 

MJESEČNE NAKANE 

(Kol 3,12-17) 

Da odmah napomenemo, sv. Pavao nije osnovao Crkvu u 

Kolosima, u Maloj Aziji, današnjoj Turskoj, niti je ikada bio 

u tome gradu. Kad je pisao Poslanicu Kološanima iz Rima, 

negdje 63. godine po Kristu, čestitao im je Božić i Novu godinu 

u trećem poglavlju, od retka 12. do retka 17. Nazvao ih je 

izabranicima Božjim, svetima i ljubljenima. Ta tri prekrasna 

naslova nekada su se davala izabranom, svetom i ljubljenom 

narodu izraelskom, a ovdje ih Pavao primjenjuje na bivše pogane 

a sada kršćane Kološane. To znači da se Isusova milost 

prelila do krajeva svijeta, i da nema više samo jednoga izabranog 

naroda, jedne rase i nacije. Svi koji žele ući u ekonomiju 

spasenja, u Kristovu obitelj, u Svetu obitelj, pozvani su, 

posvećeni su i ljubljeni od Gospodina Boga. I onda je apostol 

Pavao za svaki mjesec u Novoj godini naveo po jednu krepost 

koja bi trebala krasiti Kološane, to jest sve nas posvuda. I ta 

se krepost odnosi na osobne obiteljske i međuljudske odnose. 

Ne spominju se one vrline koje bi čovjek osobno volio 

imati: snalažljivost, promućurnost, inteligentnost, marljivost, 

radišnost. Ali, budući da je kršćanstvo jedna velika obitelj, 

zajedništvo zajednice, onda u njemu trebaju vladati kreposti 

zajedništva, obiteljske vrline. A to su ove. 

1) Milosrdnost. Zaodjenite se u milosrdno srce! Eto što 

Pavao stavlja na prvo mjesto: milosrdnost. Starom, poganskom 

svijetu ništa nije bilo toliko strano, a toliko potrebno 

177

kao milosrđe. U antičkom svijetu mjesto dječjih bolnica bio 

je Taygeton, planina na koju su izlagali kržljavu djecu da ih 

životinje raznesu. Mjesto staračkih domova bile su jame i rijeke 

u koje su bacali nemoćne starce i starice. Sve to “mirne 

savjesti”! Umjesto duševnih bolnica imali su spaljivaonice. I 

tako dalje. Kršćanstvo je unijelo milosrdnost, milosrđe, na 

prvo mjesto, zato u siječnju. Sva dobra djela milosrđa koja su 

se učinila u povijesti, učinila su se ponajviše po nadahnuću 

kršćanstva, Krista, Boga. 

2) Dobrostivost. Divna riječ za divnu kvalitetu. Dobrostiv 

je onaj komu je dobro bližnjega drago kao vlastito dobro. Na 

primjer, da se jedan biskup raduje zbog trojice izvrsnih bogoslova 

iz susjedne biskupije kao da su njegovi vlastiti. Pita 

jedan biskup rektora kakav je taj i taj bogoslov. On odgovara: 

Mogu Vam reći da je više nego dobar, upravo dobrostiv! Ako 

znaš što je dobar, dobrostiv je još bolji pojam i vrlina. Pavao 

tu dobrostivost preporučuje na drugom mjestu, odmah iza 

milosrđa. To kroz veljaču. 

3) Poniznost. Ove riječi nije uopće bilo ni u grčkom ni u 

latinskom jeziku staroga svijeta. Nepoznat pojam. Da upitaš 

Aristotela ili Cicerona, što je to poniznost, oni bi samo slegnuli 

ramenima. Latinska riječ humilis ili hrvatska ponizan 

ima svoje korijensko značenje. Humilis dolazi od humus, zemlja, 

podina, nizina. Odatle doslovna hrvatska riječ: čovjek 

koji hoda po nizini, ponizan. Ponizan je tko nije uzdignute 

glave. Tko nije “avijatika”! Poniznost počiva na uvjerenju da 

smo stvoreni od Boga, prema tomu: onako kako smo stvoreni, 

tako se možemo i rastvoriti, raspasti, obična gnjila. A s 

druge strane svima nam je loza adamovština i evinost, koja 

nas je odmah u početku uvalila u blato, u zemlju, u nizinu. 

Eto zašto ponizan! Ovo prakticirati osobito u ožujku! 

4) Blagost. Blag je onaj sretnik koji se nalazi u sredini između 

previše se naljutiti i premalo se naljutiti. Dakle, pravo se 

naljutiti, za pravu stvar, u pravo vrijeme, na pravom mjestu, iz 

178

pravog razloga, na pravu osobu, na pravi način. I tada si blag, 

jer kontroliraš samoga sebe. Blag si kada ti drugi ne govore: 

eto onoga poplašenoga i živčanoga! Vježbaj se u travnju. 

5) Strpljivost. To je duh koji čovjeka tako drži da nikada ne 

plane živcima u odnosu na svoje suradnike, pomoćnike, članove 

obitelji, podložnike ili poglavare. Ovo osobito pripazi u 

svibnju. A okani se zabavnih horoskopa! 

6) Uzajamna podnošljivost. Naša se strpljivost temelji na 

Božjoj strpljivosti koja podnosi naše griješenje i nikada nas 

ne izbacuje van, osim ako se mi sami želimo izbaciti. Jedan 

mali od sedam godina svakoga dana nosi svoga bracu od tri 

godine, koji je hendikepiran, da se zajedno igraju s drugom 

djecom. Ukrki ga na ramena i nosi ga. Pita ga jedan putnik: 

- Mali, je li ti teško breme? 

- Nije ovo breme, ovo je moj braco! 

Ako je onaj hendikepirani brat ili čudak uza te tvoj braco, 

ili ako si ti taj braco, onda jedan drugomu niste teški. Uzajamno 

podnošenje. Ja tebe podnosio ove godine, a ti ćeš mene 

dogodine i preko godine. Lipanj! 

7) Uzajamno praštanje. Onaj komu je oprošteno uvijek 

mora biti spreman oprostiti. Kao što je Bog meni oprostio, 

tako ja moram oprostiti drugomu. Jer samo onaj tko prašta, 

taj će zadobiti Božje oproštenje. Stalno, a osobito u srpnju. 

8) Ljubav. To je savršena veza svih organa u jednu cjelinu. 

Tijelo se po sebi razjedinjuje, raspada, a ljubav ga povezuje. 

Kao mnoštvo željezne prašine prosute po zemaljskoj prašini 

nad koju naneseš magnet koji sve pokupi. Tako ljubav pokupi 

svu razasutost u obiteljskoj prašini. Ne samo u kolovozu, 

nego inače. 

9) Mir Kristov. Neka mir Kristov upravlja srcima vašim! 

Neka mir bude vaš sudac. Vidimo na igralištu 40 ili 80 tisuća 

grlatih vikača, psovača, navijača, razbijača. I svaki očekuje da 

njegov igrač ili tim pobijedi. Pogotovo ako se okladio na pobjedu. 

A sudac je jedini koji ima pravo zasvirati, sve zaustavi- 

179

ti, igrača izbaciti i proglasiti gol valjanim. Tako mir mora biti 

sudac u našim strastima koje nas razdiru, ne samo nas nego 

i druge oko nas. Kao kad Isus kaže Genezaretu: Utihni, i on 

utihne (Mk 6,51). Ili ozbiljna učiteljica u razredu ono strogo: 

Mir! I nastane mir. Vježbaj se u rujnu! 

10) Zahvalnost. I zahvalni budite! U prvome redu Bogu, 

u drugome redu roditeljima, u trećem redu učiteljima, dobročiniteljima, 

svima. A svi ovi često ništa drugo ne očekuju 

osim riječi hvala. Pa ili zaboravimo ili ne ćemo, tko će ga živ 

znati. Ne zaboravi barem u listopadu! 

11) Riječ Kristova. Riječ je ovdje više od zvuka, više od glasa, 

to je sadržaj, draga i radosna poruka, to je srce, osoba. Mi 

se s radošću sjećamo lijepe riječi koju nam je netko rekao u 

životu i koja nas je držala osobito u teškim momentima. A 

Riječ Kristova, evanđeoska, koju inače dobro znamo napamet, 

znamo li je i na srce! Par coeur, reklo bi se francuski? 

Ovo bi bilo u mjesecu studenome. 

12) Sve činite u imenu Isusovu. Kad nešto činiš, upitaj se 

možeš li Isusa zovnuti da to gleda. 

- Mogu. 

Onda čini to! 

- Ne mogu. 

Onda ne čini to! 

Kad nešto misliš, možeš li Isusa zovnuti da ti prati misli? 

- Mogu. 

Onda misli i dalje! 

- Ne mogu. 

Onda prekini s tim zlim mislima. 

Kad nešto govoriš, možeš li zovnuti Isusa da te sluša? 

- Mogu. 

Onda nastavi i dalje govoriti! 

- Ne mogu. 

Onda prekini što prije govoriti i pokaj se! 

Ime je Isusovo kriterij naših želja i djela, nakana i riječi. 

180

PAVAO SVJEDOK 

Oporuka - prvi dio 

Sveti Luka postigao je dva doktorata napisavši dva biblijska 

djela: Evanđelje i Djela apostolska. Bio je osobni liječnik i 

pratitelj Pavlov, koji je vjerojatno na svoj način stenografirao 

Apostolov govor na duhovnoj koroni miletskoga i efeškoga 

dekanata (Dj 20,17-38). Donio nam je najvažnije momente iz 

toga njegova oproštajnog slova. Možda Pavao nije nigdje tako 

jasan i konkretan, izričit, sažet i osoban kao ovdje. Uostalom 

gdje jedan biskup može biti tako osoban kao pred svojim svećenicima, 

pogotovo u ovakvoj rekolekciji. Ovaj odlomak Djela 

predstavlja pravi biser Novoga Zavjeta. To je govor kojim 

se Pavao oprostio od svojih mlađih kolega, subraće i prijatelja, 

koje je uglavnom pozvao u službu, poznavao u dušu, zaredio 

za đakone, prezbitere i biskupe i s njima proveo tri pune 

suzne i mučne godine. Svoj oproštajni govor i rastanak od 

tridesetak svojih suradnika Apostol je izrazio na razini bratskoga 

i svećeničkoga srca. U svemu je iznio samo dva stava: 

svjedočenje vlastitoga života i očinsko savjetovanje s obzirom 

na njihov budući život. On je svjedok i savjetnik! 78 

78 “Svjedok i savjetnik. Pavlova rekolekcija biskupima i prezbiterima”, 

u: Vrelo života, 4/1979., str. 279-295, pod pseudonimom: Pero, kapelan. 

181

182 

Duhovni sastanak 

“Ipak iz Mileta posla u Efez po starješine (prezbitere) Crkve” 

(Dj 20,17). Na svome Trećem misijskom putovanju, koje 

je obuhvaćalo oko 4500 km, Pavao se zaustavio u Miletu, gradiću 

udaljenu od Efeza 30-ak kilometara. Na Pavlov poziv 

okupili su se đakoni, prezbiteri i biskupi ne samo iz Efeza i 

Mileta, nego i iz okolnih mjesta da čuju Apostolove oproštajne 

riječi. Tu su bili: Timotej, metropolita efeški, Trofim iz 

Efeza, Arhip iz Kolose... 

Služitelj i navjestitelj kraljevstva 

- služenje Gospodinu 

“Kad stigoše, reče im: Vi znate kako sam se sve vrijeme, od 

prvog dana kada stupih u Aziju, ponašao među vama: služio 

sam Gospodinu sa svom poniznošću u suzama i kušnjama 

koje me zadesiše zbog zasjeda židovskih” (Dj 20,18-19). Pavao 

se poziva na svijest svojih suradnika i na njihovo znanje 

s obzirom na svoje vlastito vladanje među njima. Raščlanjuje 

trogodišnje razdoblje svoga apostolata, ispituje svoju savjest i 

svoje ponašanje koje je svatko mogao pratiti u svaka doba, od 

prvoga dana otkad je došao u azijske krajeve. Nikomu ništa 

nije krio, ni od koga tajio. Uvijek su bila svakomu otvorena 

njegova vrata, a pogotovo srce. Dapače, nisu toliko k njemu 

dolazili drugi, koliko on k drugima. On pokazuje da apostol 

svećenik nije privatna osoba i da nema minute svoga privatnog 

života. Valja biti svjedok od tabana do tjemena, od jutra 

do sutra, sve vrijeme, od dolaska do odlaska. 

Pavao ističe na prvom mjestu svoje služenje Gospodinu 

Bogu. To je bitno. On je apostol radi Božje slave i spasotvornoga 

plana s ljudima. Zato valja najprije iskazivati Bogu 

službu, liturgiju. Naglašava da je služio ponizno, u suzama i 

kušnjama, koje su ga zahvatile zbog židovskih zasjeda. Zašto

Bog želi da mu Apostol služi u kušnji i plaču, u progonstvu? 

Ne znamo. Ali znamo da su Pavla suze i kušnje natjerale da 

bude skroman, nenapuhan. Zato je i mogao reći da je sa svom 

poniznošću srca služio Vrhovnomu Gospodaru. 

Poučavanje subraće 

“Ništa korisno nisam propustio navijestiti vam i naučiti 

vas - javno i po kućama” (Dj 20,20). Apostol naglašava da ništa 

nužno i korisno nije ispustio reći svojim suradnicima, da 

ih pouči, bilo javno po trgovima i sinagogama, bilo privatno 

po kućama, popodne, osobito uvečer. Pavao je uvijek imao 

svećeničkoga društva, u nj je često zalazio, rado se u njemu 

kretao. Nikad mu nije promaknula prigoda da istakne što je 

korisno ljudima, da podrži prijatelje u strpljivosti i nošenju 

križa, da ih ispovjedi od grijeha njihovih, da im obrazloži koji 

je Božji nacrt. I naviještao i naučavao, i širio karizmu i produbljivao 

katehezu. 

Obraćenje Židova i Grka 

“Upozoravao sam Židove i Grke da se obrate k Bogu i da 

vjeruju u Gospodina našega Isusa” (Dj 20,21). Treća je Pavlova 

dimenzija apostolstva upozorenje vjernicima, poziv na 

obraćenje Bogu i na vjeru u Gospodina Isusa. Čovjekov život 

vrijedi samo ako je usmjeren na Boga, inače je ostao na razini 

ovozemnoga, praznoga. Pavao zove ljude, vjernike i nevjernike, 

Židove i Grke, da podignu svoje poglede k Nebu, u znak 

zahvalnosti za sve Božje darove i križeve. Od Boga dolazi 

spasenje i smisao hodanja po ovome svijetu. Ako čovjek nije 

Božji, onda će ubrzo vidjeti i dokazati da više nije ni čovjek. 

183

184 

Radnik i pomoćnik - bez pohlepe 

“Ni za čijim srebrom, zlatom ili ruhom nisam hlepio” (Dj 

20,33). Pavao ističe da je u svoj poniznosti služio Gospodinu. 

To će reći da je nastojao u sebi maksimalno oboriti oholost. 

A, evo, sada kaže da nije ubijena samo oholost, nego i škrtost, 

drugi glavni grijeh, osobito svećenički. Osjećao je on u 

sebi želju za srebrom, zlatom i lijepim odijelom. Ali nije dao 

žudnji maha. Ugušio ju je u zametku. Nije se htio navikavati 

na prirodnu pohlepu i sebičnost. Tko pusti uzde lakomosti, 

najprije štedi, zatim škrtari, konačno otima i pljačka. Pavao 

je imao Isusov stav prema novcu: “Gospodinu Bogu svom se 

klanjaj i njemu jedinomu služi!” (Lk 4,8). Pavao je bio nepohlepan, 

nepožudan, nelakom, negramzljiv, negrabežljiv, neškrtac. 

Timoteju, kojega je ostavio upravo tu u Efezu, kasnije 

će pisati da je “srebroljublje korijen svih zala” (1 Tim 6,10). 

Ne srebro, nego srebroljublje! 

Našemu svećeničkom soju ljudi rado prigovaraju baš zbog 

toga poroka. Lakše nam progledaju kroz prste oholost. Kažu: 

oni su ti pametni, završili visoke škole, gdje će oni s tobom 

razgovarati! Lakše nam praštaju i srdžbu i druge tjelesne slabosti, 

da ih ne nabrajam, ali nikako im ne ide u glavu svećeničko 

škrtarenje. Ni nama to ne ide u glavu. 

Za sebe i kolege 

“Sami znate: za potrebe moje i onih koji su sa mnom zasluživale 

su ove ruke” (Dj 20,34). Iako je Pavao imao pravo 

naplaćivati svoj duhovni trud i tjelesne napore, nikad se tim 

pravom nije služio u odnosu na svoje vjernike. Sam je fizički 

i radio i šatorarski zarađivao. Sam se hranio, dapače, hranio 

je i svoje suradnike, sam im plaćao stanarinu. Brinuo se za 

sve u svojoj misionarskoj ekipi, i u duhovnom i u tjelesnom 

pogledu. Nikada nikomu nije bio na teret. Sam je nosio terete

Pavlove radničke ruke 

Ni za čijim srebrom, zlatom ili ruhom nisam hlepio. Sami znate: za 

potrebe moje i onih koji su sa mnom zasluživale su ove ruke (Dj 20,33-34). 

185

186 

PAVAO POKAZUJE RADNIČKE RUKE 

Sliku bismo mogli nazvati Pojednostavljenim zrcalom zornim prikazom 

Pavlova ozračja i Pavlove duše. 

Naglasak treba staviti na izraz “pojednostavljeno”, ali ne u smislu površno 

nego - suprotno tomu - jezgrovito. U spletu okolnosti, u smislu životnih 

zbivanja, uvijek je moguće prepoznavati i barem donekle odrediti 

glavno obilježje što svemu utiskuje pečat. Na isti pak način moguće je 

govoriti i o karakternoj crti Pavlova lika što neopisivu bogatstvu njegove 

duše u svim njezinim izljevima utiskuje jedincato i neponovljivo, u konačnoj 

odrednici uvijek prepoznatljivo svojstvo, pa možemo kazati: “Eto, to 

je on, apostol Pavao!” 

Čini se kako je naš slikar išao upravo za tim. On je jednostavnim sredstvom: 

nijansama crvene, krvavo crvene boje naslikao pozadinu kao ozračje 

Pavlova života i njegove djelatnosti: posvuda napor i patnja, protimba 

i krvarenje, ono unutarnje - često jedino njemu i Bogu znano - kao i ono 

izvanjsko što ga ne bijaše moguće prikriti, i o kojemu je i sam Pavao često 

i mnogo govorio (usp. 2 Kor 11,22-29). U svim tim zamršenim i teško podnošljivim 

okolnostima, Pavao je djelovao nadahnut Kristovim čovjekoljubljem; 

njegovi su se napori odvijali na dva kolosijeka: izgrađivati sebe 

u snazi Božjega duha sukladno Kristovoj ljubavi i svjedočiti, u zgodno i 

nezgodno vrijeme, Božje čovjekoljublje spram svim ljudima i svakomu 

čovjeku, pri čemu ključnu ulogu igra osobna nesebičnost i ljubav što “sve 

ispričava, sve vjeruje, svemu se nada i sve podnosi” (1 Kor 13,7). 

Slikar je to više no dobro, odista uvjerljivo, prikazao Pavlovim licem 

i rukama. To je dvoje naslikano u savršenu skladu: s njegova lica zrače 

ozbiljnost i blagost, a žuljave ruke čuvaju mekoću i toplinu kako bi se 

mogle prihvatiti nevoljnika i pritom ne povrijediti njegove rane. 

Povrh toga, Pavlov lik odiše dostojanstvom što ima snagu, ali se ne 

prsi. On zna koliko se trudio, više od drugih, i koliko je dobra učinio, više 

od drugih, ali zna još nešto: sve mu je to omogućila snaga Božjega duha i 

zbog toga ostaje skromnim, zahvaljuje Bogu i ne prestaje se tiho radovati, 

radovati se i radost širiti. 

Slika br. 13: F. Dolenec, Pavao pokazuje radničke ruke, akvarel, 75,5x56 


drugih. Moram reći da mi je jedna od dražih rečenica u ovom 

oproštajnom govoru: zasluživale su ove ruke! Tada je sigurno 

podignuo i lijevu i desnu i pokazao svoje žuljave i kvrgave 

dlanove. Bog mu je dao deset prstiju. Sve ih je znao uposliti. 

Nikad mu nisu zahrđali. 

Radniče Pavle, najviše mi se sviđaš što si neumoran, što 

ne znaš za počinak, što “trguješ” talentima koje ti je Bog dao! 

Na jednom mu Bog sigurno nije prigovorio na sudu: da je bio 

lijen. Dembelije štede prste, prsa, leđa i pleća. Čudno je kako 

i za sebe štogod zarade. Kaže jedan kolega za jednoga svećenika 

u šali: Kad on ne bi imao ugrađen automatski sustav 

disanja, on iz lijenosti ne bi ni jedanput zraka udahnuo! 

Pomaže nemoćnike 

“U svemu vam pokazah: tako se trudeći treba zauzimati 

za nemoćne i na pameti imati riječi Gospodina Isusa jer on 

reče: Blaženije je davati nego primati” (Dj 20,35). Pavao nije 

tražio pomoć od drugih u onome što je sam mogao učiniti. 

Pomagao je onima koji su bili s njime. Štoviše, pomagao 

je nemoćnike i nevoljnike u svakome mjestu gdje se našao. 

Služenje Bogu, rad i pomaganje bližnjemu, eto to je Pavlovo 

svjedočanstvo i legitimacija. 

Gdje si samo našao onu Isusovu: Blaženije je davati nego 

primati? Nijedan je evanđelist ne donosi. Agrafon. Samo Ti. 

Zapamtio si je valjda od kojega apostolskog propovjednika, 

od Petra, i zabilježio je u svoju memoriju. To Ti je bio kriterij 

ispita savjesti u početku kompletorija kad se ono malo šuti: 

Jesam li danas više dao ili primio? Jesam li bio blaženiji ili 

škrtiji? Jesam li danas više mislio na Isusa ili na sebe? Na dušu 

ili na tijelo? Kuda su me misli vodile? Ne vjerujem da Ti to 

nije bilo misionarsko geslo na sličici: Blaženije je više davati 

nego primati. Geslo koje je bilo ostvarivano u tisućama darežljivih 

gesta. 

187

188 

Pouzdanje u Duha - zarobljen Duhom 

“A sad, evo, okovan Duhom idem u Jeruzalem” (20,22). 

Pavao, koji je žestoko doživljavao svoje tijelo i njegovu trnovinu, 

osjećao se svezan Duhom Svetim. Dao je svoju slobodu 

Duhu. Od njega mu je i došla, njemu je i vraća. U svojim je 

Poslanicama spjevao litanije Duhu Svetomu. 79 On je njegov 

sluga, rob, zarobljenik, okovan. S Duhom uspostavlja vezu, 

ali Duh mu ništa ne kazuje što će mu se dogoditi u bližoj ili 

daljnjoj budućnosti. Duh kuša Pavla. Kušao je i Isusa. Duh 

kuša, a zloduh napastuje. 

Jamstvo Duha 

“Što će me u njemu zadesiti, ne znam, osim što mi Duh 

Sveti u svakom gradu jamči da me čekaju okovi i nevolje” 

(Dj 20,23). Budući da Duh prokušava ljudsku slobodu, ito po 

patnjama i križevima, Pavao je sto posto siguran da je uza 

nj Duh, posebno onda kad ga nevolje stižu i stežu, a okovi 

režu. Kad bi se on našao bez nevolje, on bi se prepao da nema 

Duha. Duh mu za budućnost ništa drugo ne garantira nego 

to da će ga pratiti progoni, jadi, nevolje, nerazumijevanja, bičevanja, 

osuđivanja, zatvori - odrubljenje glave. Sve po Duhu. 

Kad se god našao u sosu, bio je siguran: Duh je tu! I kad bi 

došao u neki grad a nije naletio na nevolje i okove, odmah je 

zaključio: ovdje ti nema Duha. Uskoro će to doživjeti u Cezareji 

u kući Filipovoj, gdje će mu prorok Agab po Duhu nagovijestiti 

da će biti “svezan u Jeruzalemu”. Pavao ga ispravlja: 

Kolega, kaže se “okovan Duhom”! 

79 Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, Mostar, 1999., str. 277.

Tijelo u službi Duha 

“Ali ni najmanje mi nije do života, samo da dovršim trku 

svoju i službu koju primih od Gospodina Isusa: svjedočiti 

za evanđelje milosti Božje” (Dj 20,24). Propovjedniku istine 

i Učitelju naroda - Praedicatori veritatis et Doctori gentium 

tako stoji posveta na pročelju bazilike sv. Pavla u Rimu izvan 

zidina, gdje mu je odrubljena glava i gdje mu je Crkva podigla 

crkvu. Priznaje da mu uopće nije stalo do tjelesnoga 

ovozemnog života. Ne zato što bi ga kao Božji dar prezirao, 

Bože zakloni, nego zato jer ima mnogo viših vrednota koje 

mu je Bog postavio. Njegov je najveći ideal: dovršiti trku koju 

je započeo pred Damaskom - vidiš li da je trčao na konju! 

- dovršiti službu koju je primio od Uskrsloga: svjedočiti za 

Radosnu vijest milosti Božje. Kakve li svijesti i kakva li djelovanja 

jednoga Božjeg službenika! To Pavao govori u jeku 

svoga apostolata, u vrijeme najžešćih progona i okova. Stavio 

je sve svoje tjelesne i duhovne sposobnosti u službu Duha, 

milosti Božje. Upustio se u maratonsku trku. Tako je Pavao, 

noseći baklju Blagovijesti, dotrčao u Atenu, u Efez, u Solun, u 

Jeruzalem, u Rim, i navijestio da je Isus pobijedio grijeh, smrt 

i pakao. I pao mrtav. I Isus i Pavao. Onaj pod Tiberijem, ovaj 

pod Neronovim mačem. Isus uskrsnuo, a Pavao je navjestitelj 

toga uskrsnuća. Tko želi na Isusovu stranu, pobijedit će! Pavao 

je pobijedio jer je ustrajao s Isusovom. 

Grob se Pavlov nalazi u istoimenoj bazilici ispod glavnoga 

oltara, s natpisom: “Meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak” 

(Fil 1,21). 

189

PAVAO SAVJETNIK 

Oporuka - drugi dio 

Poštovanje prema subraći - slobodan u odlasku 

“I sad, evo, znam: ne ćete više vidjeti lica moga, svi vi posred 

kojih prođoh propovijedajući Kraljevstvo” (Dj 20,25). 

Pavao drhtavim glasom govori svojim suradnicima da odlazi 

od njih. Propovijedao im je o Kraljevstvu Božjem, o Kraljevstvu 

Duha, Evanđelju. Riječi su mu natopljene ne samo vidljivim 

suzama, nego i dubokim prijateljskim emocijama. Nije se 

lako rastaviti od onih kojima je sve dao kroz pune tri godine. 

Dao im je doslovno svega sebe, jer im je dao srce. I sada više 

ne će gledati lica njegova. Među prezbiterima i biskupima Pavao 

je našao vjernih prijatelja, i evo sad im mora pružiti ruku 

na pozdrav i lice na poljubac da se više nikada ne susretnu. 

Ali Pavao je posve slobodan u svome odlasku. Žao mu je efeške 

biskupije. Da nije, zar bi plakao. Ali Milost zove na nove 

putove i visove. On je pozvan da utire nove staze. Njemu nije 

stalo samo do čuvanja, nego i do otkrivanja skrivenoga blaga. 

On raskaša klance na ogradama Božje ekonomije spasenja, 

pomiče granice ljudskih spoznaja i teološkoga rječnika. On 

se slobodno oprašta s mjestom u kojem je proveo tri godine, 

u suzama i kušnjama, u služenju i poučavanju, u upozoravanju 

i propovijedanju, u znoju i nevolji. Nije slao ni delegacije 

“bogobojaznih žena”, ni župnih prakaratura ordinariju da ga 

mole kako bi ostao još jedno vrijeme i dva vremena i pola 

vremena. Nije se smatrao nenadoknadivim! 

191

192 

Čist u savjesti 

“Zato vam u ovaj dan današnji jamčim: čist sam od krvi 

sviju” (Dj 20,26). Pavao se služi hebraizmom: čist sam od krvi 

svih, da istakne kako mu je savjest čista s obzirom na sve: 

Milećane i Milećanke, Efežane i Efežanke. Prema svima se 

ponašao uzorno, čisto i uredno. Kontrolirao je sebe i svoje 

stimuluse carnis. Nikad mu strast nije nadvladala savjest. On 

ovom riječju doseže do srži, do savjesti. Savjest! Kakva je to 

neslomiva kost u nama. Kao igla na kompasu. Ako nije okrenuta 

prema sjeveru, nemirna je. Ako savjest nije okrenuta 

prema Bogu, ne da ti živa mira. Niti ona hoće kako mi hoćemo, 

niti često mi hoćemo kako bi ona htjela. Ona je u nama 

kao neko naše životno strano tijelo u našem tijelu. A opet 

nam je bliža i intimnija od nas samih. Pa kako ću uspjeti da 

mi taj svijet savjesti bude čist. Čist u najširem značenju riječi: 

prema Bogu, prema bližnjemu, prema sebi samomu. Prema 

svih 10 Božjih zapovijedi. Eto, to je borba cijeloga života. A 

ima li borbe bez padova i rana? Pavao je svjestan da se može 

biti savjestan i čist. Barem tri godine u Efezu! 

Bez ikakva propusta: “...jer nisam propustio navijestiti 

vam ništa od svega nauma Božjega” (Dj 20,27). Lako je Pavlu 

biti čiste savjesti kad je u tri godine izložio ama baš sve: u 

pitanjima savjesti, morala, vjere, ljubavi, sakramenata, osobito 

Euharistije. Koliko je znao, toliko je drugima dao, osobito 

svojim suradnicima, prezbiterima i biskupima. Ništa za sebe 

nije čuvao, ništa propustio, ničega se zastidio, od svega nauma 

Božjega. 

- Možemo li propovijedati o nekim krepostima, zna se o 

kojima, koje slabo ili nikako ne obdržavamo u životu? Dužni 

smo propovijedati makar se u praksi i pobijali. Crkva je 

uvijek imala razumijevanja prema raskajanim grješnicima, 

ali nikada prema zadrtim hereticima. Heretik kaže da istina 

nije istina. Kako smo daleko od Pavla! Kako smo tek daleko

od Krista, od Oca, a moramo biti savršeni kao što je savršen 

Otac naš nebeski! I ozbiljni kao što je ozbiljan Otac naš nebeski! 

Povjerenje u milost Božju: 

Bog izgrađuje i baštinu daruje 

“I sada vas povjeravam Bogu i Riječi milosti njegove koja 

je kadra izgraditi vas i dati vam baštinu među svima posvećenima” 

(Dj 20,32). Pavao je svjestan da je poduzeo što je bilo 

u njegovoj moći. Ostalo prepušta i povjerava Bogu i milosti 

njegovoj koja je moćna voditi čovjeka do punine Kristove. 

Nakon svih naših kušnja Bog daje svoju nagradu onomu koji 

ustraje i pobijedi. I pamet nam i iskustvo kažu da mi ne možemo 

usrećiti ljudska bića. Ali ih možemo okrenuti k sreći, u 

baštinu koju samo Bog može darovati. Krstitelj kaže: Ja sam 

kažiprst, a Krist je put! 

Pozor na sebe 

“Pazite na sebe” (Dj 20,28). Zna Pavao počestu činjenicu: 

Kakav pastir, takvo stado. Qualis rex - talis grex. Kakav biskup 

- takvi svećenici! Zato upozorenje najprije samim biskupima 

i prezbiterima. Oni trebaju biti na mjestu s obzirom na nauk, 

vladanje, upravljanje. Neka im ne budu razdvojene riječi od 

djela: Od riječi do čina trista aršina! Sve uskladiti i staviti u 

red! Na jednom je mjestu Pavao rekao da kroti svoje tijelo i 

zarobljava ga “da pošto sam drugima propovijedao, sam ne 

budem isključen!” (1 Kor 9,27) iz spasenja. Zar je i to moguće? 

Eto jest. 

- Na svećeniku ili biskupu primjećuje se i ono što se nikada 

ne će primijetiti na običnu vjerniku. Ljudi posebnom pozornošću 

promatraju neke istaknute osobe. I sve primjećuju. 

Nama je nekako više stalo do toga što ćemo drugima govoriti, 

193

i kako ćemo propovijedati, nego kako ćemo sami vršiti ono 

što narodu kazujemo. Više nam je stalo da druge dobro ispovjedimo 

nego da se sami redovito i potpuno ispovijedamo, 

kajemo i zadanu pokoru činimo. Strogi u poukama drugima, 

s obzirom na svaku Božju i crkvenu zapovijed, a prema sebi 

popustljivi, lako opraštamo svoje pogrješke, slabosti i grijehe. 

194 

Pozor na stado 

“I na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima 

(episkopima), da pasete Crkvu Božju koju steče krvlju 

svojom” (Dj 20,28). Skrećući pozornost efeških i miletskih 

crkvenih glavara na stado, Pavao napominje dvije značajne 

činjenice. 

Prvo, stado koje im je povjereno nije njihovo vlasništvo, 

nego samo dano u najam, u administraciju. Nisu starješine 

- prezbiteri i biskupi izabrali stado, nego su oni izabrani od 

Duha Svetoga za stado. Starješine ne smiju toga nikada zaboraviti, 

iako su u stalnoj napasti da to učine. “Hercegovački 

slučaj” i bilo koji drugi sličan slučaj u Crkvi počiva točno na 

toj premisi i pogrješki: neki misle da su sakramenti njihovo 

vlasništvo pa ih mogu i neovlašteno dijeliti; neki smatraju da 

je Božje stado njihovo vlasništvo pa njima mogu po svojoj 

samovolji upravljati! To je čak jedan domaći redovnik napisao 

Svetoj Stolici 1911. godine u jednoj promemoriji: “Bosansko-hercegovački 

fratri iz naroda i od naroda rođeni, s njime 

odgojeni, ne mogu a da mu jednom i sve svoje ne posvete. 

Oni doista mogu reći: ovo je naš narod, on je naš posjed i 

naše vlasništvo, po nasljednom pravu, koje su nam preslavni 

očevi namrli, našu dakle baštinu ne dugujemo drugomu.” 80 

Kad se dokine ta svijest o vlasništvu, nestat će svakoga takva 

slučaja i sablazni. 

80 Josip Stadler. Život i djelo, Sarajevo, 1999., str. 115.

Drugo, za to stado Isus je Krist svoju prolio krv, to je njegova 

svojina, njegovo vlasništvo, to je Crkva Božja, a ne župnikova 

ili biskupova. Stoga se traži da vladanje i jednih i drugih 

bude skromno i ponizno, odgovorno i podređeno Glavnomu 

Pastiru. Neka se ne ponašaju kao begovi prema kršćanskoj 

raji, nego kao odgovorni pastiri kojima je povjereno Kristovo 

stado. Ne će svaki pastir samo za sebe Bogu dati račun (Rim 

14,12), nego će polagati račun i za druge (Heb 13,17). 

Što bi ti rekao kad opaziš koliko puta ne paziš na Božje 

stado? Od 2000 pratiš ih 200-300. Ove zoveš, a ostale traže 

same sebi ispaše i izvore. Ako se nekada navrate u župni dvor, 

povuku se stari računi: višegodišnje godižbine. Držiš li predbračne 

pouke. Ima li o tome kakav tečaj u tvojoj župi? Smiješ 

li dirnuti u nevjenčane brakove, barem kad im mali dođe do 

pričesti? Osjećaš li se odgovornim što nema sjemeništaraca, 

ni kandidatica iz tvoje župe? 

Vanjski vuci 

“Ja znam da će nakon mog odlaska među vas uljesti vuci 

okrutni koji ne štede stada” (Dj 20,29). Pavao upozorava svoje 

suradnike i nasljednike da će im se ukazati velike pogibelji 

izvana, od strane poganskih fanatika, nevjernika, neznabožaca, 

bezbožaca, bogomrzaca, bogohulnika. To su kao gladni 

vukovi. Često se ne ukazuju kao kurjaci, nego kao janjci, 

jer su se presvukli u janjeće runo. Ali ubrzo će se prepoznati 

po svome ponašanju i plodovima. Vukovi razdiru, ubijaju, 

odnose. 

- Znamo se i oboružati od vanjskih napada. Osiguravamo 

se raznim taktikama i načinima. Stvaraju se čak kompromisi 

i s kurjacima. Pa kurjaci ne će nas - pastire, nego oni napravili 

“ugovore” s nama, a navalili na stado te ga odvlače za sobom. 

A što ako se neki između nas pretvore u kurjake? Evo što. 

195

196 

Unutarnji heretici 

“A između vas će samih ustati ljudi koji će iskrivljavati 

nauk da bi odvukli učenike za sobom” (Dj 20,30). Druga 

opasnost po stado dolazi iznutra, iz samih pastira. Ova je 

pogibelj mnogo žešća i veća negoli ona prva. Na nju Pavao 

posebno upozorava. Doći će između vas ljudi koji će iskrivljivati 

nauk - dogmatiku i moralku, liturgiju i Bibliju, ito sve 

u ime svjetovnih znanosti, ekonomije, demografije, psihologije, 

sociologije, bioetike. Jer se Biblija ne slaže s njegovom 

sociologijom! Zavodit će ljude za sobom, stado će se za njima 

povoditi. Heretici su opasniji nego kurjaci. Oni, naime, uvijek 

pokazuju veliku skrb za Božju stvar, za Crkvu Kristovu, 

a zapravo se ispod svega krije vlastiti interes, osobni prestiž, 

nametanje svojih ideja koje nemaju nikakve veze s Isusovim 

idealima. Vuci su vanjska rana, čir na licu, a heretici su unutarnja 

rana, čir na želucu. Koju je ranu lakše liječiti? 

- Tu opasnost nosim u sebi. Svoju kušnju - mozga i srca, 

inteligencije i emocije svatko može zloupotrijebiti, pretvoriti 

u vlastitu sramotu umjesto u slavu. A ne zaboravimo i ovu: 

heretici vode stado ukrivo, a oni koji se ne brinu za svoje stado, 

ne vode ga nikamo. Heretici donose nekakvu novost, i 

živost, ali strašnu opasnost i mogućnost otpada. A oni koji 

ništa ne rade i ne misle, nisu ni kadri napraviti herezu, nego 

stvaraju letargiju i močvaru u zajednici. Ne znaš koji su gori. 

Pa što ćemo? 

Bdijte i molite! 

“Zato bdijte imajući na pameti da sam tri godine bez prestanka 

noću i danju suze lijevajući urazumljivao svakoga od 

vas” (Dj 20,31). Pavao završava svoje savjete svećenicima neka 

bdiju. Nije rekao da mole, ali riječ “bdijenje” uključuje i molitvu 

i razmišljanje. Ta rekao je na stotinu drugih mjesta da

Oproštaj s efeškim nadglednicima 

Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima, 

da pasete Crkvu Božju koju steče krvlju svojom (Dj 20, 28). 

197

198 

PAVLOV OPROŠTAJ U MILETU 

Za razliku od slike označene brojem 11, slikar se ovdje pozabavio 

skladom ljudskih likova predstavljenih u cjelini. Ono što najprije upada 

u oči, nedvojbeno je raskoš spretno izabranih i odmjereno raspoređenih 

boja. Na razigranoj pozadini ljubičastih tonova redaju se površine različitih 

veličina i boja, hladnih i toplih, svjetlijih i tamnijih, ali sva ta raskoš 

raspjevanih dijelova predstavlja skladnu cjelinu i tvori lijep ugođaj. Zaključak 

se nameće sam od sebe: pred nama je dobra i lijepa slika! 

Nešto ipak moramo posebno istaknuti. To je usklađenost licâ i ruku. 

Ruke, kao i lica, nisu samo dobro naslikane nego su usklađene s izrazom 

lica, pa se čini kako pojedini lik može imati samo onakve ruke kakve mu 

je slikar naslikao; one ne bi ni mogle biti drugačije. Jedno veoma zanimljivo 

i vrlo značajno svojstvo figurativnoga slikarstva kakvo je u toj mjeri 

rijetko gdje je moguće pronaći. 

Slika br. 14: F. Dolenec, Pavlov oproštaj u Miletu, akvarel, 75,5x56 cm, 


mole. I sam pokazivao primjerom. Uostalom na kraju govora 

svi će kleknuti i pomoliti se. Pavlu bi bilo strašno krivo da to 

stado, koje se skupilo za njegova trogodišnjeg boravka i rada, 

doživi raspad. Stoga podsjeća svoje suradnike neka se sjećaju 

kako je on osobno kroz toliko vremena - to je najdulji Pavlov 

boravak u jednom mjestu - “bez prestanka noću i danju suze 

lijevajući urazumljivao svakoga” od njih. Neka ne dopuste da 

ono zrno Božje riječi propadne. Na žalost, mnogi su Pavlovi 

savjeti otišli u zrak. Ostali su bezuspješni. Na koroni su sudjelovali 

Figel i Hermogen, Filet i Himenej. Od Efeza ništa 

nema, nijednoga kršćanina. Nema ni Efeza. Pozvani, “prvu 

ljubav” ostaviše (Otk 2,4). Bdij i moli da ne padneš u napast. 

Ne budeš li se molio, sotona će te prorešetati i odnijeti! - neprestano 

mi ječi upozorenje jednoga starog župnika. Svjedoci 

smo kako su neki između nas pošli krivim putovima upravo 

zbog toga što nisu imali vremena i volje za molitvu, za pokoru 

i obraćenje. Tko misli da stoji neka - klekne! 

Rastanak - Molitva 

“Kada to doreče, klekne te se zajedno sa svima njima pomoli” 

(Dj 20,36). Eto, tako se doživljava rastanak. Pavao je 

završio svoj divni nagovor. Ništa drugo ne preostaje nego 

praktično pokazati kakav je vjernik i apostol. On je najveći 

kada klekne na oba koljena i kada se moli. Tako s njime čine 

svi svećenici i svi vjernici. Valja kleknuti i na sastanku i na 

rastanku, i na uranku i na počinku, i u svako doba dana i 

noći. 81 I mi ćemo svećenici biti onda veliki kad se spustimo 

na koljena. Sveti je Augustin govorio: Ne postaje se svećenik 

in academiis, sed in genibus - ne u akademijama, nego na koljenima. 

Mogli bismo nastaviti: Ne ostaje se svećenik nego na 

klecalima. 

81 B. Duda, “Pavao molitelj”, u: Bogoslovska smotra, 1/1973., str. 37- 

52. 

199

- Iskreno mi je žao što nisam nigdje vidio sliku koja predstavlja 

Pavla na koljenima kako zajedno s miletskim i efeškim 

starješinama moli. Zamišljam riječi molitve. Blagoslovi one 

koje si mi povjerio, da ostanu u svijetu, a ne budu od svijeta. 

200 

Plač i zagrljaj 

U cijelom govoru spominju se tri puta suze: “u suzama i 

kušnjama” (r.19), “noću i danju suze lijevajući” (r. 31) i evo 

ovdje treći put: “Tad svi briznuše u velik plač, obisnuvši se Pavlu 

oko vrata i stadoše ga cjelivati, ražalošćeni nada sve riječju 

koju im reče: da više ne će vidjeti lica njegova” (Dj 20,37-38a). 

Pavlove svjedočke i savjetničke riječi utopile su se u suze, a 

suze u zagrljaje. Žalost rastanka, možda zauvijek na ovome 

svijetu, došla je do vrhunca. Vidjeti žensku da plače, to je normalno. 

Ali vidjeti muškarca, ito lava Pavlova kova, to je nešto 

iznimno i rječito. Apostol je imao srca, zato je i plakao. 

Ispraćaj 

“Zatim ga ispratiše na lađu” (Dj 20,38b). Na kraju ovoga 

providnosnog dana, puna radosti i uza, ispunjena Božjim i 

ljudskim riječima, konačno se pružaju ruke na rastanak. Ali 

samo u tjelesnom vidu, jer duhovno jedinstvo, molitveno i 

prijateljsko, uvijek ostaje u srcima. 

Zaključak 

Volio bih propovijedati neustrašivo i smjelo kao Pavao. 

Bez ikakva straha od ljudi, ali i bez ikakve želje za sviđanjem 

ljudima. 

Volio bih živjeti neovisno kao on. Živjeti na korist, a ne na 

račun drugih. Drugima pomoći, a ne očekivati toliko pomoć 

od drugih, u materijalnom pogledu.

Volio bih se suočavati s budućnošću junački kao Pavao. 

Priznati se zarobljenikom Duha Svetoga i imati puno povjerenje 

u Duha, koji ima to bolje svjetlo što je u mene veći mrak 

pred očima. 

Volio bih uvijek paziti na sebe i na Božje stado koje mi je 

povjereno. I ne zaboraviti da sam izabran, pozvan i poslan, a 

ne da sam ja birao i sam sebe poslao. 

Volio bih duhovno pobijediti i vanjske grabežljive vuke i 

unutarnje hajduke. 

Volio bih imati Pavlov osjećaj, sensus koji je dubok kao što 

je duboko ljudsko srce. Osjećaj za Božje kraljevstvo u nama. 

Volio bih poput Pavla pobijediti kušnju, pa pustiti suze 

kada je nemoguće odoljeti srcu. 

Volio bih više sa svećenicima na njihovim koronama sudjelovati 

i još više s njima na koljenima moliti. 

Volio bih nikada ne zaboraviti ovaj svjedočki Pavlov ispit 

savjesti. 

201

SUOBLIČEN KRISTU PATNIKU 

U MUCI SVOJOJ 

Iz Mileta kod Efeza Pavao je preko Rodosa sa svojim suputnicima 

dopro do Cezareje Primorske. Bio je gost Filipa đakona, 

kojega sv. Luka naziva evanđelistom, tj. navjestiteljem 

Kristove Radosne vijesti. Njegove četiri kćeri, djevice, bijahu 

proročice. 

Upravo u to vrijeme iz Jeruzalema je došao u Cezareju poznati 

prorok Agab, već otprije znan po zlogukim najavama 

gladi (Dj 11,28), koji je za vrijeme Pavlove službe Božje izveo 

neobičnu proročku paradu. Uzeo je Pavlov pojas, svezao ga 

oko svojih ruku i nogu i po Duhu Svetom prorekao: “Čovjeka 

čiji je ovo pojas ovako će svezati Židovi u Jeruzalemu i predati 

u ruke pogana” (Dj 21,11). Jasne riječi i razgovijetna prorokova 

poruka. Svi unaokolo protrnuše i uzdahnuše te plačućim 

glasom stadoše zaklinjati Pavla da ne ide u Jeruzalem 

u okove. Ali on je posve odlučan poput svoga Učitelja, Krista 

Gospodina, koji krenu sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu 

(Lk 9,51). Valja poći u Jeruzalem, gdje proroci ginu! Nisu 

valjda na ovome svijetu postojala takva dva Židova koja su 

tako žestoko voljela svoj narod, a narod njih tako žestoko mrzio 

i smatrao svojim neprijateljima kao što su bili Učitelj Isus 

i njegov učenik Pavao. 82 Sa svom odvažnošću Apostol reče 

onima oko sebe: “Što plačete i parate mi srce? Ta spreman 

sam ne samo biti svezan nego i umrijeti u Jeruzalemu za Ime 

82 J. Holzner, Pavao, str. 394. 

203

Gospodina Isusa” (Dj 21,13). To je Pavao! A oni oko njega, 

vidjevši da je čvrsto naumio poći u Grad, nisu mu više “parali” 

srce, nego su ušutjeli, prepuštajući ga najljepšoj molitvenoj 

preporuci: “Gospodnja budi volja” (Dj 21,14). E, to je ono 

pravo i onda i sada i vazda! 

To je stav autentična Kristova svećenika u životnoj patnji 

i borbi. Spreman i umrijeti, a ne samo biti zatvoren i svezan! 

Pokojni je don Mate posebno čestitao onim svećenicima koji 

su bili suđeni u vrijeme komunističkoga režima. To je za don 

Matu bio dodatan dokaz njihove svećeničke autentičnosti. 

204 

Civis Romanus - Rimski građanin 

Došavši u Jeruzalem, Pavao se nastanio kod prijatelja Mnasona, 

možda jednoga od Sedamdesetorice Isusovih učenika. 

Grad se uskomešao i uzrujao kad je čuo da je stigao Pavao, 

domaći veleizdajnik i Isusov vatreni sljedbenik koji je obletio 

Grčku i Malu Aziju u svoja tri kružna putovanja. Židovi, osobito 

oni bodežari - čakijaši, revnitelji, među kojima je nekoć 

bio možda i sam Savao, dogovoriše se i jednoga dana uhvatiše 

Pavla u predvorju Hrama optuživši ga da je uveo poganina 

Trofima iz Efeza u Hram. A nije ga uveo u unutarnji dio Hrama, 

kamo nisu ulazili pogani. Ne znam je li i u predvorje. Jer 

je viđen samo “u Gradu” i mislili su da je “Pavao njega uveo 

u Hram” (Dj 21,29). Trofim je već bio kršćanin, Pavlov učenik, 

obraćenik s poganstva. Kako su Pavla uhvatili, tako su ga 

i svezali, ito na onom istom mjestu gdje je dvadeset godina 

prije toga bio vučen Stjepan prvomučenik, a sve Pavao pratio 

i na sve pristajao. Apostol je tu bio ne samo svezan, nego i 

nogama gažen. Malo mu je nedostojalo da ga ubiju. Agab mu 

je prorekao da će biti samo svezan, a ne i ubijen. Srećom, čim 

se pojavio rimski pukovnik Klaudije Lizija, koji je mislio da je 

uhvaćen neki traženi egipatski pobunjenik, potrčao je da ga 

preotme. Stavio je Pavla u okove, a nije smio rimskomu gra-

Za Ime Isusovo spreman sam i umrijeti 

Agab: Ovo govori Duh Sveti: Čovjeka čiji je ovo pojas ovako će svezati 

Židovi u Jeruzalemu i predati u ruke pogana. Kada smo to čuli, stadosmo 

mi i mještani zaklinjati Pavla da ne uzlazi u Jeruzalem. Nato on odvrati: 

Što plačete i parate mi srce? Ta spreman sam ne samo biti svezan, nego i 

umrijeti u Jeruzalemu za ime Gospodina Isusa (Dj 21, 11-13). 

205

206 

PROROK AGAB 

NAVJEŠĆUJE PAVLOVO UHIĆENJE 

I ovdje je riječ o skladnoj cjelini ljudskih likova, ali dok na slici pod 

brojem 13 te likove uzajamno zbližuje i povezuje molitveni doživljaj, ovdje 

ih duboko pogađa, čini zabrinutima i ražalošćenima neugodna vijest. Zastaje 

im dah i na trenutak gube osjećaj uzajamne povezanosti. Prizor je 

to iz Djela apostolskih: u domu đakona Filipa, u Cezareji, prorok Agab 

uzima Pavlov pojas i zorno pokazuje kako će Pavao biti uhićen i izručen 

u ruke poganima. Ta vijest izaziva zaprepaštenost. Pošto se pak malo 

priberu, oni će moliti Pavla neka ne ide u Jeruzalem. Međutim, Pavao je 

ostao pribran. On je odavno u sebi nosio slutnju kako mu predstoje teški 

dani, pa ga Agabov nagovještaj nije zbunio. Nu, duboko ga se dojmilo 

suosjećanje njegovih prijatelja, dirnula ga njihova ljubav izražena velikom 

zabrinutošću za njegov usud. 

Slika br. 15: F. Dolenec, Prorok Agab navješćuje Pavlovo uhićenje, akvarel, 

75,5x56 cm, sign. d.d. Francina 06.

đaninu stavljati okove, te ga tako spasio od židovskoga linča. 

Potom ga je odveo u tvrđavu, možda Antoniju, uz viku i galamu 

svjetine. Pokušao ga je tisućnik ispitati, ali od prevelike 

zaglušne buke razjarene rulje nije mogao ništa učiniti. 

Nato je Pavao na grčkom jeziku zamolio Liziju da mu 

omogući progovoriti koju riječ narodu na hebrejskom jeziku. 

Lizija se samo krsti i čudi da to nije onaj Egipćanin, bundžija, 

kojega on traži. Dopusti mu riječ, te se Pavao obrati narodu 

koji je utihnuo. Otpoče svoju pripovijest obraćenja nadugo 

i naširoko. Sve u detalje. U tom je govoru doslovna rečenica 

koju smo izabrali za naslov ovih razmatranja: “Pavle, brate, 

progledaj!” (Dj 22,13). A čitav taj svoj govor i razgovor s Isusom 

Pavao je završio Učiteljevom rečenicom njemu upućenom: 

“Pođi, jer ću te poslati daleko, k poganima” (Dj 22,21). 

Kad je Pavao to rekao i dorekao svoj nezaboravni doživljaj, 

ona već utihnula masa, koja je shvatila da izabrani narod nije 

više izabrani narod i da je ugrožen Zakon i Hram, samo je 

provalila u bezumno skandiranje: “Ukloni takva sa zemlje! 

Nije pravo da živi” (Dj 22,22). A sve su popratili spektakularnim 

gestama iznimna bijesa odbacujući haljine i vitlajući 

prašinu u zrak. Ponavljala se stara samoosuđujuća kajda s Litostrotosa: 

“Smakni ga, smakni!” Ili ona druga: “Krv njegova 

na nas i na djecu našu!” Uostalom, nije učenik iznad učitelja. 

Ako su mene progonili, i vas će progoniti. “A i svi koji 

hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni” (2 Tim 

3,12). Kratko jasno! 

Tisućnik Lizija nije razumio što im je Pavao govorio i tako 

skrivio. Pogotovo nije shvatio židovsku srdžbu i bjesnilo protiv 

Pavla, još manje je razumio kako je ovaj Svezani u lancima 

smirio razulareni narod za vrijeme svoga govora, a najmanje 

je shvatio provalu narodne buke nakon Sužnjeva govora. Međutim, 

dobro je znao da kao rimski mirovnjak ne smije dopustiti 

pobunu, jer će Jeruzalem planuti. A želeći Pavla temeljito 

207

ispitati u čemu je ta i tolika njegova krivica da je izazvao toliki 

narodni urnebes, naredi liktorima da ga izbičuju. 

Slično kao što je Pilat naredio da izbičuju pravednoga Isusa, 

na pravdi Boga (Mt 27,26; Mk 15,15). 

Rimski građanin nije išao ni u okove ni pod bičeve. Još Lex 

Valeria - Valerijev zakon iz 509. godine prije Krista zabranio 

je bičevanje rimskoga građanina bez izričite odluke naroda. 

Zatim Lex Porcia iz 248. prije Krista zabranio je na bilo koji 

način bičevanje - verberatio rimskoga građanina. Rimsko 

građansko pravo u početku prošireno iz Rima na kolonije, 

na gradove, zatim na pojedince, car je Klaudije prodavao za 

gotovinu, najprije poveću, onda pomanju. 83 Kad ga remenjem 

rastegoše, upita ih Pavao, ne bez doze humora i još više dostojanstva: 

“Rimskoga li građanina, i još neosuđena, smijete 

bičevati?” (Dj 22,25). Satnik, koji je razumio grčki, prepade 

se nasmrt i dojavi škandaloznu vijest tisućniku. Ovaj, padajući 

iz čuđenja u čuđenje, odmah se nađe kod Pavla htijući 

provjeriti je li on doista rimski građanin. Jer, ako se lažno 

predstavlja, ne će ga mimoići smrtna kazna. Lizija mu reče 

kako je on svoje vlastito rimsko građansko pravo kupio za 

skupe novce. Nato mu Pavao s osmijehom odvrati: “Ja sam 

se pak s njim i rodio” (r. 28). Naslijedio ga od oca ili djeda. U 

Tarzu, prije pedeset i kusur godina. 

Lizija, smeten mimo svake mjere, sutradan ga predvede 

pred Veliko židovsko vijeće, sinedrij, da čuje o čemu se stvarno 

radi. Sinedrij se sastojao od 70 članova kojima je na čelu 

bio Veliki svećenik. Vijeće se dijelilo u tri kategorije: veliki 

svećenici, starješine i pismoznanci. 84 Očito sve Bog izvodi da 

bi i Vijeće čulo kako se Isus ukazao Savlu, koji je nekoć od 

toga Vijeća primio papire da progoni kršćane po Damasku i 

čitavoj Siriji i Maloj Aziji. Pavao uprije pogled u članove Vi- 

208 

83 F. Spadafora, S. Paolo alla conquista dell’Impero, Roma, 1983., str. 23. 

84 Ondje, str. 77.

jeća i reče im odlučnim glasom: “Braćo, ja sam posve mirne 

savjesti živio pred Bogom sve do dana današnjega” (23,1). In 

bona fide što znači u dobroj vjeri i namjeri. Ova mu se tvrdnja 

odnosi i na razdoblje do obraćenja i nakon obraćenja. On je 

poštivao svoju savjest, samo što je krivo mislio da može Boga 

braniti ubijajući ljude kao što to čini sinedrij. Nato veliki svećenik 

Ananija naredi da Pavlu odvežu šamarčinu, što sluge 

jedva dočekaše. 

Slično kao što je onaj stražar u Kajfinu dvoru udario Isusa 

po obrazu (Iv 18,22), doduše na vlastitu inicijativu. 

A Pavao, koji se duboko uvrijedio, jer je ta javna gesta značila 

da ga izbacuju iz zajedništva izraelskoga naroda, sa svom 

logičnom i emocionalnom oštrinom uzvrati Ananiji: “Udarit 

će Bog tebe, zide obijeljeni! Ti li sjediš da me po Zakonu sudiš, 

a protuzakonito zapovijedaš da me biju?” (23,3). 

Gotovo doslovne riječi Isusove i o “obijeljenim grobovima” 

(Mt 23,27) i: “Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! 

Ako li pravo, zašto me udaraš? (Iv 18,23). 

Samo što Isus nije zazivao srdžbu Božju na svoje protivnike. 

Sve se Vijeće strese, zgleda i naglas začudi zbog te Pavlove 

riječi “obijeljeni grobe”, upućene Velikomu svećeniku. Pavao 

se odmah uljudno ispriča: Oprostite, braćo, nisam znao da je 

to Veliki svećenik! Da Pavao nije znao? Nemoguće je da nije 

bio svjestan da se radi o Velikom svećeniku. Znao je, itekako 

znao. Znao je čak da je Ananija bio zloglasni kradljivac, 

grabežljivi pljačkaš. Znao je da je Ananija kao visoki saducej 

pravi kvisling u rimskoj službi da zaštiti svoje osobne interese, 

a ne židovsku religiju i naciju. Stoga Pavlov odgovor zapravo 

znači: Za ovoga čovjeka, koji ovdje sjedi, nisam nikada 

mogao pretpostaviti da se može popeti na stolicu Velikoga 

svećenika i da se ovako može zaboraviti! 85 

85 J. Holzner, Pavao, str. 414; W. Barclay, The Acts of the Apostels, 

str. 164-165. 

209

Isus se nije nikomu ispričavao, razumije se, najmanje Kajfi, 

velikom svećeniku one godine! 

Ali Ananiju je stigla kazna. Bodežari, kojima se i sam služio 

protiv drugih, uhvatili su ga kroz koju godinu i smaknuli. 

Pravda samu sebe brani i opravdava. 

Te iste noći Pavao je doživio veliku utjehu s neba. Ukazao 

mu se sam Krist koji ga je obodrio govoreći: “Hrabro samo! 

Jer kao što si za me svjedočio u Jeruzalemu, tako treba da i u 

Rimu posvjedočiš” (Dj 23,11). Ali treba do Rima popoći. 

Židovi, bijesni preko svake mjere na Pavla, željni njegove 

krvi, smisliše smrtnu urotu. Oko 40 ljudi, onih bodežara, 

zakle se teškom zakletvom da ne će niti jesti niti piti dok ne 

smaknu Pavla. Bog dade odnekuda Pavlova sestrića koji je 

doznao za tu urotu, možda preko svoga oca ili majke, i požuri 

se javiti vijest svomu ujaku. “Ujo, rekla mi je mama da ti 

kažem da se četrdeset ljudi zaklelo živim Bogom da ne će niti 

jesti niti piti dok te ne ubiju.” Čim je to Pavao čuo i dobro se u 

to uvjerio, pozva satnika da provede maloga sestrića do tisućnika 

koji mu ima nešto važno reći. Tisućnik ga Lizija primi 

i sasluša njegov izvještaj. I zaprijeti mu da nikomu ne kazuje 

niti da je bio s njim, kamoli da mu je to rekao. “Zatim dozva 

dva satnika i reče im: ‘Pripravite dvjesta vojnika, sedamdeset 

konjanika i dvjesta strijelaca da nakon treće noćne ure 

pođu u Cezareju” (Dj 23,23), naredi Lizija i za Pavla osigura 

jahaćega konja. Napisa pismo, policijski izvještaj, rimskomu 

upravitelju Antoniju Feliksu opisavši sve što se dogodilo i dodavši 

da mu šalje i židovske Pavlove tužitelje koji će se na nj 

obratiti protiv Pavla. Mudar postupak Lizijin, ali se nesmanjenom 

žestinom nastavljaju Pavlove križne postaje. 

A Crkva je u Jeruzalemu sveudilj molila za Pavla: Timotej, 

Luka, Trofim, Pavlov sestrić, posebno Pavlova sestra, i sva 

Crkva sabrana u njezinoj kući. Providnosni Bog drži sve konce 

u svojim rukama. On ne će izgubiti! Ni onaj tko je s njim! 

210

Svjedočenje pred upraviteljem 

Antonijem Feliksom 

Tužitelji Pavlovi, s velikim svećenikom Ananijom na čelu, 

stigoše tek petoga dana u Cezareju vodeći svoga odvjetnika 

nekoga Tertula. Kako iz te religiozne raspre, u kojoj Tertul 

Pavla nazva “kugom”, vođom pobune protiv rimske države i 

“kolovođom nazaretske sljedbe”, koja je nedopuštena, Feliks 

(upravitelj: 52.-60. godine), “koji je točno znao sve o ovom 

Putu” (Dj 24,22), nije mogao zaključiti ni na kakvu opasnost 

po carstvo, odluči odgoditi suđenje dok ne dođe rimski tisućnik 

Lizija, odredivši da Pavla čuvaju u dosta povoljnim 

uvjetima (Dj 24,23). Amplius - “opširnije”, hoću dokaze o Pavlu, 

reče prokurator Feliks. Pavao nije gnjio u zatvoru, nego 

se dao na pisanje Poslanica novoosnovanim Crkvama. Neki 

misle da je odatle pisao i Poslanicu Rimljanima, najzreliji spis 

svoga epistolarija. 

Ni Isusa Pilat nije htio odmah osuditi, čak ga je tri puta proglasio 

nevinim, bez krivice, želeći ga osloboditi. Ali je ipak pod 

pritiskom besavjesna sinedrija i raspaljene svjetine tešku nepravdu 

počinio predavši ga “prohtjevu njihovu” (Lk 23,25). 

Kako ne znamo je li taj veseli Lizija uopće došao u Cezareju, 

kako je bio napisao i obećao, Luka je smatrao korisnim 

donijeti neke pojedinosti sa suđenja pred Feliksom i njegovom 

gospođom Druzilom, Židovkom, 17-godišnjakinjom, 

kćeri Heroda Agripe I., koja je, budi usput rečeno, kasnije 

poginula sa sinom pod lavinom vulkana u Vezuvu, 79. godine. 

Iz svega se vidjelo da Pavao nije apsolutno ništa kriv, pogotovo 

ne u socijalno-revolucionarnom smislu. Ali to Feliksa 

nije ništa smetalo da ga ostavi u zatvoru još dvije godine (58.- 

60.). Kao da smo u Haagu. Samo što se ovdje Feliks “nadao 

da će mu Pavao dati novaca. Zato ga je češće pozivao i s njim 

razgovarao” (24,26). Ali mu Pavao ne dade ni kune, niti mu 

je padalo napamet da to učini. Odakle će? A u Feliksa najveća 

211

plaća u svoj Palestini i još bi želio da mu Pavao dadne malo 

lemozine. Karakterne su Feliksove crte: 

boji se svoje vlastite savjesti - plašljiv; 

željan love - podmitljiv; 

želi se svidjeti svojoj ženi: povodljiv! 

212 

Svjedočenje pred upraviteljem 

Porcijem Festom 

Feliksa je naslijedio Fest (rimski upravitelj: 60.-62. godine). 

Čim se smjestio, odlučio je, na prijedlog sinderija, riješiti 

Pavlov slučaj predlažući, međutim, da se redovito suđenje 

vodi u Jeruzalemu, “hoteći ugoditi Židovima” (25,9). Bila je 

to velika zamka: još su uvijek živa, makar i prekršila post, 

ona 40-orica urotnika. Bog zna bi li Apostol došao živ u Jeruzalem, 

putem bi ga negdje zamlatili i tako bi zaglavio. Pavao 

je takav prijedlog odlučno odbio i, kao rimski građanin, 

dostojanstveno se pozvao na carski sud u Rimu: “Ako sam 

pak doista što skrivio i učinio štogod što zavređuje smrt, ne 

izmičem smrti; ako li pak ne stoji ono za što me ovi tuže, nitko 

me ne može njima izručiti. Na cara prizivljem - Caesarem 

appello” (25,11). Famozna formula koju je rimski građanin 

mogao izreći ne samo nakon presude, nego i u vrijeme bilo 

kakva suđenja. Time je nađen izlaz iz bezizlazne situacije. Svi 

odahnuli. 

Svjedočenje pred kraljem Agripom Drugim 

Očekujući da pođe u Rim, Fest je priredio audijenciju Pavlu 

pred Agripom II., kraljem (59.-67) i njegovom suprugom, 

polusestrom Berenikom, kako bi mogao dodati kakav novi 

pravni element u popratno pismo caru. 

Ovdje se ponavlja gesta Poncija Pilata koji šalje Isusa Herodu 

Antipi, jer su obojica iz Galileje (Lk 23,6-7). Ali ne mo-

žeš skinuti sa sebe odgovornost. Ti, Pilate, trebaš presuditi. Ti 

si službeni sudac i djelitelj pravde! 

Pavao je i u susretu s Agripom ponavljao svoju staru melodiju 

pomno i opsežno: Isusa sam vidio... Isusa uskrsloga... 

eto toliko da mu je nazočni Fest drsko dobacio: “Mahnitaš, 

Pavle! Veliko ti znanje mozgom zavrnulo” (26,24). 

Nešto poput Pilata Isusu: “Što je istina?!” (Iv 18,38). Kako 

što je istina? Ako je itko mogao ustanoviti točnu i objektivnu 

istinu o Isusu, mogao je to učiniti Pilat. Ali njemu je stalo do 

istine koliko do lanjskoga snijega. A baš će ga ta Istina osuditi. 

Pavao je Festu uzvratio da te stvari i Agripa pozna: “Vjeruješ 

li, kralju Agripa, Prorocima? Znam da vjeruješ” (26,27). 

Agripa je s ironijom odgovorio: Umalo me ne proglasi “kršćaninom”! 

Pavlu nije bilo do ironije, nego se nadovezao da 

bi mu bilo drago da svi budu kakav je on, “osim ovih okova”. 

Vladalo je opće uvjerenje da Pavao nije ništa kriv zbog čega 

bi mu se trebalo suditi. I mogao bi biti pušten. Ali, jer je prizvao 

na cara, pred carski će sud i stati. To je Pavao i čekao, da se do 

kraja ispuni Isusovo proročanstvo da mu je stati pred kraljeve 

i careve ove kugle zemaljske. Što je Fest napisao u popratnom 

pismu carskomu sudu? Nije bilo nikakve političke optužbe. 

Možda jedino to da njegovi sunarodnjaci iznose optužbe o njemu 

i njegovoj “vjeri i o nekom Isusu koji je umro, a Pavao tvrdi 

da je živ” (Dj 25,19). Eto, to, ne treba drugo. 

Put u Rim 

Na cara si prizvao, pred cara ti je i stati (Dj 25,11). Kakve 

providnosne rečenice! Time je sva Pavlova drama poprimila 

svoj konačni rasplet. Proces je usmjeren sasvim novim hodom. 

Pavao nikada nije znao kako će on doputovati do carskoga 

Rima, a evo sada će to biti sve na državni račun, pod 

državnom stražom. Pohvala Providnosti! Kako Bog čudesno 

uzvisuje prijatelja svoga (Ps 4,4). 

213

Prvom je, dakle, prigodom Pavao, praćen Lukom i Aristarhom, 

možda i Timotejem, predan rimskomu satniku Juliju, 

članu carske kohorte. Luka i Aristarh prijavili su se u pratnju 

kao Pavlovi “robovi”. Satnik je izabrao trgovački brod koji će ih 

odvesti u Miru, odakle će kasnije doći sv. Nikola putnik, a odatle 

većim, aleksandrijskim, brodom u Italiju. Julije je s Pavlom 

“čovječno postupao” - humane tractans (27,3), a možeš misliti 

kako su Rimljani postupali s razbojnicima i robovima koje su 

vodili u gladijatorske igre pred lavove. 86 U Miri su se prekrcali 

na aleksandrijsku lađu koja ih je povezla u Italiju. Dospjeli su 

na otok Kretu, u Dobra pristaništa. Planirali su u luci Feniksu 

na Kreti prezimiti, ali žestok ih vjetar ponese na Mediteran. 

Dramatičan brodolom na Sredozemlju, pred otokom Maltom, 

opisan je u pojedinosti i sa svom jezom pera i srca. Kao da je 

Luka, brodolomac, vodio dnevnik kroz svih 14 dana i 14 noći 

koje su proveli bez jela, pila i sna na pučini uzbješnjela mora. 

Kako se “više dana nije pomaljalo ni sunce ni zvijezde, a oluja 

bjesnjela nemalena, bila je već propala svaka nada da ćemo se 

spasiti” (27,20), piše sveti kroničar. Pavao je imao viđenje anđela 

Božjega, koji mu je zagarantirao život kao i svim njegovim 

suputnicima. Ali tko će na brodu u takvim uvjetima povjerovati 

snovima i ukazanjima?! U zoru Pavao je zamolio družinu da 

štogod prezalogaji: “Četrnaesti je danas dan, reče, što bez jela 

čekate, ništa ne okusivši. Zato vas molim: založite nešto jer to 

je za vaš spas. Ta nikome od vas ni vlas s glave ne će propasti.” 

Rekavši to, uze kruh pred svima zahvali (eucharistesen) Bogu, 

razlomi i stade jesti” (Dj 27,33-35). Nije to bila Euharistija, ali 

jest poseban Božji blagoslov i spas. 

Brodolom se doista dogodio pred Maltom, gdje su svi brodolomci, 

njih dvjesta sedamdeset i šest na broju, živi i zdra- 

86 Car August u svojoj je oporuci napisao da je u vrijeme svoga carevanja 

(31. godine prije Krista - 14. godine poslije Krista) ubacio u arenu 

8000 gladijatora i 3510 divljih životinja. Vidi W. Barclay, Ambassador 

for Christ, str. 38. 

214

vi prispjeli na kopno (27,44), po riječi Pavlovoj. Na Malti je 

Pavao s družinom ostao tri mjeseca. Potom se trećom lađom 

zavezao i sretno doplovio do Rima. U Rimu je unajmio stan i 

primao braću, propovijedao sa svom slobodom, nesmetano, 

ali pod stalnim nadzorom policije. Dolazili su mu Židovi u 

pohode. A Židova je tada u Rimu moglo biti oko 40.000. Do 

sada je nađeno 13 sinagoga. 87 Tu je tako ostao jedno dvije godine. 

Zašto dvije godine? Vjerojatno zato što se Židovi nisu 

htjeli žuriti sa svojim “dokazima”. Stalno se opravdavali kako 

njihovi odvjetnici Tertuli skupljaju materijale po Solunu i 

Efezu, Korintu i Ateni, samo da bi Pavao što više ostao u zatvoru. 

I tako se sati pretvarali u dane, dani u mjesece, mjeseci 

u godine. I Pavao nikako stati pred cara. 88 Tu prestaju Djela 

apostolska. Kao da je sv. Luku bilo samo do toga da kaže da je 

Evanđelje doprlo do Rima. 

Započelo je u sobici Jude Damašćanina, od slijepoga Savla, 

a onda Duhom Svetim obišlo mnoge maloazijske i ahajske 

gradove: Antiohiju jednu i drugu, Seleuciju, Salaminu i 

Paf; Derbu, Listru i Ikonij; Pergu, Pergam i Troadu; Samotraku, 

Neapol i Filipe; Solun, Bereju i Atenu; Korint, Efez, Milet, 

Maltu i tako doprlo do Rima. 

Pavao piše iz sužanjstva svomu ljubljenom učeniku Timoteju 

da je s njim u Rimu samo Luka; da se približava zima i da 

mu donese kabanicu koju je zaboravio kod Karpa u Troadi. “I 

knjige, osobito pergamene” (2 Tim 4,11-13). Hebrejsku Bibliju 

i razne svjedodžbe, koje će mu vjerojatno trebati na suđenju. 

A onda povijest i legenda 

Povijest: susreo se najgori i najbolji čovjek na svijetu. Neron 

i Pavao. Neron je jedan od najkrvavijih rimskih careva. 

87 C. Tomić, Savao Pavao, str. 349; Pavao - Apostol naroda, str. 238. 

88 W. Barclay, Ambassador for Christ, str. 154. 

215

Ubio je vlastitu majku Agripinu. Ubio prvu svoju ženu Oktaviju. 

Ubio drugu svoju ženu Popeju. Upalio Rim. Optužio kršćane 

da su zapalili Rim. Pretvarao kršćane u baklje da mu 

svijetle po noći u vrtu. Razapeo sv. Petra. Odrubio glavu sv. 

Pavlu. Monstrum nad monstrumima. 

A na drugoj strani Pavao. Širio radosnu vijest. Pomagao. 

Liječio. Praštao. Učio druge svemu tomu. Rim je ubio Pavla, 

a Pavao je osvojio Rim. Smrt rimskoga građanina mačem dogodila 

se negdje izvan gradskih zidina, možda baš “fuori le 

mura”, na mjestu današnje Pavlove bazilike. Tacit nam kazuje 

da je bio prastari običaj da se odsijecanje glave mačem događalo 

izvan zidina. 89 Trajna je kršćanska predaja da je Pavao 

završio pod rimskim mačem u vrijeme progona kršćana pod 

carem Neronom. Pavao nikada nije napisao da je on “sužanj” 

cara Nerona. On je bio “sužanj Isusa Krista”! 

“Legenda pripovijeda, na fin način, kako je Pavao svezanih 

ruku i okrenut prema istoku izrekao svoju posljednju molitvu 

onim jezikom, kojim je uskrsli Spasitelj nekada pozvao svoju 

zabludjelu ovcu u svoju službu. Tu je pala Pavlova glava, tu su 

zanijemjela usta, koja nisu izgovorila nijedne riječi a da se ne 

bi odnosila na Krista.” 90 Zaista! 

Na rimskom bojnom polju “izvan zidina” pao je, poput 

Krista “izvan zidina” u Jeruzalemu, jedan Kristov borac: iscrpljen 

od tridesetogodišnje trke, ali neporažen; silno umoran 

i preznojen, ali nepobjediv; s izudaranom, ali cjelovitom zastavom 

vjere i morala. “Dobar sam boj bojevao, trku završio, 

vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti 

kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac...” 

(2 Tim 4,7-8). 

216 

89 C. Tacitus, Historia, IV, 11. 

90 J. Holzner, Pavao, str. 520.

Neron naredio da se Pavao smakne 

Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? 

Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? (Rim 8, 35). 

217

218 

NERON NAREDIO PAVLOVO SMAKNUĆE 

Prizor pogubljenja apostola Pavla. Slika djeluje potresno, strahobno. 

Dakako, prizor je po svojoj naravi takav, pa drugačije i ne može izgledati. 

Međutim, slika u cjelini djeluje sumorno, izuzevši jednu pojedinost što ju 

je slikar donekle prikrio. To je Pavlova glava. Svratimo li svoju pozornost 

na nju i pogledamo li je s prave strane, osjetit ćemo njezin blagotvoran 

utjecaj: ona zrači mirom blaženika. Takva je smrt Božjih ugodnika; oni i 

nisu umrli nego su se samo preselili u vječni mir i vječno blaženstvo. 

Pogledamo li pak sliku u cjelini, ne će nam biti teško zamijetiti kako 

je slikar pomno naslikao lik krvnika. Izvana gledano, pred nama je savršenstvo 

crtačko-slikarskoga umijeća: sve je do posljednje sitnice pomno 

nacrtano i besprijekorno naslikano - malo remek djelo ili pak veliko remek 

djelo u malom! 

Pokušamo li pak prodrijeti u nutrinu toga lika, ostat ćemo zaprepašteni 

njegovom ravnodušnošću. Još gore, njegovom nesmiljenom spremnošću 

nastaviti krvnički posao bez imalo krzmanja. On kao da pita: 

“Tko je sad na redu?” Sav je utonuo u svoj krvavi obrt pa ne vidi ništa: 

ni ono što se zbiva u njemu ni ono oko njega. Dok se on utapa u svojoj 

ogrezlosti u zlu, cijelo se ozračje muti i sve se razara. Drugačije i ne može 

biti. Zločinac zlodjelom ubija čovjeka u sebi i razvaljuje temelje na kojima 

počiva cijeli svijet. 

Slika br. 16: F. Dolenec, Neron naredio Pavlovo smaknuće, akvarel, 

75,5x56 cm, sign. d.l. Francina 06.

PAVLOVA PONIZNOST I POBJEDA 

Ako se itko od Židova mogao hvaliti određenim privilegijima, 

a da nije bio nimalo za to zaslužan, to je bio Pavao. On 

će te povlastice jednom i istaknuti (Fil 3,5-6): 

Osmi dan obrezan - najveća čast i radost židovskim roditeljima; 

Izraelac, ne Išmaelac ili Edomit: Abrahamov rod, Izakov, 

Jakovljev ili Izraelov; direktna loza; čistokrvni; 

Benjaminovac: jedini od dvanaest Jakovljevih sinova rođen 

u Obećanoj zemlji, Kanaanu, a ostali su rođeni u Haranu, 

u poganluku. Benjamin je ostao s bratom Judom, kad ih je 

ono brat Josip kušao u Egiptu; 

Hebrej: u dijaspori govori židovski, zato Hebrej; inače riječ 

je prvi put upotrijebljena za Abrahama da je on Hebrejac 

(Post 14,13), tj. s druge strane rijeke; 

Farizej: po zakonskoj sljedbi, najpribraniji u društvu; 

Revnitelj - progonitelj Crkve Božje, pripadnik antirimske 

stranke; 

Besprijekoran: što se tiče svega zakona i odredaba. 

Ali sve je to smatrao otpadom (skubala - što se psima 

baca), smećem, u odnosu na prave povlastice, na Krista Isusa, 

na njegovu božansku osobu, na put, usmjerenost (Fil 3,7-8). 

Postavši kršćanin, štoviše apostol, Pavao raste po mjeri 

Kristovoj. 

Pavlov duhovni rast ili svijest o sebi, o svojoj grješnosti i o 

Božjoj milosti, mogao bi se pratiti u četiri faze njegova apostolata, 

kroz trideset godina (37.-67.). 

219

220 

Apostol 

“Pavao, apostol - ne od ljudi ni po kojem čovjeku, nego po 

Isusu Kristu i Bogu Ocu koji ga uskrisi od mrtvih - i sva braća 

koja su sa mnom: Crkvama u Galaciji” (Gal 1,1-2). Poslanica 

Galaćanima jedna je od prvih, odmah nakon Solunjana, koju 

je Pavao napisao. Možda negdje oko 54. godine, u sužanjstvu 

u Efezu. U toj je Poslanici vrlo svjestan sebe, svoje uloge, svoga 

apostolstva, kao da su svi drugi nižerangirani, a on sam 

visokopozicionirani apostol. Potpisuje se tako, i kao da crvenom 

podcrtava. Upamti da sam apostol! I da imam prava 

i obveze apostolske! Nisam od Dvanaestorice, ali jesam izravno 

izabran od Isusa, dakle apostol! Imam i ja jurisdikciju po 

svem svijetu. I ja sam vidio Isusa uskrsloga! Dva privilegija 

koja su i drugi apostoli imali. Visoka svijest o vlastitom izabranju 

direktno od Boga napunila ga ponosom apostolstva. 

Jasno, svjestan je da on apsolutno ništa nije zaslužan za to 

apostolstvo. 

Najmanji među apostolima 

Koju godinu kasnije, oko 56., također iz Efeza, piše Korinćanima: 

“Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam 

dostojan zvati se apostolom, jer sam progonio Crkvu Božju” 

(1 Kor 15,9). Ah, kako mu godine odmiču, tako mu raste svijest 

o potrebi umanjivanja pred Bogom i pred drugima. Raste 

mu svijest o padu, o vlastitoj nedostojnosti, o čistom Božjem 

i nezasluženom daru apostolstva. On jest apostol puna naslova 

i najširega raspona, jer je vidio uskrsloga Gospodina kao i 

ostali apostoli, jer je bio izabran izravno od uskrsloga Krista 

za apostola, ali “najmanji među apostolima”, na posljednjem 

mjestu. Na trinaestom. Trinaesti učenik. Već je zauzeo nešto 

skromniji položaj na apostolskoj ljestvici. Ali ne će ni tu stati. 

Poniznost ga tjera dalje, ito ona autentična poniznost.

Najmanji kršćanin 

Opet nekoliko godina kasnije, oko 62., piše iz Rima Efežanima: 

“Meni, najmanjemu od svih svetih, dana je ova milost: 

poganima biti blagovjesnikom neistraživoga bogatstva 

Kristova...” (Ef 3,8). Pod “svetima” razumiju se kršćani, koji 

su opremljeni svetim sakramentima i djelatnim milostima, 

a on sebe smatra posljednjim, najmanjim među kršćanima. 

To je pravo mjesto. Ne misli na sebe kao apostola, čak ni kao 

posljednjega apostola, nego kao na posljednjega nedostojnoga 

među kršćanima. Ja nisam uopće zavrijedio da se nalazim 

među ovima koji su pozvani na kršćansku svetost. Nedostojan. 

Ali Bogu se svidjelo pozvati me. Sada je Pavao zauzeo još 

skromniji položaj na kršćanskoj ljestvici, na najnižem mjestu. 

Kako mu godine rastu, tako mu se vrijednost u vlastitim očima 

umanjuje, snizuje do najveće poniznosti. 

Prvi grješnik na svijetu 

Konačno, potkraj života, oko 65. godine, neposredno prije 

svoje mučeničke smrti u Rimu, piše svomu učeniku Timoteju: 

“Vjerodostojna je riječ i vrijedna da se posve prihvati: Isus 

Krist dođe na svijet spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja. A 

pomilovan sam zato da na meni, prvome, Isus Krist pokaže 

svu strpljivost i pruži primjer svima koji će povjerovati u njega 

za život vječni” (1 Tim 1,15-16). Pavao se ne zaustavlja u 

svojoj svijesti, posvješćenju, duhovnom rastu, tj. u silaženju u 

poniznosti. Došao je do uvjerenja da je on najveći, prvi grješnik 

na ovoj kugli zemaljskoj. Ne da je bio, nego da sada jest! 

Kako stari, tako mu stvari postaju jasnije. Raste mu svijest 

o vlastitoj nedostojnosti, grješnosti. Ne možemo reći da je 

bio svjestan i pod pritiskom konkretna i neoproštena grijeha, 

nego grijeha svakoga, grijeha prije Damaska, okajanoga i 

oproštenoga, ali i tolikih drugih grijeha, propusta, zbog kojih 

221

se kajao i pred Timotejem ispovijedao. On kaže da je Isus došao 

radi grješnika, od kojih je prvi on, harambaša, i da je on 

- gle ove gradacije i komparacije: 

prizor svijeta - spectaculum mundo; 

smeće - purgamenta mundi; 

svačiji izmet - peripsema svima (1 Kor 4,9.13). 

Eto kakvo je bilo Božje milosrđe i kakvo je bilo njegovo 

uvjerenje o njegovoj vlastitoj hrđi, koju je Krist Gospodin 

milošću svojom izglancao! Ta ga je svijest o vlastitoj nedostojnosti 

i grješnosti uvijek čuvala od duhovne oholosti. 

Iz himna Službe čitanja na blagdan Obraćenja sv. Pavla, 

apostola: 

Božanskom pozvan milošću, Neka i nas ljubav Kristova 

Božanskom taknut ljubavlju, Sve do dna srca obuzme, 

Od gonitelja Istine Nek cvate svim vrlinama 

Braničem ti joj postade. Daleko od svih razdora. 

222 

Nek Trojstvo bude slavljeno 

Što na nebu te okruni, 

Neka bude nama nagradom 

Za uspjeh boja životnog.

REĐENIČKE PRISEGE 

NA EVANĐELJE 

Mi smo svećenici, listom svi, neki prije 5, neki prije 35 

godina posegnuli za Evanđeljem, prisegnuli na nj i vlastoručno 

potpisali Prisegu vjernosti i Zakletvu trajna služenja pred 

ovlaštenim crkvenim službenicima, da ćemo služiti u biskupiji 

ili redovničkoj zajednici na čiji smo se naslov i redili. Đakoni 

se zakleli dva puta, prezbiteri još dva puta, biskupi još 

dva puta. Prva prisega kaže: vjerno, druga trajno! Pet smo 

točaka izgovorili. 

Jedinstvo Crkve 

Zakleli smo se pojedinačno na ovo obećanje: “Primajući 

službu svetog reda prezbiterata obećavam da ću uvijek čuvati 

zajedništvo s Katoličkom Crkvom, bilo riječima koje ću govoriti, 

bilo postupcima.” 

To se naše obećanje svojevoljnom prisegom pretvara u moralnu 

obvezu, koja našu ljudsku i svećeničku savjest stavlja na 

najveći stupanj odgovornosti pred Crkvom Katoličkom, tj. pred 

jednom od njezinih najjačih oznaka i Božjih darova na ovome 

svijetu, a to je zajedništvo, jedinstvo, sloga. Crkva je sakrament, 

tj. “znak i oruđe - signum et instrumentum najtješnjega 

sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda”. 91 Za to 

91 Lumen gentium, 1. 

223

je jedinstvo Isus svoju krv prolio, umro i uskrsnuo u potpunu 

posluhu projektu Oca svoga. Pavao će reći: “Doista, kao što 

neposluhom jednoga čovjeka mnogi postadoše grešnici, tako 

će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici” (Rim 5,19). 

Prvo je razjedinjenje grješnika u Adamu, a drugo je sjedinjenje 

pravednika u Isusu. Stoga, svećenik će umne i ćudoredne 

darove, tjelesne i ljudske sposobnosti, osobito moralnu 

savjest staviti u službu Crkve Božje nastojeći svuda i svagda, 

govorom i tvorom, nošnjom i ponašanjem, riječju i djelom 

oko njezina puna i cjelovita jedinstva u vjeri, bogoštovlju i 

upravi. To pravo jedinstvo pravo osjećam kad mi je Crkva 

lionska, indijska, irkutska tako blizu kao što mi je blizu moja 

mostarska ili varaždinska, a sve ove okupljene oko stožera ili 

na kamenu - Petru naših dana. 

Pavao spominje riječ Crkva, na grčkom ekklesia, barem 

šezdeset puta. Piše Crkvi Božjoj koja je u Korintu (1 Kor 1,2). 

Mi kažemo: Crkva u Hrvata. A gdje ti je ono “Božja”? Pavao 

je došao do toga pojma “u Korintu”, gledajući Rimsko Carstvo, 

koje je imalo svoje strateške kolonije: skupine građana, 

obično veterana, koje su bile povezane cestama s drugim kolonijama, 

a u svima se govorilo latinskim jezikom, opsluživao 

rimski zakon, nosilo se alla romana, nadijevala se imena 

rimska, i suci i gradonačelnici imali su rimske naslove, čuvali 

se rimski običaji i pozdravi. U svakoj rimskoj koloniji, makar 

bila opkoljena barbarima, bio je mali Rim. Puno jedinstvo. 

Kaže Pavao: Tako je i s Crkvom Božjom. Što je ono što karakterizira 

Crkvu? Otac, Sin, Duh Sveti; vjera, nada, ljubav; 

zapovijedi i moral; Sveto Pismo i sakramenti, apostoli, te braća, 

vjernici, sveti. I to mora biti u svakoj koloniji ili naseobini 

istaknuto, jedinstveno, ne kohortom vojske, nego kohezijom 

ljubavi! 

Jedna od najljepših i najrazrađenijih Pavlovih slika Crkve 

kao jedinstva jest ljudsko tijelo. “Jer kao što u jednom tijelu 

imamo mnogo udova, a nemaju svi isto djelovanje, tako smo 

224

i mi, mnogi, jedno tijelo u Kristu, a pojedinci udovi jedan 

drugomu” (Rim 12,4-5). Tako svaki od nas treba ispuniti zadaću 

koju je primio: privilegij proroštva, milost služenja, dar 

hrabrenja, karizmu darežljivosti, punomoć uprave, milodar 

milosrđa, je li tko predstojnik, neka bude revan (Rim 12,7-8). 

Kao što među udovima i tjelesnim sustavima postoji sloga i 

suradnja, tako i među ljudima mora biti harmonija i kooperacija. 

Pavao u Korinćanima ide korak dalje. Crkva se, poput 

tijela, sastoji od mnogo članova, udova. Svaki ud ima svoju 

funkciju. Noga ne može bez uha, ni uho bez oka, ni jedno ni 

drugo ni treće bez glave. Dapače, skriveni organi i oni koje je 

sramota spomenuti kamoli pokazivati imaju časniju i životniju 

ulogu od drugih. Kad jedan organ trpi, trpe svi, sav organizam 

(1 Kor 12,12-27). Pavlu je ova ideja došla napamet od 

prežalosne situacije u Korintu. Pavao govori o rascjepima, razmiricama, 

neslogama. Dva puta kaže: Braćo. Ne zaboravite 

da ste braća, a tako ste se razdijelili kao da ste jedni drugima 

pravi dušmani. Dva puta kaže: prevladajte razdijeljenosti, pomirite 

se, složite se. Slomile su vam se kosti, dajte ih spojite, 

prekujte, kao što ih stručnjak sastavlja i premošćuje. 

Četiri su stranke u Korintu izlazile na crkvene izbore, ako 

smijemo tako reći. 

Pavlova “liberalna” koja je vjerojatno proizašla iz poganstva, 

nema tradicije, smatra da je zadobila milost. Oni bi se 

vratili opet u poganstvo ponašanjem. U slobodu. Ali kršćanstvo 

je zato da te učini slobodnim od grijeha, a ne da te učini 

slobodnim za grijehe, da se vladaš poganski. 

Apolonova “judeo-kršćanska” stranka: Apolon opisan u Dj 

18,24, aleksandrijski Židov, prirodno rječit, biblijski načitan, 

stoga uvješten govornik prve klase, ljudi ga prekidaju pljeskom 

više puta. Zanese mase. Pronalazi divne stvari u Bibliji. Intelektualizira 

Bibliju. Zadovoljna njime umna elita u Korintu. 

Kefina stranka “prava”, tj. Petrova, sastavljena od Židova. 

Hoće obdržavanje Mojsijeva zakona i svega židovstva. Znaju 

225

da je Isus izabrao Kefu za Prvaka Apostolskoga zbora, njega 

treba slušati u pravu i upravi, a eliminirati pavlovce i apolonovce. 

Kristova “čista” stranka: malena brojem, ali opasna idejama; 

netolerantna, fanatična, udruga “Kristovih vjernika” u 

Korintu. Krist pripada njima, a ne oni Kristu. Oni su vlasnici 

Crkve Kristove. Umišljaju da u ime Kristovo mogu raditi što 

god hoće. 

Buknula, dakle, velika svađa, kavga i tučnjava među kršćanima 

u Korintu. Četiri crkvene partije kao četiri užarene 

glavnje. Svaka stranka vuče na svoju stranu. Ima svoje čelnike 

i pristaše, svoje grbove, lozinke i barjake, svoje klubove, 

konvencije i rezolucije. Te su svađe bile takve da se domalo 

s vatrenih riječi prešlo na fizička obračunavanja. Radili su i 

degeneci. Pavlovi pristaše nasrnuli i premlatili Kristove sljedbenike, 

koji su inače tvrdili da su stariji i izvorniji od Pavlovih. 

A “kristovci” uhvatili Pavlova sudruga u apostolatu Sostena 

i žele ga spaliti na lomači nasred trga u Korintu, jer se 

predstavio apostolom, a nije, kažu, nego običan lažov, nekada 

predstojnik sinagoge, a sada izdajnik i degenerik. Apolonovi 

strančari zazidali crkvu Petrovu i potjerali njegove sljedbenike, 

a iznad glavnoga ulaza u crkvu - da svi turisti u Korintu 

mogu vidjeti - napisali velikim slovima na grčkom i latinskom: 

Mi smo Apolonovi, Apolon je naš! Ne damo mi svoga 

Apolona! Petar nema ovdje što tražiti! Kefini pristaše doveli 

pred poganski sud Apolonove sljedbenike jer krštavaju i 

ispovijedaju bez Petrove jurisdikcije. Nije se više znalo ni tko 

pije ni tko plaća. Plaćala je mlada Crkva u Korintu, u povojima. 

Krvavo. Političke vlasti kao i uvijek priklanjaju se onima 

koji im daju više glasova i janjetine. Prokonzul Galion kaže 

jednomu kršćanskom strančaru u posve privatnu tonu, u četiri 

oka: “Prijatelju, kakvo pečenje, takvo rješenje!” Ništa ne 

izmišljam! Ako ovako doslovno nije bilo u Pavla u Korintu, 

jest u nas danas, kilometar odavde! Nisi čitao u novinama? 

226

Pavao viče iz svega glasa: Petar, Pavao i Apolon nisu rivali, 

suparnici, nego suradnici Kristovi! Njihova uloga nije rastavljati 

nego sastavljati! 

Raskol je pravi, između Istoka i Zapada, nastao 1204. godine 

kad je Papino ime izbačeno iz kanona, diptiha. Uoči Četvrte 

križarske vojne, 1182. godine, u narodnoj pobuni u Carigradu 

bili su ubijeni mnogi Latini među njima i legat pape 

Lucija III. Carigradski patrijarh Dositej taj je pokolj sasvim 

opravdao riječima da će “grčki ubojica koji je ubio 10 Grka 

biti od Boga pomilovan ako poslije toga ubije stotinu Latina”. 92 

Latini su u Četvrtoj križarskoj vojni, 13. travnja 1204. osvojili 

Carigrad. Godinu dana kasnije papa Inocent III. piše svomu 

legatu Petru Kapuanskom: “Kako će se Grčka Crkva, koliko 

god bila udarena nevoljama i progonima, vratiti k crkvenom 

jedinstvu i odanosti Svete Stolice, ako u Latinima vidi samo 

primjer propasti i djelo tame, da se više plaši njih negoli pasa? 

Oni, naime, za koje se pretpostavljalo da će tražiti ne svoje 

nego ono što je Isusa Krista, oni su mačeve, koje su naumili 

isukati na pogane, okrvavili kršćanskom krvlju, ne štedeći ni 

redovništvo, ni dob, ni spol, čineći oskvrnuća, preljube i bludništva 

pred očima ljudi, izlažući i gospođe i djevice, Bogu 

posvećene, bludnosti vojnika, kradući čak i srebrne kutije s 

oltara i međusobno ih lomeći, oskvrnjujući svetišta i odnoseći 

križeve i relikvije.” 93 

Svaki nerazuman udar na Božji dar jedinstva jest izopačenje 

Božjega plana, unakaženje svetoga Evanđelja, rastrojenje 

onoga što se mukom skuplja, i zato izaziva sablazan i nered u 

narodu a neodobrenje Božje na nebu. 

Tako ni mi danas ne možemo primijeniti ni silu ni sud, 

nego samo proglas na savjest svećenika i vjernika: Oni svećenici, 

svjetovni ili redovnički, koji se danas vladaju protiv 

92 F. Calley, Praelectiones historiae ecclesiasticae..., II., str. 136. 

93 PL, 215, 701; Calley, II., str. 137-138. 

227

odredaba i zakona Katoličke Crkve, ispovijedajući i asistirajući 

vjenčanjima bez crkvenoga ovlaštenja, tj. nedopušteno, nevaljano 

i svetogrdno, kao i oni vjernici koji ih u tome podržavaju 

ne znajući što čine ili ih slijede iz nametnuta straha i nevjernosti 

zakonitim službenicima Crkve, u službi su rušenja crkvenoga 

jedinstva. Daleko od nas takve riječi, postupci, držanje i takva 

osudljiva samovolja! Pozvani smo da budemo Božji blagoslov, 

uzori i instrumenti jedinstva na području cijele Crkve. 

228 

Marno i vjerno 

Prisegnuli smo na Sancta Dei Evangelia: “S velikim ću marom 

i vjernošću ispunjavati svoje obveze prema Crkvi, kako 

sveopćoj tako i mjesnoj, u kojoj sam pozvan na služenje po 

pravnim propisima.” 

Svako društvo ima svoje vodstvo, članove, zakone, znakove, 

odgovornosti, obveze i prava. Ne možeš ući ni u jednu 

državu bez putovnice, ni u jedan zrakoplov bez raznih pregleda 

i isprava, ni u jednom se poduzeću ne možeš zaposliti 

bez potrebnih uvjeta i opsluživanja pravilnika, niti stupiti i u 

jednu općinu da svoj problem riješiš ako se ne obratiš ovlaštenoj 

osobi. Tako ni u Crkvi, Božjoj i ljudskoj ustanovi, ne 

možeš biti bez obveza i prava, koja se proglašuju od zakonitih 

službenika na temelju njezina hijerarhijskog i sakramentalnog 

uređenja. Ta je Crkva božanskoga prava i porijekla, i ona 

sveopća s Papom, Isusovim namjesnikom na zemlji i Petrovim 

nasljednikom na čelu, i one mjesne Crkve s biskupima 

nasljednicima Zbora apostolskoga kao cjeline. Mi svjesno i 

slobodno preuzimamo svoje obveze kao svećenici i biskupi 

da ćemo marno i vjerno, jer smo od Boga pozvani i od Crkve 

poslani, služiti Bogu i toj i takvoj Crkvi po njezinim liturgijskim 

i pravnim normama. 

Sablažnjivo je od svećenika koji se zakleo na “sveta Božja 

Evanđelja” kada svojevoljno razbija jedinstvo Crkve Bo-

žje svojim neispunjavanjem svečano preuzetih obveza, zloupotrebom 

svetih sakramenata. Princip per abusum ad usum, 

tj. toliko zlorabi dok ti se ne odobri, nema veze s Katoličkom 

Crkvom i s Božjim zakonom. I kao što Crkva, snagom svoga 

indefektibiliteta - neprolaznosti, neizgubivosti, nikada ne će 

odobriti kršenje valjana ženidbenog veza i obveza od strane 

nevjernih ženidbenih drugova, tako ne će odobriti gaženje svetoga 

Evanđelja od neposlušnih svećenika, koje treba duboko 

žaliti i ponuditi im izlaz iz njihove krize. Pavao hvali Rimljane: 

“Doista, vaša je poslušnost doprla do sviju” (Rim 16,19). Očito 

su poslušni Crkvi, prezbiterima, Petru. Pavao reklamira poslušnost, 

naziva je famoznom, jer je čuvena po svem svijetu, 

doprla do sviju. A neki se danas rugaju poslušnosti, postao 

nam je jedan od najnapadanijih suvremenih pojmova. Zato 

se uz nju obično dodaju izrazi: slijepa poslušnost, zaostala poslušnost, 

sluganstvo, ulizice, osobni interesi, beskičmenjaštvo, 

podilaženje, dodvoravanje, rođačke veze, simonijaci i stotinu 

drugih uvredljivih izraza protiv te najistaknutije Isusove 

oznake: Poslušan do smrti, smrti na križu! 

- Ivan Pavao II. nije se sustezao baciti izopćenje na heretika 

nadbiskupa Marcela Lefebvrea, koliko god do jučer bio 

istaknuti misionar Crkve. Nakon kanonskoga procesa koji se 

prema njemu vodio od 1975. do 1988. godine, urazumljujući 

ga da prihvati Drugi vatikanski koncil, on je odbio sve 

sugestije, pozive, opomene i prijetnje Svete Stolice. On se 

stavio kao sudac Koncila. Tako je 1988. godine na Petrovo 

taj nadbiskup, protiv izričite Papine zabrane i crkvenoga prava, 

zaredio četvoricu svećenika za biskupe, odvojivši se tako 

od Crkve Katoličke. Dva dana nakon toga ređenja Sveta je 

Stolica izopćila i Lefebvrea i njegova kolegu suposve titelja i 

svu četvoricu novih biskupa. 94 To je vjerojatno jedan od naj- 

94 Enchiridion Vaticanum, 11, br. 1196, Izjava kardinala Bernardina 

Gantina, prefekta Kongregacije za biskupe, od 1. srpnja 1988. Na kraju 

229

olnijih poteza koji je pokojni Papa morao povući u svome 

27-godišnjem pontifikatu. Pa i pod upravom sadašnjega pape 

Benedikta XVI., upali su u izopćenje, 4. svibnja 2006., dvojica 

biskupa u Kini koji su zaređeni bez Papina imenovanja i odobrenja. 

Izopćeni i ređenici i reditelji! I svi koji uz to pristaju. 

U svećenikovo služenje na poseban način ulazi i karitativno 

djelovanje. Kad je nastala glad u Jeruzalemu, a učenici ili 

“sljedbenici Puta” (Dj 9,2) u Antiohiji, gdje su prvi put i prozvani 

“kršćanima” (Dj 11,26), čuli po nekom proroku Agabu 

da je velika nevolja nastupila, zajednica se osjetila pozvanom 

u savjesti organizirati karitativnu pomoć za Jeruzalemsku 

Crkvu. Zamišljam Pavla kako s Barnabom goni magarad i 

konje natovarene vrećama krumpira, graha i žita i posudama 

vina i ulja. A plus što se kršćanska Antiohija kucnula po džepu, 

koliko je smogla (Dj 11,29) i poslala nemalenu kolektu 

u Jeruzalem. Antiohijska Crkva suosjeća s Jeruzalemskom. 

Ljubav mora biti praktična i konkretna ili je puka platonska, 

nikakva. I upravo tada i u tome Jeruzalemu Pavao je doživio 

znamenito viđenje o proširenju svoga pojma Crkve, o čemu 

će kasnije zapisati: “Pošto se vratih u Jeruzalem, dok sam se 

jednom molio u Hramu, padoh u zanos i vidjeh Gospodina 

gdje mi govori: ‘Pohiti, žurno izađi iz Jeruzalema jer ne će 

primiti tvoga svjedočanstva o meni’. Ja rekoh: ‘Gospodine, 

oni znaju da sam ja u tamnice bacao i bičevao po sinagogama 

one koji vjeruju u te. I dok se prolijevala krv Stjepana, 

svjedoka tvoga, i ja sam ondje stajao i odobravao te čuvao 

haljine onih koji ga ubijahu.’ Nato mi reče. ‘Pođi jer ću te poslati 

daleko k poganima’.” (Dj 22,17-21). Tko voli Antiohiju, 

voli i Jeruzalem, i Zagreb, i Rim, i sve Crkve po Maloj Aziji i 

Velikoj Britaniji. Voli ih ne platonski, nego srcem i džepom. 

izopćenja šestorice biskupa, kardinal dodaje: “Upozoravaju se svećenici i 

vjernici da ne daju pristanak na šizmu msgr. Lefebvrea, inače bi upali ipso 

facto u najtežu kaznu izopćenja.” 

230

Ne možeš ti mirne savjesti u svojoj župi i biskupiji obilovati, a 

tvoj kolega u drugoj župi i biskupiji egzistencijalno oskudijevati. 

Charistas Christi urget nos - Kristova nas ljubav obuzima, 

potiče, preplavljuje, obvezuje (2 Kor 5,14). 

Cjelovita vjera i ćudoredni nauk 

Svaki je od nas stavio ruku na Evanđelje i zarekao se: “U 

obavljanju svoje službe, koja mi je povjerena u ime Crkve, 

poklad ću vjere cjelovitim čuvati, vjerno predavati i osvjetljavati; 

klonit ću se, dakle, svakoga njemu protivna nauka.” 

Vidljivo je da je za jedinstvo i služenje Crkvi, mjesnoj i 

sveopćoj, na čelnom mjestu čuvanje, predavanje i osvjetljavanja 

cjelovita poklada vjere. Sve ono što nam je Gospodin 

naredio vjerovati, a nalazi se u svetim Evanđeljima i crkvenoj 

Predaji, to mi srcem i umom prihvaćamo i toga se u životu 

nastojimo držati. Nauk protivan tomu evanđeoskom i crkvenom 

učenju ne želimo prihvatiti. Odbijamo ga kao krivovjerje 

i izvrtanje istine. Reći će možda koji svećenik da on ne 

može “po savjesti” tako raditi, da on bolje razumije u ispovjedaonici 

nevolje penitenata, nego što ih Crkva razumije. On je 

blaži od Crkve. Odgovaramo: Nije svećenička savjest veća od 

Crkve i od Boga. “Jer, Bog je veći od našega srca” (1 Iv 3,20). 

A ako takav ne može propovijedati i ispovijedati kako Crkva 

naučava, onda će po svojoj savjesti odustati od službe naučavanja 

i propovijedanja, a ne će u ime svoje izopačene savjesti 

sijati s oltara i ispod štole kukolj i trovati Božji narod. Tko 

pogriješi, opominjemo ga. Ako se pokaje, primamo ga. Ako 

ostaje tvrdoglav, ne možemo računati s njime, dapače, sam se 

stavlja u otpad latae sententiae. 

Mi prihvaćamo, zaređujemo i uvodimo u crkvenu službu 

one koji ponizno i vjerno svoju savjest stavljaju u služenje 

Crkve Božje, poklada vjere. Pavao piše posljednju riječ Timoteju 

u Prvoj poslanici: Timoteju - Bogočastivi, “poklad čuvaj 

231

kloneći se svjetovnoga praznoglasja i proturječja nekog nazovispoznanja, 

koje su neki ispovijedali pa od vjere zastranili” 

(1 Tim 6,20). 

Poklad je glavnica, kredit, povjerenje. 

Tebi je to povjereno, nisi ti to izmislio. 

Ti si to primio, nisi otkrio! 

To je javno, nije privatno! 

Ti su čuvar, nisi auktor! 

Ti si sljedbenik, Isus je predvodnik. 

Nije Crkva akademski teološki klub za dijalektički i prezbiterski 

materijalizam, još manje klub praznoglasja i proturječja, 

klub antiteza i debata, nego milosno zajedništvo u 

kojem se živi i djeluje. Ne mudrijaj! Mudrijanje dolazi od teoloških 

akrobacija, a mudrost dolazi od Boga, od Duha Svetoga. 

Vjera je vjernost, vjernost je jača od bilo koje praznorječne 

diskusije. 

232 

Crkvena disciplina 

Prisegnuli smo i na ovo: “Držat ću i njegovati disciplinu 

zajedničku svoj Crkvi, te paziti na obdržavanje svih crkvenih 

zakona napose onih koje sadrži Zakonik kanonskoga prava.” 

Mi smo se obvezali na sveta Božja Evanđelja da ćemo opsluživati 

stegu koja je zajednička i svojstvena Katoličkoj Crkvi, 

a izražena u njezinim zakonima, napose u Kodeksu. Jedan od 

tih zakona jest i beženstvo, kojim svoje prirodno pravo na 

ženidbu svjesno i slobodno, u punoj odraslosti i savjesti, ni 

od koga natjerani ili zavedeni, stavljamo u službu katoličke 

zajednice vjerujući da radimo po Božjem zovu i daru. Nije 

celibat Bog naredio kao uvjet za svećeništvo, ali ga je Crkva 

latinskoga obreda, dosljedna praksi i preporuci Isusovoj, od 

davnina uvela tumačeći da se po celibatarskoj čistoći suobličujemo 

Kristu Gospodinu, koji se nije ženio, i imajući u vidu 

posljednje stanje svijeta u kojem ne će više biti ni udaje ni že-

nidbe. Motivi su, dakle, eklezijalni, kristološki i eshatološki. I 

kao što u svakom sjemeništu i bogosloviji postoji disciplina, 

koja svoje članove obvezuje na opsluživanje i ostanak u kući, 

tako i biskupija ima svoju uobičajenu disciplinu svećenika, 

koji u svakoj prigodi kao službenici Crkve prepoznatljivo, 

samosvjesno, slobodno, bez povođenja za prolaznim pomodarskim 

svijetom nastupaju kao autentični svećenici: u školi, 

u župi, na ulici, u uredu, u svemu što rade u ime Crkve i po 

nalogu Crkve. Pa ako neki svećenik ili više njih ne mogu vidjeti 

sav ekleziološki i kanonistički doseg svih kanona, ne će 

ih barem devalvirati svojim ismijavanjem i ponašanjem, nego 

će ih pravo vrednovati i studirati. Kad su ti isti kanoni tebi u 

obranu, držiš ih se “kao pijan plota”, konzultiraš se s pravnicima 

i s utocima juriš do Apostolske Signature i Rimske Rote. 

A kada ti nisu u korist, onda su ti stari šešir za buništa! 

Pravi bi svećenik, uz Bibliju i Brevijar, uvijek morao imati 

na radnom stolu na vidnu mjestu: Katekizam, Koncil i Kodeks. 

Ne samo imati, nego marno listati, mirno proučavati, u 

tome biti verziran, vješt i stručan. 

Vjerni biskupovi pomoćnici 

Konačno prisegnuli smo i na ovo: “S kršćanskom ću poslušnošću 

pratiti što posvećeni pastiri kao autentični naučavatelji 

i učitelji vjere proglašuju ili kao upravitelji Crkve 

ustanovljuju; dijecezanskim ću pak biskupima vjerno pružati 

pomoć da se apostolska djelatnost, koja se ima provoditi u 

ime i po nalogu Crkve, odvija u zajedništvu te iste Crkve.” 

Kao što biskupi imaju tri službe u Crkvi: 

posvetiteljsku da dijele svete sakramente i vrše bogoslužje 

(munus sanctificandi), 

zatim učiteljsku (docendi) da navješćuju pravu vjeru i ćudoredni 

nauk, 

233

te upraviteljsku (regendi) da ravnaju Crkvom koja im je 

povjerena, 

tako i svećenici imaju te iste službe ali u nižem stupnju i 

u podređenu obliku za dobro vjernika koji su im povjereni. 

Tako biskupe obvezuje učiteljski i disciplinski odnos prema 

Svetoj Stolici i Svetom Ocu Papi, koji dogmatski ima i službu 

prvenstva u upravi i zadaću nezabludivosti u naučavanju. A 

svećenike obvezuje odnos prema biskupima u posvetiteljskom, 

učiteljskom i upraviteljskom području. Svećenici su, 

dakle, dragocjeni pomoćnici, ispružena ruka, prvi zakoniti 

suradnici biskupovi u vodstvu mjesne Crkve. Onoga trenutka 

kad se svećenik počne ponašati kao izdvojenik iz zajedništva, 

naučavajući da njemu u Crkvi ne može ništa narediti ni Papa, 

ni biskup, ili redovniku ni general ni provincijal, vjernici su 

oslobođeni od posluha takvim “pastirima”. 

Zato samo uzajamno poštovanje između svećenika i biskupa 

pred Bogom, uvažavanje jasnih kanonskih kompetencija 

pred Crkvom učinit će da vjernička zajednica raste do 

punine koju joj je Krist Gospodin odredio. 

Neka nam Bog udijeli svoju milosnu pomoć po Evanđelju 

na koje smo prisegnuli da nastojimo vjerovati što poučavamo, 

poučavati što vjerujemo, i činiti što poučavamo. Bilo tako! 

234

BIBLIOGRAFIJA 

B. Amedee, Sveti Pavao i njegova poruka, KS, Zagreb, 1995. 

W. Barclay, The mind of St. Paul, London and Glasgow, 4 1971. 

Isti, Ambassador for Christ, Edinburgh, 2 1973. 

Isti, The Acts of the Apostles, Edinburgh, 2 1976. I inače komentar 

svih biblijskih tekstova gdje se spominje sv. Pavao. 

J. E. Bifet, Come Paolo, Bologna, 1982. 

S. Cipriani, Meditando con San Paolo, Milano, 1984. 

B. Duda, “Pavao molitelj”, u: Bogoslovska smotra, 1/1973., str. 

37-52. 

Isti, “Ženidba i djevičanstvo u 1 Kor 7”, u: Bogoslovska smotra, 

1-2/1979., str. 19-40. 

I. Dugandžić, Pavao, svjedok i apostol Isusa Krista, KS, Zagreb, 

2002. 

Isti, Bog, sve u svemu, KS, Zagreb, 1996. 

Isti, “Obraćenje sv. Pavla (u 3 izvještaja), prvo misijsko putovanje 

i apostolski sabor”, u: Kateheza, 1/1996., str. 40-48. 

R. Fabris, Paolo evangelizzatore e pastore, Esercizi spirituali 

per sacerdoti, Asiz, 1982. 

J. Holzner, Pavao (preveo P. Hess), Zagreb, 1968. 

Y. Ivonides, Orijaš kršćanstva, Zagreb, 1973. 

O. Koch, “Saulo, Paolo”, u: Le grandi figure del Nuovo Testamento, 

Brescia, 1995., str. 88-94. 

S. Légasse, Apostolo Paolo. Biografia critica (prijevod s francuskoga), 

Rim, 1994. 

S. Lyonnet, Dieci meditazioni su San Paolo, Brescia, 3 1975. 

C. M. Martini, Le confessioni di Paolo, Milano, 6 1984. 

A. Penna, “Paolo, apostolo”, u: Bibliotheca Sanctorum, X., 

str. 164-194. 

235

S. Perowne, Die Reisen des Apostels Paulus (prijevod s engleskoga), 

Freiburg a. B., 1973. 

A. Popović, “Apostol Pavao i Židovi”, u: O Kraljevstvu nebeskom 

Novo i Staro, Zbornik u čast Bonaventure Dude, 

Zagreb, 2001., str. 285-312. 

F. Spadafora, S. Paolo alla conquista dell’Impero, Roma, 

1983. 

C. Tomić, Savao Pavao, Zagreb, 1982. 

Isti, Pavao - Apostol naroda, Zagreb, 1995. 

236

BILJEŠKA UZ DOLENEČEVO SLIKARSTVO 

Dolenec je rođen 14. siječnja 1930. Slikarstvo je studirao u 

Zagrebu. Tu je završio i postdiplomski studij i postao profesorom 

na Školi za primijenjenu umjetnost. 

Za razumjeće njegova slikarstva potrebno je kazati kako 

on potječe iz Hlebina u Podravini, mjesta i sredine nadaleko 

poznatih s razvijena osjećaja za likovnu umjetnost, posebice 

za slikarstvo na staklu. U tome zauzimaju prvo mjesto u Hrvatskoj. 

Dolenec je zadržao sve čari svoga raspjevana zavičaja a 

da pritom nije postao podložnim bolećivim raspoloženjima 

sladunjavosti. Jednako tako koristio je sve prednosti svoje 

stvaralačke slobode, ali je uvijek ostajao u granicama opažajnoga 

svijeta i nije se iznevjerio njegovoj zbilji izgubivši se 

u oblacima svoje raspjevane mašte. Njegov je slikarski svijet 

satkan od probranih sastavina prirode oblikovanih u izravnu 

osobnu, živu i živodajnu dodiru s njom, izravnim zrenjem, 

a ne hladnorazumskim preoblikovanjem. Tako su nastajale 

njegove slike kao sretan spoj vrhunskoga akademskog umijeća 

i samonikla, izvorna doživljaja što se rađa pri dodiru sa 

zbiljom i potom se snažno uzdiže do čarobnih prostranstava 

svijeta mašte. To su slike natopljene pjesničkim raspoloženjima, 

osjećajne, bliske i shvatljive - prihvatljive, ali istodobno 

visoko nadilaze oporost zbilje. Promatrajući ih, sama se 

od sebe javlja pomisao kako se slikar izdignuo iznad oblakâ 

i automobilima i tvornicama zatrovana uzduha, iznad bregova 

i polja, pa iz čista obzorja gleda na zemlju šaljući joj 

svojim slikama zvuke radosti; objavljuje svijet u kojemu ptice 

nesmetano cvrkuću i cvijeće ugodno miriše, a ubavi krajolici 

uživaju u nepomućenu miru. 

237

U Dolenčevu slikarstvu prevladavaju mrtve prirode i krajolici. 

Mrtve prirode, tihe i nenametljive, profinjene u svojoj 

nježnosti, predstavljaju slikarove doživljaje kao nastavak 

sjećanja na njegovo djetinjstvo i obiteljsko ozračje u seoskim 

domovima rodnoga kraja. To su najčešće male stvari: stol i 

kruh, vaza s cvijećem na staroj škrinji, jabuke netom ubrane 

s grane; dijelovi pokućstva obvijeni tajanstvenom sjenom i 

pokoji lik sjetna pogleda, ali sve redom, predmeti i likovi kao 

i cijeli prostor, prožeto je blagim mirom i mekanim ugođajem. 

To se može kazati i za Dolenečeve krajolike: i oni na njegovim 

slikama imaju svoj osebujan život. Naslikani su u pjesničkom 

raspoloženju, čistim, kristalno jasnim bojama, dakako 

u izravnu doživljaju s ozračjem rodnoga zavičaja ili pak draga 

boravišta, na moru, pod starim domaćim krovom, u kojemu 

se glase stišani zvuci minulih naraštaja, ali jasni i određeni, 

pomalo sjetni, ali živodajno uvjerljivi - nikad do kraja ušutkani, 

a ni izbrisani. Malo govore, a mnogo kažu, jedva su 

čujni, ali ih nije moguće prečuti, uporno postavljaju pitanje 

smisla opstojnosti. 

Slikar Dolenec svojim slikama ne opterećuje gledatelje; 

ne stvara u njima mračna raspoloženja i ne budi mrzovoljne 

povratne odgovore! Naprotiv! On širi vedrinu i zrači toplinu, 

uvodi ljubitelje svoga slikarstva u ozračje mira i tišine. 

Njegove slike osvajaju gledatelje svojom jednostavnošću, 

prozračnošću, živahnim mekanim crtežom i blagim pastelnim 

bojama. Pristupačne su ljudima svih uzrasta i različitih 

usmjerenja. Promatrajući ih, gledatelji se, radosno i lagano 

uzbuđeni, dive toplini kruha i šarenilu cvijeća, čistu i svježu 

podneblju ili pak plavilu našega primorja. Tako se u ljude 

vraća život radosti s izgubljena i nanovo nađena djelića svoga 

bića, što u životu svakoga čovjeka odista mnogo znači. 

Poseban vid slikarove djelatnosti predstavljaju njegovi radovi 

u keramici. Toj se vrsti svoga rada slikar rado i često vra- 

238

ća. Uvijek iznovice otkriva nove čari praiskonskih elemenata 

vode, vatre i zemlje. U svome radu ponire u tajnu stvaranja 

i rastvaranja, preoblikovanja i produhovljenja tvari dajući joj 

nanovo svoj izvoran i nepatvoren izraz - glazben ton radosti i 

igre, uvijek jednostavan i izravan. 

Gotovo na svim slikama Dolenec ima svježe, takoreći netaknute 

boje, pa je njihova čistoća nepomućena - kristalno 

jasna. Poneki su dijelovi na slici svedeni na najmanju mjeru, 

dok su drugi do sitnih pojedinosti razrađeni, raspjevani 

poput Mozartove glazbe. Tako slikar pojačava svoj izvoran 

slikarski izraz. Njegova je slika uvijek njegova - raspjevana, 

profinjena i uvjerljivo samonikla. Tu i tamo prostor se pojavljuje 

u donekle iskrivljenu pogledu u daljinu, što također 

pridonosi djetinjskoj svježini slikarova pjesničkog doživljaja. 

Svim tim vlastitostima slikarstvo Francine Doleneca pogađa 

najosjetljivije predjele našega bića te se veoma brzo 

uspostavlja dodir i susret - odnos bliskosti i srodnosti u kojemu 

se to slikarstvo radosno prihvaća. U tom se slikarstvu 

naslućuje onaj svijet za kojim i mi - na ovaj ili na onaj način 

- čeznemo. 

239

Abraham, 57, 219 

Adam, 173, 224 

Afrodita, 121, 128 

Agab, 125, 188, 203, 205- 

206, 230 

Agripa, I., 23-24, 26, 211 

Agripa II., 212-213 

Agripina, 216 

Ahil, 160 

Akvila, 121, 169 

Aleksandar Vel., 12-20, 92, 

96, 119, 121, 169 

Altaner, B., 79 

Ambrozije, sv., 31, 62 

Amedee, B., 235 

Amplijat, 169 

Ana, vel. sveć., 25, 209, 211 

Anan, 64 

Ananija, krstitelj, 26, 31-35, 

76 

Anderson, J., 45 

Andrija, ap., 108 

Andronik, 169 

Antipa, 212 

Apel, 169 

Apolon, bog, 128 

Apolon, sv., 139, 225-227 

Ares, 128, 130 

POPIS IMENA 

Arhip, 182 

Aridej, 13 

Aristarh, 120, 124-125, 214 

Aristobul, 169 

Aristotel, 12, 91-92 

Artakserkso, 15 

Artemida (Dijana), 124 

Asinkrit, 169 

Atena, božica, 128-129 

August, 214 

Augustin, sv., 16, 22-23, 29, 

62, 80, 94, 106, 115, 135, 

170, 173, 199 

Baal, 46 

Bafomet, 46 

Barclay, W., 12, 19, 21, 29, 

39, 56, 79, 106, 125, 137, 

147, 209, 214-215, 235 

Barnaba, sv., 56, 62, 64, 

105-109, 113, 170, 230 

Benjamin, 77, 219 

Berenika, 212 

Bifet, J. E., 235 

Calley, F., 227 

Cezar, G. J., 96 

Ciceron, M. T., 16 

241

Cipriani, S., 147, 235 

Cromwel, O., 96 

Čekada, Č., 155 

Ćavar, I., 155 

Ćuk, I., 25 

Damara, 136-137 

Darije III., 13-15 

De Coubertin, P., 103 

Demetrije, 124 

Desaguilers, J. T., 45 

Dijana (Artemida), 124 

Diogen, 70-71 

Dionizije Areop., 136-137, 

140 

Dionizije, 118 

Dolenec, F., 7-8, 17-18, 27- 

28, 33-34, 49-50, 59-60, 

73-74, 85-86, 101-102, 

111-112, 133-134,157- 

158, 171-172, 185-186, 

197-198, 205-206, 217- 

218, 237-239 

Dositej, patrijarh, 227 

Druzila, 211 

Duda, B. 79, 108, 199, 

235-236 

Dugandžić, I., 235 

Dukat, Z., 13 

Đure, 44 

242 

Elim, 106 

Epenet, 169 

Era, božica, 128 

Eskulap, 128 

Eunika, 155, 157 

Fabris, R., 79, 235 

Feba, 169 

Feliks, A., 210-212 

Fest, P., 213 

Fidija, 129 

Figel, 163, 199 

Filemon, 39, 161 

Filet, 163, 199 

Filip II., 12-13, 16 

Filip, đak., sv., 24, 125, 188 

Filolog, 169 

Filonik, 13 

Flegont, 169 

Gaj, 124-125 

Galion, 122, 226 

Gamaliel, 20-22, 29, 39 

Gandolfo, E., 21, 115, 122 

Gantin, B., 229 

Gordije, 14 

Graindorge, M., 83 

Grgur, 118 

Herma, 169 

Hermes, bog , 128 

Hermo, 169 

Hermogen, 199 

Herod, 109

Herodion, 169 

Himenej, 163, 199 

Holzner, J., 7, 57, 64, 118, 

132, 203, 209, 216, 235 

Homer, 12 

Horacije, 115 

Ilija, sv., 57 

Inocent III., papa, 57, 123, 

193, 227 

Ivan Pavao II., papa, 229 

Ivan, ap., 55, 64, 77, 106, 108 

Ivonides, Y., 21, 25, 114, 235 

Izak, 219 

Jakov, brat Gospodinov, 55, 

64-67 

Jakov, ml., ap., 64 

Jakov, st., ap., 55, 64 

Jakov/Izrael, 77, 219 

Jarak, V. B., 8 

Jason, 119-120 

Jeronim, sv., 106 

Jevtić, A., 37 

Jošua, 57 

Juda, ap., izd., 61 

Juda, Damašćanin, 32, 35, 

215 

Julija, 169 

Julije, 214 

Junije, 169 

Kajfa, 209 

Kant, I., 91, 

Karp 125, 215 

Klaudije, car, 208 

Kleant, 132 

Kleopatra, 13 

Klito, 15 

Koch, O. 235 

Kornelije, 173 

Kranjčević, S. S., 99 

Krisp, 122 

Ksonofon, 119 

Ladan, T., 92 

Laden, bin O. 14 

Lefebvre, M., 229-230 

Légasse, S., 79, 96, 235 

Leopold Bogdan, Mandić, sv., 

175 

Lidija, 115-118 

Lizija, K., 204, 207, 210-211 

Loida, 155, 157 

Luburić, A., 8 

Lucije Cirenac, 106 

Lucije III., papa, 227 

Luka, sv., 11, 22, 24, 26, 28, 

35, 57, 64-65, 77, 98-103, 

107, 109, 113-115, 125, 132, 

181, 184, 203, 210-211, 

214-215 

Lyonnet, S., 97, 235 

Manahem, 106 

Marija, Barnabina sestra, 106 

Marko (Ivan), 106, 108, 113, 

125 

243

Martini, C. M., 37, 56, 235 

Mihić, M., 155 

Mojsije, 21-22, 28, 57, 65-66, 

225 

Mozart, W. A., 239 

Napoleon, 96 

Narcis, 169 

Nerej, 169 

Neron, 189, 216-217 

Nikola, sv., 214 

Nikomah, 92 

Nuić, M., 204 

Olimpa, 169 

Olimpia, 12 

Origen, 76 

Oziris, 46 

Pantelejmon, 118 

Parisatida, 15 

Patrob, 169 

Pavao (Savao), sv., posvuda 

PavaoVI., papa, 69 

Penna, A., 22, 38, 236 

Pero, 181 

Perowne, S. 25, 119, 236 

Persida, 169 

Petar (Kefa), sv., ap., 8, 55-56, 

58-64, 68, 108, 118, 147, 

162, 170, 173, 224-229 

Petar Kapuanski, 227 

Petranović, S., 89 

Petronije, 128 

244 

Pilat, Poncije, 109, 208, 211-213 

Plutarh, 13 

Popeja, 216 

Popović, A., 116, 236 

Porcije, 208 

Preradović, P., 87 

Priscila (Priska), 121, 169 

Prometej, 94 

Rahner, K., 131 

Ratzinger, J., 153 

Roksana, 15 

Ruf, 169 

Salomon, 45 

Samuel, 57-58 

Savao (Pavao), sv., posvuda 

Sekund, 120, 125 

Seneka, 122 

Sergije Pavao, 106 

Silvan (Sila), 40, 113-114, 

120-121, 129-130 

Skeva, 123-124 

Slađana, 169 

Snježana, 169 

Sokrat, 83 

Sonnenfeld, V. D., 91 

Sopater, 125 

Sosten, 226 

Spadafora, F., 208, 236 

Stadler, J., 194 

Stah, 169 

Statira, 15 

Stimpfle, J., 47

Stjepan, sv., 20-25, 31, 125, 

170, 230 

Šaul, 57-58 

Šešo, I., 155 

Šimun Niger, 106 

Tacit, K., 216 

Taine, M., 83 

Tantal, 94 

Tekla, 79 

Teofil, 11 

Teofil, vel. sveć., 25 

Tercije, 170-172 

Terezija, bl., 117, 175 

Tertul, 211 

Tertulijan, 32, 41- 42 

Tiberije, 189 

Ticije Just, 122 

Tihik, 125 

Timotej, sv., 39, 66, 98, 110, 

114,121-122, 125, 129-130, 

138, 155-157, 159-162, 

164-165, 182, 184,2 07, 

210, 214-215, 222, 231 

Tit, 39, 62, 122 

Toma, Akv., sv., 41 

Tomić, C., 7, 8, 62, 95, 114, 

215, 236 

Trifena, 169 

Trifoza, 169 

Trofim, 125, 182, 204, 210 

Urban, 169 

Valerije, 208 

Wren, Ch., 12 

Zeus, 14, 129, 132, 135 

245

Savle, brate, progledaj - Biskupije Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkanj

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?