Srednjovjekovna arheologija I

HUNI (374-454.) 

POVIJEST 

Kineski izvori prate povijest Huna od 3 st.pr.K. (u sklopu plemena Xionga). Taj nomadsko-stočarski i ratnički 

narod turkmensko-mongolskog podrijetla postao je važan faktor činitelj za središnju Aziju i Istočnu Europu tek od 

sred.2.st., kad su ih iz njihovih boravišta na Dalekom istoku počela s istoka potiskivati država tunguškog naroda 

Sien-Pi, a s juga Kine dinastija Han. 

Uzmičući prema zapadu oni su preko Srednje Azije, poč.3.st. prodrli u europsku Sarmatiju, gdje su u dugotrajnim 

borbama do sred.4.st. pokorili glavninu Alana, odbacivši pri tome dio njih na područje izmedu gornje Tise i 

Dunava. Time su Huni zaposjeli sve područje do Dona i Kavkaza. 

Uskoro su zatim napali Istočne Gote. Oni su se kraće vrijeme odupirali, ali kad je njihov kralj Hermanarih uvidio 

da ga saveznici počinju napuštati i da je hunska pobjeda neizbježiva, izvršio je samoubojstvo (370). Njegov 

nasljednik poginuo je u borbi protiv združenih Huna i Alana, nakon čega se dio Istočnih Gota pokorio. Tada je 

vođa Huna bio Balamber. Nepokoreni dio njih se povukao na zapad do srednjega Dnjestra, smjestivši se uz tu 

rijeku, sjevernije od Zapadnih Gota. Ali Huni su ih napali i u novom boravištu. 

Glavnina Zapadnih Gota, ugrožena na području od donjeg Dnjestra do donjeg Dunava, odlučila je zatražiti 

utočište na tlu Carstva, južno od Dunava. S odobrenjem cara Valensa, u jesen 376. su prešli Dunav kod Silistrije, a 

uskoro im se pridružio i dio Istočnih Gota i Alana što su pred Hunima izbjegli na zapad. Doseljenje Zapadnih Gota 

na tlo Carstva bio je prvi slučaj naseljavanja velike barbarske cjeline na tlo Carstva na temelju ugovora s carem. I 

prije su fragmenti plemena naseljavali Carstvo u svojstvu kolona i vojnika, ili su novačenjem u germanskim 

zemljama unajmljivani u rimsku vojsku. Naprotiv, Zapadni Goti su naseljeni kao etnička cjelina, s određenim 

pravnim statusom i zadaćom da kao samostalna vojna cjelina ratuju u sastavu rimske vojske. Za to su dobili 

cjelovito područje za naseljavanje uz donji Dunav. Za razliku od glavnine Zapadnih Gota, Istočni su uglavnom bili 

primorani da im se pokore. 

375. Huni prolaze kroz “vrata naroda” (između Kaspijskog i Crnog mora) i u stepama na obalama Ponta stvara 

se veliki plemenski savez vojnog karaktera u koji prvo ulaze Goti i Alani. Oni napadaju Gepide koji 418. također 

ulaze u savez. Vrijeme njihovog dolaska u Panoniju poklapa se s vladavinom Rua, Atilinog strica kada počinje 

konsolidacija plemenske zajednice i ekspanzija prema zapadu. 

Krajem 4.st. Huni prelaze Karpate i prenose političko središte države iz južne Rusije u Potisje (između Sente i 

Segedina). Središte države je Bačka, Banat i Oltenija. Tu su pokorili dio Istočnih Gota i Alana što su nakon smrti 

Hermanariha uzmaknuli na zapad. U Panoniji, Dakiji i na sjevernom Pricrnomorju pod njihovom je vlašću u 

prisilnom plemenskom savezu boravio niz germanskih i slavenskih naroda, ostavši u podložnosti do poč.2.pol.5.st. 

Izvori kažu da Huni i prije 377. pljačkaju prostor Rimskog Carstva, te su tako zauzeli i južni Banat. Kaže se da je 

klanski vođa Uldin imao rezidenciju kod današnjeg Kovina, blizu Marguma (preko njega se odvijala trgovina 

između barbara i Carstva). 

Za Rua Hunima je pripala provincija Pannonia Valeria (središte Sopiane-Pečuh) koju im je ∼420. dao rimski 

namjesnik Aecije. U doba Atile (434-453.) dolazi do konsolidacije hunske države jer on slama moć klanskih 

starješina. 437. Pannonia Secunda pripada istočnom dijelu Carstva, a središte prefekture Ilirik prenosi se iz Soluna 

u Sirmium. Na vrhuncu moći 440ih Atila osvaja i razara 60 manjih i većih gradova (Sirmium 441., Singidunum, 

Viminacium, Margum, Naisus…) te strahovito pustoši i pljačka Galiju. Padom Sirmiuma zauzeta je Pannonia 

Secunda, a hunska se država prostire od Volge preko južne Rusije, Rumunjske, Ugarske, Češke i Slovačke do južne 

i srednje Njemačke, te obuhvaća niz sarmatskih, slavenskih i germanskih plemena. 

Nakon smrti Teodosija II. (450) istočno i zapadnorimski carevi su Atili plaćali danak (Atila je želio uzeti za ženu 

sestru cara Valentinijana III. te da mu ona u miraz donese pola carstva). 

451. Atila kreće u Italiju, preko Galije koju pustoši i skuplja plijen, ali Huni su poraženi na Katalunskim poljima 

(Campus Mauriciakus) te se moraju povući. Porazila ih je rimska vojska pod Aecijem sa saveznicima (Burgundi, 

Zapadni Goti, Alani, Franci). Njihova moć počinje slabiti mada oni nastavljaju svoj prodor u Italiju. Razaraju 

Aquileu, Paviju, Milano, a od Rima odustaju što zbog kuge u vojsci, što zbog velikog otkupa koji papa Leon I. 

plaća Atili da napusti Italiju. 

Atila umire 453. i hunska se država počinje raspadati jer dolazi do borbe za vlast među nasljednicima. Stvara se 

velika antihunska koalicija na čelu s gepidskim kraljem Ardarikom koja poražava Hune 454. na rijeci Nedao u 

Banatu (Jordanes). Ostaci Huna zadržavaju se na ovom prostoru još 10-15 godina, u sklopu novonastale gepidske 

države, da bi pod Atilinim sinom Hernakom (Hernacus) 469. definitivno otišli na obale Ponta i nestaju s europske 

pozornice. U južnoj su Rusiji vladali Atilini sinovi Dengizin i Isenek. Huni se ubrzo stapaju sturslim i 

protobugarskim plemenima iz kojih će se kasnije razviti Bugari. 

2

*Europski Huni su Crni Huni, a postoje i Bijeli Huni. Oni su bijele rase, a ne Mongoli. Od 4. do 6.st. porazili su 

Sasanide u Iranu i osnovali državu u Indiji. 

DRUŠTVO 

Poput ostalih barbarskih plemena koja su prošla kroz Panoniju, Huni su u ove krajeve donijeli nešto novo. Prije 

svega bila je to nova struktura društva i ekonomije, koja je počivala na nomadskom stočarstvu, ali osnovna i glavna 

aktivnost bili su vojni pohodi i pljačka osvojenih oblasti. 

Osnovna društvena jedinica bila je jurta ili šator koja odgovara otprilike rodu. Više šatora činilo je logor ili 

khotun (kaon) na čijem je čelu glava porodice koja je imala najviše stoke. Više logora činilo je klan, više klanova 

pleme ili vruk, a više plemena savez plemena koji je dobivao ime po imenu najbrojnijeg plemena. Više saveza 

činilo je hordu na čijem je čelu bio kan ili kagan. 

Rod = jurta = šator → logor = koton → klan → pleme = vruk → savez → horda 

Klan i pleme su lako pokretljive društvene jedinice dobro naoružanih konjanika, a to su i najpokretljivije vojne 

jedinice. 

Postojao je glavni logor u kojem je boravio vladar i više manjih tabora kojima su zapovjedale klanske starješine. 

MATERIJALNI OSTACI 

Huni donose i novu materijalnu kulturu. Jedna od osnovnih karakteristika materijalne kulture iz vremena hunske 

dominacije u Panoniji je nakit tzv. polikromnog stila koji je nastao na području Ponta nekoliko stoljeća prije seobe. 

Ovaj nakit u Europu donose Sarmati i Alani, ali tek s dolaskom Huna, najodanijih nosilaca, dolazi do njegove veće 

popularizacije. 

Osnovne stilske tehnike su filigran, granulacija, polikromija, rovašenje. Dolaskom Huna u Panoniju, u dodiru s 

rimskim radionicama počinje izrada nakita u tehnici otiskivanja matricom i rovašenjem (inkrustracija, iskucavanje, 

lijevanje). 

Karakteristični hunski nalazi: cikade, fibule, bič, refleksni luk, brončani limovi, iskucani kotao, ogledala. 

Odjeća → muška se odjeća od ženske razlikovala tek u nekim detaljima. Muškarci su nosili kaftan s opasačem. 

Dolaskom u Panoniju preko njega počinju nositi pojas s tri jezičca. 

Oružje → dugi mač s velikom naprsnicom za koji se smatra da je iranskog porijekla, uska sablja-PALAŠ, stepski 

refleksni luk s koštanim ojačanjima, drveno sedlo obloženo kožom i metalnim aplikacijama, ukrašena konjska 

orma, tobolac s trobridnim strelicama, bič-nagajka čiji je držak ukrašen metalom. 

Ženska odjeća ima mnogo nepoznanica jer je malo ženskih grobova. Nosile su kaftan sličan muškom, kapu s 

obzirom na društveni položaj, zlatne diademe i bogato ukrašene zlatne polumjesečaste naušnice. Niži slojevi nosili 

su neki drugi nakit. 

Kod Huna se rijetko susreću ogrlice i perle, a fibule su u obliku cikade. 

Od Huna nisu pronađeni naseobinski ostaci. 

Za vrijeme hunske dominacije u Panoniji karakteristična je pojava deformiranih lubanja. S ovim se običajem prvi 

put susrećemo kod Alana na nekropolama na Krimu, i u muškim i ženskim grobovima. Ovaj problem još u antičko 

doba obrađuje Hipokrit otkrivši ga oko jezera Maeotis. Suvremenici svećenika Apolinara Sidona smatrali su da 

majke svojoj tek rođenoj djeci stavljaju udlage koje su im izdužavale glavu. U stvari žele da njihova djeca mogu 

postati dobri ratnici jer se na taj način smanjivao nos što je olakšavalo nošenje kacige → vojni razlog. 

Drugo je mišljenje da je to tek naglašavanje rasnih karakteristika određenog naroda, budući da je baš izdužena 

glava bila jedna od karakteristika centraloazijskih naroda → estetski razlog. 

Treća mogućnost da se mogu kod umjetno oblikovanih glava javiti zdravstveni problemi, mogu izazvati patološke 

promjene na mozgu, preranu sljepoću ili epilepsiju, a pretpostavljalo se da oboljeli ljudi imaju nadnaravnu moć → 

religiozni razlog. 

Nalazišta: 

Flanheim, Hilderikov grob iz Tourneya (Belgija), Blago Petrosa (Rumunjska), Szilagy-Somlyo (Mađarska), 

Teodorikov grob iz Pouana (Francuska), Smolin kod Brna (Češka), Jakuševice (Poljska), Jedrihovce (Poljska), 

Apahida (Rumunjska), Untersiebenbrun (Austrija), Cezavy (Češka), Karavukovo (Bačka), Dravlje (Slovenija), 

Rakovčani (BiH), Rifnik (Slovenija), Novi Banovci. 

3

FIBULE S POVIJENOM NOGOM - Batina, Kneževi Vinogradi, okolica Beograda 

LUČNE FIBULE - Šurjan, Banatska Palanka, Rakovac, Novi Banovci 

FIBULE OBLIKA CIKADE - Novi Banovci (možda radionica), Kneževi Vinogradi, Beograd, Šurjan, Rakovac, 

Banatska Palanka, Ilok, Kolut, Grocka 

PRSTENJE – Niš, Pančevo 

NAUŠNICE (S POLIEDARSKIM PRIVJESCIMA) - Karavukovo, Niš, Kolut, Rakovčani 

PERLE I OGRLICE - Šurjan, Karavukovo, Pančevo, Beograd, Kladovo 

NARUKVICE I PRIVJESCI - Pančevo 

MAGIČNI PRIDJEVI MAČA - Al-Weimar 

DIJADEME - Hoechricht, Šipovo, Berjozovka, Kara-Agač, Csorna u zapadnoj Mađarskoj, Kerč, Karagalik kod 

Alma Ate 

POJASNE KOPČE - Karavukovo, Knjaževci, Kruševac, Niš 

KOPČE ZA OBUĆU - Neštin, Szeged-Nagyszeksos, Jakuszowice Furst, Walfsheim, Untersiebenbrunn 

DVOSJEKLI MAČ S NAKRSNICOM (SPATA) - Al-Weimar, Kruglica, Orlovsko, Jakuszowice kod Krakowa, 

Beč-Leopoldau 

JEDNOSKLI UDARAČKI MAČEVI (SAX) - Levice u Slovačkoj, Tuzla, na poluotoku Tamanu 

REFLEKSNI LUK S KOŠTANIM POJAČANJIMA NA KRAJEVIMA - Blučina 

DRVENO SEDLO S METALNIM OPLATAMA - Šipovo u Derkulu 

JAHAČKI BIČ (NAGAJKA) - Šipovo, Novgrigorjevska, Musljumovi, Levice, Blučina 

ISTOČNA METALNA OGLEDALA - Karavukovo, Novi Banovci, Bočar, Batina 

1) južnoruski tip 3. i 4.st.; 2) Mošary tip; 3) Grčki tip; 4) Tip Karavukovo-St.Sulpice; 5) Tip Čmi Brugetio 

BRONČANI LIJEVANI KOTLOVI - Tienšan, borovoje u Kazahstanu 

PREĐICE - Kragujevac, Banatska Palanka 

OKOVI OBLIKA CIKADE - Zmajevac, Novi Banovci, Dubravice, Bočar, 

KERAMIKA - Zmajevac, Beograd, Subotica, Batina, Kladovo 

NOVAC - Karavukovo (1), Zmajevac (1) 

UMJETNO DEFORMIRANE LUBANJE- Pančevo (3), Batina (1) 

Istočni Goti: Rakovčani (4), Dravlje (4+2), Kranj (3), Rifnik (1) 

Langobardi: Ptuj (1) 

Gepidi: Jakovo 

Avari: (Aleksandrovo, Senta) 

4

IZVORI ZA HUNE 

PRISK (415-472) 

O samom Priskovom životu zna se malo. Pretpostavlja se da je živio između 415. i 472. Smatra se da je porijeklom 

Tračanin, rođen u mjestu Panion. Bavio se filozofijom i retorikom, a godine 448-453. proveo je kao putujući 

diplomat bizantskog dvora. Boravio je na dvoru Atile u funkciji tajnika i savjetnika Maximina, poslanika cara 

Teodosija II (408-451). Putovao je i u Rim, Damask i Aleksandriju. 

Njegovo djelo: “Historiae Byzantiae” (Istorija Bisantina) u šest knjiga nije sačuvana u cijelosti, nego samo u 

četrdeset fragmenata. Odnosi se na događaje od 434. do 472. godine. Inače se misli da je obuhvaćala period od 411. 

do 472. i da je bila nastavak povijesti Zosima (pisac iz 2.pol.5.st. koji opisuje događaje od Augusta do 410). 

Ovo djelo je izvršilo velik utjecaj na kasnije pisce, a najviše na Prokopija i Konstantina Porfirogeneta, a od 

zapadnih pisaca na Jordanesa. 

Priskovo djelo je vrlo važan izvor, u njemu su odlično ocrtane osobe i događaji. Za našu povijest Priskovo djelo je 

veoma važno. Ono pruža dragocjene podatke o nekim našim gradovima u 1.pol.5.st. (Salona, Sirmium…), a još 

više o stanovnicima današnje Vojvodine, koja je bila u sklopu Atiline države. Među tim stanovnicima Slaveni su 

bili u znatnom broju. Opisuje pad gradova u današnjoj Vojvodini pod Hune (Viminacium, Margum, Sirmium, 

Naisus…). Usput opisuje Atilin dvor i običaje koji su na njemu vladali. 

JORDANES (500-552?) 

COMES MARCELINUS (Komes Marcelin) je živio je u 1.pol.6.st. Napisao je djelo “Chronicon” koje je 1893. 

izdao Mommsen. Opisuje tok hunskih osvajanja, te osvajanje gradova Sirmiuma, Viminaciuma, Singidunuma, 

Marguma, Naisusa… 

APOLINAR SIDON u govoru u čast Anteniusove pobjede nad Hunima 560. (?) piše o deformiranju lubanje u 

djece i to kako misli da bi lakše nosili šljem (vojni razlog). 

5

JORDANES I NJEGOVO DJELO 

Jordanes(također Jordan i nepravilno Jordanis) je povjesničar 6.st. Rodio se oko 500., a umro je iza 552. 

Porijeklom je Zapadni Got, možda Alan (nije trpio Vandale). U 50.poglavlju svoje povijesti Gota zabilježio je da 

mu je djed bio bilježnik Kandakov, poglavice Alana, u vrijeme kad je gotski plemenski savez obuhvaćao Alane i 

Skire, a on sam je bio bilježnik Kandakovog nećaka, gotskog vođe Gunthigisa, dok se nije zaredio. Neko vrijeme 

je radio u Carigradu, a zatim je vjerojatno postao biskup u Krotonu u Kalabriji. 

Svoje djelo uglavnom duguje Kasiodoru, ali je neovisno od njega vrlo sklon Gotima, kao i istočno-rimskim 

carevima, jer je ovaj savez bio smješten na njihovu tlu. Zbog toga je za doba propasti Istočnih Gota nepristran 

autoritet. Po Mommsenu, njegov interes obuhvaća prostor između Sirmiuma, Larisse (u Tesaliji) i Carigrada. 

Njegova značajna djela su “Romana” i “Getica” što su njihovi skraćeni nazivi. 

Romana se punim imenom zove: “De summa temporum vel origine actibusque gentis Romanorum”. Dovršena 

je 551. Započeta je prije, ali objavljena nakon Getice. Iako je to prikaz povijesti svijeta od stvaranja, zasnovan na 

sv. Jeronimu, izvadcima djela Flora, Orozija i Sokratove Crkvene povijesti, vrijedi samo za Jordanesovo vrijeme. 

Getica, punim imenom “De origine actibusque Getarum”, je djelo o čijem nas nastanku izvještava sam Jordanes. 

Naime, dok je pisao Romana, njegov prijatelj Castalius ga je pozvao da sažme Kasiodorovo djelo “Podrijetlo i djela 

Gota”, koje je bilo na napisano u 20 knjiga, a danas je izgubljeno. Zbog ovog oslanjanja na Kasiodorovo djelo, u 

Jordanesa nalazimo na dijelove doslovce prepisane. Predgovor je također uglavnom prepisan iz Rufinovog 

prijevoda Origenovog komentara na poslanicu Rimljanima. 

Od nastanka Kasiodorova djela 533., do vremena u kojem Jordanes piše Getica bilo je očito da gotska država neće 

uspjeti zadržati svoju dominaciju. Kako je bio i podanik Istočnog Rimskog Carstva, laska caru Justinijanu i 

njegovim pothvatima protiv germanskih osvajanja. S druge strane veličao je Alarikov i Teodorikov narod, jer mu 

se djelo oslanja na Gotima sklonog Kasiodora, a i sam je podrijetlom bio Got. Kasiodor je za gotske vlasti bio 

visoki državni funkcionar u Italiji i Dalmaciji. 

Getica se može podijeliti u četiri dijela. 

U prvom dijelu (1-8. poglavlje) Jordanes daje opis 3/4 svijeta, a u detalje Britaniju i Scanziu (Švedsku) odakle su 

se Goti pod kraljem Berigom naselili na južnu obalu Baltika. Odatle su Goti selili preko današnje Litve te se 

podijelili na Vizigote (Zapadne Gote) i Ostrogote (Istočne Gote). 

U drugom dijelu (14-24. poglavlje) daje genealogiju kraljeva Amala, gotske provale u Rimsko carstvo u 3.st., te 

povijest Hermanarikova kraljevstva. 

U trećem dijelu (25-47. poglavlje) iznosi nam povijest Zapadnih Gota od vremena hunske invazije do pada 

gotskog kraljevstva u Galiji pod Alarikom II. (376-507.). Najvredniji dio je sedam poglavlja koja govore o Atilinoj 

invaziji u Galiju i bitci na poljima Mauriac. 

Četvrti dio (48-60. poglavllje) bavi se poviješću Istočnih Gota od hunske provale do prvog pada gotskog 

kraljevstva u Italiji (376-359.). 

Iako je Jordanesovo djelo ovisno o Kasiodoru, njegovi podaci su nam dragocjeni, jer je Kasiodorovo djelo 

izgubljeno. Teutonska plemena koja on bilježi tek će tijekom stoljeća uspostaviti vlast na širim područjima. 

Također je jedini koji bilježi tako važan događaj kao što je bitka na poljima Mauriac. Zbog toga u oba djela 

poluobrazovanog gotskog redovnika javlja gotovo kao suparničko postojećim klasičnim ostvarenjima. 

O HUNIMA 

Jordanes o Hunima govori u 24.poglavlju. Prenosi nam legendu o njihovom postanku, ali donosi i povijesne 

podatke o njihovu jačanju i osvajanjima. Priznajući im vještinu u ratovanju i jahanju, opisuje i njihov izgled koji je 

na Rimljane zacijelo imao odvratan učinak. 

Unatoč razumljivim predrasudama, ovaj tekst nam je izuzetno vrijedan izvor: “Nakon nedugog vremenskog 

perioda, kako prenosi Orozije, gens (rod) Huna, još strašniji, svom žestinom je planuo protiv Gota. Naime, kako 

nam prenose starine, saznajemo da su oni postali na ovaj način. 

Filimer, kralj Gota i sin Ganderika Velikog, nakon što je napustio otok Scanzae (Skandinaviju) i obnašajući već 

peti put vrhovni položaj kod Gota (za njega smo već ranije rekli da je sa svojim narodom ušao u skitsku zemlju), 

otkrio je u svomu narodu neke čarobnice, koje je on sam na materinjem jeziku nazivao haliurnas. Sumnjao je u njih 

i izgnao ih je iz svoje sredine, te prisilio ih lutati pustinjom, prognane daleko od njegove vojske. Zli duhovi su 

vidjeli ove kako lutaju (per eremum) i pomiješali se sa njima. Tako je nastao ovaj najdivljiji rod koji je prvo 

boravio u močvarama, neznatan, ružan i prognan, a ljudskim rodom ga je činilo samo to što se služio ljudskim 

jezikom. 

Iz takve loze stvoreni Huni su se primakli zemlji Gota. Njihov narod je bio divlji, kako historičar Prisk donosi, i 

naselio je gornju obalu močvare Mezotida, vješt u lovu, ali ne i u drugoj vrsti rada, osim što je, nakon što je 

6

prerastao u narode, remetio mir susjednih naroda razbojništvima i pljačkama... Podjarmili su Alane, koji su im 

doduše bili ravni u borbi, ali različiti glede ljudskosti, načina života i izgleda, te iscrpljeni teškim sukobima. 

Naime i one koji bi možda u ratu s najmanje vjerojatnosti nadvladali natjeravali su u bijeg iz straha koji im je 

ulijevao izgled njihova lica, bezoblične mase koja je bila izbrazdana brojnim ožiljcima i koja je imala prije rupe, 

nego oči. 

Njihovu hrabrost dokazuje strašna pojava: oni su okrutni čak prema rođenoj djeci. Tvrda srca željeznim oruđem im 

sijeku po licu da bi prije nego što okuse mlijeko, bili prisiljeni podnositi rane. Otud stare golobradi i efebi su, ali 

bez dražesti, jer lice izbrazdano željeznim oruđem prima zarana ožiljke zahvaljujući kopljima. Niski su, ali vični 

živim pokretima i vrlo spremni za jahanje i dohvatiti lukove i strijele, širokih leđa, čvrstih zatiljaka i uvijek 

uspravni zbog oholosti. Oni uistinu ispod ljudskog obličja žive kao zvijeri. 

Kad su Goti vidjeli ovaj rod vrlo spreman na boj i rod koji je pljačkao mnoge narode-uplašili su se i odlučili sa 

svojim kraljem kako bi se od takvog neprijatelja odmaknuli. Hermanarik, kralj Gota, kako smo ranije rekli, bio je 

pobjednik nad mnogim narodima. Ali dok su mislili o dolasku Huna, gens Rosomona, nevjeran, koji mu je tada 

pored ostalih služio, odlučio ga je tom prilikom prevariti. Naime, kralj je u bijesu naredio da jedna žena iz 

spomenutog gensa, zvana Svanihilda, zbog nevjerstva prema mužu bude privezana za divlje konje i rastrgana u 

pobješnjeloj trci. Njena braća, Sarus i Amnius osvetila su smrt sestre i pogodila su oružjem Hermanarika u bok. 

Tako ranjenom život mu je bio skraćen slabošću tijela. Nasuprot tome osnažio je Balamber, kralj Huna i pokrenuo 

se prema Ostrogotima, a već se smatralo da su Vizigoti odijeljeni od njih nekim sukobom. 

Međutim Hermanarik umire ne mogući više podnijeti niti bol od rane niti napade Huna, star i navršivši 110 godina 

života. Njegova smrt je dala priliku Hunima da nadvladaju među Gotima one, za koje smo rekli da su naseljavali 

istočnu stranu i nazivali se Ostrogotima”. 

Sažetak: Kralj Gota, Felimer iz svog naroda tjera čarobnice koje zove Haliurunas. S njima se sjedinjuju zli duhovi 

i stvaraju ovaj narod koji je u početku živio u močvarama. 

SMRT I POGREBNE ČASTI ATILI 

Atila umire 453. i otada počinje propadanje hunske države. Bez snažnog vodstva, Huni su protjerani iz Europe i 

pod tim imenom uskoro ih više nema u povijesnim izvorima. O bogatstvu i raskoši kojom je Atila bio ispraćen 

Jordanes nam govori u 49.poglavlju: 

“U tolikim mnogim državama Atila je smatran strašnim, da su njegovu smrt smatrali vrijednom visokih počasti. 

Nećemo propustiti reći nešto na koji način je njegova duša poslije smrti bila počastvovana od njegovog naroda. 

Naime u središnjim dijelovima logora i među šatorima, nakon što je položeno tijelo mrtvog Atile, priređen je 

divljenja dostojan prizor. Iz čitavog roda Huna izabrani ratnici su išli oko mjesta gdje je bio položen i uz pogrebno 

pjevanje iznosili njegova djela. Odlični kralj Huna-Atila, rođen od oca Mudžuka, vladar najsnažnijih naroda, koje 

je do tada nepoznatom moći zaposjeo skitsku i germansku vlast. I uistinu nakon što je osvojio mnoge gradove i 

narode preplašio je oba dijela Rimskog Carstva i da preostali ne bi postali plijenom, umiren je prihvatio godišnji 

porez. 

Kad je sve to uradio sa sretnim uspjehom, umro je bez osjećaja bola, ne od rane nanijete od neprijatelja, niti 

prijevarom svojih. U to vrijeme je njegov narod bio snažan i umire sretan među sretnima. Tko bi pomislio da će 

tako završiti onaj koji nikad nije bio pobijeđen? 

Nakon što je takvim jadikovkama oplakan oni slave dan njegovim grobom, kroz veliku svečanost vezuju oprečnosti 

prožimajući posmrtnu tugu sa radošću. Po noći tajno zakopavaju tijelo u zemlju, a kraljeva nosila okružuju prvo 

zlatom, pa srebrom i na kraju željezom. To objašnjavaju tako da najmoćnijem kralju sve pristaje: željezo jer je 

ukrotio narode, srebro i zlato jer je primio znamenja od oba metala. Dodaju se neprijateljska oruđa, osvojena u 

borbama, skupocjen nakit na prsima sa sjajem različitog dragog kamenja i raznovrsna obilježja koja su uobičajeni 

počasni ukras na dvoru. 

Da bi se ljudska radoznalost odvratila od takvog bogatstva, ubijeni su svi oni koji su bili prisutni tom prilikom. Bila 

je to trenutačna smrt tj. pogreb za onog koji je sahranjen i one koji su sahranjivali”. 

O SLAVENIMA 

Jordanes ne prikazuje samo povijest Gota nego govori i o Slavenima pod trima imenima: Veneti, Slaveni i Anti. U 

djelu “De origine actibusque Getarum” (O podrijetlu i djelima Gota) prikazan je razmještaj Slavena krajem 5.st. Tu 

se navodi da je sve slavensko stanovništvo zajedničkog podrijetla, ali da se ono krajem 5.st. dijeli na tri velike 

skupine: Veneti, Slaveni (u užem smislu) i Anti. 

Veneti borave na neizmjernom području od izvora Visle i Karpata do Baltika, Slaveni "od grada Novietunskoga i 

jezera Mursijanskoga" (najvjerojatnije od Dunava, počevši od utoka Drave do njegove delte) pa sve do Dnjestra, a 

Anti od Dnjestra do Dnjepra. 

7

Prema Jordanesovu izvješću (5. poglavlje) slijedilo bi da su svi Slaveni prvobitno nosili ime Veneti. Samo to ime 

za sve Slavene poznaju Plinije Stariji, u 1.st.n.e., a u 2.st. Tacit i Ptolomej. Do Jordanesova vremena (300 godina 

kasnije) ime Veneta ostalo je vezano uz zapadnu skupinu, između Karpata i Baltika, a jugoistočna i istočna skupina 

dobile su nova imena: Slaveni i Anti. Ali i ta dva naziva dadu se jezikoslovno izvesti od imena Veneti. 

8

JOACHIM WERNER: PRILOZI POZNAVANJU ARHEOLOGIJE ATILINA CARSTVA 

Werner je prikazao kulturnu baštinu Huna Atilinog razdoblja. On prikazuje kulturnu ostavštinu Huna 1.pol.5.st. 

Djelo se dotiče nomadskog kulta i vjerovanja. Werner donosi nalaze iz grobova Huna. 

Ostavština Huna se većinom odnosi na oružje konjanika kao što su istočni refleksni lukovi s koštanim ojačanjima 

i s trobridnim strelicama, jednosjekli mač za udaranje i dvosjekli dugi mač s prečkom na balčaku dalje, za 

opremanje ratnika drveno nomadsko sedlo. U bogatim grobovima nalazi se zajedno sakovan od zlatnog lima 

skupocjeni konjski ham i nagaika koja je u nedostatku ostruga služila ratniku za podbadanje konja. Svi ovi 

predmeti su isključivo iz muških grobova, dok iz ženskih grobova imamo dijademe ukrašene s dragim i poludragim 

kamenjem korištene kao čeoni obruč za kapu ili veo, te razne vrste naušnica. Huni nisu koristili fibule u 

odijevanju. U svakodnevnom životu su korišteni veliki, iz bronce izliveni kotlovi ili za sakralne ili svjetovne svrhe. 

S magijom i vračanjem su povezane na mač obješene kuglice ili pločice od gorskog kristala, kalcedona ili stakla. 

Magijsko značenje imaju i prilozi od većinom ritualno razbijenih ogledala istočnoazijskog tipa, vjerojatno brončani 

kotlovi te posebno umjetno deformirane lubanje, te još u upotreba orlovskog motiva koji je zadržao određenu 

simboliku. Sve ove pojave daju se utvrditi nakon 400. na širem području srednje Europe i mogu se pratiti njihovi 

izvori u istočnim ruskim stepama. 

UMJETNA DEFORMACIJA LUBANJA 

Ovakve lubanje su pronađene na velikom prostoru između južne Rusije i Burgundije u kosturnim grobovima. Prvi 

rad o tome je napisao E.J.Dingwal 1931.-“Artificial cranial deformation”. 

Deformacije lubanja su poznate i prije, od polovice tisućljeća pr.K. na Kreti, Cipru, Egiptu i zapadnim 

mongolskim stepama. Namjerna deformacija lubanje bi se provodila već kod dojenčadi tako što bi im se vezao 

povez oko glave, preko čela, sljepoočnica i potiljka, čime bi se vrh glave sa stražnje strane izdubio prema van. To 

je cirkularna deformacija. Spljoštenost lubanje se dobivala i uz pomoć daske (vezivanje dojenčeta za drvenu 

nosivu kolijevku). Najekstremnija je valjkasta tj. stožasta deformacija. U deformaciji lubanje vidi se znak 

otmjenosti i plemstva i rang društvenog sloja što nemožemo uzeti za sigurno jer je u grobovima uz takve lubanje 

pronađeno malo grobnih priloga. 

Po nalazima uviđamo da je to jedan povezan kompleks srednje Evrope i srednje Azije. Razvoj možemo pratiti 

od istoka prema zapadu. Poč.1.st. umjetno deformiranje je poznato u iransko-sarmatskim i mongolskim skupinama. 

Mongoli su vjerovatno najstariji poznavatelji ove tehnike umjetno deformiranih lubanja. Mongolska Kenkol grupa 

prenosi ovu tradiciju na Iranske Alane i Sarmate sjeverno od Kaspijskog mora i na donjoj Volgi. 

U 3. i 4.st. tradicija umjetno deformiranih lubanja dosiže na zapadu donji tok Dnjepra, katkad se nalazi i kod 

Sarmata koji su prodrli na Krim. 1920-35. u Saratovu i Engelsk-Pokrovsk (P.Rykov, P.Rau) istraživani su 

kasnosarmatski grobovi iz 3. i 4.st. s 70-80% deformiranih lubanja pa nije riječ o oznaci staleža. 

1938/9. istraživano je groblje Kenkol s osam kurgana (grobnih humaka). Tu nalazimo katakombe (grobove s 

dromosom i kamenom zatvorene grobne niše) i zajednčko pokapanje muškaraca i žena što je novost (13 muškaraca, 

9 žene, 2 djeteta). Tu se javlja element mongolskog stanovništva i s tim povezana cirkularna deformacija. Porijeklo 

Kenkol grupe nije poznato. Neki je smatraju hunskom. 

Pojava ovog običaja ∼200. kod iaranskih Sarmata-Alana (stepe između Kaspijskog mora i ušća Dnjepra) veže se za 

utjecaj Kenkol grupe s istoka. Krajem 4. i poč.5.st. prodorom Huna ova se tradicija širi na zapad i jug (Bospor, 

Krim, Mađarska) i Huni je prihvaćaju. Tradiciju prihvaćaju i Goti na Krimu. U srednjoj Europi umjetno 

deformirane lubanje pojavljuju se u 1.pol.5.st., u Atilino doba. Ovi oblici lubanje nisu toliko deformirani kao ranije 

u mongolskih naroda. Langobardi su također preuzeli tradiciju umjetno deformiranih lubanja i prenijeli u Italiju u 

nekoliko nalazišta. I u Gepida je poznata ta tehnika u Vojvodini i Sloveniji. U Avara nije poznata tehnika umjetno 

deformiranih lubanja. Kod Istočnih Gota ova tehnika se zadržala do 6.st. 

Analiza datiranja pojava umjetno deformiranih lubanja dovodi do zaključka da se širenje običaja odigravalo od 

centralne Azije prema srednjoj Europi i to je trajalo pola tisućljeća. U srednjoj Europi su samo Langobardi, 

Thürinžani i Burgundi preuzeli taj običaj (samo kao žensku modu).Raspadom hunskog carstva nestaje i ovaj običaj. 

Nalazišta: 1) Heilbronn, 2) Beč, 3) Niederolm, 7) Bangert, 8) Szekeliudvarheli, 9) Csongrad, 10) O-Szony, 11) 

Velem St.Vid, 12) Kerč 

9

ISTOČNA METALNA OGLEDALA 

Werner donosi pregled razvoja metalnih ogledala u južnoj Rusiji 

(Kavkazu) do njihove pojave u nekim djelovima Europe. Ruski 

arheolog P.Rau 1926. je napisao kratki pregled “O povijesti južnih 

ruskih brončanih ogledala”, u kojem donosi da su ona preuzela 

princip oblika jonsko-skitskih ogledala. To je južnoruski tip. → 

To su kružne metalne ploče s postrance postavljenom drškom. To je 

ogledalo promjera 5-6 cm, izliveno iz bronce s privjeskom postrance 

i rupama za učvršćivanje drvene drške (česti trofej u južnoj Rusiji u 

ženskim grobovima na donjoj Volgi, u Kerču i području Kubana). 

Stražnja strana ogledala je većinom plastično ukrašena, a ukras ne 

služi samo kao dekor, već i kao ideogram nekog simbola. To je 

karakteristično ogledalo 3. i 4.st. u južnoj Rusiji. Taj je tip oko 400. s 

potiskivanjem narodnih grupa od Huna iz stepa sjevernog Kavkaza 

ušao i u dolinu Kavkaza. 

Još prije ovih ogledala postojao je na Donu i na donjoj Volgi jedan novi tip ogledala, koji je oblikom pripadao 

←obitelji istočnih nomadskih ogledala, tip Mošary. Na stražnjoj 

strani ovih ogledala je bio izliveni linearni ukras, a prednja strana, 

koja je služila za ogledavanje je glatka. Ušica u sredini ploče 

ogledala, na mjestu bočne drške, označava temeljnu promjenu 

konstrukcijskog principa. Ova ogledala vuku porijeklo iz Kine-Han 

razdoblje u prvom tisućljeću prije Krista. 

Sastav metala malobrojnih ogledala tipa Mošary nije poznat, ali velik 

broj ogledala s ušicom, koja se u 5.st. iznenađujući skladno susreću u 

sjevernom Kavkazu, južnoj 

Rusiji i Podunavlju, izlivena su 

iz legure bijelog bakra bogatog kositrom. U pogrebnom materijalu Rusije i 

Podunavlja spadaju ogledala s ušicom uvijek u grobne priloge žena. 

U Rusiji i Podunavlju nalaze se ogledala tipa Čmi-Brugetio. S tim tipom → 

obuhvaćena su ogledala s ušicom, s poput ljestvi podjeljenim rebrastim 

zonama oko slobodnog ili rebrastog srednjeg polja. U Podunavlju je tip Čmi- 

Brugetio zastupljen s 28 primjeraka i 25 nalazišta. U Rusiji je pronađeno 7 

nalazišta. Ovi nalazi smatraju se ostavštinom Istočnih Gota u Podunavlju. Jedino grob “Straže” prema 

antropološkim zaključcima nije germanski i dokazuje da je taj tip u upotrebi i u europskih Huna. Primjeri iz 

Podunavlja, tipova Čmi-Brugetio sastoje se od legura koje sadrže velike količine srebra i kositra. Jedino iz nalazišta 

Novih Banovaca izvršen je pregled metala ogledala koji se sastoje od 65% bakra, 27% kositra, 7% olova i 1% 

primjesa. 

Metalna ogledala u istočnoj Aziji bila su kao grobni prilozi pravilo, i u muškim i u ženskim grobovima. Ona imaju 

dvostruku ulogu: dio su toaletnog pribora, a pripisuje im se i magična moć. 

Nasuprot južnoruskim kavkaskim primjercima, skoro sva ogledala s ušicama iz Podunavlja ukoliko su nađena u 

grobovima, su razbijena ili pokapana u dijelovima. To se primjećuje kod hunskog groba iz Straže, gotskih grobova 

Lam, Balsa, Zalkod, Tiszoloek; Mod, Miszla, Kosino-Mozokoszany, Košica-Kašan, Untersiebenbrunn, Loa, kod 

moravskih grobnih nalaza iz Rokšica i Vicemilica i kod gepidskih i langobardskih ženskih grobova. Ta razbijena 

ogledala dokazuju da to nisu slučajni nalazi već su namjerno ritualno razbijeni i stavljeni u grob. Običaj razbijanja 

ogledala bio je kod Huna i Germana iz Podunavlja u 5.st. jednako raširen. Ugašen je poč.6.st. kada su nestala 

ogledala s ušicama i ogledala kao grobni prilozi. 

Grčki tip zamjenjuje kod Skita i Sarmata Mošary tip u 4.st. 

Tip Karpovka-St.Sulpice je raširen u Rusiji u 7.st.. stražnji ukras je sedam koncentričnih rebara. 

Bogatije ukrašen tip Čmi-Brugetio je tip-Berjozovka-Carnuntum-Moedling. To je ukras u obliku ljestvi ili cikcak 

rebrasti ukras postavljen u dvije koncentrične zone oko sredine ili je zamjenjen jednostavnim radijalnim, 

odnosno kukastim ukrasom. 

Prodiranje nomadskih ogledala duž Dunava u Mađarsku, donju Austriju i Moravsku bilo je povezano s prodiranjem 

hunske vlasti 5.st. Između deformacije lubanja i ogledala s ušicom postoji iznenađujuća srodnost do u pojedinosti: 

povezanost s mongolsko-hunskim elementima (Straže), spoj obiju pojava u nekim nalazištima (Loa, Rokšica, 

10

Vicemilice), pojava na mjestima kasnorimskih utvrda na Dunavu (Sucidava, Almus, Burgenae, Brigetio, 

Carnuntum) i preuzimanje istočnih formi ogledala u Atilino doba u Mađarskoj, donjoj Austriji i Moravskoj od 

strane Germana pod Hunskim vrhovništvom. Neka istočna ogledala s ušicom iz avarskih i staromađarskih nalazišta 

u Mađarskoj potvrđuju povezanost oblika ogledala i priloga ogledala s hunskim nomadima koji su iz istočnih stepa 

provalili u Evropu. 

ZLATNE I SREBRNE NAUŠNICE (KARIČICE) 

To su naušnice jednostavnih oblika i pripadaju istočnom bogatstvu oblika 5.st. 

nađene su i u muškim i u ženskim grobovima. Javljaju se u 5.st. i šire se s istoka. 

Šire se s donje Volge i Kavkaza prema srednjoj Europi i povezuju se s izgradnjom 

Hunskog carstva (kao i širenje nomadskih ogledala s ušicom). 

Kao materijal korišteni su masivni srebreni ili zlatni štapići. Naušnice su 

sastavljene od štapića stanjenih pri kraju i presavijenih u polumjesec (tip na 

lokalitetima Levice-Leva, Marcheg (Untersiebenbrunn)). Vjerovatno se radi o formi naušnica koja je nastala u 

istočnorimskom radionicama 4.st., a koje su se u 5.st. iz bosporskih gradova proširile na zapad, sjever, istok. 

U zatvorenim grobovima su te jednostavne naušnice većinom u sklopu nakita koji je ukrašen šarenim umecima 

stakla i dragog i poludragog kamenja u polikromnom stilu 5.st. To su nalazišta: Špirovo, Pokrovsk-Vochod, 

Rodensk, Giljoč, Kerč, Loa, Untersiebenbrunn. Možemo spomenuti da su se naušnice nalazile i u muškim hunskim 

grobovima. 

Podgrupu ovog tipa naušnica čine bogatije naušnice s bojanim umecima u obliku polumjeseca. Nalažene su 

samo u ženskim grobovima na donjoj Volgi, u Permu i Akmolinskim stepama. Taj tip je preuzet u 1.pol.5.st. od 

Germana koji su živjeli u Atilinom carstvu u Slovačkoj, donjoj Austriji i Moravskoj. U Rodensku je isto tako kao u 

Šipovu kombinirana jedna naušnica od plemenitog metala s jednom 

od bronce, što izgleda kao ritualni običaj kod sahranjivanja. Nakon 

pada Hunske vladavine isto su se tako malo zadržale kao i umjetna 

deformacija lubanja i metalnih ogledala. 

MAGIČNI PRIVJESCI MAČA 

Upotrebu ovih magičnih privjesaka na maču možemo pratiti od 

Tienšana (istočnih stepa) do britanskih otoka, od ∼800. Imale su 

ulogu amuleta koji pojačava djelotvornost oružja. Običaj je iranski, 

a srednju Europu se prenosi s koncentracijom hunske moći u 5.st. 

Ovaj ukras dolazi s istoka, iz Kine na sarmatsko-alansko područje. 

Privjesci ili perle su bile od raznog poludragog kamenja (nefrit i 

kalcedon), staklene paste, gorski kristal, jantar… Perle bi bile 

obješene za mač ili bodež ili iznad kružnog balčaka mača i bodeža. 

Te perle su vjerovatno imale neku funkciju pričvršćenja uz korice 

uz to što im se pridavala magična moć. 

Prva pojava smješta se u rani stupanj sarmatske kulture, u kurganu 

Pochorovka u Chaloveru iz 1.st., kurgan iz Kara-Oba (privjesak u 

obliku orlove glave na prstenastoj podlozi, kožnim remenom 

pričvršćen za balčak željeznog mača). Dakle, javljaju se kod 

Sarmata-Alana, Parta i Jaziga. 

Tek 5.st. donosi bogatije sahrane s perlama ili privjescima mača. 

Uz jednostavne perle sada se koriste i almadinima ukrašena zlatna 

dugmad, na čijoj je stražnjoj strani kuka probušeni metalni čavlić koji je provučen za perlu i služi za njezino 

učvršćivanje. 

Polikromni stil 5.st. i velika upotreba zlata raširila se i na privjeske mača. Rasprostranjenost je sada od Tienšena do 

srednje Rajne. Groblja iz Borovoja u Kazahstanu, Jakuszowice kod Krakova, Walfsheima u Rheinhessenu i 

spaljeni grobovi iz Novogrigorijevke i Pecz-Uezoega odražavaju rasprostranjenost Atilina carstva i povezuju se s 

njegovim vodećim slojem. Ovaj običaj sa perlama ili privjescima preuzimaju narodi Europe: Gepidi, Langobardi, 

Franci, Alemani, Anglosasi. Dok se za Gote, bilo Istočne bilo Zapadne, ne može govoriti o privjescima jer oružje 

se u Gota nije stavljalo kao grobni prilog i kao takvi se ne poznaju. Kod Thürinžana, Alemana, Franaka i Anglosasa 

održava se ovaj običaj pojedinačno do sred.7.st. 

U Hilderikovom grobu u Tournaiu je nađena velika probušena kugla od gorskog kristala. U Blučini je nađen 

kalcedonov disk, a sličan je nađen u Klein-Hünningenu. 

11

DVOSJEKLI DUGI MAČ S NAKRSNICOM (SPATA) 

U grobovima Alana sa Volge nalaženi su dugi dvosjekli mačevi. Ti dugi mačevi zamjenili su u istočnim stepama 

oko 200. ranije tu uobičajene kratke kružne mačeve. Ti mačevi su uske oštrice, dužine oko 1,15 m samo nisu imali 

prečku na balčaku tj. dršci za zaštitu ruku. Mačevi sa prečkom ili nakrsnicom vuku porijeklo od Perzijanaca. Ti 

dugi mačevi s poprečnim dijelom koji su nastali u 5.st. pod perzijskim (ili centralnoazijskim) utjecajem, dijele se na 

tri tipa koji se nalaze i u grobovima iz Hunskog doba u srednjoj Evropi. 

Prvi tip s željeznim dugim, preko oštrice stršećim četverokutnim poprečnim dijelom. Ovdje se može govoriti 

već o pravoj nakrsnici. Ovakvi mačevi nađeni su 

u grobnom nalazištu Jakuszowice kod Krakova, 

u Mađarskoj-Borsod i tri primjerka iz kosturnih grobova Beč-Leopoldau s privjescima od 

gorskog kristala, dužine oko 1 m iz Atilinog doba. 

Drugi tip predstavljaju mačevi na kojima su se zadržale eliptične ili romboidne brončane 

ploče na dršci, čiji su poprečni djelovi prekriveni organskom supstancom-drvo ili rog. Ovi 

mačevi su nađeni u nalazištima u Kerču, Blučinama u Moravskoj. → 

← Treći tip mačeva s nakrsnicom ima brončane ploče u obliku 

sanduka-drške koje su s vidljive strane ukrašene almandima u zlatnim 

kloazoniranim ćelijama. Nije samo drška predstavljala novitet u Atilino 

doba, već i česta upotreba zlata i poludragog kamenja za ukrašavanje 

drške i korica koji su u ovoj mjeri ranije bili nepoznati. Pokrov od 

zlatnog lima na koricama karakterističan je za neke mačeve koji potječu 

iz grobova vodećih ljudi Atilina carstva kao iz Novogrigorijevke, Pecz- 

Ueszoeg i Szeged-Nogyszeksoesa u Mađarskoj, Musljumova, 

Jakuszowice i Altussheima. Ovi raskošni mačevi u južnoj Rusiji i s poluotoka Taman, na 

zapadu iz Altussheima, imali su značajnu ulogu u izgradnji merovinških spata zlatne drške 

u Klodvigovo doba. 

JEDNOSTRUKI UDARAČKI MAČEVI 

Radi se o uskoj, sabljastoj, ravnoj oštrici s tupim stražnjim 

dijelom i drškom-zvanog i sax. To su mačevi dužine oko 

pola metra i širine 2-4 cm. Ti uski dugi udarački mačevi ne javljaju se prije 400. i 

prvo su bili rašireni u Atilinu carstvu i tada su ih preuzeli Franci i Alemani. Okoi su 

bogato ukrašeni. Iz grobova Atilinog doba iz Altussheima, Beč-Leopoldaua i 

Szirmabesenyia pored dvosjeklih mačeva nalaze se i jednosjekli udarački mačevi. 

Inače ove dvije vrste mačeva zajedno u grobu postao je prepoznatljiv znak za dobro 

opremljene merovinške grobove 6. i 7.st. Pored dvosjeklih dugih mačeva, sekundarno 

oružje koje se dodatno nosilo je dugi sax kao konjanička sablja. Ovi jednosjekli 

mačevi su u istočnim stepama najstariji poznati do sada, jer u kasnoalanskim 

grobovima prije 400. na donjoj Volgi još nije bilo udaračkih mačeva. Po tome se 

može zaključiti da su “sablje s ravnom oštricom” donijeli Huni s istoka, kao 

specifično konjaničko oružje. Nalazišta su: Levice u Slovačkoj, Tuzla na Tamanu, 

Hilderikov grob i grob iz Blučine. 

REFLEKSNI LUK S KOŠTANIM OJAČANJIMA NA KRAJEVIMA 

Istraživanja su mogla smjestiti ovo oružje već u 1.st.n.K, a njihov se izvor vidi kod 

lovaca u tajgama oko jezera Bajkal. U Mongoliji i Transbajkalu pronađen je luk iz 

l.st.n.K. koji se obično doznačuje istočnim Hunima (Hiung-Nu). Još Augustovi 

legionari su koristili ovaj luk dobivši ga preko Ponta sa istoka. 

Hunski luk spada u porodicu azijatskih lukova. Dužina mu je 1,40-1,60 m i njegovi 

krajevi i rukohvat u sredini bili su ojačani priljepljenim pločicama kosti. U pravokutnom isječku dužeg kraja bila je 

učvršćena tetiva, u polukružnom isječku kraćeg kraja bila je pričvršćena kod zag1avka. 

Domet mu je bio 200 m pa je donio prekretnicu u ratovanju. Tipični hunski luk napravljen je od drva pa su 

sačuvana samo koštana ojačanja. Drvo i rogovi bi u dugotrajnom procesu bili posebno pripremljeni i zajedno 

slijepljeni. Od lukova te vrste su u grobnim nalazima pronađeni samo koštani krajevi s urezima za prihvat tetiva i 

porub rukohvata. 

12

U srednjoj Europi su nalazi lukova iz Beč-Simmeringa i grob Blučina kod 

Brna datitaju se u Atilino doba. U srednju Europu ga donose Huni. U 

Blučini se nalazi jedini germanski primjerak složenog luka iz hunskog 

doba. Nijedan merovinški grobni nalaz kasnog 5. ili 6.st. nije dao nalaze 

koštanih pločica refleksnog luka što je dovoljan dokaz da ovo oružje nije 

preuzeto od Germana. Tek kada su 568. Avari donijeli u srednju Evropu 

refleksni luk, nalaze se pojedinačni primjerci upotrebe tog oblika luka kod 

Langobarda, Alemana i Franaka. → 

Sa složenim lukom bile su, u hunsko i avarsko doba, stalne strijele s 

željeznim trobridim vrhom. Koristio se i okovani luk od iskucanog 

zlatnog lima, ali samo kao pogrebni prilog. Klinasta trobridna strijela 

ostaje često povezana sa bitno uspješnim refleksnim lukom svojom 

velikom snagom probijanja. Ta uspješnost luka i trobridnih strijela dala je 

Hunima velike vojne uspjehe. 

DRVENA NOMADSKA SEDLA 

Kod nomada azijskih stepa imalo je 

sedlo tisućugodišnju prošlost. Refleksni 

lukovi (glavno oružje konjanika) i 

način borbe zahtjevali su čvrstu 

povezanost s konjem koju je samo sedlo 

moglo pružiti. Sedlo je bilo napravljeno od drvenih sedlenih listova sa strmim 

stožastim čeonim ukrasom ispred sjedala i plosnatim prema gore stršećim 

stražnjim čeonim ukrasom iza sjedala. Sedlo može biti ukrašeno sa metalnim 

←pločama od iskucanog lima. Zlatne ploče su mogle biti ukrašene ljuskama i na 

krajevima imaju ornament od valovitih linija i od malih izbočina izrađene 

trokute koji su brončanim zakovicama bili pričvršćeni za sedlo. U grobovima nalazimo samo brončane ili zlatne 

okove od lima (oni su služili kao grobni prilog, a ne za upotrebu). Na lokalitetu Šipovo u Derkulu nađene su dvije 

ploče od zlata ukrašene ljuskama i ornamentom te trokutima koji su zakovicama pričvršćeni za sedlo. Trokutne 

kopče sedla od zlatnog lima nađene su u nalazištima od Borojeva (Kazahstan) do Mundolsheima kod Strassburga 

što pokazuje maksimalnu hunsku ekspanziju pod Atilom (uvijek se radi o pripadnicima društveno vodećeg sloja). 

JAHAĆI BIČ (NAGAIKA) 

Upotreba drvenog sedla pretpostavlja po današnjem shvaćanju i postojanje stremena. 

Oni su trebali jahaču davati sigurnost (potrebni za gađanje iz luka s galopirajućeg 

konja). O postojanju stremena grobni nalazi Atilinog doba ne daju nikakav oslonac. 

Stremen od metala (željeza, bronce) prenijeti su tek od Avara u srednju Europu. 

Dakle ostaje otvoreno pitanje da li su Huni Atilinog vremena koristili stremen od 

organskog materijala ili ga uopće nisu poznavali. 

Ipak arheološki nalazi donose dokaz o jednom drugom važnom rekvizitu hunskih osvajača - o jahaćem biču 

(nagaici). Nagajka je za stepskog jahača bila jedino sredstvo za tjeranje konja, jer ostruge koje od helenističkog 

doba kod Grka, Rimljana, Kelta i Germana imaju isti zadatak, kod nomada konjanika nisu se upotrebljavale. Ostaci 

nagaika u grobovima su pretežno ostaci drva s brončanim zakovicama, brončane ljuske i prstenje s pojedinačnim 

ostacima kožnog omota i okovi na krajevima pruta. U grobovima Atilinog doba nalaze se u kurganu Šipovo 

(bronca i koža), Novogrigorijevka kurgani (srebro), Musljumova (zlatni kraj drške i zlatni okovi), Levica-Leva u 

Slovačkoj (srebrni kraj drške) i vjerojatno Szeged-Nagyszeksos (zlatni kraj drške i okovi). 

OGLAVNIK 

Prije i poslije hunske vladavine na širem Evropskom području s pokojnikom su se sahranjivali i njegov oglavnik i 

uzde, a ponekad i konj. 

Pored jednostavnog željeznog ulara sa šipkom za među zube, pojavljuju se i pojedinačni ulari s karikama ili 

okovima remena od srebra ili posrebrene bronce. Oglavnici koji su po bosporskom i perzijskom uzoru ukrašeni 

zlatom i dragim kamenjem, kakve je vidio Prisk na Atilinom dvoru, pojavljuju se tek u 5.st. i izgleda da ne 

nedostaju niti u jednom bogatom grobu Atilina doba. Najčešće se radi o porubu od zlatnog lima na tankoj 

13

ončanoj podlozi koji je neobrađen, s malo zakovica, pričvršćen na oglavnik bio → 

bi ukrašen utisnutim geometrijskim ornamentima ili ljudskim maskama, a često i s 

amandinima i jeftinim priljepljenim staklenim oponašanjem almandina. 

Posebno obilno su takvim prilozima opremljeni istočni grobovi: Šipovo, Nižnaja 

Dobrinka, Novogrigorijevka, Pokrovsk-Voschod, i zapadna nalazišta: Levica-Leva, 

Pecs-Ueszoeg i Szeged-Nagyszeksos. Kod ovih predmeta upadljiva je lomnost i 

nepotpuna tvrdoća pa ne izgledaju kao predmeti za svakodnevnu upotrebu. Tada se 

postavlja misao da su i oni kao npr. zlatni lukovi namijenjeni samo za sahranu. 

Masivni su bili samo ulari sa željeznim posrebrenim šipkama za među zube. 

Pritege ulara su bile drvene, brončane, srebrne sa zlatnim 

ćelijama i almandinima ili željezne s kaneliranom → 

prevlakom od zlatnog lima. Mnogostrukost materijala od 

kojeg se sastoje ulari karakteristična je za Atilino doba i 

pokazuje koju su vrijednost za vodeći sloj Hunskog 

carstva imali raskošni oglavnik i uzde. 

BRONČANI KOTLOVI 

Tipično su hunski proizvod. Javljuju se kao rekviziti konjaničkonomadskih 

grupa. Jajoliki kotlovi s okomitim, na rubovima postavljenim 

ručkama s tri izbočine su srednjoazijskog porijekla i nalazimo ih kod 

Volga-Alana, kubanskih Sarmati, Huna, na Tienšanu. Na lokalitetu 

Borovoje u Kazahstanu su nađeni poluloptasti s četiri drške, a negdje 

imaju i dvije. 

Zahvaljujući istraživanjima arheologa Tokoča, Alföldia, Nestora i 

Fetticha određuju se visoki brončani cilindrični kotlovi, koji se prema 

jednoj zatvorenoj skupini nalaza iz Hoeckrichta (Šleska) označavaju kao 

kotlovi tipa Hoeckricht, kao glavni hunski oblik 5.st. → 

Kotlovi su visoki između 45 i 88 cm i lijevaju se iz jednog dijela od bakra 

i bronce. Mogli su biti lijevani s nogom. Izlivene ručke koje se podižu vertikalno iznad ruba, ili su pravokutne s 

polukružnim izbočinama ili su ukrašenene gljivastim dodacima. 

Pronađeni su u ovim nalazištima (od istoka prema zapadu): Bijsk (Altai), Perm, Osoka (Simbirsk, kotao oko 60 cm 

visok), Engels-Pokrovsk (Volga), Stavropol (kotao visok 45cm s nogom), Ivanovka (Jekoterinoslov), Celei 

(Sucidova), Dessa (visok 54 cm), Toertel (Mađarska, visok 88cm), Kopos-Voelgy (Mađarska), Hoeckricht (Šleska, 

visok 55 cm), Cholan Soane (Francuska). 

Zbog težine i tanke forme mogli su se držati samo na šipkama ili na užetu. Ručke su pri tome služile kao uređaj za 

držanje, dok je za zatvaranje služio drveni poklopac. Njihova stabilnost naspram ostalim brončanim posudama 

činila je izlivene kotlove posebno pogodnim za nomadski način života. Kod brzog mijenjanja mjesta mogli su biti 

prenošeni na leđima konja, bez posebnog osiguranja. Oni su vjerojatno jednako upotrebljavani u sakralne svrhe kao 

i u svakodnevnom životu. Ostaju striktno povezani s 

nalazištima istočnih ratnika-konjanika i nakon pada hunske 

vlasti više se nigdje ne nalaze, čak ni u azijskim stepama. 

DIJADEME 

Dijademe je dio nošnje plemenitih žena. Imaju dugu tradiciju. 

U bogatim skitskim kurganima južne Rusije rijetko nedostaju 

dijademe. I u sarmatskim krugovima pronalazimo dijademe. U 

bosporskim radionicama u Kerču prave se vrpce od zlatnog 

lima tj. dijademe grčke tradicije u 3. i 4.st., a korištene su kao 

grobni prilozi tzv. mrtvačke krune. Dijadema iz Kerča 

povezana je statistički s dijademom iz Hoeckrichta (Šlezija) iz 

5.st. Takve dijademe iz Hoeckrichta nisu bile samo grobni 

prilozi nego su ih nosili i živi ljudi. ↑ 

Dijademe su vrpce od brončanog i zlatnog lima podijeljene u nekoliko vodoravnih i okomitih polja s ćelijama u 

obliku trokuta, rombova, krugova i kapljica ispunjenih poludragim kamenjem. 

14

Kao dio ženske nošnje nisu bile samostalne već su se nosile kao čeoni obruč za kape od tkanine ili za veo i zato se 

povezuju sa zlatnim sljepoočničarkama. Ovakve dijademe su pronađene od Kazahstana do Mađarske u nalazištima: 

Hoeckricht (ukrašena trokutastim, romboidnim i pravokutnim almandinima), Beryozovka kod Pokrovska (Volga), 

Šipovo, Vreche-Jabločno (Don), Kara-Agač (dijadema s ukrasom u obliku zvončića), Csorne (zapadna Mađarska), 

Kerč (čeonu ploču nadvisuje slika dvije ptice grabljivice s očima od romboidnih almandina), Kagalik kod Alma- 

Ate (istočnoazijski utjecaj, ukras od niza figura: ljudi-ptice jašu na feniksima, kozorozima, ovnovima, te guske u 

letu, medvjed, jelen, krilati konj,zmajevi-lavovi…). Možemo ih označiti sve kao ženske grobove bez ostataka 

oružja. U ovim ženskim grobovima nisu pronađene fibule, dok su u istovrernenim i po društvenoj ljestvici 

istovjetnim germanskim grobovima pronađene fibule, ali ne i dijademe pa se može zapaziti osnovna razlika u 

nošnji. Kod vodećih obitelji stepskih naroda od skitskog do hunskog razdoblja, takve su čeone vrpce odnosno kape 

bile važan dio ženske svečane nošnje. 

SIMBOLIKA ORLA I KULT MRTVIH 

Filigran iz Verchne-Jabločna (područje Dona) pokazuje stablo s pticom i heraldički → 

grupirane parove jelena i kozoroga. Stablo s pticom grabljivicom na krošnji pripada 

religijsko-povijesnom univerzalnom osnovnom motivu i temelji se na mezopotamskom 

prastarom mitu o drvu života. To je svjetsko drvo s nebeskim orlom, orlovo drvo kod starih 

Perzijanaca, u religijskoj slici kod starih Germana “sveznajući orao”, kod sjevernosibirskih 

plemena orao kao stvoritelj svijeta na vrhu šamanskog stabla. Jelen i kozorog imaju u 

umjetnosti ovih stepskih naroda veliku ulogu kao "totemi". Skitsko-sarmatski narodi su 

poznavali ovakve figurice. Kod njih se nalaze kao grobni prilozi kao u Ust-Labinskoya kod Krasnodara. 

Iz Atilinog doba samo nam je poznat motiv orla od svih zoomorfnih motiva. Raširenost je ista kao i kod ostalih 

konjaničko-nomadskih elemenata i nalazi se u muškim i ženskim grobovima društveno vodećeg sloja Huna. 

Najčešće se nalazi samo glava ptice grabljivice, a iznimno cijela ptice. Orao je sigurno već u Atilino doba imao 

veliku ulogu u umjetnosti Skita i Sarmata i bio je kod stepskih naroda centralne Azije važan slikovni motiv. 

Predmeti koji su ukrašeni orlovskim glavama su oružje, konjski ham, ogrlica, dijademe (predmeti koji su i u 

drugim periodima i kulturama nosioci simboličnih znakova). 

Predmeti ukrašeni orlovskim motivom iz Atilinog doba pronađeni su u slijedećim nalazištima: dijademe iz Šipova i 

Kerča nadvisuju dupli orlovi, u Kara-Agaču ukras s dvije orlovske glave, u Musljumovu je zlatna ogrlica na 

naglašenom mjestu ukrašena orlovom glavom, u ratničkim grobovima u Borovoje i Szeged- 

Nagyszeksos orlovske glave čine završetak zlatnog kloazoniranog jezička remena, u Beč-Leopoldau 

i Esztergam-Gran brončane kopče, u Szirmabezenyau i na poluotoku Taman stavljene su orlovske 

glave na okov završetka dugog mača, u Pokrovsk-Voschodu na otvor korica, u Jakuszowicama i 

Kudinetu ukrašen je ular skupocijenog konjskog hama. Samo je ratničkom grobu Concesti kao 

kopča nepoznate upotrebe sačuvan zlatni kloazonirani primjerak kraljevske ptice u cjelosti. → 

Veliki značaj za konjaničko-nomadske grupe dobiva u Atilino doba te je utjecao na germansku 

okolinu, čak iako je kod nekih istočnogotskih plemena još prije provale Huna bio simbol moći. To 

možemo zaključiti po najstarijoj predodžbi orla na velikim zlatnim fibulama iz Petroassa-otuda se 

pretpostavlja da su Goti za vrijeme njihova boravka na području Ponta i prije susreta s Hunima 

preuzeli motiv orla. Motiv su mogli preuzeti i od Huna preko Sarmata na Pontu. S druge strane sigurno je da se u 

germanskim nalazima s Podunavlja i pograničnih područja motiv orla na pojavljuje prije 5.st. tj. kad i ostali nalazi 

Atilina kompleksa. Na zapadu kod Merovinga pojavljuje se stoljećima kasnije na stupnju zlatnih drški mačeva 

Hilderika i Klodviga, dok se u istočnogotskoj Italiji i zapadnogotskoj Španjolskoj koristi 

isključivo kao jedini zoomorfni motiv, kao i u Atilino doba. 

Atilodobni motiv orla kao kulturno-povijesni fenomen je samo sekundaran. U prvom 

redu simbolika orla se temelji na religijsko-povijesnim iskazima. U svezi kulta mrtvih i 

sahranjivanjem možemo povezati još neke predmete. To su ornamentalne kopče od → 

bronce presvučene zlatnim limom s iskucanim bradatim muškim glavama u nizu, a činile 

su vjerojatno porub konjskog hama. Ovi nalazi potječu iz istočnih nalazišta hunskog razdoblja. Kod svih sahrana 

nalaze se kao prilozi: sedla, stremeni i konjski ham-nerijetko su brončani limovi na ovim 

←predmetima bili ukrašeni ljuskama. I drške kopalja i cipele pokojnika ponekad su 

presvučene ljuskastim limom. Prilozi sedla, oglavnik i dr. odgovaraju običajima 

centralnoazijskih konjaničkih naroda, oni su vjerovali da se orlova moć može magijski 

pretočiti na sedlo i druge predmete. 

15

U kurganu Ust-Labinskoya kod Krasnodara su 1902. nađene tri pozlaćene 

brončane figure: kozorog, jelen i ptičje drvo koje nosi dvoglavi kozorog. → 

Prišivanje zlatnih pločica različitog oblika na odijelo pokojnika bio je prvotno 

sarmatski običaj koji se povrerneno nalazi i u konjaničko-nomadskim i 

germanskim grobnim nalazima Atilina doba. Izgleda da su Goti ovaj pogrebni 

običaj preuzeli od Sarmata i Bosporaca još prije pojave hunskih grobova u južnoj 

Rusiji. 

KONJANIČKO NOMADSKA NOŠNJA 

Pretpostavlja se da su se žene odijevale slično kao one iz Kenkol grupe 

←Dalekog istoka. Iz Kenkol grupe odgovaraju haljine / surke. Haljine u 

obliku košulja, koje su se nosile kao gornje 

odijelo, na sredini tijela bi se vezivale 

kožnim remenom ukrašenim zlatom, s 

kojeg bi ponekad visjeli tri ili više sporednih 

remena. → 

Fibule koje se sporedno pojavljuju u 

nalazištima 5.st. spadaju dijelom vezu sa 

Volga-Alanima, kao nalaz iz Musovljeva, 

dijelom su preuzete od starorimskih odjevnih 

fibula u Podunavlju kao u grobovima 

Walsheima i Blučine, a koriste se za spajanje krajeva plašta. Općenito u 

ratničkim grobovima Atilina doba 5.st. nema fibula. 

U muškim grobovima nije ostao sačuvan nikakav tekstil, ali su za 

pretpostaviti do koljena duge košulje od svile i hlače s mekanim kožnim čizmama. Muškoj su košulji pripadale i 

vezice za cipele s zlatnim kopčama i jezičci remena. Nošnji još pripada i nakit tj. masivne zlatne ogrlice i od 

zlatne žice izrađeni lančići bili su naručito ukras za muškarce, pojedinačno i za žene. Ženska sahrana iz Šipova 

sadrži jednu zlatnim limom prevučenu tordiranu ogrlicu od bronce. Prstenje je nađeno u mnogim grobovima raznih 

oblika i ukrasa. U ženski nakit još spadaju dijademe i naušnice sljepoočničarke o kojima je prije govoreno. Zlatne 

ogrlice i lančići nalaze se također u istovremenim germanskim muškim i ženskim grobovima i bili su kod nomada i 

Germana znak nižeg društvenog sloja. Etnička oznaka vladarskih grobova kod Huna ne može se čvrsto odrediti. 

Samo kod žena razlikuje se germanska nošnja s fibulama od hunskih bez fibula s dijademama. 

VLADARSKI GROBOVI I JEDNOSTAVNI RATNIČKI GROBOVI ATILINOG DOBA 

Konjaničko-nomadski grobni nalazi Atilina doba ne predstavljaju ni socijalno, ni etnički, ni grobnim ritualom 

jedinstvo što se prema povijesnim činjenicama ne može ni očekivati. Ako se uzima kao temelj zlatarsko carstvo i 

preobilni grobni prilozi, kao socijalni kriterij, tada se od vladarskih grobova odjeljuju, u Podunavlju, jednostavni 

ratnički grobovi nomadskog karaktera. Povezanost jednostavnih grobova s konjaničko-nomadskim komponentama 

Atilina carstva ističe se specifičnim oblicima oružja (dugi mač s nakrsnicom, sax, refleksni luk) ili antropološkim 

indikacijama. Dakle, arheologija dokazuje postojanje istočnih konjanika-ratnika u srednjoj Evropi u Atilino doba, 

ne samo malobrojnim vladarskim grobovima, nego i sa jednostavnim ratničkim grobovima. 

Ratnički grobovi su Habersdorf, Beč-Leopoldau, Beč-Semering. 

BOGATSTVO ZLATA I DRUŠTVENO-POLITIČKO STANJE 

U Atilinom carstvu zlato je potjecalo od enormnih rimskih tributa i iz pljački. S izuzetkom jednog solidusa u 

nalazištu Walfsheim nisu pokapane kovanice, iako su goleme količine zlatnog novca dotjecale iz tributa. Svo zlato 

pretapano je i preoblikovano u nakit za pojaseve, kopče, oružje. U skladu s političkim odnosima ovo zlatno 

bogatstvo prostiralo se na području atilodobnih vladarskih grobova od Kazahstana na istoku do Ufa i Perma na 

sjeveru, od Krima i ušća Dona do Mađarske i srednje Rajne, Šlezije i južne Poljske. Pored zlata rimskog porijekla 

bilo je i zlata iz sasanidske Perzije. U Atilinu carstvu rimske zlatne kovanice nisu kolale kao sredstvo plaćanja, već 

su bile plemeniti metal za luksuzne potrebe vodećeg staleža. 

16

RAŠIRENOST HUNSKOG PODRUČJA VLAST I UDALJENE VEZE 

Raširenost hunske vlasti možemo pratiti po raširenosti vladarskih grobova vodećeg staleža Atilinog carstva. 

Povezanost podunavsko-mađarskih grobova s onima iz istočnih stepa s istovrsnim drvenim sedlima s ljuskastom 

prevlakom od zlatnog lima, zlatni luk, dijademe, ritual spaljivanja… tako je uska da je jedinstvenost sahranjenih 

osoba zagarantirana. 

Najistočniji nalaz su ženski grob iz Kara-Agača i ratnčki grob Borovoje iz Ahmolinske stepe. Na sjeverozapadu 

su nalazi Perm, Musljumov i Ufa. Na donjoj Volgi je koncentracija nalaza Šipovo, Engels (Pokrovsk-Vochod), 

Fedorovka, Berjozovka. Zatim na donjem toku Dnjepra spaljeni kurgani: Novogrigorijevka na Konki, Verche- 

Jabločno, Ščerbataja-Kotlovine, Tiligula itd. Na jugu su Zdvižensk i Kurdinetov. 

U riječnom sistemu Dunava leže vladarski grobovi Concesti i mađarsko-slovački grobovi: Szeged-Nagyszeksos, 

Pecs-Ueszoeg, Levica-Leva, Csorna. Jednostavni grobni nalazi i u Bečkoj Kotlini i u Straži kod Piestany 

predstavljaju, kao glavni prometni put, vezu prema vladarskim grobovima Hoeckricht u Šleziji i Jakuszowice kod 

Krakowa. Oba ova vladarska groba nesumljivo su svjedočanstvo hunske vladavine u porječju Odre i Visle. Puno je 

teže odrediti zapadna nalazišta kao Mundolsheim kod Strassburga, Walfsheim i Altussheim u području srednje 

Rajne (hunskodobni grobovi na temelju stila zlatarskih radova koji su nastali između 420. i 450.). U ova dva 

nalazišta su pronađeni pektoral i nakrsnica mača iz Perzije što pokazuje povezanost Atilinog carstva sa udaljenim 

mjestima. Tako se u vladarskim grobovima Atilina doba nalaze predmeti iz cijelog svijeta: pretopljeno rimsko 

zlato, kasnoantičke srebrne posude, perzijski nakit i komadi oružja, gorski kristal s istočnog mora, čaše 

južnoistočnih radionica, zlatarski rad pontskih radionica i indijski i srednjoazijski almandini. 

17

NALAZI 5.ST. NA PODRUČJU VOJVODINE S POSEBNIM OBZIROM NA KARAVUKOVO 

Povijesna skica prostora današnje vojvodine na prijelazu iz kasne antike u rani srednji vijek 

Područje Vojvodine se od početka naše ere definitivno našlo pod vlašću Rima i tako je ostalo sve do kasne antike, 

odnosno vremena prvih valova velike seobe naroda. 

Ovo se područje sve do upravno-administrativnih reformi Dioklecijana (285-305.) nalazilo u sastavu provincije 

Panonie, a dijelom i Moesie. Spomenutim reformama Carstvo je podjeljeno na četiri velika područja pod vlašću 

dva augusta i dva cezara (tetrarhija, 293.). Dioklecijan je upravljao istočnim dijelom carstva iz prijestolnice u 

Nikomediji, u maloazijskoj Bitiniji, dok je cezaru Galeriju na upravu pripao Ilirik s prijestolnicom u Sirmiumu. 

Time je vojvođanski prostor sa Sirmiumom postao jedan od političkih centara rimske države za neko vrijeme. 

Zapadnim dijelom Rimskog carstva upravljao je august Maksimijan iz Mediolana, dok je Galijom iz Augusta 

Trevorum (Trier) upravljao cezar Konstancije. 

Dioklecijan je podijelio Carstvo u 104 provincije i 12 dijeceza s vikarima na čelu. Sada su stvorene četiri panonske 

provincije: Panonia Savia s administrativnim središtem u Sisciji, Panonia Secunda sa središtem u Sirmiumu, 

Panonia Prima sa središtem u Savariji (Szombathely) i Panonia Valeria sa središtem u Sopianama (Pečuh). Ove 

su provincije ušle u sastav dijeceze Panonia, dok su istočni krajevi današnje Vojvodine ušli u sastav dijeceze 

Moesia. Panonske su provincije pripadale prefekturi Italije. U vrijeme Konstantina Velikog (306-337.) od ovih je 

područja stvorena prefektura Illyricum, odnosno Illyria. 

Velikom podjelom Rimskog carstva 395. na Istočno i Zapadno, nova je granica zapadne krajeve današnje 

Vojvodine ostavila na zapadu, a ostali su krajevi pripali Istočnom Rimskom carstvu. 

375. Huni su provalili kroz vrata naroda na europsko tlo i time pokrenuli veliku seobu naroda. Već 376. Zapadni 

Goti, dio Istčnih Gota i Alana, s odobrenjem cara Valensa prelaze dunavski limes kod Silistrije. Krajem 4.st. Huni 

su prešli Karpate i prenijeli centar svoje države u Panoniju. 377. zabilježeno je da su hunske prethodnice upadale 

na tlo Carstva u sklopu svojih pljačkaških pohoda. 401. Zapadni Goti su se iz područja Mezije i Epira, preko 

Panonije, uputili u Italiju, da bi 410. opljačkali i sam Rim. 

Početkom 5.st. pod hunskom dominacijom nalazila su se mnoga sarmatska, germanska i slavenska plemena: 

Hazari, Anti, Alani, Istočni Goti, Gepidi i drugi. Njima od 434., a samostalno od 445. vlada Atila. Centar njegove 

države bio je između Sente i Segedina u gornjem Potisju. Ugovorom s rimskim vojskovođom Aecijem Huni su u 

svojstvu saveznika 424/25. dobili provinciju Panoniu Valeriu, u vrijeme istočnorimskog cara Teodozija II (408- 

450.). Već 441. Atila pljačka po Moesiji, osvaja Sirmium i Singidunum. 

Poslije smrti istočnorimskog cara Teodozija II 450., njegov nasljednik Marcijan (450-451.) i zapadnorimski car 

Valentinijan III. (425-455.) odbijaju plaćanje tributa i druge Atiline zahtjeve. Do odlučne bitke došlo je 451. na 

Campus Mauriciacus gdje su Huni poraženi od Rimljana i njihovih saveznika, kao i 453. na nama nepoznatoj 

rijeci Nedao od antihunske koalicije barbarskih naroda. Iste godine umro je i Atila, a hunska se država raspala. Do 

469. posljednji ostaci Huna napustili su Panoniju i Europu i vratili se u srednjoazijske stepe. 

U sporazumu sa carem Marcijanom poslije hunskog sloma su teritorije današnjeg Srijema, Baranje i drugih 

pripadajućih zemalja sa Sirmiumom kao glavnim centrom, pripale Istočnim Gotima u svojstvu federata. Bilo ih je 

i u Trakiji i Moesiji gdje su dobili privolu istočnorimskog cara Zenona (474-491.) da se nasele. Srijem naseljavaju 

Gepidi, a i ostali barbarski narodi preplavljuju prostore raspadajućeg Rimskog Carstva. 

488. Istočni Goti prolaze kroz Srijem i kreću prema Italiji gdje će 493. osnovati svoju državu koja će osim Italije, 

obuhvatiti Dalmaciju i Panoniju. 

Vojvođanski će prostor postati granica između Istočnogotske države i Istočnog Rimskog Carstva i kao takav će ući 

u 6.st. Gepide iz Srijema i Banata Istočni će Goti na samom početku dovesti pod svoju vlast, a 510. Srijem će 

predati istočnorimskom caru Anastaziju I.(493-518.). 

Tijekom 6.st. na vojvođanskom će području boraviti mnogi barbarski narodi od kojih će Avari krajem stoljeća 

konačno uništiti i posljednje ostatke kasnoantičke civilizacije na ovom tlu. 

Hunskodobna materijalna kultura na tlu današnje vojvodine 

1.pol.5.st. na tlu današnje Vojvodine i šire, na području čitave Panonije, u arheološkom i povijesnom smislu 

obilježava hunska dominacija. Huni sa njima potčinjenim narodima na ove prostore u materijalnoj kulturi, kao i u 

ekonomiji i drugim aspektima života, donose novine. To se posebno ogleda u nakitu polihromnog stila. Huni su 

ovaj stil donijeli s pontskih obala, međutim, oni nisu bili jedini nosioci. Tu jos moramo ubrojiti i njima pokorene 

narode: Istočne Gote, Gepide, Skire, Alane... 

Zbog sličnosti materijalne kulture (barem većeg dijela) često je teško izdvojiti arheološke nalaze tog doba prema 

etničkim karakteristikama njihovih nekadašnjih nosilaca pa mnoge nalaze iz 1.pol.5.st. zovemo hunskodobnima. 

18

U ovu grupu nalaza, koje prvenstveno povezujemo uz Hune i njima podložne narode iz 1.pol.5.st. Tu spadaju: 

fibule s unazad povijenom nogom, lijevane lučne fibule (u Panoniju ih donose Istočni Goti oko 400.), fibule 

oblika cikade (tijekom 4. i 5.st. u Europu ih donose Huni iz središnje Azije, porijeklo im je magijsko jer se 

povezuju s kukcima srednjoazijskih stepa koji reagiraju i na najmanji zvuk opasnosti što je bilo dragocjeno za 

nomade pri čuvanju njihovih stada), prstenje, naušnice s poliedarskim i drugim privjescima, perle i ogrlice kao 

sastavni dio nakita, narukvice i privjeske kao opće kulturno dobro kod Germana, pojasne kopče (posebno bogate 

i karakteristične kod germankih naroda Atilinog vremena), kopče za obuču i dr. 

Od oružja i ratne opreme za ovo vrijeme najkarakterističniji nalaz su spate (dvosjekli mačevi) i njihove korice koje 

su do kraja hunske dominacije nosili, izgleda i Huni i njima pokoreni narodi. Ovdje ubrajamo i koštana ojačanja 

refleksnog luka te dijelove kožnog biča koji je bio karakterističan za same Hune. 

Od ostalih nalaza znakovite su keramičke posude, brončani lijevani kotlovi (nisu značajno prisutni na tlu 

Vojvodine), nomadska metalna ogledala koja su pri pokapanju služila u ritualne svrhe, pojasne 

pređice te, ponekad, i ženski toaletni pribor. 

Nalazišta i nalazi-analiza 

1) Šurjan- slučajan, vjerojatno grobni nalaz, lučna fibula s polukružnom glavom i romboidnom→ 

nogom, između luka i noge prsten od žice kružnog presjeka. Fibula je srebrna, izrađena tehnikom 

lijevanja. Datira se u vrijeme oko 400. i pripisuje se Istočnim Gotima. 

2) Zmajevo, lokalitet nepoznat. Slučajan nalaz ženskog 

groba pronađenog 1906. bez bližih podataka. Pronađeno je 

nekoliko zanimljivih nalaza: par ukosnica-igala.Izrađene→ 

su od zlata, a ukrašene stiliziranom ptičjom glavom. Glave 

su plošno iskucane sa prstenom za oko. Ovakvi primjerci sa stiliziranom ptičjom glavom češći su u 

alanskim nekropolama. 

Kopča luksuzne izrade od srebra. Sastoji se od pređice i lijevanog trna, a okov je od iskucanog, → 

dijelom pozlaćenog lima. Trn se završava u obliku stilizirane zmijske glave. Oštećeni okov bio je 

ukrašen ornamentom gdje su bila aplicirana amaldinska zrna uokvirena u zlatu. 

Pronađen je i par lijevanih naušnica od zlata s poliedarskom jagodom. Naušnica je djelomično 

kanelirana. 

Nalazi se pripisuju Istočnim Gotima, a datiraju se u sred.5.st. 

3) Neštin, lokalitet nepoznat. Slučajni nalazi bez bližih podataka. 

Kopča s produženim trnom i okruglim okovom podijeljenim na ćelije, zlatna, ulošci od 

poludragog kamenja nedostaju. Okov je podložen iskucanim zlatnim limom. Pređica je 

lijevana. Radi se o hunskoj ili istočnogotskoj kopči za obuću, rađenoj u kloazoniranoj 

tehnici pontskog polihromnog stila 1.pol.5.st. Česta je u bogatim grobovima 

hunskodobnog vremena, posebno kao modni rekvizit Atilinog vremena. 

4) Novi Banovci, lokalitet Purger, nekad rimska utvrda. Brojni slučajni nalazi. 

Nomadsko ogledalo od legure bakra, olova i kalaja, izrađeno tehnikom lijevanja. Osim ovog, pronađena su još 

četiri fragmenta sličnih ogledala, ritualno razbijenih. Nomadskog su 

porijekla iz srednje Azije ili s Kavkaza. Najčešće ih pronalazimo kod 

Huna, Alana pa i Gota. 

← Fibula oblika cikade, lijevana, izrađena od srebra. 

Fibula u obliku cikade, lijevana, izrađena od bronce. → 

← Okovi u obliku cikade, pronađeno ih je pet komada, izrađeni su od 

bronce tehnikom lijevanja. Imala je zakovicu i trn za pričvršćivanje, variraju 

u plastičnosti izrade. Na dva primjerka nedostaje trn. 

Pripisuju se Hunima ili Istočnim Gotima, a datiraju se u prvu pol.5.st. 

Lučna fibula izrađena tehnikom iskucavanja 

od slabog od srebrnog lima. Na poleđini → 

poprečna os omotana srebrnom žicom. 

Pripisuje se Istočnim Gotima, pontsko-podunavskog je oblika a datira se u 

1.pol.5.st. 

19

Lučna fibula izrađena lijevanjem od slabog srebra (1), istočnogotska, pontsko-podunavskog 

oblika, a datira se također u 1.pol.5.st. 

Lučna fibula izrađena od bronce tehnikom lijevanja. Nedostaje dio noge. Na glavi ukrašena 

ornamentom kružića s točkom (2). Datira se u kasno 5.st., a pripisuje se Istočnim Gotima ili 

Gepidima. 

Lučna fibula rađena od bronce tehnikom lijevanja, pronađena 1961., thürinškog oblika glave 

sa srednjoeuropskim oblikom noge. Vjerojatno predstavlja import sa područja Češke ili 

Thüringije. Možda je kasnoantičkog provincijalno-rimskog ili markomanskog porijekla (3). 

Datira se na kraj 5.st. 

Lučna fibula (4), izrađena tehnikom lijevanja, brončana. Sredina glave fibule ukrašena je sa 

tri plastična trokuta. Pripisuje se Gepidima ili Istočnim Gotima, a datira se u kasno 5.st. 

Fibula oblika slova E (5) s ptičjim glavama na krajevima, izrađena i ukrašena tehnikom 

lijevanja i rovašenja od bronce. To je rijedak oblik ptičje fibule, po stilu srodan 

langobardskim ptičjim S-fibulama s brazdasto rovašenim trupom. Radi se o langobardskom 

nakitu, ali prije odlaska Langobarda u Italiju, možda u upotrebi Gepida. Datira se u 6.st. 

Fibula oblika orla, bronca, lijevanje (6), ukrašena koncentričnim kružićima s točkama; 

zatvarač na poleđini jako je povišen. Radi se o nalazu čija se izrada temelji na kasnoantičkoj 

provincijalno-rimskoj tradiciji, nastao vjerojatno tijekom 5.st. 

5) Zmajevac 

6) Bočar-Gepidi 

Materijalna kultura 2.pol. 5.st. na tlu današnje Vojvodine 

Za razliku od 1., u 2.pol.5.st. na području današnje Vojvodine, odnosno Panonije, više ne nalazimo dominaciju 

jedne etničke skupine. Sada se niz naroda oslobađa od hunske vlasti i teži ka osnivanju vlastitih državnih tvorevina. 

To se posebno odnosi na Istočne Gote i Gepide. 

Koncentracija većine nalaza seobe naroda iz ovog perioda jasno se vidi uzduž i oko panonskog i gornjomezijskog 

limesa. Istočnogotske nalaze možemo pratiti unutar i duž rimskih utvrda na desnoj obali Dunava, a mjestimice i na 

lijevoj obali, osim toga i u Srijemu (na ušću Save). 

Prema arheološkim kriterijima Istočni Goti su samo reducirano etnički jasno određeni i to zahvaljujući grobnim 

nalazima ženske nošnje. Istočnogotski muški grobovi su, s obzirom na grobne nalaze i nalazišta gotovo anonimni 

jer Istočni Goti nisu polagali u muške grobove oružje niti drugu opremu. 

Ne obazrivši se na elemente materijalne kulture koje su germanski osvajači ostavili, a preuzeli su ih od 

romaniziranog starosjedilačkog stanovništva, za Istočne Gote je u ženskim grobovim karakterističan nakit 

pontsko-danubijskog porijekla. Tu spadaju parovi lučnih fibula od srebrnog iskucanog lima te njihove lijevane 

imitacije, u Karpatskoj kotlini češće većih dimenzija. Takve su fibule nađene na podunavskom tlu sredinom i u 

2.pol.5.st. S obzirom na prostorni položaj nalazišta, opravdano je smatrati da su ovu istočnogotsku ukrasnu formu 

koristili i Gepidi. Za Istočne Gote i Gepide i njihove ukrasne predmete ovog vremena karakteristične su guste 

spiralne vitice i trokutići u vidu ornamenta, izvedeni dubokim rovašenjem na fibulama i pojasnim kopčama. 

U nalazištima ovog perioda također nalazimo križne, pločaste i dvoglave fibule, naušnice, dijademe, prstenje, 

narukvice, ogrlice, perle, privjeske, ukosnice, pojasne kopče… 

Od oružja i ostale vojne opreme najkarakterističniji su šljemovi, strelice, koplja, spate, štitovi, konjske žvale i sl. 

Oružje smo skloniji pripisivati gepidskim i drugim ratnicima (Istočni Goti u svoje grobove nisu bili skloni polagati 

oružje i ratnu opremu). 

Od ostalih nalaza možemo spomenuti keramičke posude, koštane češljeve, pređice, okove i zakovice, željezne 

noževe, pršljenove, ženski toaletni pribor, fragmente nomaskih ogledala, novac... 

U cijelosti gledano, arheološki nalazi s prostora Vojvodine iz vremena seobe naroda mnogo su 

siromašniji, manje raznorodni i manje tipizirani, te manje rasprostranjeni od nalaza s ovog 

područja koje datiramo u VI.stoljeće. 

Nalazišta i nalazi-analiza 

1) Kovin, lokalitet Park, slučajni grobni nalaz, uvjeti nalaza su nepoznati. 

Pronađen je dio okova kopče s orlovskom glavom. Na kvadratnom dijelu u kutevima su okrugla 

ležišta za amaldine, u sredini i na vratu orlovske glave krupan poludragi kamen, uokolo ukrasi, 

nedostaje pređica i trn. Okov je srebrni s pozlatom izrađen tehnikom lijevanja s rovašenjem. 

20

Nalaz je pripadao uništenom, vjerojatno gepidskom grobu. Pojedini komadi ovakvih kopči 

nađeni su u zatvorenim grobnim cjelinama nekropole Suuksu, s novcem bizantskog cara 

Heraklija (610-641.). Prema brojnosti i rasprostranjenosti ovih kopči vidi se da je centar njihove 

izrade bio Krim, odakle su se širile trgovinom. Dakle, ovdje se radi o pontskom importu s 

poč.6.st. 

2) Srpski Krstur, lokalitet nepoznat. Nalaz iz 1895. bez bližih podataka. 

Lučna fibula s romboidnom nogom, lijevana sa rovašenjem i nieliranjem, srebrna sa pozlatom. 

Glava fibule je ukrašena stiliziranom spiralnom mrežom, a luk cik-cak linijama od malih uboda. 

Po rubovima fibula je ukrašena bordurama nieliranih trokuta. Noga završava u obliku → 

stilizirane glave fantastične životinje. 

Nalaz se pripisuje Gepidima, a datira se u poč.6.st. 

Lučna fibula, fragmentarna, srebro s pozlatom, lijevana s rovašenjem. 

Glava fibule ukrašena je sa dvije spiralne volute. Na gornjem dijelu fibule 

su kružna ležista za amaldine. Nalaz se također pripisuje Gepidima s 

poč.6.st. 

← Zlatan prsten izrađen tehnikom lijevanja sa umetnutim amaldinskim pločicamal. Glava 

prstena je u obliku diska bogato ukrašena geometrijskim ornamentom sa polihromnim 

efektima. U centru diska je kupasto ispupćenje u vidu trokutastih ćelija sa amaldinima. 

Prsten pripada gepidskom grobu s poč.6.st. 

3) Stara Palanka, lokalitet Sapaja. Ovdje se radi o rimskom castrumu, bogatom raznovrsnim 

nalazima iz vremena kasne antike i seobe naroda, smještenom na Dunavu. Svi nalazi su slučajni. 

Fragmentirana ostruga, izrađena od bronce tehnikom lijevanja uz primjese željeza. Pripada tzv. → 

vandalskom tipu ostruga i to je jedini nalaz takve vrste (vandalskog porijekla) na tlu 

bivše Jugoslavije. 

Lučna brončana fibula izrađena tehnikom lijevanja. Kuka za uglavljivanje igle 

lijevana je zajedno sa fibulom. Istočnogotska je, a datira se u 5.st. 

← Nalaz za kojeg se pretpostavlja da bi mogao biti okov, izrađen od zlata, pokriven je ćelijama za 

ležišta pločasto brušenih amaldima. Po tehnici i bogatstvu izrade ovaj okov podsjeća na okove i 

privjeske iz Hilderikovog groba u Tournayu sa kraja 5.st. i privjeske naušnica iz grobnog nalaza 

Domagnano u Italiji. Nalaz se datira na kraj 5.st., a pripisuje se Istočnim Gotima. 

4) Kolut, lok. Ribnjak. 1949. je pronađeno nekoliko grobova od kojih je sačuvan 

samo ženski grob u kojem je skelet bio orijentiran u pravcu SI-JZ. 

Pronađeni su par lučnih fibula od srebrnog lima rađenih tehnikom iskucavanja. Na 

vrhu glave aplicirana je stilizirana ptičja glava. S oba kraja luka je lepezasti ukras. 

Obje su fibule nešto oštećene. → 

Ovdje je pronađena i poliedarska naušnica od zlata na kojoj su se nalazila i pločasto 

brušeni almandini.→ 

Radi se o nalazima iz istočnogotskog groba iz 2.pol.5.st. 

5) Senta i okolica, lok. Jedličko Naselje. 1945. slučajno je pronađen grob od kojeg je 

do danas sačuvana samo kopča s ovalnom pređicom i trnom. 

←Nalaz je izrađen tehnikom lijevanja od bronce, djelomično je 

sačuvan okov od lima. 

Nalaz se pripisuje Gepidima, a datira se na prijelaz iz 5. u 6.st. 

Lokalitet Mala Batka. 1960. slučajan nalaz bez bližih podataka. 

Radi se o češlju s dva reda zubaca, koštanom, fragmentarnom. 

Ukrašen je cik-cak linijama sa spojnicama od željeza. → 

Pripisuje se također Gepidima, a datira se na na prijelaz iz 5. u 6.st. 

6) Subotica, lokalitet nepoznat. Slučajni nalaz ženskog groba 1929. 

← Među ostalim, pronađena je lučna fibula sa romboidnom nogom 

koja završava u obliku stilizirane glave ptice grabljivice. Fibula je 

rađena tehnikom lijevanja s rovašenjem, materijal je bronca sa 

pozlatom. Tip fibule zajednički je Istočnim Gotima i Gepidima. 

Nalaz se smatra gepidskim i datira se u rano 6.st. 

21

7) Donji Petrovci, lokalitet nepoznat. Na području rimskog naselja-kolonije, slučajan nalaz iz 1891. 

bez bližih podataka. 

Naušnica od finog zlata, grozdolikog tipa, ukrašena granulacijom i biserima. Radi se o → 

kasnoantičkom gradskom nakitu. Moguće je da je rađen u Sirmiumu. Gepidski je ili istočnogotski s 

prijelaza 5. u 6.st. 

8) Ilok, lokalitet nepoznat. Slučajan nalaz fibula iz uništenog ženskog groba 

pronađenog 1883. i ostalog materijala pronađenog 1901.godine. 

← Lučne fibule, vrlo su velike, od masivnog iskucanog srebrnog lima. Bočni su ukrasi 

na polukružnim glavama fibula ornamentirani crticama, na poleđini glave po dvije 

poprečne osi obložene su astragalno rađenim svitcima. Igle su srebrne, a zatvarač u obliku spiralno 

kaneliranih cjevčica. 

Ovakve velike fibule od srebrnog iskucanog lima značajne su, u prvom redu, za Istočne Gote u 

Podunavlju, gdje su ušle u uporabu sred.5.st. 

9) Rakovac, lok. Stručica, slučajni nalazi iz 

1909.godine iz djelomično uništene nekropole. 

Najzanimljiviji je nalaz spate od kovanog čelika s 

brončanom narebrenom jabučicom drška i okovom otvora korica od srebrnog lima, te fragment okova korica. 

Spata se pripisuje Gepidima, a datira se u 5.st. Ovo je vrlo rijedak nalaz ovog tipa na 

vojvođanskom tlu. 

10) Srijemski Karlovci, lok. Rovine. Radi se o uništenoj većoj nekropoli iz koje potječu nalazi 

pronađeni 1905. 

← Lučna fibula, slabo srebro s pozlatom. Tehnika lijevanja s rovašenjem. Fibula je bogato 

ukrašena spiralnim motivima, amaldinima i tragom niela, stiliziranim 

životinjskim glavama na glavi i završetku noge fibule. Riječ je o 

gepidskom ili istočnogotskom nakitu, luksuznom, s kraja 5.st., 

nastalom u podunavskim radionicama. Pripada nakitnoj grupi 

Karavukovo. 

11) Srijemska Mitrovica, lokalitet poljoprivredno imanje 

"Zelengora", nalaz iz 1959. 

Alka sa pseudo krajevima ukrašenima stiliziranim životinjskim glavama, rađena ↑ 

od bronce tehnikom lijevanja. Pripada tipu nakita zvjerinjeg stila. Pripada Istočnim 

Gotima, a datira se na kraj 5.st., kao i jedna pređica s istoga nalazišta. → 

← Na nepoznatom lokalitetu u S. Mitrovici pronađena je pređica luksuzne izrade od 

bronce nastala lijevanjem. Germanska je, datira se na prijelaz 5.u 6.st. 

Na lok. "Puškinova ulica" 1959. pronađen je ženski grob iz kasnog 5. ili 

ranog 6.st. koji pripada ili Istočnim Gotima ili Gepidima. 

Značajan je nalaz srebrnih lučnih fibula. Bile su pozlaćene, rađene→ 

tehnikom lijevanja s rovašenjem. Bogato su ukrašene pločasto brušenim 

amaldinima. Oko glave na završetku noge fibula su stilizirane životinjske glave te glave 

ptica grabljivica ukrašene amaldinima. 

12) Zemun, lokalitet Gradski park. 1868. uništen je slučajni nalaz 

nekropole iz vremena seobe naroda. Do danas je sačuvan nakit samo 

jednog ženskog groba. 

← Lučne fibule, srebro s pozlatom, rađene u tehnici lijevanja s 

rovašenjem. Jedna je prelomljena na nozi. Ukrašene su geometrijskim 

ornamentima i to lepezasto ornamentiranom palmetom na polukružnoj 

glavi fibule i trokutastim cik-cak motivom na izduženoj nozi koja 

završava degeneriranom životinjskom glavom. Fibule su formalno rađene 

po uzorima na limene fibule te predstavljaju osobitu stilsku mješavinu. Radi se o luksuznom 

nakitu pontsko-podunavskih radionica. Pripisujemo Istočnim Gotima iz sred.5.st. 

22

12) Beograd, lok. Zeleni Venac. Uvjeti nalaza su nepoznati. Zlatna naušnica s jagodama u obliku 

poliedra sa ležištima za amaldine. Pripisuje se Istočnim Gotima 

5.st. → 

Nepoznati lokalitet, nalaz ženskog groba, nepoznati bliži podaci. 

← Lučna fibula, izdužena ovalna noga i polukružna glava sa jednim 

krakom, ležišta na glavi i nozi za drago i poludrago kamenje, rađena od srebra. 

Istočnogotski nalaz iz 5.st. 

Lučna fibula s uskom nogom i trokrakom glavom, lijevana od srebra, nedostaje igla. → 

Istočnogotska iz 5.st. 

← Fibula s povijenom nogom, srebrna od tanke žice 

također istočnogotska. 

Pojasna kopča, polukružni okov ukrašen duž ruba → 

apliciranim dugmadima. Alka je masivna, trn se završava stiliziranom životinjskom glavom. 

Rađena je od srebra tehnikom lijevanja. 

← Pojasni jezičac od srebrnog lima ukrašen nielo-trokutima. 

Svi se nalazi pripisuju Istočnim Gotima, a datiraju se u 5.st. 

Lokalitet Ješića Pesak, slučajni nalaz ženskog groba iz vremena 

seobe naroda pronađen 1953. Ostali su grobovi uništeni kao i 

njihov inventar. Bili su u formi tumula jer se ovdje radi o 

sekundarnom sahranjivanju. 

Par lučnih fibula s polukružnom glavom iz koje izlazi 5 krakova i s životinjskom maskom na 

nozi. Od srebra su s pozlatom, u tehnici lijevanja s dubokim rovašenjem. Ukrašene su → 

pločasto brušenim amaldinima. Dubina rovašenja kao i punoća 

ornamenta donekle podsjeća na karavukovski stil. 

← Dvije fibule s povijenom nogom, srebrne, rađene u tehnici 

lijevanja i iskucavanja. Ukrašene su ugraviranim ornamentima u 

vidu elipse, kružića i tzv.malteškog križa. 

← Par zlatnih naušnica rađenih u tehnici lijevanja s granulacijom. 

Alka je tordirana, a jagoda je poliedarska 

sa umetnutim amaldinima. 

← Ogrlica s raznim komponentama od zlata, kalcedona, 

staklene paste, jantara i dr. 

Nalazi sa ovog lokaliteta se pripisuju 

Istočnim Gotima, a datiraju se u 2.pol.5.st. 

13) Grocka na Dunavu, lokalitet Imanje 

Mitrović. Slučajni nalaz bez bližih podataka. 

Lučna fibula. Na polukružnoj glavi nalazila su se tri kraka od kojih 

nedostaju dva. Luk fibule je pričvršćen za glavu i nogu lepezastim okovom. 

Fibula je rađena tehnikom iskucavanja od srebrnog lima. → 

← Ovdje je pronađena i ovalna pređica s jako naglašenim i profiliranim 

trnom, brončana, izrađena tehnikom lijevanja. 

Nalazi su istočnogotski, a datiraju se u 5.st. 

14) Kostol na Dunavu, lokalitet nepoznat, slučajni nalazi bez bližih 

podataka. 

← Lijevana brončana fibula u obliku cikade. Glava nedostaje, a noga 

je ukrašena sitnim kružićima. Druga fibula u obliku cikade 

ornamentirana je također kruzićima ali su ovi nešto veći. Također je broncana i rađena tehnikom 

lijevanja. Istočnogotski nalaz iz 5.st. 

15) Orešac kod Grocke, lok. na Smederevskom putu, slučajan nalaz 1947., bez bližih podataka. 

Pređica od bronce izrađena lijevanjem, te keramička posuda rađena na lončarskom kolu, 

dvostožastog oblika s jednom savijenom ručicom. 

Nalazi se pripisuju jednom od germanskih naroda koji su boravili na ovom prostoru, a datiraju se 

na prijelaz iz 5.u 6.st. 

23

Nalazi vremena seobe naroda iz Karavukova u Bačkoj 

Nalazi iz mjesta Karavukovo (mađ.Bacsordas), koji potječu iz jednog ženskog groba pronađenog oko 1905., 

posebno su bogati i zanimljivi. Radi se o nalazu ženskog nakita 

pronađenom skupa sa zlatnikom istočnorimskog cara Teodozija 

II (408-450.), koji potječe iz vremena poslije 443. i time sve 

nalaze datira u sredinu ili 2.pol.5.st. 

Nakit je vrlo bogat, sastoji se od para zlatnih naušnica sa 

šesterokutnim ukrasima u koje je umetnut almandin. → 

← Tu su još nalazi toaletnog pribora od četiri elementa: pinceta, žličice, te vjerojatno 

držak ogledala, izrađeni od srebra, kasnoantičke provinijencije. 

Osim toga, ovdje su pronađene i 4 probušena ukrasna zrnca od jantara i 

kalcedona. → 

← Posebno je značajna 

velika pojasna kopča, izrađena od 

pozlaćenog srebra tehnikom lijevanja s 

rovašenjem i nieliranjem. Ukras kopče 

sačinjavaju ornamenti gusto 

oblikovane 

spiralne 

vitice i rubne vrpce te stilizirane životinjske glave ptice 

grabljivice sa strana te umetnuti amaldini kao estetski dodatak. 

Lučna fibula → 

Prema ovom nalazištu i tipu ukrašavanja nalaza, te kombinaciji ornamentalnih 

elemenata, niz primjeraka kopči i lučnih fibula iz sred. i 2.pol.5.st. na području 

Karpatske kotline nazivamo karavukovskima. Lokaliteta s takvim nalazima i tog tipa 

poznajemo ukupno 17. 

Ovoj grupi nalaza ukrašenih na spomenuti način i navedenim ornamentom pripadaju dva 

nalaza s prostora Srijema. Prvi od tih je fibula sa položaja Rovine u Srijemskim 

Karlovcima. Drugi je nalaz sličnog para fibula iz ženskog groba pronađenog 1959. u 

Srijemskoj Mitrovici. Ovoj bi se grupi moglo pribrojiti i jednu malu, nešto 

jednostavniju fibulu iz Siska. 

Svi ovi nalazi imaju karakteristične elemente karavukovskog stila: specifični ornament 

stilizirane životinjske glave te uložene amaldine. Navedene fibule su rađene jednakom tehnikom lijevanja od 

srebra, pozlaćene su i nielirane. 

Uz fibule iz Srijemske Mitrovice pronađeno je i ukrasno zrno od jantara i još jedno od zlatnog lima. Vjerojatno su 

bili dio ogrlice koja se nije sačuvala. 

Navedeni nalazi datiraju se u 2.pol.5.st, dok bi fibula iz Siska mogla pripadati samom prijelazu 5. u 6.st. Nalazi su 

pripadali ili Istočnim Gotima ili Gepidima. 

Od ostalih nalaza karavukovskog tipa najviše ih je pronađeno na prostoru Mađarske (10), a našlo ih se u Poljskoj, 

Slovačkoj, Italiji i drugim zemljama ovog dijela Europe. Većina tih nalaza, a čine ih isključivo pojasne kopče i 

fibule, potječe iz uništenih ženskih grobova, o kojima često nemamo podataka o ostalim okolnostima nalaza. 

Još je samo jedna pojasna kopča, od svih ostalih nalaza ove vrste i tipa, datirana novcem; radi se o kopči sa 

nalazišta Konarzewa u Poljskoj, pronađenom zejedno s novcem cara Zenona (474-491.). Ova se datacija smatra 

najmlađom točkom određivanja raspona izrade nakita karavukovskog tipa. 

Pojasne kopče sa lokaliteta Gava, Kiskunfelegyhaza i Dombovar u Mađarskoj, te Aquileia i Aqua Santa u Italiji 

ukrašene su uz rovašeni gusti spiralni ornament i motivom ljudske obrazine, koja na karavukovskima zamjenjuje 

uložak almandina. 

24

Manjih rovašenih fibula sličnih spomenutima ali jednostavnije izvedbe, nalazimo u onin grobovima 2.pol.5.st. u 

Karpatskoj kotlini koji sadrže parove velikih fibula od iskucanog srebrnog lima podunavske izradbe sa već 

apliciranim rovašenim ukrasom. 

Najsličniji nalazi onima iz samog Karavukova su oni iz ženskog groba s lok. Domolospuszta u Baranji, nakit iz 

ženskog groba sa lokaliteta Gava u Potisju te donekle fibule iz jednog groba gepidske nekropole Szentes- 

Kokenyzug te fibula s lokaliteta Dünafoldvar na desnoj obali Dunava. 

Središte izrade ovog nakita bilo je u Karpatskoj kotlini, iako su neki ornamentalni elementi sa područja Krima 

slični, ali oni se datiraju kasnije od karavukovskih, u 6.i u 7.st. Sličan je i nakit iz poznatog radioničkog centra iz 

Kerča (tzv. polihromni stil kloazonirane tehnike nakita) odakle polazi izradba rovašenih orlovskih kopči 6.st. ali su 

i ovi nalazi kasniji, datiraju se iza 500. 

Nakit karavukovskog stila iz Bugarske i Italije objašnjava se kretanjem Istočnih Gota preko Panonije, Balkana i 

Italije. 

Nalazi Domolospuszta iz Baranje i Gava iz Potisja pripisuju se Istočnim Gotima, a nalazi sa lokaliteta Gyula i 

Szecseny u Alföldu i nalazište Begerevo u Slovačkoj Gepidima. 

Karavukovski se stil gubi početkom 6.st. što donekle dokazuju ostaci elemenata ovog stila na nalazima iz Italije s 

početka 6.st. kada su Istočni Goti na tom prostoru već osnovali svoju državu. Karavukovski stil na nakitu Gepida iz 

6.st. više nije primjetan, još samo ponegdje susrećemo motiv spirale. Ovaj stil će svoj život u ponešto izmjenjenoj 

formi nastaviti na Pontu gdje će se nastaviti na uglato-geometrijske motive rovašenja nakita. 

Arheoloski nalazi iz vremena seobe naroda iz Zmajevca 

Na ovom nalazištu su, pored arheološkog materijala iz antike, pronađeni i grobovi iz 

vremena seobe naroda. Uz ostalo, tu su slučajno pronađena na jednom vinogradu i dva 

ukrasna okova. Oni su veoma rijetki i znanstveno dragocjeni, → 

← a donekle ih datira zlatnik istočnorimskog cara Teodozija II 

(408-450.) pronađen u istom vinogradu. 

I jedan i drugi ukrasni okov predstavljaju par, istog su oblika, izrađeni od tankog zlatnog 

lima. S gornje su strane ukrašeni almandinima uloženima u ćelije, plosnato brušenima, 

tamnocrvene boje. Po rubu su okovi ukrašeni iskucanim sitnim ispupčenjima, a iznad 

suženog srednjeg dijela na gornjoj strani obaju okova nalemljena je po jedna petlja od 

zlatnog lima. 

Okovi su bili smješteni na koricama velikog dvosjeklog mača (spate), a potječu iz vremena hunske dominacije. 

Kroz njihove se petlje provlačio remen koji je držao korice mača vezan s dvije korice za pojas ratnika. Sam oblik 

širokog mača sa širokom oštricom potječe iz Europe, a ukras na njemu je pontskog porijekla. Posredstvom nosilaca 

iz vremena seobe naroda ovaj način ukrašavanja proširio se većim dijelom Europe. Mač takvog tipa pronađen je u 

jednom ratničkom grobu s Rajne u Baselu. 

U grobu iz Blučina u Českoj pronađenom 1953. pronađen je mač sličnog tipa. Na ostacima korica pronađena su 

dva ukrasna okova za provlačenje remena. Oni su po obliku nešto bliži okovima iz Zmajevca. Od pozlaćenog su 

srebra, a ukrašeni su s po dva plosnata amaldina. Oba navedena grobna nalaza su pripadala germanskim ratnicima, 

a dovode se u vezu sa ratovanjem Atile na tlu rimske Galije 451. Po tipologiji su crnomorske provinijencije. 

Moguće je da su okovi iz Zmajevca potekli još iz crnomorskih zlatarskih radionica, a kao nosioce mača možemo 

smatrati ili Istočne Gote, Gepide ili same Hune. 

Ratnik kojemu su nalazi pripadali mogao je na tlu Zmajevca biti pokopan u ranom 5.st. kada su Huni s njima 

podjarmljenim narodima prešli Dunav (panonski limes), zauzeli rimske pogranične utvrde kakav je bio i Zmajevac. 

Iz pisanih izvora nam je poznato da je rimski vojskovođa Aecije 425.godine ugovorom predao hunskom vladaru 

imenom Rua panonsku provinciju Panonia Valeria sa središtem u Sopianama (Pečuh), pa je rimska utvrda u 

današnjem Zmajevcu tada mogla doći u hunske ruke, a sve se to odvijalo upravo za vladavine istočnorimskog cara 

Teodozija II. čiji je zlatni solidus pronađen nedaleko od nalaza okova u Zmajevcu. 

25

Grobni nalaz iz okolice Batajnice (Zemun) 

Podaci o okolnostima nalaza su oskudni, ali materijal pripada 

jednom ili dva groba iz vremena seobe naroda. 

1. Šljem tipa na provjesla; ostaci štitnika za nos, ostaci pozlate 

najbolje su sačuvani na pločici tjemenog vrha šljema ukrašenom 

pektoralnom zvijezdom. Provjesla su djelomično ukrašena 

ornamentom riblje ljuske, a ponegdje i kružićima. Na donjem 

dijelu prednjeg i stražnjeg provjesla prikazane su antitetično po 

dvije ptice grabljivice ili jedna riba između njih. Ptice i ribe 

jednake su veličine i položaja. Tijela tih životinja prekrivena su 

također ornamentom riblje ljuske. 

Ovaj tip šljema, nazvan još i tip Narona-Baldenheim, nastali su 

najvjerojatnije u radionicama s kasnoantičkom tradicijom, 

ali pod utjecajem istoka. Oni su prototip za 

srednjovjekovne konjaničke šljemove karolinškog 

vremena, kao i za "normanske" šljemove u feudalnoj 

Europi. Sastavljeni su prema shemama od četiri ili šest 

provjesala, gotovo uvijek od crvenkastog bakra. Tipične 

su i bakrene obrazne ploče i njihov ukras, kao i onaj na 

provjeslima. Od svih datiranih šljemova ovog tipa, 

najsigurniji je onaj pronađen na lokalitetu Planig u 

Porajnju gdje je u sklopu bogatog groba pronađen i 

zlatnik istočnorimskog cara Lava I (457-474.), koji šljem 

i ostale nalaze datira najdalje do 500. U to su vrijeme ovi šljemovi došli u uporabu u srednjoj Europi. Svi 

pronađeni šljemovi tipa Narona-Baldenheim datiraju se najdalje na kraj 6.st. 

Nosioci šljemova ovog tipa prvenstveno su germanska plemena Alana i Burgunda u srednjoj Europi, te 

Istočni Goti i Gepidi u Podunavlju. Šljemovi sa područja europskog Sredozemlja nisu pouzdano datirani, 

ali ih pak možemo smjestiti u već spomenuto vrijeme do kraja 6.st. 

← 2. Mač, željezni, jako oštećen, sačuvani su tragovi drvenih korica pri šiljku. Mač se može jasno 

tipološki odrediti kao spata iz vremena seobe naroda. Vjerojatno su mu balčak i korice bili ukrašeni. 

Ovakvi dugi dvosjekli mačevi su u 5. i 6.st. nalaze u grobovima poglavica i vladara germanskih plemena i naroda. 

Ponekad se može pronaći sa zlatnom oplatom na balčaku, a ponekad i s umetnutim amaldinima. Taj su način 

ukrašavanja u 5.st. donijeli Goti sa Ponta. Spatu iz Batajnice teško je pripisati nekom određenom germanskom 

narodu ovog područja iz vremena seobe naroda. 

3. Koplje, željezno, prilično je lagano i vjerojatno je → 

služilo za bacanje. 

4. Na ovom nalazištu još su pronađeni umbo od štita, 

←dijelovi konjskih žvala (konjanik) te glinena posuda ukrašena pečatnim ornamentom 

jednakih rombova, gepidskog je tipa. → 

Sve navedene nalaze možemo pripisati Istočnim Gotima 

ili Gepidima, a datirati ih pred kraj 5. ili u 1.pol.6.st. S 

obzirom na navedenu posudu gepidskog tipa, nalaz bi prije mogao biti gepidski jer 

su upravo oni vladali ovim područjem, posebno nakon 488. i odlaska Istočnih Gota u 

Italiju, zaključno do 567. i sloma njihove države. 

26

Skiri-problematika njihovog naseljavanja i materijalne kulture 

1910. L.Schmidt je za područje naseljavanja istočnogermanskih Skira odredio područje između rijeke Waag i 

Malih Karpata. Prema mišljenju A.Alföldija Skiri su u vrijeme hunske dominacije naselili područje između rijeka 

Dunava i Tise, možda dvadesetih godina 5.st. (T.Nagy). U to je vrijeme Skirima vladao kralj Edik, prema mišljenju 

I.Bona granična linija između Skira i Gepida ne može se pouzdano utvrditi, a u literaturi su mnogi skirski elementi 

materijalne kulture često pripisivani Gepidima. 

Na temelju arheoloških i povijesnih argumenata skirskim nalazištima; točnije arheološkim kompleksima, smatramo 

nalazišta kao što su: Tiszalök, Mad, Mezakaszöny, Košice, Szecseny… Posebno je zanimljivo nalazište 

Bakopuszta za koje je Bona zaključio da predstavlja nekropolu skirske kneževske obitelji. Grobovi potječu iz 

perioda 430-470. 

Odrediti skirske nalaze u svakom je slučaju problematično. Nalazi grobova i arheološki kompleksi bi se mogli 

pripisati Skirima samo onda kada su pronađeni na području za koje se zna da ga je nastanjivao ovaj narod, no u 

izvorima su točno određena samo ona područja koja su nastavali Istočni Goti i Gepidi. Područje naseljavanja Skira 

može biti određeno samo u odnosu na njih. Također je i datacija nalaza problematična jer se neki nalazi mogu rabiti 

dugo vremena prije nego dospiju pod zemlju, njihove osobitosti mogu se pripisati drugim nositeljima iz drugog 

vremena… 

Među nalazištima arheološkog materijala koji datiramo u 

5.st. na jugu područja između Dunava i Tise ističu se prije 

svega: Bački Monoštor, Karavukovo, Kolut, Sombor, 

Zmajevo te Dunataj-Bodpuszta, Kiskunfelegyhaza i 

Kisköros. 

1) Bački Monoštor, nalazište s 13 grobova, pripisivanih 

bilo Skirima bilo Istočnim Gotima (2.pol.5.st.). 

Nalazi: fibule tipa Levice, dvostrani česalj od kosti, fibula 

oblika romba, fibula u cikade, poliedarska naušnica, 

keramika… 

2) Dunataj-Bodpuszta (Dunapataj-Bödpuszta), 1859. 

pronađena su 3 groba, u blizini je pronađen natpis kojim su 

grobovi datirani u vrijeme rimskog cara Valentinijana I 

(364-375.) 

Nalazi: zlatni par sa umetkom amaldina, zlatni lanac sa → 

privjescima u obliku srca i polumjeseca, zlatni lanac od 

isprepletenih niti sa privjescima ukrašenima amaldinima→, 

zlatna narukvica sa kopčom u obliku stilizirane životinje, 

zlatna pojasna kopča, četiri zlatna prstena s kloazoniranom 

glavom, dijelovi dijadema, 

posuda ukrašena urezanim 

rebrima… 

U grobu 3 pronađena je 

velika srebrna fibula, dvije 

male fibule s ornamentom 

te dvije male naušnice i tri perle od jantara. 

ANALIZA NALAZA 

Ni do dan danas nema pravih paralela lancu sa amaldinima sa lokaliteta 

Dunapataj-Bodpuszta, vjerojatno je pripadao članu vladajuće obitelji. 

← Zlatna je narukvica posebno zanimljiva, sastoji se od dva jednako 

oblikovana dijela koji se zatvaraju jednim vijkom i imaju pregib u zglobu. Oba su 

dijela ukrašena stiliziranim životinjskim glavama. Glava vijka na donjem dijelu 

čini jedan cilindar obavijen granuliranom žicom. Iznad životinjskih glava s obje 

strane je u okviru smješten po jedan plosnato brušeni crveni kamen. Četverokutni 

kamenčići iza "očiju" životinje su piramidalno obrađeni. U "ušima" i na "grivi" 

životinja su također umetnuti kamenčići. 

27

← Pojasna kopča sastoji se od ovalne pređice i 

pojasnog okova. Pređica je prilično jednostavna, a 

okov je bio ispunjen poludragim kamenjem koje se 

nije sačuvalo. 

Ostaci dijadema, naušnice (→) i pojasna kopča 

pripadaju materijalnoj kulturi čije karakteristike 

potječu s Ponta. 

←Za jedan od zlatnih prstenova postoji analogija u jednom austrijskom nalazu. Slični 

su pronađeni u blagu Olbya na obali Crnog mora 

(upućuje na pontsko porijeklo ovih prstenova). Jedan 

analogni prsten s nalazišta iz južne Rusije nalazi se u 

posjedu Britanskog muzeja. 

Gotovo isti zlatni lančić sa privjescima i amaldinima 

pronađen je u Untersiebenbrunnu u blizini Beča, u 

bogatom kneževskom grobu s poč.5.st. 

Na tlu današnje Ukrajine pronađene su 

fibule paralelne s parom malih fibula iz → 

groba 3. 

← Posuda iz groba 1 rimske je forme, a ukras joj je tipičan za barbarske 

narode (gusto ugravirani uzorak). 

Fibula iz groba 3 je posebno → 

zanimljiva. Njeno središnje rebro 

je zapravo tehnički element koji 

ojačava glavu ove velike fibule. 

Rebro je u ovakvih fibula 

najčešće ukrašeno.. 

Prema I.Boni, nalazi iz 

Bodpuszte potječu, skoro bez 

izuzetaka, iz okolice Crnog 

mora. Mogao ih je donijeti neki 

narod koji je na panonsko tlo 

došao zajedno s Hunima. 

Izrađeni su za vrijeme hunske dominacije (prije 453.), svakako između 

420.i 470. Negdje u to vrijeme ovi su nalazi i dospjeli pod zemlju u 

sklopu grobova nekih pripadnica barbarske vladajuće ili barem 

utjecajnije plemenitaške obitelji. 

3) Karavukovo (posebno obrađeno). 

4) Kisköros, u sklopu nalazišta pronađene su dvije fibule od bronce koje 

se datiraju u poč.6.st. 

5) Kiskunfelegyhaza; na ovom lokalitetu pronađeno je mnoštvo zanimljivog materijala koji je, na žalost, uništen 

tijekom II.sv.rata. Najznacajniji nalazi: par limenih fibula, pojasna kopča, ogledalo, koštani češalj te niz perli. 

ANALIZA NALAZA 

← Pojasna kopča, srebro s pozlatom, kružnoovalna 

pređica s romboidnim okovom. Plosnata 

gornja strana je ukrašena nieliranjem i 

rovašenjem u obliku spiralnih vitica. Kutevi 

"romba" rasčlanjeni su po bridovima okvirima za 

poludrago kamenje. U središtu je ljudska maska s 

otvorenim ustima, a na kraju okova stilizirana 

životinjaka glava nekad s tri ruba ukrašena 

poludragim kamenjem koje se nije sačuvalo. 

28

← Par limenih fibula, na jednom primjerku nedostaje 

donji dio (rekonstrukcija). Na vrhu glavice je vrh u 

obliku stilizirane životinjske glave. Duž strana glavice 

letvice su kao pojačanje, ukrašene poljima s po četiri 

piramidalna oblika, nekoć možda pozlaćene, s čvorom na 

vrhu. 

Nomadsko ogledalo, okruglo, brončano, lijevano, s → 

radijalno protječućim rebrenim ukrasom i malom ušicom 

(prstenčić za kvačicu). 

Dvostrani češalj od kosti s četiri vjerojatno brončane zakovice. 

Navedeni nalazi pripisuju se Skirima, Gepidima i Istočnim Gotima. 

6) Kolut, nalazi pronađeni u grobovima na pjeskovitoj obali blizu Dunava. 

Pokojnik je ležao na leđima, okrenut u pravcu SZ-JI. Nalazi materijalne kulture se 

sastoje od dvije velike srebrne fibule i jedne zlatne naušnice s ukrasom amaldina 

u ležištu oblika poliedra. 

7) Sombor, lokalitet na kojem su pronađena dva prstena s ukrasom u obliku 

poliedra. 

8) Zmajevo; na ovom lokalitetu pronađene su dvije zlatne igle s glavicama u 

obliku ptice grabljivice, dvije zlatne naušnice s ukrasom u obliku poliedra s 

umetnutim amaldinom, fragment željeznog noža, četiri zlatna ukrasa perli te 

pojasna kopča s ukrasima od poludragog kamenja. 

Sve nalaze okvirno datiramo od oko 420. pa do pred kraj 5.st. 

↓ Karta nalazišta iz doba seobe naroda u Srijemu (Vinski) 

29

ISTOČNI GOTI 

Goti su germanski narod koji je do sred.1.st.pr.K. živiona jugu Švedske (Götland). Tada su prešli na ušće Visle, 

protjeravši odatle Rugijce. Pomalo se šire, a uskoro je to širenje preraslo u kretanje uzvodno uz Vislu pa Goti 

dolaze do Dnjestra, te u 2.pol.2.st. do sjevernog Pricmomorja. Tu su unijeli pometnju među Slavene, dakijskotračke 

Bastarne i sarmatske Roksolane i Alane. 

U Pricrnomorju se u doba cara Filipa (243-249) dogodilo konačno razdvajanje Gota na Istočne ili Ostrogote i 

Zapadne ili Vizigote. Granica je bio Dnjestar. 

Goti su s tog prostora napadali granice Carstva. U 2.pol.3.st. (unutrašnja kriza Carstva) uvelike prodiru preko 

donjeg Dunava, a preko Crnoga mora napadaju i maloazijske obale. Pred njihovim pritiskom Carstvo je 257. 

povuklo legije iz Dakije, a romanizirano je stanovništvo prebjeglo preko Dunava. Granica nije postala sigurnija i 

provale su slijedile jedna za drugom sve do 269. kada su Goti, zajedno sa svojim savezničkim plemenima u Meziji, 

doživjeli težak poraz. Od tog poraza Goti se dugo nisu mogli oporaviti, pa prestaju njihovi masovni napadi na 

Carstvo za više od 60 godina. Novu pobjedu nad Gotima izvojštio je car Konstantin 332. u Panoniji, nakon čega je i 

opet mnogo Gota s njihovim saveznicima naseljeno na području Carstva. 

To je vrijeme relativnog mirovanja Gota (sred.4.st.). Vjerojatno je to i vrijeme pronalaska gotskoga pisma, runa. 

Tada žive u prostoru sjeverno od Crnog mora i primaju kršćanstvo u arijanskom obliku koje širi gotski svećenik 

Wulfila koji je preveo Bibliju na gotski. Arijanci (po svećeniku Ariju) su zastupali tezu da Bog Otac ne postoji od 

vječnosti, već Ocem postaje u trenutku stvaranja sina, a to znači da je Bogorodica zapravo Čovjekorodica jer je 

rodila sina, a ne Boga-Čovjeka. Arijanstvo je na Nikejskom koncilu 325. proglašeno herezom. 

Za razliku od burne ratničke djelatnosti Zapadnih, povijest Istočnih Gota u 4.st. slabije je poznata. Zna se da je 

sred.4.st. njihovim kraljem bio Hermanarih. On je podvrgnuo Herule (na obali Azovskoga mora) i neka slavenska 

plemena (srednji Dnjepar, gornja Visla). Na istoku, prema Alanima, granica je bio Don, a na zapad prema 

Vizigotima Dnjestar. 

U 4.st. Goti još uvijek žive u izrazito rodovskom uređenju. Rodovska aristokracija formirala se kao sloj prvaka, no 

još bez ikakve privatnovlasničke osnove. Kraljevska se funkcija tek počinje izdvajati iz rodovske aristokracije i 

njezine se najuglednije porodice još među sobom bore za pravo na tu funkciju. 

Nakon Hermanarihova samoubojstva (375.) i sloma pricrnomorske države Istočnih Gota njihova je glavnina 

potpala pod Hune, dio njih je izbjegao na Krim, a jedna skupina Gota pod zasebnim je vođama uzmakla na zapad 

te se pridružila Vizigotima i s njima prešla donji Dunav. U borbama koje su slijedile nakon pogibije cara Valensa 

kod Hadrianopola ti su Goti skupa s dijelom Alana morali pristati na nagodbu s Carstvom. 

Pri premještanju svog središta u Panoniju, Huni su sa sobom iz sjevernog Pricmomorja povukli i glavninu Istočnih 

Gota koji su se naselili ondje i borili se pod hunskom vlašću. 

Nakon sloma hunske države Istočni Goti postaju slobodni, sklapaju sporazum s Carstvom koje ih kao federate 

naseljava u Srijem, Slavoniju i Baranju sa središtem u Sirmiumu. (*Jordanes kaže da je podijeljena između tri 

brata: Tudimer-sjever Panonije od Balatona do Dunava, Valamer-južni dio od izvora do ušća Save, Vidimer-sliv 

Drave, između njih. Panonija se prostirala između Norika, Gornje Mezije, Dalmacije i Dunava.) 

Isprva su bili u dobrim odnosima s Istočnorimskim Carstvom, ali se ono bojalo njihove premoći pa je podupiralo 

pobunu drugih panonskih i noričkih plemena protiv njih. Svladavši svoje protivnike Istočni su Goti pod vodstvom 

kralja Teodoriha (483-526), koji je mladost proveo na bizantskom dvoru kao talac, prodrli u Meziju. Tu su se 

upleli u prijestolne borbe i znatno pomogli caru Zenonu (474-491) protiv njegovih suparnika pa im je on zauzvrat 

priznao pravo da se nasele u Donjoj Meziji, uz obvezu da Carstvu pružaju vojnu pomoć. Bizantska je politika ipak 

nastojala da se Gota oslobodi. Jedna skupina Istočnih Gota koja je još s Vizigotima doprla preko Dunava bila je u 

vojnoj službi Carstva i imala je svoje boravište u Trakiji, sa zasebnim vladarom. Te dvije skupine Carstvo je 

nastojalo zavaditi što je uzrokovalo sukobe u kojima su trački Istočni Goti poraženi, a Teodorih je sjedinio sve 

Istočne Gote na Balkanu. 

Vladavina Odoakra u Italiji pružila je Carstvu novu mogućnost da riješi istočnogotski problem. Nakon svrgavanja 

Romula Augustula, Odoakar se bio proglasio kraljem Germana u Italiji, a Carigrad mu je to svojstvo priznao i dao 

mu čak naslov patricija. Zahtjevima njegovih germanskih vojnika je udovoljeno i oni su dobili zemlju po načelu 

tercije. Uskoro su Germani počeli vršiti pritisak na italorimske veleposjednike i oduzimati im više zemlje, a 

Odoakar je počeo je prisvajati i političku vlast nad italskim stanovništvom, odbacujući svaku podložnost Carigradu. 

Carstvo je odlučilo nagovoriti Teodoriha da u carevo ime poduzmu kaznenu ekspediciju protiv Odoakra, uklone ga 

i zavladaju Italijom po carevu mandatu. Na toj je osnovi Teodorih s većinom balkanskih Istočnih Gota potkraj 488. 

krenuo u Italiju. U svemu ih je bilo oko 100 000, od čega oko 20 000 ratnika. Napredovali su uz Dunav i Savu 

rimskim putem Viminatium-Singidunum-Sirmium-Siscia-Emona-Aqiulea. 

30

Odoakar je nekoliko puta poražen i morao se povući u Ravennu, gdje su ga Goti opsjeli. Borbama u Italiji nastojali 

su se okoristiti i okolni narodi: Burgundi, Vizigoti, Vandali i Rugijci, pa su Istočni Goti morali razmrviti svoje 

vojne snage, a opsada se odugovlačila. Početkom 493. došlo je do nagodbe među protivnicima: Odoakar i Teodorih 

će zajednički vladati cijelom Italijom, a kao jamstvo razmijenjeni su taoci. No samo desetak dana nakon sporazuma 

Teodorih je iz potaje ubio Odoakra. 

Postavši legitimni italski vladar Teodorih širi vlast na Panoniu Saviu, Srijem, Liburniju, Dalmaciju (493-537) i dio 

Prevalitane. Granica prema Bizantu je bila crta Narona-Sirmium. Nakon što je sredio prilike ui Italiji, šalje veću 

vojnu ekspediciju na istok jer je smatrao da mu je kraljevstvo sigurno samo ako su granice na istoku Dunav, Sava i 

Drava. 

Formirao je dva administrativna središta. Središte srijemske Panonije i Mezije bilo je u Sirmiumu, a Savije, 

Liburnije i Dalmacije u Saloni. U oba središta bilo je središte gotskog comesa. 508. Teodorih šalje salonitanskog 

comesa Simona u misiju, u unutrašnjost Dalmacije (da traži željeznu rudu). Nakon pobjede nad Gepidima 504. 

Teodorih organizira (507-511) civilnu vlast u Srijemu (prije Pannonia Secunda, sada Pannonia Sirmiensis). Na čelu 

je comes colosseus koji ima civilnu i vojnu vlast. U daljnim osvajanjima širi vlast u Alpama te potiskuje Alamane 

oko gornjeg Dunava. Ono što ne uspijeva vojnim ostvaruje diplomatskim putem, sklapajući dinastičke brakove. 

Svoju je kćer udao za vizigotskog kralja, drugu za burgundskog, sestru za alanovandalskog, nećakinju za tirinškog, 

a sam je oženio Klodovikovu kćer. Najmoćnija je ličnost Zapadne Europe u 1.pol.6.st. Prijestolnica mu je Ravenna. 

U unutrašnjosti države odnosi se počinju pogoršavati. Gotski zemljoposjednici svoju moć koriste za stjecanje 

rimskih posjeda što izaziva revolt Rimljana i njihovo okretanje prema Bizantu. Bizant se za Justina I (518-527) 

počinje miriti s papom u crkvenom pogledu. Carigrad donosi mjere protiv arijanstva što pogađa Istočne Gote te 

Teodorik 525. šalje delegaciju s papom Ivanom I u Bizant, ali bez uspjeha. Po povratku sumnjajući na zavjeru 

bacaju papu u tamnicu. Šest tjedana kasnije, 30.5.526. Teodorih umire. Situacija postaje sve teža. Gepidi i Heruli 

pokušavaju za Bizant osvojiti sirmium, ali plan propada i Istočni Goti pljačkaju Gornju Meziju. 

Nakon Teodorihove smrti vlast dolazi njegov unuk Atalarik (526-534) koji ima samo osam godina pa vlada 

njegova majka Amalasunta. Ona pokušava obnoviti dobre odnose s rimskim stanovništvom i Bizantom. Veća joj 

opasnost prijeti od Vizigota i Franaka, a sve se još komplicira kada 534. umire Atalarik. Da bi pridobila 

istočnogotsku aristokraciju Amalasunta se udaje za svog bratića Teodata (534-536) koji je bio ugledan među 

Gotima, no bez osobnih ambicija. On pod utjecajem gotske aristokracije traži faktičku vlast za sebe, a kad mu to 

nije uspjelo sporazumom, svrgava Amalasuntu, šalje je u zatočeništvo i daje je ubiti 535. To je Bizant iskoristio 

kao povod za rat pa 535. Justinijan I počinje dugi rat protiv Istočnih Gota te su oni primorani da se povuku iz 

Pannonie i Primorja. Rat počinje u okolici Salone i trajat će dvadeset godina (535-555). 

Nakon Teodata vlada Vitiges (536-540) koji je 538-540. bio u zarobljeništvu u Bizantu. Njega je naslijedio 

Hildibald (540-541), a njega Totila (541-552) koji je uspio vratiti dobar dio posjeda. Posljednji gotski vladar je 

Teija (552-555). 554. Narzes uništava Istočne Gote na italskom tlu. 555. kapituliralo je 7 000 ljudi na rijeci 

Ofanto, sjeverno od Salerna, Bizant je zavladao cijelom Italijom. 556. Teija gubi život na Mliječnom brdu i time 

završava politička povijest Istočnih Gota. 

IZVORI ZA GOTE 

1) KASIODOR (490-583) 

Kasiodor je rimski političar, povjesničar i filozof, za života poznat i kao Senator. U doba gotskog vladanja obnašao 

je ulogu visokog državnog funkcionera u Italiji i Dalmaciji, te Panoniji. Bio je Teodorihov tajni savjetnik. 514. je 

bio konzul, 533. pretorijanski prefekt, a kasnije i magister officiorum. Radio je na izmirenju Rimljanja i Gota. 

Osnovao je samostan Vivarium kamo se 540. povukao da se kao redovnik bavi znanošću. Sakupljao je rukopise i 

upućivao redovnike da ih prepisuju i prevode grčka djela. Napisao je sljedeća djela: 

CHRONICA (519)-nacrt svjetske povijesti od Adama, daje najpotpuniji popis rimskih konzula 

VARIAE (epistolae) ili VIVARIUM EPISTOLARUM libri XII-zbirka službenih pisama, formulara i dekreta što ih 

je napisao po Teodorihovu i Aldarikovu nalogu u razdoblju 507-537. Izdao ih je Mommsen u zbirci “Monument 

Germaniae historica Actorum antiquissimorem”, Berlin 1894. 

POVIJEST GOTA-napisana 526-533., izgubljena, sačuvali su se samo izvadci kod Jordanesa 

INSTITUTIONES DIVINARUM ET HUMANARUM LITERARUM-neka vrsta enciklopedije 

DE ANIMA-filozofski spis u kojem podržava Augustina. 

INSTITUTIONES MUSICAE-prvo srednjovjekovno djelo o glazbenoj teoriji. 

*Sastavio je “Edictum Theodorici”. 

31

2) JORDANES (500-552) v. Izvori za Hune 

3) PROKOPIJE IZ CEZAREJE (kraj 5. ili poč 6.st.-562) 

Prokopije se rodio u Cezareji u Palestini. Karijeru je započeo kao odvjetnik, odlazi u Carigrad i tamo postaje 

poznat. 527. postaje pravni savjetnik i tajnik vojskovođe Belizara kojeg prati na vojnim pohodima. 533. sudjeluje u 

vandalskom ratu u Africi gdje ostaje. 536. odlazi iz Afrike u Italiju gdje se Belizar borio protiv Istočnih Gota, a 

onda ga je pratio u ratu s Perzijancima. 524. u Carigradu dobiva titulu illustrios. 

Napisao je djelo “DE BELLIS” u osam knjiga. U njemu piše o ratovima koje je vodio Justinijan I (527-565). Prve 

dvije knjige obrađuju perzijski rat do 549. (Bellum Persicum), treća i četvrta vandalski rat 548. (Bellum 

Vandalicum), peta, šesta i sedma ratove s Istočnim Gotima 551. (Bellum Gothicum), a osma je dopuna prethodnih 

događaja do 554. 

Prokopije citira Herodota, Strabona… Kada prikazuje suvremene oslanje se na vlastite doživljaje i opažanja. 

Povijest prije navedenih ratova iznijeta je vrlo opširno i zanimljivo. Nastojao je da bude što objektivniji u opisu 

ljudi i događaja i u tome je uspio. U uvodu djela “De bellis” ističe da mu je istina jedini cilj. 

Daje vijesti o podunavskim Slavenima i njihovoj vojnoj taktici te ratovanju u službi Bizanta. Ti su podaci u 

knjigama o ratu s Gotima gdje piše o običajima Slavena i Anta. 

HISTORIA ARCANA (Tajna povijest ili Anegdota) je djelo koje objavljuje nakon Prokopijeve i Justinijanove 

smrti jer je u ovom djelu iznio ono što je zatajio u prethodnom. Obara se na Justinijana i carevu ženu Teodoru te 

mnoge careve savjetnike. U uvodu ističe da će govoriti o onome što u djelu De bellis nije mogao iznijeti. Riječ je o 

kronici skandala za vrijeme vladavine Justinijana I. Sastavljena je oko 550. On napada Justinijanovu politiku prema 

podunavskim narodima, barbarima i donosi podatke o napadima Slavena, te o našim gradovima. Opisao je što bi se 

dogodilo onima koji su pali u nemilost Justinijanove lijepe, ali pokvarene žene Teodore. Upravo se to dogodilo 

Amalasunti, kćerci istočnogotskog kralja Teodoriha. Nizom Teodorinih spletki, zbog zavisti, Amalasunta je 

ubijena. Ubio ju je 534. u kadi njen muž Teodat (na nagovor Teodorinih plaćenika). Ubojstvo je poslužilo kao 

povod za rat u kojem su se sukobili istočnogotski kralj Vitiges i Belizar. Vitiges je poražen i odveden u ropstvo. 

DE AEDIFICIIS (O gradnjama) je djelo izdano 554. u šest knjiga. U njemu Prokopije pretjerano hvali Justinijana, 

a donosi važne geografske, topografske i financijsko-privredne podatke. Za nas je važna četvrta knjiga u kojoj piše 

o Justinijanovim gradnjama u Iliriku i Podunavlju. 

4) AGATIJAS SKOLASTIK (536-582) 

Agatijas se rodio u maloazijskom gradu Mirini. Kao dječak došao je s ocem u Carigrad, a 554. studirao je pravo u 

Aleksandriji te je postao odvjetnik. U mladosti se bavio poezijom, a kasnije poviješću. Nakon Justinijanove smrti, 

na nagovor svojih prijatelja počeo se baviti historiografijom. Napisao je djelo O JUSTINIJANOVOJ VLADAVINI. 

U njemu je u pet knjiga opisao događaje od 552. do 558. s dopunama iz prethodnog i kasnijeg vremena. Glavna su 

tema ratovi koje je Bizant pod Narzesom vodio protiv Gota, Vandala, Franaka i Perzijanaca. Agatijas nastavlja 

tamo gdje je Prokopije stao. Prokopije mu je bio uzor, a na njega su utjecali Herodot, Tukidid i Polibije. 

Kontradiktoran je, oslanja se na usmene izjave suvremenika, a rijetko se služi pisanim dokumentima. Daje nekoliko 

podataka o Slavenima u službi bizantske vojske, o Istočnim Gotima, a spominje i provalu hunskih Kutrigura. 

5) PRISK (415-472) v. Izvori za Hune 

O samom Priskovom životu zna se malo. Pretpostavlja se da je živio između 415. i 472. Smatra se da je porijeklom 

Tračanin, rođen u mjestu Panion. Bavio se filozofijom i retorikom, a godine 448-453. proveo je kao putujući 

diplomat bizantskog dvora. Boravio je na dvoru Atile u funkciji tajnika i savjetnika Maximina, poslanika cara 

Teodosija II (408-451). Putovao je i u Rim, Damask i Aleksandriju. 

Njegovo djelo: “Historiae Byzantiae” (Istorija Bisantina) u šest knjiga nije sačuvana u cijelosti, nego samo u 

četrdeset fragmenata. Odnosi se na događaje od 434. do 472. godine. Inače se misli da je obuhvaćala period od 411. 

do 472. i da je bila nastavak povijesti Zosima (pisac iz 2.pol.5.st. koji opisuje događaje od Augusta do 410). 

Ovo djelo je izvršilo velik utjecaj na kasnije pisce, a najviše na Prokopija i Konstantina Porfirogeneta, a od 

zapadnih pisaca na Jordanesa. 

Priskovo djelo je vrlo važan izvor, u njemu su odlično ocrtane osobe i događaji. Za našu povijest Priskovo djelo je 

veoma važno. Ono pruža dragocjene podatke o nekim našim gradovima u 1.pol.5.st. (Salona, Sirmium…), a još 

više o stanovnicima današnje Vojvodine, koja je bila u sklopu Atiline države. Među tim stanovnicima Slaveni su 

bili u znatnom broju. Opisuje pad gradova u današnjoj Vojvodini pod Hune (Viminacium, Margum, Sirmium, 

Naisus…). Usput opisuje Atilin dvor i običaje koji su na njemu vladali. 

32

6) ENODIJE-Teodorihov suvremenik koji je 507. napisao panegirik u njegovu slavu 

7) IZIDOR SEVILJSKI-napisao je djelo “Historija Gota, Vandala i Sveva” 

8) EUGIBIJE-napisao je djelo “Život svetog Severina” 

9) COMES MARCELINUS (Komes Marcelin) je živio je u 1.pol.6.st. Napisao je djelo “Chronicon”. Opisuje tok 

hunskih osvajanja, te osvajanje gradova Sirmiuma, Viminaciuma, Singidunuma, Marguma, Naisusa… do 536. 

NASELJAVANJE ISTOČNIH GOTA 

Na prostoru Hrvatske Istočni su Goti naselili pet provincija: Istra (Venetia et Histria), Dalmatia, Pannonia Savia, 

Valeria i Sirmiensis. Prvo su naseljavali plodna polja (Ravni Kotari, Kninsko, Drniško, Kaštelansko, Solinsko i 

Splitsko polje, dolina Neretve). 

Na prostoru Jugoslavije naselili su Pannoniu Sirmiensis i Moesiu Primu. 

Na prostoru Bugarske Moesiu Secundu i Daciu. Istočniogotska nalazišta su: Novae (Svištov, središte), Manjbrod 

kod Loma, Sadovsko (Sadovec), Kale kod Plevena, Trojansko, Rusenski Lom, Vojnikovo (rimski Marcijanopol, 

ista fibula kao ona iz Pećinske Rike) 

Provincija Dalmacija: jadranska obala s otocima, od Raše do Budve, Kupa-Velika Kladuša, Vrbas-Banja Luka, 

Drina i Srijem. 

Gotska vlast u Panoniji i Dalmaciji potrajala je oko šezdesetak godina (493-555), od toga je na mirno doba otpalo 

37 godina, a ostalo na ratovanje. Glavni centri su bili Salona i Sirmium. Teodorik je 507. svoju vlast proširio na 

Pannoniu Sirmiensis, a onda i na susjedne krajeve u današnjoj južnoj Ugarskoj i sjevernoj Srbiji. Dalmacija i Savija 

su činile jedan obrambeni teritorij kojem je na čelu stajao comes kao kraljev namjesnik. On je bio na čelu vojnih 

posada sastavljenih isključivo od Gota te na čelu rimskog pučanstva, kao zasebne autonomne narodne kurije. Na 

čelu autonomne narodne kurije stajao je kao vrhovni sudac gotski comes s dvostrukom zadaćom: u gotskim je 

parnicama bio sudac po gotskom pravu, a sudio je i u miješanim parnicama (tada se morao služiti posebnim sucem 

koji je poznavao rimsko pravo). 

Glavni činovnik Rimljana u Dalmaciji i u unutrašnjosti, posebno kao glavni sudac, bio je princeps officii. 

Comes collosaeus→ comes koji je upravljao Pannoniom Sirmiensis (507-510) 

Comes privatarum→ vrhovni ravnatelj dvorskih dobara čija je briga bila suzbijanje gladi. 

U doba mira u Dalmaciji sa Savijom oživio bi promet obalom. Za promet, trgovinu i ribarstvo brinuli su se 

plovidbeni nadzornici-tribuni maritinorum. Glavna hrana pučanstva bila je pšenica, masline, vino, ovce i koze. 

U Saviji je bila jako prisutna otimačina stoke, ubojstva i krađe. Da se tome stane na kraj Teodorih je postavio 

gotskog činovnika Fridibada da to sredi. Narod se tu bunio i izbjegavao poreze, pa je poslao i Rimljanina Severina, 

da to stiša. 

Teodorih je 1/3 plodnog zemljišta (tertia) podijelio Gotima pa su u njima Rimljani vidjeli otimače. Goti su uz to 

bili arijanci, a Rimljani katolici. 

OSTROGOTSKA DRŽAVA 

Teodorih je osvojio Italiju kao mandator istočnorimskoga cara, sa zadatkom da ondje "štiti senat i puk rimski". On 

je od početka morao uvesti režim koji će izbjegavati sve suprotnosti s italskim stanovništvom koje su dovele do 

pada njegova prethodnika. S druge strane morao je zadovoljiti očekivanja svojih vojnika i ostrogotske vojnorodovske 

organizacije. Odlučno značenje imao je način kako će se Goti naseliti u osvojenoj zemlji. U tom pogledu 

Teodorih je maksimalno štitio interese rimskih veleposjednika. Kraljevska je vlast preuzela sve zemlje nekadašnjeg 

carskog fiska, a gotski su vojnici dobili samo onu zemlju koju su u obliku federatske trećine već ranije zaposjeli 

Odoakrovi Germani. Tako doseljenje Istočnih Gota nije donijelo Italiji nove eksproprijacije tla. 

Osvojivši vlast, Teodorih nije pomišljao na to da Istočne Gote i Rimljane stopi u jedan narod. Istočni Goti nisu 

mogli pretendirati da civilnu upravu preuzmu u svoje ruke. Oni su za sebe pridržali samo vojnu službu i nadzor nad 

rimskom civilnom upravom. Tek s vremenom sve su se jače očitovale i druge pretenzije. 

Gotsko stanovništvo nije se ravnomjemo naselilo na cijelom prostoru poluotoka, već je zauzelo samo određene 

zone u sjevernoj i srednjoj Italiji. U južnoj Toskani, Laciju i južnijim pokrajinama gotskih naseobina uopće nije 

bilo. Izvan Italije, Gota je bilo u Istri, Dalmaciji, u sjevernoj Hrvatskoj (između Save i Drave), i u obje 

prekodravske Panonije. 

33

U svim tim pokrajinama posebna je komisija, kojoj je po Teodorihovoj odredbi na čelu bio rimski senator Liberije, 

izvršila dodjeljivanje gotskih čestica zemlje (sortes). Svaki Got dobio je 1/3 nekog imanja, a uz to i robove, kolone 

i stoku koja je tom dijelu imanja pripadala i trećinu posjednikova stana u gradu. Diobi su bila podložna i srednje 

velika imanja pod upravnom nadležnosti gradova i veleposjedi koji su bili izuzeti ispod gradske vlasti. Trećine 

imanja srednjih zemljoposjednika dodjeljivane su običnim slobodnim ljudima, a trećine veleposjeda dobivala je 

rodovska aristokracija, te kraljevski rođaci i visoki dužnosnici. Tako su među Istočnim Gotima od samog početka 

postojale znatne imovinske razlike, koje su se još povećavale. Najveći zemljoposjednik u državi bio je kralj jer je 

preuzeo cijeli Odoakrov patrimonij i povećao ga još i brojnim konfiskacijama. 

Naseljenjem Goti se nisu pretvorili u seljake. Kao i rimski possessores, i Goti su živjeli u gradovima, a ljeti na 

svojim imanjima. U gradovima su vršili službu gradske vojne posade pa su osim zemljoposjeda dobivali i godišnje 

državne donative. S vremenom se gotsko stanovništvo množilo i mali se posjed diobama među nasljednicima 

usitnjavao pa su materijalne teškoće najširih slojeva slobodnoga gotskog stanovništva postajale su sve veće. 

Imovinska je diferencijacija razvrstala gotske osvajače na nekoliko skupina: odličnike (primates, nobiles), srednje 

imućne (mediocres) i malo imućne (minores). Doseljenje Gota u Italiju je praktički dokinulo njihov rodovski 

poredak. 

Preuzevši u Italiji vojničke funkcije okupatorske oružane sile, Istočni su Goti ostavili netaknutu dotadašnju upravnu 

i političku strukturu Italije. Državni se teritorij dijelio na dvije prefekture: Italija i Galija. 

1) Italska prefektura sastojala se od 19 provincija. Od njih je Venecija obuhvaćala Istru i dio Slovenije, Noricum 

mediterraneum dio Slovenije, Dalmatia dio Hrvatske i Bosnu, Savia međurječje Save i Drave s bosanskom 

Posavinom, a Panonia Sirmiensis istočnu Slavoniju i Srijem. 

2) Galija. Državna je granica obuhvaćala još i prekodravsku Panoniju do Dunava, cijelu Reciju i Provansu. 

Najviši upravni činovnik bio je pretorijanski prefekt (sjedište u Ravenni). Osim civilne uprave, poreza i financija, 

u njegovoj je nadležnosti bila i briga oko opskrbljivanja vojske. Upravnike pojedinih provincija imenovao je kralj 

na njegov prijedlog. Na čelu gradova stajalo je općinsko vijeće (kurija), koje je bilo odbor possessora. Kurija je iz 

svojih redova birala najviše gradske magistrate. Gotski zemljoposjednici, iako su živjeli u gradovima, nisu bili 

uključeni u kuriju, ali su kurijali morali jamčiti i za njihove porezne obveze. Iznad gradske samouprave stajala su 

dva visoka službenika koji su bili pod izravnim nadzorom države: defensor civitatis i curator civitatis. 

Ravenna i Rim bili su izuzeti ispod provincijalne uprave. Rimski je senat u teoriji još uvijek smatran autoritetom 

najvišeg ranga, ali je u praksi rješavao samo pitanja iz života grada Rima. Na čelu pravosuđa bio je gradski 

prefekt, a upravnu vlast vršio je vikar. 

I u Ravenni se održala gradska kurija, ali je faktičnu vlast imao comes Ravennae koji je u svojim rukama udružio 

kompetencije defensora, curatora i provincijalnog nadzomika. 

Rimska upravna vlast nije bila kompetentna za gotsko stanovništvo. Bila je potrebna paralelna uprava, koja će biti 

nadležna samo za Gote. U svakoj je provinciji imenovan comes Gothorum, a i u Rimu je postojao poseban gotski 

comes. Svi su dužnosnici s vremenom protegnuli svoje funkcije izvan prvotno postavljenih okvira (vršili su nadzor 

i nad rimskim upravnicima provincija i gradova). 

Goti i Rimljani su imali zajedničkog državnog poglavara. On je Gotima bio kralj, a za Rimljane doživotni (ne i 

nasljedni) vršilac carevih kompentencija. Uklapanje gotskoga vodećega sloja u kategoriju velikih zemljoposjednika 

i klasno strukturirano društvo pretvorilo je gotskoga kralja od plemenskoga prvaka u vladara. O njegovoj 

vladarskoj milosti ovisile su odluke i postupci. On je postavljao sve činovnike, gotske i rimske, određivao je tko će 

iz redova rimskog senatskog staleža postati senatorom, a potvrđivao je i zaključke senatskih zasjedanja. 

Za Rimljane je i dalje ostalo na snazi rimsko pravo. Ali već u poč.6.st. Teodorih je za Istočne Gote izdao zbirku 

zakonskih odredbi, Edictum Theodorici, koji se sastojao od 154 glave, a uvelike se temeljio na rimskom pravu. 

Time je staro, gotsko običajno pravo potisnuto u pozadinu. Ediktom je ukinuta krvna osveta i uvedeno sudsko 

kažnjavanje krivaca, preuzet je i čak pooštren rimski sustav eksploatacije robova i kolona. Najviše ostataka 

germanskog pravnog sustava sačuvalo se u bračnom i nasljednom pravu. 

Kao carev opunomoćenik, gotski je kralj imao pravo nadzora nad crkvom, a i sudsku vlast nad svećenstvom u 

civilnim i kriminalnim parnicama. Zbog težnje da sačuva dobre odnose s italskim stanovništvom, Teodorih je, 

premda arijanac, morao sačuvati nepristranost prema objema crkvama. 

I katolička i arijanska crkva bile su organizirane analogno. Arijansko je svećenstvo tamo gdje je bilo Gota dobilo 

zemljoposjede oduzete veleposjednicima po načelu trećine, a kraljevska je vlast darivanjem povećavala zemljišni 

fond arijanske crkve. Time je ona postala moćna. Pod utjecajem kralja arijansko se svećenstvo suzdržavalo od 

širenja svoje vjere. Zadovoljavalo se održavanjem svojeg utjecaja među Germanima. 

34

BIZANTSKO-GOTSKI RAT (535-554) 

Za vrijeme cara Zenona (474-491) Istočni Goti postaju rimski saveznici te dobivaju pravo da se nasele na području 

Trakije, Mezije, Dardanije. Na Zenonov poziv Goti pod Teodorikom svrgavaju skirskog osvajača Odoakara, te se 

naseljavaju u Italiji. Tu Prokopije započinje svoje opisivanje osamnaestogodišnjeg rata između Bizanta i Istočnih 

Gota (535-554). 

Nakon što je pogubio Odoakra, Teodorik postaje legtimni italski vladar i širi svoju vlast. Nedugo poslije njegove 

smrti na prijestolje u Bizantu dolazi Justinijan I (527-565) koji zanesen planovima o obnovi rimske imperije 

započinje 535. rat protiv Istočnih Gota. 

Nakon Teodorihove smrti vlast dolazi njegov unuk Atalarik (526-534) koji ima samo osam godina pa vlada 

njegova majka Amalasunta. Nakon Atalarikove smrti jedini nasljednik Teodorikove krvi bio je Teudatos, sin 

Teodorikove sestre Amalfride. Teudatos je pristao na dogovor s Amalasuntom da bude kralj samo po imenu, a da 

ona ima vlast kao i prije. Međutim, čim je došao na vlast, pod utjecajem gotske aristokracije svrgava Amalasuntu, 

daje pogubiti njene pristaše, a nju stavlja u zatočeništvo na otok Vulsinu, a kasnije je daje ubiti. Doznavši za sve te 

događaje, Justinijan to koristi kao povod za rat pa počinje dugi rat protiv Istočnih Gota. 

Mundo (Mundus), carski vojskovođa zapovjednik odlazi u Dalmaciju i 536. osvaja Salonu, a iste godine Belizar s 

12 000 ljudi osvaja Siciliju. Belizar je zauzeo Catano i iz tog mjesta poduzimao daljnje operacije. Osvojio je 

Syracusae i Panormes, a kasnije i cijelu Siciliju. 

Bojeći se da će izgubiti cijelu Italiju Teudatos je poslao pismo Justinijanu u kojem piše da će mu ustupiti Siciliju, 

da će mu slati svako ljeto 300 funti i 3 000 gotskih vojnika na raspolaganje, da on neće imati pravo bez 

Justinijanova odobrenja ubiti senatora, duhovnika niti zaplijeniti njihovu imovinu te da će stanovnici prilikom 

svečanosti prvo izvikivati Justinijanovo pa tek onda Teudatosovo ime. Justinijan nije bio zadovoljan pa je Teudatos 

bojeći se rata poslao Justinijanu drugo pismo u kojem mu poklanja cijeli Italik, a zauzvrat traži sebi na raspolaganje 

nešto zemlje. Justinijan zadovoljan pogodbom obećao je Teudatosu ne samo da će dobiti to nego i da će biti 

ovjenčan najvišim rimskim častima. 

Za to vrijeme Goti u Dalmaciji predvođeni Asinarijem i Gripom napadaju Rimljane koje su susreli u blizini 

Salone. Susreli su Mauricija, Mundova sina koji je bio u izvidnici s malo vojnika. Budući se zamela teška borba 

od Rimljana su poginuli gotovo svi, a među njima i Mauricije. Zatim je Mundo napao Gote te ih pobijedio, ali bila 

je to Pirova pobjeda. Sam Mundo je poginuo. U Salonu nitko nije ušao. Rimljani su ostali bez starješine pa su se 

vratili kući, a Goti su ostali bez najhrabrijih te su se zadržali u utvrdama tog kraja. 

Čuvši za pogibiju Mauricija i Munda Teudatos se odvažio i dao Justinijanove poslanike, koji su u to vrijeme bili 

kod njega, zatvoriti. Kada je za to i događaje u Dalmaciji doznao Justinijan, poslao je Konstancija s vojskom na 

Salonu, koju je u to vrijeme osvojio gotski zapovjednik Gripa. Gripa je saznao da Konstancije vodi sa sobom 

carsku vojsku, a zabrinut zbog okolice Salone koja je dobrim dijelom već bila razrušena, udaljio se sa svom 

vojskom u ravnicu između Salone i Scradona. Kad je od svoje izvidnice to čuo Konstancije, otplovio je prema 

Saloni i iskrcao vojsku te odabrao 500 vojnika i Sifila za zapovjednika. Sedmi dan pošto su Rimljani osvojili 

Salonu Gripa se s gotskom vojskom povukao i krenuo prema Raveni. Nedugo poslije toga Konstancije je osvojio 

cijelu Dalmaciju i Liburniju. 

Goti su vidjevši da Teudatos ništa ne poduzima izabrali Vitigesa (536-540) za kralja. Teudatosa je bježeći prema 

Raveni ubio Vitigesov izaslanik. Vitige se u Raveni zaručio se s Matasuntom, Amalasuntinom kćerkom. 

Nakon što je 536. osvojio Neapolis i Cumae, Belizar je krenuo na Rim i bez većeg otpora ga osvojio. Vidjevši da je 

Rim pao, predali su se i Goti s područja Samnia, Apulije i Calabrije. Tako je Belizar osvojio cijelu Italiju južno od 

Jonskoga zaljeva do Rima i Samnija. Dalmaciju i Liburniju je već prije osvojio Konstancije. Želeći osvojiti i cijelu 

Toskanu Belizar je zapovjedio Besu da osvoji Narnij i Perusiju što je ovome i uspjelo. 

Na to je Vitiges poslao vojsku u Dalmaciju pod vodstvom Asinarija i Uligisala, a s ostalom je vojskom krenuo na 

Rim (15 000 konjanika i pješaka). U blizini Scardone Rimljani su se sukobili s Uligisom, a poraženi Goti su se 

sklonili u Burnum. Tamo su sačekali veliki broj barbara s Asinarijem na čelu te su svi krenuli na Salonu. 

Belizar je za to vrijeme zapovjedio Besu da zadrži potrebnu vojsku za obranu Toskane, a da s ostalim četama krene 

k Rimu prema kojem je krenuo Vitiges. Došavši s vojskom, Vitiges se smjestio u blizini mosta preko 

Tibera.Vojska koja je držala most vidjevši toliko Gota je pobjegla. Goti su provalili preko mosta. Njihovo daljnje 

nadiranje spriječili su Belizarovi konjanici te su se Goti povukli i utaborili u neposrednoj blizini rimskih zidina. 

Osamnaesti dan opsade Goti su ponovo navalili na rimske zidine (Prenestinska, Aurelijeva i Salarijska vrata), ali ih 

je tog dana, prema Prokopijevim podacima, poginulo 30 000. 

35

Vitiges, osramoćen zbog neuspjeha zauzeo je Portus, pristanište kod ušća rijeke Tiber, da bi spriječio opskrbu Rima 

morskim putem. Goti su i dalje pokušavali na razne načine osvojiti Rim, ali je Belizar sve to spriječio. 

Dvadeseti dan po zauzeću Portusa na Belizarov zahtjev došla je vojska iz Bizanta (1 600 konjanika) pod vodstvom 

Valerijana i Martina. Kod Gota se u to vrijeme sve više širila kuga, a saznavši o rimskom pojačanju počeli su 

razmišljati o uzmaku. Poslali su u Rim delegaciju na pregovore. Dogovoreno je tromjesečno primirje dok se 

delegacija s prijedlozima ne vrati iz Bizanta. 

Nedugo poslije toga Goti su napadom na Pincijanska vrata prekršili primirje što je bio povod Belizaru da naredi 

Iohanesu da počne s napadima na Ariminum. Kad su Goti čuli da je Ariminum u rimskim rukama pobojali su se za 

sudbinu Ravene te su odlučili uzmaknuti od Rima. Baš je tada isticalo tromjesečno primirje. Belizar je poslao 

pojačanje u Ariminum kojega je započeo opsjedati Vitiges 

Iz Bizanta je došao u Italiju Justinijanov zastupnik Narses s 3 000 vojnika i 2 000 Herula. Belizarova i Narsesova 

vojska su se udružile u blizini Firmuma na jadranskoj obali. Goti su se, vidjevši da se približava vojska pod 

vodstvom Belizara, povukli prema Raveni. 

U to vrijeme posada opsjednutog Mediolanuma tražila je od Belizara pomoć te im je ovaj poslao čete pod 

zapovjedništvom Martina i Uliarija. Međutim, prije dolaska rimske vojske Mediolanum je pristao na predaju, a 

Goti su poubijali oko 30 000 mještana. Čuvši za to susjedna mjesta u Liguriji su se predala. 

Justinijan, koji je saznao za pogađanja između Perzijanaca i Gota o savezništvu, izvijestio je gotsku delegaciju da je 

spreman poslati svoje poslanike u Ravenu i sklopiti mir. 

Po tom ugovoru Vitiges bi dobio polovicu carskih posjeda u Italiji i upravu nad pokrajinama sjeverno od rijeke Po. 

Pod rimskom upravom bi ostale sve pokrajine južno od rijeke. Goti, misleći da ih Justinijan želi prevariti, nisu 

prihvatili sporazum. 

Sukobi su se i dalje nastavili. 540. Belizar je osvojio Ravenu, Vitiges je ubijen. Barbari koji su upravljali vojskom u 

manjim mjestima, čuvši da je Belizar ušao u Ravenu, poslali su svoje izaslanike i ponudili da mu se predaju. 

Goti su izabrali novog kralja, Hildibalda (Ildibad, 540-541), koji je u to vrijeme zapovjedao Veronom. Oko njega 

se sakupilo nekih 1000 vojnika iz Ticinuma te Ligurijci i Veneti. U šestoj godini rata Hildibald je ubijen nakon 

kratkotrajne vladavine. 

Kad su nakon Hildibaldove smrti izbili neredi, Rogi (samostalno pleme Gota) izabrali su Erarika za kralja što je 

izazvalo negodovanje kod ostalih Gota. Erarik je poslao caru Justinijanu poslanike koji su trebali sklopiti mir 

prema dogovoru koji je nekada davno Justinijan nudio Vitigesu tj.Gotima da pripadne zemlja sjeverno od rijeke 

Pada, a caru ostatak Italije. Dok su poslanici bili u Bizantu, Goti su ubili Erarika, a vlast je preuzeo Totila (541- 

552). Totila je uspio vratiti dobar dio posjeda. Posljednji gotski vladar je Teija (552-555). 554. Narzes uništava 

Istočne Gote na italskom tlu. 555. kapituliralo je 7 000 ljudi na rijeci Ofanto, sjeverno od Salerna, Bizant je 

zavladao cijelom Italijom. 556. Teija gubi život na Mliječnom brdu i time završava politička povijest Istočnih Gota. 

36

CRKVENI SABORI U SALONI 530. I 533. 

Rast najranijeg kršćanstva u Saloni povezan je s vijestima o vjerovjesništu Dalmacije od apostolskih vremena. Taj 

prvi evangelizatorski val koji je dotakao Salonu krajem 1.st. vjerojatno nije doživio znatniji uspjeh, pa će se prva 

kršćanska zajednica u Saloni registrirati tek u 3.st. Ovaj drugi evangelizatorski val doveo je do stvaranja čvrste i 

snažne zaednice vjernika, a potaklo ga je vjerojatno misionarstvo iz Rima, te s istoka, odakle je dolazilo brojno i 

utjecajno ljudstvo u Salonu. Misionari su se dali na posao organizacijskog učvršćenja zajednice. Kršćanski su se 

prvaci zacijelo našli pred zadaćom da lociraju svoje kultno središte. Kršćani se, dakle, pojavljuju u Saloni u 

2.pol.3.st., okupljeni na bogoslužju u domus ecclesiae, načinjenoj u privatnoj kući, a to je vrijeme, kako se 

pretpostavlja biskupa Venancija, koji je prvi poznati, ne samo salonitanski, nego uopće i dalmatinski biskup 

“možda oko 257.” Izgleda, dakle mogućim da je Venancije došao iz Rima sred.3.st. Njemu se može pripisati 

uređenje prvog oratorija i organizacija crkve u Saloni. Nije poznato da li je bio posvećen neki Venancijev 

nasljednik, odnosno da li se održao kontinuitet vjerske propagande iz Rima. 

Nakon Venancija blaženi Petar, glava apostola, uputiće svog učenika po imenu Domnija, po domovini 

Antiohljanina, da propovijeda narodima Dalmacije slovo života. Blaženi Petar ustanoviće da se više svećenstvo 

kršćanske vjere, po pojedinim gradovima, čitavog svijeta rasporedi onako kako je to od starine bilo ustanovljeno 

kod gentila. U onim gradovima u kojima su bili gentilski predstojnici, koji su se nazivali protoflaminima, učinilo je 

da se zarede biskupi, a u metropole provincija gdje su bili arciflamini mislio je da treba postaviti nadbiskupe. Iz tih 

razloga uputio je preko obala Jadranskog zaljeva tri biskupa: Apolinara u Ravenu, Marka evangelistu u Akvileju, 

a Domnija u Solin koji je bio glava Dalmacije i Hrvatske. 

Pošto je biskupovao po prilici u Dioklecijanovo doba, sveti Domnije je zadobio vijenac mučeništva 304., u 

najvećem progonu kršćana, a s njime i više njegovih drugova. Međutim, već za njegova nasljednika i sinovca 

Prima, između 304. i 305. nastupiće mirnija vremena. Preživljeno progonstvo ustupit će mjesto toleranciji i miru 

koji je nastupio Milanskom konvencijom i od tada se kršćanstvo naglo širi Dalmacijom i steći će još u 4.st. svoju 

organizaciju. Poslije Milanskog edikta metropolitansku vlast vršio je onaj biskup koji je stolovao u središtu 

provincije. Zato je Salona bila metropola samo za teritorij koji je tada administrativno potpadao pod nju, to jest za 

provinciju Dalmaciju s Liburnijom. 

Pored svjetovnog klera ističu se u Dalmaciji i mnogi samostani, najviše po otocima, a bili su pod nadzorom onih 

biskupa na čijoj su se teritoriji nalazili. Kakva je bila organizacija ovih monarha ne zna se, no vrlo je vjerojatno da 

su živjeli od milosti dobrih kršćana i život svoj posvetili postu i molitvi. 

I salonitanski biskup Simferije (oko 390. do 4049 započeo je gradnju velike gradske bazilike “Basilica episcopalis 

urbana”, a dovršio ju je njegov nasljednik i sinovac, biskup Ezihije (405-425). Neposredno uz ovu baziliku dovršio 

je, a možda i od temelja sagradio novu crkvu oblika grčkog križa, nadbiskup Honorije II, za čijeg su 

nadbiskupovanja održana dva sabora dalmatinske crkve. 

CRKVENI SABOR U SALONI 530. 

Honorije stariji, nadbiskup salonitanski XXI, sazvao je redovni sabor na dan 15.srpnja 530., za konzulata 

Lompadija i Oresta. Okupljenim najblaženijim ljudima, nadbiskupima, prezbiterima, đakonima i plemenitim 

sinovima i kleru čitavog reda Honorije je rekao: "Dolikuje mi da obavijestim da se bestuenska crkva nedavno žalila 

da je toliko siromašna da ne samo što ne može pomagati, nego se ne može brinuti ni za sebe. Zato smo na ovom 

saboru svim crkvama u našoj nadležnosti odredili sljedeće: 

1. nijedan prezbiter neka ne posuđuje crkveni novac ako mu nadbiskup ne dopusti, 

2. metropolitana treba odobriti biskupske ugovore i dopustiti iznos koji se može potrošiti, 

3. zahranjuje se darivati i prodavaiti crkvene posjede, osim u slučaju da to Crkvi koristi, a i tada to biskupi trebaju 

odobriti prezbiterima, 

4. prijetnja izopćenjem u slučaju nedopuštenog novčanog poslovanja, 

5. određuje se kazna biskupima, prezbiterima i đakonima za nedopušteno zaređivanje, 

6. biskupi i svi niži po statusnoj funkciji ne smiju napustiti svoju provinciju bez dopuštenja, 

7. prezbiter i đakon ne smiju promijeniti crkvu, 

8. ograničava se broj zaređivanja prezbitera i đakona, 

9. o crkvenirn prihodima ...? 

10. klerici se ne smiju petljati u tuđe pravne poslove, a na sudovima ne smiju se javljati kao branitelji, nego samo 

kao svjedoci, ako ih netko pozove, 

11. zabranjuju se kamate na posuđeni novac, ne smiju se podizati crkve i oltari ako nisu dovoljno opskrbljeni za 

pristojno uzdržavanje, 

37

12. o pokori, o oprostu, o skrbi za siromahe, o ređenju svećenika po nekom stalnom redu. 

Nadbiskup Honorije potpisuje ovu odredbu i osuđuje one koji postupe protiv toga. Pored Honorija, koji je kao 

nadbiskup presjedavao, na sabor su došli ovi biskupi: 

• Andrija, biskup Zadarski, 

• Ticijan, biskup Rapski, 

• Ivan, biskupSisački, 

• Fabricije, biskup Cavtatski, 

• Konstantin, biskup Skradinski, 

• Marcelo, biskup Naronski, 

• Andrija, biskup Bestuenski, 

• Dominik, arhiprezbiter iz Salone, 

• Barbar, prezbiter iz Salone, 

• Cezarije, prezbiter, 

• Herenej, prezbiter, 

• Laurencije, prezbiter iz Salone, 

• Bakauda, pater, Stefanus, pater, Ursus, prezbiter, Basus, prezbiter i Vitalis, prezbiter sarnijenske crkve. 

CRKVENI SABOR U SALONI 533. 

Drugi sinod sastao se u Saloni 4.svibnja 533., za vrijeme konzulata Lompadija i Oresta. Za njegov saziv bila su 

odlučna dva razloga. Pokazalo se potrebnim urediti izvjesne zlouporabe u crkvi, a onda htjedoše još da na podesan 

način razdijele odviše prostranu salonitansku biskupiju koja se jedva dala valjano nadzirati. S toga bijaše 

zaključeno da se osnuju tri nove biskupije i gdje da se imenuju novi biskupi. 

1. Prvoj bijaše određeno sjedište u mjestu Sarsenteru (po svoj pri1ici okoliš današnjeg sela Aržana, a prvi joj je 

biskup bio Paulinus). Ovoj su biskupiji bili određeni ovi predjeli: 

• Novense-Runovići kod Imotskog 

• Rastok-kod Vrgorca 

• Delontinum 

• Stantinum-nepoznata mjesta, vjerovatno između Runovića i Trilja. 

2. Drugoj bijaše određeno sjedište u mjestu zvanom Mukur-današnja Makarska s biskupom Stefanusom određeno 

je da ovoj biskupiji pripada predio: Montanense (Zagvozd). Delminense (Duvno), Onestinum (Omiš) i 

Reditkum (Danilo). 

3. Trećoj bijaše određeno središte u mjestu Ludrum koje se po svoj prilici nalazilo u današnjem selu Biskupiji kod 

Knina, a njen biskup bio je Celijan. Njoj su pripadali ovi predjeli: 

• Magneticum 

• Ecvitinum (Čitluk kod Sinja) 

• Salviaticum (Glavica kod Glamoča) 

• Sarziatikum (valjda Visočina kod Glamoča). 

Od ostalih biskupija opstajale su: 

• Rab s biskupom Ticijanom, 

• Zadar s biskupom Andrijom, 

• Skradin s biskupom Konstantinom, 

• Narona s biskupom Marcelom, 

• Cavtat s biskupom Fabrijanom, 

• Sisak s biskupom Konstantinom. 

Honorije određuje da nitko ne posvećuje crkve u tuđoj dijacezi i da se svećenici u skladu s tim sastaju i da se svi 

skupa jednom godišnje nađu na metropolskom saboru i to tjedan poslije pentakoste. Poslije ovoga zaključka 

bestuenski biskup Andrija zamoli sabor da i njegovu biskupiju razdijele na dvije i tako mu olakšaju posao u 

nadziranju, ali nadbiskup Honorije priznaje opravdanost ove molbe, ali odgodi zaključak o tom pitanju, jer bi bilo 

previše biskupa. 

Do provedbe ovih zamašnih zaključaka zacijelo nikad nije ni došlo, a nije ni poznato da li ih je Papa ikad i 

potvrdio. Glavni razlog neprovođenju zaključaka drugog salonitanskoga sabora očito ima da se traži u dugotrajnom 

ratu što je nedugo zatim izbio između Gota i Bizantskog carstva. 

38

NALAZIŠTA-ISTOČNI GOTI 

VOJVODINA I SRBIJA 

Istočni Goti 

Šurjan (lučna fibula, oko 400.) 

Zmajevo (par ukosnica, kopča luksuzne izrade, par lijevanih naušnica, sred.5.st.) 

Novi Banovci (dvije lučne fibule od iskucanog srebrnog lima, 1.pol.5.st.) 

Stara Palanka-Sapaja (fragmentirana ostruga vandalskog porijekla, lučna brončana fibula, okov, kraj 5.st.) 

Kolut-Ribnjak (par lučnih fibula od srebrnog lima, poliedarska naušnica od zlata, 2.pol.5.st.) 

Ilok (lučne fibule od masivnog iskucanog srebrnog lima, sred.5.st.) 

Srijemska Mitrovica-Zelengora (pređica, alka s pseudo krajevima, kraj 5.st.) 

Zemun-Gradski park (nekropola, sačuvan nakit samo jednog ženskog groba, lučna fibula, sred.5.st.) 

Beograd-Zeleni Venac (zlatna naušnica, 5.st.) 

Beograd (dvije lučne fibule, fibula s povijenom nogom, pojasna kopča, pojasni jezičac, 5.st.) 

Beograd-Ješića Pesak (ženski grob, par lučnih i par fibula s povijenom nogom, par naušnica, ogrlica, 2.pol.5.st.) 

Grocka (lučna fibula, ovalna pređica, 5.st.) 

Kostol na Dunavu (dvije lijevane brončane fibule u obliku cikade, 5.st.) 

Ulpiana (pojedinačni ženski grob, oko 550.) 

Bački Monoštor, Požarevac, Bačka Palanka, Orešac, Višnjica, Sombor, Rakovac… 

Huni ili Istočni Goti 

Neštin (ili hunska, kopča s produženim trnom, 1.pol.5.st.) 

Novi Banovci (nomadsko ogledalo, srebrene i brončane fibule oblika cikade, okovi u obliku cikade, 1.pol.5.st.) 

Istočni Goti ili Gepidi 

Novi Banovci (dvije brončane lijevane lučne fibule, kasno 5.st.) 

Donji Petrovci (naušnica od finog zlata, grozdolikog tipa, prijelaz iz 5. u 6.st.) 

S.Karlovci-Rovine (uništena veća nekropola, lijevana lučna fibula, kraj 5.st., pripada nakitnoj grupi Karavukovo) 

S.Mitrovica-Puškinova ulica (ženski grob iz kasnog 5. ili ranog 6.st., srebrne lučne fibule) 

Zmajevac (dva ukrasna okova, zlatnik Teodozija II., 5.st.) 

ISTOČNOGOTSKE NEKROPOLE NA TLU RIMSKE PROVINCIJE DALMACIJE 

Kašić-Glavčurak (dvije lučne fibule, brončana pojasna kopča, dva srebrna monogramna prstena, ogrlica, 6-11.st.) 

Mihaljevići-Varošište (dvije lučne fibule) 

Knin-Greblje (tri istočnogotska groba-47, 55, 173.) 

Ivoševci (Burnum)-Šupljaja (brončana fibula, prva trećina 6.st.) 

Plavno (oštećena rovašena fibula, prva trećina 6.st.) 

Vrlika (pojasna kopča) 

Unešić-Veliki Bogočin (tri pojasne kopče, najvjerojatnije se radi o kompleksnoj nekropoli seobe naroda) 

Solin (par tirinških fibula, kacige tipa Narona-Baldenheim, dvije fibule oblika cikade, puncirana pojasna kopča, 

Solin-Manastirine (ulomci sarkofaga s natpisom) 

Vid (Narona)-Gradina (dvije kacige na provjesla) 

Vid-Pruščev Vrt (ženski grob, perlica od zelene staklene paste, dvije srebrne pozlaćene fibule, željezna pređica) 

Pećinska Rika-Gornje Pećine (par rovašenih fibula, par brončanih poliedarskih naušnica, kalcedonska perla) 

Sarajevsko Polje (gema s monogramom Teodorika Velikog) 

Han Potoci-Vrba (dva sarkofaga, dvije zlatne naušnice, ogrlica od zlatnih cjevčica i almandinskog zrna, dvije 

srebrne lučne fibule, amajlijska kutijica-bulla, pektoral, zlatni prsten) 

Rakovčani kod Prijedora 

ISTOČNOGOTSKE RADIONICE 

PODUNAVLJE-Varpalota, Bezenie, Zeteli (motiv meandra koji je dosta rijedak u Germaniji) 

MEZIJA-Novae 

ITALIJA-Ravena, Mentale, Chiusi 

SLOVENIJA 

Ljubljana-Dravlje (dva istočnogotska groba), Ljubljana-Jakopčev vrt, Kranj, Rifnik, Ptuj, Vače 

39

BOSNA I HERCEGOVINA 

Rakovčani, Mihaljevići, Mogorjelo, Čapljina, Travnik, Han Potoci, Stranjani, Bihač, Breza 

ITALIJA 

Domagnano (kraj 5. i poč.6.st., dvije orlovske fibule, tri fibule oblika cikade, par naušnica, ukrasi torbice, prsten, 

disk s lančićima, lančić, devet aplika, okov) 

Desana (2.pol.5.-sred.6.st., par lučnih fibula s četiri izdanka, zlatne t fibule, dvije pojasne kopče, naušnice, dvije 

zlatne narukvicem, križna fibula, zlatna bulla, ženidbeni prsten s imenima Stefanius i Valatru, prstenje, toaletni 

pribor, kultne žličice, igla s natpisom, zlatna ogrlica) 

Reggio Emilia (kraj 5.st., 490., 60ak novčića bizantskih vladara, tri zlatne t fibule, par srebrenih lučnih fibula, tri 

ogrlice od duplih karičica, naušnice, gema, privjesci, prstenje, zlatni ženidbeni prsten, dvije okovne vaze) 

Aquasanta (2.pol.5.st.,poč.6.st., srebrna fibula, kloazonirana pozlaćena pojasna kopča, pinceta, zlatni prsten, zlatni 

držak, toaletni pribor na alci, dvije srebrne kopče) 

Campeggine (kopča) 

Aquileia (fibula) 

Este (naušnice) 

DJELA O ISTOČNIM GOTIMA 

N.Aberg: Goti i Langobardi u Italiji 

V.Bierbrauer: Istočnogotski nalazi u Italiji 

M.Degani: Reggio Emilia 

A.Götze: Gotske fibule 

H.Kühn: Germanske fibule 

P.de Palol-G.Ripoll: Goti 

H.Wolfram: Povijest Gota 

W.Ensslin: Teodorik Veliki 

M.Mirković. Ostrogoti u Panoniji poslije 455. 

J.Kovačević: Ulpiana 

M.Slabe: Dravlje 

J.Belošević: Kašić 

N.Miletić: Mihaljevići 

N.Miletić: Rakovčani 

N.Miletić: Korita 

S.Antoljak: Zadar pod vlašću Istočnih Gota 

40

ISTOČNOGOTSKA MATERIJALNA KULTURA (ukratko) 

Istočnogotsku materijalnu kulturu teško je zasebno promatrati iako su od svih Germana ostavili najviše tragova. 

Materijal im je sličan s hunskim i naročito gepidskim pa je često nemoguće izvršiti neku veću etničku atribuciju, 

posebno ako se radi o slučajnim nalazima. 

Ženski nakit 

Tri tipa fibula: -lučne fibule od iskucanog srebrnog lima 

-livene od pozlaćenog srebra s 5 izdanaka na glavi i maskom na nozi, geometrijski ili floralni ukras 

-željezne i srEbrne s povijenom nogom 

LIJEVANE FIBULE S POVIJENOM NOGOM-iz njih su se razvile lučne fibule od iskucanog srebrnog lima, veće 

su se nalazile na ramenima, manje na grudima. Datiraju se 435, 450-520/530. 

FIBULE OD ISKUCANOG LIMA-karakteristične su za ženski nakit srednjeg Podunavlja, lučne su, masivne, 

iskucavanje od srebrnog lima, dekoracija je izvedena geometrijski apliciranim ornamentom. 

PLOČASTE-Sv.Monoštor, Dravlje, Rakovčani 

Sve varijante fibula proizvod su romaniziranog autohtonog stanovništva, a samo su nekad u germanskoj upotrebi. 

Datiraju se u sredinu 5.st. 

Nošene su:-luksuzne pojasne kopče-lijevane od jednog komada ili s okovom, s ornamentikom, rovašene, motiv 

pletenice, glave ptica grabljivica, almandini 

-poliedarske naušnice-livene ili inkrustrirane 

-ukosnice tipa stilus ili sa životinjskim glavama 

-narukvice, ogrlice, perle, privjesci, alke, jezičci različitih oblika, privjesci od kalcedona 

-kožne torbice s ukrasnim okovima, nošene o pojasu, u njima ženski toaletni pribor. 

Ženska istočnogotska nošnja imala je na prijelazu iz 5. u 6.st. par fibula na ramenima, kopču za pojas ili samo 

kopču, a u 6.st. na ramenu ostaje samo jedna fibula. 

NAUŠNICE → 2 tipa:-s privjeskom u obliku košarice kasnoantičkog porijekla 

-s poliedarskim ukrasom (srebro, zlato, bronca s almandinima). 

DIJADEME → vrlo rijetko 

PRSTENJE → kasnoantičko porijeklo, svi su importirani 

NARUKVICE → kasnoantičke s povijenim krajevima, u upotrebi 4-9.st. 

POJASNE KOPČE → 

1.TRNOVI-stilizirane životinjske glave, uglavnom srebro, ukras su rovašeni trokuti, aplicirani križići 

2. KOPČE s masivnim povijenim trnom, srebrne i brončane, 5/6.st., ovalni obruč za okov, porijeklo iz južne Rusije 

KOPČE ZA OBUĆU → zlatne sa staklenim umecima, 450-550. 

JEZIČCI → sastavni dio pojasne kopče, ili pređice, od srebrnog lima, geometrijski dekorirani 

Istočnogotsku propadnost možemo lako odrediti na osnovu priloga u ženskim grobovima klarakterističnih za 

vladajući sloj, dok u muškim grobovima nema oružja. Ipak znamo da su bili naoružani sljedećim oružjem: 

-dvosjekli mač-spatha 

-koplje 

-luk i strijela s vrhovima u obliku lovorova lista 

-štit s željeznim rubom 

-kaciga na provjesla. 

Oružje je nađeno samo u grobu 19 s nekropole Ljubljana-Dravlje. U Naroni su nađena dva brončana i dva željezna 

šljema, u Saloni jedan i u Herakleji jedan koji možda pripada Gepidima. 

Na većini nalazišta ne radi se isključivo o grobljima istočnogotske etniške pripadnosti, već o kompleksu nekropola 

u kojima su se pored Istočnih Gota sahranjivali i starosjedioci. 

Nalazišta: Dravlje, Rakovčani, Kašić, Kranj, Ulpiana → sistematska istraživanja 

Ilok, Zemun, Novi Banovci, ivoševci, Pula, Beli Manastir → slučajni nalazi. 

41

ISTOČNOGOTSKA MATERIJALNA KULTURA 

Istočnogotsku materijalnu kulturu vrlo je teško posebno promatrati, iako su ostavili najviše tragova od svih 

Germana. Njihov je materijal jako sličan hunskom, a posebno gepidskom, pa je često nemoguće izvršiti precizniju 

etničku atribuciju, pogotovo ako se radi o slučajnim nalazima. 

Najznačajnija je komponenta ženskog nakita bila fibula i to tri osnovna tipa: 

• lučne fibule od iskucanog srebrnog lima 

• lijevane od pozlaćenog srebra s pet krakova na glavi i maskom na nozi, uvijek geometrijski ili floralno 

ukrašene 

• željezne ili srebrne s unazad povijenom nogom (rjeđe nalažene). 

Nošene su i luksuzne pojasne kopče s njima karakterističnom ornamentikom izvedenom rovašenim motivima 

pletenica i almandina, a ponekad i glavama ptica grabljivica. 

U grobnim cjelinama nailazimo i na poliedarske naušnice (lijevane ili inkrustrirane), ukosnice tipa stilus ili one sa 

životinjskim glavama, narukvice, ogrlice, perle, privjeske, alke, jezičke... Sastavni dio nošnje su i kožne torbice 

s ukrasnim okovima, nošene o pojasu i u njima vjerojatno ženski toaletni pribor. 

Vinski navodi da je istočnogotska ženska nošnja tijekom 5. i 6.st. obilježena parom fibula na ramenu i kopčom 

za pojas ili samo kopčom, a bez fibule ili s fibulom, ali bez kopče. U 6.st. nailazimo na grobove sa samo jednom 

fibulom na ramenu što ukazuje na napuštanje stare tradicije. 

Istočnogotsku etničku pripadnost možemo relativno lako odrediti na osnovu priloga u ženskim grobovima, 

karakterističnim za njihov vladajući sloj, dok su muški gotovo uvijek anonimni jer im za razliku od ostalih 

Germana, nedostaje oružje. Ipak se zna da su bili naoružani dvosjeklim mačem (spata), kopljem, nosili su luk i 

strijele s vrhovima oblika lovorog lista (kao i svi ostali Germani, za razliku od nomadskih plemena), štit s 

željeznim umbom i šljem na provjesla, koji nose samo njihovi dostojanstvenici i to prilično rijetko. 

Za ostale nalaze, predmete utilitarnog karaktera, može se reći samo da su općegermanskog porijekla i da se 

Istočnim Gotima pripisuju samo na osnovi analogije ili kao inventar zatvorenih grobnih cjelina. 

Sred.5.st., na početku njihove nezavisnosti, istočnogotska nalazišta su rjeđa i katkad uočljiva samo po novcu 

njihovog kovanja, ali krajem 5. i tijekom 6.st. nailazimo na brojne lokalitete s njihovim etnikom i to na prostoru 

širom provincije Dalmacije, na predalpskom tlu provincije Savije, u međurječju Drave, Dunava i Save. Na većini 

spomenutih nalazišta ne radi se isključivo o grobljima istočnogotske etničke pripadnosti, već o kompleksnim 

nekropolama u kojima su se pored Istočnih Gota sahranjivali i starosjedioci (u znatno većem broju). 

S teritorije bivše Jugoslavije poznata su nam, za sada, 73 istočnogotska nalazišta, koja ili su rezultat sistemaskih 

iskopavanja (Dravlje, Rakovčani, Kašiš, Kranj, Ulpiana...) ili su to slučajni nalazi (Ilok, Zemun, Novi Banovci, 

Ivoševac, Pula, Beli Manastir...). 

1. NAKIT I UKRASNI PREDMETI 

U ovu grupu predmeta spadaju: fibule, pojasne kopče, naušnice, narukvice, prstenje, dijademe, perle i ogrlice, 

različiti privjesci, jezičci, ukosnice, ukrasne alke, a u nekim varijantama i pređice, češljevi, okovi različitih oblika i 

namjene. 

LIJEVANE FIBULE S POVIJENOM NOGOM-Kod lučnih su fibula najstariji oblici rađeni od iskucanog 

srebrnog lima, a razvili su se od starijih lučnih fibula s povijenom nogom. Takvi primjerci su nađeni na nekropoli u 

Rakovčanima, Ješića Pesku u Beogradu, Novim Banovcima, Ljubljani. 

Željezni primjerci iz Rakovčana ako podsjećaju na jednostavne kasnoantičke oblike, ali se sreću i kao inventar 

ranosrednjovekovnih grobova. Prihvaćene su od Germana i ostale su u daljoj upotrebi. N.Miletić navodi da takvi 

primjerci osim u Rakovčanima, nalaženi su još u Mihaljevićima, Mogorjelu, Čapljini, Kranju i na nekoliko 

gepidskih nekropola u Mađarskoj. 

Nalazi iz Beograda, između ostalog, predstavljaju dvije srebrne, lijevane i iskucane fibule također s unatrag 

povijenom nogom. Dekoracija je izvedena ugraviranim ornamentom u vidu elipse i kružića i tzv. malteškim križem 

koja je uobičajna u barbarskom zlatarstvu od 

poč.5.st. 

42

Kovačević kaže da između ovih fibula i onih lijevanih s rovašenjem, postoji očita tipološka razlika, iako su zajedno 

pronađene. Sigurno je da ta razlika nije kronološke prirode jer se radi o određenom stilu tadašnje ženske mode. One 

veće su se nalazile na ramenima i pridržavale su neku vrstu ogrtača ili pelerine, a manje fibule su bile na grudima i 

služile su za prikopčavanje lakše haljine ili bluze. Svi su navedeni primjerci datirani u prvu trećinu ili možda 

sredinu 5.st. pa do prvih desetljeća 6.st. 

FIBULE OD ISKUCANOG LIMA-Sve su to lučne masivne fibule rađene u tehnici iskucavanja od srebrnog lima, 

čije su glava i noga spojene lučnim okovom, a ukras je uzveden geometrijskim apliciranim ornamentom. Nešto 

većih dimenzija od ostalih je fibula iz Grocke i 

vjerojatno je nošena preko punijeg velikog 

ogrtača. Analogije postoje s nalazima iz 

Mađarske, Franačke, a naročito s Ponta, iako su 

tamošnji primjerci nešto manjih dimenzija, što 

je i logično s obzirom na blažu klimu i 

nenošenje debelih vunenih ogrtača. Može se 

zaključiti da je ovakav tip fibule (Kolut, Ilok, 

Grocka...) vrlo karakterističan za ženski nakit, 

Srednjeg Podunavlja, sredinom i u 2.pol.5.st. 

LIJEVANE FIBULE S ROVAŠENJEM- 

Dalji napredak i razvoj u formi istočnogotske 

lučne fibule, a istovremeno i prijelazni tip k 

onim lijevanim tehnikom rovašenja, bio bi nalaz iz Zemuna. Zemunski 

par fibula su također lučne, srebrne pa pozlaćene, rađene u tehnici 

lijevanja s rovašenjem, ali po uzoru na one iz Grocke, Iloka, Koluta i 

njima slične i samim tim predstavljaju osobitu stilsku mješavinu. 

Geometrijski je ukras izveden trouglasto rovašenom ornamentikom 

kakvu zapažamo i kod nekih kopči Srednjeg Podunavlja. Ovakvi 

primjerci kasnog 5.st. su neka vrsta prethodnice oblicima 

odgovarajućih lučnih fibula, lijevanih-rovašenih, Teodorikovog 

vremena. 

Pod utjecajem zapadnorimskog, rovašenog stila počinje se sada 

primjenjivati ovakvo ukrašavanje i na lijevanim fibulama. Na tlu 

rimskih provincija postojala je jaka tradicija rovašenja metala koja se 

ogleda u ukrašavanju pojasnih kopči, okova... s motivima spirala, 

trokuta ili rombova. Kasnoantičke radionice (Sirmium, Salona, Siscia, 

Poetovio, Emona) su nastavile s proizvodnjom tako rovašenog nakita 

tijekom 5.st., ali po obliku i stilu podešenog zahtjevima barbara. 

Fibule takve izrade nađene su u Sremskoj Mitrovici, Beogradu, u 

uništenom grobu u Mihaljevićima, iz Travnika, Pule, Plavna, Kašića, Han Potoka, Siska, Ivoševaca, pa šest 

primjeraka s kompleksne nekropole u Kranju, Rifnika, Dravlja, i Ulpijane. 

Vinski smatra da poslije prijelaznih oblika (Zemun) dolaze fibule iz Sremske Mitrovice i osobito one nađene na 

Čukarici koje su ukrašene pretežno spiralnim ornamentom rovašenja, koji je kombiniran s geometrijsko-trokutastim 

rovašenim motivima i ležištima za almandine. Interesantna je i tvrdnja da su ove podunavske fibule djelovale na 

one krimske i zato ove druge ne možemo nikako datirati prije poč.6.st. U svom kongresnom referatu iz Ohrida, 

J.Kovačević*, dokazuje da bi ova dva nalaza (Čukarica, S.Mitrovica) trebalo ubrojiti u posebnu grupu nalaza 

vezanih geografski za dunavski limes i kronološki za prijelaz 5. u 6.st. 

* Kovačević germanske nalaze dijeli u tri grupe: 

1. prva grupa obuhvaća grobove u okviru dunavskog limesa kronološki datirana na kraj 5.st. do u 6.st., a 

zastupljena je na nalazištima u Bugarskoj (Marcijanopolis kod Varne, Almus kod Loma, Saldovec, Ratoarija kod 

Ačara) i Srbiji (Margum kod Dubravice, Viminatium, Lederata, okolica Grocke, castrumi kod Ritopeka, Beograda, 

Zemuna, Novih Banovaca i nalaz s Čukarice) 

2. druga grupa nalaza potiče duž linije koja dijeli istočnogotsku kraljevinu Teodorika od Carstva, ali nalazi ne prate 

striktno granicu već kretanja Gota do 535. ili definitivno do 555. Ovoj grupi pripadaju nalazi iz Narone, Han- 

Potoka, Mihaljevića, Sarajevskog polja ... 

43

3. trećoj grupi pripadaju nalazi iz unutrašnjosti Carstva, ali ih većina (Kruševac, Kragujevac, Niš) pripada vremenu 

hunske dominacije, ali su najvjerojatnije istočnogotskog 

porijekla. Iz 4.st. ovoj grupi pripadaju samo dva nalaza: Trojane 

kod Karare i Ulpiana kod Gračanice. 

Spomenuti nalaz ima vrlo bliske analogije s fibulama nađenim na 

lokalitetu Reggio Emilia, koje su određene na kraj 5.st. Ovi 

italski nalazi daju neposredne analogije rovašenim fibulama iz 

uništenog groba u Mihaljevićima datiranog u poč.6.st. (493- 

536.). U ovu drugu grupu, s obzirom na kronologiju i geografsku 

rasprostranjenost, ubrajamo i fibulu iz uništenog istočnogotskog 

groba br.10 u Kašiću, zatim one nađene u Šupljaji, Plavnu, Han 

Potocima i još nekoliko neobjavljenih. 

Za kašički primjerak Vinski pretpostavlja da je importirana iz 

Italije u vrijeme gotske uprave, kao i za nalaze iz Ivoševaca i 

Plavna. Stilski one pripadaju nakitnoj grupi “Karavukovo”i to 

kasnijoj fazi. Ovi primjerci u Dalmaciju i njeno zaleđe ne dolaze 

direktno iz Podunavlja, koje je centar njihove izrade, već 

posredstvom italskog tla. Ovakvi se nalazi u Dalmaciji ne 

pojavljuju prije poč.6.st. Za kašićki primjerak Belošević primjećuje da je to najstariji istočnogotski nalaz na 

dalmatinskom tlu i pretpostavlja da je donešen vjerovatno preko Italije, negdje oko 500. To je valjda jedina fibula 

toga vremena na kojoj je sačuvan i tekstil u tragovima na poleđini. Zanimljiv je ornamentalni ukras u obliku spirala 

i vreža, koje stilski ukazuju, na kasniji karavukovski stil, mada 

je po motivima ukrasa fibula mnogo bliža ukrašavanju fibula iz 

Sremske Mitrovice i sa Čukarice. U importirane ulaze još i već 

spomenute fibule iz Šupljaje i Plavna, koje su datirane u sam 

kraj istočnogotske prevlasti u Dalmaciji. 

Slične motive susrećemo i na fibuli iz Kranja, vjerojatno 

također importiranoj iz Italije. 

Pored ovih importiranih postoje fibule istog tipa, ali za koje 

pretpostavljamo da su proizvod domaćih radionica. To je 

primjerak fibule iz groba br.15 s nekropole u Dravlju. Radi se 

ustvari o fibuli prilično grube izrade s interesantnom glavom 

oblika spljoštenog pupoljka, s četiri latice i tučkom. Datira se, 

kao i nekropola na kraj 5. i poč.6.st. ili čak možda sve do 

dolaska Langobarda u krajeve oko Emone, koju su možda ovi 

Goti branili od drugih barbara. N.Miletić kao domaći produkt, 

spominje i par fibula iz okolice Travnika jer su po tipu i načinu ornamentiranih motiva bliže krimskim nego 

italskim importiranim fibulama. 

U svojoj monografiji o gotskim fibulama Vinski kaže da nalaz kninske oštećene rovašene fibule ne smatra 

istočnogotskim kulturnim dobrom, već je pripisuje domaćem autohtonom stanovništvu, a za Istočne Gote vezuje 

nalaz dva primjerka bez spiralno-vitičaste dekoracije. No ni njih ne ubraja u grupu od 41 nađene gotske fibule na 

tlu Jugoslavije. 

U nalaz kneževskog groba iz Ulpiane ulaze i: velika panonsko-langobardska fibula, par sjeverno-germanskih 

manjih primjeraka, jedna manja oblika stiliziranog goluba i ona križolika. S fibulama u grobu nađeni su još: 

pojasna kopča, jezičak, dvije đerdanske ogrlice i prsten. Sve je datirano solidom Justinijana I, negdje oko sred.6.st., 

jer je carski zlatnik kovan sigurno poslije 538. 

Velika panonsko-langobardska fibula je lučnog oblika, od pozlaćene bronce, a na 

polukružnoj glavi ima veći broj ukrasnih znakova. Neki njeni analogni primjerci iz 

Austrije datirani su poslije 568. pa Kovačević zapaža da radionice iz Italije (Ravena, 

Mentale, Chiusi...) podražavaju one panonske (Varpalota, Bezenye, Csethely...) i njima se 

inspiriraju, naročito dekorativnim motivima meandra, koji je dosta rijedak u germanskom 

nakitu i datira se solidima od Anastasija do Justinijana I. U svakom slučaju fibula je 

panonsko-langobardske produkcije i to prije 568. 

44

Par manjih fibula od pozlaćene bronce je svakako tirinški import s poč.6.st., rađen u tehnici kloazoniranog emajla i 

ukrašene poludragim kamenjem. Fibula stiliziranog goluba predstavlja simbol krštenja i stlizirane je po 

Kovačeviću na isti način kao i sarkofag u crkvi San Vitale in Nuovo u Raveni s poč.6.st. Ni ona križolika nije 

istočnogotskog porijekla. Ovakvi primjerci nađeni su u Istri (Buzet, Mejice…) i Italiji, a pripisuju se autohtonom 

romaniziranom stanovništvu. 

Teško je verovati da prije 568. italsko-gotske radionice proizvode nakit s kršćanskom simbolikom jer od tada 

Istočni Goti počinju prelaziti iz arijanstva u ortodoksnu vjeru. Osim ovih tipova fibula, ulpijanski nalaz je sadržao 

još i srebrnu pojasnu kopču s jezičkom za pričvršćivanje. Kako su oba komada ukrašena nielo tehnikom i 

geometrijski ukrašena. Vinski napominje da su svakako merovinški import i da kod nas nemaju bližih analogija. 

Kovačević navodi da je ovako bogat prilog jedinstven i spominje Prokopijev opis opreme gotskih ratnika u Italiji. 

Svi istraživači se slažu da bi nalaz trebalo datirati u vrijeme oko 550. i dovode ga u vezu s boravkom gotskih 

najamnika u Ulpijani u to vrijeme. I analiza materijala daje nam precizne podatke za datiranje. Velika fibula je od 

prije 568., par fibula s pravokutnom glavom iz 1.pol.6.st., fibule oblika stiliziranog goluba i križa su nesumnjivo 

bizantske ili autohtonog stanovništva s poč.6.st., prsten se po ukrasu i nielo tehnici stavlja u 6.st., a novac po 

formuli ante quem non cijeli nalaz još bliže datira u sredinu 6.st. 

KRIŽOLIKE, PLOČASTE I DVOGLAVE FIBULE-Osim onih s povijenom nogom i 

lučnih, Goti su nosili i fibule stiliziranog križa tzv. dvoglave i pločaste. 

Slično nalazu iz Ulpiane, križolike fibule su nam poznate s nekropole u Kninu i s još 

nekoliko nalazišta u Istri, no pripadaju sigurno autohtonom življu i samo su u istočnogotskoj 

upotrebi s tim što se istarski nalazi pripisuju Langobardima. Pločasti su primjerci nađeni u: 

Bačkom Monoštoru, Dravlju, Osoru na Cresu i Rakovčanima. Iz Osora potječe i jedna sa 

simetričnim proširenjima s obje strane (tzv. dvoglava), koja bi se mogla pripisati Gotima. 

Za sve ove tri varijante fibula možemo reći da je to uglavnom proizvod romaniziranih 

starosjedioca, iako ponekad u germanskoj upotrebi (Istočni Goti ili Langobardi). Ovdje 

navedeni primjerci datiraju se u vrijeme s poč.6.st., ali ostaju u upotrebi i poslije gotskog 

odlaska za Italiju. 

FIBULE RAZNIH TIPOVA-U istočnogotskoj upotrebi nalazilo se još nekoliko primjeraka 

fibula, različitih oblika, načina ukrašavanja i datiranja. 

Iz okolice Beograda potječu dvije fibule koje prema klasifikaciji Kühna svakako treba svrstati u tip Krefeld lučnih 

fibula i datira se u vrijeme 450-500. 

Dalje interesantne su i tri fibule iz Novih Banovaca, sve rađene u tehnici lijevanja. Ona srebrna prdstavlja pontskopodunavski 

oblik 5.st., za razliku od brončane koja je ukrašena s tri plastična rebra u vidu trokuta i pet krakova na 

glavi. Treći primerak je najvjerojatnije tirinški import. Kao i prethodne datiran je oko 500. 

Nešto drugačija po obliku, ali kronološki istovjetna je fibula iz Zemuna, brončana, rađena tehnikom lijevanja, 

neukrašena, trokutastog oblika, na čijim krajevima se nalaze manji dugmetasti ukrasi. Sličan ovoj, u skoro svemu, 

je par fibula iz Siska i primjerak iz Svetozareva. 

S istočnogotske nekropole u Bačkom Monoštoru potječu dvije fibule, jedna oblika cikade, a druga nađena kao par, 

rađena tehnikom lijevanja s rovašenjem, brončana, dok trokutasta glava i romboidna noga završavaju malim 

kuglicama. Lučni dio joj je ukrašen dvostrukom elipsom. 

NAUŠNICE-Za Istočne Gote karakteristična su dva tipa naušnica: 

• s privjeskom oblika košarice 

• s poliedarskim ukrasom, koje opet dijelimo, u zavisnosti od tehnike izrade, na: 

• lijevane iz jednog dijela s alkom 

• naušnice kod kojih je poliedarski privjesak lijevan zasebno i potom je spojen s alkom. 

NAUŠNICE S PRIVJESKOM OBLIKA KOŠARICE-Tip s košaricom je veoma rijedak i kod nas je nađen samo 

u Rakovčanima (fragmentirani brončani primjerak iz groba 17), no loša očuvanost nam ne daje nikakav polaz za 

bliže datiranje. Donekle sličnih primjeraka ima i na Rifniku, koje L.Bolta datira na osnovu analogija i ostalog 

grobnog materijala oko sred.6.st. Sigurni smo jedino kada tvrdimo da su kasnorimskog porijekla i da su ih od njih 

preuzela i dalje usavršila germanska plemena. 

NAUŠNICE S POLIEDARSKIM PRIVJESKOM-Teorija o kasnorimskom porijeklu važi i za naušnice ovog 

tipa, jer vode porijeklo od kasnorimskog privjeska oblika kocke. Većina arheologa u Mađarskoj ovaj tip naušnica 

pripisuje Germanima tijekom čitavog 5.st., no Werner neke od njih, kao one iz Kranja, smatra proizvodom 

domaćeg stanovništva. 

45

Tipove naušnica s privjeskom oblika poliedra dijelimo na dvije grupe, zavisno od 

tehnike izrade: 

• U prvu grupu spadaju primjerci lijevani u jednom komadu s alkom kao oni nađeni 

u Somboru, Zmajevu, Kašiću, Osoru na Cresu, Prahovu, Zemunu, ljubljanskim 

nalazištima, Ptuju... 

• U drugu grupu ubrajamo nalaze kod kojih je poliedarska šuplja kockica posebno 

lijevana u kalupu i potom navučena na žicu, kao kod nalaza iz Bačkog Monoštora, 

Han Potoka, Zelenog Venca, Koluta, Karaburme i Rakovčana, za koje N.Miletić 

smatra da su nastariji i najjednostavniji po obliku. 

Najstariji oblici se datiraju u kraj.5. i prva desetljeća 6.st., a ostale nalaze vezujemo za 5-6.st. Što se tiče porijekla, 

pretpostavlja se da su proizvodi panonskih radionica. Navedeni primjerci su uglavnom od srebra ili zlata (Kolut, 

Sombor, Zmajevo, Bački Monoštor, Beograd-Zeleni Venac, Travnik) ili pak brončani (Rakovčani, Beograd- 

Karaburma), a almandini su pločasto brušeni (Kolut) ili ukrašeni raznobojnom staklenom pastom (Bački Monoštor, 

Karaburma), te jednostavne inkrustacije (Osor na Cresu, Travnik) ili bogatije ukrašeni (Zeleni Venac, Kolut, Han 

Potoci, Bački Monoštor). Jedini primjerak bez poliedarskog ukrasa potječe iz Bačkog Monoštora. 

DIJADEME-Ova vrsta nakita nije tipična za gotske žene, ali su ih ipak one nosile, iako sasvim rijetko. S teritorije 

bivše Jugoslavije dijademe su nađene samo u Dravlju (grob 1) i u Kninu. 

U Dravlju se postojanje samo naslućuje po tragovima zlatnih traka oko glave pokojnice. Vinski daje podatak da je 

na kninskoj nekropoli nađena jedna dijadema, ali kasnoantička. Kako nisu bile predmet bližeg interesa istraživača, 

datiramo ih na osnovu ostalih grobnih priloga i analogija, u vrijeme nastanka samih nekropola. 

PRSTENJE-Za Istočne Gote se mogu vezati nalazi prstenja iz 

Bačkog Monoštora, Ulpiane, Kranja, Dravlja, Rakovčana, Kašića, 

Mihaljevića, Sarajevskog Polja, Kanfanara i Knina. 

Nalaz iz Dravlja je zlatan, rađen u polihromiji, s umecima u 

ležištu, ulpianski je također zlatan i geometrijski zukrašen, a 

prstenje iz Knina (srebrni) i Sarajevskog Polja (zlatni) je s 

monogramom i kao bizantski pečatnik iz kasne antike, odnosno s 

Teodorikovim monogramom. Ostali su brončani (Kranj, 

Mihaljevići, Rakovčani, Kanfanar) i jedan od lošeg srebra (Bački 

Monoštor) s kružno proširenim čelom.svi bi mogli biti importirani 

osim onoga iz Rakovčana koji je vjerojatno proizvod lokalnih radionica s obzirom na rustičnost i tehniku izrade. 

NARUKVICE-Najviše ih je pronađeno u Rakovčanima, zatim Kašiću, Bačkom Monoštoru, bilo u paru ili 

samostalno. Nađeni primjerci su kasnoantički tip s malo povijenim krajevima i osim Istočnih Gota nose ih svi ostali 

Germani, pa Romeji i Avari i u upotrebi su od 4. do 9.st., do propasti Avara u Panoniji. Isti takvi primjerci su 

masovno nalaženi i u kasnorimskim nekropolama na našem prostoru. Narukvice iz Rakovčana su uglavnom 

identične, a narukvica iz groba 2 je nešto masivnija, željezna pa potom posrebrena, vrlo je rasprostranjena i 

datirana je u 1.pol.5. do u 7.st. Ovakvi primjerci nastavljaju život i dalje pa ih nalazimo i kao ostavštinu 

romaniziranog stanovništva Istre. Neobjavljena narukvica iz Bačkog-Monoštara se također pripisuje Gotima. 

Brončana je, rađena u tehnici iskucavanja, otvorenih i malo preklopljenih krajeva s završecima oblika stiliziranih 

zmijskih glava. Pitanje je samo da li bismo je pripisivali Istočnim Gotima da je to slučajni nalaz, a ne grobnica. Sve 

su kronološki bliže određuju putem ostalih grobnih priloga ili analogija. 

OGRLICE, PERLE I PRIVJESCI-Kao sastavni dio ženske nošnje nalažene su u istočnogotskim grobnim 

cjelinama, iako nešto rjeđe. Njima se pripisuju nalazi iz beogradskih nalazišta na Karaburmi i Ješića Pesku, 

Rakovčana, Ulpiane, Han Potoka, Kašića i Knina. Od tri primjerka iz Rakovčana najzanimljivija je ona velika 

(grob 32) koju čine 246 malih sferičnih perlica. Za razliku od ovih, đerdanska niska iz Beograda je sastavljena od 

perli (kalcedon i staklena pasta) većih dimenzija. 

Perle, koje čine ostale ogrlice su uglavnom 

koničnog, poliedarskog ili cjevastog oblika, a 

datiraju se analogno na osnovu ostalog grobnog 

inventara, pošto su one općegermansko kulturno 

dobro, a u literaturi se spominju samo uzgredno. 

46

Češće su perle nalažene samostalno nego spojene u vidu ogrlica. 

Oblici, dimenzije i vrste upotrebljenog materijala su im prilično 

različite, što svjedoče nalazi iz Kašića, Zemuna, Rakovčana, 

Zmajevca, Dravlja, Han Potoka ... 

Privjesci u funkciji nakita nađeni su u Bačkom Monoštoru, Osoru na 

Cresu, Novim Banovcima, Kninu, Beogradu, Kranju… Različitog su 

oblika (uglavnom križolike), izrade, materijala. 

UKOSNICE-Kao manje-više dekorativni predmeti koji pripadaju 

ženskoj nošnji, redovni su pratilac inventara ženskih grobova kasne 

antike i čitavog ranog srednjeg vijeka. Na osnovu nalaza možemo ih 

podijeliti na tri tipa: 

• -obične za svakodnevnu upotrebu (Kašić, Rakovčani, Kranj) 

• -tipa stilus (Rakovčani, Bački Monoštor, Kranj) 

• -treći tip čini nalaz iz Zmajevca. 

Običnije su, kao opće germansko dobro, više služile za prikopčavanje 

odjeće (funkcija slična fibulama) i bile u svakodnevnoj upotrebi kao ženski ukrasni pribor. 

Nalazimo ih najviše u Rakovčanima i nekoliko fragmentiranih iz Kašića kao željezne 

primjerke, koji se međusobno razlikuju po dimenzijama. 

Ukosnice tipa stilus kao one iz Rakovčana i Bačkog Monoštora su svakako kasnoantičkog 

porijekla i u Panoniji ih srećemo čak i u grobovima Avara prvog kaganata. Srebrni i 

brončani primjerak iz Rakovčana svoje bliže analogije imaju, po N.Miletić, sa srebrenim 

stilusom iz Kranja (grob 7). 

Osim pojedinačno u grobnim cjelinama su ukosnice nažene i u parovima (Bački Monoštor, 

Zmajevo). Oba nalaza su zlatna, imaju proširenja na glavi s tim što monoštorski nije 

ukrašen. Posebno su zanimljivi njihovi završeci oblika stiliziranih orlovskih glava, koje su 

tipično germanskog porijekla. U Panoniji ih nalazimo već u 4.st., kada ih preuzimaju 

germanska plemena koja ih uglavnom koriste za pridržavanje kose, a ne samo odjeće. 

Ovakav tip ukosnice relativno je rijedak i datira se u sred.5.st., iako ih nalazimo i u 

avarskim grobovima Prvog kaganata na prostoru Mađarske. 

POJASNE KOPČE-Najviše zastupljeni kao ukrasni predmeti, u grobnim inventarima 

Istočnih Gota na našem prostoru, su svakako pojasne kopče. Njih možemo podijeliti prema 

načinu obrade i profiliranja trna. Postoje tri tipa kopči: 

• kopče čiji se profilirani trnovi završavaju stiliziranim motivima životinjskih glava 

• kopče s masivnim i zasječenim trnom koji je sužen i malo povijen pri vrhu 

• kopče s masivnim trnom, trokutastog presjeka i malo zasječene s vanjske strane. 

KOPČE S ZOOMORFNIM TRNOM-Najstariji su tip pojasne kopče čiji se profilirani 

trnovi završavaju motivima životinjskih glava (Zmajevo, Zemun, Bačko Monoštor, 

nepoznato nalazište iz Beograda, Kranj, Knin. Radi se uglavnom o srebrnim i jednoj 

brončanoj (Bački Monoštor) kopči, a dekoracija je izvedena rovašenjem u vidu malih 

trokuta kao u Bačkom Monoštoru, floralnim ornamentima (Zmajevo), ili je kopča bez dekoracije na pločici već 

samo u kljunu, kao u Zemunu ili apliciranim kružićima po obodu, 

kao kopča iz Beograda. Svi se nalazi ovog tipa datiraju u sred.5.st. 

KOPČE S MASIVNIM POVIJENIM TRNOM-Ovo su pojasne 

kopče (srebrne i brončane) koje se kao tipično istočnogotske 

datiraju u 1.pol.6.st. Glavne karakteristike ovog tipa su: ovalni 

obruč uz okov, masivni zasječeni trn, koji je sužen i povijen pri 

vrhu. Porijeklo primjeraka ove grupe je južna Rusija, a 

rasprostranjeni su na prilično širokom prostoru. Nađene su u 

Rakovčanima, Mihaljevićima, Rifniku, Kranju, sa splitskih 

nalazišta u Saloni, Katunima, Muću i Lećevcima, pa nalazi iz 

Prahova, Vrlike, Stranjana, Obrovca, Požarevca, Grocke… 

KOPČE S TRNOM TROKUTASTOG PRESJEKA-Ovo su pojasne kopče rađene tehnikom lijevanja, čiji je 

masivni trn trokutastog presjeka i malo zasječen s vanjske strane. Četvrtasta pločica je sastavljena iz dva dijela, 

47

tako što su gornji i donji spojeni zakovicama, a ukrašena je plitkim geometrijskim ornamentom. Pored nalaza iz 

Kašić tu spadaju još i nalazi iz Unešića kod Drniša. Pošto su veoma rustične izrade, J.Belošević misli da su to prije 

proizvodi domaćih radionica (možda Salona) no import iz Italije, a datiraju se u 1.pol.6.st. Po obliku bile bi slične i 

kopče iz Dravlja samo što su ove rađene polihromnom tehnikom. Ovom tipu je slična, samo po profilaciji trna, 

kopča iz Stona koja nikako nije istočnogotski proizvod, već je vjerojatno bila samo u njihovoj upotrebi. 

KOPČE ZA OBUĆU-Osim pojasnih, postoje i kopče za obuću, kao nekoliko luksuznih, rađenih od zlata ili 

pozlaćenih primjeraka, kao ona iz Rakovčana, koju smatraju za jednu od 

najluksuznijih. Vrlo je slična pozlaćena kopča s Kalemegdana koju Vinski smatra 

kopčom za obuću. Postavlja se pitanje ne bi li i kopča iz Rakovčana mogla imati istu 

funkciju. U Kranju (grob 12) je nađenaslična, pozlaćena, također sa staklenim 

ulošcima. S Rifnika postoji samo okov s očuvanim tragovima zelenog stakla što 

ukazuje na postojanje sličnog primjerka i na ovoj nekropoli. Iako Vinski napominje da 

su to kopče za obuću, ove su nađene ispod glave (Kranj, Rifnik) ili u krilu (Rakovčani) 

i to nas upućuje na njihovu, možda, dvojaku primjenu. Datiraju se od 2.pol.5. do sred.6.st. 

JEZIČCI, ALKE I PRAPORCI-Znamo za nalaze jezičaka iz Ulpiane, nepoznatog nalazišta u Beogradu, Knina i 

Duvna. Uglavnom ih tretiramo kao sastavne dijelove pojasnih kopči ili eventualno pređica. Naavedeni primjerci su 

rađeni od srebrnog lima nielo tehnikom i geometrijski ukrašeni. Postoje mišljenja da su eventualno nošeni i o 

pojasu. 

Ukrasne alke znamo s lokaliteta u Sremskoj Mitrovici, Sarajevu, Kašiću i Rakovčanima. Sve su to brončani 

primjerci, rađeni tehnikom lijevanja i ukrašeni životinjskim stiliziranim glavama (Sremska Mitrovica, Sarajevo), 

tako da ih Kovačević svrstava u nakit tzv. životinjskog stila. Ostali nalazi alki su dijelom oštećeni, pa ne možemo 

znati jesu li nekada i one bile ukrašene. 

Za Istočne Gote se vezuje jedan nalaz praporca iz Bačkog Monoštora (grob 1) od brončanog lima. Njegova 

funkcija nam je nejasna, možda je služio u kultne svrhe jer bližih analogija nema. 

2. ORUŽJE I RATNA OPREMA 

U istočnogotskim muškim robnim inventarima oružja gotovo da i nema, ili pak ako ga ima (grob 19 u Dravlju), 

nejasna je njegova etnička pripadnost. Za njih bismo mogli vezati jedino nalaze šljemova, strijela, kopalja, bojnih 

sjekira, i to više na osnovu izvora nego materijalnih dokaza. 

ŠLJEMOVI-Svi nađeni su tipa Narona-Baldenheim. Najstariji nalaz s našeg prostora je iz Narone i sastoji se od 

dva brončana i jednog željeznog za koji je naknadno utvrđeno da su to ustvari dva komada sljepljena jedan u drugi. 

Brončani primjerci su sastavljani od četiri provjesla u kupast oblik s pločicom na vrhu koja je zakovicama vezivala 

provjesla, a koja se opet prema dolje šire i imaju oblik slova I. Između njih se nalaze neukrašena polj, a pri dnu sve 

to obavija jedan željezni obruč obložen bakrenim limom, koji je na nekim primjercima i pozlaćen. Provjesla i obruč 

su ukrašeni ribljim ljuskama i geometrijski motivima. 

U prošlosti je ovaj nalaz šljema iz Narone bio vrlo različito datiran i etnički opredjeljivan. Danas je prihvaćeno 

mišljenje Vinskog o njima kao istočnogotskom kulturnom nasljeđu iz sred.6.st. S ovim se slaže i B.Gabričević kada 

se radi o sličnom šljemu iz Salone. Nalazi ovakvih šljemova potječu još iz Herakleje i Sinja, s tim što je heraklejski 

primjerak pravljen u nekoj od istočnih 

radionica zbog dekoracije u vidu kršćanske 

ikonografije. 

BOJNE SJEKIRE-Iako rjeđe istočnogotski 

ratnici su upotrebljavali bojne sjekire s nešto 

produženom oštricom. Njima se pripisuje 

samo nalaz iz Rakovčana iako im je vrlo 

slična i sjekira sa gepidske nekropole u 

Bočaru. Ako analiziramo sve dosadašnje 

nalaze ovakvih sjekira, kod nas, možemo 

zaključiti da su spomenuti primjerci bili u 

istočnogotskoj upotrebi, da pripadaju 

ratničkim grobovima i datiraju se kao i sama 

nekropola u kraj 5. i prva desetljeća 6.st. 

48

STRELICE I KOPLJA-Poznate su nam strelice samo iz Rakovčana i Knina, a koplja iz Tekije, Narone i Knina. U 

ratničkim istočnogotskim grobovima nalazi oružja su relativno rijetki pa ove nalaze njima pripisujemo na osnovu 

ostalih grobnih priloga i jedino smo sigurni kada ih klasificiramo u germansko kulturno nasljeđe. 

3. PREDMETI SVAKODNEVNE UPOTREBE 

Ni za jedan od predmeta iz njihove svakodnevne upotrebe (pređice, češljevi, keramičke posude, aplikacije i okovi, 

okovi za torbice, kresiva i kremeni, igle, pincete, škare, čavle) ne možemo tvrditi da su istočnogotski, jer to su sve 

predmeti u općegermanskoj upotrebi toga vremena. 

PREĐICE-Za pređice, ili kako ih neki smatraju za kopče bez okova, i danas se koristimo rezultatima rada 

N.Aberga. Kod nas su nađeni primjerci uglavnom brončani, lijevani s jače naglašenim trnom, rjeđe posrebreni 

(Rakovac) ili željezni (Rakovčani). Možemo ih je podijeliti na dvije grupe na osnovu oblika trna. 

• kronološki starije, tu dolaze one s ravno odsječenim trnom i datiraju se u 5. i 1.pol.6.st. Takve su nađene u 

Rakovčanima, Kranju, Rifniku… 

• nešto mlađe bi bile one sa štitastim proširenjem trna, iz 6. i prvih desetljeća 7.st., a nađene u Kašiću, 

Mihaljevićima, Novigradu, Brestoviku,. Grockoj, s niških nalazlšta... 

Ima nekoliko primjeraka bez trna, kao iz Sremske Mitrovice, Rakovčana, Kašića, Rakovca… za koje možemo 

pretpostaviti, na osnovu oblika da su to ustvari fragmentirane pojasne kopče, jer na to sliče. I nalaz iz Beograda 

mogao bi biti s obzirom na luksuznu izradu dio 

nekadašnje kopče. 

Nalazi pređica iz Zemuna, Seone i Grocke se 

vremenski određuju krajem 5. i prvim 

desetljećima 6.st. 

ČEŠLJEVI-Nađeni su u Dravlju, 

Rakovčanima, Rifniku, Kranju, Kašiću, 

Karaburmi i Bačkom Monoštoru. Svi se 

pripisuju Istočnim Gotima. 

NOŽEVI-Željezni noževi nisu pogodni za 

određivanje etničke pripadnosti, jer se njihova 

pojava zapaža u 

grobovima oba 

spola, čitavog niza germanskih nekropola na dosta širokoj geografskoj rasprostranjenosti 

i u raznim vremenskim periodima ranog srednjeg vijeka. Za Istočne Gote vezujemo 

primjerke opet na osnovu ostalog grobnog priloga, iz Rakovčana, Dravlja, Korita, Knina, 

Kašića, Zmajeva, Mihaljevića i Obrovca. 

OKOVI I APLIKACIJE-U dosta atipičnim primjercima okova i aplikacija nalaz iz 

Banatske Palanke može se nešto preciznije etnički opredjeliti. Zlatan je i ukrašen 

brušenim almandinima, a pločica s donje strane je spojena tehnikom lemljenja u 

filigranu. Slične dekoracije je i privjesak na ogrlici iz Han Potoka, rađen tehnikom 

kloazoniranja i ulaganja almandina u male ćelije, i kao takav sličan nakitu hunske 

dominacije u Panoniji. Datira se na kraj 5. i 1.pol.6.st. 

Vinski okov sa Sapaje datira još preciznije -u vrijeme kralja Teodorika, prije njegovog. 

odlaska u Italiju, tj. u između 472. i 488. Za nalaze aplikacija iz Dravlja, Salone i 

Garduna, brončane i neke ukrašene antropomorfnim detaljima, možemo reći samo da su 

opće germansko nasljeđe i pripisujemo ih i datiramo samo na osnovi ostalog grobnog 

inventara i analogija. 

DIJELOVI TORBICA-Izuzetno zanimljiv 

nalaz predstavljaju željezni lukovi s 

kopčama, vjerojatno od torbica, tri → iz 

Rakovčana i jedan iz Korita. 

Zastupljeni su dosta na nekropolama 5-7.st., 

izazivajući polemiku radi li se o dijelovima torbica ili kresivima. Na 

osnovi postojeće literature i nalaza s Kormadina N.Miletić se 

opredjeljuje za lukove torbica, a datiraju se po popratnom materijalu. 

KERAMIČKE POSUDE-Nalazi istočnogotskih posuda poznati su nam iz Orešca, Višnjice, Pančevačkog rita, 

Grocke, Karaburme, Bačkog Monoštora, pa fragmenti iz Kladova i ona uništena iz Kanfanara. Sve su to uglavnom 

49

slični primjerci: bikoničnog oblika s manje ili više naglašenim obodom, a ponegdje i stopom. Rađeni su na vitlu, 

sivkaste boje glatke fakture (iako ih ima i s hrapavom, Pančevski rit), a ukras se satoji od traka glačanih linija. 

Keramičke posude nisu za Gote karakterističan materijal, kao na primjer za Gepide, pa ih datiramo i etnički 

opredjeljujemo uglavnom na osnovi ostalih grobnih priloga. 

PRŠLJENI-Kao češljevi ili noževi i pršljeni su opće germansko ili bolje rečeno, barbarsko kulturno dobro. 

Zastupljeni su u grobovima skoro svih barbarskih naroda u Panoniji tog vremena. Za Istočne Gote se vezuju, na 

osnovi ostalih grobnih priloga, nalazi iz Beograda, Dravlja, Rakovčana, Knina, Kašića… 

KRESIVA, IGLE, PINCETE, ŠKARE, DUGMAD, ČAVLI-Za 

Istočne Gote vezujemo nalaze kresiva iz Rakovčana i Kašića, igle 

za šivenje s istih lokaliteta, pincete iz Dravlja, škara iz Kašića, 

dugmadi iz Korita i čavala iz Knina i Rakovčana, koji su 

vjerojatno pripadali obući, pošto su svi nađeni pored nogu, a bili su 

premalih dimenzija da bi bili okovi drvene konstrukcije sanduka. 

4. NOVAC 

S 15 lokaliteta pronađeno je ukupno 40 novčića, bilo slučajno ili kao rezultat iskopavanja (Sremska Mitrovica, 

Ulpiana, Rakovčani, Dravlje), ali svi su bili u njihovoj upotrebi. 

Od tog broja, 33 su iskovali gotski vladari i to sve od srebra: Teodorik 9 komada (2 četvrtsilikve iz Novih 

Banovaca, po jedna iz Sremske Mitrovice, Štrbinaca, Siska, tri primjerka s nepoznatih lokaliteta, i jedna silikva iz 

Bihaća). Od ostalih istočnogotskih vladara za Teodata se vezuje nalaz 16 silikvi iz Budve i jedna iz Imotskog Polja. 

Iz Budve su još dvije Totiline, a njegova je i silikva iz Osora. Vitigesova silikva je pronađena samo u Kanfanaru, a 

Atalarikove su jedna iz Bihaća i dvije iz Imotskog Polja. Ostalih sedam novčića nisu gotske produkcije, no bili su u 

njihovoj upotrebi, jer su pronađeni kao grobni prilog. Iz Ulpiane je solid Justinijana I, a primjerci iz Rakovčana, 

Dravlja su kasnorimske monete. 

Justinijanov solid je iz carigradske kovnice, a za šest brončanih rimskih novčića kovnica se ne može sa sigurnošću 

odrediti zbog loše očuvanosti. Svih osam Teodorikovih četvrtsilikvi potječu iz kovnice Sirmium. Za nalaze silikvi 

gotskih vladara (Teodorik, Teodat, Totila, Vitiges, Atalarih) kovnica nije točno određena, ali se pretpostavlja da su 

svi kovani u Raveni, i to svaki u određeno vrijeme. Šest brončanih, kasnoantičkih novčića samo potvrđuju običaj 

davanja obola pri sahrani, što se zapaža i na više nekropola kod nas. 

SLUČAJNI NALAZ: N.Banovci (2), Štrbinci (1), Sisak (1), Bihać (2), Budva (18), Osor (1), Kanfanar (1), Imotsko 

polje (3), nepoz. nalazište (3), GROBNI NALAZI: S.Mitrovica (1), Ulpiana (1), Rakovčani (2), Dravlje (4), 

ČETVRTSILIKVE: N.Banovci (2), S.Mitrovica (1), Štrbinci (1), Sisak (1), nepoz. nalazište (3), SILIKVE: Bihać 

(2), Imotsko Polje (3), Osor (1), Budva (18), Kanfanar (1), SOLIDI: Ulpiana (1) 

KASNORIMSKI: Rakovčani (2), Dravlje (4), TEODORIK: N.Banovci (2), S.Mitrovica (1), Štrbinci (1), Sisak (1), 

Bihać (1), nepoz. nalazište (3), TEODAT: Imotsko Polje (1), Budva (16), TOTILA: Budva (2), Osor (1), VITIGES: 

Kanfanar (1), ATALARIK: Bihač (1), Imotsko Polje (2), JUSTINIJAN I: Ulpiana (1), DIOKLECIJAN: Dravlje 

(1), LICINIJE: Dravlje (1), VALENS: Dravlje (1), KONSTANS: Dravlje (1), KONSTANTIN II: Rakovčani (1), 

KONSTANTIN: Rakovčani (1) 

S.MITROVICA: Teodorik (1), N.BANOVCI: Teodorik (2), ŠTRBNICI: Teodorik (1), SISAK: Teodorik (1), 

BIHAĆ: Teodorik (1), Atalarik (1), IMOTSKO POLJE: Teodat (1), Atalarik (2), BUDVA: Teodat (16), Totila (2), 

OSOR: Totila (1), KANFANAR: Vitiges (1), ULPIANA: Justinijan I (1), RAKOVČANI: kasnorimski (2), 

DRAVLJE: kasnorimski (4), NEPOZ. LOKALITET: Teodorik (3) 

NEPOZ. KOVNICA: Dravlje (4), Rakovčani (2), CARIGRAD: Ulpiana (1), SIRMIUM: N.Banovci (2), 

S.Mitrovica (1), Štrbinci (1), Sisak (1), nepoz. nalazište (3), RAVENA: Budva (18), Osor (1), Bihać (2), Imotsko 

Polje (3), Kanfanar (1) 

KOVNICA SIRMIUM -Jedan od dokaza koliko je rimska civilizacija imponirala Istočnim Gotima, a kasnije i 

Gepidima bilo je i obnavljanje kovnice u Sirmiumu, u vrijeme njihovog boravka u tim krajevima. Poslije prekida u 

vrijeme Teodosija I kovnica, poslije jednog stoljeća, ponovno počinje s radom, ali kujući sada barbarizirane monete 

i to najprije istočnogotske, a potom i gepidske. Primjerci ovog novca se mogu podijeliti u dvije grupe: u stariju 

grupu ubrajamo Teodorikove četvrtsilikve,a u mlađu šest novčića gepidskog kralja Kunimunda. 

50

Prvu grupu predstavljaju Teodorikove četvrtsilikve (2 iz Novih Banovaca, po jedna iz S.Mitrovice, Siska, Štrbinaca 

i tri s nepoznatog nalazišta). Na aversu oko poprsja careva Anastasija I (Novi Banovci, Sisak, dva komada s 

nepoznatog nalazišta) iIi Justina I (Sremska Mitrovica, Štrbinci, jedan primjerak s nepoznatog lokaliteta) je natpis 

D(ominus) N(oster) ANASTASIUS P(erpetus) A(ugustus), a na reversu se nalazi Teodorikov monogram okružen 

natpisom INVICTA ROMA. 

S druge strane, ako promatramo osam novčića iz kovnice Sirmium vidimo da pet primjeraka ima lik i natpis cara 

Anastasija I (491-518) što znači da im je donja granica, određena 518. Ostale tri četvrtsilikve imaju lik i natpis cara 

Justina I (518-527) i vrijeme njihovog nastanka trebalo bi tražiti u periodu od Justinovog dolaska na prijestolje 

(518) do smrti kralja Teodorika (526). Na osnovi povijesnih događaja u Srijemu tijekom 5. do 6.st. možemo tvrditi 

da Istočni Goti nisu mogli kovati svoj novac nikako prije 473., niti u kratkom prolazu tijekom 488-489. Svi se slažu 

da bi formiranje njihove kovnice u Sirmiumu trebalo postaviti u vrijeme njihovog ponovnog uspostavljanja vlasti u 

Srijemu (504-505) i zato novčiće s likom Anastasija I datiramo u vrijeme od 504. do 518., a one sa likom Justina I 

u period između 518-526. 

Za period istočnogotskog prisustva od vremena poslije Teodorika do konačnog napuštanja ovog prostora (526- 

535), ne postoje podaci o radu kovnice Sirmium za njihove potrebe. 

5. NATPISI 

Kao trag istočnogotskog prisustva na prostoru bivše Jugoslavije, mogu poslužiti i natpisi u vidu urezanih njihovih 

karakterističnih runa, koje je izmislio i sastavio Wulfila u 4.st. Takvi natpisi nađeni su u Šudikovu, Brezi, a 

eventualno bi njihov mogao biti i onaj iz Vača. Šudikovski natpis je sigurno istočnogotski i daje nepobitan dokaz o 

njihovom prisustvu u provinciji Prevalitani. Nalaz runskog teksta na kapitelu bazilike u Brezi je vjerojatno 

njihovog porijekla, ali je pitanje da li je i sama građevina (crkva) njihova. 

51

ISTOČNOGOTSKE FIBULE 5.ST. U JUGOISTOČNOJ EUROPI - UVOD 

Nakon propasti hunske moći u srednjem Podunavlju oko 455. Uspjeli su se Istočni Goti dokopati velikog dijela 

rimske provincije Dalmacije. Neposredno nakon Atiline smrti odvojila se jedna mala grupa Istočnih Gota od glavne 

mase i krenula prema Trakiji u plaćeničku službu Istočnog Rima. Panonski Istočnih Gotai dosegli su foedus, 

njihova prehodnica su bila tri brata: Valamir, Vidomir uzduž donje Drave i Teodomir oko Blatnog jezera. Nakon 

šesnaestogodišnjeg boravka u provinciji Panoniji (455-471.) i borbe sa Sarmatima oko Singidunuma, prešla je 

većina Istočnih Gota 471. g. u istočnorimske provincije na Balkanu, predvođeni Teodemirom, a nakon njegove 

smrti njegovim sinom Teodorikom. On je vladao Gotima u donjem Podunavlju, otprilike na području rimske 

provincije Moesia Inferior, dobio je naslov rimskog patricija i magistrum militum od cara Zenona (474-491.), a 

njegovi Goti dobivaju pravo da se nasele u Trakiji, Meziji i Dardaniji, što je bila formalna potvrda postojećeg 

stanja. Carska diplomacija uspijeva nagovoriti Teodorika da krene u Italiju kako bi kaznio Odoakara. 488. pod 

vodstvom Teodorika krenuli su Istočni Goti u osvajanje Italije. Prije toga suzbili su jednu grupu Gepida, koji su od 

471. boravili u Panoniji Sirmiensis. 489. im se suprotstavio skirski uzurpator Odoakar, kojeg je 493. Teodorik dao 

ubiti. Tada je Teodorik osnovao Istočno Gotsko Carstvo, čija je vlast u prefekturi Italiji bila priznata od 

istočnorimskog cara Anastazija I. 498. 

Postavši legitimni italski vladar, Teodorik širi vlast i na provincije: Saviju, Liburniju, Dalmaciju i dio Prevalitane 

pa granica prema Bizantu postaje približno crta: Sirmij-Narona. Teodorik je formirao i dva značajna središta: 

Sirmij za Panoniju i dio Mezije i Salonu za Saviu, Liburniju i Dalmaciju. U oba se nalazilo sjedište gotskog 

comesa, koji je imao jurisdikciju u navedenim područjima. 

Koncentracija većine barbarskih arheoloških nalazišta u 5.st. iz vremena "panonske" faze jasno se može uočiti u 

bivšem jugoslavenskom Podunavlju i to oko panonskog i gornjomezijskog limesa. Istočnogermanske nalaze 

možemo pratiti unutar ili duž rimskih utvrđenja na desnoj obali Dunava u blizini limesa; osim toga koncentrirana 

su na ušću Save, te u Sirmiju i Sisciji. Iz 5.st. nemamo većih istočnogermanskih groblja, nego nalazi potječu iz 

manjih grobnih cjelina ili pojedinačnih grobova. Ovo se prije svega odnosi na dunavske Istočne Gote koji se mogu 

jasno odrediti prema arheološkim kriterijima tj. prema ženskim grobnim prilozima. S obzirom na grobne priloge 

muški grobovi su skoro anonimni, jer Istočni Goti nisu stavljali oružje i opremu u grobove pa su arheološki jedva 

prepoznatljivi. 

Bez obzira na elemente koje su germanski ovajači preuzeli od romaniziranog starosjedilačkog stanovništva, za 

istočnogermansku i istočnogotsku žensku opremu karakteristični su parovi lučnih fibula na ramenima i pojasne 

kopče. 

Fibule se prema načinu izrade dijele na više skupina: 

1. LUČNE FIBULE OD ISKUCANOG LIMA 

Najčešće se javljaju na području Ponta i Podunavlja. Kod istočnih Gota bile su osobito omiljene tijekom 5.st. Imaju 

najčešće polukružnu glavicu s jednim ili više izdanaka, blago savijen luk i nožicu izduženog oblika. 

Kao kronološki najstariji gotski element u srednjem Podunavlju su lučne fibule od srebrnog iskucanog lima, 

pontsko-danubijske proizvodnje, a koje su se razvile iz fibula s povijenom nogom. Proizvodnja fibula uvodi se u 

Podunavlju od sred.5.st. kada su se proizvodile pretežno istočnogotske fibule od srebrnog lima češće većeg formata 

pokraj njihovih lijevanih reprodukcija različitih dimenzija. Imaju najčešće polukružnu glavicu s jednim ili više 

izdanaka, blago savijeni luk i nožicu izduženog oblika. Kod krimskih i hispanskih 

Gota proizvodnja se nastavlja intenzivno i u kasnijim vremenima. Ovakve fibule 

nošene su i od strane Gepida, a možda i Sarmata pa je teško sa sigurnošću reći jesu li 

svi primjerci fibula od iskucanog lima bili u istočnogotskoj upotrebi. 

Što se tiče nalazišta lučnih fibula mi ih brojimo 24, od čega je 17 podunavskih. 

Rimski limes u provincijama Valeria, Panonia Secunda i Mezija Superior uzduž 

desne obale Dunava pokazuje 14 nalazišta s germanskim lučnim fibulama. K tome 

brojimo još 3 nalazišta u blizini lijeve obale Dunava u Bačkoj, znači izvan rimskoimperijskog 

tla, ali u graničnom području limesa. 

• PAR VELIKIH LUČNIH SREBRNIH FIBULA - pronađene su na nepoznatom 

lokalitetu u Iloku. Rađene su od srebrnog lima u tehnici iskucavanja. Spadaju u rjeđu 

podskupinu velikih fibula od iskucanog lima s nekoliko izdanaka na glacici, bez 

ukrasa kraj gornjeg i donjeg dijela luka. Polukružne glatke glavice imaju na gornjoj 

strani kružni izdanak.Bočne strane glavica imaju geometrijske ukrase (prekrižene 

52

pravokutnike) i po tri kružna izdanka. Glavice su s glatkim nožicama spojene blago savijenim 

lukom. Stražnje strane glavica ukrašene su s dva reda astragalno radenih svitaka, na koje su 

pričvršćene igle za zakopčavanje. Na poleđini nožica je petlja u obliku spiralno kaneliranih 

cjevčica. Najbliže analogije im nalazimo u Podunavlju te na crnomorskoj obali (posebno u 

Ponticapeu). Izrađene su u radionicama srednjeg podunavlja. Datiraju se u 2.pol.5.st. (456-473.). 

• SREBRNA FIBULA IZ BELOG MANASTIRA- rađena je od srebrnog lima u tehnici 

iskucavanja. Na glavici je ukrašena izdancima i stiliziranim životinjskim glavicama. Po načinu 

izrade bliska je iločkim fibulama. Kao bliže analogije im se može navesti 

par fibula iz Koluta u Vojvodini, te par fibula iz Momin Broda kod Loma u Bugarskoj. Radionički 

pripada podunavskom krugu, a pobliže se može datirati od 456- 

473. 

• PAR SREBRNIH FIBULA IZ GROBA U KOLUTU - rađene 

su od srebrnog lima u tehnici iskucavanja. Oštećene su. Polukružne glatke 

glavice na gornjoj strani imale su aplicirane životinjske glavice, ispod koje se 

nalaze dvije stilizirane orlovske glave. Glavice su s nožicama spojene blago 

savijenim lukom koji tamo gdje se spaja s glavicom i nožicom ima ukras 

namotane narebrene žice. Nožice u obliku nepravilnog romba po rubovima su 

ukrašene polukružićima s točkom u sredini. Glavica i nožica su pri spoju s lukom 

ukrašene apliciranim cvjetnim motivima. Na poleđini fibule nalaze se ostaci 

mehanizma za zakopčavanje. Datiraju se u vrijeme od 456-473. Radioničko 

podrijetlo je u srednjem Podunavlju. 

• SREBRNA FIBULA IZ GROCE - izrađena tehnikom 

iskucavanja. Polukružna glatka glavica na gornjem dijelu ima 

izdanak. Glavica je s nožicom spojena blago savijenim lukom, koji na mjestima spajanja s 

glavicom i nožicom ima ukras namotane narebrene žice. Glavica i nožica pri spoju s lukom 

ukrašeni su apliciranim lepezastim okovom. Na poleđini fibule nalaze se mehanizmi za 

zakopčavanje. Isti ukras javlja se na fibuli iz Novorosijska u Rusiji, fibuli iz muzeja u Lomu, 

fibuli iz Estergoma i Szabatiana u Mađarskoj. Mogu se datirati u vrijeme od 456-473. 

• PAR SREBRNIH FIBULA IZ MOMIN BRODA KOD LOMA - Srodan je čitavom nizu fibula 

od iskucanog lima s područja Ponta i Podunavlja. Ima dosta sličnosti s fibulom iz Belog 

Manastira. Može se datirati u 2.pol.5.st. Izrađene su u radionicama srednjeg Podunavlja, a na 

područje Bugarske došle su poslije 473. 

• SREBRNA FIBULA S NEPOZNATOG NALAZIŠTA- čuva se u muzeju u gradu Lomi. Vrlo je 

srodna iločkom paru fibula i ima više analogija na području Ponta i Podunavlja. Izrađena je u 

radionicama srednjeg Podunavlja i datira se u drugu polovicu 5.st., a u Bugarsku je stigla zajedno 

s Istočnim Gotima, između 474. i 476. g. 

• STARA PALANKA-SAPAJA -na otoku Sapaji kod Palanke nađena je fibula od srebrnog lima 

rađena u tehnici iskucavanja. Polukružna glatka glavica s izdankom na gornjoj strani spojena je s 

nožicom u obliku romba blago savijenim Iukom. Na poleđini fibule su sačuvani ostaci 

mehanizma za zakopčavanje. Tipološki se može usporediti s fibulama pronađenim na nalazištima 

Sintana de Mures u Rumunjskoj i Hebenbürgen. Može se datirati u 2.pol.5.st. 

→ • SREBRNA FIBULA IZ RAKOVCA-pripada podskupini fibula od iskucanog lima. 

Polukružna glatka glavica s izdankom na središnjem dijelu spojena je s neznatno oštećenom 

nožicom blago savijenim lukom. Igla za zakopčavanje nedostaje. Najveći broj analogija ima 

među fibulama nađenim na Krimu. Nastala je u podunavskim radionicama, a može se datirati u 

treću četvrtinu 5.st. 

• OŠTEĆENA SREBRNA FIBULA IZ SISKA - pripada podskupini fibula od iskucanog lima s izdancima na 

glavici i ukrasom narebrene žice uz gornju i donju stranu luka. Čitav niz analogija za ovu fibulu može se naći na 

područjima srednje Europe i Podunavlja, a najviše ih je na Pontu. Datira se u vrijeme od 456.-473. 

Potrebno je još spomenuti bogati istočnogotski ženski grob iz Zmajeva u Bačkoj zbog pojasnih kopči od srebrnog 

lima s floralnim ornamentima i almandinima (2.pol.5.st.). 

53

2. GLATKE LIJEVANE FIBULE 

Glatke lijevane fibule su po obliku srodne lučnim fibulama od iskucanog lima. Istočnim Gotima mogu se pripisati 

primjerci fibula iz Siska, Sotina i Svištova. Djelomice sačuvana fibula iz Siska najvjerojatnije je bila istih obilježja 

kao i vrlo manjkava lučna fibula iz Sotina kod Vukovara. Ovim fibulama možemo navesti dvije potpuno bliske 

analogije. To je (vjerojatno gepidska) fibula s nepoznatog lokaliteta u Madarskoj te fibula koja se danas nalazi u 

Muzeju u Temišvaru, a potječe vjerojatno iz Vojvodine. Ove fibule mogu se datirati u 2.pol.5.st. Proizvedene su u 

radionicama srednjeg Podunavlja. Sličnih osobina bila je i vrlo oštećena lučna fibula pronadena u Svištovu u 

Bugarskoj. 

3. ROVAŠENE LUČNE FIBULE 

Od 450. proizvode se lijevane istočnogermanske fibule (i pojasne kopče) ukrašene rovašenjem. To su male 

lučne fibule s kutnim geometrijskim motivima čiji se daljnji razvoj može pratiti istočno od Ponticapea i zapadno do 

Carnuntuma ili do Siscije. Za Istočne Gote i Gepide karakteristične su lijevane lučne fibule i pojasne kopče koje su 

izvedene dubokim rovašenjem i gusto komponiranim vitičastim spiralama. Lijevane u srebru ili bronci s 

geometrijskim (trokutastim) motivima. Obično se sastoje od polukružne glavice s više izdanaka (najčešće 5), blago 

savijenog luka i rombične nožice koja završava stiliziranom životinjskom glavom. U većini slučajeva nošene su u 

paru, no za svaki primjerak ovog tipa fibula raden je poseban kalup (to pokazuje da su imale izuzetno veliku 

vrijednost i skupcjenost). 

Ženski nakit kod Istočnih Gota karakterizira jedinstven stil rovašenja sa zgusnutim spiralnim viticama, nazvan po 

nalazu raskošne pojasne kopče pronadene u istočnogotskom bogatom ženskom grobu iz Karavukova u južnoj 

Bačkoj. Ova je pojasna kopča precizno datirana bizantskim zlatnikom cara Teodozija II. koji je kovan u Carigradu 

443. U Karpatskoj dolini poznato nam je barem 17 lokaliteta s nakitom 

skupine Karavukovo iz 2.pol.5.st. Sve fibule obilježene specifičnom 

ornamentikom karavukovskog stila ukrašene su almandinima i 

životinjskim motivima, te su rađene istom lijevanom tehnikom. Radionice 

za nakitnu skupinu Karavukovo treba tražiti u Podunavlju npr. u Sirmiju, 

Sisciji, Petoviju… 

• ZEMUN-GRADSKI PARK - par lučnih fibula od pozlaćenog srebra, 

izrađene u tehnici lijevanja. Polukružne glavice imaju tri izdanka 

(središnji višestruko profiliran). Glavica je ukrašena rovašenom, lepezasto 

komponiranom palmetom. Glavica je s nožicom spojena glatkim lukom. 

Poliedarska nožica završava stiliziranom životinjskom glavom. Na 

bočnim kutovima nožica nalaze se po dva plastična kolutića (imitiraju 

ležišta s almandinima). Nožice su ukrašene rovašenim trokutastim cik-cak 

motivima. Na poledini fibula su ostaci mehanizma za zakopčavanje. 

Forma podsjeća na limene fibule s lijevanim palmetama i trokutastim 

rovašenjem kasnoantičkog podrijetla. 

• SRIJEMSKI KARLOVCI-ROVINE- lijevana lučna fibula od bronce. 

Polukružna glavica ima pet višestruko profiliranih izdanaka, od kojih 

je središnji oštećen. Na izdancima se nalaze kružna ležišta s umetnutim 

almandinima. Ornamentalno polje glavice ukrašeno je rovašenim 

zavojnicama. Okvir tog polja ukrašen je nizovima 

sitnih trokutića, koji su bili nijelirani. Glavica je s nožicom spojena 

blago savijenim lukom koji je ukrašen zavojnicama. Nožica je 

poliedarskog oblika, a završava stiliziranom životinjskom glavom. Na 

bočnim stranama nožice nalaze se po četri kružna ležišta (od toga dva 

na stiliziranim orlovskim glavama pri završetku nožice), u koja su bili 

umetnuti almandinski ulošci, od kojih su sačuvana tri. Nožice su 

ukrašene rovašenim viticama. Po rubu nožica teku nizovi sitnih 

trokutića, koji su bili nijelirani. Na poledini fibule nalaze se ostaci 

mehanizma za zakopčavanje. 

54

• BAČKI MONOŠTOR- U grobu 1 nađena je srebrna rovašena fibula, stilski srodna fibulama iz Zemuna, a nađena 

je zajedno s fibulom u obliku cikade i brončanim parom fibula s glavicom s tri izdanka. 

• LJUBLJANA-DRAVLJE - Par fibula. Riječ je o jedinstvenim primjercima iz vremena istočnogotske države u 

Italiji. Nožice završavaju kružnim ležištem s umetnutim almandinima (završetak koji se javlja vrlo rijetko na 

istočnogermanskim lučnim fibulama). 

Za Istočne Gote i Gepide karakteristične su lijevane lučne fibule i pojasne kopče sa spiralno-vitičastim duboko 

rovašenim ukrasom. Istočnogermansku žensku nošnju 5.st. obilježava poseban stil rovašenja gustim spiralnim 

viticama. Na ovaj način ukrašeni ukrasni predmeti, ukorijenjeni su u 2.pol.5.st. u Dunavskoj kotlini, bili su u 

upotrebi od 500. Teodorikovi Istočni Goti donijeli su ih 489. iz panonskog područja Save u Italiju. U području Save 

sadržani su i nalazi karakterističnog karavukovo tipa. 

• SIRMIUM- par velikih lučnih fibula iz istočnogotskog ili gepidskog ženskog groba unutar grada Sirmiuma. 

• BEOGRAD-ČUKARICA NA SAVI - istočnogotski ženski grob sadrži uz dvije fibule s povijenom nogom i par 

velikih lučnih fibula sa spiralno-vitičastim rovašenim ukrasom, životinjskim motivima i almandinima. Vremenski i 

po tehnici izrade materijala fibule se vežu s radioničkim krugom u Karavukovu. Unatoč tome fibule iz Čukarice ne 

pripadaju direktno stilskom pravcu Karavukova, jer je njihov spiralno-vitičasti ukras drukčije izveden. 

• PEĆINSKA RIKA - grob iz oko 500. Par fibula od pozlaćenog srebra ima spiralno-vitičasti ukras, koji ne pripada 

stilu Karavukova, već istočnogotskim fibulama Teodorikova vremena u Italiji, koje čine pojednostavljenu miješanu 

tradiciju fibula tipa Čukarica i degeneriranog stilskog pravca Karavukovo. 

• RAJLOVAC - srebrno pozlaćeni nielirani par iz Rajkovaca. 

• Spomenut ćemo još nekoliko lijevanih lučnih fibula. To su fibule iz mjesta Bunjevac i Kapela kod Zemuna, a 

datiramo ih od sredine do 2.pol.5.st. Tu spada i jedna glatka brončana fibula iz Siska s glavicom s tri izdanka te 

rombičnom nožicom koja završava životinjskom glavom. 

4. KLOAZONIRANE LUČNE FIBULE 

Lučne fibule ukrašene gustim kloazoniranjem bile su vrlo često zastupljene kod barbarskih naroda pa tako i kod 

Istočnih Gota. S područja JI Europe zasad imamo tek jedan primjerak toga tipa fibula za koji se sa sigurnošću može 

reći da je istočnogotski. To je mala kloazonirana lučna fibula s nepoznatog nalazišta u Kninu. 

5. LUČNE FIBULE S POVIJENOM NOGOM 

Fibule s povijenom nogom antičko su kulturno naslijeđe. Rimske fibule s povijenom nogom razvile su se od 

srednjolatenskih fibula. Na područjima južne Rusije prihvatili su ih Istočni Goti i u modificiranim oblicima 

prenijeli na zapad. Jedna takva lučna fibula potječe iz Rakovca u Srijemu. 

6. FIBULE OBLIKA CIKADE 

Oblik su dobile prema vrsti noćnog kukca-zrikavca koji živi u stepskim predjelima središnje Azije. U Europu su ih 

prenijeli Huni iz unutrašnje Azije, a od njih su prešle u upotrebu kod drugih barbara (Gota, Gepida, Alemana). 

Raširene su na velikom podruju Europe i Azije. 

Radionice u kojima su se proizvodile fibule 

Kasnorimske fibule nastale su u provincijskim radionicama, gdje se prema takvim uzorcima prave tipološki slične 

fibule za germansku upotrebu u 5.st. Pontsko-danubijske fibule od lima proizvedene su također, iako su 

ukorijenjene u južnoj Rusiji, u podunavskim područjima. Lijevane reljefno ukrašene fibule s geometrijskim 

rovašenjem pontskog su podrijetla, ali njihova proizvodnja je vjerojatno u Karpatskoj kotlini. 

Panonski zavičaj spiralno-vitičastog ukrašenog nakita stilskog pravca Karavukovo dovodimo u vezu s radionicama 

s kasnorimskom tradicijom rovašenja. Primjerci određenih provincijskih kasnorimskih fibula igraju u 5.st. znatnu 

ulogu. Srebrni primjeri s povijenom nogom iz Baranje interesantan su put k postojećoj ranoj formi fibula od lima s 

dunavskog limesa. 

Etnička pripadnost izloženog materijala fibula zahtijeva oprez, naročito za dinamično hunsko vrijeme. Tako je grob 

iz Karavukova iz vremena Atile prije germanski nego hunski (gotski tip fibula). 

Na bivšem jugoslavenskom teritoriju najveći broj germanskih nalaza lučnih fibula potječe iz 5.st. U 6.st. smanjuje 

se broj lučnih fibula različite germanske plemenske pripadnosti. 

ZAKLJUČAK 

Najtipičniji istočnogotski nalazi iz “panonske" faze su lučne fibule od iskucanog srebrnog lima (obično u paru). 

Razvile su se od tzv. fibula s povijenom nogom, pretežno u crnomorskim i transilvanijskim krajevima. Gotovo svi 

primjerci fibula od iskucanog lima s područja jugoistočne Europe nastali su u radionicama srednjeg Podunavlja. 

Lako je moguće da se taj tip nakita proizvodio i u jednom od najvažnijih panonskih središta-Sirmiju. 

55

Ostali istočnogotski nalazi iz "panonske" faze su rijetki. Javljaju se još lijevane glatke lučne fibule, fibule s 

povijenom nogom i pojasne kopče. Od dijelova ratne opreme poznat je zasada samo jedan kloazonirani okov, a 

potječe s otoka Sapaje na Dunavu. 

CIKADNE FIBULE 

Cikadne fibule potječu iz Azije, a u Europu su ih donijeli Huni u 4. i 5.st. Cikade se javljaju u Kini, prije dinastije 

Han, odatle ih putem svile preuzimaju Sarmati i donose na prostor Ponta u 3.st., a odatle ih preuzimaju Germani. U 

doba seobe naroda cikadne se fibule javljaju od južne Rusije do Mađarske. Najveći procvat je u 4. i 5.st. Iza 500. 

nestaju iz germanskih grobova. Cikade su bile poznate Istočnim Gotima, a javljaju se kod Alamana, Burgunda, 

Franaka, Gepida. Bila je simbol moći, vlasti, sreće i vječnog života. Kod Huna cikade imaju apotropejsko značenje, 

amulet su i simbol budnosti. 

Cikadne fibule imaju 2-3 krila ukrašena crtama, točkama i krugovima, ponekad su krila razmaknuta u obliku lastina 

repa. Izrađene su od zlata, srebra ili bronce, a neke su ukrašene almandinima i filigranom, a kod Istočnih Gota 

kloazoniranjem. 

Vinski postavlja sljedeću tezu: cikade se javljaju na Pontu kod Skita, prije Sarmata, što svjedoče: 

1. dvije cikade iz kneževskog groba Kul-Oba, 3.st., kasnoskitsko doba 

2. kurgan u okrugu Melitopol-cikadne aplike iz 4.st. 

3. kurgan “Sedmero braće”-privjesak s oblikom larve cikade (skitski grob s grčkim utjecajem) 

4. Bradestij-tri brončane pločice-cikade. 

Ovi se primjeri razlikuju od onih iz seobe naroda po funkciji i stilskim obilježjima, pa se i dalje postavlja pitanje 

njihova porijekla. 

Alföldi objavljuje nalaze iz Levice-brončane pozlaćene fibule u obliku lastina repa koje su bile dio konjske orme, 

te su pontske izrade pa dolaze u suprotnost s jednom srebrnom koja je gotska. 

U Hrvatskoj imamo 14 primjeraka-12 u AM 

u Zagrebu, 2 u AM u Splitu. 

• Arheološki muzej u Zagrebu 

Iz Siska: 

1. Cikadna igla tj. stilusna ukosnica, 

srebrna, lijevana 

2. Ukras oblika cikade, s jedne strane 

polumjesečast, s druge cikadast 

3. Cikadna fibula 

Iz Novih Banovaca (istočnogotske): 

1. Tri cikadne fibule, dvije od srebra, jedna 

od bronce, 1.pol.6.st. 

2. Šest cikadnih ukrasa 

• Arheološki muzej u Splitu 

Iz Salone potječu dvije istočnogotske cikadne 

fibule od bronce, 1.pol.6.st. 

Ovakvih fibula ima još iz Drnova, Bačkog 

Monoštora, Orašja-Dubravice, Kostola… 

Ovim su se fibulama bavili: Matyas Kočiš, 

Kühn, Vinski… 

56

NAKIT ISTOČNIH GOTA NA PODRUČJU RIMSKE PROVINCIJE DALMACIJE 

Rimska provincija Dalmacija pod vlast Istočnih Gota došla je poslije 493., nakon što je uspostavljeno 

istočnogotsko kraljevstvo s Teodorikom na čelu (493-526.). Njihov je boravak na ovim prostorima potrajao preko 

četrdeset godina (do oko 537.), no tragovi materijalne kulture za sada su dosta skromni. Izuzevši novac, nakitni 

predmeti su najbrojniji ostaci istočnogotske arheološke ostavštine, i zasada su najrelevantniji nalazi za upoznavanje 

arheološke slike Istočnih Gota na području rimske provincije Dalmacije. 

Najveći dio nalaza potječe s nekropola, a samo ih je nekoliko naseobinskog podrijetla. O postojanju istočnogotskih 

nekropola na području rimske provincije Dalmacije zasad se ne može govoriti. Poznati su još jedino pojedinačni 

istočnogotski pokopi, uglavnom unutar groblja na redove kasnoantičkog autohtonog življa s kraja 5. i 1.pol.6.st. 

Mogućnost utvrđivanja istočnogotskog etnika postoji uglavnom kod ženskih grobova, višeg društvenog statusa, 

koji se prepoznaju po karakterističnom ženskom nakitu. 

Istočnogotski su nalazi povezani s kasnoantičkim i bliski su građi ostalih etničkih skupina, pa je vrlo teško razlučiti 

da li se radi o nalazima istočnogotske pripadnosti,osim ako to nisu najkarakterističniji nalazi (pojasne kopče ili 

lučne fibule). 

Osim fibula i pojasnih kopči (etnički su najsvojstvenije), zastupljene su još: pređice, ogrlice, pektorali, naušnice, 

prstenje, narukvice, bulla (amajlijska kutijica), privjesak i ulomci ukrasnog poveza za glavu. 

Pojasne kopče i lučne fibule (najkarakterističniji tipovi istočnogotskog nakita) najčešće su ukrašene dvjema 

najtipičnijim tehnikama seobe naroda-polikromijom i rovašenjem. Za polikromiju su značajni efekti postignuti 

ulaganjem poludragog kamenja, najčešće crvene boje (almandin)ili staklene paste. Tehnika je bila udomaćena na 

Crnom moru (odatle su je prenijeli Huni, Alani i Goti u Europu) i na istočnom Sredozemlju (Sirija), odakle je 

dospjela u Italiju. Tehnika rovašenja je zapadno-rimskog podrijetla i u 5.st se počela primjenjivati na proizvodima 

kasnoantičkog i barbarskog nakita te se dalje razvijala kroz 6. i 7.st. u istočnogotskoj i langobardskoj Italiji, 

vizigotskoj Hispaniji i na merovinškim i anglosaksonskim tvorevinama. Treća tehnika je punciranje (domaća 

radionica u Saloni?). 

Većina istočnogotskog nakita s poručja rimske provincije Dalmacije može se vezati s krugom sjeveroitalskih 

istočnogoskih radionica, što je posve razumljivo ako se uzme u obzir činjenica da su ondje postojale središnje 

radionice za izradu istočnogotskog nakita. Dio nakitnih predmeta je importiran iz pontskih radioničkih središta. 

To je dokaz da se i nakon odlaska Istočnih Gota u Italiji trgovačke veze s pontskim zlatarskim radionicama i dalje 

održavale i da je moda tih radionica imala velik utjecaj na ukrašavanje istočnogotskih žena. 

Za jedan dio specifično oblikovanih nakitnih predmeta koji nemaju direktnih analognih primjeraka u velikim 

radioničkim središtima toga vremena, može se pretpostaviti da su nastali na domaćem tlu, eventualno Saloni, u 

kojoj su kasnoantičke radionice vjerojatno nastavile s djelovanjem i u doba istočnogotske vladavine. U ovim je 

radionicama nastao nakit oblikovan prema istočnogotskim uzorima, ali je domaći pečat ostavila tehnika 

ukrašavanja. To je u prvom redu tehnika punciranja. 

Postoje četiri radionička tipa: 

1) talijanske (Ravenna, Verona) 

2) pontsko-podunavske (za boravka u Panoniji 456-473.) 

3) bugarske (Trakija, Novae, 473-488/9) 

4) dalmatinske (pretpostavka je postojanje radionice u Saloni) 

Radionice u Italiji su Ravena, Mentale, Chiusi, a u Podunavlju Varpalota, Bezenie, Zeteli (motiv meandra koji je 

dosta rijedak u Germaniji). 

Prema sadašnjem stanju istraženosti, Istočnim Gotima rnožemo pripisat oko četrdeset nalazišta (grobnih i 

naseobinskih) na području rimske provincije Dalmacije. 

ARHEOLOSKA NALAZIŠTA NA PODRUČJU RIMSKE PROVINCIJE DALMACIJE 

1. Novalja, o.Pag-kod Gušternice 

2. Križopolje kod Otočca-nepoznato nalazište 

3. okolica Gospića 

4. Vaganac kod Gospića 

5. Nin-nepoznato nalazište 

6. Kašić-Glavčurak 

7. Smilčić-nepoznato nalazište 

57

8. Stankovci kod Benkovca-nepoznato nalazište 

9. okolica Benkovca-Asseria? 

10. Plavno kod Knina-nepoznato nalazište 

11. Ivoševci (Burnum)-Šupljaja 

12. Knin-Greblje 

13. Grahovo kod Skradina-nepoznato nalazište 

14. o.Kaprije-nepoznato nalazište 

15. Unešić kod Drniša-Bogočin 

l6. Biaći kod Kaštela-nepoznato nalazište 

17. Solin-Manastirine 

-Porta Cesarea 

-nepoznato nalazište 

18. Klis-nepoznato nalazište 

19. Dugopolje kod Splita-nepoznato nalazište 

20. Pućišća, o.Brač-nepoznato nalazište 

21. Vinovo kod Sinja-Čvrljevo 

22. Vrlika kod Sinja-nepoznato nalazište 

23. Gradac kod Ploča-nepoznato nalazište 

24. okolica Imotskog-Runovići? 

25. Korčula-o.Korčula 

26. Vid-Gradina 

-Pruščev vrt 

-nepoznato nalazište 

27. Dubrovnik-nepoznato nalazište 

28. okolica Humca (Radišići=Bigestae)-nepoznato nalazište 

29. Vinica-nepoznato nalazište 

30. okolica Duvna-Bistua 

31. Han potoci kod Mostara-Vrba 

32. Mihaljevići kod Sarajeva-Varošište 

33. Sarajevo-Nemanjina ulica 

34. Sarajevsko polje-nepoznato nalazište 

35. Pećinska rika (Gornje pećine) kod Travnika-nepoznato nalazište 

36. Vrtoče kod Bosanskog Petrovca-nepoznato nalazište 

37. okolica Bihaća 

FIBULE 

Rovašene lučne fibule 

U prvu skupinu uvrštene su rovašene lučne fibule koje su i najbrojnije, a 

zastupljene su s 13 primjeraka (od toga pet parova) s osam nalazišta. 

1. Kašić-Glavčurak kod Zadra 

← Srebrna lučna fibula, slučajni nalaz iz groba uništenog 

prilikom vađenja pijeska 1962. Specifične je tehnologije 

izrade gdje su almandinski ili stakleni ulošci na rombičnoj 

nozi zamjenjeni plastičnim kolutićima. Isto tako stilizirana 

životinjska glava na završetku nožice u detaljima obrade se 

razlikuje od svih ostalih. Ukrasi u obliku rovašene spirale 

nastali su pod utjecajem “karavukovskih" stilskih primjesa. 

Ima pet izdanaka. Obilježja je datiraju u sam poč.6.st. 

2. Kašić-Glavčurak kod Zadra(sl.2) 

Druga manja fibula pronađena s dva monogramna prstena, 

kao prilog iz grob,a uništenog prilikom vađenja pjeska 

1962. Po načinu ukrašavanja povezuje se sa 

sjevernotalijanskim radioničkmm krugom, a s obzirom na 

58

to da nema elemenata za bliže određenje, datira se u 1.pol.6.st.( do 537). 

3. Plavno kod Knina 

← Oštećena srebrna fibula koju je pronašao 1907. Fra Lujo Marun, bez pobližih podataka o 

okolnostima i mjestu nalaza. U dekoru nožne pločice 

vrlo je srodna manjoj fibuli iz Kašića i ide s njom u isti 

analogni i radionički krug i također se datira u 1.pol.6.st. 

4. Han-Potok-Vrbe kod Mostara 

Par srebrnih fibula koje spadaju u inventar ženskog → 

groba-sarkofaga pronađenog 1890. Spada u krug 

istočnogotskih radionica u sjevernoj Italiji, što potvrđuje 

spiralno-naočarasti ukras na polukružnoj glavici, vrlo 

blizak fibulama s područja Italije. Ukras rombične 

nožice donekle je jedinstven, ali dijelom blizak manjoj fibuli iz Kašića. Na 

osnovu navedenih primjeraka fibule se datiraju u prvu trećinu 6.st. 

5. Mihaljevići-Varošište kod Sarajeva 

← Par fibula pronađenih kao slučajan 

nalaz iz uništenog groba prilikom vojnih 

radova 1954. Po tipološko-stilskim 

karakteristikama i u radioničkom smislu dosta je 

blizak fibulama iz Reggio Emilie. Na ukrasu 

(glavi i nozi) u obliku rovašenih spirala očituju 

se reminiscencije “karavukovskih” stilskih 

obilježja koje ih datiraju na sam poč.6.st . 

6. Pećinska Rika (Gornje pećine) kod Travnika 

Par oštećenih srebrnih fibula dospjelih 1893. u→ 

Zemaljski muzej u Sarajevu, kao slučajni nalaz s 

parom poliedarskih naušnica i kalcedonskom 

perlom. U pojedinostima ukrašavanja radionički 

odgovara pontsko-podunavskom kulturnom krugu. Po općem izgledu i 

spiralno-vitičastom načinu ukrašavanja blizak je krimsko-gotskim 

fibulama 1.pol.6.st. 

7. Knin-nepoznato nalazište 

← Mala kloazonirana fibula s nepoznatog lokaliteta spada u drugu 

tipološku skupinu od prethodnih. Tipološki srodne primjerke ovoj fibuli 

nalazimo među više primjeraka s područja Sredozemlja. Način 

ukrašavanja fibule tipološki je usporediv s načinom ukrašavanja niza 

nakitnih predmata sa šireg područja Europe. Na temelju toga i 

komparativnmh nalaza fibula se karakterizira kao proizvod 

sjevernotalijanskih istočnogotskih radionica iz prve trećine 6.st. 

8. Vid-Pruščev vrt 

Par srebrnih pozlaćenih lučnih fibula pronađenih 1994. kao prilog u ženskom → 

grobu. Po načinu ukrašavanja glavice i nožice, fibule su vrlo slične 

istočnogotskoj fibuli iz Italije. Nema nikakve sumnje da su one nastale u 

istočnogotskim radionicama u Italiji, a vremenski ih se može smjestiti u prvu 

trećinu 6.st. 

Fibule oblika cikade 

9. Salona 

Fibula oblika cikade pronađena kao slučajni (naseobinski) nalaz. Izrađena je od bronce 

lijevanjem. Krila cikade su raširena, a na poleđini su ostaci mehanizma za zakopčavanje. 

Taj tip fibula prenijeli su u Europu Huni iz unutrašnje Azije i prešli su u upotebu kod 

Gota, Gepida, Alamana... Nošeni su kao amuleti i neki im pripisuju statusni simbol. Fibula 

je zasigurno import iz Italije ili izravno iz Podunavlja 

59

10. Salona 

Fibula oblika cikade isto pronađena kao slučajni nalaz. Izrađen je od bronce 

lijevanjem, ali za razliku od prije navedene, krila cikade su skupljena. 

Tirinške fibule 

11. Salona 

← Par tirinških fibula u obliku kliješta predstavljaju grobni nalaz. Izrađene su od 

srebra s pozlatom, lijevanjem, a ukrašene nieliranim lunulama i trokutićima, te 

rovašenim koncentričnim elipsama. Po stilskim obilježjima pripadaju cvatu 

tirinškog zlatarstva 1.pol.6.st. i ima mnogo paralela iz europskih nalazišta. Kako 

prisustvo Tirinžana u Saloni nije potvrđeno, taj tip nakita mogao je biti jedino u 

vlasništvu Istočnih Gota kao poklon, plijen ili slično. 

Domaća radionica u Saloni? 

12. Ivoševci kod Knina 

Oštećena lučna fibula s lokaliteta Šupljaja. Po načinu oblikovanja podsjeća na istočnogotske 

talijanske uzore, ali bez postojećih bliskih analogija. Inače redovito rovašeni ukras na njoj je nadomjestio puncirano 

izvedeni ornament. Kako na području Italije nema o načinu ukrašavanja analognih primjera, pretpostavka je 

(Vinski) da je fibula mogla nastati na domaćem tlu, kao proizvod provincijskih radionica, možda u Saloni datira se 

u prvu trećinu 6.st. 

POJASNE KOPČE 

Prema sadašnjim rezultatima istraženosti, istočnogotskoj arheloškoj baštini u provinciji Dalmaciji može se pripisati 

ukupno 10 pojasnih kopči s 5 nalazišta koje tipološki mogu razvrstati u četiri osnovne skupine. Tipologiju pojasnih 

kopči dali su Götze i Bierbrauer. 

Rovašene pojasne kopče s dvodijelnom pravokutnom okovnom pločicom 

1. Unešić-Veliki Bogočin kod Drniša 

← Vjerojatno je nalaz iz uništenog groba, a pronašao je najvjerojatnije fra Lujo 

Marun krajem 19.st. S obzirom na 

način oblikovanja i ukrašavanja 

najvjerojatnije je da se radi o 

sjevernotalijanskom radioničkom 

krugu. Fragmentarno je sačuvana pa 

nedostaju elementi za njenu 

cjelovitu analogiju s drugim primjercima. 


Srebrena kopča koja također spada u skupinu rovašenih kopči s → 

dvodijelnom pravokutnom okovnom pločicom. Pronađena je kao 

prilog u grobu br.47. Geometrijski ukrasi na kopči u kompozicijskom smislu se ne razlikuju od prethodne kopče. 

Kopča je vjerovatno razvijeniji oblik ove tipološke skupine i 

najvjerojatnije je nastala u sjevernotalijanskim istočnogotskim 

radionicama na poč.6.st. 

Rovašene pojasne kopče s trodijelnom pravokutnom okovnom 

pločicom 


← Pojasna kopča s dvodijelnom okovnom pločicom je pronađena kao 

slučajan nalaz iz uništenog groba prilikom vađenja pijeska 1962. Zbpg 

imitacije uokvirivanja donjeg dijela okovne pločice i dekora u obliku 

slova "S", uvjetno se može ubrojitiu skupinu kopči s trodijelnim 

rovašenim okovnim pločicama. Izrađena je na rustičan način, a ukras je u tehnici lijevanja pa je (Belošević) 

pripisana domaćim kasnoantičkim radionicama prve trećine 6.st. 

60

4. Unešić-Veliki Bogočin 

← Najvjerojatnije se radi o nalazu iz uništenog groba, a pronašao ju je 

L.Marun 1896. Usporediva je s pojasnim kopčama u Italiji i uklapa se u 

krug talijanskih istočnogotskih radionica kraja 5. i prvih desetljeća 6.st. 

5. Unešić-Veliki Bogočin 

kod Drniša 

Pojasna kopča koju je → 

pronašao L.Marun. Nalaz iz 

uništenih grobova 1896. Analogno sličnim kopčama i ona spada u rad 

talijanskih istočnogotskih radionica 6.st 


←Srebrna pojasna kopča 

s ostacima pozlate iz 

groba 173. Pronađena je 

zajedno s monogramnim prstenom, zlatnim ukrasnim lamelama od 

poveza za glavu te 

dvije karike. Ova 

pojasna kopča je vrlo 

raskošno uređena i 

spada među najljepše primjerke nakita pronađenog na tlu rimske 

provincije Dalmacije. Isti radionički krug kao i prethodne. 


Srebrna pojasna kopča pronađena u grobu 55., zajedno s nožićem i→ 

keramičkim prstenom. Po načinu ukrašavanja slična je pojasnim 

kopčama iz talijanskih istočnogotskih nalazišta. Datiraju se u kraj 

5.st. i poč.6.st. 

8. Vrlika-nepoznato nalazište 

← Oštećena pojasna kopča, slučajan nalaz, najvjerojatnije iz uništenog 

istočnogotskog ženskog groba. Spada u istu skupinu kopči talijanske 

provincijencije kraja 5. i poč.6.st . 

Pojasne kopče s punciranim motivima “more romano” 

9. Salona 

Pojasna kopča koja po načinu→ 

ukrašavanja odudara od svih poznatih istočnogotskih pojasnih kopči pa 

se može uvrstiti u treću tipološku skupinu. Slučajni, vjerojatno 

naseobinski nalaz. Uvriježeni rovašeni dekor ovdje je zamjenjen 

punciranim motivima “more romano”. Po načinu oblikovanja svakako je 

istočnogotskog stilskog izražavanja. Na osnovu toga Vinski smatra da je 

proizvedena u nekoj kasnorimskoj radionici u provinciji Dalmaciji, po 

svoj prilici u Saloni ali svakako za istočnogotsku upotrebu te je datira u 

prva desetljeća 6.st. 

Orlovske kopče 


Pojasna kopča sa završetkom u obliku stilizirane orlovske glave može se pripisati vremenu istočnogotskog boravka 

u provinciji Dalmaciji. Pronađena je kao prilog u grobu 50. Pripada nakitnoj skupini tzv.orlovskih kopči koje su 

pontskog porijekla, a raširene su na crnomorskoj obali i također u germanskim nekropolama u Srbiji, Vojvodini, 

Rumunjskoj, Mađarskoj, Poljskoj… Radioničko podrijetlo ovih kopči 

traži se na Krimu gdje ih je najveći dio pronađen. Datiraju se od 

poč.6. do sred.7.st. Po načinu ukrašavanja i materijalu od kojeg je 

izrađena (bronca) kninska kopča najjednostavniji je primjerak ove 

skupine (orlovskih) pojasnih kopči. Možda je mogla nastati u nekom 

61

adioničkom centru izvan pontskog kruga na predložak pontske orlovske kopče koju su Goti mogli nabaviti na 

području Srijema. 

PREĐICE 

Pređice su dijelovi nošnje koji su služili za zapinjanje odjeće i obuće, a uz to su imale i ukrasnu ulogu. Istočnim 

Gotima se smiju pripisivati samo oni primjerci pređica nađeni zajedno s izrazito istočnogotskim materijalom. 

1. Vid-Pruščev vrt 

Pojasna pređica, jedina koja se zasad može pripisati Istočnim Gotima. Pronađena je 1994. u istočnogotskom 

ženskom grobu s dvije lučne fibule i perlom od staklene paste. Od željeza je i vrlo je oštećena. Datirana je po 

fibulama u prvu trećinu 6.st. 

OGRLICE I PEKTORALI 

Ogrlice istočnogotske pripadnosti zastupljene su 

na području rimske provincije Dalmacije s dva 

primjerka, a pektoral s jednim primjerkom. 

1. Han-Potok-Vrbe kod Mostara 

Ogrlica se sastoji od četiri trostruko profilirane→ 

cjjevčice, između kojih se u sredini nalazi perla 

od almandina. Kako na području istočnogotske Italije zasad nema po 

tehnologiji izrade srodnih primjeraka, pretpostavlja se da je ogrlica mogla 

nastati negdje u krugu pontskih (ili pontsko-podunavskih) radionica, 

negoli u sjevernoj Italiji. U prilog ovoj pretpostavci ide analogna ogrlica s 

Krima, koja je zasigurno pontski proizvod, a okvirno se datira u 5.st. 


← Fragmentarno sačuvana ogrlica sastavljena od staklenih perli i jedne 

od kalcedona. 

Dijelovi ogrlice vjerojatno su i kalcedonska perla iz Pećinske Rike, 

kalcedonska perla iz Kašića, te perla od zelene staklene paste iz Vida. 

3. Han-Potok - Vrbe kod Mostara 

Prsni ukras-pektoral 

iz uništenog groba. 

Spada u izuzetno 

rijetke i vrijedne → 

nalaze nakitne 

skupine. Sastoji se od zlatnog lanca na kojem visi pet 

privjesaka postavljenih na jednom razmaku, a na krajevima 

ima dvije spone u obliku ptica grabljivica. 

Obrada i oblik karika te način ulaganja dragog kamenja u 

zlatom optočene ćelije ima analogije s ostalim komparativnim 

istočnogotskim ogrlicama. Pektoral iz Han-Potoka dovodi se u 

vezu sa sjevernotalijanskim istočnogotskim krugom i datira se 

u prvu trećinu 6.st. 

NAUŠNICE 

Naušnice su vrlo čest inventar u istočnogotskim grobovima, a i 

u grobovima seobe naroda općenito. Istočnim se Gotima sa sigurnošću mogu pripisati dva para. 

1. Han-Potoci-Vrbe kod Mostara 

← Naušnice koje se sastoje od karičice ukrašene filigranskom jagodom i ovalnog 

kloazoniranog privjeska od zlatnog lima. Pronađene su 1890. kao inventar istočnogotskog 

ženskog groba-sarkofaga.Nemaju postojećih bliskih analogija,a upućuju na antičku 

medi~eransku tradiciju. 

2. Pećinska Rika kod Travnika 

Par naušnica koji ide u vrlo brojnu skupinu tzv. naušnica 

s poliedrom, rasprostanjenu od Ponta do Galije. Nađeni 

62

kao slučajni nalaz iz uništenog groba 1893. s parom fibula i kalcedonskom → perlom. S obzirom na široku uptrebu 

ovog tipa naušnica, nema mogućnosti za utvrđivanje radioničke pripadnosti. 

PRSTENJE 

Istočnim Gotima u provinciji Dalmaciji zasad se mogu pripisati četiri cjelovito 

sačuvana prstena i jedna gemma. 

1. Kašić-Glavčurak → 

Dva monogramna prstena pronađena prilikom vađenja pijeska 1962. zajedno s lučnom 

fibulom. 


← Monogramni prsten istog tipa, pronađen u grobu 173, zajedno s 

pojasnom kopčom, zlatnim lamelama i karikama. Monogramno prstenje 

je u biti kasnoantičko naslijeđe. 

3. Sarajevsko polje 

Gema od almandina ili rubina s monogramom Teodorika Velikog. → 

Sačuvana je jedino u odlijevu i otisku. Vjerojatno je pripadala visokom 

državnom dužnosniku. 

4. Okolica Mostara 

← Prsten s prikazom orla. Izrađen je od zlata lijevanjem, a na kruni je ugraviran orao. Za ovaj 

prsten nema analogija među poznatim primjercima istočnogotskog prstenja. Način oblikovanja 

podsjeća na neke tipove prstenja iz talijanskih nalazišta. Prsten je iz zbirke pokojnog kipara Vanje 

Radauša. 

AMAJLIJSKE KUTIJICE (BULLAE) 

Amajlijske kutijice (bullae) nošene su obješene o vrat ili pojas, a imale su prvenstveno religijsko značenje, odnosno 

u njima su se čuvali predmeti koji su imali magijsku funkciju (zaštita od uroka), osim toga one su imale nakitni 

karakter. Na području nekadašnje rimske provincije Dalmacije pronađene su dvije amajlijske kutijice. 

1. Han potoci-Vrbe kod Mostara 

Amajlijska kutijica dosta jedmostavne izrade i način 

ukrašavanja. Pronađena je 1890. s parom fibula, → 

ogrlicom i naušnicama kao inventar istočnogotskog 

ženskog groba-sarkofaga. Zasad nema komparativnih 

primjeraka za eventualno utvrđivanje njezinog 

radioničkog podrijetla. Zanimljivo je da su u ovoj 

bulli in situ pronađena dva zrnca jantara. 


PRIVJESCI 

Za sada je poznat samo jedan privjesak kojeg po stilskim karakteristikama možemo opredijeliti Istočnim Gotima. 

Nepoznati lokalitet (Solin,Trilj,Vid…) 

Privjesak je izrađen lijevanjem od bronce. Ima oblik rea1istično prikazane cikade, krila su sklopljena i naznačena 

plitkim urezima, a duž čitava tijela teče puncirani ukras. Na donjem dijelu cikade nalazi se ušica za vješanje. 

UKRASNI POVEZ ZA GLAVU 

Ukrasne vrpce za glavu se javljaju samo u grobovima 6.st., uglavnom kod germanskih 

naroda. 


Ukupno 32 komada zlatnih lamela koje su pripadale brokatnom povezu za glavu. → 

Pronađene su u grobnoj cjelini groba 173 zajedno s pojasnom kopčom i monogramnim 

prstenom. Geometrijskog su cik-cak oblika, a najvjerojatnije su bile površinskim 

vezom vezane za podlogu od tkanine, sudeći prema ostalom inventaru iz groba izgleda 

da je ovaj tip nakita karakterističan za viši sloj društva. 

63

ZAKLJUČAK 

Usprkos činjenici da su nalazi istočnogotskog nakita u provinciji Dalmaciji malobrojni i uglavnom slučajnog 

karaktera, oni su u kulturno-povijesnom smislu predstavljaju izuzetnu vrijednost. 

Većim se dijelom uklapaju u umjetničke tokove tog vremena, no isto tako pojedini primjerci ove građe odlikuju se 

nekim specifičnostima, nastalim upravo na ovom prostoru. 

Nakitni predmet Istočnih Gota nađeni na području provincije Dalmacije, predstavljaju nezaobilaznu građu za 

proučavanje ove etničke skupine. 

64

ISTOČNOGOTSKE NEKROPOLE NA TLU RIMSKE PROVINCIJE DALMACIJE 

UVOD 

Nakon Odoakrova ubojstva 493. rimskom provincijom Dalmacijom zavladali su Istočni Goti. Njihov boravak ovdje 

je potrajao 40-tak godina (do oko 537). Provincija Dalmacija je imala veliko značenje u vojno-strateškom pogledu 

te veliku važnost zbog rudnog bogatstva. 

Istočnim Gotima možemo pripisati oko oko 40 nalazišta na području nekadašnje provincije Dalmacije. Zasada se 

ne može govoriti o istočnogotskim nekropolama jer postoje samo pojedinačni istočnogotski pokopi u okviru 

groblja na redove kasnoantičkog autohtonog stanovništva s kraja 5. i 1.pol.6.st. Orijentacija grobova je istok-zapad. 

Najčešće su se pokapali u običnim zemljanim rakama. U nekoliko slučajeva javlja se pokapanje u drvenim 

lijesovima, a susrećemo i pokope u kasnoantičkim sarkofazima, te u grobovima od rimskog krovnog crijepa. 

Utvrđivanje istočnogotskog etnika moguće je samo kod ženskih grobova, uglavnom višeg društvenog statusa, koje 

prepoznajemo po karakterističnom ženskom nakitu. Ženska nošnja obilježena je parom fibula na ramenima i prsima 

i pojasnom kopčom. Nekad se javlja samo kopča, ili pak samo jedna fibula. Od drugog nakita javljaju se 

poliedarske ili druge naušnice, ogrlice, 

pređice, prstenje, narukvice i drugo. 

Muške grobove teško je prepoznati jer kod 

Istočnih Gota nije postojao običaj polaganja 

oružja u grobove. 

Najbrojniji nalazi naseobinskog podrijetla su 

novci, a izuzevši njih, nakitni predmeti 

sačinjavaju najbrojnije nalaze Istočnih Gota 

na području rimske provincije Dalmacije. 

1. KAŠIĆ-GLAVČURAK 

U selu Kašiću sa sjeverne i južne strane 

lokaliteta Glavčurak mještani su nailazili na 

grobove, tim radovima na eksploataciji 

pijeska uništeno je dosta grobova, ali je dio 

nalaza je spašen. 

Od tih nalaza uz Istočne Gote vežu se dvije 

srebrne lučne fibule, brončana pojasna kopča, 

dva srebrna monogramna prstena i ogrlica od 

jantara i staklenih perli. 

Lokalitet je kompleksnog karaktera, na njemu 

su postojale dvije nekropole, vremenski i 

etnički različite. Postoji 10 istočnogotskih i 

15 starohrvatskih grobova. Grobovi 

istočnogotske pripadnosti su uništeni prije 

dolaska arheologa tako da nema puno 

podataka o njihovu načinu sahranjivanja. Zna 

se samo da su se pokojnici pokapali u 

običnim zemljanim rakama. 

Nekropola je bila u upotrebi od 6. do 11.st., a 

tijekom 6.st. pokapano je kasnoantičko 

autohtono stanovništvo, manjim dijelom 

Istočni Goti, a kasnijije je u slavenskoj 

upotrebi. 

65

2. IVOŠEVCI (BURNUM)-ŠUPLJAJA 

Na lokalitetu Šupljaja u Ivoševcima kod Knina pronađena je oko 1900. brončana oštećena 

fibula ukrašena punciranjem, koja se po načinu oblikovanja može povezati s Istočnim 

Gotima, a datira se u prvu trećinu 6.st. Fibula je jedinstvena i bez postojećih analogija. 

Tipološko i stilski može se povezati jedino s lučnom fibulom s nalazišta Ascoli Piceno u 

Italiji, ali kako po načinu ukrašavanja u Italiji nema analognih primjera, uzima se Vinskijeva 

pretpostavka da je ta fibula mogla nastati na domaćem tlu, možda u Saloni. Ona je simbioza 

istočnogotskih stilskih obilježja, koja se očituju u njezinu oblikovanju i kasnoantičkih 

koncepcija, vidljivih u načinu ukrašavanja. 

3. PLAVNO 

← U Plavnu, oko 20 km sjeverozapadno od Knina, fra Lujo 

Marun pronašao je 1907. oštećenu istočnogotsku rovašenu fibulu. 

Fibula je po načinu ukrašavanja nožice vrlo srodna manjoj fibuli 

iz Kašića i s njom ide u isti radionički krug, a datira se u prvu 

trećinu 6.st. 

4. KNIN-GREBLJE 

Na sjeveroistočnoj padini brda Sv.Spas u Kninu nalazi se lokalitet Greblje. 1964. 

prilikom građevinskih radova na tom položaju naišlo se na više grobova, koji su uništeni, 

ali je ipak jedan dio nalaza 

dospio u MHAS u Splitu. 

Sustavna istraživanja 

provedena su u više arheoloških kampanja od 1966. do 

1971. 

Na nekropoli Knin-Greblje ukupno je istraženo 218 

grobova, poslaganih na redove, koji najvećim dijelom 

pripadaju kasnoantičkom autohtonom stanovništvu, a 3 

se groba sa sigurnošću mogu pripisati Istočnim Gotima- 

47, 55, 173. 

Grob 47 bio je orijentiran u smjeru istok-zapad. → U 

grobnoj raci nalazio se kostur odrasle žene, dužine 170cm, položen na leđa, s rukama ispruženim uz tijelo. 

Na trbuhu se nalazila srebrna pojasna kopča. Ona je masivna, s dvodjelnom četverokutnom okovnom pločicom, 

ukras su složeno rovašeni motivi trokutasto, romboidno, zvjezdoliko komponirani, obrubljeni s 2 puncirana niza, na 

uglovima srebrne zakovice, nije sačuvana stražnja okovna pločica, ovalna alka, a trn sa spojnim dijelom od željeza, 

tako da je kopča nekad bila dugo u upotrebi. Datira se u prvu trećinu 6.st. 

Grob 55 bio je orijentiran u smjeru istok-zapad. U grobnoj raci nalazio se slabo očuvan ženski kostur, dužine 147 

cm, položen na leda, s rukama savijenim u laktovima i desnom šakom položenom na karlicu. 

Na trbuhu se nalazila srebrna pojasna kopča, u šaci je bio keramički pršljen, a pokraj desnog kuka stajao je željezni 

nož. 

← Kopča-pređica je ovalna, baza masivnog trna strmo je 

"odsječena" i narebreno ukrašena, završetak trna je stiliziran 

zoomorfnom glavicom, ima trodjelnu četverokutnu okovnu 

pločicu, sprijeda se vidi 8 srebrnih zakovica i 4 rupe za 

zakovice; na prednjoj strani ukrasi su: 2 reda rovašenih, 

jednoprutih i dvoprutih pletenica, na 4 ugla po ležište za 

almandine. Po načinu ukrašavanja okovne pločice slična je 

pojasnim kopčama s talijanskih istočnogotskih nalazišta 

Controguerra i "Belluno". 

66

Grob 173 bio je orijentiran u smjeru istokzapad. 

U grobnoj raci nalazio se osrednje 

očuvan kostur odrasle žene, dužine 171 cm, 

položen na leda, s rukama položenim uz 

tijelo. 

U grobu su nađene: zlatne lamele od 

ukrasnog poveza za glavu (1), srebrna, 

pozlaćena pojasna kopča (2), srebrni prsten 

(3) i brončana karika (4), te djelomice 

sačuvana željezna karika, vjerovatno 

narukvica (5). 

Trodjelna pojasna kopča vrlo je raskošno 

ukrašena i spada medu najljepše primjerke 

istočnogotskog nakita pronadenog na tlu 

rimske provincije Dalmacije. Ona je stilski 

najbliža djelomice sačuvanoj kopči iz 

Controguerre, te kopčama s apokrifnih 

nalazišta "Romagna" i "Belluno". 

Alka je ukrašena dvoprutim pletenicama i 

dodatnim motivom 2 rovašene, zoomorfne 

glavice. Trn je zadebljan i produžen preko 

ruba alke. Okvirna pločica ukrašena je s 2 

reda rovašenih dvoprutih pletenica, na 4 

ugla po jedno ležište za almandine. 

Na lubanji pokojnice nađeno je in situ niz ulomaka zlatne, djelom prepletene žice, ona je bila vezana u tekstilnu 

vrpcu s funkcijom ukrasnog poveza. 

5. UNEŠIĆ-VELIKI BOGOČIN 

U Unešiću, 15 km jugoistočno od Drniša, fra Lujo Marun je 1896. pronašao dvije istočnogotske pojasne kopče. S 

tog lokaliteta je još jedna istočnogotska pojasna kopča koju je bez popratnog komentara prvi objavio J.Kovačević. 

Nakon Maruna na ovom lokalitetu 

nisu vršena nikakva istraživanja. 

Najvjerojatnije se ovdje radi o 

kompleksnoj nekropoli seobe naroda, 

a nema sumnje da pronađene 

istočnogotske pojasne kopče potječu 

iz tri različita groba. 

Prve dvije pojasne kopče su s 

trodjelnom četverokutnom okovnom 

pločicom (prema Bierbrauerovoj 

klasifikaciji ubrajaju se u skupinu B). 

Treća kopča s ovog lokaliteta (prema 

Bierbrauerovoj klasifikaciji ubraja se 

u skupinu A2), to je lijevana pojasna 

kopča s dvodjelnom četverokutnom 

okovnom pločicom. 

67

6. VRLIKA 

U Vrlici 30 km sjeverozapadno od Sinja s nepoznatog lokaliteta, 

potječe oštećena istočnogotska pojasna kopča s masivnim povijenim 

trnom i ulošcima za almandine. To je slučajni nalaz bez bližih 

podataka o okolnostima i mjestu nalaza. 

7. SOLIN 

Istočnogotski nalazi nađeni u Saloni vrlo su rijetki, što je začuđujuće 

kada je ovaj grad bio oko četrdeset godina metropola provincija 

Dalmacije i Savije. 

Svi salonitanski nalazi koji se mogu dovesti u vezu s 

Istočnim Gotima su slučajnog karaktera i uglavnom im se 

ne zna točno mjesto pronalaska. 

Grobni nalaz predstavlja par tirinških fibula (1), a kako 

prisutnost Tirinžana u tom gradu nije potvrđena, ovaj tip 

nakita najvjerojatnije je bio u vlasništvu Istočnih Gota. A 

Vinski smatra da je došao u njihovu upotrebu poklonom 

ili plijenom. 

Naseobinski nalazi su: kacige na provjesla tipa Narona- 

Baldenheim (2), te dvije fibule oblika cikade (3) i 

puncirana pojasna kopča (4). 

8. VID (NARONA)-GRADINA 

U selu Vid kod Metkovića na lokalitetu Gradina 1901. i 

1902. otkriveno je više nalaza iz vremena kasne antike i 

ranog srednjeg vijeka. 

Od pronađenih nalaza uz Istočne Gote vezuje se kaciga na 

provjesla tipa Narona-Baldenheim i dvije njima pripadajuće 

obrazne pločice. Radi se o izuzetno rijetkim nalazima, 

vojničkog obilježja, povezanim s boravkom istočnogotskih 

trupa u Naroni. 

7.a. SOLIN-MANASTIRINE 

S kasnoantičke nekropole Manastirine u Solinu potječe 

nekoliko ulomaka sarkofaga s natpisom na kojem se 

spominje ime koje bi moglo biti gotskog karaktera- 

ARIVER. Ovi ulomci daju pretpostavku da su se Istočni 

Goti pokapali u okviru spomenute ranokršćanske 

nekropole. A možda s istog lokaliteta potječe i izgubljeni 

poklopac koji se nalazio u Kaštel Sućurcu, na kojem se 

spominje najvjerovatnije istočnogotsko žensko ime- 

SEVENUNDA. 

68

8.a. VID-PRUŠČEV VRT 

Na položaju Pruščev vrt u Vidu kod Metkovića 1994. 

otkriven je istočnogotski ženski grob. Mještani su sami 

iskopali grob, pa je on uništen, a preostali su jedino 

grobni nalazi, od kojih su tri u Norveškoj (2,3),a jedan 

je ostao u našoj zemlji (4). 

Grob je bio orjentiran istok-zapad. Dno groba bilo je 

popločano rimskim krovnim crijepom, a jedan krovni 

crijep je poslužio kao uzglavnica. Pokrov groba bio je 

napravljen u obliku dvoslivnog krova gdje su se sa 

strana nalazile tegule, a na vrhu žlijebnjaci. U raci se 

nalazi dobro očuvan kostur žene, dužine 165 cm, 

položen na leda, s rukama ispruženim uz tijelo. 

Uz vrat je pronađena perlica od zelene staklene paste 

(1), na prsima su bile dvije srebrne pozlaćene fibule 

(2,3), a na pojasu se nalazila željezna pređica (4). 

Na području Pruščeva vrta i njegovoj okolici postojala 

je zasigurno nekropola iz vremena seobe naroda, na 

kojoj su se uz kasnoantičko autohtono stanovništvo 

sahranjivali Istočni Goti i njihovi barbarski podanici. 

Daljnja sustavna istraživanja tek treba provesti. 

9. PEĆINSKA RIKA-GORNJE PEĆINE 

1893. u Zemaljski muzej u Sarajevu, s nepoznatog 

nalazišta u Pećinskoj Rici-Gornjih Pećina kod Travnika, 

dospjelo je 5 nalaza: par rovašenih fibula, par brončanih 

← poliedarskih naušnica i kalcedonska perla. 

10. SARAJEVSKO POLJE 

A.J.Evans je 1885. objavio gemu s monogramom Teodorika 

Velikog (14 i 14a). Ali ne raspolažemo s nikakvim podacima da 

možemo odrediti karakter ovog nalazišta. 

11. HAN POTOCI-VRBA 

Naselje Han Potoci nalazi se 11 km sjeverno od Mostara. 1882. 

prilikom kopanja šljunka na lokalitetu Vrba otkopan je kasnoantički 

sarkofag dužine 212 cm (1), širine 72-74, visine 81, a dubine 41. 

Poklopac je imao oblik dvoslivnog krova, a na kutevima i po 

sredini bio je ukrašen akroterijima. 

69

1890. Hugo Jedliček na molbu rudarskog 

satnika Radimskog vrši iskopavanja i do 

većeg sarkofaga pronađen je još jedan 

manji. Dužine 118 cm, širine 55 cm, visine 

52 cm, a dubine 20 cm. Poklopac je isto 

imao oblik dvoslivnog krova i bio ukrašen 

akroterijima. 

U sarkofagu je bio kostur djevojčice, a 

nađene su dvije zlatne naušnice izrađene 

filigranskom tehnikom i ukrašene 

almandinima (2), na vratu je bila ogrlica 

od zlatnih cjevčica i almandinskog zrna 

(3), a na prsima dvije srebrne lučne fibule 

(4) i amajlijska kutijica-bulla (5). 

Fibula je od srebra s velikom dozom 

bakra i pozlaćena je. Ukras zaglavne 

pločice je voluta. Široki rub ukrašen je 

dvostrukom trakom nieliranih sitnih 

trouglova i pruža se preko luka. U gornjim 

uglovima nožne pločice su almadinski 

umeci. 

Naušnice se sastoje od karičice ukrašene 

filigranskom jagodom i ovalnog 

kloazoniranog privjeska od zlatnog lima. 

Nemaju postojećih bliskih analogija. 

Ogrlica se sastoji od 4 trokutasto profilirane cjevčice, izmedu kojih se nalazi perla od almandina. Bulla je 

jednostavne izrade i načina ukrašavanja. U njoj su pronađeni kao magijski predmeti in situ dva zrnca jantara. Datira 

se na poč.6.st. 

Iz Han Potoka, najvjerovatnije s istog lokaliteta, potječe pektoral od visokokvalitetnog zlata s fibulama za 

zakopčavanje (7) otkupljen za Arheološki muzej u Zagrebu 1933. Vinski pretpostavlja da je ovaj predmet mogao 

pripadati velikom sarkofagu, opljačkanom 1882. 

Moguće je da iz sarkofaga potječe i zlatni prsten ukrašen 

orlovskom glavom (6) koji se nalazio u zbirci pokojnog kipara 

V.Radauša. Za ovaj nalaz među poznatim primjercima nema 

analogije. Prikaz orla na kruni prstena donekle se može 

usporediti s orlovskim fibulama s istočnogotskog nalazišta u 

Italiji. 

Za nekropolu Vrba u Han Potocima pretpostavlja se da se radi o 

manjoj nekropoli, možda čak obiteljskog karaktera, a po 

raskošnim nalazima pripadala je visokom sloju društva. 

12. MIHALJEVIĆI-VAROŠIŠTE 

Nekropola na kojoj je kontinuitet sahranjivanja tekao od 2. do 

16.st. U 6.st. pokapan je autohtoni živalj i manjim dijelom Istočni 

Goti. Kasnije je u slavenskoj upotrebi. 

1954. prilikom vojnih radova prikupljene su dvije istočnogotske 

lučne fibule. Fibule su od srebra s primjesom bakra i pozlatom na 

većem dijelu gornje površine. Dužine 7.9 cm. Polje pločice 

ukrašeno je dvjema većim volutama, u sredini i po jednom malom u uglovima. Donja pločica je poligonalnog 

oblika ukrašena vertikalnim S spiralama. Široki rub oko obje pločice ukrašen je dvostrukim nizom sitnih trouglova. 

Bočne gornje uglove nožne pločice ukrašavaju almandinski umeci, a donja dva plastična koncentrična kruga. 

Nožna pločica završava s jako stiliziranom životinjskom glavom. 

70

ISTOČNOGOTSKA NEKROPOLA S GRADSKOG TERITORIJA VIMINACIUMA 

OSNOVNI PODACI O NEKROPOLI 

Na području Starog Kostolca otkrivena je manja nekropola s 45 grobova inhumiranih pokojnika iz 3. i 4. stoljeća. 

Istraživanje je 1977. i 1978. vršio Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, Arheološki institut iz Beograda, 

Narodni muzej u Beogradu i Narodni muzej u Požarevcu. Nekropola se nalazi na užem gradskom prostoru 

Viminaciuma, lokalitet Burdelj, udaljen oko 1200 m od legijskog logora. Nedaleko od nje nalazi se naselje iz 4.st. 

koje jednim dijelom leži na dijelu rimske nekropole. Osim 43 groba koja pripadaju nekropoli groblja na redove, 

nadena su još dva izolirana groba na teritoriju rimske nekropole koji su vjerojatno istovremeni s ovom nekropolom 

iz doba seobe naroda. 

Većina grobova ukopana je u sloj zdravice na dubini od oko 2 m. Ukopavanje nije vršeno po sistemu pravilnih 

redova zbog promjene orijentacije i to Z-I i JZ-SI. Nije bilo nikakvih preklapanja grobova što navodi na pomisao 

da su bili na neki način obilježeni izvana, no takvo nešto nije nađeno prilikom istraživanja. 

Dimenzije grobnih raka su približno iste veličine bez obzira na pokojnika, osim dječjih koje su ukopane pliće (na 

dubini od 1,20 do 1,60 m) i prilagođene veličini tijela. 

Po načinu ukopa razlikuju se četiri vrste grobova: 

1) grobovi slobodno ukopanih pokojnika 

2) grobovi s konstrukcijom opeka i tegula 

3) grobovi popločani i natkriveni daskom 

4) grobovi s kovčegom od izdubljenog debla-monoksili. 

Prva grupa grobova je najbrojnija, dok je u drugoj grupi otkriveno 6 grobova. U tri groba pokojnici su bili položeni 

na dasku, a u jednom dječjem grobu ostaci daske nađeni su ispod i iznad kostura. Za posljednju grupu imamo samo 

jedan primjer i tu je pokojnik pronađen u nekoj vrsti kovčega, koji je konstruiran od dva izdubljena debla 

sastavljena na dnu. 

Većina pokojnika se nalazi položena na leđima u ispruženom položaju i rukama pored tijela. Kod nekoliko 

slučajeva drugačiji je položaj ruku (ruka položena na zdjelicu, desna ispružena, lijeva savinuta na zdjelici). Samo u 

jednom grobu ruke su prekrižene na grudima, dok je desna noga ispružena, a lijeva savijena u koljenu prebačena 

preko nje. 

Ostaci kostura su u veoma lošem stanju, neki se čak pri dodiru raspadaju u prah, što je otežalo utvrđivanje spola 

pokojnika. U većini slučajeva zatečene su samo konture kostiju. 

U 38 slučajeva pokojnici su odrasle osobe, dok 7 grobova pripada pokojnicima dječjeg uzrasta. Odnos muških i 

ženskih kostura nije utvrđen. 

ANALIZA GROBNIH PRILOGA 

Od 45 istraženih grobova 14 ih je bez priloga, a 5 s veoma siromašnim inventarom, dok ni u jednom od njih nije 

nađena keramika što je dosta neobično s obzirom da je Viminacium bio vrlo produktivan keramički centar u svim 

razdobljima svog postojanja. 

Što se tiče ostalih priloga oni su raspoređeni funkcionalno, češljevi i ogledala se nalaze pored šake, fibule na 

ramenom dijelu grudnog koša, pojasne pređice se nalaze u predjelu struka i sl. 

Svi prilozi koji su nađeni u grobovima mogu se svrstati po svojoj funkciji na tri osnovne grupe: 

• nakit (naušnice, perle, privjesci, ogrlice, narukvice, prstenje) 

• funkcionalni i ukrasni dijelovi odjeće (fibule, pojasne kopče, remeni i pređice s obuće, jezičvi, dugmad) 

• osobni predmeti svakodnevne upotrebe (noževi, češljevi, ogledala, kresiva i kremenje) 

NAKIT 

Od nakita pronađene su naušnice, perle, privjesci, ogrlice, narukvice, prstenje. 

NAUŠNICE 

Naušnice su nađene u osam grobova. Sve su izrađene od bronce, osim dva srebrna primjerka. Većina ih pripada 

tipu s poliedarskim ukrasom osim dvije karičice od kojih je jedna fragmentirana. U tri slučaja nađene su u paru, a u 

svim ostalima je nađena po jedna naušnica. 

71

Naušnice s poliedarskim ukrasom javljaju se ovdje u dvije 

varijante. 

• Prva varijanta ima mrežasti poliedar od tankog 

brončanog lima. Poliedar je ispunjen staklenim 

pločicama koje spaja pastozna masa s primjesom gline. 

Tehnikom probijanja na poliedru su izvedena trokutasta 

i romboidna polja 

• Druga varijanta ima masivni punoliveni poliedar. 

Jagoda poliedra nije ukrašena i izlivena je zajedno s 

glatkom karikom otvorenog tipa. 

Prema M.Slabi naušnice ovih tipova javljaju se u kasnoj antici, ali traju u germanskoj nošnji od 5. do 7.st. Korvig 

sponinje da se u materijalu germanskog porijekla susreću ovakve naušnice, izrađene od zlata i dopunjene 

almandinima. Dimitrijević zaključuje da su naušnice s kockastom jagodom koja je izlivena zajedno s karikom 

otvorenog tipa kasnoantičke produkcije i nisu tipične za Germane. Primjeri kod kojih je kocka zasjecanjem uglova 

pretvorena u poliedar, rađeni su u tehnici prelamanja uz dodavanje staklenog ili almandinskog uloška, 

karakteristični su za istočnogotske i gepidske nekropole 5. i 6.st. Naušnice su vjerojatno izrađivane u lokalnim 

viminacijskim radionicma koje su nastavile svoju djelatnost i u vrijeme seobe naroda prilagođavajući se ukusu 

germanskih klijenata. 

Punolivena srebrna karičica sa zadebljanom čeonom stranom i stanjenim krajevima otvorenog tipa sreće se već od 

kasne antike, ali je u ovom slučaju vežemo za doba seobe naroda kao jedan modni novitet. Analogiju za ovaj tip 

nalazimo u zlatnoj karičici iz Mađarske, koja je datirana u 5.st. 

PERLE 

Perle se javljaju kao dio 

niske i kao pojedinačni 

primjerci. Rađene su od 

različitog materijala (stakla, 

staklene paste, rjeđe zlatnog 

i srebrnog lima, a javljaju se 

i primjerci od jantara, te oni 

rađeni u tehnici mille fiori). 

Perle su različitih oblika: 

kružne, pločaste i kalotaste. 

Nalažene su u grupi (tri, 

četiri i sedam) i to pored 

članka šake, najčešće desne 

ruke, ali i u predjelu vrata kao niska, lijeve ruke te među zdjeličnim kostima. Na prostoru Viminaciuma nalazimo ih 

već u ranorimskim grobovima s kremacijom, a u kasnoantičkim grobovima samo sporadično. One su tada 

uglavnom loptaste i cilindrične, te mnogo manjih 

dimenzija od ovih iz doba seobe naroda. 

Poliedarske perle izrađene od raznobojnog stakla 

također su nalažene u kasnoantičkim grobovima 

Viminaciuma i bile su veoma omiljene kod 

Germana, a posebno Gota.Uzevši u obzir sve ove 

činjenice vidimo da perle same po sebi ne daju 

nikakvu bližu dataciju nekropole, ali u kontekstu s 

ostalim nalazima ukazuju bez sumnje na doba 

seobe naroda i Germane kao nosioce ovih novih 

oblika. 

Jednu ogrlicu su činili retuširani zubi jelena obojeni 

staklenim oksidom. 

72

PRIVJESAK 

Pronađen je samo fragmentirani dio privjeska kao dijela ogrlice. 

Načinjen je od tankog brončanog lima, mjesečastog je oblika, bez 

ukrasa. 

NARUKVICE 

Nađene su dvije narukvice u jednom grobu. Jedna je izrađena od deblje 

brončane žice kružnog presjeka, kojoj su krajevi stanjeni i preklapaju 

se. Nalazila se pored lijeve podlaktice, dok se druga, načinjena od 

punolivenog srebra, kružnog presjeka sa 

znatno zadebljanim ravno sječenim 

krajevima otvorenog tipa, nalazila na desnoj 

ruci pokojnice. 

PRSTENJE 

Prstenje je nađeno u pet grobova. Tri prstena su načinjena od željeza. Jedan ima očuvanu 

kružnu pločastu glavu s dijelom alke polukružnog presjeka. Alka je zalemljena na glavu 

gdje je vjerojatno postojao ukras izveden urezivanjem, ali zbog korozije nemoguće je 

utvrditi što je predstavljao. Ovakvi oblici od željeza i bronce, rjeđe od srebra česti su u 

doba kasne antike. 

Jedan prsten tipa alke nađen je na domalom prstu jednog pokojnika. Alka je eliptičnog 

presjeka. Ovakvi tipovi javljaju se u rimskim nekropolama od ranog 2.st. 

Prsten od tanke srebrne žice nađen je na srednjem prstu pokojnika, jedini ukras 

predstavlja spirala od smotane srebrne žice. Ovakvi se javljaju i u doba kasne antike u 

Viminaciumu, ali ih nalazimo i u grobovima od 5. do 7.st. 

U jednom grobu, u sekundarnom položaju iznad kostura nađen je fragmentirani 

punoliveni prsten od srebra. Potiče iz rimskog razdoblja, a javlja se i u alamanskim 

grobovima iz 2.pol.5.st. 

Pored desne šake pokojnika nađen je i prsten tipa karičice, izrađen od tanke brončane 

žice na koju je zalemljena kružna glava izvedena savijanjem brončanog lima. I on 

nesumnjivo pripada rimskom razdoblju. 

Teško je zaključiti da li se tu radi o sekundarnoj upotrebi rimskog nakita ili o produženoj 

proizvodnji rimskodobnih radionica koje nastavljaju s radom i u doba seobe naroda. 

FUNKCIONALNI I UKRASNI DIJELOVI ODJEĆE 

U ovu vrstu predmeta spadaju fibule, pojasne, remene i pređice sa obuće, jezičci i dugmeta ili nitne. 

FIBULE 

Fibule su nađene u 12 grobova, bilo pojedinačno ili u paru. One su bile 

postavljane u parovima na ramena. Također su nađene dvije srebrne igle na 

ramenima pokojnika, bez sumnje s funkcijom fibula. 

Najzastupljenije su one koje podsjećaju na certosa fibulu u kojoj treba vidjeti 

njihov prototip. Karakteriziraju ih četiri spiralna navoja na osnovi glave, visok 

tordirani luk i izdužena noga s pločastim držačem za iglu. Na očuvanim fibulama 

noga se završava vertikalno izvučenim dugmastim ukrasom. Budući da ih ne 

nalazimo u grobovima iz kasne antike na prostoru Viminaciuma možemo smatrati 

da se ovdje javljaju tek od vremena seobe. 

U jednom grobu nađena je masivna željezna 

fibula sa tragovima srebrne inkrustacije na luku 

i sa izuzetno dugačkom nogom. Igla i držač za iglu nedostaju. Na spoju luka i 

glave nalazila se ukrasna bobica, a sa strane luka ukrasna krilca. Ova fibula je 

kasnoantičkog porijekla, ali se bez sumnje koristi kroz čitavo 5. i 6.stoljeće. 

73

Masivna brončana fibula s ravnomjerno širokom nogom koja se završava 

životinjskom glavom nađena je u grobu 46. Noga je ukrašena i poprečnim 

urezima, dok je ploča glave rađena tehnikom dubokog rovašenja, koja nije 

primjenjivana u rimskoj umjetnosti, ali su je koristili vojnici na Dunavu i Rajni 

pod germanskim i keltskim utjecajem. 

Javljaju se od sredine 4.stoljeća. 

Istom razdoblju pripadaju fibule s 

nogom koja se trokutasto sužava 

prema vrhu i završava stiliziranom 

životinjskom glavom. Jedna fibula ima 

nešto duži luk, a kraću nogu, dok druga pripada tipu cikada fibula. Ove tri 

fibule ne pripadaju grupi luksuznih fibula, kakve se sreću iz vremena seobe 

naroda, što nije nimalo čudno s obzirom na to da u Viminaciuma iz 

rimskog doba ne nalazimo luksuzne, već najjednostavnije oblike čak i kad 

su rađeni od plemenitih metala. 

PREĐICE (KOPČE) 

Pređice su nađene u 20 grobova i to 29 komada; neke su bile u paru kao 

pojasna i ramena, a 

neke kao ramena 

pređica i pređice sa 

obuće. Najbrojnije su željezne pređice, dok su ljeđe od srebra i 

bronce. 

Tipološki pripadaju raznim oblicima, kao npr. kružne, u obliku 

slova D, ovalne, ovalne sa profiliranom čeonom stranom. 

Stručnjaci smatraju da su male pređice sa uskim ovalnim 

okvirom rađene u tradiciji rimskog zanatstva, dok su one 

okruglog oblika sa povijenim trnom novina u Panoniji. 

Pređice u obliku slova D datirane su u 5. i 6.st. i smatra se da bi 

mogle pripadati alamanskim ili gepidskim pređicama. 

Ovalne pređice su najzastupljenije u nekropolama ranog 

srednjeg vijeka i smatraju se tipično gotskima, a pripadaju 5. ili 

1.pol.6.st. 

Pređice s profiliranom čeonom stranom vuku svoje porijeklo 

također iz kasne antike, negdje od kraja 4. i u 5.st. Za njih je karakterističan dug, prav trn i mali broj zakovica, 

suprotno onome što se događa sa njima u 6.st. kad trn postaje profiliran, a broj zakovica veći. 

Sve ove pređice isključivo su funkcionalne, osim jedne brončane koja bi mogla imati i ukrasni karakter. 

POJASNI JEZIČAK 

Nađen je samo jedan srebrni pojasni jezičac koji ima analogije u vremenu kasne 

antike, ali i u vremenu seobe naroda. Na gornjem dijelu je ukrašen s četiri urezane 

linije iznad kojih je pet urezanih kružnica. 

NITNE POJASA 

U nekim grobovima među karličnim kostima nađene su brončane i srebrne nitne 

pojasa. Srebrne nitne imaju kružnu pločastu glavu, koja je po obodu ukrašena 

sitnim urezima, a neke imaju kalotastu glavu. Noga je redovno pločasta, od tanjeg 

lima. Brončane su također rađene od tankog lima i sličnih su oblika, ali su sve 

prilično oštećene Ovi oblici se javljaju kroz 

čitavo rimsko razdoblje. 

ALKE 

U dva groba nađene su brončane alke zatvorenog tipa, promjera 2 i 3 cm. S 

obzirom na položaj prema tijelu, najvjerojatnije su bile vezivni dio remena. 

74

Na osnovu položaja fibula, pređica, pojasnih kopči i alka, zaključujemo da je odjeća pokojnika bila pričvršćena 

fibulama ili iglama na ramenima, da je pojas nekada bio dopunjen remenom koji se zakopčavao pređicom, ili se 

provlačio kroz alku, a ponekad je bio dopunjen i nitnama koje su mogle biti ukrasne i funkcionalne. Obuća se 

također zakopčavala pređicom u predjelu skočnog zgloba. Sve ove predmete nalazimo i na muškim i na ženskim 

pokojnicima. 

OSOBNI PREDMETI SVAKODNEVNE UPOTREBE 

ČEŠLJEVI 

Češljevi su pronađeni u 9 grobova. Svi su dvoredni i 

načinjeni od kosti. Nađeni su u dosta lošem stanju. Nešto 

bolje su očuvane oplate s geometrijskim ukrasom, bilo u 

obliku cik-cak crta, kombinacije vertikalnih i kosih crta, 

ili rombičastih likova. Samo jedan je nađen pokraj desne, 

a svi ostali su pored lijeve šake. Nađeni su samo u 

ženskim grobovima. 

Što se tiče datacije, češljevi u samom Viminaciumu nisu 

nađeni u razdoblju kasne antike, ali se na drugim 

lokalitetima nalaze još od 1.st. Vjerojatno se ovdje 

ponovo javljaju u doba seobe naroda kada u modu ponovo ulazi duga kosa. Dvoredni češljevi češće su nalaženi u 

germanskim nekropolama nego jednoredni. 

OGLEDALA 

Ogledala su nađena samo u dva ženska groba. U oba slučaja nađena su 

zajedno sa češljem pokraj lijeve šake pokojnice. To su brončani predmeti 

kružnog oblika, radijusa 6,5 cm. Na stražnjoj strani nalazi se plastični ukras u 

vidu koncentričnih kružnica. U središtu se nalazi ušica za vješanje. Povodom 

analognih nalaza iz Novih Banovaca Z.Vinski ističe da su ovakva ogledala 

tipična za hunske i gotske nalaze 5.st. u Podunavlju. Razlikuju se od antičkih, 

a potječu sa Kavkaza ili iz Kine. Ako uzmemo u obzir sav ostali materijal koji 

je nađen u ovim grobovima, onda ove predmete trebamo vezati za posthunski 

period, tj. za 2.pol.5.st. 

NOŽEVI 

Noževi su pronađeni u 13 

grobova, u muškim i ženskim. 

Nađeni su u različitim 

položajima (uz lijevu i desnu 

šaku, pored glave…). Veoma 

su oštećeni hrđom. Imaju usku 

oštricu ukošenu prema vrhu, dok je druga strana ravna i tupa. Usadnici su 

klinasto zašiljeni i ukucani u dršku ili su pločasti u vidu dvodijelne drške koja 

je nitnama spojena za nož. U ovom slučaju oni nemaju karakter oružja već 

predstavljaju predmete svakodnevne upotrebe. Pokraj jedne pokojnice uz nož 

su nađena još dva keramička pršljena što upućuje na 

mogućnost da su služili kao pribor za obradu pređe. 

KRESIVA I KREMENJE 

Kresiva i kremenje nađeni su u nekoliko grobova. Poluretuširano kremenje nađeno je i u 

muškim i u ženskim grobovima, dok su željezna kresiva nađena samo kod muških 

pokojnika. Smatra se da su vezani za kasnu antiku, ali i da su dosta rašireni na gepidskom 

području. Lj.Zotović smatra, s obzirom na to da u kasnoantičkim nekropolama nije nađeno 

ni jedno kresivo ni kremeni predmet, da se trebaju smatrati novinom u grobnom inventaru. 

75

NOVAC 

Novac je pronađen u dva groba. Oba novčića pripadaju rimskom razdoblju: u 

jednom grobu je srebrni novčić Hadrijana (96-138) nađen s desne strane 

zdjelice, a u drugom je pronađen novčić Konstantina I (285-337) pokraj 

bedrene kosti. 

ZAKLJUČAK 

Nekropola iz Viminaciuma prezentira nam način pokapanja nižih društvenih slojeva. S obzirom na sistematičnost u 

pokapanju, prisustvo pokojnika obaju spolova i svih uzrasta, možemo govoriti o nekropoli naseobinskog karaktera. 

Očito se ne radi o grobovima jedne prolazne etničke populacije, nego o stanovništvu koje je tu ostalo dovoljno 

dugo da usvoji neke kasnoantičke tradicije. Materijal u cjelini ukazuje na kasno 5.st., u svakom slučaju na doba 

poslije raspada Hunske države. S obzirom na tu dataciju velika je vjerojatnost da su to bili pripadnici Istočnih Gota 

koji su u tom razdoblju bili stanovnici ovog prostora. Materijal koji je nađen u grobovima pokazuje neke 

kasnoantičke tradicije, pri čemu se ne može točno utvrditi da li je direktno preuzet iz antike ili pak radionice iz 

Viminaciuma i u ovom razdoblju nastavljaju svoju produkciju u duhu stare tradicije-što je vjerojatnije. Neki autori 

smatraju da ovaj kasnoantički materijal koji preuzimaju razni germanski narodi s vremenom postaju svojina 

njihove kulture. 

Ali uz taj materijal javljaju se i novi oblici koji diktiraju promjene u načinu odjevanja i frizure. Ono što je posebno 

upadljivo jest nedostatak keramike u grobovima, iako je Viminacium bio jako produkcijsko središte keramike. 

Poznato je da grobovi Istočnih Gota nemaju keramičke priloge u skladu prihvaćanjem ranokršćanskih principa po 

kojima se u grobove pokapa bez priloga, a jedino se toleriraju funkcionalni i ukrasni detalji odjeće i osobni 

predmeti. Novac možemo smatrati izuzetkom u ova dva slučaja. 

Također je karakteristično da niti jedan muški grob nema oružje kao prilog, što se može objasniti Teodorikovom 

zabranom Istočnim Gotima da stavljaju oružje u grobove. 

A i nedostatak torbica u gotskim grobovima potkrepljuje etničko opredjeljenje sahranjenih u ovoj nekropoli. 

Postavlja se pitanje da li su uz pripadnike germanskog etnika tu mogli biti sahranjeni i starosjedioci? Niti analiza 

kostiju, koje su vrlo loše očuvane, niti grobni prilozi to ne potvrđuju, ali i ne opovrgavaju, tako da to pitanje ostaje 

neriješeno. 

Također nije jasno zašto ovi pokojnici nisu sahranjivani na grobljima starosjedilaca, što je inače bilo uobičajno. 

Možda je odgovor na to promjena vjerskog uvjerenja, koje nije dopuštalo pokapanje i poganima. 

I dalje ostaje mnoštvo pitanja na koje će biti potrebno odgovoriti, ali ono što je sigurno utvrđeno je to da su tri 

germanske skupine - Istočni Goti, Gepidi i Langobardi jedini koji su u drugom valu ostavili arheološki 

prepoznatljiv trag iz 5. i 6.st. na ovom prostoru. 

76

NEKROPOLE SEOBE NARODA NA PODRUČJU BIH 

Na prostoru BiH mogu se izdvojiti 3 nekropole seobe naroda: 

1. nekropola u selu Mihaljevićima kod Rajlovca 

2. ranosrednjevjekoma nekropola u Koritima kod Duvna 

3. ranosrednjevjekovna nekropola u Rakovčanima kod Prijedora 

NEKROPOLA U SELU MIHALJEVIĆIMA KOD RAJLOVCA 

Nalazi se 2,5 km JZ od željezničke stanice Rajlovac na lijevoj strani rijeke Bosne. Nekropola je smještena na 

manjem brijegu zvanom Varošište. Na platou brijega nalazi se grobna nekropola čiji su grobovi pokrivali veliki dio 

površine ovog brijega. 

Zaštitno iskopavanje provela je Nada Miletić od kraja rujna i u toku listopada 1954. uz pomoć Izmeta Hajre 

pomoćnog laboranta muzeja 1954. iskopavanje je financirao Muzej grada Sarajeva, a 1955. Zemaljski zavod za 

zaštitu spomenika kulture BiH. 

Karakteristike nekropole 

Nekropola ima ukupno 118 grobova. Na nekropoli se primjećuje određeno nizanje grobova u smjeru jug-sjever. 

Većina grobova su kosturi smješteni u običnu zemlju bez ikakvih zaštitnih okvira. 32 groba bila su zaštićena 

drvenim pločama, a njihovi pougljenjeni fragmenti prilično su dobro očuvani. Kod tri groba (77, 86, 110) 

pronađena je bila drvena ploča koja je bila smještena ispod i iznad kostura . 

Tri kostura (61, 95, 103) bili su smješteni u drveni sanduk. Tri kostura (14, 30, 69) ležala su pod kamenom 

pločom nepravilnog oblika, a u kamenom sanduku koji je bio sastavljen od pravilno otesanih ploča pronađena su 

bila dva kostura i to grobovi pod brojevima 1 i 44. 

Poseban način zaštite na ovoj nekropoli upotrebljenje isključivo kod dječjih grobova - dvije uzdužne nepravilne 

kamene ploče koje su sastavljene u obliku krova s trokutnim bočnim manjima (grobovi 11, 25, 26, 27, 40 ). 

Neki su grobovi ležali na kamenoj kuglometalnoj stijeni ili su bili stiješteni između 2 bloka, tako da su se neki zbog 

toga slabo očuvali ili su više ili manje dislocirani (64, 92, 111). 

Na nekropoli se nalaze na različitim dubinama, ponekad i u dva sloja , a smatra se da je razlog tome dugo trajanje 

nekropole. Dubina grobova se kreće od 0,30-1,86 m dok se dubina dječjih grobova kreće od 0,30-0,85 m. 

Većinom su grobovi orijentirani istok-zapad s glavom prema istoku, uz veća ili manja odstupanja. 14 je grobova 

orjentirano u smjeru sjever-jug s glavom na sjever. Neki grobovi zauzimaju smjer SZ-JI (njih 19 ), a SI-JZ njih 4. 

Potrebno je napomenuti da je položaj kostura različit. Glava kostura je okrenuta frontalno s određenim naklonom 

ili je nagnuta na lijevu ili desnu stranu, a ima i slučajeva da je otvorena vilica kao što je to vidljivo kod grobova 

pod brojevima 86 i 111. 

Položaj ruku je također raznolik: opružene uz tijelo, zatim položene u krilo ili prekrižene na pojasu. Ima 

primjera da je jedna ruka pružena, druga je smještena na pojasu , ili je jedna u krilu a druga je položena na grudima. 

Poseban primjer je zamjećen kod grobova pod brojevima 68 i 95 kod kojh je jedna ruka savijena do ramena. 

Svi kosturi leže na leđima, a izuzetak ove nekropole predstavlja primjer dvojnog groba br. 114 a,b. U njemu su 

oba kostura smještena u sjedećem položaju, položeni su na lijevu stranu. Zatim dvojni grobovi pod brojem 77 i 86 - 

kosturi su položeni jedan uz drugoga, glavama su okrenuti jedan prema drugome (vrijedi i za grob br. 114 a i b). 

Česta je pojava dislokacije ili potpunog uništavanja kostura naknadnim uklapanjem drugoga. Takav slučaj 

predstavlja grob br.2 koji je bio uništen prilikom ukopa groba br.1. 

Tipološki pregled nalaza nekropole: 

Najzastupljeniji arheološki materijal ove nekropole predstavljaju DUGMETA. 22 nađena su unutar grobova, a dva 

van grobova. Dugmeta su loptastog oblika s petljicom za pričvršćivanje različitih dimenzija. Unutar ovog 

oblika može se razlikovati nekoliko varijanati prema tome da li je oblik pravilan ili je nešto razvučen, zatim prema 

visini i profilu petljice i prema završetku dugrneta na dnu tj. da li je on špičast ili završava u obliku zrna . 

Dugmeta su od bronce, srebra ili srebra s pozlatom. Ovi primjeri predstavljaju pojednostavljen oblik luksuznijih 

bizantskih dugmeta, drži se da su proizvod domaćih radionica. 

Izuzetak predstavlja fragmentirano veliko brončano ukrašeno dugme koje je pronađeno → 

van groba, a koje spada u vrstu luksuznih bizantskih dugmeta. Prema Nadi Miletić ovo 

dugme oblikom i ukrasom ima najbližu analogiju sa primjerkom iz Žalova (Češka) koje je 

nešto bogatije ukrašeno. 

77

Drugu grupu predmeta nekropole predstavljaju PREĐICE (šnale) koje su 

zanimljive po raznim tipovima koji su pronađeni na nekropoli. Većina ih je 

od bronce, a jedna je srebrna i dvije su željezne. Većina ih je bez okova, 

ovalnog obruča sa više ili manje masivnom iglom povijenom preko njega. 

Zajednička karakteristika im je jednostavnost izrade i oblik. Odstupanje → 

od stroge jednostavnosti predstavlja predica iz groba br.37 koja ima masivan 

obruč i kružno profiliranu bazu. U istom grobu pronađen je mali polukružni 

okov s 3 nitne. 

Pređice po obliku obruča i igle koja je povijena preko nje podsjećaju na 

tipove germanskog porijekla, koji su nađeni u Ugarskoj, a posebno u 

germanskim grobovima u Italiji i Španjolskoj. Posebnost predstavlja 

←pređica s potkovičastim okovom ukrašenim u tehnici proboja (nađena u 

grobu 76) i pređica istog tipa koja je pronađena izvan groba. → 

Oba primjerka spadaju u grupu langobardskih pređica bizantskog tipa 

čija je karakteristika uska igla i izdužen zaobljen okov izlijevan zajedno s kopčom, često 

potkovičastog oblika s dugmetastim završetkom na kraju. Ovaj tip nalazi se u velikom broj 

u langobardskim grobovima u Italiji. Kao posebna varijanta ovog tipa navodi se tip pređice iz San Giovannia u 

Cividalu koji se u toj pokrajini javlja u nekoliko primjera. Po ugraviranom ornamentu dvostrukih horizontalnih 

linija, prvom primjeru potpuno odgovara fragment pređice ovog tipa koji je nađen u tvrđavi Sadovec u Sjevernoj 

Bugarskoj koja je dovodi u vezu s pseudopređicama iz kulturnog kruga Martinovskog nalaza, čiji su tipovi česti 

kod Gota na Krimu. Ovaj tip pređica smatra se nastavkom pontske umjetnosti grčkog porijekla. Oblik je istočnorimskog 

i bizantskog porijekla, u južnoj Ukrajini i u Krimu mogli su ga jednako uzeti za uzor Goti i Slaveni. 

Migracijom Gota ovi su primjerci dospjeli u naše krajeve. Njihova pojava zabilježena je u velikom 

broju u langobardskim nalazima u Italiji u 6. i 7.st. Primjeri pređica s ove nekropole vežu se za 

langobardske nalaze, one se pripisuju Istočnim Gotima, a smještaju se na kraj 5. i poč.6.st. 

Medu pređicama može se izdvojiti jedna željezna pređica grube izrade i nepravilnog oblika, → 

više je pravokutna nego ovalna. Nađena je izvan groba. Odgovara tipu pređice raširenom među 

slavenskim pređicama na kraju 1.tis. Drži se da ona predstavlja kovački proizvod, a ne zlatarski. 

Treću skupinu nalaza predstavljaju NAUŠNICE koje su zastupljene u malom broju. Odlikuju se 

raznovrsnošću tipova, izradom i materijalom. Ukupno je nađeno 9 primjeraka naušnica. 

Jedan par izrađen je od srebra. Najjednostavniji primjer predstavlja srebrna naušnica čija je karičica ovalnog 

presjeka otvorena, a na jednom kraju je zašiljena. Ovaj oblik naušnice predstavlja osnovni oblik 

slavenskih naušnica i varijante su prema tome u smislu da li krajevi završavaju obično, da li imaju 

zašiljen vrh ili pak jedan kraj koji je povijen u kvačicu ili petljicu. Ovakve se 

naušnice javljaju u mnogim slavenskim nekropolama ranog srednjeg vijeka, a 

datiraju se u 9-12.st. 

Važno je što su takve naušnice zastupljene u velikom broju u starohrvatskim nekropolama u 

Dalmaciji. (Glavičine, Gajine, Majdan…). Datiraju se u 9-10.st. 

Srebrna naušnica sa vertikalnim privjeskom koji je izrađen u tehnici granulacije (prema 

podjeli M.Corović-Ljubinković šesti varijatet druge varijante prve grupe bjelobrdskih → 

grozdolikih naušnica). Naušnica se može datirati od 9-11.st. (razdoblje 

dalmatinsko-hrvatske grupe i bjelobrdske kulture). 

← Dvije srebrne naušnice s tri jagode. Spadaju u tip naušnica poznatih pod 

nazivom “kijevski tip” koji je raširen u svim područjima nastanjenih 

Slavenima (kod Čeha, Poljaka i Rusa u 11.st.), njezine varijante ovise o tipu 

jagode kojim je ukrašena karičica. U velikom broju ovakve su pronađene u 

Dalmaciji, a potječu iz 9. i 10.st., a vjerojatno i iz kasnijeg vremena 14.st. 

Od naušnica nađen je par srebrnih naušnica u istom grobu sa naušnicama grozdolikog tipa one 

predstavljaju grupu naušnica koje se u odnosu na ostale tipove slavenskih naušnica javljaju 

relativno rijetko. Javljaju se u nizu varijanti u Dalmaciji, gdje su karakteristične za nakit hrvatsko 

dalmatinske grupe koja se datira u 9. i 10.st. → 

78

Četvrtu skupinu nalaza predstavljaju PRSTENI koji su kao i naušnice pronađeni u manjem broju (4 prstena u 

grobovima, 2 van groba). Među sobom oni se razlikuju po tipu i materijalu. 

Najjednostavniji oblik predstavlja brončani prsten tankog plosnatog obruča. Njegovi krajevi 

prelaze jedan preko drugog, a na prednjoj strani proširen je u ovalnu pločicu ukrašenu ovalnim 

linearnim omamentom. Ovaj oblik prstena je vrlo star, poznat je još u rimsko doba 

kasnije se širi kod Slavena, nalazi se u slavenskim nalazima iz 11.st. → 

← Drugi primjer ovog tipa je brončani prsten nađen van groba. Prsten je masivne 

izrade, drži se da je raniji od 11.st. 

Vrlo lijep prsten predstavlja brončani prsten s krunicom ukrašen almandinskim 

uloškom. Po obliku je poznat u antici, nalazi se kod Slavena. Poseban detalj na njemu → 

predstavlja dvostruki obruč krunice u koji je smješten almandinski uložak koji odgovara 

almandinskim ulošcima na gotskim fibulama. Prsten je nađen uz takav jedan što 

govori u prilog da je pripadao istom grobu ali i istoj grupi predmeta . 

← U grobu broj 71 nađen je srebrni prsten koji predstavlja razvijen oblik bizantskog prstena s 

krunom i kamenim ulošcima, koji tvore kupastu glavicu koja je ukrašena filigranom i 

granulacijom. Smatra se da je ovaj prsten domaći 

produkt rađen prema bizantskim originalima. 

Olovni prsten trouglastog presjeka s jako istaknutom kružnom → 

pločicom u koju je urezana osmerokutna rozeta pronađen je u grobu 

uz dva talijanska pikola (nisu se mogli točno odrediti) koji ovaj 

prsten datiraju od kraja 12. do 14.st., vjerojatno u 13.st. 

Naljepši prsten ove nekropole predstavlja srebrni → 

pozlaćeni pečatni prsten iz groba 77. Izrađen je u 

luksuznoj niello-tehnici. Ukrašen je životinjskom figurom 

magarca (bizantska umjetnost ga je preuzela iz antike i helenizma). Prsten se može datirati u razdoblje 13-14.st. 

Petu skupinu predmeta predstavljaju FIBULE koje su slabo zastupljene u inventaru nekropole. 

Izvan groba pronađena je jedna tipična brončana fibula panonskog tipa koja je česta u Panoniji i u sjevernoj Europi. 

Datira se u 1. i 2.st.n.e. (T.VIII,3, ženski germanski grob). 

Druga fibula pronađena je unutar groba. Fragmentirana željezna fibula, predstavlja tip fibule s povijenom nogom. I. 

Kovring svrstava je u XI grupu uz ostale varijete "Armbrust fibule", drži se da su te fibule mogle biti jednako 

keltske, rimske i germanske. Od posebne važnosti su gotske srebrne fibule s pozlatom sa kraja 5. i poč.6.st. Fibule 

predstavljaju pravu rijetkost. 

Fibule su od srebra s primjesom bakra i pozlatom na većem dijelu gornje površine. Spadaju u tip lučnih fibula s 

dvije pločice. Njihova dužina iznosi 7,9 cm. Na polukružnoj zaglavnoj pločici nalazi se pet dvostruko profiliranih 

pozlačenih dugmeta. Polje pločice ukrašeno je dvjema većim volutama koje su okrenute jedna prema drugoj. 

Smještene su u sredinu, a po jedna se nalazi u kutevima. Donja pločica poligonalnog oblika ukrašena je 

vertikalnim S-spiralama koje su simetrično postavljene na vertikalu koja izlazi iz krajnjeg ivičnog brida i koja na 

donjem kraju završava s dva spiralna zavoja. Ispod ove cjeline kao postament spiralnom 

ukrasu nalazi se koncentrični pravokutnik s neizraženom stranom. Ukras je izveden u 

formi klinastog ili kosog reza (keilschnitt). Rez je karakterističan za vrijeme kome fibule 

pripadaju. Široki rad oko obje pločice je bez pozlate, ukrašen je dvostrukim nizom sitnih 

trokuta koji su izrađeni u niello-tehnici. Bočne gornje kuteve nožne pločice ukrašavaju 

almandinski umeci, a donja dva plastična koncentrična kruga (wurfelaugen). 

Nožna pločica završava u vidu stilizirane životinjske glave s koje je pozlata djelomično 

otpala. Sačuvan je niello-ukras (tri horizontalne i jedna vertikalna linija duž glave). Igla 

fibule kod oba dva primjerka je slomljena. Ona je bila pričvršćena za željeznu šipku 

obavijenu spiralom koja je prolazila kroz dvije probušene željezne pločice na poledini 

zaglavne pločice. Njen donji kraj pridržavala je srebrna pločica povijena u vidu kule koja 

je izlazila iz nožne pločice. 

Najbližu analogiju ovim fibulama predstavljaju dva para sličnih fibula koje se nalaze u 

zbirci Zemaljskog muzeja. Jedan je par otkopan 1890. u Han Potocima kod Mostara, a 

drugi primjer je donešen u muzej 1893. Pronađen je kod Travnika na rimskom lokalitetu 

na Pećinskoj Rici iznad Gornje Pećine. 

79

Fibula iz Han Potoka vrlo je slična onima iz Rajlovca po stilu, dimenzijarna, broju 

dugmeta i njihovom profilu, po obliku nožne pločice i njenom završetku u vidu 

stilizirane životinjske glave. Fibula iz Han Potoka izrađena je od srebra s primjesom 

bakra i pozlačena je. Ukras zaglavne pločice i kod ove su volute, ali su one na ovoj 

smještene drugačije u polje. Sistem zakopčavanja je isti. Dužina je 8,4 cm. 

Fibule iz Pečinske Rike su nešto veće, dužina im iznosi 11 cm. Imaju isti oblik, broj i→ 

profil dugmeta zaglavne pločice, osnovni oblik nožne pločice i sasvim sličnu stiliziranu 

životinjsku glavu kojom se fibula završava. Spirala je osnovni element ukrasa (dana je u 

drugoj kombinaciji, a rađena je istom tehnikom). Rub je gladak, nema ukrasa, luk je u 

konturama isti, a u detaljima drugačiji. 

J.Werner fibule ovalnog tipa dijeli u dvije osnovne grupe. Gore spomenute spadaju u 

grupu II tj. grupa fibula čija nožna pločica završava stiliziranom životinjskom glavom. A 

druga grupa tj. grupa I ima završetak u obliku ljudskog lika. Običaj da se u ženskoj 

nošnji obično nalazi par fibula je germanski, time i gotski. Tu činjenicu potvrđuje J. 

Werner. Ove fibule koje su pronađene u selu Mihaljevićima oko 3 km od Rajlovca 

datiraju se u posljednja desetljeća 5. i 1.pol.6.st. 

Mjesto izrade fibula nije utvrđeno. Od velike važnosti je jedan njihov detalj koji ih 

izdvaja od ostalih poznatih primjera-dvostruka traka nieliranih trokuta na rubu fibula. 

Među nalazima iz grobova nalaze se i tri mala željezna NOŽA uobičajenog oblika kod 

svih etničkih grupa u ranom srednjem vijeku. 

U grobu 21 pronađeno je i 10 velikih željeznih KLINOVA mrtvačkog sanduka. Pet je 

nađeno u grobu, a pet van groba. Drži se da potječu iz kasnog srednjeg vijeka. Jedan 

klin i nitna nađeni su u grobu 21. U grupu predmeta 

koji su bili nađeni van groba spada i jedan LANČIĆ 

sastavljen od pet brončanih sitnih lančića. Lančić se 

vremenski smješta u period 6-10.st. 

Van groba pronađen je fragment brončane iglevjerojatno 

fragment rimskog stilosa. 

OGRLICE iz groba 29 i groba 112 su različite vrste. 

Ogrlica iz prvog groba sastavljena je od sedam perli, krupne su izrađene od 

jantara i crne staklene paste, a samo jedna perla je s crvenom inkrustracijom. 

← Druga ogrlica sastoji se od oko 1000 sitnih perli koje su raznih boja i oblika. 

Ogrlice s malim brojem krupnih i ukrašenih perli pojavljuju se u I.tis., dok se 

kasnije pojavljuju uglavnom ogrlice s velikim brojem sitnih perli. Prema tome se 

može utvrditi da su krupne perle starije, a sitnije mlađe. 

Prva ogrlica pripada inventaru gotskih grobova ove nekropole, a druga velika 

ogrlica je slavenska i vjerojatno potječe iz 9. ili 10.st. 

Uz ve1iku ogrlicu nađena je i brončana petljica za zatvaranje. 

Uz obje ogrlice pronađeni su i METALNI PRIVJESCI. U grobu 29 jednostavan → 

brončani križ jako proširenih polukružno završenih krakova. Prema Niederleu križevi 

s jednakim krakovima bili su u upotrebi do 5.st. u bizantskoj umjetnosti. 

← Kao privjesak ogrlice iz groba 112 nađena je srebrena lonula jednostavnog 

oblika i skoro bez ukrasa. Drži se da pripada periodu 9-10.st. 

Od STAKLENIH PREDMETA nađena su van groba jedna staklena boca loptastog oblika → 

(kugelflasche) s dugim vratom. Ovaj oblik je čest među oblicima kasnoantičkog staklenog 

posuđa. 

Drugi stakleni predmet predstavlja pršljen bipiramidalnog oblika. Moguće da je služio kao 

pršljen za vreteno, aIi i kao perla ogrlice. Smatra se da je on dio inventara germanske grupe 

grobova. 

80

KERAMIČKI PREDMETI su jako slabo zastupljeni na ovoj nekropoli. Pronađeni su sljedeći: 

1. mala rimska posuda od pročišćene žućkaste sive zemlje (grob 13). Spada u rimsku 

keramiku. 

2. vrč sa drškom i ljevkom - nađen je u grobu 43, ima postojanu tamnozelenu glazuru koja → 

upućuje na 3. i 4.st. 

← 3. posuda nađena u grobu 15. Primjer je grube domaće rimske keramike s 

izrađenim uskim ornamentom višestruke talasaste i horizontalne linije. 

4. fragmenti dviju malih posuda koje su nađene uz grob 117. 

Karakteriziraju ih debele stijenke, grubi materijal, nepravilna valovita linija i horizontalne linije 

posude se smještaju u slavensku keramiku II gradišnog perioda. → 

Treba napomenuti da je pronađeno i nešto TEKSTILA i to jedan veći komad koji 

predstavlja traku iz groba 38 i amorfni komad kože iz groba 1. 

NOVCI Numizmatički materijal nekropole: 

U grobu 16 pronađen je rimski novac Gordijana III (238-243-Viminacium III): 

Avers-poprsje, okolo je nečitak natpis 

Revers-personifikacija grada 

Zatim je pronađen rirnski novac Teodosija (379-395). 

Av-poprsje cara u reljefu, okolo natpis: D. N. THEODOSIVS P. F. AUG 

Rev-prikazuje lovorov vijenac s natpisom VOT X MUL TXX 

U grobu 38 pronađena su 4 talijanska pikola: → 

l. Av-u sredini šesterokraka zvijezda, okolo natpis: C(i) V(ita) S. 

Rev-u sredini šesterokraka zvijezda, okolo natpis E. P. AQV 

(ilensis). Po toj zvijezdi novac je sličan novcu Amadea IV (1232-1253) Torino 

2. Av-u sredini je križ, okolo natpis: + MARCU Rev-2ATE (upolo) DUX (1268-1275) 

3. Av-u sredini je križ, okolo natpis: + MARCU Rev-u sredini je križ, okolo je nečitak natpis 

4. Av-u sredini je malteški križ, okolo je natpis + MARCU Rev-u sredini malteški križ, okolo nečitak natpis 

Zatim u šutu izvan groba 59 nađen je jedan mletački obol: 

Av-u sredini je križ, okolo natpis: + MARCU 

Rev-u sredini je križ, okolo natpis: PET(sus) GRA(denigo) DUX (1289-l311) 

Izvan grada pronađeno je još 5 talijanskih pikola. 

ZAKLJUČAK 

Nekropola je s izvjesnim prekidom bila u upotrebi kroz neobično dug period. Od 3 ili 4.st. do 1.pol.16.st. Prema 

arheološkom materijalu grobovi pripadaju trima etničkim grupama koje je rimsko osvajanje i seoba naroda 

sjedinila na ovoj nekropoli: Rimljanima, Istočnim Gotima (9 grobova) i Slavenima. 

Predmeti koji pripadaju rimskom periodu su brojno u manjini prema predmetima ostale dvije grupe. U okolici 

nekropole postojalo je rimsko naselje i administrativni centar koji se nalazio u Iliđi, a život je u njemu postojao u 3. 

i 4.st. Rimskom periodu ove nekropole sigurno pripadaju fragmentirani brončani stilos, brončana pandeska fibula iz 

2.st., mala rimska posuda fine izrade, dvije posude i fragment grube domaće rimske keramike 3. i 4.st., glazirani 

vrč i staklena boca. Ovom periodu pripada i novac Gordiana III (238-243) i Teodosija (379-395). 

Ostali materijal datiran je na kraj 5. i poč.6.st., a pripada periodu boravka Istočnih Gota u ovim krajevima. 

Zastupljen je isključivo metalnim predmetima, a izuzetak je ogrlica iz groba 29. 

Slavenskoj etničkoj grupi pripadaju grobovi s predmetima koji potječu iz vremenskog razdoblja 9. do sred. 16.st. 

Na nekropoli je prisutno isključivo kosturno pokapanje koje je karakteristika sve tri grupe, davanje priloga u grob 

je njihova zajednička crta. Najbogatija istočnogotska grupa odgovara običaju svih germanskih plemena. 

Slavene karakterizira napuštanje običaja stavljanja priloga. Cijelu nekropolu prekrivaju kosturi bez zaštitnika 

okvira ili s njima. 

U grobovima rirnskog perioda kosturi nisu polagani u prostoru zemlje i orjentirani su u njemu istok -zapad (grob 2, 

15, 16, 43). Od 9 grobova germanske grupe samo kod njih 3 prirnjećeni su ostaci drvene ploče (20, 22, 76). 

Slavenskim grobovima pripadaju kosturi u kamenom ili drvenom sanduku ili su bili zaštićeni kamenim ili drvenim 

pločama. Drveni sanduci koji su nađeni na nekropoli s klinovima ili bez njih su iz perioda 12-13.st. 

81

Najveći broj grobova (njih 105) pripada slavenskom periodu. Skoro polovica slavenskih grobova (45) imala je 

zaštitnu oblogu od kojih se drveni sanduk najkasnije javlja. Grobovi su orjentirani u smjeru istok-zapad, ovdje se 

javljaju odstupanja koja kod grobova predhodne dvije grupe nisu konstatirana. Napuštanje tradicije u orjentaciji 

javlja se u svim nekropolama u srednjem vijeku (grupiranja su oko crkve). 

Predmeti koji su nađeni u slavenskim grobovima na ovoj nekropoli teško se pripisuju bilo hrvatskoj-dalmatinskoj, 

bilo bjelobrdskoj kulturi, jer određeni pokazuju sličnosti i s jednom i s drugom grupom. Jedna i druga grupa u 

svojoj osnovi formirale su se prema bizantskim uzorima i pod bizantskim utjecajem. 

Naušnice iz slavenskih grobova upućuju na srodnost sa hrvatsko-dalmatinskom grupom. Ovaj lokalitet jedinstven 

je primjer simbioze utjecaja sa sjevera i stvaranja posebnog tipa. 

Rimski gradovi zauzimali su prostor istočnog kraja lokaliteta u smjeru JZ-SI (grobovi 15, 16, 2, 43). Istočnogotski 

grobovi zauzimali su prostor južnog dijela prema sjevernom i pomiješali su se s rimskim. Na zapadnom krajnjem 

kutu bili su grupirani najstariji nalazi 9-11.st. 

Smatra se da nekropola prestaje biti u upotrebi dolaskom Turaka. Sličan prekid nastao je prema arheološkom 

materijalu vjerojatno u 7. i 8.st. u periodu odlaska Istočnih Gota do nastanka slavenskog naselja čiji su stanovnici 

ovdje sahranjeni. Tragovi naselja nisu utvrđeni, ali je vjerojatno nekropola morala pripadati većem naselju. 

RANOSREDNJOVJEKOVNA NEKROPOLA U RAKOVČANIMA KOD PRIJEDORA 

Nekropola je otkrivena prilikom rekognosciranja terena u okolini Prijedora za Arheološku kartu BiH u jesen 1959. 

Ekipa Zemaljskog muzeja u sastavu A.Benac, Z.Marić i N.Miletić bili su obavješteni da je u selu Rakovčanima 

1960. na lokalitetu Bošnjića Voće vlasnik Salih Crljenković našao jednu sjekiru. 

Vlasnik je potvrdio da je prilikom kopanja jame u svom dvorištu 1957. pronašao dva kostura. Uz jedan kostur 

(grob 1) pronašao je jednu kopču i nožić koji su se raspali, a uz drugi kostur (grob 13) pronašao je željeznu sjekiru. 

Sistematsko iskopavanje bilo je izvršeno u 4 kampanje (29.6-7.7.1960. (20 grobova ), 18-30.6.1961. (14 grobova), 

19.6.-10.8.1962. (21 grob) i 15-28.6.1964. (7 grobova). Nekropola se nalazi na prostranoj fluvijalnoj terasi na 

lijevoj obali Save u polju pod selom Rakovčanima. 

Opće karakteristike nekropole 

Nekropola pripada ranoj fazi perioda grobova na redove. Ta je pojava uočena na širem prostoru Europe od kraja 

4. i poč.5.st. Predstavlja obilježje kulture ranog srednjeg vijeka. Pojava groblja na redove širila se paralelno s 

prodorom utjecaja germanskih plemena. Ukopavanje na ovoj nekropoli vršeno je samo u jednom sloju. Na 

nekropoli nisu primjećena veća grupiranja na osnovi socijalne ili obiteljske strukture. Na Bošnjića voću otkriveno 

je ukupno 66 grobova od kojih je 27 muških, 20 ženskih, 10 dječjih, a 9 grobova spol nije mogao biti utvrđen. 

Većina grobova ukopana je jednostavno u zemlju. 

Zanimljivu pojavu predstavljaju drveni zaštitni okviri čiji su tragovi bili otkriveni u 32 groba. Okviri su većinom 

konstruirani od drvenih ploča ili dasaka. Najčešće je drvena ploča bila polegnuta preko kostura (grobovi 41, 43, 44, 

53) ili samo preko grudi (grobovi 22, 17, 45). Nađena je ispod kostura kod 3 groba (16, 20, 35), a kod groba 39 

pronađeni su tragovi ploče koja je bila smještena iznad i ispod kostura. 

Drugi oblik zaštitnih okvira sastoji se u bočnom postavljanju drvenih daska, ostaci su nađeni s obje (4, 29, 33, 37 i 

42 kod nogu, 51 uz lijevu stranu, 23, 54, 63, 66) ili samo s jedne strane kostura (uz desnu stranu grob 6). 

Slijedeći oblik predstavlja kombinaciju daske sa strane i ploče iznad (34, 48) ili ispod kostura (2, 3, 19, 49). 

Najzanimljiviji oblik predstavlja izdubljeno polustablo u koje je pokojnik bio položen. Takav način otkriven je u 

grobovima 25, 55 i 61. Ovakvi drveni okviri u raznim varijantama uz sahranjivanje u prostu zemlju redovita su 

pojava na brojnim nekropolama ranog srednjeg vijeka. Pripisuju se raznim germanskim plemenima (Gotima, 

Gepidima, Langobardima, Alemanima, Francima). Takva pojava raširena je na prostoru od južne Rusije do 

Atlantika. Upotreba im je bila vezana za stroge pogrebne običaje i zakone kod Germana. 

Najveći broj grobova orijentiran je u smjeru JZ-SI (37). Smjer Z-I zauzimaju 27 groba, a dva su orijentirana SZ-JI 

(6 i 15). Jedna od karakteristika ranog srednjeg vijeka je i nejednačeno usmjeravanje grobova. Pokojnici su 

položeni na leđa tj. u ispruženom položaju, izuzetak je grob 50 kod kojeg je desna noga povijena prema lijevoj. 

Položaj ruku je kod 52 kostura opružen uz tijelo, kod 8 je jedna ruka bila opružena uz tijelo, a druga položena u 

krilo. Samo kod groba 20 obje su ruke ležale u krilu. Položaj glave je isto tako različit. Dvadeset kostura imalo je 

frontalni položaj, kod 15 je glava bila okrenuta na lijevu stranu, kod 14 na desnu, kod 10 glava je bila jako 

zakvačena. Smatra se da je frontalni položaj bio primaran. 

Nalazi otkriveni u grobovima su sitni ostaci tekstila. Od 66 grabova nalazi su nađeni u 34. 

82

Tipološka analiza nalaza 

Nalazi ove nekropole mogu se podijeliti na 4 skupine: 

1. Nakitni predmeti (naušnice, ogrlice, narukvice, prsteni) 

2. Predmeti koji čine djelove nošnje (ukrasne igle, fibule, kopče, češalj) 

3. Utilitarni predmeti (noževi, torbice, šila, klinčići, kremeni) 

4. Oružje (sjekire, strelice) 

Na nekropoli su otkrivena samo dva para NAUŠNICA. Jedan par brončanih 

naušnica s poliedrom (korpicom, grob 2). Naušnice su kasnorimskog porijekla, 

smatra se da su ih kasnije preuzela i dalje razvila mnoga germanska plemena. Par 

naušnica sa Bošnjića voća predstavljaju najjednostavniji i stariji oblik. Datiraju se u kraj 5. i 

poč.6.st. s porijeklom u panonskim radionicama. 

OGRLICE su pronađene u 3 groba (32, 48, 50). Prva ogrlica je sastavljena od 246 sitnih 

potpuno jednakih perli. Ovakva duga niska ogrlica spada u obvezan inventar ženskih → 

grobova svih ranosrednjovjekovnih nekropola različitih etničkih grupacija. 

← U grobu 50 pronađene su perle od kojih su 4 poliedrične i jedna 

bikonična. Po svom obliku predstavljaju vrlo stari kasnoantički oblik koji 

je bio omiljen kod germanskih naroda, posebnoGota. Među njima se 

najčešće javljaju tamnoplave perle raznih dimenzija, najveću 

rasprostranjenost doživljavaju iza 400. Ovakav tip zastupljen je npr. na Bledu I, Kranju, Rifniku, 

Drnovu, Peroju. 

Pet perli pronađeno je u grobu 48. Svaka od njih posebnog je oblika, a pripadaju starijim → 

tipovima. Skupinu čine fragmentarna diskoidalna perla koja je standardni tip, diskoidalna perla 

od jantara (spada u vrlo raširene starije oblike posebno do 6.st.). Mala sedefasta perla u obliku 

rozete predstavlja rjeđi oblik kasnoantičkog porjekla. 

Od NARUKVICA na nekropoli je pronađeno pet u 4 groba 

(20, 10, 46, 50). Od toga 4 su sasvim identične. Predstavljaju 

najjednostavniji oblik ranosrednjovjekovnih narukvica. 

Werner ih svrstava u jeftin nakit autohtonog romanskog 

stanovništva u 6.st. Izrađene su od željeza i pokazuju apsolutnu 

sličnost s nekropolama Bleda I i Kranja (npr. nošene su 

isključivo na desnoj ruci). 

Iz groba 2 potječe masivna željezna posrebrena narukvica 

čiji su krajevi ukrašeni tauširanom srebrnom niti. Pripada 

drugom tipu narukvica, datira se od 1.pol.5.st. do 7st. Obično ima nešto zadebljane krajeve, bez ukrasa je ili je 

ukrašena kanelurama, graviranim ili punciranim geometrijskim ornamentom. Ovakav tip narukvice pronađen je u 

Italiji (točnije Torriana). Srebrne i brončane narukvice pronađene su u Castel Trosinu i datiraju se iza 578. Na 

Bledu I pronađeno je također 6 ovalnih narukvica. Sve su od bronce, a kod triju narukvica krajevi su ukrašeni 

urezima ili kombinacijom ureza i uboda. Datiraju se u 7.st. 

Najveću sličnost s narukvicama sa Bošnjića Voće pokazuju srebrne narukvice iz Suuksu i Čufur-Kale (germanske, 

6-7.st.), zatim srebrna narukvica iz Smolina (germanska, 2.pol.5.st.), narukvica iz Castel Trosina (langobardska, iza 

578.), tri brončane ukrašene narukvice sa Bleda I (7.st., slavenska). 

Narukvica s Bošnjića Voća se na osnovu oblika, posrebriranja i posebnog ukrasa (tauširane srebrne niti) datira u 

6.st., a njeno se porijeklo treba tražiti u germanskom kulturnom krugu. 

Četiri PRSTENA pronađena su u 3 groba. Sačuvani su vrlo fragmentarno. Od njih su 3 željezna, a 

jedan je brončani. Spadaju u najjednostavnije oblike. Posebno odstupanje predstavlja prsten s krunom 

koji ima ovalnu brončanu pločicu. Slaba zastupljenost prstenja karakteristična je za nalaze 

ranosrednjovjekovnih nekropola. 

IGLE se javljaju u dva osnovna oblika i to kao jednostavna šivača igla i kao stilus. Obje šivače igle činile su dio 

nošnje u kosi ili u funkciji pridržavanja vela. Igle stilusi koji su otkriveni u 3 groba. Alföldi ih kao ukosnice 

pripisuje panonskoj ženskoj nošnji već u grobovima 4.st. kada tu modu preuzimaju germanska plemena i prenose ju 

dalje na zapad. Takva moda ostaje u upotrebi kroz cijeli rani srednji srednji vijek. 

83

Iz groba 10 potječe jednostavna srebrna, neukrašena igla-stilus (sl.3). Brončana igla iz groba 

12 (sl.1) i srebrna iz groba 32 (sl.2) predstavljaju razvijenu varijantu jednostavnog stilusa, 

kod nje se u gornjem dijelu kao ukras javlja prizmatično proširenje. Smatra se da igle potječu 

iz iste radionice (najvjerojatnije bila u Feneku-Mogentiani), njihova produkcija može se 

pratiti i u vrijeme avarske dominacije. Sve igle služile su kao ukosnice ili za veo, osim stilusa 

iz groba 10 koji je pronađen na grudima gdje je mogao pridržavati odjeću. Sve igle s 

Bošnjića Voće vjerojatno pripadaju samom kraju 5. i 6.st. 

Na nekropoli su bile zastupljene i FIBULE i to 

jednostavne željezne i jedna pločasta. Samo su tri 

primjerka sačuvana gotovo u potpunosti, a ostali komadi 

su fragmentirani. Fibule pripadaju najjednostavnijem tipuobliku 

kasnoantičke fibule koji je prihvaćen od germanskih plemena 

(armbrustfibule). Od ove fibule iz groba 32 sačuvana je samo donja → 

brončana pločica i željezne petlje za prihvačanje igle. Ona se može 

ubrojiti u kasnoantičke jednostavne pločaste fibule koje su kao iglestilusi 

činile sastavni dio panonske nošnje. 

Uz pomoć predmeta uz koje je pločasta fibula nađena (igla-stilus i niska 

perla) datira se u 6.st., a smatra se da se njeno porijeklo treba tražiti u 

radionicama Panonije. 

KOŠTANI ČEŠALJ prema 

mišljenju I.Bone služio je ne samo 

kao pribor nego i kao ukras u kosi. 

Dvoredni češalj se nalazi od 2.st., a u kasnoj antici i 

ranom srednjem vijeku ostaje u neprekinutoj upotrebi i predstavlja redovan prilog u muškim i ženskim grobovima. 

Ovi češljevi koji su nađeni su grubi i neukrašeni. Češalj koji potječe iz groba 48 datira se u kraj 5.st. i 1.pol.6.st. 

Češalj sa Bošnjića Voće predstavlja jedini dosad poznat komad ovog perioda na prostoru BiH, a to isto vrijedi i za 

fragment iz groba 4. 

Najbrojnije zastupljene nalaze na ovoj nekropoli predstavljaju KOPČE. One su pronađene u 

21 grobu. Ukupno je pronađeno 25 kopči. Sve se kopče razlikuju među sobom po materijalu, 

obliku i tipološkim karakteristikama. Najveći je broj željeznih kopči (15), a od njih je 

nekoliko bilo posrebreno. Brončanih je 7, srebrne su dvije i jedna je brončana i pozlaćena. 

Najluksuznija od svih kopča je mala pozlaćena kopča s okovom. Vinski je smatra → 

ostavštinom Istočnih Gota iz 2.pol.5.st. Nađena je u krilu u funkciji pojasa, no poznato je da su uglavnom tretirane 

kao kopče za obuću. U neposrednoj blizini ove ležala su dva mala brončana štitolika okova. Ovakvi 

mali okovi javljaju se u sporadično u gepidskim nekropolama, a nalaze se i u alemanskim i franačkim 

grobovima. Prema mišljenju K.Bohrera služili su za pričvršćivanje povijenog remena iza kopče. 

Dvije srebrne i dvije brončane kopče označene su kao tipične gotske kopče 5. i → 

1.pol.6.st. Njihove glavne karakteristike su ovalni obruč uz okov ili bez nje i masivan 

zasjećen trn, često trokutastog presjeka, sužen i povijen pri vrhu. Srebrna kopča iz groba 

43 bez okova pokazuje potpuno iste tipološke osobine, samo je skromnijih dimenzija. 

←Brončana kopča iz groba 38 je njezina direktna kopija dok je brončana kopča iz groba 

36 manje izrazita. → 

U posebnu varijantu ovog tipa kopči sa masivnim izduženim obručem izdvaja se kopča iz 

← groba 4 čiji je korijen masivnog trna ukrašen naglašenim kanelurama. Ovakva kontura 

obruča tipična je za gotske kopče južne Rusije. Po elementima koji ju određuju 

(masivnost, materijal, kontura obruča, trn) bez sumnje pripada krugu gotskih kopči s kraja 

5. i 6.st. 

Sasvim drugim tipovima pripadaju ostale 4 brončane kopče. Svaka od njih nosilac je drukčije 

oblikovane koncepcije. Zanimljivu pojavu predstavlja masivna kopča ukrašena duž obruča i osovine 

kakteristično zasječenog i formiranog trna iz groba 33. Đuro Basler je kopču uvrstio u kulturnu → 

svojinu Istočnih Gota. Drži se da su sva 4 komada potekla iz iste radionice. 

84

← Drugom obliku mnogo rasprostranjenijem pripada masivna kopča facetiranog 

obruča sa štitastim trnom iz groba 34. Spada u najjednostavniji i najskromniji 

stupanj među brojnim varijantama koje su otkrivene na gepidskim, langobardskim, 

alamanskim i franačkim nekropolama. Njihova pojava prati se kroz cijelo 6. i 7.st. 

Kopča sa štitastim trnom sa ove nekropole pripada germanskom krugu, vjerojatno 

je nastala u 1.pol.6.st. Ona je prva kopča ovakvog tipa poznata sa područja BiH. 

Vrlo rijedak tip je kopča masivno izdubljenog narebrenog obruča s krupnim željeznim trnom 

iz groba 11. Za ovu vrijedi datacija u kraj 5. i 1.pol.6.st. → 

Najzanimljiviju kopču i nalaz ove nekropole predstavlja brončana kopča narebrenog obruča s razrađenim 

profiliranim trnom koji završava u obliku pačje glave. Otkrivena je u grobu 58. Najpotpunija, do 

detalja identičnu analogiju predstavlja brončana kopča iz grobnice 31 u Cufut-Kale koja se 

pripisuje alano-gotskom stanovništvu, datira se u 6-7.st. 

← Smatra se da kopča iz groba 58 pripada produktima koji pokazuju gotski ukus. Željezne kopče 

pokazuju veliku raznolikost po obrisu. 

Najveći broj kopči je više ili manje izduženog obruča (8), 

dvije okruglog, jedna izvijenog, jedna pravokutnog, a tri 

male kopčice čine posebnu grupu. Među ovakvim kopčama od 8 komada 

6 ih je bilo posrebrenih, a jedna je bila ukrašena gustim urezima duž 

obruča (grobovi 15,44,51-2,57,65) → 

Posrebrne kopče iz grobova 44 i 57 bile su ukrašene s dvije tj. tri 

kanelure uz vrh trna (imitiranje tauširanog ukrasa). Ova grupa željeznih kopči se javlja na svim 

ranosrednjovjekovnim nekropolama (langobardskim, alemanskim, franačkim…). Ovalne željezne kopče prema 

Werneru predstavljaju imitaciju gotskih kopči. Posrebrne kopče sa Bošnjića Voće pokazuju 

imitaciju višeg stupnja i smatra se da su proizašle iz gotskog kulturnog kruga. 

← Željezna kopča masivnog, izdubljenog i izvijenog obruča iz groba 61 bila je posrebrena. M. 

Alföldi takve karakterizira kao najomiljeniji tip 4.st. koji je bio obilno zastupljen i u Intercisi. 

Potpuno identična ovoj je željezna kopča iz Ziegelfelda. Ova iz groba 61 nesumljivo 

pripada gotsko-gepidskom krugu, a datira se u kraj 5. i 1.pol.6.st. 

U grobu 33 uz jednu brončanu kopču nađena su dva brončana dugmeta ili klina → 

sa specifičnom glavom. Ovakva dugmeta se povremeno sreću u materijalu s 

ranosrednjovjekovnih nekropola (npr. među nalazima Untersiebenbrunna, u bavarskim grobovima iz 

Steindorfa (Munchen) ili na langobardskoj nekropoli Vorks). 

Namjena predmeta u vidu turpije koji je pripadao toaletnom ili kakvom drugom priboru iz groba 16 ostaje 

nejasna. W.Veeck kaže da je ovaj predmet 

(lanzettformige Nadel) čest u alemanskim 

grobovima, smatra se da ne spada u ukosnice 

a da je njegova namjena nepoznata. Jedan ovakav primjer potječe iz Mungersdorfa (nađen je u torbici). Njegova 

pripadnost je germanskog, posebno bavarskog i alemanskog kruga. 

U grobu 51 nađen je drugi željezni predmet - vjerojatno → 

ŠILO. Što se tiče njegove namjene mišljenja su podjeljena tj. 

neki drže da je šiljilo, a drugi da predstavlja prostor o pojasu 

za vješanje ključeva. Smatra se antičkim predmetom koji je bio u upotrebi kod germanskih plemena kroz nekoliko 

stoljeća i jednako je zastupljen u bavarskim, alemanskim i franačkim grobovima. Ovakvih željeznih šila poznato je 

s prostora BiH više primjeraka. Potjeću iz Debelog brda, Stupa kod Sarajeva, iz Višića i Mogorjela kod Čapljine. 

Mali ŽELJEZNI KLINOVI grupirani na jednom mjestu pronađeni su u grobu 58 i 65 po 

obliku slićni su rimskima. Smatra se da su ovi možda pripadali obući (grob 58). → 

Izuzetan nalaz predstavlja 3 željezna LUKA 

TORBICE s kopčicama iz grobova 16, 43 i 57. 

← Lukovi iz groba 16 i 43 skoro su identični s istom 

izvijenom konturom i jednako povijenim krajevima. Luk iz groba 57 je 

ravan, sami krajevi su mu stanjeni. 

85

Ovakvi nalazi su u velikom broju zastupljeni u svim germanskim nekropolama od 5. do 7.st . Oni još 

uvijek izazivaju nepriliku oko njihove namjene tj. jesu li luk torbice ili kresivo. Prema mišljenju 

A.Roesa ovi lukovi sa nekropole u Rakovčanima kod Prijedora činili su vjerojatno završni dio malih 

torbica. 

J.Werner je utvrdio da je njihova pojava redovita i u muškim i u ženskim alemanskim grobovima 6. i 

7.st., ali i kod drugih germanskih plemena. Ovi predstavljaju najskromniju varijantu. Nalaženi su obično 

oko pojasa no povremeno i kod lijevog ramena. U zbirci Instituta za starohrvatsku arheologiju u Splitu 

nalazi se jedan identičan luk s tragom kopčice. 

NOŽEVA je na Bošnjića Voću nađeno 10 u devet grobova. Nekoliko ih je fragrnentiranih, a osta1i su→ 

dobro očuvani. Posebni su po tome što su imali srebrnu oplatu i ugravirane linije duž gornjeg 

ruba, oni svjedoče o jedinstvenoj pojavi u dosada poznatom materijalu ove vrste (grobovi 2, 4, 

13, 33, 34, 53). Položaj noževa je u grobovima vrlo raz1ičit: kod glave, ramena, na grudima, na 

boku i između nogu. 

← Iz groba 43 potječu dvije male STRELICE. Nađene u uz luk torbice tako da je moguće da 

su pripadaIe njenom sadržaju. 

Iz groba 1 i 13 potječu dvije SJEKIRE koje spadaju u 

najinteresantnije nalaze nekropole. Rijetka su pojava u grobovima 

ranog srednjeg vijeka. Na germanskom prostoru nalaze se često što je 

u vezi s germanskim običajem sahranjivanja dok se kod Rimljana taj 

običaj ne pojavljuje. 

Sjekire s Bošnjića voća identične su po obliku. Pokazuju antičke 

konture s izrazito produženom oštricom i sa profiliranom glavom. 

Potpuno su identične s trima sjekirama koje su 

nađene uz rimsku kuću na stupu i sa sjekirama iz 

Arheološkog muzeja u Zagrebu. 

Sjekira u grobu 1 pronađena je uz stopalo. Taj 

način zabilježen je u mnogim germanskim grobovima (Köln) koji su datirani u 5.st. 

Mišljenje je da grobovi 1 i 13 predstavlju germanske muške grobove, a grobovi se 

datiraju u kraj 5. i poč.6.st. 

NOVČIĆI su nađeni u grobu 16 i to dva kasnoantička (Constantius II, 337-361. i 

Constantius Gallus, 351-354). Oni potvrđuju običaj davanja rimskih novaca u grob 

koji je zapažen na mnogim nekropolama perioda seobe naroda. 

Neznatni OSTACI TEKSTILA sačuvani su na fragmentu željezne fibule iz groba 53. Smatra se da je u pitanju 

nekakva lanena tkanina. 

ZAKLJUČAK 

Nekropola na Bošnjića Voći smještena je na lijevoj obali Sane, između dva značajna rimska i kasnoantičkka 

rudarska središta Ljubije i Japre. Nije bila vezana uz objekte starijih perioda. Po tipu se svrstava u tipična 

ranosrednjovjekovna groblja na redove. 

Orijentacija grobova je u dva smjera: JZ-SI (prevladava) i I-Z. Na nekropoli nije primjećen niti jedan slučaj da su 

ruke prekrižene na pojasu ili preko grudi. Na njoj nije primjećena ni pojava dvojnih grobova što je pak primjećeno 

na ranije spomenutim nekropolama. Velik broj grobova koji su imali drvene okvire u različitirn kombinacijama 

(32) (pojava izdubljenog stakla ) vezuju ovu nekropolu za germanske nekropole. U Koritima su ovakvi zaštitni 

okviri skoro redovita pojava. Na nekropoli nije pronađen nikakav keramički materijal (posude ili fragmenti). 

Nađen je: nakit, elementi nošnje, oruđe i oružje koje je predstavljeno dvjema sjekirama, naušnice s kockom ili 

korpicom, niskom perlom, poliedričnim tamnoplavim perlama u vidu rozete, ukrasnim iglama armbrust-fibulama, 

pločastim fibulama, češljem. Svi ovakvi nalazi su zastupljeni na mnogim gotskim, gepidskim, langobardskim, 

alemanskim, franačkim i drugim nekropolama. 

Germanskoj skupini svakako pripada posrebrena narukvica ukrašenih krajeva, luk torbice, strelice, posrebreni i 

ukrašeni noževi, jednostavni prsteni. Utvrđeno je da ovakvi nalazi pripadaju kraju 5. i poč.6.st. germanskoj 

odnosno gotskoj kulturnoj baštini. 

Prema zastupljenosti pojedinih vrsta nalaza ili pojedinih tipova unutar određene vrste ova nekropola najviše 

sličnosti pokazuje s nekropolama u Kranju, Rifniku, Bledu I i Jakovu. 

86

U pogledu pojedinih nalaza analogije su vrlo bliske i česte s nizom germanskih nekropola od južne Rusije do 

Španjolske, a kroz koje je nekropola na Bošnjića voću ukljućena u široki kulturni krug europskog ranog srednjeg 

vijeka. Povijesni okviri nekropole u kojima je ona locirana je vrijeme vladavine Istočnih Gota u ovim krajevima 

pod Teodorikom u vrijeme 493-536. u kojima je Bosna bila uključena u provinciju Dalmaciju. Nekropola na nosi 

karakteristike germanske pripadnosti (42) i pretežno gotske. Prikljućuje se posebnoj pojavi deformiranja lubanjetakva 

pojava zabilježena je u grobovima 7 (muški s parom željeznih fibula), 49 (muški s zaštitnim okvirima), 61 

(muški s željeznom kopčom izvijenog obruča, smješten u izdubljeno stablo) i grob 64 (ženski). 

J.Werner je ovakav običaj ustanovio i kod Istočnih Gota. Posebno pitanje predmeta ove nekropole je gdje su oni 

nestali i kojim su putem došli na Bošnjića Voću. Za određen broj je sigurno da su proizvedeni u radionicama 

Panonije, a za druge se smatra da su mogli dospjeti sa sjeverozapada preko Siska. Za željezne predmete može se 

pretpostaviti da su nastali u jednoj od radionica u rudarskim središtima provincije Dalmacije. U samoj okolici 

lokaliteta nisu ustanovljeni ostaci naselja kome je mogla pripadati ova nevelika zajednica. Nalazi iz grobova 

također ne dozvoljavaju zaključke u vezi s religioznom pripadnošću pokojnika. Nekropola na Bošnjića Voću, 

Mihaljevići i nekropola u Koritima spadaju u isto razdoblje, ali svaka od njih pokazuje određene specifičnosti. 

RANOSREDNJOVJEKOVNA NEKROPOLA U KORITIMA KOD DUVNA 

Nekropola na Gradini u Koritima smještena je najužnijem rubu Buškog blata. Otkrivena je slučajno u slojevima 

prehistorijskog naselja. Iskopavanje je bilo završeno 1968. pod vodstvom dr.Zdravka Marića. Otkrivena su 22 

kostura. Na nekropoli je sistematska istraživanja vršila Nada Miletić (dvije kampanje 29.7.1970.-18.7.1976., 4.-23. 

srpnja uz sudjelovanje M.Tadića, M.Radovanovića i Ž.Miletića). U toku tih kampanja istraženo je 86 grobova. 

Nekropola u Koritima pripada ranijoj fazi tzv. periodu groblja na redove (kao i nekropola u Rakovčanima kod 

Prijedora). Ukopi na nekropoli nižu se u pravilnim redovima moguće je odrediti šest ili sedam redova koji se 

prostiru u smjeru jug-sjever. Na nekropoli su prisutni dvojni grobovi (15a i 15b, 73 i 74, grob 7 u kojem su bila 

ukopana dva dječja kostura i odrasla osoba). Grobovi nekropole smješteni su na podlozi prahistorijskih slojeva. 

Vrlo interesantnu pojavu predstavlja nepravilno smještanje kamena uz glavu, kod glave i nogu, zatim uz jednu ili 

drugu stranu kostura, oko glave i sa strane kostura, zatim nizanje kamenja u ovalni okvir oko kostura i formiranje 

grobnice-ciste postavljanjem kamenja okomito oko pokojnika. 

Dominantan smjer na nekropoli je zapad-istok. Kosturi u svim grobovima smješteni su u ispruženom položaju na 

leđa, dok glava zauzima različit položaj (frontalno ili u profilu). Položaj ruku je isto tako različit. Kod 40 grobova 

prevladava položaj s rukama koje su spuštene u krilo, ili je jedna ruka u krilu a druga ispružena uz tijelo (6 

grobova), ruke uz tijelo (8 grobova), jedna ruka na pojasu, druga opružena uz tijelo (3 groba). Kod 26 kostura nije 

se mogao utvrditi položaj zbog oštećenosti. 

Najveći broj nalaza pripada ukrasnim predmetima, upotrebnim djelovima nošnje i utilitarnim predmetima. Tragovi 

tekstila pronađeni su uz fibulu u grobovima 52 i 74 tako da potvrđuju da su pokojnici bili sahranjivani u odjeći. 

Tipološka ana1iza nalaza 

U skupinu nakita pripadaju naušnice, narukvice, prsten i aplika. Ukrasne i upotrebne dijelove čine-ukrasne 

jednostavne igle, fibule, kopče i dugme. Skupinu upotrebnih predmeta čine-luk, torbice, nož i kresivo. 

NAUŠNICA Iz groba 59 potječe srebrna naušnica koja predstavlja jedini nalaz iz grupe ukrasnih predmeta 

pronađenih na ovoj nekropoli. Istovremeno predstavlja i jedini nalaz ovakvog tipa naušnica na prostoru BiH. Najbližu 

sličnost naušnici predstavlja srebrna naušnica iz nekropole 6-7.st. u Kninu i slučajni nalaz pora identičnih srebrnih naušnica 

koje su otkrivene u Kašiću kod Zadra u dijelu nekropole koja vremenski ide u period seobe naroda. 

Belošević ih datira od poč. do sred.6.st., a svrstava ih tipološki u kasnoantičko kulturno dobro. N.Miletić misli da te 

naušnice predstavljaju pojednostavljenu imitaciju luksuznijih zlatnih proizvoda mediteransko-bizantskih radionica. 

Naušnica sa Gradine može se datirati oko sred.5.st., a mjesto njenog nastanka tj. radionica u kojoj je ona mogla biti 

izrađena smatra se Salona. 

NARUKVICA Sljedeći nakitni predmet je brončana narukvica iz groba 1. Otkrivena je na ljevoj ruci 

kostura. Vinski ju je smjestio u period od kraja 5. do ranog 6.st., a smatra da je karakteristična za autohtono 

donekle romanizirano stanovništvo. 

PRSTENI Otkrivena su 4 prstena u tri groba (grobovi 24, 74, 85-2). Izrađeni su od bronce, jedan je bez ukrasa. 

Sva četri prstena nalazila su se na lijevoj ruci. 

Najjednostavniji potječe iz groba 85. Trokutastog je presjeka, drži se da su krajevi bili prošireni i spojeni za 

prihvaćanje krune koja nedostaje. Takav oblik je uobičajen i široko rasprostranjen antički oblik. 

87

Prsten koji potječe iz groba 24 ima ukrašena ramena. Preostala dva prstena potječu iz groba 74 i 85. Oni su skoro 

identični no ipak postoji razlika između njih. Prsten iz groba 85 ukrašen je i duž brida i S-kuke su na prednjoj 

pločici urezane u gušćem nizu. 

Po ostalim nalazima iz tih grobova prsteni se mogu datirati oko sred.6.st. Smatra se da ovakvo jednostavno prstenje 

spada u provincijalne tipove i da se može pripisati ostavštini domaćeg stanovništva. 

IGLE Pronađena su dva osnovna tipa igli: stilus i jednostavne šivaće igle. U dva groba (grob 30 i 37) nađene 

su brončane šivaće igle. Obe su služile za pridržavanje kose (grob 30) ili vela na glavi (grob 37). 

lz groba 25 potječe brončani stilus ravnog ujednačenog obrisa, ornamentiran je brazdama u gornjem dijelu. Spada 

u jednostavnije varijante ukrasnih igla. Služio je kao pribadača. Zastupljen je među kasnoantičkim i 

ranosrednjovjekovnim nalazima. Brončani stilus-ukosnica ili pribadača za veo nađena u grobu 30 ima geometrijski 

ukras na proširenom gornjem dijelu. Ovaj stilus u gornjem dijelu završava petljom. Smatra se produktom lokalne 

proizvodnje na tlu Dalmacije. Njegova upotreba pripisuje se autohtonom stanovništvu. 

Iz groba 31 potječe stilus-pribadača. Zadebljan je i ukrašen u gornjem dijelu sitnim trokutima (puncirani su). 

Datira se u 6.st., a veže se uz radinicu Salone. 

Jedan željezni fragmentirani stilus-pribadača potječe iz groba 44. Pokazuje najjednostavniji oblik upotrebnog 

(utilitarnog) obilježja. 

FIBULE Otkriven je bogat fundus FIBULA, a moguće ih je razvrstati u 5 vrsta. 

Najjednostavnije i najstarije su kasnoantičke provincijalne željezne fibule na zglobove (na šarnir). Otkrivene su 

u 3 groba (49, 60, 68). Datiraju se u 6.st. U grobovima su se pojavile pojedinačno, dva puta su bile smještene kod 

lijevog ramena, a jednom među predmetima na boku. 

Iz groba 10 potječe brončana fibula s povijenom nogom koja pripada vrsti ranobizantskih fibula. Nađena je pod 

glavom dječjeg kostura (→ nije bila upotrebljena u svojoj praktičnoj funkciji). Mogla je nastati u radionicama 

Salone. Vinski je utvrdio da takav oblik i varijanta idu u vrijeme justinijanske epohe. 

Potrebno je napomenuti da su sve fibule, s izuzetkom jedne, pronađene u funkciji fibule (kopče). 

Najizrazitiji primjerak fibule potječe iz groba 51. Ima dugmetasto profilirane krajeve i nazubljenu ušicu. 

Tip omega-fibule predstavlja željezna fibula-kopča iz groba 15a (jednostavan željezni primjerak). 

Posebnu skupinu fibula predstavljaju križolike fibule. Pronađeno ih je 7 u 6 grobova. U grupu najjednostavnijih 

pripada brončana križolika aplika iz groba 38. 

Sedam pronađenih križolikih fibula spadaju u istu vrstu ukrasa, a međusobno se razlikuju po materijalu od kojeg su 

izrađene: tri su od srebra, četri od bronce. Mogu se razlikovati još po obrisu križa i detaljima dopunskog ukrasa. 

Najviše međusobne sličnosti pokazuju brončane fibule iz groba 16 24. Ukrašene su duž ruba trakom gustih ureza, a 

samo je prva imala središnju krunu s uloškom, dok je druga imala kružnu pločicu. Iz groba 37 potječe elegantna 

srebrna fibula koja nosi dopunske detalje na vertikalnirn krakovima. Trakom od dvostrukog niza sitnih uboda i 

središnjom krunom s plavim uloškom ukrašene su srebrna fibula iz groba 52 i brončana iz groba 66. Ukras je 

izveden ubodima. Imaju isti obris i zakovice . 

Vinski misli da se ovakav križoliki nakit mora datirati u 6.st. i da je pripadao autohtonom donekle romaniziranom 

stanovništvu i da je mogao nastati u radionicama na dalmatinskom tlu i to u gradovima pod vrhovnom vlasti 

Bizanta. Datiraju se u 2.pol.6.st. 

Posebnost predstavlja jedna križolika brončana fibula specifičnog oblika pronađena u grobu 74. Bila je 

s4mještena uz lijevu nogu kostura. Smatra se da pripada malobrojnoj grupi posebne bizantske varijante križolikih 

fibula čija se geneza izvodi iz pločastih fibula. 

Uz ovu fibulu i prsten u grobu 74 nađena je pod vratom pokojnika i srebrna križolika fibula čija su 3 kraka 

dopunjena figurom ptice-smatra se da predstavljaju golubove. Što se tiče ove vrlo lijepe fibule, potrebno je 

naglasiti da se na prostoru Italije pojavljuju križolike fibule jednakih krakova s jednom pticom (fibula iz Vervo) ili 

s perom afrontiranih ptica na gornjem kraku (fibule iz S.Ilario, Volana i Matarella, odnosno iz Trentina). One su 

označene kao bizantski tip fibula s pticom, kao olićenjem kršćanskog goluba. Etnička pripadnost je neizvjesna. 

Uzor gore spomenutoj fibuli su luksuzniji proizvodi s područja u kojima je naglašena kršćanska simbolika bila 

dominantna. Sličnost ovoj fibuli pruža jedan zlatni križ koji je predpostavlja se pronađen u Carigradu, a potječe 

vjerojatno iz kasnog 6.st. Na sebi također nosi ptice kao ukras. Nastanak ove križaste fibule stavlja se oko sred. i u 

prva desetljeća 2.pol.6.st. Prema mišljenju Vinskog križolike fibule se ne pojavljuju u grobovima na redove nigdje 

u Europi prije 550. Ta srebrna fibula iz groba 74 predstavlja jedinstven i najvredniji nalaz u Koritima. 

KOPČE Kopče nisu tako brojne kao fibule. Među njima su najbrojnije jednostavne željezne kopče 

kružnog oblika (grobovi 14, 75, 80). Ostale kopče izrađene su iz bronce i svaka pripada drugom obliku i varijanti. 

88

Prvi tip predstavlja jednostavna ovalna kopča facetiranog obruča (rezati, brusiti) i masivnog zasjećenog trna iz 

groba 55. Najbliža je oblicima gotskih jednostavnih kopči. Po vrsti pripada gotsko-gepidskom krugu. Datira se u 

1.pol.6.st. 

Drugi tip predstavlja brončana kopča s ovalnim obručem i štitastim trnom. Nađena je u grobu 57. Nalazila se 

uz desnu nogu mladog pokojnika i stavljena je u grob kao prilog. 

Treći tip predstavlja oblik brončane kopče narebrenog obruča s željeznim trnom. Ovaj je tip zastupljen samo 

jednim primjerkom nađenim kao prilog u dječjem grobu 77. Nastanak se datira u 1.pol.6.st. 

Posebnu pojavu među nalazima kopči predstavljaju dvije brončane kloazonirane kopče s okovom. Nađene su 

među predmetima u grobu 60. Sastavljene su od ovalne kopče, pravokutnog kloazoniranog okova i izduženog 

razrađenog deltoidnog okova (deltoid). Obje kopče pripadaju oblicima uobičajenim za gotske kopče. Razlikuju se 

po tome što su bile ukrašene ćelijama različitog oblika i ulošcima različite boje i sastava. Moudrano kloazoniranje 

kod prve kopče izvršeno je ulošcima žućkastog stakla, a kod druge kopče almandinima. N.Miletić vremenski je ove 

kopče smjestila u 1.pol. i oko sred.6.st. Ona smatra da su moguće dvije provencijencije: italska radionica i import 

preko Salone ili podunavska s pojavom na Gradini. Smatra da je teško govoriti o tome da li su kopče iz Korita 

prvobitno pripadale istočnogotskom fundusu salonitanskog kruga pa su zatim dospjele u posjed dublje u zaleđe i 

natrag u grob ili su bile neposredno u upotrebi istaknutijeg lica iz starosjedilačkih stratuma. 

ZAKLJUČAK 

Smatra se da su ovdje sahranjeni pokojnici pripadali manjoj zajednici autohtonog romaniziranog i kristijaniziranog 

stanovništva. Prema Nadi Miletić može se naslutiti kako je kronološka granica pokopavanja na Gradini označena s 

dva uznemirujuća trenutka : 

1. krajem istočnogotske vladavine u ovim krajevima 

2. bizantsko-gotskim ratom i ponovnim jačim prisustvom Bizanta i rušilačkim prodorom Avara i Slavena kroz ove 

krajeve 597. i padom Salone 

Nakon tih prelomnih događaja prestalo je i pokapanje na izuzetnoj Gradini u Koritima. 

89

NEKROPOLA KNIN-GREBLJE 

Nekropola je smještena je na SI padini brda Sv.Spas, pored kninske tvrđave. Prvi ju je opazio DušanJelovina 1964. 

Obavio je pokusno iskapanje spasivši 17 grobova. Nakon toga vršena su sustavna iskapanja izrazito zaštitnog 

značaja u nekoliko kampanja od 1966. do 1971., a njima su rukovodili Z.Vinski i D.Jelovina. Sveukupno se 

istražilo 218 inhumiranih grobova. 

Grobovi su poredeni na redove, a orijentacija pokojnika je uglavnom prema istoku. Pokojnici su ležali pretežno 

ispruženi na leđima, a pokopani su u samu zemlju bez grobne kamene arhitekture. Iznimku čini 18 djelomično i 2 

potpuno obložena groba. Obloženi su grubim, neotesanim komadima kamenja, te 2 s manjim jedva tesanim 

komadima sedre. U nekoliko grobova bez grobnih priloga uz kosture su uočljivi ostaci drvenih dasaka kojima su se 

pokrivali pokojnici (analogna pojava daske za pokrivanje-Kranj-Lajh). 

Očuvanost samih kostura je bila slaba. U 218 grobova pronađen je 231 kostur (13 dvojnih grobova). 

Trećina grobova je muških mada je znatan broj pokopanih žena i djece. Grobova ratnika nema osim jednog koji je 

uništen prije iskapanja, a iz njega potječe željezni mač (spata). Od 231 kostura 74 su muška, 46 je ženskih, 39 

dječjih, a 46 kostura je toliko oštećeno da im nije moguće odrediti spol. U dvojnim grobovima su bili pokopani u 4 

slučaja muškarac i žena, u 7 slučajeva individua i dijete (uglavnom žena s djetetom). 

Ni u jednom slučaju nije utvrđena pojava umjetno deformirane lubanje. 

Relativne dubine grobova variraju uvjetovane konfiguracijom terena. Donji zemljani slojevi su prilično jednolični i 

sastoje se uglavnom od pjeskovite zemlje. Istočni dio obuhvaća prostor današnjeg urbanog naselja pa tu nije bilo 

moguće iskopavati, ali je uz pomoć sondi utvrđeno da su ti grobovi bez priloga. Za razliku od toga, na središnjem 

dijelu groblja te na zapadnom dijelu pojavljuju se pored grobova bez ikakvih priloga, grobovi sa skromnim te oni s 

većim brojem priloga. 

Grobovi su u neizdiferenciranom položaju pa ih se ne može svrstati u pojedine skupine. Glavninu pokopanih čini 

starosjedilačko stanovništvo a unutar groblja nalazi se i nekoliko grobova germanskih obilježja. 

INTERPRETACIJA GROBNIH NALAZA 

U našoj literaturi se udomaćio termin prilog za sve nalaze materijalne kulture iz grobova, dok se u europskoj 

arheologiji razlikuju prilozi u širem smislu, od priloga proprie dictu (obrednog značaja). Prvi označavaju artefakte 

neposredno vezane s nošnjom pokojnika (uključujući nakit i sitni pribor), a drugi se odnose na nalaze koje pokojnik 

nije imao na svojoj nošnji već ih je za života koristio, te su oni obilježavali njegovu društvenu funkciju, posao… U 

priloge proprie dictu spadaju npr. oružje u germanskim, muškim grobovima ili npr. glinene posude u 

ranosrednjovjekovnim grobovima. 

Ovo je najveća nekropola u Hrvatskoj s obzirom na epohu seobe naroda. Najveći dio artefakata je od metala, 

posebice od željeza. Nedostaje glineno posuđe, iako su ponegdje uočeni glineni pršljeni. Nedostaju i predmeti od 

roga i kosti, izuzevši jedan koštani pršljen. Sveukupno je pronađeno 238 arheoloških nalaza, ponajviše u grobnim 

cjelinama, te nešto iz uništenih grobova. 

PREĐICE 

Pređica se sastoji od alke i od pomičnog udjenutog trna s petljom. Alke su oblikovane uglavnom ovalno, a iznimno 

i pravokutno, različite su po dimenzijama, debljini i presjeku te su tu i tamo ukrašene. 

Od pređica treba terminološki i pojmovno razlikovati kopče, iako su one bliske po funkciji. Kopče se sastoje od 

pređica i okova tj. okovne pločice. 

Na ovoj su nekropoli pređice statistički najbrojniji nalazi. Evidentirane su u grobovima oba spola, no ipak pretežno 

u muškima. Najčešći su jednostavni primjerci isključivo od željeza, a ostale su od bronce te srebra. 

Osim običnog, jednostavnog trna, kraćeg ili dužeg, uočljiv je i djelomice zadebljan te često povijen ponešto 

izdužen trn. Trn je većim dijelom masivan ili ponekad odozdo 

konkavan. Susreću se i povijeni trnovi, profilirani i izduženi preko 

vanjskih rubova alki s završecima poput stiliziranih zoomorfnih 

glava, a najčešći su u germanskim grobovima. 

Posebno je značajna baza trna čiji je oblik kronološki osjetljiva 

pojava podložna vremenskoj varijabilnosti od kasnog 5. do 7.st. 

Najbolji primjeri starosjedilačkih pređica su dvije pređice iz 

grobova 45 i 109. → 

90

Relativno brojni nalazi su evidentirani u dvojnom grobu 39 u kojem su se nalazili žena i 

djevojčica. Uz ženu se nalazila veća pređica čija je baza trna povišeno naglašena, dok se 

uz djevojčicu nalazila manja pređica čija je alka zadebljana. 

Skupina pređica s ovalnim alkama i strmo 

odsječenim bazama te većinom povijenih 

trnova svojstvene su starosjediocima 5.st., 

a tada ulaze u upotrebu kod Zapadnih i 

Istočnih Gota. Taj tip pređica je trajao do 

približno 550. Takve nalazimo u muškom 

grobu 98-srebrna pređica za pojas nađena 

na trbuhu s dva srebrna šesterokutna 

dugmeta. 

U dječjem grobu 174 nalazimo pređicu s 

brončanom alkom i željeznim trnom, te željezni 

okov, duguljast i oštećen koji je vjerojatno ostatak 

nekadašnje torbice, odnosno dio oplate torbice. 

Torbice obično odozgo imaju metalni brdoviti luk 

s kopčom, no ovdje ga nema pa se može 

pretpostaviti da se ova torbica zatvarala konopcem. Takvi su se rekviziti udomaćili kod romaniziranih 

starosjedilaca na panonskom tlu u poodmaklom 4.st., s trajanjem i u 5.st. 

U starosjedilačkom grobu 2 nalazimo brončanu pređicu sa strmo odsječenom bazom trna. 

U grobu 151 je evidentirana prilično sačuvana masivna pređica od bronce s dugim 

trnom, s donje strane konkavnim, a završava stiliziranom zoomorfnom glavom. 

Baza trna je ukrašena s dva reda punciranih točkica omeđenih s po dva rebra. 

Odozgo je niz urezanih malih S motiva (koji su podunavsko-panonskog porijekla) 

obrubljenih izvana s dva niza sitno punciranih točkica. Ova pređica odudara od 

ostalih primjera ne samo po dimenzijama već i po specifičnom završetku trna u 

obliku zoomorfne glave. Sama po sebi stilizirana zoomorfna glava je dekorativna i 

simbolična pojava svojstvena Germanima, a primjenjuje se često i kao završetak 

noge lučnih fibula, te kao završetak trna na tzv. gotskim kopčama za ženski pojas. 

Grob 86 sadrži više priloga od kojih su značajne tri pređice. Najveća ima strmo 

odsjećenu bazu s klipasto oblikovanim trnom, alka je ornamentirana s dva niza 

sitnih trokutića. Druga ima naglašenu štitoliku bazu trna (takvi se tipovi javljuju u 

starosjedilačkim i germanskim, uglavnom muškim grobovima oko sred.6.st.). Na 

ovoj su nekropoli ovakve pređice malobrojne. Inače, ovakve pređice su rasprostranjene kojekuda u Europi, a još 

češće one s naglašenim štitolikim bazama. U grobu 86 se nalaze primjeri i jedne druge vrste. 

Osim ovih, u 5.st. pa do 1.pol.6.st. nalaze se i pređice s čepasto ispupčenom, kružno obrubljenom bazom, te one s 

istaknuto pravokutnom bazom, a na području ove nekropole zastupljenje su sa po jednim primjerkom. 

U muškom grobu 93 nalazi se pređica (sa 

željeznim nožem). Masivna je, od bronce je s 

ovalnom alkom i debelim trnom povijenim preko 

alke. Ima ornament ubodenih točkica, a na bazi je 

ugraviran grčki križ. 

U grobu 112 pređica je također združena s nožem, 

a smješteni su uz pojas. Masivna je i brončana, s 

ovalnom alkom, donekle debelim trnom povijenim 

preko alke. Baze je pravokutna s grčkim križem. 

Alka je ukrašena s 4 urezane crte koje slijede njen 

oblik. 

Što se tiče štitolikih baza trnova, one se osim na 

starosjedilačkim i germanskim kopčama 6.st. 

pojavljuju i na ranobizantskim kopčama 

mediteranske forme koje variraju u obličju i 

dimenzijama. Takve su pređice zastupane mjestimice u grobnom fundusu italskih Langobarda i potiskih Gepida, te 

91

ojno u ostavštini Vizigota Hispanije. Na nekropoli Knin-Greblje je evidentirano devet pređica sa štitolikim 

bazama trnova, i to dvije nenaglašene (grobovi 54 i 86) te 7 naglašene varijante (grobovi 5, 7, 107, 120). 

U grobovima 81 i 126 pronađeni su primjerci pređica s pravokutnim alkama koji spadaju u rijetke oblike na ovoj 

nekropoli. Krnja, brončana pređica iz groba 81 relativno je velika i masivne alke bez trna. Takvi oblici alki susreću 

se na kopčama mediteranske forme. U grobu 126 je željezna pređice masivne alke i trna, združena sa željeznim 

nožem. 

KOPČE 

Na nekropoli je nađeno 10 kopči koje su razdijeljene u dvije skupine: četiri većih dimenzija potječu iz germanskih, 

uglavnom istočnogotskih grobova, a šest manjih iz starosjedilačkih grobova. Potrebno je znati diferencirati okovne 

pločice. Postoje dvokomadne (prednje i stražnje) i trokomadne okovne pločice (prednje se sastoje od većih 

okvirnih pločica i umetnutih manjih središnjih pločica, uz one stražnje). Prednje i stražnje pločice povezane su 

zakovicama. 

Na Apeninskom poluotoku je sveukupno evidentirano 27 primjeraka od čega su 22 trokomadne čije pređice imaju 

ovalne alke, a trnovi su pretežno povijeni i često završavaju stiliziranim zoomorfnim glavama. Istočni Goti su u 

Italiju donijeli osim uglato-geometrijskih motiva i spiralne vitice, a tamo su poprimili ornamente pletenice. Veće 

kopče na ovoj nekropoli su otkrivene na kosturima ženskog spola. 

U grobu 47 jedini grobni prilog predstavlja 

masivna kopča dvokomadne okovne ploče 

pravokutnog oblika, srebrna s pozlatom. 

Ukrašena je rovašenim motivom, 

trokutasto, romboidno, zvjezdoliko 

komponiranim, a na kutovima je 

obrubljena s dva puncirana niza. Nije 

sačuvana stražnja okovna pločica. Srebrna 

alka je velika i ovalna, a trn je željezni. 

Ukrasni elementi su kasnoantičkog 

porijekla, svojstveni su kopčama i 

pojasnim garniturama 

kasnozapadnorimskih časnika ranog 5.st. 

Ova kopča je importirana iz Italije i posljednja je (zbog dugotrajne upotrebe) dospjela u taj grob i to tijekom prve 

trećine 6.st. 

U grobu 55 osim kopče kao priloga na 

trbuhu,→ pronađen je i pršljen u šaci desne 

ruke, te korodirani nožić uz desni bok. Kopča 

je srebrna s ovalnom pređicom i strmo 

odsječenom bazom masivnog trna i narebreno 

ukrašenom. Završetak trna je stilizirana 

zoomorfna glava. Pređica je odvojena od 

trokomadne pravokutne okovne pločice, 

sprijeda srebrna s pozlatom, a straga od 

srebrnog lima. Na prednjoj strani se nalazi 8 

srebrnih zakovica i 4 rupe za zakovice. 

Okvirna pločica je ukrašena s dva reda 

rovašenih pletenica, rubno omeđenim 

nizovima nijeliranih trokutića. Na četiri kuta 

se nalazi po jedno ležište za almandine. 

Središnja pločica je od glatkog lima s pet ležišta za almandine. Kopča je bila dugo u upotrebi, što pokazuje 

nestanak ukupno pet almandina. 

92

U grobu 173 uz donekle očuvan kostur 

nalaze se na lubanji ulomci zlatne 

prepletene žice; na desnoj strani zdjelične 

kosti nalazi se kopča; uz desnu bedrenu kost 

srebrni prsten s ranobizantskim 

monogramom, a uz njega zavijena, 

brončana karika. I uz lijevu podlakticu 

pronađena je željezna karika, ulomak 

narukvice. 

Kopča iz ovog groba je najraskošniji 

istočnogotski artefakt unutar nekropole. 

Srebrna je s pozlatom i ima ovalnu masivnu 

pređicu. Alka je ukrašena rovašenom 

dvoprutnom pletenicom i dvjema rovašenim 

stiliziranim zoomorfnim glavama 

usmjerenim prema bazi trna. 

Na rubovima alki su tragovi nijeliranja. Trn 

je povijen i produžen preko ruba alke, a na 

njegovim bočnim plohama je uočljiv 

duboko rovašeni ornament spiralne vitice. 

Na bazi se nalaze motivi s četri rovašena 

trokuta, dok je hrbat trna nijeliran sitnim 

trokutima. 

Ukrasi okvirne ploče: okolo su dva reda rovašenih dvoprutih pletenica, omeđenih nizom sitnih nijeliranih trokutića, 

na četiri kuta su ležišta za almandine, u jednom kutu je zakovica dok na drugim nedostaje. Središnja pločica je od 

glatkog lima i nedostaju ležišta za almandine (jer je bila dugo u upotrebi). 

Pronađeni ulomci zlatne žice su iskonski bili vezani za tekstilnu vrpcu s funkcijom ukrasnog poveza za glavu 

ženske osobe. Ti su povezi vjerojatno služili za podržavanje frizura te za rubne ukrase vela. Tipične su za 

germanske vladajuće slojeve 6.st. širom Europe. 

U grobu 50 jedini prilog predstavlja orlovska kopča od lijevane bronce. Ima ovalnu pređicu i alku odozdo 

konkavnu te na njoj dva plastična rebra pri vrhu trna (nestao korozijom). Pređica je povezana s okovnom pločicom 

dvjema trakastim petljama obavijenim oko alke. Okovna pločica je pravokutna i dvokomadna, a nedostaju stražnja 

pločica na poleđini, kao i zakovica. 

Prednja ploča je uokolo ukrašena redom plitko rovašenih zadebljanih S motiva, a središnje polje ima po dva niza 

točkasto ubodenih ornamenata. U središnjem, većem ležištu nalazi se uložak od zelenkaste staklene paste. Okovna 

se ploča produžuje nastavkom oblikovanim poput glave i vrata orla s istaknutim kljunom. Vrat i kljun su ukrašeni 

rovašenim crtama, a ležište označava glavu. Ukrasni motiv ptice grabljivice, omiljen u epohi seobe naroda 

rasprostranjen je od obala Crnog mora do Pirinejskog poluota, pogotovo u 6.st. Ishodište orlovskih kopči je zapravo 

poluotok Krim. U odnosu na ostale 

orlovske kopče primjerak iz ovog 

groba je doista najskromniji. Za 

njega se smatra da je import s 

gepidskog područja tj. 

transilvanijsko-potiskog prostora. 

93

U grobu 95 kao jedini prilog nalazi se manja brončana kopča, jednodijelna s 

pravokutnom alkom. Nedostaje joj trn. Ukras je križoliko-djetelinast s 

polumjesečastim motivom, a na poleđini ima tri ispupčenja za pričvršćivanje na 

remen pojasa. Ova kopča pripada tipu Sucidava, uvriježenoj u starosjedilaca. 

U grobu 181 nalazi se jednodijelna kopča od željeza pravokutne alke s ravim 

trnom. Okovna pločica ima izdužen obris, poput slova U. Ova kopče spada u 

opsežnu skupinu ranobizantskih kopči. Osim nje nađena su i dva željezna 

okova. 

U 

četiri groba su pronađene četiri 

kopče koje spadaju u mediteranski 

tip. 

Jedna od njih je brončana kopča iz groba 84 s tri brončane zakovice, koja je smještena uz lijevo stopalo, pa je 

mogla služiti za remen obuće. 

U grobu 38 nađena je jednodjelna kopča od bijele bronce s pravokutnom alkom bez trna. Okovna pločica je 

izdužena, donekle trapezoidna, s dva ispupčenja, naglašenim rebrom po sredini i završetkom poput zavinutog 

lastavičjeg repa. 

U grobu 61 nađena je jednodjelna kopča od bijele 

bronce s pravokutnom alkom i nadomještenim 

trnom. Okovna pločica je izdužena, te približno 

trokutosta, rađena na proboj s tri rupe za zakovice. 

FIBULE 

Nađeno je ukupno 10 fibula koje su većim dijelom 

tipološki različite. 

U grobu 61 nalazimo željeznu T fibulu, nesumljivo 

barbariziranu. Iskonski su takve fibule bile smještene 

na desnom ramenu. Zajedno s kopčom mediteranske 

forme iz istog groba možemo je datirati u 2.pol.5.st. 

U grobu 154 kao jedini prilog, blizu desnog ramena 

pokojnika pronađen je ulomak minijaturne lučne 

srebrne fibule. Ima polukružnu glavu s rovašenim 

ukrasom poput lepeze, te pet izdanaka svaki s po 

dvije crte. Sačuvan je i dio relativno širokog, 

rovašenog luka na kojem su vidljive dvije rupe za 

zakovice kojima je nekad bila pričvršćena noga 

fibule koja nedostaje. Ovaj je nalaz nesumljivo zapadnogermanski i po svojem obliku merovinško-franačkog 

radioničkog porijekla, a svrstavamo ga u 2.pol.6.st. 

U grobu 105 kao jedini prilog nalazi se brončana fibula oblika pauna (u profilu), malene glave, izduženog tijela, 

te trapezoidnog repa. Ukras: koncentrični kružići predstavljaju oko, ukrašavaju rep, te kombinirani s valovnicom 

obrubljenom nizom geometrijskih ornamenata ukrašavaju tijelo. 

U grobu 83 kao jedini prilog nalazi se brončana fibula oblika pauna kojoj nedostaje glava. Oblikom je bliska 

fibuli iz groba 105, ali ima skromniji ukras. 

U grobu 65 uz vrat kostura djevojčice nalazi se okrugla pločasta fibula od bronce. Ukras joj je sličan rozeti, a 

obrubljena je s dva niza točkica. Pločaste fibule su uglavnom kružno oblikovane i tipičan su element romaniziranih 

starosjedilaca. 

U grobu 177 nalazi se brončana fibula koja predstavlja prijelazni oblik od pločastog na križoliki tip. 

U grobu 114 nalazi se križolika fibula vrlo proširenih krakova, ukrašena nizovima točkica i koncentričnim 

kružićima. 

94

U grobu 14 na vratu slabo očuvanog kostura djevojčice nalazi se srebrna rovašena S fibula s pozlatom. U očima 

dvaju glava ptica grabljivica nalazi se po almandin. Osim fibule u grobu su nađena dva ukrasna zrna, veće od ahata, 

manje od staklene paste. 

IGLE 

Pronađeno je ukupno 6 

primjeraka igala. Osim 

šivaćih postoje i donekle ukrasne igle, odnosno pribadače i ukosnice. Igle su pronađene u grobovima 111, 122, 

109, 39, 172 i 180. Spadaju u kasnoantičko kulturno dobro, a evidentirane su relativno brojno na 

jugoistočnoalpskim i balkanskim nalazištima 4-6.st. 

NAUŠNICE 

Nađena su tri primjerka naušnice u dva groba. 

U grobu 82 nalazi se srebrna karičica s trokutasto oblikovanim privjeskom od pseudogranula. Osim nje nalazi se i 

brončana karičica, skroman brončani prsten, te ostatak ogrlice od 9 ukrasnih zrna. 

U grobu 178 nađena je srebrna krnja naušnica, te uz nju ostatak o0grlice i ulomak željezne karike. 

PRSTENJE 

Na ovoj nekropoli nađeno je devet primjeraka prstenja od kojih se ističe prstenje od srebra, dok su od 

bronce tri prstena. 

Osim nalaza u grobni fundus ove nekropole spadaju: narukvice 

(pretežno jednostavne željezne s izuzetkom jedne sastavljene od 

niza ukrasnih zrna; nađeno 10 primjeraka), ogrlice (7 primjeraka), 

dugmeta i zakovice, pršljeni, kresiva, ključevi, alat, okovi, noževi i 

čavli. 

LITERATURA: 

Z.Vinski, Razmatranje o iskopavanjima u Kninu na nalazištu 

Greblje, Starohrvatska prosvjeta, sv.19., Split 1989. 

95

LJUBLJANA-DRAVLJE 

SZ od Ljubljane, na širokoj ravni Ljubljanskog polja nalazi se naselje Dravlje. Prilikom kopanja plinovoda otkrilo 

se nekoliko grobova koji su uništeni. Sačuvao se jedino fragment ljudske kosti i željezni fragmentarni nož. Sodmo- 

Medicinski institut iz Ljubljane izvršio je analizu kostiju i otkrivši da su grobovi stariji od II.sv. rata obavijestio 

mjesni muzej. 

Teren je zaštićen od daljnjeg uništavanja i 28. lipnja 1968. Zavod za zaštitu spomenika iz Ljubljane je zajedno s 

Mjesnim muzejem, započeo zaštitna iskopanja. U tri kampanje (od 16. kolovoza 1968. do 5. svibnja 1969.) 

iskopano je 49 grobova. U radu su sudjelovali: Ivan Puš (kustos Mjesnog muzeja), Timotej Knific i Boris Zupan 

(studenti arheologije iz Ljubljane), dr.Tonet Pogačnik (docent biotehničkog fakulteta u Ljubljani), dr.Alojz Šercelj 

(znanstveni suradnik SAZU u Ljubljani), Tanja Krasovski , Jožef Oman i dr. 

Grobne jame su bile jednostavne. U gornjem dijelu su bile pravokutnog oblika s manje krivim kutevima, a u 

donjem nepravilnog oblika s krajem često u obliku kružnog ili ovalnog groba. U području glave su bili širi i prema 

nogama su se sužavali. Oblici grobova su posljedica sipkog terena. Dno groba je bilo ravno, ponekad koritastog 

oblika. Grobovi su se posipali iskopanom zemljom koja se miješala s crvenom ilovačom i djelomično humusom. 

Grobovi su raspodijeljeni u tri horizonta. Prvi horizont čine grobovi kojima je najviši nivo sezao do 110 cm i 

obuhvaća 30,7 % grobova. Od tih grobova 5 su ukopi djece, 4 mlada čovjeka, 5 odraslih i 1 starijeg čovjeka, a po 

spolu su 3 muška, 6 ženskih i 6 nerazjašnjenih kostura. 

Drugi horizont seže od 110-150 cm i obuhvaća 53 % grobova od kojih je 9 muških, 6 ženskih i 11 

neprepoznatljivih. Starosna ljestvica im je 13 starijih, 3 odrasla, 4 mlada čovjeka, 4 djece i 1 nerazjašnjen kostur. 

Posljednji horizont obuhvaća grobove ukopane s dnom ispod 150 cm dubine. Obuhvaća 16,3 % grobova, a 

antropološka slika je: 1 dijete, 2 odrasla, 1 mladi i 4 starija čovjeka, od toga 2 žene, 4 muška i 2 neprepoznatljiva. 

Grobovi su većinom imali lesne obloge zbog sipkog terena. Osim njih u nekoliko grobova su bile prisutne i daske 

koje su, vjerovatno, služile za sprečavanje urušenja groba. 

Grobovi 38 i 49 su različiti od ostalih jer su kosturi u njima bili pokopani u izdubljeno lesno korito i pokriveni 

ravnom daskom. N.Miletić je iznijela tvrdnju da su grobovi u kojima su daske stavljene s obje strane pokojnika te 

ploče odozgol i odozdol običaj germanskog porijekla u ranom srednjem vijeku. Karaman se slaže s tom tvrdnjom i 

kaže da se taj običaj kasnije kod star1h Hrvata zamijenio upotrebom kamenih obloga. Položaj kostura u 

grobovima je ispružen, s ravnim nogama i rukama u raznim položajima. Pravac pružanja im je uglavnom istokzapad 

(s manjim otklonima). Svi ukopi, osim groba 23/24, su pojedinačni. 

Nekropola u Dravlju se po rasporedu grobova u tlocrtu svrstava u skupinu groblja kojima pripadaju nekropola u 

Kninu, na Bledu u Mihaljevićima... Takve nekropole se pojavljuju na europskom tlu na prijelazu iz 4. u 5.st. i usko 

se vežu s germanskim uplivima. 

Neki grobovi (npr. grob 40) su različito locirani od drugih što upućuje na rodovsku i socijalnu strukturu pokopanih. 

Antropološka analiza je dokazala kod nekoliko kostura umjetnu deformaciju lubanje. Dobro je sačuvano pet takvih 

lubanja i većinom su se nalazile kod muških kostura. Pojava deformacije na groblju u Dravlju nije vezana za neku 

specifičnost u načinu pokopa, bogatstvo priloga ili kakve druge značajke. Takve deformacije lubanja su prije 

otkrivene samo na Rifniku. 

TIPOLOGIJA PRILOGA 

Inventar grobova se razdijelio po namjeni u 3 osnovne skupine: 

• nakit (zlatno pletivo, naušnice, jagode, narukvice, prstenje) 

• predmeti ukrasne namjene (fibule, igle, ukrasni češljevi, pojasna kopča, aplika) 

• predmeti uporabne namjene (češljevi, jednostavne pojasne kopče, pincete, kresiva, noževi, jednosjekli mač, 

pojasni jezičci i drugi ostaci okova, novac i keramika). 

Zlatno pletivo U grobu 1 su se nalazili i ostaci pletene trake od zlatnih niti, koja je bila pričvršćena na veo 

na glavi. Upotreba ove trake se veže za antičko razdoblje. U vremenu seobe naroda 

je krasila odjeću (veo) pripadnika viših slojeva društva. 

Naušnice su izrađene od bronce, imaju masivnu kocku, obično 

se nalaze u paru u ženskim grobovima. Naušnice s poliedrom 

su po svojoj genezi iz tipične kasnoantičke radionice i ne 

pojavljuju se tako rijetko od 5.st. Ovakav tip naušnica je još 

poznat iz Kranja, Bleda, Rifnika, Ptuja... U ženskom grobu 33 

je očuvana u cijelosti jedna brončana naušnica sa staklenim 

poliedrom; druga je fragmentarna. Ovaj tip naušnica je nešto 

rjeđi. 

96

Jagode nalazimo u 7 grobova. Negdje su bile na ogrlici, negdje na narukvici, same ili 

prišivene na odjeću. Napravljene su od raznobojnog stakla, od neke vrste staklene 

paste pomiješane s glinom i jantarom. Oblici su im različiti: elipsaste, okrugle, 

valjkaste, bikonične i srcolike. 

Privjesci se pojavljuju kao sastavni dio ogrlice i kao samostojeći ukrasni 

element. Individualni privjesci su ustvari novci. Pojava takvog novca u 

sekundarnoj upotrebi je karakteristična za doba prijelaza antike u rani 

srednji vijek. Postoji i brončani privjesak deltoidnog oblika s kukicama na 

krajevima. Moguće je da je na njega bila obješena srebrna jagoda koja je ležala 

u blizini. 

Željezna narukvica U ženskom grobu 40 se našla fragmentarno očuvana → 

željezna narukvica s lagano zadebljanim krajevima. Taj tip narukvice kod nas 

nije osobito raširen. Smije se ubrojiti u grupu okruglih narukvica sa 

nesastavljenim krajevima. 

Prstenje U grobu 33 je ležao i brončani prsten s jednostavno ukrašenim proširenim 

dijelom, kakav je karakterističan za antiku. U grobu 14 je također nađen prsten, zlatni s 

almandinskim umetkom u razmjerno visokoj ćeliji. Svrstava se u skupinu 

klasičnih oblika prstenja iz kasnoantičkog doba. Nosili su ga i Slaveni i 

Germani. Prsten iz groba 1 je karakterističan po načinu izrade ukrasa na 

pločici i križnom motivu na njoj. Svrstava se u grupu priloga sa 

istočnogotskih područja. 

Ukrasna tehnika koja je ovdje primjenjena ima svoje početne uzore na 

Crnom moru i u istočnom Sredozemlju, a 

do italskog tla je dospjela putem Istočnih 

Gota. Odatle je došla i na naše tlo (na jadransku obalu). 

Aplika Posebnost u grobu 44 je srebrna križna aplika. Isključena je iz skupine 

isključivo funkcionalnog ili ukrasnog značaja. Moguće da je stajala na pojasu. Možda 

je predstavljala svećanički znak jer je u inventaru groba zauzimala najvidnije mjesto. 

Zlatarski radovi s motivima križa se izrađuju u prijelazu na 5.st. i karakteristični su za 

istočnorimske radionice 5/6.st. Obično se kuju od plemenitih kovina. Iz toga i iz 

kasnijeg doba su križevi nađeni u istočnogotskim grobovima. 

Ukras je izrađen u finoj tehnici žljebljenja, što je tehnika iz ostavštine kasnoantičke 

umjetnosti ukrašavanja. Na temelju toga, ova aplika se označava kao slijed skupine Karavukovo, koja je 

neposredno vezana za doba 2.pol.5.st. 

Fibule su isključivo prilozi u ženskim grobovima. 

Pozlaćene brončane lučne fibule iz groba 1 po obliku, 

veličini i ukrasnom motivu su indentične. Razlike su samo 

u detaljima. Slične fibule su pronađene u Sisku, Novim 

Banovcima (koje su istočnogotskog ili gepidskog 

podrijetla), te u Subotici (fibula gepidskog podrijetla). 

Fibule iz groba 1 i 15 pripadaju tipu fibule Aquileia. 

Karakteristike tih fibula su ukrasni luk vitice "podunavskog 

stila", te nešto kasnije u Italiji i pletenice. Razvile su se u 

5.st. u podunavsko-panonskom prostoru i proširile se do 

naših prostora putem Istočnih Gota. Fibule iz grobova 1 i 

15 imaju lepezasto razvijenu glavu i predstavljaju napredne 

oblike dotad poznatih životinjskih motiva, koji se ponekad 

pojavljuju kod tih dijelova fibula. Moguće je da su ove 

fibule proizvod domaćih radionica, ali vjerovatnije je da su 

potekle iz italskih radionica. 

Iz groba 41 je izvađena fibula s jednako širokom nogom 

koja se može usporediti s poznatim primjerkom iz Kranja, a taj se pripisuje frankovsko-alemanskom tipu. No, kod 

fibule iz Kranja vitice na glavi i cik-cak motiv se razlikuju od kranjskog primjera, pa vuku analogije iz nasljednih 

skupina, odnosno datiramo je u drugu četvrtinu 6.st, što je ujedno i doba gotske prisutnosti na ovim prostorima. 

97

Okrugla plosnata fibula iz groba 33 se izdvaja iz skupine drugih plosnatih fibula (brončanih) jednostavnog 

korintskog tipa, koje poznajemo iz Bleda, Rifnika, Rakovčana... Ovaj oblik je tipičan za kasnoantičko doba. Po 

načinu izrade je lako uspoređujemo s fibulom iz Mravinaca, koja je bila ukras kasnorimskih, tj. autohtonih 

romanskih žena u 6.st. Izrađena je istočnorimskom zlatarskom izradom. 

Igle U grobu 1 pronađena je fragmentirana željezna 

igla kojom je vjerojatno bio spojen veo na kosu ili sama 

koprena na glavi. Niska kakvoća materijala ukazuje na to 

da je igla bila izrađena na domaćem tlu i najvjerovatnije je 

služila u pogrebnom ritualu. 

Koštani su češljevi nađeni u nekoliko grobova. 

Posebno mjesto zauzima češalj iz muškog groba 

16 sa zupcima koji sliče vršcima sulice. Služio je 

vjerovatnije za držanje kose, kao ukrasni element, 

nego za raščešljavanje. Germanski su muškarci 

nosili dugu kosu, pa nije nimalo čudno da ga 

nađemo u muškom grobu. 

Drugi češljevi, kojima je oblik lako prepoznatljiv, 

ulaze u skupinu dvorednog češlja. koji je 

sastavljen od 3 dijela: osnovne pločice s urezanim 

zupcima i dviju letvica koje su služile za 

ojačavanje i pričvršćivale su se zakovicama za 

osnovu. Sačuvan je jedan takav češalj s koštanim uloškom u grobu 15. Ovakvi češljevi su po nastanku vezani za 

antičku baštinu. Uobičajeni su u grobovima germanskog podrijetla iz 5.st, a možemo ih pratiti i kod Istočnih i kod 

Zapadnih Germana od poč.5.st. Potrebno je naglasiti da se ovdje takvi češljevi pojavljuju kod grobova gdje su 

kosturi sa umjetno preoblikovanim lubanjama. 

Pojasne kopče se dijele u dvije grupe: 

1) pojasne kopče jednostavnog tipa, prije svega uporabne prirode 

2) kopče raskošnog izgleda, ukrasne prirode. 

Kopče iz prve grupe mogu biti ovalnog, bubrežastog i skoro 

okruglog oblika. Prilozi su i muških i ženskih grobova. 

Nalaze se u grobovima s deformiranim lubanjama. Okviri su 

polukružnog, kružnog, ovalnog i pravokutnog presjeka. Trn 

im je obično stanjen i ima savijen kraj koji premašuje okvir 

kopče. Željezne kopče prije svega ovalnog tipa zauzimaju u 

grobljima ranog srednjeg vijeka vidno mjesto pa ih 

smatramo za tipični predmet starosjedilačke baštine široke 

rasprostranjenosti u slijedećem razdoblju. 

Kopča iz groba 43, nepravilno trapezastog oblika s nešto 

naglašenom bazom jezičca, je vjerovatno služila za spajanje 

remena na torbici ili navlaci. Ovaj oblik je dosta rijetka 

pojava na groblju iz ovog doba. Puno češći je bubrežasti 

oblik pojasne kopče koji se ubraja u jednostavni tip kopče 

gotskih obilježja iz 5. i 1.pol.6.st. 

Pojasnu kopču drugog tipa predstavlja ona iz groba l. Tu se 

nalazila pravokutna okovna pločica i luk s trnom, što je 

vjerovatno nerazdvojna cjelina. Ovaj primjer je vjerovatno importirani predmet italskih radionica. 

Pincete su rijetke u grobovima tog razdoblja. Rade se uglavnom od bronce, željeza, a ponekad i od dragocjenijeg 

materijala. Dijele se u tri skupine: 

1) pincete s jednako širokom duguljastim štipaljkama 

2) pincete sa štipaljkama trapezoidnog oblika 

3) pincete sa štipaljkama veslastog oblika 

Lako je primjetiti da je došla iz antičke baštine među 

uporabne predmete kasnijih pokoljenja različitih etničkih 

pripadnosti. 

98

Noževi Pronađeno je 6 željeznih noževa. Po obliku su 

većinom trokutastog presjeka i različitih su dužina. Trn im 

je blago uvijen pod tupim kutem u list noža. Leđa noža su 

uglavnom ravna. 

Nož s jednom oštricom iz groba 19, s drvenom nogom, predstavlja razmjerno siromašnu bojnu garnituru groba. ↑ 

Mač je bio u drvenim koricama koje se 

nisu sačuvale. → 

Okovi Od predmeta koji su skloni naglom propadanju su se ponekad sačuvali ostaci onih dijelova koji su bili od 

postojanijih sirovina. To su dva srebrna jezičca, jedan brončani jezičac od remena odjeće, te drugi primjeri. 

Sačuvani su novci cara Dioklecijana (284-305), Liciniusa (308-324), Valensa (364-378) i Constansa (337-350). 

INVENTAR 

Grob l 

Uz glavu je ležala pozlaćena brončana lučna fibula koja je ukrašena 

tehnikom kaneliranja i inkrustacije. Glava je polukružnog oblika i iz 

nje izbija 5 izdanaka koji su dvojno profilirani. U urezani polukružni 

okvir glave je urezana simetrična vitica. Ostali dio polukružne 

površine među viticama je ispunjen trima trokutnim poljima. Luk se 

izvija u istegnutu trokutasto-elipsastu nogu koja ima sa svake strane 

kružni izdanak. Noga je ukrašena urezanim motivom koncentričnih 

elipsi koje su s jedne strane otvorene. Kraj noge je nepravilnog 

valjkastog oblika s udubljenjem 

(možda za poludragi kamen). 

←Pored nje je 

ležala indentična 

pozlaćena brončana 

fibula koja je nešto 

bolje očuvana (igla 

je u potpunosti 

očuvana). 

Novac → 

Vjerovatno ostatak igle 

ukosnice; slabo očuvan 

željezni predmet. → 

Dijelovi okova pravokutnog oblika → 

← Na prst desne ruke je bio nataknut zlatni prsten s 

nastavkom. Prsten je sa 4 žlijeba razdijeljen na pet 

dijelova, od kojih su tri ukrašena urezano-ugraviranim 

motivima. Baza nastavka je nepravilno kružnog oblika i 

ukrašena u imitaciji granulacijske tehnike. Okrugla pločica je razdijeljena sa 4 

polukružne ćelije na rubovima i sa 4 nepravilna četverokuta u sredini, tako da se dobio 

motiv križa. 6elije su bile popunjene almandinima. 

Jezičci koji su sastavljeni od dvije→ 

tanke srebrne pločice spojene 

zakovicama. 

99

Kod lijevog koljena su nađene 2 veće probušene 

jagode okruglog oblika od jantara (1,2). Nađene su 

jagode različitih oblika: elipsastog (3, 4, 10), 

ovalnog (8, 9), skoro bikoničnog (5), poliedarskog 

(11), okrugle(12)... 

Pozlaćena brončana pojasna kopča sastavljena od 

pravokutne pločice (okova) i luka s trnom-kopčom. 

Gornja pločica je ukrašena tehnikom kaneliranja i inkrustacije. Rubovi 

pločice su na tri strane profilirani sa 2 usporedne kanelure i slijede polje 

cik-cak ornamenta. Na svakom kutu polja se nalaze okrugle ćelije u 

kojima leže okrugli almandini. 

Srednje ukrasno polje je pravokutnog oblika, razdijeljeno na 2 dijela, oba 

ukrašena motivom slova V sa krugom u sredini. Luk s trnom-kopčom 

stoji na prečki koja je izrađena u obliku krugova i ukrašena almandinima. 

Baza trna je također ukrašena. Vrat trna je jasno izražen i nastavlja se u 

stiliziranu životinjsku glavu. 

Grob 8 

← Željezna pojasna kopča, ovalnog oblika, s velikim 

masivnim trnom koji je savijen na kraju. 

Ulomak antičke keramičke posude → 

Grob 13 

Ovalna željezna pojasna kopča s 

masivnim, na kraju zakrivljenim trnom → 

Grob 14 

Zlatni prsten s ukrasom-obruč prstena je pravokutnog presjeka. Na prstenu se nalazi visoki okrugli 

nastavak i u njega je uložen polukrugli crveni 

almandin. → 

Fragmentirani nedefinirani željezni predmet 

Grob 15 

← Polukružna glava fibule (1) je u obliku 

cvijeta i izlazi iz dvojno simetrično profiliranog 

luka koji je ispunjen vitičastim motivom. Noga fibule je 

poligonalno-deltoidnog oblika i ima sa svake strane na najširem 

dijelu kružne nastavke s almandinima. Iznutra je ispunjena 

elipsastim likom i drugim ukrasima. Završetak noge je odvojen 

kanelurom i predstavlja stiliziranu životinjsku glavu. 

Indentična lučna fibula (2) iz pozlaćenog srebra. Primjećuje se 

preciznost izrade ukrasa. 

Jagoda od crvene staklene paste s radionalno 

razvrstanim ukrasima na površini. 

Rubovi ukrasa su bijeli ili modri. 

100 

←Pod tjemenom je ležao koštani dvoredni češalj. 

Češalj s profiliranim zupcima ima na jednoj strani 

rijetke; a na drugoj guste redove zubaca. Pravokutna 

pločica između njih je ukrašena motivima krugova sa 

točkama u sredini. Rubovi pločice su s obje strane 

gusto zarezani. Etui je sastavljen od tri dijela. Svaki je 

ukrašen istim ukrasima krugova i na njima stoje 

željezne zakovice. Etui je nepravilno trapezastog 

oblika.

Grob 16 

Fragmentirano očuvani koštani ukrasni 

češalj. Sastavljen je od osnovne pločice 

iz koje su na jednoj strani izrezani uski i 

široki zupci profiliranog suličastog 

oblika i od 2 pločice za ojačavanje pričvršćene sa svake strane zakovicama nad 

svakim zupcem. 

Ostatak, vjerojatno, antičke amfore → 

← Grob 18 

Manja željezna ovalna pojasna kopča (1). 

Obruč-privjesak iz tanke okrugle željezne žice sa prepletenim krajevima (2) 

Svitak iz staklene paste (3) 

Probušena jagoda od crne staklene paste s uzorkom bijele valovite crte (4) 

Jagoda od prozirnog stakla, poliedričnog oblika (5) 

Jagoda od prozirnog stakla s kvadratnim uzorkom (6) 

Jagoda od svijetlo zelenog stakla (7) 

Jagode (8, 9, 10) 

Grob 19 → 

Dobro očuvan jednorezni 

željezni mač- bojni nož (1) 

Prelomljeni željezni nož (2) 

Manji željezni nož s trnom(3) 

Manja željezna pojasna kopča skoro okruglog 

oblika (4) 

Grob 20-dječji grob 

Željezna ovalna pojasna kopča 

Grob 25 

Kod desnog koljena je ležala brončana pinceta s okruglim gornjim dijelom. 

Vrh pincete nosi urezani motiv slova X. Od vrata po sredini teče ukrasni motiv 

od manjih crtica koje se razdvajaju u slovo V. (1) 

Pločasta pojasna kopča pravokutnog oblika. Sastavljena je iz pravokutnog 

željeznog okvira i od trna od pozlaćene bronce. Gornja ukrasna površina je s 

trnom razdijeljena u 2 simetrična uglata lika sa zlatnim obrubom i ukrašena 

crvenim almandinima. Trn ima kvadratnu bazu sa zlatnim okvirom u kojem leži 

almandinska pločica. (2) 

Koštani dvoredni češalj s polomljenim zupcima (3) 

Manja srebrna pojasna kopča nepravilno ovalnog oblika (5) 

Ostatak koštanog predmeta (6) 

Grob 29-dječji grob 

Brončane naušnice s ukrasom u 

obliku kocke(1, 2) 

Dvoredni koštani češalj. Željezne 

zakovice pridržavaju letvice za ojačavanje (3) 

Grob 30 Pojasna kopča → 

101 

Grob 3l 

Fragmentirane brončane naušnice 

s kockom. Na kocki je urezan 

pravilni četverokut

Grob 33 

Pojasni jezičac (1) od bronce sastavljen od dviju zakovanih 

pravokutnih pločica sa zakrivljenim rubom 

Brončana zakovica s trnom pravokutnog presjeka i sa glavom 

jajastog oblika (2) 

Manja pojasna brončana kopča u obliku slova D ukrašena 

nizom zareza (3) 

Skoro indentična pojasna kopča (4) 

Brončane zakovice (5, 8, 9) 

Ovalna željezna pojasna kopča (6) 

Na prstu desne ruke je stajao prsten od bronce. Prošireni dio je 

ukrašen motivom sunca (7) 

Brončane naušnice sa staklenim poliedrom. Poliedar je 

ukrašen četverokutnim motivom (11, 12) 

Okrugla pločasta brončana fibula. Uokvirena kružna ćelija je 

razdijeljena na 2 trokuta i 4 nepravilna lika koji su ispunjeni 

staklenim prozirnim pločicama. (13) 

Ostaci dvorednog češlja (14) 

Ogrlica sastavljena od 2 jagode od tamno crvene staklene 

paste i od manjih probušenih jagoda od crvenkaste neprozirne 

staklene paste (18-25) 

Jagoda od prozirnog stakla s 2 bijele spiralne linije (26) 

← Grob 34 

Ogrlica od različitih jagoda. Boje jagoda su tamno modra, 

svijetlo zelena, jantarne…(1-10) 

Ogrlica od jagoda. Veće jagode su poliedarskog i bikoničnog 

oblika. (11-27) 

Brončane naušnice s ukrašenom kockom (28, 29) 

Jagoda od posrebrene paste sastavljena od 2 simetrično 

postavljenih polukrugli sa izvedenim rubovima (30) 

Brončani privjesak deltoidnog 

oblika (31) 

← Grob 40 

Narukvica od okrugle željezne 

žice sa zadebljanim krajevima (1) 

Grob 41 → 

Ogrlica od jagoda. Boje jagoda su 

jantarne, tamnomodre, sivkaste i 

svijetlo modre (1-32) 

102

Srebrna pozlaćena lučna fibula s jednako širokom nogom, ukrašena 

kaneliranjem i nieliranjem. Iz glave izbija 5 izdanaka ukrašenih dvojnim 

nizom zareza u obliku osmica. Glava je polukružna sa lunulastim okvirom. 

Srednje ukrasno polje nodi cik-cak ornament. Noga je ukrašena motivom 

dvojnog niza trokutnih brazdi. Završetak noge je ukrašen dvojnim 

simetričnim polukružnim ukrasima → 

← Grob 43 

Tri brončane pojasne 

kopče (3, 5, 4) 

Željezni nož (1) 

Željezni predmet (2) 

Češalj (6) 

Grob 44 

Srebrna pozlaćena aplika u obliku grčkog križa. Krakovi 

križa su ukrašeni viticama. Sredina predstavlja poluokruglu 

izbočenu površinu koja je ukrašena dvojnim usporednim 

rebrima.(3) 

103

KNEŽEVSKI GROB IZ ULPIANE 

Grob je otkriven 1954. od strane arheologa Čerškova i Popovića, tijekom iskopavanja bazilike. Svi drugi grobovi 

su vrlo brojni romanski grobovi od 5. do 6.st. Taj germanski grob koji je pripadao ženi ostaje izoliran u nekropoli 

oko romanske bazilike. Inventar groba se sastoji od devet predmeta. Grobni nalaz iz Ulpiane nije bio u 

istočnogotskoj upotrebi i nijedan primjerak nakita nije njihovog porijekla, ali su bili u njihovoj upotrebi. 

FIBULE 

1. velika panonsko-langobardska je lučnog oblika, od pozlaćene bronce, na polukružnoj glavi ima veći broj 

ukrasnih znakova. Analogni primjerak je fibula iz Siska i to najviše zbog istog sistema ukrašavanja. Neki njeni 

analogni primjerci iz Austrije datirani su poslije 568. pa Kovačević zapaža da radionice iz Italije (Ravena, Mentale, 

Chiusi...) podražavaju one panonske (Varpalota, Bezenye, Csethely...) i njima se inspiriraju, naročito dekorativnim 

motivima meandra, koji je dosta rijedak u germanskom nakitu i datira se solidima od Anastasija do Justinijana I. U 

svakom slučaju fibula je panonsko-langobardske produkcije i to prije 568. 

2. par sjeverno-germanskih fibula manjih dimenzija je izrađen od pozlaćene bronce, svakako je tirinški import s 

poč.6.st., rađene su u tehnici kloazoniranog emajla i ukrašene poludragim kamenjem (pripadaju anglo-saksonskoj 

ili danskoj proizvodnji 6.st.). 

3. jedna manja fibula oblika stiliziranog goluba predstavlja simbol krštenja i stilizirana je po Kovačeviću na isti 

način kao i sarkofag u crkvi San Vitale in Nuovo u Raveni s poč.6.st. 

4. križolika fibula također nije istočnogotskog porijekla. Ovakvi primjerci nađeni su u 

Istri (Buzet, Mejice…) i Italiji, a pripisuju se autohtonom romaniziranom stanovništvu. 

Posljednje dvije fibule nisu germanske proizvodnje, a ne mogu se niti pripisati 

Langobardima, jer je kršćanstvo kod njih prevladalo oko 588. kada su prešli s arijanstva na 

pravovjerje. Zbog toga je teško povjerovati da su langobardske radionice proizvodile 

predmete s kršćanskim simbolima prije ove godine. 

Sve ovo navodi na zaključak da su ove dvije fibule s jasnim simbolima kršćanstva morale 

biti izrađene u autotohtonim radionicama, ili možda u bizantskim radionicama na Balkanu. 

OSTALI INVENTAR 

Srebrna pojasna kopča s jezičkom za pričvršćivanje. Oba komada ukrašena su nielo tehnikom i geometrijski su 

ukrašena. Vinski napominje da su svakako merovinški import i da kod nas nemaju bližih analogija (nađeno je 

nekoliko pojasnih kopči istog roda u Grčkoj). 

Dvije đerdanske ogrlice i prsten pokazuju gotski karakter i datiraju se u 1.pol.6.st. 

Cijeli nalaz je datiran Justinijanovim solidom u sred.6.st., jer Kovačević dokazuje da je novac kovan poslije 538. 

jer posjeduje skiptar i ima veoma karakterističan oblik i formu križa što je odlika novca poslije te godine. 

Kovačević navodi i da je ovako bogat prilog jedinstven i spominje Prokopijev opis opreme gotskih ratnika u Italiji. 

Svi istraživači se slažu da bi nalaz trebalo datirati u vrijeme oko 550. i dovode ga u vezu s boravkom gotskih 

najamnika u Ulpijani u to vrijeme. Uz to i analiza materijala daje nam precizne podatke za datiranje. 

Postavlja se pitanje kako se povijesno može objasniti heterogenost proizvodnje nakita iz ulpijanskog groba. 

Činjenice koje nam je ostavio Prokopije prepričavajući događaje iz rata između Gepida i Langobarda 550. 

spominje među zapovjednicima carske vojske germanskog vojskovođu Amalfrida koji je bio sin turingenskog 

kralja Hermanfrida i Teodorikove nećakinje Amalberge. Amalfrid se bio povukao iz Thüringije poslije smrti oca 

530. koji je ubijen pod zidovima Tolbijaka u tijeku građanskog rata između Hermanfrida i njegovog brata Baderica. 

Poslije intervencije franačkog kralja Teodorika I, Amalberga kao gotska princeza našla je azil na italskom gotskom 

dvoru sa svojom djecom, poslije gotske propasti Amalfrid je odveden od strane Vitegesa u ropstvo u 

Konstantinopol, gdje postaje vođa prvog germarskog vojnog odsjeka. U trenutku rata protiv Gepida on sudjeluje na 

langobardskoj strani. Nakon ovog rata Amalfrid se povlaći u Ulpianu. Vidimo da arheološka analiza inventara 

groba iz Ulpiane odgovara povijesnirn činjenicama. Anglosaksonske ili danske fibule izrađene su za boravka 

Amalfride i njegove svite u Thüringiji prije 533. gdje je uvoz anglosaksonskog i danskog nakita potvrđen. 

Langobardska fibula je možda nabavljena za vrijeme rata između Amalfrida i Langobarda protiv Gepida, a 

talijanski nakit za njegova boravka u Italiji, dok bizantski nakit potječe iz perioda kada je Amalfrid boravio u 

Konstantinopolu. Moglo bi se zaključiti da je germanski grob žene u Ulpiani ustvari grob jedne thürinške princeze 

koja pripada Amalfridovoj sviti, a koja je umrla u Ulpiani oko 550. 

104

ISTOČNOGOTSKA NALAZIŠTA U ITALIJI 

DOMAGNANO (kraj 5. i poč.6.st.) 

Nalazište u republici San Marino. Otkriveno je 1893. Svi su predmeti od vrlo kvalitetnog 

zlata, a umeci od plosnatih granata, te biseri, zeleno staklo, bjelokost i sedefi. 

1. DVIJE ORLOVSKE FIBULE-carski simboli. imale su mehanizam za zakopčavanje i bile 

su najljepši primjeri svoje vrste. Orao ima grčki križ u sredini, pa se misli da 

je carski ili kršćanski simbol. Kloazonirane su, a između njih je bio lanac s 

visećim ukrasima kojeg su držale na prsima. Zlatne su s almandinima. → 

← 2. TRI FIBULE OBLIKA CIKADE 

3. PAR NAUŠNICA-zlatne su s 

almandinima i tri privjeska → 

4. UKRASI TORBICE-motivi su 

križ, ribe, ptice → kršćanska 

ikonografija 

← 5. PRSTEN- ima osam kutova i na 

vrhu piramidalni granat 

6. DISK S LANČIĆIMA-ovo je ukosnica za veo, bile su 

dvije, kloazonirane i ukrašene filigranom (analogija na 

Sapaji). Bio je spojen s lančićima koji su tvorili → 

dijademu. 

← 7. LANČIĆ na kojem su visila dva nožića i vrh korice 

nožića 

8. DEVET APLIKA s dragim kamenjem i privjeskom. 

Zajedno s orlovskim fibulama su činile PEKTORAL koji se 

nosio na prsima, zakaćen za ogrtač (plašt) → 

9. OKOV u obliku čovjeka s kacigom na provjesla 

105

DESANA (2.pol.5.-sred.6.st.) 

Lokalitet se nalazi u Piemontu. Blago je otkriveno slučajno 1938. Nađeni su muški i 

ženski nakit-nošnja, te upotrebni i toaletni predmeti. Nalaz se čuva u muzeju u 

Torinu. 

1. PAR LUČNIH FIBULA S ČETIRI 

IZDANKA u obliku glava ptica, zlatne, 

noga ukrašena almandinima sa zelenom 

pastom te spiralnim viticama. → 

←2. ZLATNE T FIBULE s 3 izdanka 

4. POJASNA KOPČA s trodjelnom okovnom pločicom, 

ležišta za pet almandina u sredini, ukras spirale u sredini, 

analogije: Unešić, Knin → 

5. NAUŠNICE: a) s poliedrom; b) s privjeskom ↓ 

7. ZLATNA NARUKVICA rađena na 

proboj, scene životinja i berbe voćaka 

8. KRIŽNA FIBULA- ukras 

granulacijom u obliku grozdova i 

rovašenjem (kalež, ptice) 

3. SREBRNA POJASNA 

KOPČA s rovašenim motivom 

cvijeta, najstarija istočnogotska 

koča s talijanskog tla, po 

←Bierbraueru donesena iz 

Panonije u 5.st. 

106 

6. MASIVNA ZLATNA NARUKVICA s 

almandinima ↓

←9. ZLATNA BULLA-od zlatnog lima ukrašena smaragdima 

10. ŽENIDBENI PRSTEN-zlatni sa imenima Stefanius, Valatru (imena oženjenih 

germanskog porijekla) 

PRSTENJE: a) s monogramom (1); b) s umetnutim almandinom 

11. TOALETNI PRIBOR-žličice za čišćenje noktiju i ušiju→ 

12. KULTNE ŽLIČICE (možda za stavljanje tamjana), 18 komada ↓ 

13.IGLA S NATPISOM “vivas in deo”. U obliku je ruke koja je drži. 

←14. ZLATNA OGRLICA s almandinima (slična onoj iz Reggio Emilie) 

107

AQUASANTA (2.pol.5.st.,poč.6.st.) 

-provincija Ascoli Piceno, slučajno otkrivena 1953. 

-7 grobova, nema autohtonih grobova (jedini nalaz istočnogotskih grobova bez drugih grobova 

na tlu Italije) 

-smatra se da je materijal donesen iz Podunavlja prilikom seobe, stilom se dotiće karavukovskog 

stila 

NALAZI: 

1) SREBRNA FIBULA-lijevana, pozlaćena, s rovašenim ukrasom, ima jedan izdanak → (dva 

nedostaju) 

2) KLOAZONIRANA POZLAĆENA POJASNA KOPČAima 

četvrtasti okov → 

← 3) PINCETA 

4) ZLATNI PRSTEN ← s 

dragim kamenom u kruni 

5) ZLATNI DRŽAK → 

← 6) TOALETNI PRIBOR NA ALCI-gotovo identičan 

nalazu iz Karavukova 

7) DVIJE SREBRNE KOPČE-masivne, pozlaćene s 

rovašenim ukrasom, ljudska maska, nijelirani ukras po rubu, 

romboidna nožica sa zoomorfnom glavom 

?8) ZLATNA FIBULA S LUKOVICAMA-na nozi ima 

filigranski ukras (možda je njeno nalazište Rim). 

Nađena EMANUEL fibula nije karakteristična za Istočne Gote, već za kasnu antiku. 

108

REGGIO EMILIA (kraj 5.st., 490.) 

Istraživanja počinju (Mario Degani) 1957. kad je na dubini 3,5 m otkriven je rimski podni mozaik, u crno-bijelom 

mramoru, u koji su ubačeni mramorni segmenti različitih veličina (dvostruka bijela pletenica, čitav ukras se zove 

greka). Ispod njega su nađene dvije amfore jajolikog oblika od žućkaste terakote. 

8.listopada 1957. uz tri velika kamena, na dubini od 5 m otkriveno je rimsko-barbarsko blago. Skidanjem tri 

kamena otkrivena je velika olovna cijev zatvorena jednim peharom. Unutar je još jedan manji pehar osiguravao 

posudu. 

Regium Lepidi je nastao kao castrum 187., za drugog konzulata Marka Emilija Lepida. Nastao je kao stanica na 

putu između kolonija Mutine i Parme. Kasnije je postao municipij. 

Tipološko-stilska datacija nalaza odgovara onoj izvršenoj uz pomoć novca. Vrijeme pokapanja novčića je između 

Odoakra i Teodorika, možda 490., nakon bitke na Adi. 

NALAZ 

1. NOVAC 

Nađeno je 60ak novčića bizantskih vladara: 

3 novčića Marcijana (450-457) 

37 novčića Leona I (457-474) 

2 novčića Zenona i Leona II (473) 

1 novčić Leona II i Zenona (474) 

17 novčića Zenona (474-491) 

1 novčić Basiliska i Marka (476/477) 

Posebnu tipološku važnost imaju: 

1) Tri Zenonova novčića sa signaturum u egzerku COMOB RV iz doba Odoakra (446-493, novac gotskih kraljeva 

kovan u Ravenni) 

2) Zlatni solid Leona I s oznakom THSOB (kovnica u Saloni) 

Ostalih 56 novčića imaju oznaku CONOB (→ Con-Constantinopolis, ob-Ryziacus-garancija kvalitete) što znači da 

se kuju u Konstantinopolu. 

2. NAKIT 

TRI ZLATNE T FIBULE tipa latinskog križa. Imaju glavu s tri heksagonalna izdanka. Nedostaje igla. Noga ima 

oblik krova, tijelo oblik trokutaste prizme. Na gornjem dijelu noge je sedam krugova s fitomorfnim motivima te 

motivom dvije ptice, a u zadnjem je motiv grčkog križa rascjepljenih krajeva. Na krajevima pločice su frizovi 

ukrašeni rezbarenim cvjetnim motivima. Rad je bizantskih zlatara 5.st. (tip je raširen u dunavskim provincijama i 

sjevernoj Italiji do kasne antike, 4/5.st.). 

PAR SREBRENIH LUČNIH FIBULA-pozlaćene su, lijevane, gornja polukružna pločica ima pet radijalno 

postavljenih izdanaka. Noga je romboidna sa šest ćelija u kojima su bili almandini. Ukrašena je rovašenim 

spiralnim i trokutastim ornamentom. Ovo je istočnogotski tip porijeklom iz Panonije koji se raširio u Europi u 5. i 

poč.6.st. Analogije su fibule iz Rajlovca. 

Nađene su i tri ogrlice 

OGRLICA OD DVOSTRUKO ISPREPLETENIH KARIČICA u koje je umetnuto 5 smaragda i 6 perli 

zatvorenih prstena. Na krajevima su ležišta za dva almandina smaragdnog oblika. Izrađena je u kasnoantičkoj 

tradiciji, ali s novim gotskim elementima (italo-gotska). 

OGRLICA OD DUPLIH KARIČICA koje su isprepletene s cilindričnim sistemom za zakopčavanje i krugom 

među njima. 

OGRLICA OD DUPLIH KARIČICA OD TORDIRANE ZLATNE ŽICE (četiri dijela čipkasto izrađenih 

karika) s umecima dviju perli i dvaju heksagonalnih smaragda. U srednjem dijelu je ćelija s ovalnim almandinom i 

jedna perla. Gotskog je karaktera. 

NAUŠNICE-10 naušnica ili dijelova naušnica, 6 ih je u paru. 

-naušnice izrađene u tehnici cloasonne od zlatnog lima s inkrustacijom. Ćelije formiraju razne crteže. U ćelije su 

umetnuti almandini i zeleno drago kamenje. S krajeva vise dva prstena s perlama. 

-naušnice oblika cikade s almandinima 

-naušnice s poliedrom 

-naušnice s jednim privjeskom 

GEMA-od bijelog opala s prikazom amora koji se napinje da bi dohvatio posudu za kruh (iza je mlin i stablo), 5.st. 

109

PRIVJESAK OD ZLATA U OBLIKU KRIŽA-ima oblik latinskog križa, u središnjem dijelu nedostaje almandin 

ili perla i sliči na križić nađen u Saloni. 

PRIVJESCI su od zlata, okruglasti su i jezičasti i imaju almandine. 

PRSTENJE je najbrojnije. Od masivnog su zlata s vegetabilnim motivima (neki čak s dva ili tri almandina na 

vrhu, a neki s granuliranim kuglicama), bizantski su. 

-prsten s duplim optokom prstena u kojem se nalaze dva smaragda svijetlozelene boje, bizantski, 1.pol.4.st. 

-prsten s trostrukim optokom za drago kamenje, u središtu je opal, a sa svake strane ga oivičuje jedan dragi kamen, 

između dragog kamena nalaze se granulirane kuglice, 2.st. 

ZLATNI ŽENIDBENI PRSTEN s dvije riječi Stafara, Etila, utisnutim u dva odvojena ovala, datiraju se od 5.st. 

do langobardskog perioda. Značajni su primjeri iz Ostie, Langobardski i Merovinški, najbliži ovom je prsten iz 

Desane (Stefani, Valatru) iz 5.st., koristili su se kao zaručnički prsteni, ženidbeni, i na njima su ispisana imena 

parova, želje, ime vlasnika i slično, analogija iz Narone s imenom Urbike (kršćanski, 6.st.) 

DVIJE OKOVNE VAZE s ukrasom 

110

KACIGE NA PROVJESLA TIPA NARONA-BALDENHEIM 

Preteče šljemova tipa Narona-Baldenheim 

Kasna antika je ostavila opsežan fundus šljemova različitih obilježja-od legionarskih do paradnih i gladijatorskih. 

Prvi takvi šljemovi prikazani su na Trajanovom stupu u Rimu i na Galerijevom slavoluku u Solunu (296.). To su 

bili šljemovi sa šipkama poput uskih provjesala, čija je dvodijelna kalota isključivo od željeza, s oplatom od 

plemenite kovine i nekad ukrasima polihromnih uložaka. Nekoliko takvih šljemova potječe iz nalazišta s 

dunavskog limesa u Panoniji. To su dva nalaza iz Berkasova u Srijemu, nalaz iz Elizabetinog mosta u Budimpešti, 

četiri nalaza iz Dunajvaroša, tri nalaza iz Njemačke, nalazi iz Rumunjske, Nizozemske, Italije te Švicarske. 

Radionice tih šljemova tijekom 4.st. nije moguće pobliže odrediti dok za panonske nalaze mađarski arheolozi 

pretpostavljaju njihovu proizvodnju u Sisciji ili Sirmiumu. 

Osobito značenje u genezi kasnoantičkih šljemova ima sasanidski Iran. Moćna država Sasanida prostirala se od 3. 

do 7.st. do Inda na istok te do Eufrata na zapad (granice s Rimskim carstvom). Rimljani su usprkos čestom 

ratovanju preuzeli niz sasanidskih elemenata, između ostalog i shemu oblikovanja ondje udomaćenih šljemova 

konstruiranih uglavnom na 4 provjesla. 

Sa područja sasanidske države postoje četiri nalaza: 

-dva šljema iz Mezopotamije (danas u Londonu) 

-šljem iz perzijske regije Amlaš, čija su provjesla i čeoni obruč od bronce, a željezni su segmenti ukrašeni poput 

srebrne mreže (danas u New Yorku), 

-nalaz iz Ninive-Kujundžik u Mezopotamiji (danas u Bagdadu), provjesla su brončana, a segmenti i čeoni obruč 

željezni s rupicama za kožnu postavu. Ukrašeni su naslagom finog tekstila i tanko tordiranim vrpcama (dojam 

ornamenta ljuski). 

U Iranu je udomaćena konstrukcijska shema na četiri provjesla. Navedene sasanidski šljemovi se datiraju u 4.st., a 

njihovi nositelji najvrjerojatnije su bili istaknuti ratnici. Treba primjetiti da željezni šljemovi s unakrsnim trakama 

iz franačkih grobova na europskom zapadu samo po smještaju svojih traka oponašaju shemu sasanidskih vojnih 

formacija. 

Kao derivati ovih skupocjenih kasnoantičkih barbariziranih šljemova javljaju se neukrašeni željezni šljemovi. 

Željezni šljemovi iz Narone kao i oni iz franačkih grobova na zapadu nastali su tijekom 5.st. pod utjecajem jake 

antičkobarbarizirane tradicije. Slični šljemovi potječu iz franačkih grobova datiranih poslije 500. s nalazišta Mainz- 

Bretzenheim na Rajni i Trivieres u Belgiji. To su neukrašeni željezni šljemovi (sa po dvije unakrsno smještene šire 

trake) koji nemaju vidljivih zakovica, a nekada su i s vanjske strane bili obloženi kožom. Koptski Egipat zastupljen 

je također sa dva nalaza željeznih šljemova (dobro očuvani u pustinjskom pijesku). Prvi je na četiri provjesla s 

nepoznatog lokaliteta, a navodno je bio na mumificiranoj glavi mrtvaca zajedno s kapicom od crne kože (danas u 

Leidenu). Drugi primjerak je na šest provjesla, s nosobranom i oklopnom zaštitom vrata. Potječe iz Gornjeg Egipta, 

s nalazišta Der-el-Medineh (danas u Kairu). Ovi šljemovi nisu ukrašeni iako su vidljive brojne zakovice, a na 

provjeslima se zamjećuje hrbat. Datiraju se u 5.st. i pripisuju časnicima ranobizantske vojne posade (proizvedeni su 

u oružarnicama istočnorimskog Sredozemlja). 

Uz šljemove iz Egipta treba istaknuti jedan nalaz također iz Narone koji je 1971. zabilježio Cambi. To je krnji 

željezni šljem sa znatnim oštećenjima. Pronađen je u ruševini gradske kule. Sačuvani su dio čeonog obruča, dva 

segmentna dijela željeznih ploča i dva djelomično sačuvana provjesla s uočljivim hrptom i zakovicama, sve bez 

ukrasa. Ovaj šljem je vjerojatno nekada imao četiri provjesla, a tipološki je blizak i po svoj prilici radionički 

istovremen sačuvanim primjercima iz Egipta. 

Naronski krnji šljem pripada zacijelo u 5.st. i za sada 

nema paralela na europskom kontinentu. 

Šljemovi tipa Narona-Baldenheim 

Sve navedene vrste šljemova preteče su šljemova tipa 

Narona-Baldenheim koji se javljaju u doba seobe 

naroda. To su šljemovi tzv. zapadnog tipa konstruirani 

na 4 ili 6 bakrenih provjesala. Nazvani su šljemovi tipa 

Baldenheim po primjerku pronađenom 1902. u 

alamanskom grobu s nalazišta Baldenheim kod 

Strasbourga. U isto vrijeme, 1901. i 1902. otkrivena su 

u Naroni pod crkvicom groblja, pored ruševina 

antičkog bedema, dva bakrena šljema na provjesla 

koja su radionički izrazito srodna baldenheimskom nalazu. Ova dva šljema reprezentiraju dvije osnovne tipološke 

111

varijante te skupine šljemova-jedan je na četiri, a drugi na šest provjesla, pa je zbog toga opravdano taj tzv. zapadni 

tip šljemova nazvati tip Narona-Baldenheim. 

Osnovne značajke šljemova tipa Narona-Baldenheim 

1. konstrukcijska shema ili od četiri ili od šest masivnih bakrenih, najčešće pozlaćenih provjesla s hrptom po 

sredini, dolje proširenih poput obrnutog slova "T" 

2. segmenti među provjeslima (željezne ploče) nekad prekriveni tankom naslagom bakra, pozlaćenog bakra ili 

srebra 

3. kružna pločica na tjemenu s izbočinom poput gljivice ili ponekad s rupom (za perjanicu), spojena je zakovicama 

s provjeslima 

4. čeoni obruč od željeza obložen bakrenim pozlaćenim ili iznimno brončanim tiještenim limom 

5. sprijeda se katkad nazire trokutasta izbočina za željezni nosobran i izrezi za oči 

6. dijelovi šljema vezani su uočljivim brojnim polukuglasto ispupčenim zakovicama 

7. na čeoni obruč pričvršćene su dvije zaobljene obrazne ploče od željeza s naslagom pozlaćenog bakra ili bronce 

8. straga je željezni karičasti vratobran 

9. donji rub čeonog obruča šljema i rubovi obraznih ploča imaju niz rupica za prišivanje kožne postave i za 

vješanje karičica vratobrana 

Svi šljemovi ovog tipa međusobno su radionički i stilski vrlo srodni u obliku, konstrukciji i određenim varijacijama 

njihova dekora. 

Ukras šljemova 

Bogato su ukrašeni specifičnom ornamentikom različitog obilježja. 

Na provjeslima je to tehnika punciranja i pozlata, ponajviše trokutasto komponirani motivimi ljuski, kojima su 

pokrivene i obrazne ploče. Na provjeslima se nalaze puncirane kompozicije s figuralnim prikazima kršćanskog 

kulta (križ (crux gemmata), kalež (calix) i drugo liturgijsko posuđe, različiti amblemi (drvo života, viseće krune), 

simboli euharistije (ptice grabljivice, ribe)…). 

Na čeonim obručima ukrasi su izrađeni zlatarskom tehnikom tiještenja pomoću matrica (koptsko-ravenatski biljeg). 

Uočljivi su i znameni u medaljonima, a česti su prikazi grozdova vinove loze ili golubica u nizu. 

Radionice 

Radioničkim središtem šljemova tipa Narona-Baldenheim smatra se gornjoitalsko-jadranski krug sjeverne Italije, tj. 

Ravenna kao kasnoantička metropola za vremena ostrogotske vlasti. Tu su djelovali majstori specijalisti, vrsni 

kovači-oružari i zlatari,premda se njihovo djelovanje može pretpostaviti i drugdje, npr. u Saloni (tada bila u 

tijesnom dodiru s Ravennom). Osim Salone u obzir mogu doći i Thessalonice, Constantinopolis ili čak Alexandria. 

Vrijeme 

Šljemovi ovog tipa proizvodili su se od kasnijeg 5. i kroz veći dio 6.st., odnosno od cara Anastazija I (491-518) i 

Teodorika Velikog (493-526) do cara Justinijana I (527-565) i možda Justina II (565-578). Datiranje je 

potkrijepljeno jedva rabljenim ranobizantskim solidusima (oboli u tri slučaja u franačkim grobnim cjelinama uz 

brojne priloge sa šljemovima na šest provjesla-nalazišta Planig, Morken i Krefeld-Gelepp). 

Nalazi šljemova 

U Sredozemlju nema šljemova ovog tipa u grobovima. Na istočnojadranskoj obali Hrvatske šljemovi su nađeni u 

antičkim urbanim naseljima (u Naroni i Saloni). Na područje sjeverno od Alpa šljemovi su dospjeli manje 

trgovinom, već najvjerojatnije darivanjem ili kao ratni plijen. Ti šljemovi nisu bili modni rekviziti kakvi se šire 

trgovinom, već su bili simboli moći vladajućeg sloja. 

Na prostoru bivše Jugoslavije nađeno je šest šljemova tipa Narona-Baldenheim (dva u Naroni, Salona, Batajnica, 

Heraclea Lyncestis, Prima Iustiniana, Sinj). 

DVA ŠLJEMA IZ NARONE 

Najvažniji nalaz su dva međusobno nejednaka šljema pronađena u Naroni 1901. i 1902. 

1) Šljem na šest pozlaćenih bakrenih provjesala na koja su zakovicama prićvršćeni željezni segmenti prekriveni 

srebrnim pločicama. Pri vrhu šljema provjesla su spojena okruglom pločicom s klipom od pozlaćenog bakra. Čeoni 

obruč nije potpuno sačuvan, napravljen je od željeza i obložen bakrenim limom ukrašenim tehnikom iskucavanja. 

Pri donjem rubu ima rupe za ušivanje kožne postave. Čeoni obruč obložen iskucanim limom od pozlaćenog bakra 

razdijeljen je naizmjenice u četvorna i kružna polja. Prikazi u četvrtastim poljima jedva se raspoznaju, dok se u 

kružnim poljima životinjski likovi. Ovaj ukras identičan je onom na čeonom obruču šljema iz Baldenheima. Po 

svoj prilici tiješteni su jednakom matricom. Srebrne pločice su bez ukrasa. Provjesla su ukrašena tehnikom 

punciranja, a glavni ukrasni motiv su trokuti. Trokuti su nanizani jedan do drugoga uzduž rubova provjesla i 

dodiruju se vrhovima, tako da među njima nastaju slobodna četverokutna polja. Na dijelovima gdje provjesla 

112

prelaze u poprečni dio koji čini čeoni rub, niz trokuta se nastavlja bez podvostručavanja, tako da trokut sada kao 

završetak ima na vrhu krug. Prazna ploha iznad takvih trokuta ispunjena je raznim likovima. Na prednjoj strani 

šljema je crux gemmata (križ) sa slovima alpha i omega, a na susjednim provjeslima su golubice koje u kljunu drže 

trolisnu, možda maslinovu grančicu. Ostala provjesla prikazuju dva puta viseću krunu i stablo. 

2) Šljem na četiri provjesla je posve sličan šljemu na šest provjesala. Ukras na provjeslima izveden je 

punciranim trokutima postavljenim nasuprotno-to je tzv. biserna punca. Uzdužna se provjesla s poprečnim sastaju 

na kutu pa nema prostora za figuralne prikaze, a načelo ukrašavanja trokutima moglo se posvuda održati. Čeoni 

obruč je skoro potpuno sačuvan. Ima ukras vijugave vinove loze, u čijim zavojima dolaze naizmjenice grozdovi sa 

pticama koje ih kljucaju i lišće loze. Pri rubu ima rupice za prišivanje postave. Polja šljema (4) među provjeslima 

ispunjena su željeznim pločama bez ukrasa. 

Oba šljema su danas u Kunsthistorischen Museumu u Beču i vjerojatno su ostavština Ostrogota iz ranijeg 6.st. 

ŠLJEM IZ SALONE 

Unutar gradskih zidina Salone, približno u sredini istočnog dijela grada, u maloj ostavi, pronađen je 1906., in situ 

šIjem na četiri provjesla bez čeonog obruča. Bakrena provjesla su karakterističnog oblika (preokrenuto slovo T). 

S unutrašnje strane sačuvali su se ostaci željezne kalote, koja je zakovicama pričvršćena na provjesla. Sredina 

okomitih krakova provjesla savinuta je prema unutra, tako da je s vanjske strane postignut plitki hrbat. Ukras je 

izveden tehnikom punciranja i tvori geometrijske i figuralne motive,a međuprostor je ispunjen sitnim kružićima. 

Tri provjesla su ukrašena motivom dviju suprotstavljenih ptica grabljivica, ispod je riba. Na jednom provjeslu se 

javlja samo jedna ptica, nešto većih dimenzija i po sredini horizontalnog traka. Ptica i riba ispod nje okrenuta je 

ulijevo. Po tehnici ornamentiranja i po motivima ovaj šljem podudara se sa šljemom iz Batajnice. Podudarnost u 

smislu istog simbola euharistije (ptica grabljivica, riba) indicira izvjesnu radioničku srodnost pa se može 

pretpostaviti da je šljem iz Srijemu dospio tamo iz Salone, gdje se pretpostavlja da su boravili majstori specijalisti 

za izradu tih šljemova. Uz šljem je pronađeno i nekoliko primjeraka novca Justinijana I, te srebrna kopča za pojas s 

antropomorfnom obrazinom na štitolikoj bazi trna, a pripada joj i srebrni jezičac s monogramom Licinius. Kopča i 

jezičac su ranobizantski proizvodi mediteranske forme i datiraju se oko ili nakon 600. tj. nakon justinijanovog 

novca i šljema. Šljem se danas nalazi u Zagrebu. 

Smatralo se da su šljemovi na bakrena provjesla s dalmatinskih nalazišta ostavština Ostrogota, ponajviše zbog 

njihove vlasti u provinciji Dalmaciji (trajala oko 40ak godina- 500-536/37.). Uz naronske šljemove nema popratnih 

nalaza koji bi indicirali vrijeme kada su ti šljemovi dospjeli u zemlju. No, bilo je moguće dokazati da je ostava u 

Saloni kasnija od ostrogotske prisutnosti). Ostava je, s obzirom na priloge, novac Justinijana I i srebrnu kopču s 

jezičcem, došla u zemlju u ranom 7.st., s krajnjom granicom 614. tj. u rano vrijeme vladanja Heraklija I (610-614). 

To je datum razaranja Salone uzrokovane provalom Avara i Slavena. 

ŠLJEM IZ BATAJNICE 

Šljem na četiri provjesla s nalazišta u okolici Batajnice u Srijem nađen je u grobu gepidskog ratnika-konjanika. 

Datiran je u vrijeme katastrofe gepidskog vladara Kunimunda 567. a u gepidski posjed dospio je vjerojatno iz 

Sirmiuma. Na provjeslima su dvije ptice, a između je riba, prekriveni su ljuskama. 

ŠLJEM IZ HERACLEE LYNCESTIS 

Heraclea Lyncestis je urbano antičko naselja kod Bitole (postojalo do pred kraj 6.st.). Ovo je bizantski šljem sa šest 

medaljona kršćanske konotacije, tj. sa simbolima justinijanskog novca. Rađen je po uzoru na istočnogotske 

šljemove na provjesla. Kalota kacige sastoji se od četiri komada korodiranog željeza bez dekoracija, povezanih s 

četiri bakrena provjesla. Gornji dio kalote nedostaje, a nema ni pokrivala za nos. Provjesla su dekorirana punkcijom 

u motivu riblje ljuske. Dekoracija čeonog obruča ovog šljema je jedinstvena. Sastoji se od šest obrubljenih oblika 

inspiriranih numizmatikom s rozetom i ponavlja se prema unaprijed određenom odnosu. 

ŠLJEM IZ PRIMA IUSTINIANE (CARIČIN GRAD U SRBIJI) 

Prima Iustiniana je bila ranobizanstko utvrđeno urbano naselje na području prefekture Ilirik. U sloju paljevine 

pronađen je fragment provjesla od pozlaćenog bakra s rupama za zakovice i ukrasom trokuta te punciranim 

ornamentom ljuski. Radi se o sastavnom dijelu konstrukcije nesačuvanog šljema (ranobizantski). 

ŠLJEM IZ SINJA 

Željezni šljem koji je po obliku i konstrukciji blizak šljemovima Narona-Baldenheim. Oni su (provjesla i čeoni 

obruč) raskošno ukrašeni, a šljem iz Sinja nije. Šljem s padine kastela Osinium u izvjesnom smislu je odsjev tj. 

"skroman srodnik" raskošnih šljemova tipa Narona-Baldenheim. Ima četiri provjesla, svako s hrptom. Zakovicama 

su provjesla pričvršćena na kružnu pločicu na vrhu i čeoni obruč na bazi šljema. Ima dvije obrazne pločice s 

rupicama za kožnu postavu. Ovaj šljem ranobizantske radioničke pripadnosti, bio je po svoj prilici u ranobizantskoj 

upotrebi u 6.st., najvjerojatnije za Justinijana. Provjesla nisu izravno usporediva s onima na krnjem šljemu iz 

113

POPIS NALAZIŠTA: 

HRVATSKA 

1. Narona - 4 provjesla 

2. Narona - 6 provjesla 

3. Salona - 4 provjesla . 

SRBIJA 

4. Batajnica - 4 provjesla 

5. Prima Iustiniana - fragment provjesla 

MAKEDONIJA 

6. Heraclea Lyncestis (Bitola) - 4 provjesla 

BUGARSKA 

7. Novae (Svištov) - fragment provjesla 

LIBIJA 

8. Leptis Magna - 4 provjesla 

ITALIJA 

9. Torricela Peligna - 4 provjesla 

10. Montepagano - 6 provjesla 

11. Frasassi - fragment provjesla 

FRANCUSKA 

12. Baldenheim (Strasbourg) - 6 provjesla 

13. Chalon-sur-Saone - 6 provjesla 

14. St.Bemard-sur-Saone - 6 provjesla 

15. Vezeronce - 6 provjesla 

ŠVICARSKA 

16. Zenevsko jezero - 4 provjesla 

NJEMAČKA (Alemani) 

17. Gammertingen (6) 

18. Gultlingen (6) 

19. Planig (6) 

20. Krefeld-Gellep (6) 

21. Morken (6) 

22. Stossen (6) 

SLOVAČKA 

Narone, a pogotovo sa širokim unakrsnim trakama bez zakovica na 

barbarizirano kasnoantičkim željeznim šljemovima u zapadnoj Europi. 

Šljem iz Sinja je izuzetno rijedak nalaz, te predstavlja, vjerojatno, za 

sada jedini sačuvani željezni šljem na provjesla u Europi 

justinijanskog vremena. 

NALAZIŠTA U EUROPI 

U Europi nalazišta šljemova tipa Narona-Baldenheim razasuta su od 

Sredozemlja na jugu do Baltika na sjeveru te Potisja na istoku i dolina 

Saone i Rhone na zapadu. Primjerci na četiri provjesla malobrojniji su 

i prosječno južnije smješteni od malo većeg broja šljemova na šest 

provjesla. Pojavljuju se kao prilozi u germanskim grobovima 

vladajućeg sloja, datiranih uglavnom tijekom 6.st. S područja Europe 

poznato je 29 šljemo tipa Narona-Baldenheim s 25 nalazišta. 

23. Dolnie Semerovce (4) 

24. D. Semerovce (4) 

AUSTRlJA 

25. Steinbrunn (6) 

MAĐARSKA 

26. Szentes-Berekhat (6) 

114 

ŠVEDSKA 

27. Tuna - 6 provjesla 

NEPOZNATA NALAZIŠTA 

28. Francuska ili Njemačka (4) 

29. Podunavlje (6)

NJEMAČKA 

Šljem na šest provjesala iz franačkog kneževskog groba s nalazišta Morken. Popraćen je ranobizantskim 

solidusom Tiberija II Konstantina (576-582.), pomoću kojeg se datira oko 600. 

Šljem na šest provjesala s nalazišta Krefeld-Gelepp iz franačkog plemićkog groba sa solidusom Anastazija I (491- 

518.) i datira se u 1.pol. 6.st. 

Uz šljem na šest provjesla sa nalazišta Planig nađen je novac Lea I (457–474.), a šljem je datiran na poč.6.st. 

Sva ova tri solidusa imala su funkciju obolusa, tj. pronađeni su in situ u ustima pokojnika. S područja koje su 

naseljavali Alemani potječu još dva šljema na šest provjesla sa nalazišta Gultlingen (poč.6.st.) i Gammertingen 

(poč.7.st,) te Stossen sa područja Tirinžana iz 1.pol.6.st. 

FRANCUSKA 

Najznačajniji je nalaz šljema na 6 provjesla iz okolice Baldenheima kod Strasbourga, s alamanskog groblja iz 

kasnijeg 6.st. S ovog područja koje su naseljavali i Burgundi postoje i šljemovi s nalazišta Chalon-sur-Saone, 

pronađeni u rijeci. Dekoracija na čeonom obruču ovog šljema na šest provjesla prikazuje više gusto nanizanih i 

nejasnih lovačkih scena, te šljem na šest provjesla pronađen u močvari sa nalazišta Vezeronce. 

ŠVICARSKA 

Šljem na četiri provjesla s burgundskog područja pronađen je u Švicarskoj kraj Ženevskog jezera pri ušću Rhone. 

SREDOZEMLJE 

Na prostoru Sredozemlja nema šljemova tipa Narona-Baldenheim koji su sačuvani u grobovima, najvjerojatnije jer 

Goti, osobito Ostrogoti, nisu stavljali oružje, pa ni šljemove u muške grobove. Na području Balkanskog i 

Apeninskog poluotoka šljemovi tipa Narona-Baldenheim javljaju se pretežno u antičkim urbanim naseljima, 

ponekad u ostavama ili na mjestu poprišta bitke. 

ITALIJA 

Iz Italije potječu dva šljema: jedan na četiri provjesla iz antičkog naselja ili ostave sa nalazišta Toricella Peligna i 

drugi na šest provjesla iz Montepagana koji je po svojoj ikonografiji najraskošniji na Sredozemlju. Obrazna ploča 

šljema pronađena je u spilji na poprištu bitke na nalazištu Frassasi. 

LIBIJA 

Pronađen u antičkom urbanom nalazištu Leptis Magna, pri iskopavanju rimskog teatra. Moguće je da je ovaj šljem 

bio u vlasništvu Vandala koji su bili u tijesnom dodiru s ostrogotskom državom u Italiji za Teodorika Velikog. 

Vjerojatna je i pretpostavka da je navedeni šljem ostatak ranobizantske prisutnosti u 6.st. na tom području. 

BARBARICUM 

Postoje i tri šljema ovog tipa koji su dospjeli izvan antičkog provincijalnog tla u Barbaricum. To su dva šljema na 

četiri provjesla s nalazišta Dolnie Semerovice u Slovačkoj i fragmentirani nalaz s baltičkog otoka Gotland, koji je 

vjerojatno pripadao šljemu na šest provjesla, a pronađen je na kultnom mjestu na nalazištu Tuna. 

AUSTRIJA 

Pronađen je šljem na šest provjesla u grobu s nalazišta Steinbrunn (pripadao panonskim Langobardima). 

MAĐARSKA 

Iz Mađarske potječe (obrazna ploča i fragmenti provjesla) šljem na šest provjesla iz groba sa nalazišta Szentes- 

Berekhat. 

BUGARSKA 

U Svištovu (utvrđeno antičko naselje Novae na desnoj obali Dunava) je nađena oštećena obrazna ploča. To je 

željezna podloga sa naslagom od bakrenog lima ukrašenom punciranim ornamentom krljušti na kojoj su vidljivi 

tragovi pozlate i na rubu rupice za prišivanje postave. 

NEPOZNATA NALAZIŠTA 

Postoje dva nalaza s nepoznatih nalazišta. Prvi je šljem na četiri provjesla s nepoznatog nalazišta u Francuskoj ili 

Njemačkoj (danas u Lenjingradu). Drugi šljem je vrlo oštećen. Pronađeni su čeoni obruč i jedno provjeslo, a 

pretpostavlja se da je bio na šest provjesla. Otkriven je u Dunavu, možda između Bratislave i Budimpešte (danas u 

Budimpešti). 

Svi šljemovi proizvedeni su i upotrebljavani od kasnog 5. i tijekom 6.st. 

PROIZVODNJA 

O proizvodnji postoje dvije teze: 

1. Po “italsko-ostrogotskoj” šljemovi tipa Narona-Balden su proizvođeni u ostrogotskoj Italiji, odakle su dospjeli 

na područja sjeverno od Alpa, gdje su očuvani kao prilozi u grobovima germanskog vladajućeg sloja. 

2. Druga je "ranobizantsko-romanska" koju potvrđuje pojavljivanje šljemova na balkanskim nalazištima. 

115

ISTOČNI TIP ŽELJEZNIH ŠLJEMOVA 

U 6. i 7.st. postoji još jedna zasebna, mlađa skupina tzv. istočni tip željeznih šljemova. Konstruirani su bez 

zakovica od više šipkolikih provjesala ili od brojnih šipki opletenih žicom ili opšivanih remenjem, a često su 

pokriveni gustim lamelama bez ukrasa. Ovaj tip šljema je centralnoazijskog porijekla (dokazan je na zidnom 

slikarstvu u istočnom Turkmestanu odakle je dospio na crnomorsku obalu. U Kerču, u grobnici u katakombi iz 

6.st. nađena su dva šljema. Istočni tip šljema ušao je s Ponta oko 600., posredstvom Avara i u germansku upotrebu, 

kao i u kasnogepidsku, što dokazuje nalazište Band u Transilvaniji iz ranog 7.st. Takve su šljemove već u 

poodmaklom 6.st. poznavali i Langobardi-nalazište Castel Trosino u pokrajini Marche i Nocera Umbra u Umbriji 

(oko 580-620.). 

Ovaj tip šljema prikazan je na reljefnoj čeonoj pločici s nalazišta Val di Nievole u Toscani, koja prikazuje lik 

langobardskog vladara Agilulfa (591-615.) s oružanim dostojanstvenicima. Pločica je od pozlaćenog bakrenog 

lima, a poč.7.st. aplicirana je na šljem pokriven lamelama koji nije sačuvan, a dokaz je rekonstruirani željezni šljem 

iz plemićkog groba s nalazišta Niederstotzingen u Wurttembergu. 

Jedini nalaz istočnog tipa šljemova na području bivše Jugoslavije pronađen je slučajno 1969. kao naplavina uz 

desnu obalu Drave blizu mjesta Legrad na položaju Šoderica. Reproduciran je neočišćen, u stanju u kakvom je 

nađen. Šljem je od željeza, donekle stožasta oblika, a na njemu se naziru ostaci šipkolikih traka i ostaci tjemene 

pločice sa šupljim šiljkom za perjanicu. Šljem je bio pokriven željeznim lamelama. Na njima i na bazi šljema 

postoje rupice za opšivanje remenjem i prišivanje kožne postave. Ponegdje su vidljive zakovice. Vjerojatno je u 

poodmaklom 6.st. bio u langobardskoj ili možda ranoavarskoj upotrebi. 

116

KRIŽOLIKI NAKIT NA PODRUČJU BIVŠE JUGOSLAVIJE 

Od kada je kršćanstvo priznato u Rimskom Carstvu, tj. od Konstantina Velikog, pojavljuje se sukscesivno u toku 

4.st., pogotovu poslije 400., sve više manifestacija kršćanskih simbola u umjetnosti kasne antike. 

Prastaro vjerovanje u moć amuleta, vrlo rašireno u postkonstantinskom vremenu, više-manje u svim provincijama 

Carstva, pogotovo je oživjelo kao popratna pojava hodočasništva u Svetu zemlju kao značajnog fenomena 

ranosrednjovjekovnog kršćanstva. Za kasnoantičko kršćanstvo bio je uz druge simbole, karakterističan kao 

najstariji sveti monogram u različitim varijantama kombiniran gdjekad s prikazom križa. 

Sam motiv križa, poznat u starokrščansko vrijeme, nije ušao u javnu upotrebu kao simbol prije kraja 4.st., također 

kao carska insignija, proširivši se zapravo od početka kao jasan znak distinkcije kršćana od nekršćana-tj. nije bio 

samo privilegirana oznaka predstavnika crkvene ili svjetovne vlasti. 

Križ je kao starokršćanski oblik, uočljiv na mnogim spomenicima, počevši od kasne antike-na plastici od kamena, 

drva, slonovače, metalnim izrađevinama. Koristio se u zlatarstvu, ne samo u kultne svrhe, nego i u funkciji nakita, 

ali ne prije ranog 5.st. 

Sasvim je razumljivo da je motiv križa u prvom redu karakterističan za istočnorimske proizvode od plemenitog 

materijala 5-6. odnosno 7.st. i dalje za čuveno zlatarstvo bizantskih radionica. Na kasnoantičkom 

ranosrednjovjekovnom nakitu u relativno je većem broju zastupljen oblik tzv. grčkog križa od oblika tzv. latinskog 

križa, iako ta razlika u obliku križa varira i u nekoliko drugih oblika-tada nije imala ono značenje koje je primila 

znatno kasnijim crkvenim raskolom. 

Arijanska hereza, nastala u Aleksandriji u 4.st. koliko god se inače kobno manifestirala u odnosu na pravovjernu 

crkvu nije se odrazila na upotrebu nakita 5.,6. i 7.st. k 

Nakitni predmeti s motivima križa služili su kao mali relikvijari ili kao amuleti. 

Do sada prikupljeni broj nalaza križolikog nakita s područja bivše Jugoslavije iznosi barem 36 primjeraka. Nalazi 

križolikog nakita podijeljeni su u dvije skupine prema tipološkom i stilskom kriteriju, a samo donekle po 

kronološkom jer je vremenska razlika između njih neznatna, odnosno dijelom su skupine istovremene-prva skupina 

5. i 6.st., druga 6. i 7.st. 

Prvu skupinu čine prsteni i pektoralni križevi od zlata s ulošcima od almandina i granuliranim ukrasom. 

PRSTENJE 

Stobi-Arkanđelova crkva, kod Gradskog (Makededonija)-u biskupovoj rezidenciji, 5. st. nađen je zlatni prsten, 

kolut od pletene žice, kruna u obliku križa ima 4 uloška plošno brušenih almandina, a nedostaje uložak u centralnoj 

kružnoj ćeliji. 

Između Zrmanje i Cetine-zlatni prsten s granuliranim ukrasom na kolutu i centru krune, križ na kruni ima 4 

uložena jednaka plošno brušena almandina. 

Gala-Gacko, kod Čitluka (Aequum), slučajan nalaz na kasnoantičkom lokalitetu, zlatni prsten ukrašen na 

kaneliranom kolutu i na kruni granulacijom, po jedna kružna ćelija nalazi se na svakom vrhu križolike krune, a peta 

po sredini. 

PEKTORALNI KRIŽEVI 

Gornje Turbe-Pašinac, kod Travnika, nalaz koji se sastoji od niza kružnih aplika, s prikazima janjeta i anđela, na 

najvećoj aplici ženski portret s natpisom XAPIC. Tom nakitu pripada plošno brušenih alamandina. 

Solin-Manastirine, zlatni križić s ulošcima plošno brušenih almandina, povrh križića petlja, a dolje tri alkice od 

zlatne žice. 

Barbat na otoku Rabu-zlatni križić na prednjoj strani, pri vrhu krakova ukrašen trokutasto komponiranim 

motivom granulacije, datiran u 6.st. 

Drugu skupinu čine: fibule, privjesci, agrafe, te kopče od srebra i bronce. Svi se oni datiraju u 6. i 7.st. 

FIBULE IZ GROBOVA 

Gračanica, Ulpiana na Kosovu polju-u ženskom kneževskom grobu s osobito bogatim 

prilozima: velika lučna fibula, par lučnih fibula itd., te kasnoantička-ranobizantska 

brončana fibula oblika stilizirane ptice (goluba), kao i križolika brončana fibula s ukrasom 

koncentričnih krugova, vjerojatno su lokalni proizvod, dat. oko 550. 

117

Lisičići, kod Konjica-dječji grob, naknadno ukopan u južni zid kasnocarske rimske → 

vile. Sadrži kao prilog križoliku fibulu od bronce, ukrašenu dvostrukim točkastim 

nizom sitnih trokutića, kružno zadebljanje indicira trag nestalog centralnog ukrasa. 

Knin-Greblje-u jednostavnoj zemljanoj raci ženskog groba kao jedini prilog 

pronađena je fibula oblika stiliziranog križa s veoma proširenim krakovima, ukrašena 

točkastim motivima i konveksno ispupčenim centralnim ukrasom. 

←Kranj-dvije nejednake, bogato ornamentirane langobardske "S" 

fibule, brončana narukvica s naglašenim završecima te križolika 

fibula od pozlaćenog srebra ukrašena pseudorovašenjem, nedostaje 

alamandinski uložak centralne ćelije. 

Sovinjsko brdo-mali Vrh kod Buzeta, u oštećenom grobu s prilozima u između → 

ostalih ističe se na lijevom ramenu znatno oštećena križolika fibula od bronce, 

nedostaje uložak centralne ćelije, na poleđini 

fibule sačuvan je fragment igle i ostatak 

tekstilne tkanine. 

← Sisak, Siscija-okolnosti nalaza nepoznate, 

ali vjerojatno s kasnoantičkog dijela Siscijskog groblja potječe križolika fibula 

od srebra s kružnim provincijalnim ornamentom, na poleđini sačuvana željezna 

igla s vidljivim ostatkom tekstilne tkanine. 

SLUČAJNI NALAZI FIBULA 

Solin, Salona-dva primjerka bez bližih podataka, jedna fibula od srebra s 

kružnim provincijalnim ornamentom i konveksno ispupčenim → 

alamandinom u centralnoj ćeliji, druga fibula je od bronce ukrašene 

dvostrukim crtama. 

←Dicmo, kod Sinja, srebrne fibule s ispupčenim almandinom u 

centralnoj ćeliji. 

Knin-okolica, moguće Knin ili Biskupija-fibule od srebra s nijeliranim 

rubovima, na poleđini srebrena igla sačuvana. → 

Vid, Narona kod Metkovića - srebrena fibula s ostacima pozlate, 

←nedostaje ležište za centralnu ćeiiju. 

Batočina kod Kragujevca-fibula od bronce s kružnim 

provincijalnim ornamentom. 

PRIVJESCI? APLIKE IZ GROBOVA I DRUGIH 

ARHEOLOŠKIH CJELINA 

Mihaljevići, kod Sarajeva-među grobovima 6. st. u ženskom 

grobu koji sadrži pored manjeg noža i fragmentirane bizantske fibule od željeza, ogrlicu 

od zrna tamne staklene paste i jantara s križolikim neukrašenim, nešto oštećenim 

privjeskom od bronce. 

Ćipuljić-Crkvina kod Bugojna, s oštećenog kasnoantičkog lokaliteta, potječe vjerojatno iz ostataka nadsvođene 

starokršćanske grobnice, srebrni križoliki privjesak, ukrašen crtama i kružnim provincijalnim ornamentom. 

Mijele kod Virpazara, u sklopu dijelom uništene nekropole, u ženskom grobu pored lunulastog para naušnica, 

narukvice, pređice itd., ogrlica od zrna staklene paste s križolikim neukrašenim metalnim privjeskom. 

Niš, Naissus-uz glavu spomenika cara Konstantina I pronađen je metalni skupni nalaz popraćen bakrenim novcem 

Konstantina I i Justinijana I, a među ostalim nakitnim predmetima izdvajamo brončanu iglu- pribadaču, u obliku 

stilusa, a na iglu je lančićem pričvršćena križolika brončana agrafa s obrubom centralne ćelije kojoj nedostaje 

uložak od staklene paste i brončani neukrašeni križ bez traga njegove funkcionalne namjene. 

118

Caričin grad, Justinijana Prima, kod Lebana-uz ulomke bizantske keramike 

pronađene su dvije križolike neukrašene aplike od bakra. 

SLUČAJNI NALAZI PRIVJESAKA? APLIKA... 

Solin-aplika, bronca, ukrašena samo kod gornjeg kraka prikazom ptice (goluba).→ 

Knin-okolica, aplika od bronce ukrašena samo povrh gornjeg krake prikazom ptice. 

Gornji Dolac kod Omiša-neukrašen križ od bronce ali nema indicija njegovoj 

funkcionalnoj namjeni, tj. vjerojatno nedovršen primjerak. 

Osor, Apsorus na otoku Cresu-nalaz križa od bronce neukrašen i oštećen veoma 

rustikalan primjerak. 

Barat kod Kanfanara-u ruševinama ranoromaničke benediktinske crkve sv. Petra 

nađena srebrna kapsula i u njoj srebrni križ-privjesak s kukom na lančiću, ne križu 

natpis PE'TRUS VOTUM SOL-VIT 

Istra, nepoznato nalazište-aplika neukrašena, od bronce, veoma rustikalan dvodijelni 

primjerak vezan zakovicom. 

Istra, nepoznato nalazište-križoliki privjesak od srebra, ukrašen nizom ispupčenja po rubovima s malom kukom. 

Ram, Lederata na Dunavu-križoliki privjesak od bronce, nepravilno oblikovan, ukrašen kružnim provincijalnim 

ornamentom. 

Srbija, nepoznato nalazište, križoliki privjesak od bronce, izuzetno veći primjerak, ukrašen kružnim 

provincijalnim ornamentom. 

KOPČE S KRIŽOLIKIM OKOVOM 

Brkač-Vrh kod Motovuna, u muškom grobu uz ostale priloge pronađena je masivna dvodjelna kopča od bronce, 

ovalna pređica ima profiliran trn sa znakom (imitacija monograma?) na proširenoj bati, vezana je pomičnim 

šarmirom za križoliko oblikovani okov, ukrašen kružnim provincijalnim ornamentom, završetak okova je 

vegetabilno oblikovan. 

Interpretacija nalaza prve skupine 

Razmotrimo li nalaze prve skupine bez oklijevanja se može naglasiti da je prstenje i pektoralni križevi proizvod 

kasnoantičkog i istočnorimskog zlatarstva, pretežno ukrašeni tzv. polikromnim stilom, a taj nema svoje ishodište 

samo na Crnom moru, nego i na istočnom Sredozemlju, odakle je u 5.st. dosegao Italiju, prema tome i na Jadransku 

obalu, svakako prije dolaska Istočnih Gota u Italiju krajem 5.st. 

Kako su Istočni Goti u Podunavlju još iz Atilina vremena poznavali i upotrebljavali nakit sa ukrasom polikromije, 

odnosno kloazonirane ukrasne oblike, izrađivale su zlatarske radionice u Italiji za vladajući sloj Istočnih Gota 

nakitne proizvode dijelom pod neposrednim utjecajem istočnogotskog stilskog htijenja, možda uz istočnogotsko 

sudjelovanje, pretežno kao stilske mješavine polikromnog ukras,ali ~o=ed toga tako~e~ kloazonirani nakit 

nezavisno od istočnogotskog ukrasa u Italiji udomaćenoj tradiciji. 

Dolazi.do miješanja oblika i stila. Takve su npr. lučne fibule blaga Desana, orlovake fibule iz Domagnana, 

četvrtasta kopča bogatog grobnog nalaza Aquasanta. 

Isto vrijedi za provinciju Dalmaciju: Han Potoci, Knin… 

Dok tri nalaza iz solinske okolice: Mravinci, Brda kod Splita i Kaštel Sućurac, potječu iz kasnorimskih radionica 

pod utjecajem istočnomediteranskog zlatarstva. 

Za prstenje s almandinima izrazita je analogija zlatni prsten s almandinom koji potječe s nalazišta Tortosa u Siriji. 

Datiran je u 4. i 5. st. kao istočnomediteranski nakit. 

Za pektoralne križiće koji su služili kao ženski nakitni primjerci sa namjenom amuleta ne postoje direktne veze, ali 

su vrlo bliski prstenovima pa se isto atribuiraju istočnorimskom zlatarstvu, a potječu sa izrazito starokršćanskih 

nalazišta. 

To je bitno naglasiti jer se polikromija često pogrešno povezuje s isključivo germanskim nosiocima. Za pektoralni 

križić s Raba koji je isto ženski nakitni privjesak u svrsi amuleta mogu se naći očigledne analogije istočnorimskog 

ili ranobizantskog stvaranja 6.st. u istočnom Sredozemlju. Za prsten Gala-Gacko nema neposrednih analogija 

prstenja, ali on se stilski uglavnom povezuje s križićem s Raba. 

Čini se da su pektoralni križ s Raba i prsten Gala-Gacko mogli biti importirani u 6. st., možda sa Sredozemlja, ali 

vjerojatnije potječu iz radionica negdje u urbanim aglomeracijama na Jadranskoj obali. U 6.st. još je tinjao 

kasnorimski način života, a nakon sloma istočnogotske vlasti pojačan je utjecaj istočnomediteranskih regija. 

119

U langobardskom vremenu vladanja na Apeninskom poluotoku djelovali su ranobizantski utjecaji, a u tom periodu 

se javljaju i najraskošniji primjerci zlatarstva rezervirani dakako za crkvenog vladara ili poglavara. 

Prstenje i pektoralne križeve ove skupine nađene na jadransko-podunavskom prostoru možemo determinirati kao 

kasnoantički nakit bez sumnje istočnomediteranskog zlatarskog porijekla bilo kao istočnorimski import, bilo po tim 

uzorima rađenim u romanskim radionicama na Jadranu ili da je rađen u ranobizantskim radionicama 

starokršćanskog Bliskog Istoka. Ne postoji billo kakav arheološki dokaz da su ovi nalazi proizvod germanskih 

zlatara. 

Interpretacija nalaza druge skupine 

Križolike skupine javljaju se još u kasnocarskodobnim kršćanskim grobovima, ali na rajnsko-mozelskom 

provincijalnom tlu. 

Na jadransko-podunavskom prostoru je pronađeno l2 nalaza ovih fibula s 10 nalazišta što je po broju nalaza 

svrstavan na drugo mjesto u Evropi, odmah poslije Italije koja do sada posjeduje 20 komada. Ovdje je obrađen 

materijal do 7.st. 

Križoliki primjerci privjesaka, aplika i agrafa na ovom području zastupljeni su sa 17 nalaza s 12 lokaliteta. Aplika u 

Italiji ima 200, a privjesaka i agrafa približno kao i ovdje. 

Kukasti križevi (crux gammata) pronađeni na nalazištima: Ptuj, Osijek (kukasto zaobljeni križ sa završecima u 

obliku životinjske glave s okom te očnim motivom po sredini križa) i Novi Banovci. Svi su ti pojedinačni nalazi 3. 

i 4. st. tj. kasnocarskog vremena, ali ih nije mooguće uže datirati. Dok fibule s običnim kukastim križem dijelom 

variraju u obliku i veličini sve su fibule sa završecima životinjskih glava prilično jednoobrazno rađene. Variraju 

samo .trane na koje su okrenute glave. Za kronologiju druge skupine nalaza, u prvom su redu u tom smislu značajni 

nalazi grobnih cjelina tj. zapravo 7 grobnih nalaza i jedan skupni nalaz. 

120

GEPIDI 

POVIJEST 

U doba ranog Rimskog carstva Germani su u razdoblju osnivanja prvobitnih plemena i plemenskih saveza. 

Zemljopisna baza s koje je počelo njihovo razmještanje je južna Skandinavija sa sjevernom Danskom i sjevernom 

Njemačkom. Do početka 2.st. iskristarizirala su se tri zajednička plemenska imena za Germane na prostoru Europe: 

Ingveoni, Istveoni i Hemioni. 

Kod skandinavskih Germana vrlo se rano pojavila slonost da napuste svoju sjevernu postojbinu. Tako tijekom 

2.st.pr.K. stižu na prostor ušća Visle različite skupine germanskih plemena. Oko sred.1.st.pr.K. javljaju se Goti iz 

Gotlanda, a u 2.pol.2.st. pojavljuju se Gepidi i Heruli iz prostora južne Švedske. 

Nakon ove prve faze razmještanja i pregrupiranja, germanska se plemena, počevši od 2.pol.1.st. smiruju i žive u 

relativno ustaljenim boravištima sve do sred.2.st. Tada ponovo započinje opće kretanje i to preseljenjem Gota s 

donje Visle na sjevernu obalu Crnog mora. Pojedini istraživači smatraju da se preseljenje Gota vrši pod pritiskom 

njihovih sunarodnjaka-Gepida. Nakon konsolidacije Gota, oni počinju napadati Rimsko Carstvo, ali su 269. 

doživjeli poraz pa se tada prilikom povlačenja okreću k najbližim susjedima i napadaju njihove naseobinegepidske, 

vandalske i burgundske. Pod vodstvom kralja Eastida, Gepidi se povlače u Karpatski bazen. To se 

odigrava u 3.st. Sve do dolaska Huna žive sjeverozapadno od Dacije, na rubu Karpata, u dolinama i nizinama rijeka 

Tise-Šamoša-Krasne. 

Kad su 375. Huni provalili kroz Vrata naroda i dalje na zapad, Gepidi su bili jedini narod u zatvorenom 

Karpatskom bazenu na koji su se Huni mogli sručiti. Pri tome su se služili gotskim plemenima koja su potpala pod 

njihovu vlast. Huni su izvršili napad iz dva pravca: sa sjevera iz Galicije i sa jugoistoka kroz jedan od karpatskih 

prijevoja. To se odigralo 418. Huni su tada pokorili gepidsku državu i tako su uklonili posljednju prepreku da 

zavladajuPodunavljem i Karpatskom dolinom. 

Gepidi su kao hunski vazali imali svoje teritorije pod nadzorom svojih kraljeva. Huni se na taj prostor nisu 

naseljavali. Kraljevi i plemenski prvaci Gepida postali su sada oslonac dvorske hijerarhije koju je Atila razvio 

došavši na vlast 443. Nakon što se tada nebrojeno velik gepidski narod, zajedno sa svojim omiljenim vladarom 

Ardarikom stavio na stranu Huna, oni su proširili svoju vlast na prostor koji su napustili Vandali, u dolinu Sajo- 

Hernad u sjevernoj Sedmogradskoj i u dolinu Šamoš-Veliki Šamoš. 

Nakon smrti Atile 453. dolazi do stvaranja antihunske koalicije. Dodatni razlog stvaranja koalicije bilo je 

nedolično ponašanje Atilinih sinova, koji su uspostavili skoro robovlasnički odnos prema vazalnim narodima. 

Gepidi su u to vrijeme predstavljali jedinu silu koja je bila sposobna okupiti male narode na ustanak protiv Huna. 

Organizator ustanka, gepidski kralj Ardarik, je među vladarima podjarmljenih naroda na hunskom dvoru zauzimao 

najugledniji položaj, jer je stekao posebno povjerenje i naklonost Atile. 

U ustanku se najprije odigralo nekoliko manjih bitki, da bi 454. došlo do odlučujuće bitke na rijeci Nedao. 

Pokoreni su narodi odnijeli uvjerljivu pobjedu nad Hunima i plemenima koja su im ostala vrijedna. Borba se je 

povela protiv Atilinog najstarijeg sina Elaka, koji je poginuo zajedno s 30 000 ratnika (Jordanes). Na strani Gepida 

borili su se Istočni Goti, Heruli, Svevi i glavnina Skira i Rugijaca. Na strani Huna su bili Sarmati, Alani i 

Zemandri, te manji dio Skira i Rugijaca. Prava lokacija rijeke Nedao nije do danas utvrđena. Jedna grupa 

istraživača, na čelu s C.Diculescuom smatra da je to rječica Nadelu u Banatu. 

Gepidi su sada proširili svoju vlast nad cijelim teritorijem nekadašnje rimske provincije Dacije i stvorili su moćnu 

državu pod imenom Gepidija. Njena granica na zapadu je bila Tisa. Gepidi tada nisu zauzeli međurječje Dunava i 

Tise. Vjeruje se da su to učinili Skiri oko 454., ali su se tu zadržali veoma kratko, svega 15ak godina. Oni su 

napadnuti od strane Istočnih Gota, pa zajedno s Odoakrom kreću u Italiju 470. 

Međutim, godinu dana prije, 469., na rijeci Bolia došlo je do sukoba između Gepida i njihovih saveznika Rugijaca, 

Skira i Sarmata s jedne i Istočnih Gota s druge strane. Goti su pobijedili pa je došlo do novih pomicanja 

germanskih plemena prema zapadu. Skiri odlaze u Italiju, a njihove pozicije zauzimaju Sarmati. No vrlo brzo su i 

oni napadnuti (472.), također od strane Istočnih Gota koji su se ujedinili pod Teodorikom. Sarmatski kralj Babai 

(?) je pogubljen, te se nakon ovog poraza prostor međurječja Dunava i Tise dobrovoljno priključuje pod okrilje 

Gepidije. 488. Sarmati zajedno s Gepidima pokušavaju osujetiti planove Istočnih Gota, koji kreću u Italiju, ali im to 

ne polazi za rukom. 

121

Pod vlast Gepida 473. potpada Pannonia Secunda, ali nakon kratke bizantsko-gotske vlasti 504-536., ona je 

ponovno u njihovim rukama. U njihove okvire 539-551. ulazi i sjeverna Mezija te Dacija Ripensis. Zbog kršenja 

nagodbe Konstantinopolis više nije plaćao danak gepidskim kraljevima (plaćen svake godine od Ardarika do 

Elemonda). Danak su ponovno počeli plaćati nakon iseljenja Gepida s područja južno od Dunava, za vladavine 

Turisinda. 

Nakon 536., rezidencija gepidskih kraljeva je Sirmium. Tu je arijanski biskup imao svoje sjedište. Posljednji 

gepidski kralj Kunimund pokušao je ovdje uvesti vlastiti lik na novcu. 

U sastavu gepidske države stanovništvo međurječja Dunava i Tise proživjelo je miran period, bez ratova i većih 

osvajanja, koji je trajao gotovo osamdeset godina, od 473. do 547. odnosno 551. 

Situacija se počela mijenjati tek kad su se 536. Langobardi na zahtjev Bizanta spustili u Pannoniu Primu, Valeriju 

i Norik, te su na taj način postali neposredni susjedi Gepida. Godinu dana poslije u sjeverozapadnim dijelovima 

Gepidije izbili sukobi s Langobardima. Oni će trajati neprekidno sve do konačnog uništenja gepidske države 567. 

Do prvog ozbiljnog okršaja došlo je 551., u predjelu koji je poznat pod nazivom “Campus” ili “Feld” tj. u 

sjevernom dijelu između Dunava i Tise, oko Szegedina. 

Nasuprot sjevernim krajevima, u južnim i istočnim dijelovima Gepidije, uključujući i južnu Bačku, život je još 

neko vrijeme tekao normalnim tokom. Inače, na prostor Bačke, koja se nalazila duže vrijeme u sklopu gepidske 

države, nije došlo do intenzivnijeg naseljavanja Gepida. Izgleda da je Tisa u to vrijeme, ako ne politički onda 

etnički bila granica Gepida, jer su zapadnije postojale samo manje koncentracije doseljenog stanovništva i to u 

blizini rijeke. Istvan Bona kaže da su Gepidi zbog efikasnije obrane svoje zapadne i sjeverne granice ostavljali kao 

puste, nenaseljene zone. 

Sukob Gepida i Langobarda je s vremenom postajao sve izraženiji, posebno stoga što je Bizant upleo svoje prste. 

Između gepidske i langobardske vladarske kuće izbila je velika mržnja, zbog krvne osvete i nanijetih uvreda. 

Langobardi su uvidjeli da sami ne mogu slomiti gepidski otpor pa sklapaju savez s Avarima. Gepidi su napadnuti 

iz dva pravca, sa zapada od Langobarda i sa istoka od Avara, te su 567. podlegli. U tim borbama poginulo je 

mnoštvo gepidskih ratnika, na čelu s kraljem Kunimundom, dok su ostali prebjegli u Bizant ili su se pokorili 

osvajaču. Gepidska je država prestala postojati. 

Godinu dana poslije, Langobardi se sele u Italiju jer ne mogu izdržati pritisak svojih novih susjeda-Avara. Zajedno 

s njima odlaze i grupe gepidskog stanovništva, posebno zato što se posljednja gepidska princeza udala za 

langobardskog kralja Alboina. 

Prostor gepidske države pripao je Avarima, a jedino je Srijem pripao Bizantu. Bizant i Avari su sklopili sporazum o 

nenapadanju pa kad je došlo do sukoba nastradali su Gepidi. Teofilakt piše da su bizantski izviđači pogubili 30 000 

Gepida koji neočekijući borbe uživali u svetkovinama. 

Naselja Gepida koja su bila pod avarskom vlašću nekad su preseljavana, bilo iz ekonomskih ili nekih drugih 

razloga. O prisustvu Gepida u Bačkoj možemo govoriti još krajem 6.st. i u 1.pol.7.st., a na to upućuju ranoavarske 

nekropole u Nadrljanu i Bačkom Petrovom selu. Broj Gepida se neprestano smanjivao. Ono malo što ih je ostalo 

raspršilo se po širokom prostoru srednje, južne i jugoistočne Europe, te se asimiliralo u novopridošlo stanovništvo. 

IZVORI ZA GEPIDE 

MENANDAR PROTEKTOR (govori o uništenju Gepida i bizantskoj pomoći Avarima) v. Izvori za Avare 

TEOFILAKT SIMOKATA (govori o ostacima Gepida pod avarskom vlašću) v. Izvori za Avare 

TEOFAN v. Izvori za Avare 

OSTAVŠTINA GEPIDA 

U arheološkim radovima Gepidima nije dodijeljena dolična pažnja pa “gotsko shvaćanje” djela Gepida još uvijek 

ima jake korijene. Naime djelo i blago Gepida se vrlo često pripisuje Gotima, jer neprijateljske gotske kronike 

imaju i danas negativan učinak u prosuđivanju. Pobjeda na rijeci Nedao im se osporava kao i predivno blago 

Szilagysomlyo, te najljepša nalazišta groblja Apahida i Gava, te se pripisuju Gotima. U odnosu na istočnogotsko 

kulturno dobro, gepidsko je skromnije zbog sjedilačko-ratarskog života (stočarstvo). 

122

Jedina kategorija nalaza iz vremena Huna je grupa bogatih ženskih grobova, koji se dokumentiraju prilozima 

velikih plosnatih fibula, raskošnih ukosnica i prstenja, kao i zlatnih poliedarskih naušnica, metalnih ogledala, 

ogrlica, vrčeva i čaša. To su nalazišta: Maklan, Mađ, Tiszalok, Szekely, Balsa, Barabas iz područja gornje Tise. U 

tom prostoru naišlo se na neobično velik broj novca Arkadija, Teodozija II, Valentinijana III i Marcijana. Navedeni 

ženski grobovi tvore jednu veliku, geografski dobro ograničenu nalazišnu grupu. Razlike između pojedinih komada 

nakita nisu velike, iako potječu iz različitih radionica. 

470ih se cijeli gepidski narod povlači prema jugu, dok se gepidska groblja iz doba Merovinga nalaze istočno od 

Tise. Oni se pripisuju dvjema tipovima: 

• velika, nalik selima, gdje se najmanje stoljeće koristi polje grobova ( i niti jedan od njih nije u potpunosti 

istražen) 

• karakteristična mala gepidska groblja nalik pojedinačnim seoskim dvorištima. 

Seoska varijanta poznata je preko groblja kod Sente, dok su mala dvorišna groblja poznata iz Szorega i okolice 

Kizsombora. Temeljna svojstva ostaju nepromjenjena i u doba Merovinga. Radi se o tzv. grobljima u nizu, koji 

imaju korjene još u vlastitoj istočnogermanskoj tradiciji, te u sarmatskoj tradiciji. Nažalost, većina grobova je još u 

davna vremena uništena tj. opljačkana. Jedan ženski grob iz 6.st. otkriven je 1929. kod Subotice. Pokojnica je oko 

vrata imala sarmatski amulet (imitacija rimskog novca), što govori o vezi Gepida i Sarmata. Gepidsku pripadnost 

grbova u Srbobranu je teško potvrditi. Tu je pored uobičajnih priloga (posuda, pršljena, noža i pređice) nađen i 

jedan stakleni riton. Daljna iskopavanja vršila su se na lokalitetu Čik kod Bačkog Petrovog sela. I ona daju tek 

neke podatke o životu Gepida na ovom prostoru do pojave Avara. Nekolicina ženskih grobova, otkopana je u 

okviru veće avarske nekropole iz 7.st. u Nadrljanu. Na prostoru središnje Vojvodine (Šajkaš) nađen je na 

lokalitetu Mađarsko groblje kod sela Lok fragment ukrašen ornamentom gusto postavljenih rombova izrađenih u 

tehnici utiskivanja, što opet ne daje sto posto sigurne podatke. 

Skandinavske fibule izrađene u tzv. zvjerinjem stilu dospjele su za vrijeme Merovinga do Gepida i zajedno s 

fibulama Langobarda dobro su poznate. Pri kraju vladavine Gepidi preuzimaju luksuzne orlovske kopče. Gepidi su 

izrađivali i velike ukosnice od plemenitog metala u svojim radionicama, a ono što je karakteristično za njihove 

proizvode je krimsko-gotski utjecaj-jedan od razloga što su se djela Gepida često pripisivala Gotima. 

Proizvodi lončarsva tehnički su bili dobro izrađeni. Karkateristična je romboidna žigosana dekoracija te dobro 

uglačane posude koje se mogu razlikovati po radionicama. 

Narastao je i broj nalazišta koja upućuju na oružje i nošnju. Tako su plemići nosili šljemove tipa Narona- 

Baldenheim i štit sa zlatnim zakovicama. Novim iskapanjima njihov se broj nije povećavao što govori da štitovi 

plemića u kasnogepidskom društvu nisu bili od velikog značaja. Upotrebljavali su i spate, strijele i koplja u obliku 

lovorovog lista. 

Otkrivanje spomenika kasne dvorske aristokracije očekuje se u prvom redu kod iskapanja Sirmiuma. Jedan 

grobovima obilježeni naseljeni kontinuitet mogao bi biti promatran samo na desnoj obali Tise. 

NALAZIŠTA: 

Novi Banovci, Srpski Krstur, Beograd, Boćar, Jakovo-Kormadin, Batajnica, Subotica, Srbobran, Bačko Petrovo 

Selo, Nadrljan, Lok-Mađarsko groblje… 

Sentes-Kokenicug na Kerešu, Dunafoldvar, Šentes-Nagihegi u Potisju, Kišombor, Šenteš-Berekhat, Mozoband, 

nekropola Kistelek… 

BLAGO SZILAGYSOMLYO 

Nakon što su gepidski plemići primili vijest o napadu Huna, oni skrivaju svoje blago. Netočno je ovo blago, a 

posebno ono iz Szilagysomlya dovoditi u vezu s dacijskim “transilvanijskim” Gotima. Naime, drevne granice 

Dacije su istočno od Szilagysomlya i još dalje na istoku iza dva velika gorska lanca u području današnjeg Cluja, 

nekadašnje naseobine Zapadnih Gota. 

Istočna kulturna strujanja, posebno ona s Ponta i iransko-prednjeazijska odigrala su važnu ulogu, pored groblja 

Apahida za datiranje nalazišta zlata Szilagysomlyo i Pietroasa koja tvore jedan zajednički kulturni horizont. 

123

NALAZIŠTA-GEPIDI 

MAĐARSKA 

Szentes-Kokenicug na Kerešu 

Szentes-Nagyhegy u Potisju (nekropola) 

Szentes-Berekhat (nekropola) 

Dunajfoldvar 

Kiszombor (Kišombor, mala dvorišna nekropola) 

Mozoband 

Kistelek (nekropola) 

Hodmezovasarhely-Gorzsa 

Hosdmezovasarhely-Kishomok 

Tiszaderzs-Dulodomb 

Szoreg (mala dvorišna nekropola) 

Grupa bogatih ženskih grobova iz vremena Huna (velike plosnate fibule, raskošne ukosnice, prstenje, zlatne 

poliedarske naušnice, metalna ogledala, ogrlice, vrčevi, čaše)-nalazišta: Maklan, Mađ, Tiszalok, Szekely, Balsa, 

Barabas iz područja gornje Tise. Gepidska groblja iz doba Merovinga nalaze se istočno od Tise. 

SRBIJA 

Batajnica (šljem na provjesla, mač, koplje, umbo od štita, dijelovi konjskih žvala, glinena posuda, kraj 5., 

1.pol.6.st.) 

Senta-Jedličko Naselje (kopča s ovalnom pređicom i trnom, prijelaz iz 5. u 6.st.) 

Senta-Mala Batka (češalj s dva reda zubaca, prijelaz iz 5. u 6.st.) 

Jakovo-Kormadin (nekropola u upotrebi 535-567., 82 groba) 

Bočar-Pesak (oko 70 grobova) 

Kamenovo-Međa (dva groba) 

Kuzmin (gepidska posuda iz uništenog groba, možda langobardska) 

Beograd, Gaj, Dubranica, Zemun, Belegiš, Kamenovo, Donji Milanovac, Aradac… 

VOJVODINA 

Novi Banovci (langobardska fibula oblika slova E, možda u upotrebi Gepida, 6.st.) 

Kovin (dio okova kopče s orlovskom glavom, pripadao uništenom, vjerojatno gepidskom grobu, poč.6.st., gepidski 

i sarmatski grobovi) 

Srpski Krstur (dvije lučne fibule, zlatni prsten, poč.6.st.) 

Subotica (lučna fibula rađena tehnikom lijevanja s rovašenjem, rano 6.st.) 

Rakovac-Stručica (djelomično uništena nekropola, spata od kovanog čelika, fragment okova korica, 5.st.) 

Nadrljanu (avarska nekropola iz 7.st s nekoliko ženskih gepidskih grobova) 

Subotica (jedan ženski grob, 6.st.) 

Čik kod Bačkog Petrovog Sela, Bačko Petrovo Selo, Adorjan, Neštin, Srijemski Karlovci, Srijemska Mitrovica, 

Lok-Mađarsko groblje, Srbobranu (možda)… 

S.Karlovci-Rovine (uništena veća nekropola, lijevana lučna fibula, kraj 5.st., pripada nakitnoj grupi Karavukovo) 

Istočni Goti ili Gepidi 

Novi Banovci (dvije brončane lijevane lučne fibule, kasno 5.st.) 

Donji Petrovci (naušnica od finog zlata, grozdolikog tipa, prijelaz iz 5. u 6.st.) 

S.Mitrovica-Puškinova ulica (ženski grob iz kasnog 5. ili ranog 6.st., srebrne lučne fibule) 

Zmajevac (dva ukrasna okova, zlatnik Teodozija II., 5.st.) 

DJELA O GEPIDIMA 

Csallany: Gepidi u Mađarskoj 

H.Sevin: Gepidi 

D.Dimitrijević: Jakovo-Kormadin 

124

GEPIDSKA NEKROPOLA KORMADIN KOD JAKOVA 

Lokalitet Kormadin nalazi se jugozapadno od sela Surčina, na mjestu gdje cesta skreće k selu Jakovo. Južno od tog 

puta nalazi se područje Kormadin. To je blago uzvišenje koje dominira močvarnim terenom i nalazi se uz potok 

Galovicu. 

1902. povjerenik AM u Zagrebu, Ante Poturić, prvi je na ovom terenu otkrio prapovjesni lokalitet. Iste godine on 

vrši manja iskopavanja i otkriva bogato eneolitsko naselje, te spominje da se tu nalazi još jedna recentnija 

nekropola. Istraživanja su nastavljena 1903. (tri kostura) i 1904. (Brunšmit na čestici zvanoj Šarkina zemlja 

pronašao je grob s kosturom i prilozima, na istoj parceli A.Poturić iskopao više grobova s kosturima, neki imali 

priloge). Od 1904. do 1905. istraživanjima rukovodi Brunšmit (istražio je 29 grobova, s kosturima djece i odraslih 

oba spola, a uz njih su se nalazili i prilozi). Nakon toga radovi su prekinuti na duže vrijeme. U periodu 1905-1956. 

lokalitet je pretrpio veća oštečenja. Za vrijeme prvog svjetskog rata lokalitet je oštećen kopanjem vojnih rovova, a 

zatim i kao ilovište te je tako u potpunosti nestao sjeveroistočni i istočni dio lesne uzvišice. Prilikom tih radova 

nalažen je materijal prapovjesnog naselja, a i velik broj ljudskih kostura s prilozima, svi nadeni predmeti su propali. 

Pri pripremanju zemlje za izradu opeka na parceli ciglane nađeno je šest grobova (pet s prilozima) orjentacije istokzapad 

s glavom na zapadu, čiji se inventar nalazi u Vojvođanskom muzeju. 

Identificirana su dva muška i dva ženska groba, dok su dva neodređena. 

Osnivanjem narodnog muzeja u Zemunu 1955. započinju nova istraživanja. Istraživanja su bila zaštitnog karaktera, 

vršio ih je Narodni muzej u Zemunu u tri kampanje (2-14.10.1956., 10-30.6.1957., 30.6.-28.7.1958.-najveća 

istraživanja). 

OPĆE KARAKTERISTIKE NEKROPOLE 

Ne radi se o nekropoli na redove već o običaju sahranjivanja pokojnika u većim grupama. Ovakav način 

sahranjivanja odgovara običaju koji se javlja od 5.st. kod germanskih plemena, a naručito je rasprostranjen tijekom 

6. i 7.st., dok se u 8.st. postepeno gubi. Nekropole se obično sastoje od većih i manjih grupa grobova, koje su 

međusobno odjeljenje. U okviru jedne grupe sahranjuju se pripadnici jedne porodice, u sredini je muški grob s 

obilnijim prilozima. To je grob glave porodice, a pored njega je u pravilu ženski grob sa bogatijim prilozima, 

naručito nakitom luksuznije izrade-dakle njegova žena. A često i poneki 

dječji grob. Oko njih, u manjim grupama nalaze se siromašniji muški i 

ženski grobovi, vjerojatno njegove neudate sestre i mlađe braće, te 

pratnja i posluga. Grobovi posluge često su bez ikakvih priloga. 

Svi grobovi su bili direktno ukopani u kulturni sloj eneolitskog naselja u 

jednostavnim grobovima koji zbog karaktera sloja nisu mogli biti uočeni. 

Tragova grobne arhitekture ili sanduka nije bilo. Dubina grobova varira 

od 0,85 m do 1,80 m. 

Položaj kostura je uglavnom u ispruženom stavu s glavom prema sjeveru 

ili istoku. Postoji mogućnost da se ovdje kriju ostaci starogermanskog 

rituala sahranjivanja u pravcu sjever-jug s pogledom ka sjeveru dok je 

pogled prema istoku kršćanski ritual. Kod većine kostura ruke su 

prekrižene nad zdjelicom ili ispružene uz tijelo. Položaj ruku prekriženih 

nad zdjelicom redovna je pojava na germanskim nekropolama iz perioda 

seobe naroda i indicira na kršćansku pripadnost pokojnika, međutim to ne 

mora biti pravilo. 

Svi su kosturi bili orjentirani u pravcu istok-zapad s glavom na zapadu. 

Neki arheolozi smatraju da je ritual pokapanja pokojnika u smjeru istokzapad 

s licem prema istoku kršćanski ritual, koji među istočnogermanska 

plemena prodire u doba cara Konstancija i Valensa preko arijanskog 

biskupa Wulfile. Germani su ovaj način sahranjivanja vrlo lako i brzo 

prihvatili pa se smatra da su oni već imali takvu tradiciju sahranjivanja 

koja je imala svoj korijen u solarnim kultovima latenodobnih kultura. Na 

taj način može se objasniti česta pojava solarnih simbola u vidu 

koncentričnog kruga s točkom na nakitu i opremi. 

125

TIPOLOŠKA ANALIZA NALAZA 

Zbog lakšeg pregleda priloge prema njihovoj namjeni razvrstavamo u tri glavne kategorije: 

1. oružje 

2. nakit i ukrasni predmeti 

3. predmeti upotrebnog karaktera 

1. ORUŽJE 

Oružje u germanskim nekropolama spada među rijtke priloge i nalazi se samo u grobovima ratnika. 

MAČEVI luksuznije izrade i od trajnijeg materijala (damascirani čelik) predstavljali su predmet 

nasljeđivanja te su rijetko stavljani u grobove. 

a) mač tipa Behmer Döhner III-germanske spathe koji se okvirno datira od 2.pol.5.st. do 

sred.6.st. Ovaj tip mača razvio se od dugog latinskog mača, a Goti su ga preuzeli od sarmatskoalanskog 

kulturnog kruga na prostoru Ponta. Odatle su ga tijekom hunskog prodora prenijeli u 

Europu gdje se javlja u grobovima germanskih starješina na alemanskim nekropolama. Česta su 

pojava na nalazištima Podunavlja. 

b) za nas su najvažnije željezne spate nađene u Srijemu, Zemunu, Srijemskoj Mitrovici i jednoj iz 

kneževskog groba iz tumula na Bekić-salašu kod Batajnice, koje su se sve pripisivale Istočnim 

Gotima ili Gepidima. Gotski primjerci češće su rađeni od damasciranog čelika s raskošno 

ukrašenom drškom, dok su gepidski sasvim jednostavni i neukrašeni. 

c) mačevi tipa Palaš s uskom jednosječnom oštricom i drškom, pripadaju nomadskom 

kulturnom inventaru. U Europu su prvi put dospjeli s Hunima, a kasnije se masovnije 

javljaju u avarskim nekropolama. Ukoliko su njihovi nosioci bili Germani sigurno je ova 

vrsta oružja kod njih najranije primljena pod utjecajem Huna u vrijeme njihove 

dominacije (418-454.), a možda čak i u vrijeme prodora Avara. 

← VRHOVI KOPLJA - zastupljeni su u tri primjerka. Ovi primjerci pripadaju tipu lakog 

koplja, koje je služilo za bacanje i bilo je omiljeno oružje Gota, Gepida i drugih 

germanskih plemena tog vremena. Oblika su lovorovog lika s kraćim tuljcem na za 

nasadivanje na drvenu dršku. Ovakva koplja nalažena su na alemanskim i franačkim i 

česta su i na gepidskim nekropolama na prostoru Mađarske i datiraju se u 6.st. 

STRELICE-su prilično čest prilog germanskih ratničkih grobova. Obično se nalaze u 

grupama od više komada u predjelu šake ili lakta, pored butne kosti i 

zdjelice. 

a) vrh strelice tipa lovorovog lista s tuljcem smatra se karakteristično 

germanskim i bazira se na antičkim tradicijama. On se najčešće javlja na 

germanskim nekropolama zapadne Europe, dok je u Podunavlju znatno rjeđi. 

b) ostali primjerci romboidnih, trapezoidnih, oblika harpuna i trobridne nisu 

germanskog, već stepsko-nomadskog porijekla i vrlo su često nalažene sa 

strelicom oblika lovorovog lista te se zajedno s njom nalaze u germanskim 

grobovima na nekropolama srednjeg Podunavlja. Ovi tipovi strelica su nešto 

mlađi i datiraju se u vrijemem poslije prodora Huna u ove krajeve. Ovo se 

naručito odnosi na trobridne strelice koje vode porijeklo od grčko skitske 

trobridne strelice. 

TOBOLAC-sačuvan je samo koštana pločica 

NOŽEVI-željezni noževi u grobovima oba spola 

126

2. NAKIT 

FIBULE S POVIJENOM NOGOM-imaju porijeklo u srednjelatenskoj fibuli. Gepidi je 

preuzimaju od Sarmata, kod kojih je ovaj tip fibule bio rasprostranjen već od 1.st. Gepidi 

su konzervativno ustrajali na njenom arhaičnom obliku. 

CIKADA FIBULA-porijeklo je pontsko i možemo pratiti njen razvoj iz južne Rusije u 

Mađarsku, gdje se najčešće javlja, dok je na zapadu rijetka. 

Najveći procvat doživljava u 4. i 5.st., poslije 500. nestaje. Datiraju se od 400. 

do 500. Brončana cikadna oštećena fibula iz groba 2. je degenerirana fibula iz 

6.st., ukrašena rombovima (karakteristika Gepida). 

LUČNA FIBULA S KRIŽASTO POSTAVLJENIM LUKOVICAMApripada 

istočnogotsko-gepidskom kulturnom krugu. Ona čini prijelaz s fibule s 

povijenom nogom, preko limene fibule s lepezastom glavom ka razvijenijem 

tipu fibula s romboidnom nogom i polukružnom glavom s pet lukovica. To je 

tip lučnih fibula ukrašenih rovašenjem. Glavni ukras su rombovi 

što je gepidska karakteristika, ali ima i spirale i almandine, a nekad 

i životinjske glave (Boćar, Novi Banovci, Srpski Krstur, Jakovo, 

Subotica, Srijemski Karlovci, Beograd). 

←FIBULA TIPA HAHNHEIM-fibule ovog tipa su gotske s motivom akantusovih 

izdanaka, romboidnom nogom, sa životinjskom maskom, i efektom pozlate s 

almandinskim ulošcima te ornamentalnim motivom u niello tehnici. Sve to upućuje na 

njeno pontsko porijeklo. Motiv akantusa je na starijim primjercima 

izveden u dubljem reljefu, a na mlađim prelazi u površinski urezanu 

spiralnu lozicu. 

PREĐICE-nalazimo ih u gotskim nekropolama Italije i Španjolske, tako 

i u langobadskim grobovima. Pređica iz groba 12 se po obliku 

mehanizma za zakopčavanje i. skromnijoj ornamentici u vidu niza 

ugraviranih uboda, datira u 1.pol.6.st. 

ZAKOVICE-javljaju se u uskoj vezi s pređica. Mogu biti brončane, srebrne i željezne. 

NAUŠNICE-omiljeni nakit kasne antike i velike seobe naroda, nađene su na Kormandinu u malom broju. 

Naušnica s kockastom jagodom, izlivena zajedno s karikom veže se za kasnoantičke uzore i nije karakteristična za 

germanske nalaze kao što je to poliedarska naušnica. 

Zlatne naušnice s poliedarskom jagodom pokazuje oznake razvijenog tipa i datiraju se u 1.pol.6.st. 

OGRLICE I PERLE-nađene su u dječjim i ženskim grobovima. Na ovim ogrlicama javljaju se perlice raznih 

oblika: male perlice od staklene paste, perle okruglog oblika, izdužene, poliedrične i bikonične perle. Osim toga 

nađene su dvije perle od staklene paste u obliku cvijeta s pet latica. Nađene su još dvije ukrasne perle, jedna od 

kalcedona, a druga od kamena pješčenjaka. Perle od staklene paste u obliku cvijeta vezuju se za kasnu antiku i nisu 

za nas od većeg značaja. Perlice od dragog kamenja karfiola, kalcijuma i kalcedona masovna su pojava na 

sarmatskim nekropolama Potisja i srednjeg Podunavlja, a datiraju se u 1.i 2.st. 

Česte su u gepidskim grobovima, a u manjem broju i u istočnogotskim. 

Uz ogrlice javljaju se i privjesci; koji često znaju biti vrijedan umjetnički rad, a po svojim tipskim odlikama oni 

se mogu vezati za kulturni krug germanskih naroda. 

Privjesak iz groba 10. stožastog je oblika i od brončanog lima, a oblik mu se 

vezuje za znatno starije autohtone elemente. 

Novac u funkciji nakita nađen je samo u sklopu ogrlice u ženskom grobu 5. To 

je očuvani solid Anastazija I (491-518.) koji je uz donji rub probušen te 

nanizan. 

127

KOPČE-zadebljan trn, ovalna alka, polukružna okovna pločica 

UKOSNICE-Jakovo, Boćar 

3. PREDMETI UPOTREBNOG KARAKTERA 

Češljevi-od kosti, s jednim ili dva reda zubaca opće su 

kulturno dobro kasne antike i čest nalaz na germanskim 

nekropolama. Javljaju se u grobovima oba spola, a česti 

su i dječjim grobovima. 

Prema ornamentalnim motivima mogu se podijeliti u 

dvije grupe: 

• -češljevi s geometrijskim motivima, izvedeni 

kombiranjem raznih pravocrtnih elemenata 

• -češljevi s ornamentikom koncentričnih krugova s 

ubodom na sredini i nizom polulunastih ureza. 

Za dvorede češljeve smatra se da vode 

porijeklo iz kasnoantičke materijalne kulture, a 

germanski su svijet prodrijeli posredstvom Ponta i južne Rusije. 

← Od ostalog toaletnog pribora nađena je jedna kozmetička ili kultna ŽLIČICA u grobu br.5. 

PRŠLJENOVI-razlikujemo dvije vrste pršljenova: 

-obične keramičke, bikoničnog oblika 

-luksuzne, u obliku perlica velikih dimenzija koji imaju samo simbolično 

značenje. Nalazimo ih u ženskim grobovima. → 

KRESIVA I KREMENI-česti su u muškim grobovima. Nošeni su ili obješeni o 

pojasu ili u kožnim torbicama ili u drvenim kutijama. Po pravilu su kresiva popraćena s 1-5 kremenih 

kamenčića (često su to prapovjesni artefakti u sekundarnoj upotrebi). 

POSUDE OD KERAMIKE I STAKLA-vrlo su rijetke na ovoj nekropoli. 

Nađena je samo jedna staklena posuda u dječjem grobu br.3. (→) i dvije 

keramičke posude u grobovima br.1. i 12. 

Staklene posude u grobovima su vrlo rijetke, dok su na franačkim nekropolama 

merovinškog vremena masovna pojava. 

ZAKLJUČAK 

Krajem 5. i u 1.pol.6.st. na teritoriju Pannonie Secunde 

duže ili kraće zadržavali su se Istočni Goti, Gepidi i 

Heruli, te je pitanje kojem je narodu pripadala ova 

nekropola. 

S obzirom na zemljopisni položaj bilo bi logično 

očekivati da je herulska, ali pošto ne raspolažemo 

materijalom sigurne herulske provincijencije pomoć 

tražimo u pisanim izvorima. Naime, pisani izvori 

opisuju Herule kao izrazito ratnički narod, dok arheološki nalazi na ovoj nekropoli 

pokazuju da se ovdje radi o narodu koji se bavio zemljoradnjom i stočarstvom. 

Predmeti s nekropole su proizvod domaće radinosti jedne sredine, te nema 

miješanja elemenata što bi mogli očekivati kod Herula koji su bili poznati po 

pljačkanju. Nadalje nalazi pokazuju da se ovdje radi o jednom dubljem 

kršćanskom supstratu. 

Dakle, ovdje se radi o ili o Gepidima na koje ukazuju i tri deformirane lubanje ili o 

Istočnim Gotima. No nalazi nisu tipični za Istočne Gote. 

Nekropola je najvjerojatnije nastala nakon povlačenja Gota iz Srijema (535.), a ne 

u vrijeme prve gepidske kolonizacije, jer se veći dio predmeta vezuje za 1.pol.6.st., 

a ne za kraj 5.st. Prema broju do sada otkopanih nalaza sahranjivanje na ovoj 

nekropoli moglo se vršiti sve do 567., odnosno sve do gepidske katastrofe. 

128

LANGOBARDI 

POVIJEST Langobardi su zanimljivi jer su zadnji germanski narod koji se pojavio na prostoru bivše 

Jugoslavije, u vrijeme kad je bizantska vlast u stalnom opadanju i u nemogućnosti da im se suprotstavi (kao 

nekoliko desetljeća ranije Gepidima i Istočnim Gotima). 

Povezanost s ovim prostorom možemo pratiti od poč.6.st., od vremena kada naseljavaju predjele između Dunava i 

gornje Tise. Iz svoje prapostojbine na prostoru oko Rajne, Vezera i Nekera, Langobardi se tijekom 4. i 5.st., 

najprije spuštaju u Moravsku, a nešto kasnije i u donju Austriju. Poslije pobjede nad Herulima zauzimaju predjele 

između Dunava i gornje Tise. To je vrijeme kada su okruženi Bavarcima i Tirinžanima na zapadu i Gepidima 

jugoistoku, s kojima su u stalnim sukobima. Sukobe raspiruje i Carigrad u želji da pomoću novih saveznika što više 

oslabi ojačalu gepidsku državu. Ti sukobi prerastaju u pravi rat u trenutku kad car Justinijan I. 546. zvanično s 

Langobardima sklapa savez pa oni naseljavaju oblasti sjeverozapadne Slavonije i sjeverozapadne Vojvodine. Tada 

ili koju godinu kasnije počinje skoro dva desetljeća duga langobardska okupacija rimske provincije Savije. 

Langobardi su zauzeli napuštena kasnorimska utvrđenja te su po dolasku na prostor današnje Slovenije stvorili 

neku vrstu limesa. Osnovna funkcija ovakog limesa je bila da brani bizantski Balkan od upada italskih Gota i sve 

moćnijeg franačkog kralja Teodoberta. Langobardi su su pomagali Carigradu i u sukobu sa srijemskim Gepidima, 

prvo neutralnošću, potom i vojno. 

Iako su samo nešto više od dva desetljeća bili na prostoru bivše Jugoslavije, Langobardi su bitno utjecali na 

promjene političke situacije (naročito jugozapad Vojvodine). Postavši carski saveznici primiču se sve više 

gepidskim teritorijama i ratni pohodi bivaju sve češći i intenzivniji. U dva naredna desetljeća vojnički su premoćni, 

no bez vidljivijeg uspjeha i zato s Avarima, 567., sklapaju vojni savez uz čiju pomoć uspjevaju definitivno uništiti 

gepidsku državu. 

Već 568. dolazi do langobardske seobe ka Italiji u čemu je carigradska diplomacija imala vidnog udjela u ovoj 

seobi dajući im prostor u neposrednoj blizini Ravenskog egzarhata u zamjenu za njihovo vojno savezništvo protiv 

italskih Gota i sve jačih Franaka. Oni se kreću putem Celeia-Emona-Aquilea (istim onim kojim je Atila sred.5.st., 

vodio Hune na Rim). Uz put pljačkaju gradove na koje nailaze i upadaju u Italiju zauzevši njen sjeverni 

(Lombardija) i djelomično južni (Benevent i Spoleto) dio. Spajaju se s langobardskim snagama, koje su kao 

plaćenici služili u bizantskoj vojsci u Italiji i osnivaju niz manjih državica koje egzistiraju sve do konačnog sloma u 

vrijeme Karla Velikog. U Italiju ih je doveo kralj Alboin kojem prijestolnica postaje Pavia. Alboin je 572. ubijen. 

Langobardi osnivaju dva vojvodstva: Benevent i Spoleto. Njihove su se rodovske zajednice zvale fare. 584. kralj 

postaje Autarije, a njega nasljeđuje Agilulf. Kako su Langobardi bili arijanci, mrzili su Rimsku crkvu te su otimali 

crkvene posjede. Konsolidacijom vlasti u Italiji kraljem postaje Grimoald, te odbacuju arijanstvo i prihvaćaju 

katolicizam. 751. kralj Aistul konačno zauzima čitavu oblast Ravenskog egzarhata, posljednju bizantsku provinciju 

u Italiji, osnovanu još krajem 6.st. No ubrzo dolazi do definitivnog sloma njihove države u Italiji. Prvo je franački 

kralj Pipin Mali pobjedio 755. i 756. Aistula. Aistul I. i II. ugovorom u Paviji predaje papi egzarhat te Francima 

vlast u Italiji. Za kralja Deziderija dolazi do sloma langobardske države. Konačno ih uništava Karlo Veliki koji 

774. osvaja Paviju, proglašava se kraljem Franaka i Langobarda, te 780. osniva kraljevinu Italiju, na čelu sa 

njegovim sinom Pipinom. Dezider je još 774. zarobljen i poslan u Franačku. 787. Franci su osvojili Benevent. Tako 

Langobardi nestaju sa europske pozornice. 

Na svom putu k Italiji Langobardi dolaze do Istre, u kojoj je njihov etnički element zastupljen još nekoliko 

desetljeća kasnije zato je uzet raspon 546-oko 600, a ne onaj ustaljen, 545-568, jer su i poslije seobe za Italiju 

Langobardi vidno zastupljeni u kultumoj ostavštini zapadne Slovenije i Istre). Zbog kratkotrajnog boravka u tim 

krajevima Langobardi nisu mogli istisnuti lokalno romanizirano stanovništvo, već su živjeli u zajednici s njima i 

primili njihov kulturni utjecaj. Koristili su njihova već postojeća groblja za sahranjivanje svojih pokojnika. Dokaz 

tome je nalaženje langobardskih ratničkih grobova na spomenutim prostorima. 

Pod Alboinom za Italiju polazi i dio pobjeđenih Gepida, zatim Goti i nešto romaniziranog stanovništva pa to 

objašnjava veliko isprepletanje kulturnih utjecaja ovih naroda na koje nailazimo prilikom rada na langobardskim 

nekropolama nastalim poslije njihove seobe, za razliku od njihove prve tzv. panonske faze. 

Poslije njihovog povlačenja, provincija Savija je pod vlašću kagana Bajana, a kasnije se tu naseljavaju Sloveni, koji 

dolaze iz južne Dacije. Avari se povlače k istoku i Sloveni tada osvajaju čitav taj prostor. 

Langobardsku povijest možemo podijeliti na dvije faze: na period, od dolaska u naše krajeve pa do njihovog 

odlaska za Italiju, dakle od 546-568., dok bi druga faza bilo vrijeme kada oni žive u Furlaniji i samo povremeno, 

samostalno ili u zajednici sa Slovenima i Avarima, napadaju Istru i Primorje i do oko 600. 

129

IZVORI ZA LANGOBARDE 

ERHEMPERT-napisao je djelo: “Povijest langobardskih kraljeva” 

PAVAO ĐAKON- napisao je djela: “Historia Langobardum” u 6 knjiga, “Historia Romana” (do Justinijana) 

PROKOPIJE v. Izvori za Istočne Gote 

ANDRIJA IZ PERGAMA-napisao je djelo: “Povijest Langobarda” 

DJELA O LANGOBARDIMA 

I.Bona: Langobardi u Mađarskoj 


J.Werner: Langobardi u Panoniji 

MATERIJALNA KULTURA 

*NALAZIŠTA U ITALIJI: Tanelo, Santilavo, San Salvatore kod Čedada… U PANONIJI: Kešteli Fenekpušta 

(zlatni nakit), Kešteli Dobogo (pojasne garniture)… 

Većina autora se bavi povijesnom problematikom, pa nedostaje studija o tipologiji i kronologiji pokretnog 

materijala njihovih nekropola, pošto naselja još uvijek nisu otkrivena. 

Od arheoloških lokaliteta, koji se mogu vezati za Langobarde svakako da je najznačajniji Kranj-njihovo istureno 

uporište k Panoniji, u kome je njihova vojna posada boravila do oko 600. S prostora bivše Jugoslavije poznato je 

još 30 lokaliteta: slučajnih (Vratolom, Vače, Vinkovci, Drnovo, Polhov Gradec, Brkač, Samobor i Roč ...) ili 

sistematski otkrivenih (Kranj, Rifnik, Mejice, Bela Cerkov, Brežac ...). 

Langobardski su nalazi prilično malobrojni uprkos tolikom broju lokaliteta, a mogu se s dosta sigurnosti izdvojiti 

od ostalog germanskog pokretnog materijala. 

Gledano u cjelini upotrebljavani materijal je prilično luksuzne izrade, dok je keramika skromnija i manje nalažena 

nego kod Gepida. Dijelom i na osnovu toga može se vidjeti razlika u odnosu na gepidsku kulturnu ostavštinu, s 

kojom je langobarski materijal ipak najsličniji jer su neko vrijeme zajedno živjeli. Moramo voditi računa i o tome 

da li nađeni predmeti pripadaju ranijoj ili kasnijoj fazi njihove povijesti, kada su zanatski proizvodi već pod 

velikim utjecajem romanizacije. 

Osnova langobardske materijalne kulture ogleda se u vrlo karakterističnom ženskom nakitu, koji su sačinjivali 

uglavnom lučne fibule s tri, pet ili devet krakova na polukružnoj glavi i male pločaste S fibule s životinjskim, 

ponajviše motivima sokola. Langobardske žene su najradije nosile naušnice s privjeskom oblika poliedra ili male 

korpice, kopče različitih oblika i izrade, ukosnice tipa stilus, đerdanske niske sastavljene od višebojnih perli 

različitog oblika i porijekla, željezne gravirane narukvice i slično. 

Opremu muškarca-ratnika možemo naslutiti na osnovu nalaza konjaničkog groba iz okoline Buzeta. Od oružja je 

nosio mač, duži bojni nož, strijele germanskog tipa, a da je imao i štit dokaz su dvije pozlaćene polukružne 

zakovice s umba štita iz Brežca. Nalazi žvala, orme i okova potvrđuju da je bio konjanik. 

Utilitarni predmeti su slični kao i kod ostalih germanskih plemena, a zastupljeni su keramikom, koštanim 

češljevima, iglama, keramičkim pršljenima, kresivima, kremenima, alkama i sličnim predmetima. 

1. NAKIT I UKRASNI PREDMETI 

Od nakita i ukrasnih predmeta upotrebljavali su fibule različitih tipova (klasične lučne, fibule s proširenom nogom, 

krstolike, pločaste), pojasne kopče, naušnice i karakteristično prstenje, ogrlice i perle, narukvice, ukrasne igle, 

privjeske, uglavnom nalaženo u ženskim grobovima. 

LUČNE FIBULE-Kao i kod ostalih Germana, fibule predstavljaju prilično pouzdano sredstvo za identifikaciju. 

Fibule ovog tipa su s tri, pet ili devet krakova na polukružnoj ili pravokutnoj glavi, rađene tehnikom lijevanja bilo 

od bronce ili srebra, ili potom i pozlaćene. Takvi primerci su nadeni u Rifniku i Kranju. U Kranju je u 

iskopavanjima s kraja 19. i poč.20.st nađeno oko 700 grobova, od čega je veliki broj langobardskih. Sličnih 

primjeraka ima na više lokaliteta na koruškom dijelu Austrije ili u Sloveniji, u istočnogotskim nekropolama, kao 

npr. u Dravlju. 

130

FIBULE S PROŠIRENOM NOGOM-Za nalaze fibula s proširenom nogom možemo sa sigurnošću tvrditi da su 

langobardske, jer ih nalazimo samo na njihovim nekrolopama. Na glavama imaju po pet, sedam ili devet krakova, a 

noga im je zoomorfno ili geometrijski ukrašena i malo proširena. Najviše primeraka nađeno je na najvećoj 

langobardskoj nekropoli na prostoru bivše Jugoslavije, Kranju, zatim u Rifniku, okolini Ptuja i na Polhovom 

Gradcu. Nekoliko primjeraka nađeno je na istočnogotskoj nekropoli u Dravlju i u austrijskom dijelu Koruške. S 

obzirom na nalaze fibula obje ove varijante na nekropoli Dravlje, M.Slabe tvrdi da su se spomenuti primjerci 

nalazili samo u istočnogotskoj upotrebi, a nisu njihov proizvod, a još manje da je sama nekropola langobardska. 

KRIŽOLIKE FIBULE-Kao prilog nalazimo i manje fibule križolikog oblika, koje Vinski datira u vrijeme prije 

njihove seobe za Italiju. U pitanju su nalazi iz Osijeka, Ptuja, a evenutalno i Novih Banovaca. 

Činjenica je da se banovački komadi nikako ne mogu pripisati Langobardima i ovdje su uzeti samo, ne bi li mogli 

poslužiti kao neka vrsta vremenske analogije kod objašnjenja razvojnog procesa ove varijante fibula. Vinski smatra 

da se banovački primjerci mogu datirati negdje u 4.st., u kasnocarsko vrijeme i da predstavljaju prijelaznu formu ka 

kasnijim pločastim fibulama, a pogotovu onim s naglašeno proširenim krakovima križa. U okviru ove grupe 

možemo razlikovati obične s kukastim križem (Osijek) od onih čiji krakovi završavaju stiliziranim životinjskim 

glavama, bilo da su glave okrenute na lijevo ili desno. 

PLOČASTE FIBULE “S” I “E” OBLIKA-Od svih varijanti i tipova langobardskih fibula, za njih su 

najkarakterističnije one pločaste oblika slova S, koje bi po svojim stilskim osobinama mogle biti opredjeljene u tzv. 

panonsku fazu njihove povijesti. Takvi primjerci su poznati s lokaliteta Vače, Rifnika, Kranja I i Vinkovaca. U 

pitanju su brončane ili srebrne pa pozlaćene, rađene u tehnici lijevanja s rovašenjem, a oči na stiliziranim 

životinjama tehnikom nieliranja. 

Iz Novih Banovaca potječe i brončana, lijevana i rovašena fibula oblika slova E, s ptičjim glavama na krajevima i 

nedostajućom željeznom iglom. Primjerak je svakako langobardski proizvod, no možda u gepidskoj upotrebi. 

Analogija su primjerci iz Kranja i Varpalote i datiraju se u 568. Postoji pretpostavka da su svi ovi primjerci fibula 

sa zoomorfnim motivima nastali pod utjecajem barbarske kasnoantičke provincijske rimske proizvodnje. Fibule sa 

sličnim motivima nađene su u Karojbi i iz okoline Novog Mesta. J.Kovačević navodi da se za Langobarde mogu 

vezati i nalazi fibula iz Drnova kod Krškog, Polhovog Gradeca, a možda i lokaliteta sv.Gore nad Zagorjem i 

nekoliko manjih. 

DVOGLAVE FIBULE-Vinski i B.Marušić se sasvim slažu da bi kao langobardske trebalo ubrojiti i primjerke iz 

Velog Mluna, Mejica, Brežca, a određenih analogija imaju i s nalazom iz Osora na Cresu. Po svojoj izradi i 

tipologiji, sigurno je ovakva vrsta fibula bila rađena u radionicama romaniziranog stanovništva, no postoji 

mogućnost da su ti komadi bili u langobardskoj upotrebi, pošto je pored fibula, u grobu, nađen veoma tipičan 

langobardski materijal. 

Dakle, osim najkarakterstičnijih S i E oblika, Langobardi koriste još i tipične lučne s više pupoljaka na lepezastoj 

glavi (istočnogotske), dvoglave (romaniranog stanovništva) i križolike (kasnoantičko nasljeđe), mada to nije njihov 

proizvod, već ga samo importiranog upotrebljavaju. Upotreba ovih raznorodnih varijanti nam je jasnija ako u obzir 

uzmemo poznatu činjenicu o sposobnosti njihovog prilagođavanja. 

NAUŠNICE-Dosta ih je nađeno u Kranju i Bledu, u Rifniku i po jedan primjerak u Velikom Oreheku i Morleku 

(brončana naušnica s dvije male kvačice), koju D.Svojšak datira do u 7.st., a B.Marušić smatra da je ovaj primjerak 

vrlo blizak po tipu onim iz Brkača i Modrušana, i to bi mogao biti dokaz, i to arheološki, da su Istočni Goti naselili 

Alemane u Istru. Najbrojnije su one s poliedarskom jagodom, s privjeskom od staklene paste, pa naušnice s 

koničnom košaricom koja je ukrašena filigranskim nitima (Veliki Orehek) kakvih je prilično u Langobardskim 

nekropoloma u Italiji. Takvi tipovi naušnica datiraju se okvirno u 2.pol.6.st., dakle poslije njihove seobe. 

PRSTENJE-U modi je tada bilo prstenje, naročito tzv. arhitektonskog tipa. Takvi su oblici česti u Italiji i 

Franačkoj, dok su kod nas nađeni u Samoboru, Kranju, Bledu i Velikom Oreheku. U svom radu o prstenju ovog 

tipa Vinski navodi da su ime dobili po obliku ukrasa na kruni prstena. Obično su to zlatni primjerci s ležištem u 

vidu različitih arhitektonskih detalja, ciborija bazilike ili stubića u vidu malih arkada, kao primjerci iz Kranja i 

Samobora. Na osnovu ostalih grobnih priloga i analogija, ovo prstenje se datira u 2.pol.6. i 7.st. Osim ovakvog 

prstenja iz Polhovog Gradeca potiču, kao slučajni nalazi, dva brončana prstena bez dekoracije (nalaz se njima 

pripisuje na osnovu analogija). 

131

PERLE I OGRLICE-U ženski nakit ubrajamo i đerdanske niske različitih oblika, porijekla i materijala. Najviše ih 

je nađeno u Kranju, Polhovom Gradecu, Rifniku i Bledu, a mjestimičnih nalaza ima i s ostalih lokaliteta kao, na 

primer, iz Bele Cerkov. 

Đerdanske niske ne bi mogle nositi određenije etničko obilježje jer su slične i kod ostalih germanskih naroda. 

Uglavnom su sastavljene od bisernih perli, a nalažene u ženskim grobovima, najčešće oko vrata, na grudnom košu, 

oko ručnog zgloba, u predjelu karlice i to kao nakit ili sastavni dio nošnje. Ovakav sastav, oblik, veličina i porijeklo 

su nešto tipičniji za Langobarde, za razliku od Gepida, kod kojih nalazimo uglavnom na samostalne perle, kao i 

kod Istočnih Gota. Na osnovu ovoga Vinski zaključuje da se biserne niske mogu uzeti za etničko obilježje 

langobardske žene, naravno s zavisnošću ostalih grobnih priloga. 

PRIVJESCI-Zajedničko su kulturno dobro svih germanskih naroda najrazličitijih oblika i porijekla, nošeni bilo u 

sastavu đerdanskih niski ili kao sastavni dio nošnje. U langobardskim grobovima nalaženi su u Kranju, Rifniku, 

Vratolomu... 

POJASNE KOPČE-Langobardi su, kao i Gepidi, imali svoje tipične kopče na osnovu kojih bi mogli izvršiti 

etničku opredjeljenost nosioca. Prije 568., oni koriste primjerke slične gepidskim, a poslije seobe u njihovim 

nekropolama sreću se kopče nastale pod vidnim utjecajem romaniziranih radionica. Nalazi ovih kopči ne prelaze 

granice današnje Slovenije i Istre pa ih dijelimo u dvije grupe: prije i poslije seobe. 

U pojasne kopče ranijeg perioda ubrajamo manje primjeraka, sličnih onima iz Kranja i Rifnika. Sve su to brončani 

pa pozlaćeni komadi, rađeni lijevanjem (zajedno okov i alka), ukrašeni geometrijskim ornamentima po površini i 

kružnim almandinima po krajevima, mada ima slučajeva da se kopča završava dvjema stiliziranim ptičjim glavama, 

slično narukvicama. 

Mlađoj fazi pripada nešto više primjeraka s lokaliteta Brežac. Više je komada jednostavnog oblika sa zubastim 

trnom, dok se na okovu nalaze po dvije zakovice i to im je istovremeno jedini ukras za razliku od onih nastalih 

prije 568. Pošto su s kopčom nađene, u zatvorenoj grobnoj cjelini, strelice nomadskog tipa, Marušić pretpostavlja 

da se ovi tipovi kopči mogu datirati u vrijeme poslije seobe u Italiju, u vrijeme kada Langobardi napadaju Istru i 

Primorje u zajednici sa Slovenima i Avarima. Slični primjerci su nađeni na Bledu, Kranju i Beloj crkvi. 

KRIŽOLIKE KOPČE-Interesantniji primjerci su iz Vrha kod Brkača, Mihova, Zidanog Gabera, Velikog 

Oreheka, Ajdovščine i Podmeleca. U pitanju su uglavnom masivni brončani primjerci s zatubastim trnom, a na 

okovu su izvedeni ukrasi u vidu koncentričnih kružića, dok im je završetak uvijek vegetabilno oblikovan. Vinski ih 

na osnovu analogija datira u 7.st. i navodi da su vjerovatno, kao i rifnički primjerci, bili samo u langobardskoj 

upotrebi. 

NARUKVICE -Dosta su rijetki nalazi narukvica, koje se Langobardima pripisuju samo na osnovu ostalih grobnih 

priloga, jer su to predmeti općeg germanskog kulturnog dobra. Interesantniji su primjerci iz Rifnika i s Bleda, dok 

su ostali sasvim obični. Zanimljive su i narukvice u vidu niski od staklenih zrna, nalažene u Kranju, Vratolomu, 

Bledu i Brežcu. I ove i one brončane su ukrašene kružnim navojima po krajevima i mogu se datirati u vrijeme 

poslije njihove seobe. 

UKRASNE IGLE-U ženskim grobovima nalažene su i ukosnice ili ukrasne igle i to najviše u Kranju zatim u 

Vratolomu, Rifniku, Mejicama, mada se za ovu posljednju ne može sa sigurnošću tvrditi da li je langobardska ili je 

bila u upotrebi romanizovanog autohtonog stanovništva Istre, što je vjerovatnije. 

2. ORUŽJE I RATNA OPREMA 

O izgledu i vrsti langobardskog oružja i ratne opreme možemo najbolje suditi na osnovu nalaza konjaničkog groba 

iz Brežca. Vrlo je česta kombinacija u sastavu: mač, koplje, štit. Osim ovoga upotrebljavali su i bojne noževe, 

strijele, a od opreme poznati su nam nalazi konjskih žvala. 

MAČEVI-Langobardski ratnici su najradije nosili duge dvosjekle mačeve (spate), koji su nam poznati iz Buzeta i 

kranjske nekropole, mada bi ovaj kranjski mogao biti i bojni nož jer mu se usljed oštećenja ne može ustanoviti 

prava dužina. 

BOJNI NOŽEVI-Nađeno ih je nekoliko i to u Kranju, Velom Mlunu, Rifniku, Brežcu... ali je samo nalaz iz 

Brkača nađen s kanijom, čija je dekoracija izvedena zakovicama po lučnom rubu. 

KOPLJA-Langobardski ratnici su nešto manje nosili koplja, za razliku od Istočnih Gota, a ona koja su kod njih 

nađena (Kranj, Bled…) su oblika lovorovog lista s tuljcem i možemo reći slična svim germanskim. 

132

STRELICE-Uglavnom su upotrebljavali strelice oblika lovorovog lista s tuljcem, koje se baziraju na antičkim 

tradicijarna za razliku od onih romboidnih, koje su poprimili od nomadskih naroda u vrijeme njihovih zajedničkih 

napada na Istru i Primorje. Takvi i slični komadi su nalaženi u Kranju, Vratolomu, Roču, Mejici i Brežcu. 

KONJSKE ŽVALE -Za Langobarde se može vezati samo jedan nalaz žvala i to iz Brežca, koje Marušić kao i 

ostali grobni inventar, a i po analogijama s talijanskih nalazištima, datira u vrijeme poslije 568., pa do 600., tj. u 

vrijeme kada je buzetski kaštel imao langobardsku vojnu posadu. 

3. PREDMETI SVAKODNEVNE UPOTREBE 

Ovdje spadaju keramičke i metalne posude, koštani češljevi, pređice, pršljenovi, noževi, obične igle, kresiva i 

kremeni, okovi i zakovice. 

KERAMIČKE POSUDE-Za langobardske kao i za istočnogotske keramičke posude se ne bi moglo kazati da su 

one nosioci nekog vidnijeg etničkog obilježja i pripadnosti kao što je slučaj s gepidskom keramikom. U ženskim 

grobovima nalazi se tzv. kućna keramika (posude za kuhanje i čuvanje hrane), a u muškim (grobovi ratnika) pehari, 

čaše i slične posude za piće, uglavnom dekorirane žigosanim ornamentom. 

Svi do sada poznati nalazi iz Bele Cerkov, Velikih Malenaca, Gracarjevog Turna, Velikog Oreheka, Rifnika, 

fragmenata iz Vratoloma… su samo na prvi pogled slični s gepidskim posudama. Ako se malo bolje zagleda 

pečatna dekoracija, kao i oblik suda, razlika je prilično vidljiva. 

Slično Gepidima i Langobardi su upotrebljavali keramičke posude, kakve su nam poznate s kranjskih nalazišta: na 

Lajhu i kod zgrade Općine za koje A.Valič pretpostavlja da su langobardske, mada malo neobičnih oblika za 

keramiku tog vremena u Sloveniji. Nalazi keramike su konstatirani i na lokalietu Šentjernej, ali samo kao podatak 

jer su grobni prilozi uništeni prilikom samog nalaza. 

POSUDE OD BRONCE I STAKLA-Nalazi brončanih (Polhov Gradec) i staklenih (Srbobran) su jedini takve 

vrste na prostoru bivše Jugoslavije i o njihovom dospijeću na taj prostor postoji više pretpostavki. 

Zajedno s spomenutim fibulama iz Polhovog Gradeca, nađene su i dvije brončane posude, koje su možda 

langobardske zbog analogija sa sličnim iz Čedada. 

Staklena je u stvari riton oblika trube, nađen u Srbobranu i jedini je primjerak te vrste na prostoru bivše 

Jugoslavije. U većem ih broju ima na langobardskim nekropolama u Italiji (Nocera Umbra, Castel Trossino) i 

Franačkoj (Herpes). Srbobranski primjerak je rađen od zelenog stakla i bez ukrasa, za razliku od italskih koji su 

ukrašeni plastičnim nitima oko samog ritona. N.Aberg misli da su ti pehari od zelenog stakla i bez plastičnih ukrasa 

bizantski proizvod, mada postoji mogućnost da je srbobranski nalaz proizvod sjeveroitalskih radionica koje su 

radile za Langobarde, jer tamo ima bliskih analogija. Treća mogućnost bi bila da je riton importiran iz neke od 

rajnskih radionica ili je nastao u nekoj od domaćih koja je radila pod njihovim utjecajem. 

KOŠTANI ČEŠLJEVI-Koštani češljevi su slični gepidskim. Nađeni su u grobovima u Rifniku, Beloj Cerkvi, 

Mejici, Puli, Postojni i Pendrijevki. 

U pitanju su uglavnom dvoredni primjerci i samo jedan jednoredni. Ukrašeni su različitim kombinacijama 

ukrštenih linija, koncentričnim kružićima po plastičnom rebru i geometrijskim motivima, a njihova pojava u 

grobovima oba spola pokazuje da su vrlo tražen modni ukras onog vremena, slično ostalim Germanima. 

PREĐICE-Kao i kopče i pređice imaju neke sličnosti s gepidskim iz kasnije faze (Jakovo, Bočar, Srijemska 

Mitrovica). Kod Langobarda takvi primjerci su nalaženi u Rifniku, Kranju, Velikom Oreheku i Pendrijevki. To su 

one profiliranog trna i štitaste glave, a datiraju se neposredno oko njihove seobe. Pređice su nalažene u Mihovu, 

Kranju, Beloj Cerkvi, Brkaču, Rifniku, Vratolomu, Puli, Bledu… 

ŽELJEZNI NOŽEVI-Ni kod drugih Germana pa ni kod Langobarda noževi nisu pogodno sredstvo za etničko 

određivanje, jer ih nalazimo u grobovima oba spola i na svim nekropolama, bez obzira na pripadnost. Za razliku od 

bojnih, ovi za domaću upotrebu su manjih dimenzija i poznati su nam iz Kranja, Rifnika, Vratoloma, Vrha kod 

Brkača, Velikog Oreheka… 

PRŠLJENOVI-Pršljenovi se javljaju u sasvim malom broju na njihovim nekropolama. Nađeni su samo u 

Vratolomu, Brežcu i Kranju. Kao i kod Gepida ima ih običnijih (keramičkih), za razliku od nekoliko primjeraka od 

kalcedona koji su mogli služiti kao privjesak jer su nađeni oko vrata. 

IGLE-U grobovima su nalažene i obične igle za domaću, svakodnevnu upotrebu. Bili su to komadi kosti, s malom 

perforacijom na glavi za konac, kao u Rifniku, Kranju, Vratolomu i Morleku. 

133

OKOVI, ZAKOVICE I ALKE-Prilično ih je nađeno, raznih oblika i namjene, bilo u funkciji zakovica ili kao dio 

pojasne garniture, mada ima i nekoliko primjeraka nepoznate namjene. 

Okovi su nalaženi u Kranju, Rifniku, Brežcu, Vratolomu, Velom Mlunu... I aplikacije bi mogli možda ubrojiti u 

okove slično onima iz Kranja, uglavnom brončane, kružno pločastog oblika i po površini geometrijski ukrašene, a 

po neka je na krajevima perforirana. 

Nalažena je i po neka alka, na primjer one iz Velikog Oreheka, Kranja, Bleda, Rifnika i Vratoloma. Ni okovi ni 

zakovice ni alke ne nose nikakvo etničko obilježje svoje kulture. 

KRESIVA I KREMENI-Po obliku i tipu slični su kod svih germanskih plemena, nalaženi samo u muškim 

grobovima, što je logično. Njima pripisujemo primjerke iz Rifnika, Kranja, Brežca.., a datiraju se na osnovu 

ostalog grobnog inventara. 

4. NOVAC 

U zatvorenim grobnim cjelinama novac je nađen u Kranju i Rifniku, slučajni nalazi potječu iz Osijeka, Pendrijevke, 

Polhovog Gradeca i Postojne. Nađeni komadi se razlikuju po porijeklu i namjeni. U Kranju je pronađeno nekoliko 

solida Justinijana I i jedan srebrnjak kralja Klefa (572-574), čiji primerak imamo i sa Rifnika. Oba su nađena u 

grobu s tipično langobardskim inventarom. Ostali su slučajni nalazi i osim solida Valentinijana III (425-455) slabo 

su čitljivi. Takva su i dva osiječka zlatna trijensa, relativno očuvana, mada se zbog izlizanosti ne može odrediti 

kojem vladaru pripadaju. Za nalaze novčića iz Pendrijevke i Postojne se ne može ništa određeno reći, jer nedostaju 

osnovni podaci. 

SLUČAJNI NALAZI: Osijek (2), Postojna (1), Pendrijevka (1), Polhov Gradec (1); 

GROBNI NALAZI: Rifnik (1), Kranj (više primjeraka) 

SOLIDI: Polhov Gradec (1), Kranj (više primjeraka) 

ZLATNI TRIJENSI: Osijek (2) 

SREBRNI NOVAC: Rifnik (1), Kranj (?) 

NEPOZNATI NOVAC: Pendrijevka (1), Postojna (1) 

JUSTINIJAN I: Kranj (više primjeraka) 

KLEF: Kranj (1), Rifnik (1) 

VALENTINIJAN III: Polhov Gradec (1) 

NEPOZNATI VLADAR: Postojna (1), Osijek (2), Pendrijevka (1) 

KRANJ: Justinijan I (više primjeraka), Klef (1) 

RIFNIK: Klef (1) . 

OSIJEK: nepoznati vladar (2) 

POLHOV GRADEC: Valentinijan III (1) 

POSTOJNA: nepoznatl vladar (1) 

PENDRIJEVKA: nepoznati vladar (1) 

NEPOZNATA KOVNICA: Postojna (1), Pendrijevka (1) 

CARIGRAD: Kranj (više primjeraka) 

ITALIJA: Kranj (?), Rifnik (1), Polhov Gradec (1), Osilek (2) 

134

NALAZIŠTA-LANGOBARDI 

MAĐARSKA 

Varpalota 

Hegyko (nekropola, i starosjedilačko stanovništvo) 

Szentendre 

Keszthely-Fenekpuszta (zlatni nakit) 

Keszthely-Dobogo (pojasne garniture), 

Mohač (nekropola) 

HRVATSKA 

Brežac kod Buzeta (pojedinačni konjanički grob) 

Sisak, Vinkovci, Brkač, Veli Mlun, Čelega, Dvograd-Kacavanac, Buzet, Roč, Samobor… 

SLOVENIJA 

Kranj (tu su najviše zastupljeni na teritoriju bivše Jugoslavije) 

Rifnik kod Celja (oko 100 grobova, osnova je starosjedilačka, Langobardi samo do 568.) 

Veliki Malenci (savijska kasnoantička utvrda) 

Vače, Bela Cerkev, Kostanjevice, Novo Mesto, Karojba, Drnovo, Polhov Gradec, Gracarjev Turn, Postojna, Bled, 

Pendrijevka… 

ITALIJA 

Nocera Umbra, Castel Trosino 

Cividale-Porta San Giovanni (Čedad Sv. Ivan, najranija langobardska nekropola u Italiji) 

Fornovo-San Giovanni (nekropola 1.pol.7.st.) 

Chiusi-Portonaccio (nekropola na kojoj je nađena najveća jednodjelna mediterane kopča) 

Tanelo, Santilavo, San Salvatore kod Čedada, Offanengo (nekropola)… 

DJELA O LANGOBARDIMA 

OPĆA DJELA 

I.Bona: Langobardi u Mađarskoj 


J.Werner: Langobardi u Panoniji 

G.Fasoli: Langobardi u Italiji 

G.P.Bogneti: Langobardi 

F.Schafran: Povijest Langobarda 

NALAZI 

L.Bolta: Rifnik pri Šenturju 

B.Marušić: Langobarski i staroslavenski grobovi na Brešcu i kod Malih Vrata ispod Buzeta u Istri 

A.Mengerelli: Castel Trosino 

A.Pasqui-R.Paribeni: Nocera Umbra 

V.Stare-Z.Vinski: Kranj 

L.Barkoczi: Kesthelly-Fenekpuszsta 

135

NEKROPOLA KRANJ-LAJH 

Nekropola Kranj je najveće groblje na području bivše Jugoslavije iz doba seobe naroda s oko 700 grobova. 

Nekropola leži uz lijevu obalu rijeke Save uz kaštel Carnium. 

Nekropolu su počeli iskopavati krajem 19.st. Istraživali su je: Paušlar, Schula, Šmidt. Materijal se nalazi u 

Narodnom muzeju u Ljubljani, Werner u djelu “Langobardi u Panoniji” ističe značaj ove kompleksne nekropole: 

Istočni Goti, Langobardi, romanizirano stanovništvo. 

Kaštel Carnium je od 500. do 540. u istočnogotskoj vlast, a 546/7-568. pod Langobardima. Ima i nešto alamanskih 

nalaza, što je vezano uz intervenciju franačkog kralja Teodeberta i nasljednika mu 

Theodebaida 540-550, iz sjeverne Italije u Koruške Alpe (Alamani pod franačkim 

utjecajem). 

1) ISTOČNOGOTSKI NALAZI 

← NOVAC Nađeno je i nešto novca. Najzanimljiviji je Odoakrov solidus Zenonovog 

tipa (još 2 triensa, te Klefov italskolangobardski srebrni novac). Svi su novci upotrebljavani sekundarno pa nam 

ne pomažu u kronologiji nekropole. Nađeno je ukupno deset novčića. 

← POJASNE KOPČE 

Nađene su dvije pojasne kopče s glavama ptica grabljivica 

na pravokutnoj pločici (možda gepidska). Ove kopče nisu 

se samo upotrebljavale kao kopče za cipele, a to dokazuju 

njihovi različiti položaji u grobovima. 

Ovdje spada i kopča koja se prije 

može pripisati mediteranskom nego 

istočnogotskom krugu. Ima → 

pozlaćenu staklenu ploču, a analogije 

su Rifnik i Rakovčani. 

LUČNE FIBULE Nađeno je šest istočnogotskih lučnih 

fibula s viticama, od toga su dvije gepidske iz 1.pol.6.st., a 

četiri istočnogotske su u kasnijoj langobardskoj upotrebi. 

136

2) LANGOBARDSKI NALAZI 

FIBULE 

Lučne fibule-zastupljene su veoma rijetko, karakteristično je da nedostaju 

langobardske lučne fibule s ovalnom ili četverokutnom glavom 

• Poznate su dvije tirinške fibule, jedna u obliku kliješta i druga u obliku ptičje 

glave. Obje potječu iz Thiringije, a datiramo ih u razdoblje 550-568. 

Proizvod romaniziranog stanovništva su: brončana fibula s 

unazad savinutom nogom, brončana pređica tipa Sucidava, 

lukovičasta fibula (dokaz kasnoantičke tradicije). 

• S fibule su najbrojnije (27 

komada), panonskolangobardskog 

su oblika. 

Značajna je jedna fibula s dvije 

ptice, usporediva s onom 

gepidskom iz Novih Banovaca. 

137 

• Nađeno je pet 

lučnih fibula sa zarezom. Opredjeljujemo iz kao 

langobardske i kao alamanske. Po Werneru su tri 

langobardske kopije merovinških modela. Dvije su 

franačke iz 1.pol.6.st., a prešle su za franačkolangobardskog 

pohoda 539/540. 

• Fibula vjetrenjača s osam 

ulijevo okrenutih glava ptica. 

• Okrugle pločaste fibule nisu tipični panonskolangobardski 

proizvod. Radi se o kopijama zapadnih alamansko-franačkih. Okrugle 

pločaste fibule su proizvodi romaniziranog 

stanovništva Tako imamo jednu oštećenu 

kasnoantičku pločastu fibulu oblika kornjače s 

likom orla. 

• Rozetne fibule imaju ubojene uloške, djelo su romanskih italskih 

zlatara, datiraju se oko 600., došle su preko Čedada.

• Križolike fibule se datiraju u 3/4 6.st. i smatraju se najstarijim 

križolikim fibulama iz langobardskih grobova. 

IGLE-ima ih različitih primjeraka. 

U prvom redu treba spomenuti igle u obliku stilusa. One su se 

upotrebljavale za haljine i za kosu. 

Zatim imamo i igle s poliedarskom glavom. To su kasnoantički oblici kojima 

analogije imamo u nalazištima iz 6. i dijelom iz 7.st. na području Blatnog jezera, u 

JZ Alpama, na zapadnom Balkanu. Langobardi su te ukraqsne igle preuzeli od 

lokalnog stanovništva, rjeđe u panonskoj, a češće u italskoj fazi. 

NAUŠNICE -nađene su u ženskim grobovima. Nalazimo dva tipa: 

• naušnice s poliedrom su kasnoantičke tradicije, kao i 

• naušnice s koso odrezanim kockama. 

Ovaj tip naušnica nije uobičajen kod 

Langobarda pa ih pripisujemo ostavštini 

koju su preuzeli Zapadni Germani, ali u 

luksuznoj obradi što lako zapažamo iz 

nalazišta u Podunavlju i u Italiji. 

PRSTENJE 

Zanimljiv je zapadnorimski zlatni prsten s arkadnom oblikovanom prstenastom krunom. 

Srodni se primjerci nalaze i u zapadnoj Hrvatskoj. Ostali prstenovi su jednostavnije 

izradbe. 

žljebasto ukrašenim krajevima. 

NARUKVICE 

Nađeno je dosta narukvica. Pretežno su izrađene od željeza ili bronce, a nosiloih je 

romanizirano stanovništvo, od 5. do 7.st., posebno u alpskom i podunavskom 

području, odakle su ih preuzeli i Langobardi. U Kranju je nađeno devet primjeraka 

željeznih narukvica iz langobardskih i 

romanskih grobova. 

← Imamo jedan brončani primjerak 

narukvice iz langobardskog groba sa 

KOŠTANI ČEŠLJEVI-nađeno ih je preko sto komada u 

langobardskim i romanskim grobovima. Zbog njihovog velikog broja 

pretpostavlja se da su se upotrebljavali kao higijenski, kultni i ukrasni 

pribor. Postoje jednodjelni i dvodjelni 

koštani češljevi, a na njima može biti i 

kasnoantički ukras. Postoje primjerci s 

životinjskim i ljudskim ukrasom i s 

plastičnim antropomorfnim ukrasom. 

Češljevi su služili kao ženski ukras, a 

imali su i kultno značenje. 

PINCETE -mogle su se upotrebljavati i kao toaletni pribor jer postoje različiti 

oblici koji se nalaze u muškim i ženskim grobovima. 

138

PERLE-nađeno je mnogo komada. Većinom iz langobardskih ženskih 

grobova. 

ROG ZA PIĆE od svijetlozelenog stakla, ukrašen plavom bojom, import iz 

Italije (analogije Nocera Umbra, Castel Trosino). 

ZLATNE TRAKE-To su čeone trake. Analogije: Ljubljana-Dravlje i Knin- 

Greblje. Preuzete su iz kasne antike. 

← REMENASTI JEZIČCI-poznati su iz 

langobadskih grobova. 

PREĐICE-ima ih razmjerno mnogo. Napravljene su od bronce ili srebra, 

nađene su u muškim te samo ponekad u ženskim grobovima. Uobičajen je 

ovalan, a rijedak četverokutni oblik alke. Tipološki ih možemo podijeliti po 

bazi trna: 

• pređice sa štitastom bazom trna (rimskog porijekla) 

• pređice sa strmo odsječenom bazom trna (starija) 

Oba tipa su kulturno dobro koje su Germani često upotrebljavali. Pređice 

štitastog trna imaju zapadnorimsko porijeklo, dok su pređice sa strmo odsjećenom bazom trna upotrebljavali Goti 

još u Italiji te su romanskog, starosjedilačkog porijekla. Langobardi su preuzeli pređice sa štitastom bazom trna, a 

takvih ima i u Kninu i to nakon 

istočnogotske odnosno germanske 

vlasti iza 538. 

Za romanizirano autohtono 

stanovništvo značajne su brončane 

pređice tipa Sucidava i željezne 

pređice različitih dimenzija. 

139

POJASNE KOPČE su mediteranskih oblika, 

jednodijelne i dvodijelne, od bronce i srebra u 

nekoliko tipoloških varijanti. Bogatstvo oblika 

se razvilo od kasnoantičkih predložaka s 

trokutastom okovnom pločicom. Kopče 

mediteranskog oblika imaju ovalnu ili četverokutnu 

alku, masivan trn s trapezoidnom osnovom, 

trokutastu okovnu pločicu, ukrašenu koncentričnim 

kružnicama. 

Panonski Langobardi ove oblike nisu poznavali pa 

su iz preuzimali od starosjedilačkog stanovništva. 

Porijeklo ovih kopči trebamo tražiti na području 

postjustinijansko-ranobizantskog provincijalnog 

sredozemnog svijeta. 

POJASNE GARNITURE-pretpostavlja se 

da panonski Langobardi nisu poznavali 

pojasne garniture. Kranj to djelomično 

negira. Pojasne brončane garniture iz 

muškog groba 613 sastoje se od velike 

štitaste kopče s pravokutnim okovom, te 

remena sa dva okova. Werner ih datira oko 

600. Langobardi su te oblike preuzeli od 

starosjedilačkog stanovništva u zapadnoj 

Panoniji i jugozapadnim Alpama (u 

Čedadu). 

VAGE Nađene su dvije i to 

u muškim grobovima. Oba 

groba su langobardska. 

Upotrebljavane su u 

monetarne svrhe. 

140

141 

ORUŽJE-u 15 grobova pronađeno je koliko 

toliko očuvano oružje. Pronađeno je više 

primjeraka strelica, četiri spate, jedan sax te 

jedan vrh koplja. 

Spate su običnih oblika kakvih ima kod 

panonskih i italskih Langobarda, kod Gepida i 

na merovinškom području. Treba izdvojiti kao 

posebitost žljeb za otok krvi. 

U Kranju imamo i primjerke spata s 

piramidalnom glavicom na kraju drške. 

KERAMIKA 

Keramika s romboidnim i ovalnim pečatnim 

ukrasom. 

Očuvan je veći keramički ulomak kao prilog 

koji je pripadao vjerojatno nekom 

langobardskom grobu. Radi se o 

1angobardskom ulomku keramike jer Werner 

kaže da je u Panoniji u vrijeme Langobarda 

udomaćen takav ukras (sličan ulomku na čaši iz 

Rifnika). 

ZAKLJUČAK 

Radi se o kompleksnoj nekropoli uz Castel 

Carnium koji je imao svoje strateško značenje. 

Nađen je gotski materijal u čijem je posjedu bio 

ovaj kaštel do 540., prisutan je i langobardski 

materijal jer je u njihovu posjedu kaštel bio od 

548., a bitna je i jaka autohtona komponenta 

koju je Werner spomenuo, a Vinski dokazao. 

Također imamo i alamanske elemente vezane za 

napade franačkog kralja Theodeberta.

RIFNIK PRI ŠENTURJU KOD CELJA 

1880. otkriveno je prapovijesno nalazište, u blizini kojeg je otkriveno 29 grobova iz doba seobe naroda (po 

Vinskom 100 grobova). Nađen je novac gotskog kralja Atalarika i langobardskog kralja Klefa. Grobovi su datirani 

na kraj 5. i poč.6.st. Ovaj je prostor u to doba bio na granici Savie i južnog Norika. 

NALAZI: 

• Naušnice-nađena su dva tipa: naušnice s poliedrom ili kockom i naušnice s košaricom. Posljednje imaju 

zvjezdastu ili polukružnu košaricu i pripadale su Langobardima. 

• Kopče-trokutasta okovna pločica ukrašena kružićima. Postoji analogija s nekropole Kranj. 

• Lučna fibula-lijevana i spiralno ukrašena. 

• S fibula-tipična langobardska fibula, lijevana s rovašenjem i urezanim trokutima. 

• Pojasna kopča-na okovnoj pločici su ptice, datirana je prije langobardske seobe. Analogija s Kranja. 

• Narukvice s zadebljalim krajevima. 

Etnička pripadnost grobova nije sigurna, možda pripadaju Langobardima. Po položaju grobova, Dimitrijević je 

uspoređuje s Gepidima. Nađeni su tzv. pokopi bez lubanja (kao u Komadinu i avarskoj nekropoli Brodski 

Drenovac). 

BLED I 

Na nekropoli Bled, u gornjem Posavlju, iskopano je 318 grobova (Bled I-103, Bled II-215). Bled I je prilično 

homogena i izolirana cjelina s malim uplivom italskih i panonskih kulturnih grupa. Lubanje su na zapadu. 

Posebnost nekropole se očituje u naušnicama tri tipa: 

• naušnice s kockom 

• naušnice s košaricom 

• naušnice s ravnom osnovom, a možda imamo i četvrti tip: 

• naušnice sa spiralnom cjevčicom. 

Naušnice s košaricom se dijele na sedam tipova i najkarakterističniji su materijal s nekropole Bled. Rađene su na 

proboj, imaju oblik zvjezdane piramide s granulacijom. Košarice su oblika valjka i piramide. Datiraju se u 6-7.st. 

Razvoj naušnica s ? ? počinje vjerojatno 568. i ide u 7.st. 

Narukvice su slabo očuvane, željezne i brončane. Dva su tipa: 

• pločastog presjeka 

• ovalnog oblika i okruglog presjeka s zadebljanim krajevima 

Od fibula dvije su iz germanskog kulturnog kruga, a jedna je S fibula oblika pauna iz 6-7.st. 

Nađeno je i prstenje, te igle i ogrlice (brončane i staklene). 

Po Kastelicu nekropola je staroslavenska iz 7. i 8.st., a po Korošecu materijal je germanski, uglavnom langobardski 

iz 6-7.st. 

142

NOCERA UMBRA 

Nekropola je otkrivena 1897. Istraživač je bio Angiolo Pasqui. 1915. rukopis je predan Paribeni koji je objavio 

nekropolu. Na nekropoli je nađeno 165 gusto raspoređenih grobova, bez topografske distinkcije između grobnica 

bogatih i siromašnih. Lokalitet je smješten na nekadašnjoj prometnoj arteriji, cesti Via Flaminia. 

Za grad se zna da je u bitci 552. podržavao Totilu (541-552) u ratu protiv Bizanta. Prvih 15 grobova je otkriveno u 

ravnici Portone od strane obitelji seljaka Blasi. 1897/98. započeta su sustavna istraživanja. Nađeni su i ostaci 

neolitskog naselja, fragmenti neolitske keramike, osam grobova iz željeznog doba, postavljeni su bez reda i 

okrenuti su u suprotnom pravcu od barbarskih čija su tijela položena u jednostavne drvene sanduke. Otkrivena su s 

nizom grobnih priloga. Ostaci zgrada su uništeni prije nego što su počeli pokopi na barbarskoj nekropoli, jer su 

ostaci popunjavali te grobne jame. To su vjerojatno ostaci villae rusticae. Nedaleko je otkrivena i jedna rimska 

grobnica iz carskog doba. 

Grobovi langobardske nekropole su oblika jame-grobne jame. Pokojnici su položeni u smjeru zapad-istok s 

glavom prema zapadu, a gledaju na istok. Oblik grobnica i položaj pokojnika su tradicionalni na barbarskim 

nekropolama. Gusto su poredani, bez topografije. Grobovi s bogatom opremom nalaze se odmah uz siromašne. 

Pokojnik je zatvaran u drveni sanduk, položen na leđa s ispruženim nogama i rukama spojenim na trbuhu. Ženski 

grobovi su bogatiji od muških. Osobni predmeti su uvijek na svojim namjenskim položajima-ogrlice na vratu, 

naušnice na ušima, fibule na odjeći… Oružje i alati su položeni oko i uz tijelo pokojnika. Na glave žena postavljali 

su veo učvršćen s nekoliko igala i to veo s uvezenim zlatnim nitima. Tu su skromni đerdani, ogrlice, naušnice, 

fibule, kopče, keramičke posude, igle, češljevi. Opremu muških grobova čine oružje te uporabni predmeti za 

jahanje i lov: mačevi, bodeži, štitovi, konjske žvale, škare za podstrizivanje konja, brončane posude za hranjenje 

konja, drvena vjedra, brusevi za oštrenje noža… I muškarci često na odjeći imaju prišivene zlatne križiće. 

Nedostaje oruđe za rad, ako se izuzme nekoliko glinenih kuglica, vretena u ženskim grobnicama. Često su nalaženi 

i ostaci hrane. Nedostaju cipele i bojna sjekira-franciska. 

Keramika. Od 165 grobova, 44 sadrže keramiku. Obično se ne stavlja više od jednog komada u grob. Keramika 

uglavnom pripada ženskim i dječjim grobovima te siromašnijim grobovima. 

Nađeno je: 

• dva mala bikonična krčaga sa širokim obodom (germanska tradicija), 

• posuda kojoj su oko vrata urezani valoviti ukrasi, 

• posuda tipično germanskog trbušastog oblika, rađena je od sivkaste terakote s jednom ručkom, 

• vrč od crvene gline s vertikalnom ručkom, uskog vrata, 

• krčag produženog oblika, s vertikalnom ručkom, 

• posuda od pročišćene gline, 

• zdjelica, 

• tanjur, 

• krčag ispupčenog oboda… 

Sve se datira u 4/5.st. 

Zlatni Justinijanovi novčići upotrijebljeni su kao privjesci ogrlica, identificirani su kao barbarska imitacija 

bizantskog tipa i kao takvi atribuiraju se prvom langobardskom kralju u Italiji, Alboinu pa se 571. postavlja kao 

gornja granica nekropole. 

143

CASTEL TROSINO 

Nalazi se na desnoj strani potoka Castellano, sjeveroistočno od Ascoli Picena, na vrhu jedne hridi. Nekropola je 

sistematski istražene 1893-96. Radi se o tri povezana groblja-Santo Stefano, Contrada Fonte i Contrada Campo. 

Otkrivena je 237 grobova, siromašnijih od onih na nekropoli Nocera Umbra. Česti su i grobovi bez opreme. 

Grobovi su orijentirani u smjeru istok-zapad. Samo devet grobova čine izuzetak (orijentirani su S-SI – J-JI). Četiri 

su glavna tipa grobnica: 

• Grobne jame pravokutnog ili trapezoidnog oblika, drveni sanduk 

• Male, plitke grobnice eliptičnog i ovalnog oblika, gdje su pokopani najsiromašniji u nekom drvenom sanduku 

• Grobne jame pravokutnog oblika, djelomično ili potpuno prekrivene pločama škriljevca 

• Grobnice sa zidovima, podom i prekrivačem od kamena, oko crkve. 

U sredini nekropole Santo Stefano, na malom uzvišenju, otkriveni su temelji jedne crkvice. Crkvica je imala vrata 

prema istoku. Bila je duga 8,4 m bez apside. U crkvi i oko nje su nađene zidane grobnice. 

Grobovi ratnika. Pored glave najčešće se nalazi češalj od kosti ili bjelokosti i okrugli štit. Na desnom boku je 

mač, široke, dvostruke oštrice. Desnom ramenu je vrh koplja. Na lijevom je boku nož ili scramasax čvrste, ravne i 

zaoštrene oštrice i kratki bodež, zatim luk i tobolac s željeznim strelicama, na dva ili tri krila. Oko struka je pojasna 

garnitura, bilo od željeza, bronce, srebra ili zlata. Na prsima su stajale zlatne pločice, često oblikovane kao križ. 

Grobovi konjanika imaju dodatne priloge: zdjele od bakra ili bronce za hranjenje konja i škare (forfex) za 

podstrizivanje konja, te konjske žvale, dijelove konjske opreme i sedlo. 

U grobovima muškaraca (ne ratnika) imamo: dijelove pojasne garniture, pokoji nož, tanjur ili vrč od terakote ili 

koju staklenu posudu, štitovi se rade od drva sa srednjim željeznim ispupčenjem (umbo). 

Grobovi žena sadrže: zlatne igle za kosu, zlatne naušnice, zlatne pribadače, prstenje na dva polja (vjenčani prsten 

Gerontius i Regina) ili s umetnutim almandinima, ogrlice od staklene paste i zlatnih pločica, zlatni bizantski novac, 

ametist. Na odjeću su se prišivali zlatni križići, srebrne fibule. Tu su i posude od gline, tanjuri, staklene čaše, 

toaletni predmeti, češljevi od kosti ili bjelokosti. Alatke za rad nisu zastupljene, izuzev nekoliko utega, te vretena 

od gline ili stakla. 

Keramika. I ovdje se uvijek javlja jedna posuda u grobu, s izuzetkom groba 37, gdje je uz jednu posudu nađena 

keramička lucerna. Otkriveno je 45 posuda, više primjeraka u muškim (ne ratničkim) grobovima. 

Gornja granica nekropole je 578., što potvrđuju novčići i to solidi (Anastazije I (491-518), Justinijan I (528-565), 

Justin II (565-578), Tiberije II (578-582), Mauricije (582-602)). Pokapanje je počelo krajem 6. i nastavilo se do 

kroz 7.st. 

Individualan je askos oblika ovna, jako shematiziran. Lucerna oblika hemisferične posudice s tek malo naglašenim 

kljunom pripada tipu koji je teško datirati. 

U Castel Trosinu primjećuje se šire primanje italskih oblika. Keramika ima analogije s langobardskom nekropolom 

u Grossetu, 1.pol.7.st. 

Keramika na nekropolama Nocera Umbra i Castel Trosino 

Keramički materijal se može podijeliti na dvije grupe: 

• -veći dio keramike je siromašan oblicima, loše pečen, velikih dimenzija i loše fakture, keramika je rađena kao 

po nekom kalupu, nestalo je obrtničke rutine 

• -količinski manja grupa, keramika od čiste gline, dobro pečena, ponavlja se u oblicima. 

Ekonomska kriza u Italiji krajem 6. i poč.7.st. uvjetuje osiromašenje umjetnosti i obrta. Stvara se ekonomija 

zatvorenog tipa što se manifestira serijom lokalnih radionica. Keramika se proizvodi samo za internu lokalnu 

upotrebu. Opadanje keramičke proizvodnje počinje od kasnocarskog doba. 

144

LANGOBARDSKA ŽIGOSANA KERAMIKA IZ ITALIJE 

U knjizi "Industrie langobarde" (izašla 1888.) J.de Baye se prvi pozabavio langobardskom žigosanom keramikom 

iz Italije. Od tada langobardska keramika gotovo da nije bila istraživana. Sve sljedeće radnje isključivo su se bavile 

metalnim predmetima. Od tada su istraživanja bila isljučivo zasnovana na fotografijama iz originalnih izvještaja pa 

su objavljivani uvijek isti predmeti (4 posude iz Testone, 2 iz Nocera Umbra, i tu i tamo jedna posuda iz Brescie ili 

Cividalea). Tako je J.Werneru i I.Bonu, u njihovom zajedničkom radu o Langobardima iz Panonije, na 

raspolaganju bilo samo 8 posuda iz Italije za usporedbu. Ti, uvijek isti primjerci nisu davali reprezentativni presjek 

langobardske keramičke proizvodnje. U ovom radu obuhvaćene su sve dostupne posude talijansko-langobardske 

proizvodnje. 

UVOD 

U panonskom razdoblju lutanja Langobarda može se promatrati jedan fenomen na području keramičke proizvodnje 

koji se iznenada pojavio. Umjesto prijašnje uobičajene, ručno rađene kućne i seoske keramike, pojavljuje se 

iznenada roba visoke kvalitete. S novim oblicima posuda mijenja se i ukrašavanje. Umjesto prije uobičajnog 

klinastog ukrasa, koji se utiskivao, pojavljuju se u većem broju glatki uzorci ili uzorci s urezanim ukrasom. Glavni 

tipovi nove vrste keramike su: fine savinute šalice, tikvaste posude i vrećasti vrčevi. 

Sličan razvitak se da ustvrditi kod Gepida, njima susjednih plemena na istoku. Tamo se također pojavljuju iznenada 

kvalitetne bogato ukrašene posude. Ova očigledna poklapanja su bila povod za pretpostavke, da su ovi novi 

keramički oblici nastali kod obaju plemena. Ne može se objasniti od kojih su lončara proizašle ove promjene, jer se 

gotovo nikakvi ostaci radionica nisu mogli pronaći i istražiti. U vezi s tim važan je način na koji je nastala ukrašena 

i glačana keramika, jer se u potpunosti razvila prilikom dolaska Langobarda u Italiju. Ona se temeljito razlikuje od 

sve prethodne keramike u Italiji, pa se bez problema može razlučiti. 

Langobardska ili (kako se najčešće naziva u Italiji) "barbarska" keramika se promatra kao neposredni predrazvoj 

nove panonske robe. Svi su tipovi zastupljeni osim savinutih šalica. 

Nije moguće procijeniti u kojoj mjeri keramika iz Italije ocrtava proizvodnju langobardskih lončara jer posude koje 

stoje na raspolaganju, s iznimkom nekih šalica, potjeću iz grobova (grobni su prilozi). Tako na raspolaganju stoje 

posude za tekućinu koje predstavljaju samo dio iz vjerovatno velike keramičke produkcije. U langobardskim se 

grobovima, pored posuda langobardskog oblika, nalazi se i talijansko tzv. rimsko posuđe, koje vjerovatno potjeće 

iz rimskih radionica čija se proizvodnja odvijala i dalje. 

UKRASI 

1. PEČAT 

Ukras je kod svih italskih posuda utiskivan s pojedinačnim pečatima u još mekanu glinu. Naizgled i pravilno 

pečaćene posude pokazuju ipak nepravilan razmak između pečata pri pažljivijem promatranju. Kod neki je pečat 

toliko jako utisnut da su se s unutrašnje strane oblikovala ispupčenja. Pečati su najvećim dijelom bili načinjeni od 

drva ili kosti (ili bronce). Iz Italije dosad nisu poznata nalazišta pečata. Iz Danske postoji pečat od pečene gline u 

obliku uskog valjka. Na gornjoj strani je kockasto polje, a na donjoj rešetkasto. Najčešći pečati koji su sačuvani, a 

iz merovinškog su vremena, napravljeni su od koštanih vrškova rogova goveda i jelena. Od ovih je najviše poznatih 

iz Nizozemske, Porajnja i Njemačke. 

Drugi problem koji nam predstavljaju sačuvani pečati je pitanje njihovih proizvođača. Glineni su pečati izrađivani 

sa samim posudama. Teži je problem kod koštanih predmeta. Izgleda dokazano nalazima iz Zülpicha da su ovi 

pečati izrađivani od obrtnika koji su radili s kostima, a ne od lončara. Brončani su sigurno također rađeni od 

specijalnih ljevača bronce. 

Ova činjenica omogućava da su vrlo slični ili isti pečati mogli naći svoju rasprostranjenost na jednom vrlo velikom 

području. Pri ovom se treba voditi računa kod uspoređivanja pečata, jer pred sobom možemo pratiti širenje 

keramike jedne radionice, kao i širenje jedne radionice pečata. 

Kad se usporede svi pečati iz Italije vide se neke prostorne zakonitosti. U Piemontu prevladavaju veliki pravokutni 

pečati, ovome se još pridaje grupa velikih pečata s kockastim poljem i jedna mala grupa ovalnih koji su 

kombinirani s malim rombovima. Rijetki su međutim u Piemontu okrugli i pečati u obliku rozete. 

Na posudama iz zapadne Lombardije najčešći su rozetni te poluokrugli pečati, a veliki pečati su do sada rijetki. 

Ponekad se javljaju i mali, te veliki rombovi. 

145

Pečati iz Brescie su u odnosu na druge rađeni u manjem formatu i brižljivije su rezbareni. Kod drugih se javljaju 

različito formirani mali kvadratići, mali rešetkasti rombovi i mali križevi. Izgleda da malo oćuvanih pečata iz 

Vicenze i Cividalea pripada istom krugu. 

2. PLITKI ORNAMENT 

Pored pečatnih ukrasa koji su kod Langobarda najviše primjenjivani oblici ukrasa, pojavljuje se i plitki ornament. 

Najčešće je primjenjivan jednostavni ukras s rombom. Česti su ukrasi ucrtanih trokuta, motivi grane jele, okomite 

crtice, kosi oštri trokuti, zmijolike linije. 

3. VALOVITO UDUBLJENI FRIZ 

Valovito udubljeni frizovi, koji se povremeno pojavljuju, kao na boci iz Flera, skromni su oblici ornamenta koji se 

već mogu naći na kasnorimskoj uporabnoj keramici. 

ZAKLJUČAK 

Langobardska keramika u Italiji sastoji se u prvom redu od tipova posuda koje treba uzeti kao daljnji razvitak 

oblika donesenih iz Panonije. Karakteristične posude su: posude za vodu u obliku tuljca, tobolca, trbušaste, te 

pehari. Ukoliko su ukrašene, ukazuju na pečatno ili glatko ukrašavanje. Osim ovih tipično “barbarskih” posuda 

nalazimo i različite staklenke i posude, čiji su oblici već prije postojali i koje su Langobardi preuzeli. 

Područje tipično langobardskog materijala proteže se od Friulia preko Venecije i Lombardije do Piemonta. Za 

ostala područja, izuzev dva trbušasta pehara iz groba iz Nocera Umbra, nema dokaza. Usporedba keramičkih 

priloga iz Testone ili brešanskih polja i Nocera Umbra i Castel Trosina pokazuje da su vladale znatne regionalne 

razlike, iako su i tu kao i tamo u grob stavljane skoro samo posude koje su pripadale posudama za piće. Prema karti 

rasprostranjenosti sve te radionice nalazile su se u zapadno-istočnoj liniji sjeverno od rijeke Po. Iako do danas 

radionice nisu pronađene mogu se do sada razlikovati dva kruga lončarskih radionica kojima će se budućim 

iskopavanjima vjerojatno moći dodati i drugi. Ta dva tipa su: piemontska i prešanska grupa. Keramika iz Brescie 

u pečenju i eleganciji, te po kvaliteti daleko nadilazi piemontsku. 

U kojem se krugu trgovalo s posudama jedne radionice ne može se reći zbog rijetkih istovjetnosti pečatnih ukrasa. 

Nedavno se pokazalo da su u Testoni i Beinascu pronađene posude s istom vrstom ukrasa kao što se to pokazalo i 

za dvije daljnje posude od kojih jedna potječe iz okolice Varesea, a druga iz okolice Reggio di Emilia. 

Na osnovu materijala koji je na raspolaganju ne može se ništa zaključiti ni o veličini radionica. No, može se 

ustvrditi s relativnom sigurnošću da se nije radilo o velikim pogonima za masovnu proizvodnju. Izgleda da je 

jedino u okolici Brescie postojala dobro uređena lončarska radionica koja je bila u mogućnosti ravnomjerno peći 

posude. Rasprostranjenost tipično langobardske keramike s jasnim težištem na matična područja-Friuli, Venecija, 

Lombardija, Piemonte-isključuje sumnje u to da su italsko-langobardsku keramiku zaista proizvodili Langobardi. 

Jedino u slučaju brešanske robe može se ovisno o okolnostima pretpostaviti radionica koja je radila u rimskoj 

tradiciji. Za ovakvo razmišljanje značajan je materijal s groblja kod tvrđava Nocera Umbra i Castel Trosino, koji su 

prilično udaljeni od centara proizvodnje langobardske keramike. Tamo je keramika, osim dviju već spomenutih 

posuda, potpuno drugačije oblikovana. 

Izgleda da su ovdje postojale jedna ili više radionica koje su proizvodile keramiku u rimskoj tradiciji, a nju je 

koristila posada tvrđava. Posude su imale gotovo isključivo oblik vrča. Koliko se dugo nakon zauzimanja zemlje i 

dalje proizvodila “barbarska” keramika, ne može se na osnovu nejasnih veza nalaza sa sigurnošću ustvrditi. 

Testonsko groblje je predugo bilo u upotrebi da bi se mogli povlačiti zaključci o starosti posuda koje otuda potječu. 

Slično je i s nalzima iz muzeja u Novari i Vercelli. 

Određeno uporište imamo za nalaze u Beinascu (Piemonte). Tamo su pronađene posude s lijevanom brončanom 

garniturom pojaseva, koji su obliku trokuta, što je bila uobičajena forma u 1.pol.7.st. Iz nalaza iz Milzanello 

(Brescia) imamo kasne priloge koji mogu potjecati najranije iz sred.7.st. Niti 1953. otkopani grob muškarca iz 

Cividale Gallo ne sadrži oružje koje bi se moglo preciznije datirati, nego u 7.st. 

Dakle izgleda da su se posude proizvodile barem do sred.7.st. Preciznija kronologija ne može se utvrditi i zbog 

toga što keramika u Italiji nije prošla nekakav konkretniji razvojni put. 

146

TIPOVI NALAZA 

1) KNEŽEVSKI GROBOVI-grobovi kraljeva, članova vladarskih obitelji, pojedinih dostojanstvenika. Najčešće 

su to predmeti od zlata, nakitni predmeti. U ženskim grobovima su najčešći nakitni predmeti: jedna ili češće dvije 

fibule koje su prikapčale i držale haljinu, nekad još jedna fibula. Fibula s unazad povijenom nogom je 

karakteristična za 2.pol.5.st.. česte su ogrlice-perlice od jantara, staklene paste u kombinaciji sa zlatnim i srebrnim 

perlicama. Prstenje. Naušnice. 

2) DEPOI-skrovita mjesta gdje su u ratu pohranjivani predmeti (Petrosa, Szilagysomlio, Blago Apahida…). 

147

POVIJESNI OKVIR EPOHE SEOBE NARODA 

Povijesne sile početka srednjeg vijeka odražavaju se u složenosti stvaralaštva i šarolikom ukrštavanju raznorodnih 

radioničkih utjecaja koji se razabiru u arheološkoj ostavštini seobe naroda. Ona obuhvaća u JI Europi vremenski 

raspon od 4. do poč.9.st. 

Provala nomadskih skupina iz Azije pod dominacijom Huna pokrenula je 375. godine bujicu barbarskih etničkih 

skupina, prvenstveno germanske, ali i sarmatske pripadnosti, na Crnom moru, te u Karpatskoj kotlini, prodrijevši u 

Rimsko Carstvo, kojemu je na desnoj obali Dunava bila utvrđena granica tj. limes. Ti su došljaci na mahove 

prodirali preko limesa. Hunska prevlast u Podunavlju ubrzo nestaje smrću Atile (453.), a tada se pojavljuju na 

povijesnoj pozornici u JI Europi Ostrogoti, Gepidi i Langobardi. 

Ostrogoti polaze iz Panonije (471.) na donji Dunav, a odatle (488-489.) kroz Posavinu u Italiju, odakle vladaju 

nešto manje od pola stoljeća čitavom dalmatinskom i južnom panonskom provincijom (najkasnije do 537. odnosno 

539-540.). 

Gepidi iz sjevernog Potisja drže Banat i uz prekide Srijem do 567. 

Panonski Langobardi, došavši iz sadašnjeg sjeverno-austrijskog i moravskog prostora u danas mađarski 

Dunantul, zauzimaju 546-548. Sloveniju i sjeverozapadni rub Hrvatske, te odlaze 568., slomivši prethodno 

gepidsku vlast u Italiji, zadržavši iz svog vojvodstva u Čedadu (Cividale del Friuli) do 600. svoju posadu u Kranju. 

Ti narodi nastoje s više ili manje uspjeha oko stvaranja državnih organizacija s prolaznim i kraćim uspjehom u 

Podunavlju i (izuzevši Gote) trajnijim u Italiji; sve u latentnom odmjeravanju snaga i povremenom sukobljavanju s 

Istočnorimskim Carstvom je u 6.st. dalo svoj pečat prvenstveno rubnom području cjelokupnog Sredozemlja. 

U JI Europu dolaze iz Azije u 2.pol.6.st. dotad nepoznate plemenske skupine konjaničkih nomada-ratnika u 

nekoliko navrata pod vlašću Avara. Oni su pokrorili 567. banatske i srijemske Gepide, ratovali ofenzivno do u 7.st. 

s Istočnorimskim Carstvom, odnosno s Bizantom. Tada su Avari u savezu s Kutrigurima, Protobugarima i 

Slavenima za tzv. prvoga avarskoga kaganata, uništili niz značajnih kasnoantičkih urbanih središta (Sirmium 582., 

Salona 614). Ovo ekspanzivno ratovanje Avara prestaje na balkanskom području u trećem desetljeću 7.st., nakon 

bezuspješne opsade Carigrada, kada je avarska moć primorala posljednji put Slavene na zajednički vojni pothvat. 

Za cvata prvoga avarskog kaganata sprovodila se zapravo seoba Slavena u Panonsku nizinu i na Balkanski 

poluotok. Ustankom Samova zapadnoslavenskog plemensko saveza, u kojemu su vrlo aktivni bili alpski Slaveni 

(623.) uz avarsku katastrofu pred Carigradom (626.), te smještavanjem plemena Hrvata na dalmatinskom tlu, kao i 

pobunom kutrigursko-protobugarskih skupina u Panoniji (630.) nastaje kriza u avarskom vodstvu pa se Avari 

povlače s balkanskog i predalpskog tla u središnje predjele Karpatske kotline. 

Veliki Avarski savez napuštaju Kutriguri, panonski Protobugari, a nakon kraćeg prijelaznog razdoblja poslije 670. 

nastaje prilivom novopridošlih avarskih plemena-navodno s rijeke Kame-tzv. drugi avarski kaganat s težištem na 

cijelom 8.st., i to prvenstveno u Alföldu i Dunantulu, iako doseže Slovačku, Moravsku, Donju Austriju i 

međurječje Drave, Dunava i Save. Na istočnom dijelu Balkanskog poluotoka ispriječili su se Avarima nasuprot 

Bizantu već u kasnijem 7.st. Protobugari, došli navodno s Volge putem donjeg Dunava, koji su se nametnuli 

Slavenima na istočnobalkanskom području. Dominacija Avara prestaje u srednjem Podunavlju franačkim vojnim 

pohodom Karla Velikog oko 800. Tada su se osnivale prve državne organizacije Slavena, izrazitije u kasnom 8. i 

9.st. na periferiji, tj. van dotadašnjeg područja avarske premoći. Doduše, na zapadu je postojala već negdje od 7.st. 

u JI Alpama kneževina Karantanija, koja je sred.8.st. došla pod ovisnost Bajuvara i s njima je pripojena oko 800. 

franačkoj državi. Na sjeveru Panonske nizine počela se tada razvijati snažna Velikomoravska država, a 

istovremeno na jugu kneževina Dalmatinska Hrvatska. Na tlu Panonije bilo je tijekom 9.st. takvih pokušaja u 

panonskih Slavena (Sisak, Blatograd), ali s manjim mogućnostima razvoja. Sve su te mlade ranofeudalne države 

Slavena poprimile u to vrijeme kršćanstvo, dijelom posredno iz Bizanta, a dijelom od Bizantu tada neprijateljske 

države Karla Velikog preko Italije. 

Nakon krize u 7.st., u okviru drugog avarskog kaganata mijenja se način izrade umjetničkog obrta tipičnog za 

kasnije Avare npr. jezičaca i okova pojasa, te se primjenjuje tehnika lijevanja, a oblici i ukrasi su pod utjecajima 

srednjoazijskih nomadskih i crnomorskih sarmatsko-helenističkih motiva. Posljednja razvojna faza u tom horizontu 

obilježena je osebujno variranim vegetabilnim ornamentom, uz ostalo i tzv. STILOM BLATNICA, koji je s 

moravsko-slovačkog područja utjecao sve do na južno panonsko tlo. 

Od karolinške kulturne baštine značajna je kadionica iz Stare Vrlike nađena na položaju crkve sv.Spasa. U 

kompoziciji ima srodnost s čuvenim Tasilovim kaležom (iako on nastaje pod jakim utjecajem zoomorfnih stilskih 

stremljenja inzularne umjetnosti). Kadionica je rađena prema starim uzorima kasnoantičke tradicije kako tehnika 

rovašenja tako i s uglato-geometrijskim motivima s kasnoantičkih kopči. Kadionica je od lijevanog srebra, dijelom 

148

pozlaćena sa rovašenjem i nieliranjem. Kadionica (iznutra bakrena konkula) visi na tri lanca od isprepletene žice 

spojena u čvor sa tri kraka koja završavaju sa stiliziranim životinjskim glavama. Datirana je u 2.pol.8.st. 

Ranokarolinški dugi jezičac od pojasa koji je obilježen osebujnim natpisom votivnog značenja i imenom 

franačkog majstora TETOIS s nalazišta Gornji Vrbljani. Značajan je i nalaz s Medvečike kod Đurdevca. To je 

karolinški jezičac. 

Što se tiče okova nađenog na Sapaji on je izrađen od finog zlata tehnikom kloanoziranja. Čitava prednja strana mu 

je ispunjena gusto nanizanim pretežno geometrijski oblikovanim ćelijama, a pregrade ćelija mjestimično su 

tremolirano odnosno nepravilno ispupčeno izvedeni. U ćelije su uloženi tanki pločasto brušeni žarkocrveni 

almandini, ali su oni sada samo manjim dijelom sačuvani. Sa stražnje strane okova nalemljena je zlatna glatka 

pločica na šavu s obrubom od sitnih pseudogranuliranih zrnaca. Na vrhu okova je sačuvana zlatna zakovica, a na 

donjem dijelu su uočljive dvije rupe za zakovice koje nedostaju. Okov je datiran u kasno 5. i poč.6.st. Za okov sa 

Sapaje nije pronadeno toliko neposrednih paralela. 

Pripadao je luksuzno ukrašenom oružju, a moguće je da je služio i kao ukras remenja kojim je spata pričvršćena na 

pojas ratnika iako za to nema uvjerljivih paralela. Okov sa Sapaje je vjerojatno služio kao ukras na najdonjem 

dijelu metalnog obruba korica luksuzno rađene spate. Tamo je češće smještena radi pojačanja metalna pločica, pa 

je okov bio pričvršćen za tu pločicu tako da je njegova strana s dvije zakovice bila vezana uz obrub korica i to 

okomito iznad samog završnog dugmeta. Polazište razmatranju je spata iz groba Hilderika I u Tournaiu, koji je 

tamo zakopan 482. Na najdonjem dijelu korica njegove spate je apliciran zlatni okov kloazoniran almandinima u 

gustim ćelijama. Najdonji dio korica imao je po svoj prilici nesačuvanu srebrnu pločicu kao pojačanje na koju je 

navedeni okov bio zasebno apliciran (nije povezan s obrubom ili dugmetom korica). Kao paralela za taj način 

izvedbe može se navesti primjer relativno dobro sačuvanog dijela korica spate kasnog 5.st. iz oštećenog groba u 

Komaronu u Mađarskoj. Najbliža paralela za okov sa Sapaje je spata iz kneževskog groba iz Flonheima u 

srednjem Porajnju. 

Umjetnost Avara ostala je vezana samo za ono što je pronađeno u njihovim mnogobrojnim nekropolama. 

Bogatstvo nakita 6.st. uvjetovano je ogromnim zlatnim tributom (568-626. zadobijen je od bizantskog carstva tribut 

u težini od oko 27 t zlata) i perzijsko-bizantskim utjecajem. Vidljivi su i pontski utjecaji. Mnogi autori 

pseudokopče od zlata s umetnutim poludragim i dragim kamenjem pripisuju pontskim zlatarskim radionicama. 

Mnogi u njihovom ukrašavanju granulama vide perzijski utjecaj. Ovakva forma pseudokopče uvjetovana je njenim 

nomadskim naručiocem jer je donji nefunkcionalni dio stilizirana glava, očito klanskog karaktera. 

Što se tiče zlatarskih tehnika koje se mogu prepoznati na prvom mjestu je iskucavanje, a zatim granulacija, ne 

prava granulacija, već pseudogranulacija, jer kuglice-granule nisu masivne, pune, već su načinjene iskucavanjem, a 

potom nalemljene na podlogu od zlata. 

Centralni štit je ukrašen u sredini uokvirenim almandinom koji čini efektan konrast sjajnom zlatu. Uokvirivanje 

dragog kamenja u kontekstu sa zlatom je odlika polihromnog stila koji je egzistirao 350-550. Ako usporedimo 

livenu kopču iz kaganskog groba u Kunjbabonju s onom iz Male Pereščepina vidimo da one imaju identično 

oblikovane predice. U izradi kopče iz Kunjbabonja korišteno je više zlatarskih tehnika. Štit i pređica kopče izliveni 

su od monolitnog zlata, a potom su neki dijelovi ukrašeni kuglicama od čistog punog zlata, najvažniji središnji 

dijelovi ukrašeni su mozaičkom tehnikom staklene paste mile-fiori. U tijelo kopče urezani su kanali u kojima su 

umetnuti sitni partikuli crvenog almadina. Štit kopče je ukrašen stiliziranim životinjskim predstavama, te ukazuje 

na barbarskog naručioca. 

Dobar primjer pseudogranulacije su dva jezičca iz Kunjbabonja. Centralno polje je ispunjeno s dvanaest trokuta 

(stiliziranih grozdova ili klasja) koji su postavljeni jedan iznad drugoga. Dodirne točke trokuta su u obliku križa. Sa 

bočnih strana ulaze manji trokuti, a sve je obrubljeno uskom trakom, prvo manjom, a onda većom, čime se formira 

i silueta jezičca. Trokutasti element koji čini srednji dio ukrasa je ujednačen u broju kuglica, a i ostale granule, pa 

se stiče utisak suvremene preciznosti. I masivniji jezičac je obrubljen masivnim granulama i ima rešetkasto-kružni 

ornament ispunjen crvenim almandinom u središnjem polju. Rad je nastao pod utjecajem pontskog polihromnog 

stila. Na njemu se razlučuju procesi pseudogranulacije, pseudofiligrana i ulaganje dragog kamenja. U slučaju 

kunjbabenjskih pseudogranuliranih jezičaca, a i rešetkastih jezičaca s uokvirenim almandinom, tehnika je istovjetna 

tehnici izrade pseudekopče. 

Naime, biserna traka se izrađuje u obliku lajsni u specijalnom kalupu u obliku polulopte. Slična vrsta matricanegativa 

nalažena je u avarskim grobovima. Tehnika izrade sastoji se od prešanja puncnom-štiftom sa završetkom 

u obliku kugle. Kalup je negativ u kojem se lim nabija udaranjem puncne čekićem. Problem pseudogranuliranih 

grozdova razriješen je kalupom u obliku grozda s pozitivom i negativom kalupa. 

149

U kunjbabonjskom grobnom nalazu imamo i rog za piće-riton, neophodni element visokog kaganskog ranga. Što 

se tiče tehnike izrade, rog predstavlja splet niza operacija. 

Niz kneževskih grobova kao oznaku visokog ranga sadrži zlatne i srebrene kupe. Po formi i elementima dekoracije 

kupe su prije svega perzijsko-sasanidskog porijekla. Predmet je načinjen tzv. trajbovanjem-postupak kojim se 

vrhunskom vještinom od pločastog metalnog kruga postupnim ravnomjernim čekićanjem dobija kupasti oblik. 

Period nakon neuspjele opsade Carigrada 626-670. spada u tzv. prijelazni period između dva kaganata. Priliv 

bizantskog tributa je prestao tako da nastupa osiromašenje prijašnjeg bogatstva kaganata. 

Arheološki materijal je skoro identičan prvom kaganatu, jedina je razlika da su kvalitetniji materijali zamijenjeni 

jeftinijima. Za ovaj period najkarakterističniji su dio nakita naušnice u obliku obrnute piramide tipa Sent Endre 

i naušnice s loptastim granuliranim završetkom. Ove naušnice su bizantske tradicije u varijantama još iz 

helenističkih vremena. U postupku izrade se pomoću brončanog kalupa s tri udubljenja iskucavala jedna stranica, a 

zatim su zalemljene sve četiri strane u piramidu. Potom je na vrh piramide stavljena velika zlatna iskucana kugla u 

čijoj se bazi nalaze tri manje iskucane kugle. Gornji dio je ukrašen sa 4 iskucane kugle, a iz centra polazi iskucana 

kanelirana cijevčica koja nosi kariku dobijenu istezanjem kroz kalibar. Sve veće kugle su iskucane iz dvije 

polulopte, a potom zalemljene po sredini. Naušnica je na mjestima spojeva ukrašena monolitnim zlatnim 

granulama a nekad i staklenom pastom koja je smještena u žičanu konstrukciju bočnih stranica. Ovako kompliciran 

rad zahtijeva kompletno opremljenu zlatarsku radionicu i vrhunske majstore. Potječu vjerojatno iz pontskih ili 

carigradskih radionica. 

Između 670. i 800. priljev novih klanova i nove tehnologije uslovio je sasvim novim arheološkim materijalom. 

Tehnika iskucavanja koja je dominirala preko sto godina zamijenjena je jeftinijom narodnom tehnikom lijevanja. 

Ovi klanovi su sa sobom donijeli sasvim drugi svijet od onog u kojem su se iznenada našli. To su anahronične 

predstave "vreže" i "grifona" posuđene i transformirane od azijskog nomadskog tkiva. Uz to se u njima osjeća i dah 

helenizma. 

Zlatarstvo se kao struka sve više profanizira i postaje dostupno putujućim duborescima s izvjesnim znanjem 

lijevačke vještine, ali i pored toga postojala je još uvijek zlatarska radionica kagana, koja je proizvodila luksuzne 

predmete kao što je to pojasna garnitura iz Vrape-Peklina u Albaniji. Zlatarska radionica avarskog Kagana bila 

je opremljena najmodernijim alatima toga vremena i majstorima koji su se njima služili. 

TEHNIKE OBRADE METALA U DOBA SEOBE NARODA 

Najelementarnije zlatarske tehnike i postupci kojima su načinjeni zlatarski proizvodi su: 

• FILIGRAN 

• GRANULACIJA 

• ISKUCAVANJE 

• LIJEVANJE 

• LEMLJENJE I OSTALA SPAJANJA 

• GRAVIRANJE 

• DRAGO I POLUDRAGO KAMENJE 

• IZRADA NOVCA 

FILIGRAN 

Filigran je stara tehnika prvotno zastupljena na području Mediterana. Potječe još iz prapovijesnih vremena. Postoji 

izvjesno rivalstvo izmđu filigrana i granulacije: dok je filigran tehnika narodne umjetnosti u srebru, dotle je 

granulacija bogata dvorska tehnika. Period od 2. do 4.st. u rimskoj umjetnosti se naziva filigranskim stilom. Što se 

tiče Avara ova tehnika se stavlja u sklopu polihromnog stila u sekundarnoj funkciji postavljanja baze za stavljanje 

dragog i poludragog kamenja. 

Za izvođenje postupka potrebni su ovi alati: 

• Kalibar (srce tehnike) 

• kliješta s ravnim mazivnim ustima i jednom savijenom drškom 

• metalni limeni sic, koji prima žicu i izdržava pritisak prilikom provlačenja kroz kalibar 

• neophodni lem kojim se spoji crtež sastavljen od žice 

150

Kod izrade filigrana postoje dvije varijante. Ako se crtež oslanja samo na žicu onda je to tzv. zrakasti-lelujavi 

filigran, koji se sastoji samo od žice. Druga varijanta je kad se koristi pločasta osnova (najupotrebljivija pri izradi 

naušnica). Tok izrade: 

• metalne šipke se izlijevaju u što tanji presjek 

• zatim se prekriju u kvadratni presjek radi lakšeg kalibriranja 

• žica se zatim stavi u načinjeni sic sa zasječenim vrhom polukružnog profila 

• potom se kalibrira, kroz metalni pripremljeni pravokutni kalibar, s rupama određenih dimenzija, koje su 

potrebne u određenom slučaju. Sam postupak se vrši snažnim potezanjem kliješta, nasuprot pravcu kalibra. 

GRANULACIJA 

Za avarskog vremena javlja se u predjelu Ponta, Mediterana, Siriji i Egiptu te Carigradu. U nakitu u kaganskim 

grobovima ona se ponekad i učestalo javlja. Ona je ovdje samo gost jer su glavni nositelji dekoracije iskucavanje i 

lijevanje, dok je granulacija u ovom slučaju manifestirana kao ornament. Ponekad se koristi pseudo-granulacija 

kod nekih dijelova nakita (granulaclja zamjenjena iskucanim bisernim trakama umjesto originalnim kuglicama). 

Što se tiče Sent-Endre naušnica one su najčešće nosilac granulacije, i mada sasvim izg1edaju kao jedan granularni 

rad, one su u osnovi skoro cjelokupno načinjene od iskucanog zlatnog lima. Dok se granule koriste da bi sakrile 

spojeve ili urešeni granulirani trokut na izvjesnim udarnim prostorima, granule se upotrebljavaju kao ornament. 

Kod Avara se granulaclja vezuje za najstariji period za vladanja Kagana Bajana i njegovih sinova, a sporadično se 

javlja i kasnije. 

Od alata za izradu je potrebno: 

• lijevačka peć 

• lonac za lijevanje 

• posuda za vodu u koju padaju kapi-granule iz lonca za lijevanje 

• ili pak metal u obliku žice koji se siječe i zatim zagrijava do oblika granula 

• treći način zahtijeva kružni prostor ispunjen ugljenom u kojem se tope sitne granule 

• potom je neophodna limena konstrukcija na koju se granule namontiraju ili žica-filigran umjesto limene 

konstrukcije. 

• potom se kuglice lemljenjem fiksiraju za podlogu 

Tok izrade je pored mnogih poznatih elemenata tajna (postoji nekoliko mogućih rješenja stvaranja granula): 

I Prvi proces je izrada granula (Schatzleove metode) 

Prvo: 

1. prvo se zlato, srebro i bakar istope 

2. potom se s visine od jedne stope žitak metal izlijeva u posudu s vodom 

3. prilikom lijevanja stalno se miješa u krug, čime nastaju male kuglice 

4. potom se odvajaju manje od većih kuglica ("rešetanje") nakon čega se veće kuglice ponovo granuliraju 

Drugo (upotrebljava se za veću količinu granula, to je metoda mašine za granulaciju): 

1. mašina se sastoji od posude visoke 4 stope, u koju se vertikalno postavi valjak 

2. posuda se ispuni toplom vodom i za vrijeme lijevanja metala u posudi valjak se brzo okreće 

3. ako ima više granula za lijevanje bolje je da se masa s lijevaćom ili željeznom žlicom izvadi iz lonca i lije. 

II Drugi proces sastoji se od pričvršćivanja kuglica. 

Ovaj proces predstavlja zauvijek zaboravljenu tajnu koja je nemoguća za rekonstrukciju u nekadašnjem obliku 

postojanja. F. Stranger je objasnio neke stvari. On smatra da je tajna što je granulacija leži u prodoru kuglica na 

površinu pomoću ugljene materije, tj. karbi-spoja. 

Kod upotrebe lema zlatna pozadina bojena je mješavinom ribljeg ljepila, neke bakrene soli (bakrenog hidrata) i 

malo vode. Kuglice i filigran su raspoređeni dok je ljepilo vlažno, a čista polja pozadine nikake se ne čiste prije 

primjene vatre. Bakrena sol se zagrijavanjem pretvara u bakreni oksid, a ljepilo se pouglji. Ugljik se pritom spoji s 

kisikom iz bakrenog oksida, pa se rasplinjava, kao CO2 ostavljajući fino raspodjeljeni metalni bakar na spojnici. 

III Treći proces je postavljanje kuglica na recipijent. 

Metalna cijev-puhaljka je skoro neophodna u svim navedenim procesima, njome se dobija potrebna temperatura. 

151

ISKUCAVANJE 

Kod Avara tehnika iskucavanja postaje vodeća. U prvom avarskom kaganatu ova je tehnika bila skoro glavni 

postupak u zlatarstvu, osobito do 626. Zlatarska tehnika iskucavanja dominantna je od 3. do 7. st. Ona je u stvari 

nosilac hunskog polihromnog stila, da bi se nakon toga transformirala u nosioce dekoracije prvog avarskog 

kaganata. Iskucavanje ima dva postupka: hladno i toplo. 

Toplo iskucavanje je kompliciranije jer je za njega neophodna matrica. Ovim postupkom su rađene skoro sve 

pojasne garniture kod Avara. Zove se topli jer je neophodno nekoliko puta zagrijavati lim do isijanja prilikom 

iskucavanja. To je proces otpuštanja lima. Ovo je potrebno jer se lim prilikom zakucavanja isteže, učvršćava pa se 

time sprječava njegovo nepravilno polaganje po matrici i eventualno pucanje. 

Neophodni alat za izradu je: 

• lim 

• matrice 

• drvena podloga i kožni đon 

• neophodni su drveni, željezni čekići i ostali materijal koji čini jednu i najskromniju zlatarsku redionicu 

Kod hladnog iskucavanja potreban je samo špic okruglog, kvadratnog ili zatupastog oblika i čekić, pa se onda 

čekićem iskucava. Tok rada kod toplog postupka je sljedeći: 

1. lim se dobije kovanjem izlivenih metalnih blokova, težim, a potom sve lakšim čekićima uz stalna podgrijavanja 

2. potom se vrši grubo rezanje lima i daljnje omekšavanje 

3. lim se postavlja na matricu i potom udara preko đona prvo drvenim, a onda finim željeznim čekićima. Matrica 

se postavlja na drvenu podlogu, na glatki dio tako da je gornji dio matrice s reljefom slobodan da primi lim 

4. potom se finim puncnama dorade (ukuju) djelovi lima u matricu koji su ostali neiskucani 

5. potom se vrši fino isjecanje, čišćenje oksida od zagrijavanja i poliranje 

Kod hladnog postupka iskucavanje je mnogo manje mehanička, a više umjetnička radnja. Ovdje se od glatkog lima 

učestalom upotrebom puncni dobija reljef bez ikakve upotrebe matrica (osim dva metalna bloka koja imaju 

funkciju matrice, na jednom se nalaze različite dimenzije polulopti, a na drugom usječeni valjkasti kanali). 

1. Prvo se na lim prinese crtež, a potom se odgovarajućom puncnom crtež trasira (blago udubi) 

2. počinje iskucavanje od strane reversa kuglastim puncnama da bi se formirao što veći volumen reljefa na aversu 

3. potom se puncnama za matiranje praktički ukucava drugi plan reljefa aversa 

4. četvrta operacija se sastoji od završavanja,. punciranja različitim točkama izvjesnih dijelova prvog plana. 

Izrada lima je vjerojatno bila posebno zanimanje jer do vremena renesanse nisu postojali čak ni primitivni željezni 

lanci za valjanje lima. Do tada se lim iskovavao iz metalnih blokova mukotrpnim prekovavanjem i podgrijavanjem. 

To je skoro uvijek bilo posebno zanimanje. Prema tome, Avari su limene ploče nabavljali najvjerojatnije sa Ponta 

ili Carigrada. 

Kod iskucavanja se ponekad može utvrditi na kakvoj je matrici iskucavano i običnim promatranjem bez 

mikroskopa, odnosno da li je u pitanju avers ili revers. Kod iskucavanja reversa što je kod Avara često 

zastupljeno prilikom mehaničkih udara u toku iskucavanja sile se rasprostiru od centra k ivicama. Tada skoro u 

svakom slučaju moraju ostati slijepa neiskucana mjesta na najudubljenijoj pozadini. Ima i slučajeva da se od jakih 

mehaničkih udara lim probije na mjestima oštrih prijelaza. Kod iskucavanja aversa sile prilikom mehaničkih 

udara bježe ka centru, što je veliki nedostatak jer se nikad ne može postići idealna sličnost s matricom. Ovim se 

postupkom javlja i nabiranje materijala. 

LIJEVANJE 

Postoje sljedeće vrste lijevanja: 

• lijevanje u kamenom kalupu 

• lijevanje u izgubljenoj formi 

• lijevanje u pijesku 

Lijevanje u kamenom kalupu je najstariji način lijevanja. Glavni problem prilikom ovog postupka je neophodna 

propustljivost kamena prilikom visokih temperatura. Najčešće se od kamena upotrebljavao tzv. "SPECKSTEIN" ili 

sapunjavac, zatim seifenstein i steatit. Lijevanje se može smatrati prvom znanstvenom disciplinom jer je ono od 

najranijih dana zahtijevalo solidnu metodologiju postupka, zanatsku specijalizaciju majstora i mnoštvo metalurških 

finesa. 

152

Za ovaj proces potrebno je: 

1. kameni kalup 

2. peć-zagrijavana do 1085 °C 

3. lonac u kome će se metal rastopiti 

4. niz neophodnih sitnih alata kao što su: 

• puhaljka za podizanje temperature, kasnije mijehovi 

• razvodnik koji drži lonac sa usijanim metalom 

• specijalna kljunasta kliješta kojim se lonac izlijeva u kameni kalup 

Lijevanje u izgubljenoj formi od pojave do danas predstavlja vrhunsko metalurško dostignuće. Alat i postupak 

kojim se ova tehnika izvodila u doba Avara je bio sljedeći: 

1. model predmeta načinjen od voska 

2. model se zatim obloži glinom koja se zagrijava 

3. do otapanja voska-taj model od voska koji je u tom trenutku nestao ostavlja prazan prostor 

4. koji se ispuni tekućom broncom, potom se 

5. glineni oklop razbije i tada se pojavi forma od bronce 

Nedostatak ove tehnike je nemogućnost serijske proizvodnje-postupkom je moguće načiniti samo jedan komad. 

Lijevanje u pijesku je korišteno za masovnu produkciju. Zahtijeva skromna sredstva za izvođenje pa je vrlo brzo 

moguće oformiti livnicu za ovakav postupak u slučaju preseljenja na neko drugo mjesto. Alat se sastoji od: 

1. svih već navedenih metalurških dijelova (peći, lonca, kliješta, metala) 

2. kalupnika-šasije, tj. dva kvadratna duboka okvira koja su postavljena jedan preko drugoga. 

3. lijevačke zemlje-pijeska 

4. sitnog alata za modeliranje 

5. specijalnog praška-likopodijuma-koji služi za zaprašivanje modela 

Tok izrade otiska modela u pijesku (uzet od ing. Pejovića): 

1. postavljanje modela (jedne polovice) na radnu ploču ili stol 

2. postavljanje donjeg okvira i zaprašivanje modela likopodijumom 

3. nanošenje sloja modelne mješavine i lako nabijanje oko modela 

4. nabacivanje mješavine na ispunu 

5. postupno nabijanje i dodavanje mješavine dok se kalupnik ne ispuni 

6. poravnavanje površine 

7. skidanje suvišne mješavine 

8. bušenje otvora za ventilaciju pomoću igle 

9. okretanje izrađene polovice kalupa i priprema za izradu druge polovice 

10. nanošenje riječnog pijeska na nabijeni sloj kalupne mješavine 

11. otpuhivanje viška nanijetog pijeska 

12. postavljanje gornjeg kalupnika i zaprašivanje modela likopodijumom 

13. nanošenje modelne mješavine 

14. postavljanje modela za okomiti kanal (dio sistema za lijevanje) i nanošenje manjeg sloja kalupne mješavine i 

lako nabijanje 

15. nanošenje mješavine za ispunu i nabijanje 

16. nabijanje dok se gornji okvir ne ispuni 

17. ravnanje površine i skidanje suvišne mješavine 

18. pravljenje ventilacijskih otvora pomoću igre 

19. skidanje gornje polovice kalupa 

20. pravljenje ostalih dijelova sistema za lijevanje u donjoj polovici kalupa 

21. kvašenje mješavine oko ivica modela 

22. vađenje modela 

Poslije vađenja modela dolazi do sklapanja, tj. postavljanja gornje polovice kalupa, otežavanja i tek tada dolazi do 

lijevanja metala. 

153

LIJEVAČKE PEĆI 

Lonci s metalom za topljenje zagrijani su u ljevačkim pećima kojih imamo nekoliko modela: 

• zatvorene peći potpirivane metalnim puhaljkama i mjehovima 

• zidane peći u obliku valjka 

• lijevačke žlice (s obzirom da je materijal (pređice, jezičci) male težine (20-50 g) nefunkcionalno je bilo da se 

koristi ogromna peć za ovako beznačajnu količinu metala. Načinjene su od željeza, a potom prevučene 

smjesom da bi se površina žlice zaštitila od rastopljenog metala 

• lončarske peći (postoji pretpostavka da je prva peć za topljenje bakrene rude proistekla od peći za glinene 

posude pa postoji mogućnost da su avarski putujući zlatari koristili ove peći, jer skoro svako selo ima lončara) 

Lijevački lonci su oduvijek korišteni u lijevanju. Imamo: 

• glineni-koji su specijalno armirani 

• grafitni-poznati su od Rimljana do danas 

• ljevačke žice-osim funkcije peći imale su i lijevačku funkciju 

Pod ljevačkim pijeskom se podrazumijeva svaki pijesak koji se odlikuje određenim svojstvima, npr. poroznošću, 

propustljivošću, vatrostalnošću, podobnošću za oblikovanje i odgovarajućom krupnoćom zrna. To je uglavnom 

smjesa kvarcnih zrna i gline koja je vezivni materijal. 

POMOĆNI RADOVI 

LEMLJENJE 

Lemljenje je zanatski postupak koji je stoljećima bio dopuna tehnici iskucavanja i lijevanja. M.Resenberg je izvršio 

podjelu lemova: 

• čvrsti lem (harletovanje) kad se upotrebljava za zlato sastoji se od dijela samog zlata, srebra i bakra; za srebro 

se sastoji od srebra i bakra ili od srebra, bakra i cinka. Neki srebrni lem sastoji se od srebra, bakra i cinka (ali u 

sličnom odnosu dijelova za razliku od čvrstog lema) 

• mekani lem bez zlata i srebra samo od kositra i olova 

• hicovanje je postupak kad se dva metala koja se žele spojiti dovedu do stanja usijanja, a potom se u tom stanju 

spoje. Treba paziti da metali prilikom usijanja ne pregore (onda fini film s površine metala transformira). 

Za letovanje se od davnina nije koristila neka određena vrsta lemova, već se usitnjavao isti materijal koji će biti 

zalemljen, do oblika finog praška, a potom se zagrijavao sam predmet. Zatim se ovaj fini prašak sipao po spoju. 

Lem se numerira po sastavu od kojih je predmet za lemljenje legiran, npr. kad se kaže za zlato od 22 karata da se 

lemi sa 1/7 lota-lema, onda to znači da zlato od 22 karata sačinjava 6 dijelova finog zlata i jedan dio srebra. 

Sve legure lema zlatar naziva schlaglotom zato što se metal lema poboljšava. Tada se ovaj praktički iskovani lotlem, 

nakon iskovavanja, isjecka u male štapiće, djeliće paillose ili se pak isturpija u prašak limhille. 

Kod samog letovanja na spoj se uz pomoć jedne četkice stavlja pločica schlaglena koju nazivamo paillos. Zatim se 

lem zagrijava cijevčicom s plamenom vatre dok se ne otopi te se sam od sebe ulije i ispuni mjesto spajanja. Prije 

letovanja spojevi moraju biti čisto isturpijani pošto masa lema ne prima nečisti materijal. Boraks služi za uklanjanje 

zadnjih oksida što ih je učinio kisik ili zrak. 

ZAKIVANJE 

Zakovice se često koriste od vremena Avara i to na kopčama, jezičcima i okovima. Ovdje je njihova funkcija prije 

svega fiksiranje samog predmeta za kožni remen. 

Pokatkad se u materijalu seobe naroda koriste i pseudozakovice. U tom slučaju zakovice služe kao nosač mugelgranata 

te se one ne vide od kamena. Zakivanje je mehanička radnja kojom se povezuje lim ili izliveni predmet. 

Ono nema samo funkcionalnu namjenu fiksiranja, već često ima sekundarnu ulogu pseudogranulacije. 

UOKVIRIVANJA DRAGOG I POLUDRAGOG KAMENJA 

Vezuje se uz hunski polihromni stil. Ova tehnika primjenjuje se prilikom fiksiranja dragog kamenja za zlatnu 

iskucanu konstrukciju. FASSUNG-ležište dragog kamena pravljeno je slično današnjem postupku, iskucanim 

zlatnim okvirom koji prima kamen i kontraispupčenjem ne dozvoljava kamenu da ispadne iz ležišta. 

154

ŠARKE ILI SARNIR 

Sarniri se kod Avara vezuje za kopče i pređice. Skoro uvijek je ovdje riječ o produženim, unakrsno postavljanim, 

okruglim, metalnim štiftovima kroz koje se provlači metalni trn (iskovani metalni štapić). Ovi produženi štiftovi 

uvijek se kad je riječ o iskucavanju naknadno zaleme, a u slučaju lijevanja izliju zajedno sa tijelom kopče. 

POZLAĆIVANJE 

Njegova pojava je česta kod Avara. Razlikujemo dva osnovna postupka. To su hladno i toplo pozlaćivanje: 

Hladno pozlaćivanje (platiranje) je proces popločavanja metala metalom ili proces platiranja. Rosenberg navodi 

Plinija, koji govori o zlatnim folijama koje isporučuju kovači, pa se popločavanje ovakvih iskovanih pločica zlata 

skoro procesom iskucavanja fiksiralo za potrebni predmet 

Toplo pozlaćivanje – ovdje se smjesa koja je napravljena od zlata i žive sa srebrom stavi se na stvar koja se 

pozlaćuje i zatim se izloži vatri. Živa se srebrom ispari u vatri, a zlato ostane na površini predmeta. Pozlaćivanje se 

kod Avara odnosi na srebro i broncu. 

PUNCIRANJE I GRAVIRANJE 

Puncna je u stvari jedan štift-tanak metalni štapić koji je na svom kraju naoštren ili pak formiran u zadani oblik 

(obično mali krug, kvadrat, trokut). Dok je punciranje mehanički proces, graviranje je sasvim umjetničko-zanatski 

posao jer rad na prvom mjestu zavisi od majstorove vještine. 

NIELIRANJE 

Nieliranje je tehnika ukrašavanja skupocjenih predmeta od metala. Na površini predmeta se najprije ureže crtež, a u 

udubljenje se unosi smjesa od srebra, bakra, olova i sumpora. 

ROVAŠENJE 

Rovašenje je urezivanje geometrijskih ornamenata čvrstim predmetom u drvo, keramiku i metal. Jaka tradicija ove 

tehnike postojala je na rimskom provincijalnom tlu u radionicama u nerazorenim urbanim središtima koja su 

nastavila s proizvodnjom u 5.st., podešeno zahtjevima barbara. 

KLOAZONIRANJE 

Kloazoniranje je djelomično pričvršćivanje metalnih traka u metalnu podlogu i ispunjavanje međuprostora 

emajlom. Bolje prianja uz zlato nego uz srebro. Tehnika kloazoniranja, ulaganja almandina u ćelije je specifična za 

polihromni stil seobe naroda koji je prozvan po svom blještavom kolorističkom efektu. 

Ishodištem tog stila smatraju se zlatarske radionice na Pontu, iako je kloazoniranje nakita, nošnje i oružja šireg 

istočnomediteranskog podrijetla. Kao izrazita pojava mode Atilinog vremena upotreba polihromije značajna je za 

Gote i druge germanske narode, a hunskim i gotskim podsredstvom preuzeo je taj stil ukrašavanja i merovinški 

krug. Razlikujemo dva stilska smjera polihromije: 

• s vidljivom zlatnom podlogom, almandin je smješten u većim odstojanjima u ćeliji ispupčeno ili pločasto 

brušen. 

• u ćelije se stavljaju brušeni almandini u obliku tankih pločica (jedna do druge) pa ćelije pokrivaju gotovo 

čitavu zlatnu podlogu. 

U 5.st. pojavljuju se u Podunavlju oba smjera, prvi nastaje u 6., a drugi je tipičniji za kasnije 6.st. Zlatarske 

radionice u Italiji izrađivale su kloazonirani nakit u različitim stilskim mješavinama prema udomaćenoj 

kasnoantičkoj tradiciji uz tragove istočnogotske zlatarske tradicije. Polihromni stil drugog smjera je zastupan u 

istočnogotskoj Italiji isprepleten objema stilskim varijantama kloazoniranja. 

DRAGO I POLUDRAGO KAMENJE 

Značaj dragog i poludragog kamenja od vremena hunskog saveza pa sve do vremena avarskog kaganata ne treba 

posebno isticati jer je to odlika koja karakterizira civilizaciju seobe naroda. Dragi kamen pored svog magijskog, 

apotropejskog značenja ima i hijerarhijsko značenje za svog nosioca. Najblistaviji dragulji hunskog polihromnog 

stila skoro uvijek se ukrašavaju crvenim almandinom-granatom, ali se koristi i drugo drago kamenje. 

155

IZRADA NOVCA 

Izrada i falsificiranje radi se skoro sasvim istim postupkom, kakav je to slučaj bio u kaganatu. Avari nikad nisu 

kovali svoj novac, već su koristili postojeći rimsko-bizantski. 

Radni procesi oko izrade novca su: 

1. avers i revers monete u pozitivu se modelira u vosku ili reže u olovu 

2. dobijeni avers i revers pozitiv se utiskuje u zemlju, a zatim dva tako dobijena negativa aversa i reversa se žare 

3. u ova dva negativa se ulijeva bronca i dobija se ponovo pozitiv aversa i reversa ali od bronce 

4. dobijeni avers i revers u pozitivu se otiskuje u brončane blokove koji nisu kaljeni, a brončani pozitiv je okaljen 

5. poslije utiskivanja dobijaju se avers i revers u negativu. To su kalupi pomoću kojih se kuje novac. Ovako 

dobijeni kalupi (negativi) se: 

6. ukaljuju i tek tada su sposobni za presanje. 

7. kad je kalup pripremljen donji dio kalupa se fiksira za nakovanj ili neki čvrsti radni stol, a potom se stavi 

komad metalne šipke u šupljinu između dva kalupa. Zatim se velikim čekićem udari po gornjem dijelu kalupa i 

tako je kovanje završeno. 

Metal koji će biti ispresan mora se u nizu operacija pripremiti za postupak kovanja novca. Ruda se izlije u šipke, a 

potom se nekoliko puta prekuje i dovede u željeni oblik, koji se zatim siječe u komade, a zatim kuje novac. Finesa 

oko samog toka presanja je upotreba padajućeg čekića, nakovnja ili pak veće željezne mase zbog toga što je za 

presanje novca potrebna velika težina u jednom jedinom udaru. Postoji tzv. padajući čekić velike mase koji s 

visine od 1,5 m pada na pokretni gornji dio kalupa i vrši presanje. Za izradu novca potrebna je vrlo precizna i točna 

metodologija, jer prilikom izrade novca nema naknadne korekcije. 

156

BLAGO PETROSA 

PORIJEKLO 

Blago Petrosa je bogat nalaz zlatnih predmeta s područja Rumunjske. Lokalitet Petrosa je otkriven 1837. u 

istoimenom selu u jugoistočnoj Rumunjskoj, u području grada Buzaua. Pronađen je sasvim slučajno od dvojice 

lokalnih seljaka koji se nisu sjećali točnog mjesta nalaza. Dostupni materijal sugerira kako se radi o bogatoj lokaciji 

predmeta i nakita od zlata velike vrijednosti, koja se sastoji od 12 do danas sačuvanih predmeta. Pretpostavka kako 

je to samo dio nalaza temelji se na lokalnoj legendi o dvojici seljaka koji su dali dio blaga nekom Albancu iz 

Bitole, koji ga je iskomadao i rasprodao, te na nizu ukrasnog dragog i poludragog kamenja, koji su pronađeni na 

lokalitetu, a ne pripadaju nama poznatim predmetima i nakita, već vjerojatno onom dijelu blaga koje je nestalo. 

Aleksandru Odobescu, autor koji je probleme ovog arheološkog nalazišta temeljito i vrlo opširno obradio u 

monografiji "L tresor de Petrossa" do danas sačuvani dio blaga razvrstava u dvije skupine: 

l) predmeti koji su izrađeni isključivo od zlata (veliki disk, narukvica s natpisom tzv. arnila, jednostavna narukvica, 

pehar i plitica sa statuom). 

2) predmeti koji su obogaćeni dragim kamenjem ili staklenom pastom (velika pektoralna fibula u obliku orla, dvije 

fibule u obliku ibisa, manja fibula ili fibula minor, ogrlica, osmokutna i dvanaestokutna košara). 

Na temelju tipoloških osobina predmeta prvi je zadatak riješiti pitanje porijekla ovoga blaga. I prvi pomniji pregled 

nalaza upućuje na složenost tog pitanja, te se ukazuje potreba za fokusiranje dviju vrlo bitnih pretpostavki. 

1) Kako su djelovi tog blaga pripadali jednom germanskom plemenu, najvjerojatnije Zapadnim Gotima, koji su u 

Daciji obitavali od 3. do 5.st. 

2) Kako je uz to ipak uočljiv utjecaj klasične antičke umjetnosti kao i jedne autohtone komponente koja se razlikuje 

od gotskog stila, iz čega proizlazi i pretpostavka kako svi predmeti nisu iz istog perioda 

Konkretno, najizravnije svjedočanstvo o gotskom porijeklu blaga je narukvica s natpisom tzv. armila. Na sredini 

tijela te narukvice je natpis pisan 

runama, odnosno još preciznije se 

smatra kako je riječ o arhaičnom 

runskom pismu koje su koristili Goti 

iz Južne Skitije i Dacije. Nakon niza 

pogrešnih dešifriranja, analogijom s 

natpisom s zlatnoga roga u Danskoj u 

potpunosti je odbačena netočna teorija 

o grčkom, a prihvaćena spomenuta 

teza o arhaičnom runskom pismu. 

Kako je riječ o jednom ipak 

nedovoljno poznatom dijalektu 

siguran je prijevod nemoguće dati. 

GUTANI OWI HAILAG 

GUTANI OCVI HAILAG 

GUTANIOTHMAILAG 

Treba izdvojiti riječ GUT kako su 

Goti sami sebe nazivali i riječ OCUI, 

koja se odnosi na njihovu domovinu. 

Razna su tumačenja namjene: sveti 

predmet, Odinovo vlasništvo, 

namjenjenom božanskom kultu; 

posvećeno gotskoj riznici, namjenjeno 

gotskom hramu... 

Drugi je nesumnjivi dokaz kako je 

riječ o blagu gotske provenijencije, 

prikaz na pronađenoj plitici sa statuom koji sačinjavaju likovi iz skandinaske mitologije kao što su npr. gavrani 

otkrivači koji su povezani s kultom boga Odina i njegovih pratitelja, zatim Torov čekić, Aegireva tunika. 

Međutim, na istoj plitici očita je i jedna druga kulturna komponenta pored gotskog stila. Naime, dolazi do 

izjednačavanja, odnosno mješanja skandinavskog kulta s grčkim, pa su izmješani bogovi iz Walhalle s onima s 

Olimpa. Sam prikaz skandinavskih bogova kao grčkih govori da je unatoč tipično germanskim motivima te stilu 

157

izrade, prisutan i grčko-bizantski utjecaj u plastici. To još više potkrepljuje i oblik pojedinih predmeta iz trezora. 

Zlatne armile tako primjerice otkrivaju primitivno razdoblje zlatarstva i epigrafike kod Gota, dok veliki disk i 

plitica sa statuetom imaju jako profinjeni oblik s figuralnim ornamentom posuđenim najvjerojatnije iz grčkobizantske 

plastike i one otkrivaju vještinu koja se očituje i na predmetima s kloazoniranim kristalom. 

Oblik, ornamenti i način ukrašavanja jasno ukazuje da je kod pojedinih predmeta prisutan taj bizantsko-grčki 

utjecaj, no pored njega razlučuje se i utjecaj određenih iranskih elemenata, o čemu ponajbolje svjedoče motivi 

leoparda na ručkama košare. Time su potvrđene veze koje su Goti ostvarivali preko Dacije s Bizantom i preko 

Skitije s iranskim zemljama. 

Zaključak koji bi bio prihvatljiv može se sažeti u tezi o gotskom zlatarstvu koje se najprije razvijalo u Skandinaviji, 

a zatim usavršavalo u Skitiji, te koje nije nestalo premještanjem Gota na jug, već se naprotiv proširilo i među ostale 

germanske narode u Evropi (niz analogija u primjeni ukrašavajuće tehnike kloazoniranja među germanskim 

narodima), preuzimajući neke elemente bizantsko-grčke umjetnosti kao domorodačke komponente, te određenih 

skitsko-perzijskih utjecaja. Uz to ogromna vrijednost riznice sugerira da je nemoguće tvrditi kako je ona nastala u 

jednom trenutku, tj. ona je sasvim sigurno rezultat nadopunjavanja i izgrađivanja tijekom vremena, uz uzimanje 

određenih utjecaja. Riznica stvara s vremenom i to ne kao gotski plijen već kao njihov proizvod. 

Za rasvjetljivanje pitanja kojem bi se gotskom vladaru mogla pripisati pripadnost ove riznice najznačajniji su nam 

podaci iz povijesnih izvora. Na području sela Petrosa postojao je razoreni antički kaštel, koji je uz niz sličnih u široj 

okolici najvjerojatnije predstavljao obrambeni kompleks. Izvori govore da su nakon Rimljana tu došli Goti, te su se 

povremeno zalijetali na kaštel i držali ga u svojim rukama. Tijekom Sarmatske provale u njemu je sklonište 

pronašao Vizigotski vladar Atanarik, protivnik kršćanstva i kršćana, čega je posljedica izostanak i najmanjeg 

kršćanskog traga u riznici. Kako se nakon te provale sklonio u Bizant pretpostavlja se da je upravo Atanarik 

zakopao blago, prethodno uzevši sve oružje. 

NAMJENA 

Izostanak oružja, ali izrazito velike dimenzije nakita koje se mogu pripisati isključivo muškoj upotrebi, upućuje na 

zaključak kako se radi o zbirci predmeta sakralnog karaktera. Možemo pretpostaviti da je to bila vladarska riznica 

koja je služila za kultne svrhe, a koju su kao starješine i svećenici koristili porodični vladari. Veliko bogatstvo 

materijala za izradu bitan je pokazatelj cijenjenosti zlata u germanskom kultu, koji uz ostalo definira i oblike 

predmeta riznice, te njihovu sakralnu namjenu. 

Narukvica s natpisom vjerojatno narukvica zakletvi koja se umakala u krv žrtvi i nad kojom su se izricale zakletve 

evociranjem boga Odina i Thora. Veliki disk je služio za darovanje, tj. za darove tijekom žrtvovanja. Sakralni pehar 

je služio za piće. Plitica sa statuom ili patera koristila se tri puta godišnje kada se iz nje pilo u čast bogova, heroja i 

predaka. Fibule su nosili pripadnici višeg kneževskog statusa tako da su bile pokazatelj statusa pojedinca. Fibule u 

obliku orla nosile su se na prsima s lijeve i s desne strane. Bile su povezane s velikim lancem, te su ptice bile 

aplicirane na oba ramena. Ako idemo tražiti sakralnu komponentu možemo pretpostaviti da se radi o prikazu svetih 

ptica koje su bile glasnici bogova. 

TIPOLOŠKE OSOBINE 

1. Veliki disk je najveći i najteži predmet. Izrađen je 

od masivnog žutog zlata. Okruglog je oblika težine 7 

kg i promjera 56 cm. Služio je za darove prilikom 

žrtvovanja. Kvaliteta izrade upućuje na bizantskogrčki 

utjecaj. Nađen je raskomadan u četiri dijela 

koja spajenjem daju cjelovitu sliku. U sredini se 

nalazi rozeta okružena meandarom koji je obrubljen 

prstenastim ukrasima. Rubovi su ukrašeni cik-cak i 

ravnim linijama između kojih se nalaze kružići i 

vitice. 

I ovaj ukras je obrubljen i to prvo s prstenastim 

ukrasima pa s većim i manjim kružićima koji 

predstavljaju gornji odnosno donji dio ruba. Ukrasi 

na rubu prate dio posude. Između ruba i sredine 

površina je glatka. 

158

4. Sakralni pehar je od čistog žutog zlate težine 1 kg i visine 

36 cm. Ima oblik vaze, a završava sa stalkom. Od trbuha do vrha 

posude seže jednostavna ručka sa spiralnim zavijutkom prema 

vani na trbuhu posude, koja na gornjem dijelu završava pticom, 

vjerojatno grabljivicom (česta pojava u ovoj riznici). 

Ručka je gotovo ravna, jednostavne izrade, sužava se od vrha k 

trbuhu posude, tvoreći jednostavan, pravilan oblik koji podsjeća 

na brojku sedam. 

Trup posude se širi od dna prema vrhu na kojem se ponovno 

sužava, da bi se otvorila prema van sa svojim obodom. Između 

oboda i trbuha na vratu nalazi se jedno cilindrično proširenje. 

Obod je izrađen u istom obliku kao i stopa stalka. Ukrašen je 

kružićima i razvedenim volutama iskucanog lima. 

Pehar se može podijeliti na nekoliko dijelova, jer ne postoji 

jedinstveni ukras. 

Trbuh, ovalnog oblika, ima ukras u obliku okomitih, blago 

zavinutih linija, koje tvore prividno slovo S. Takav ukras se 

izvodio tehnikom kaneliranja u antici pa ovdje imamo rimski 

utjecaj koji isto tako nalazimo na posudama iz Danske. 

Vrh pehara ima potpuno drugačiji ukras. Cilindrično proširenje 

je ukrašeno cik-cak linijama, a krajnji rub oboda ukrasima u 

obliku kružića. Na ramenu trupa i na vratu posude nalazi se 

ornamentom ukrašeni dio koji predstavlja iranski dio. Isti ukras 

postoji i na nozi pehara kao i na donjem dijelu trupa, a analogije 

ovih ukrasa nalazimo u Alžiru. 

Noga pehara ima prstenasto dno ukrašeno kružićima, a spojena 

je s trupom pehara jednim elipsoidnim proširenjem. 

159 

2. Jednostavna narukvica od čistog žutog zlata, 

okruglog oblika i jednostavne izrade. Ima vrlo 

jednostavan mehanizam za zakopčavanje. Jedan kraj 

narukvice je izvijen prema gore pod pravim kutem, a 

drugi ima oblik kruga kojem je širina podešena prema 

izvijenom dijelu mehanizma koji ulazi u njega. Dužina 

narukvice je 17, a širina 0,5 cm. 

3. Narukvica s natpisom (armila) je najinteresantniji 

nalaz u riznici upravo zbog natpisa. 

Izrađena je od zlatne žice žute nijanse. Mehanizam za 

zakopčavanje je isti kao i kod jednostavne narukvice, a 

gotovo da se ni u ostalim osnovnim dijelovime ne 

razlikuju. Narukvica s natpisom je nešto deblja. (1,2 

cm) i nešto kraća (15,3 cm), na ekstremitetima ima 16 

puta spiralno nanesenu zlatnu debelu žicu.

5. Plitica sa statuom je izrađena 

od crvenog orijentalnog zlata, a 

koristila se u obredne svrhe. 

Ukrašena je s unutrašnje strane i 

to samo s reljefnim ukrasima. Na 

rubnom dijelu se nalazi 16 likova 

koji predstavljaju skandinavska 

božanstva. Ta su se božanstva 

izjednačila s grčkim odnosno 

rimskim, zbog miješanja utjecaja. 

Na osnovu atributa možemo 

izdvojiti boga Aegira s bradom i 

tunikom, čizmama i kožnom 

kacigom koji pod nogama ima 

ribu, a u lijevoj ruci drži luk, u 

desnoj bi trebalo biti srce goveda. 

Smatra se da bi on mogao 

odgovarati Neptunu. 

Zatim je tu lik boga Fosita koji 

nosi u lijevoj ruci palmin list, a 

na glavi arculu tj. kovčežić. 

Slijedi bog Tyr ili Mars koji isto 

ima plašt, a u lijevoj ruci nosi luč 

ili zublju. Na lijevom ramenu mu sjedi gavran koji se povezuje s kultom boga Odina. 

Tri božice sudbine: Urda, Vendandra i Skuldra su sljedeće na reljefnom prikazu. Prva nosi vedro, druga ima 

žrtvenu pliticu na glavi, chetedru, gavrana, škare i žezlo, a treća nosi baklju. Sve tri imaju togu. 

Iza njih slijedi Saeter koji bi moga biti Saturn. On lijevu ruku drži na prsima, u desnoj ruci bi mu trebalo biti srce, 

a na njemu se nalazi toga. Božica Freya (Venera) u lijevoj ruci drži vijenac za kićenje predaka, a u desnoj joj je rog 

plodnosti. Slijedi Odin ili Wodan, Merkur, koji u lijevoj ruci drži veliki list palme, a na sebi nosi togu. Zatim Thor 

ili Vulkan koji u desnoj ruci drži čekić, a u lijevoj rog izobilja. Božica Hela u ljevici ima pliticu i napola je 

prikrivena togom. Mogla bi predstavljati smrt. Nakon nje vidimo dioskure Kastora i Poluksa, odnosno to su Alci od 

kojih, ovaj drugi ima gavrana. Bog Freyr u lijevoj ruci ima košaru s voćem, a u desnoj štap. Zatim božica Ostara 

obučena u tuniku, u lijevoj joj je ruci zdjela, a u desnoj vedro. Posljednji lik je Balder, Apolon koji sjedi i drži liru 

na koljenu lijevom rukom, dok mu je u desnoj trzalica za tu liru. Kraj njegovih nogu je srna. 

Ispod tih božanstava na unutrašnjem dijelu plitice nalaze 

se životinje poredane u krugu. To su leopard, lav, zec, 

dvije srne, te jedan lovac sa svojim psom. 

I konačno u samoj sredini plitice nalazi se ženski lik u 

sjedećem položaju, koji drži posudu. Stolica na kojoj 

sjedi je okrugla i ukrašena motivom vinove loze. 

Statuete je visoka 7,5 cm. Plitica sa statuetom promjera 

25,7 cm datira se u kasni dio 5.st. 

6. Ogrlica spada u onaj dio blaga koji je ukrašen dragim 

kamenjem. Nosila se oko vrata pa je imala mehanizam 

za zakopčavanje. Oblik joj je polumjesečast, a ukrašena 

je ornamentalnim motivom, naizmjeničnim nizovima 

ukrasa u obliku srca i ukrasom koji bi mogao biti 

stilizirana ptica ili možda list. Crvene i zelene perlice tj. 

zrnca dragog kamenja i staklene paste ispunjavale su 

navedene ukrase. Napravljena od čistog zlata. 

Unutrašnji promjer je 15 cm, a vanjski 20 cm. 

160

7. Velika pektoralna fibula u obliku orla nosila se na prsima s lijeve i 

desne strane tako da su bile povezane. Datira se u kasno 5.st. Napravljena je 

od zlata i ukrašena dragim kamenjem i staklenom pastom. 

Izrađena je u obliku orla koji je prekriven ljuskama. Fibula prikazuje glavu, 

vrat i tijelo orla. Svi su dijelovi ukrašeni zrncima od zelene staklene paste 

koja predstavlja imitaciju dragog kamenja, a tu je i ukras od rubina. 

Glava i vrat imaju ukrase u obliku srca i kružića koji predstavljaju okomite 

redove i idu ukrug oko cijelog vrata i glave. Ostali dio tijela ima ukrase u 

obliku križića, pravokutnika i suza. 

Na kraju fibule nalaze se posebni ukrasi u obliku žireva napravljeni od bisera 

koji vise na tankom zlatnom lančiću. 

Postoje četiri takva ukrasa koja na dnu imaju perlice safira. Sve drago 

kamenje na fibuli napravljenoj od zlata je umetnuto tehnikom kloazoniranja. 

Duljina fibule je 25 cm, a širina 13 cm. 

8. Fibule u obliku ibisa bogato su 

ukrašene rubinima, a sastoje se od glave, 

vrata i tijela ptice, te ukras izveden 

tehnikom kloazoniranja. Tijelo ptice je 

predstavljeno kružnim oblikom kojem se 

u sredini nalazi veliki rubin, a oko njega 

ukrasi raznih oblika i manjih dimenzija 

koji prate oblik tijela ptice. Ti su ukrasi u 

obliku srca, suza i sl. Na kraju se nalazi 

pet povezanih zlatnih lanaca na koje se 

nadovezuju žirasti ukrasi sa rubinima. 

Između tih zlatnih lanaca i tijela fibule 

postoji jedan pravokutan oblik ukrašen 

rubinima čiji gornji dio prati oblikom 

tijelo fibule. 

Vrat fibule je dosta dug i na njemu se 

nalazi također jedan rubin pored kojeg su 

trebala biti još dva kojih danas nema na fibuli. 

Dimenzije: duljina 23,5 cm, širina 6,5 cm. 

9. Mala fibula ili fibula minor je napravljena 

od zlata s ukrasima u vidu crvene inkrustacije. 

Prikazuje stiliziranu pticu kojoj nedostaje glava 

pa nam nije poznato o kojoj je ptici riječ. 

Tijelo je prikazano u kružnom obliku u čijem se 

središnjem dijelu nalazi okrugli poveći rubin 

kojeg okružuju crvena inkrustacija u obliku 

kružića i suza. 

S donje lijeve i desne strane fibule nalazi se 

zlatni ukras u obliku velikih suza koje se 

završavaju spiralno. Svaki dio ima umetnuti 

rubin u obliku kružića. 

Između tih “suznih” ukrasa nalazi se 

pravokutan oblik koji spaja tijelo fibule i tri 

međusobno spojena zlatna lančića sa 

završetkom lijepo izrađenih bisera. 

Vrat fibule počinje trapezastim oblikom i 

kružnim ukrasima sa strane na spoju s tijelom 

fibule. Kasnije slijedi trapezasti pa pravokutan 

oblik da bi sam vrh fibule imao šesterokut ukras. Duljina je 17,5 cm, a širina 5,5 

cm. 

161

10. 0ktogonalna posuda ili kantaros je izrađena od crvenog zlata s ukrasima od staklene paste i dragog kamenja. 

S lijeve i desne strane ima drške s leopardom koji su od zlata. Oni stoje na zadnjim nogama, a prednjima su na rubu 

posude. U ustima imaju mali safir, a pjege po tijelu su označene malim rubinima. Sama posuda je izrađena od 

pločica s rozetama u sredini kojih ima ukupno 16. Nalaze se na tijelu posude koja je sastavljena od dva osmokutna 

dijela. Na dnu posude koja završava prstenastim dnom javlja se zelena pasta kao imitacija emeralde. Promjer 

košare na obodu je 18,5 cm, a promjer baze 9,9 cm. 

11. Dodekagonalna posuda je isto takva samo što ima dvanaest kuteva. Razlika između ove dvije posude je u dnu 

jer ova naime ima rozetu dok oktogonalna ima četverokralni ukras. Obod je širok 17,5 cm. 

162

KNEŽEVSKI GROB BLUČINA-CEZAVY 

UVOD Prapovijesni odjel Moravskog muzeja u Brnu je 1953. prilikom 

istraživanja na brežuljku Cezavy kod sela Blučiny otkriven je kneževski grob iz 

vremena seobe naroda, iz 5.st. 

NALAZ Kostur se nalazio u sloju lapora. Radi se o kosturu muške osobe, stare 35- 

40 godina u ležećem položaju na leđima. Pokojnik ne leži vodoravno, već su mu 

stopala 60 cm dublje od glave. Ruke su položene uz tijelo. Kostur je poprilično loše 

očuvan. Pojedini predmeti nađeni su na ili uz kostur. Moguće je rekonstruirati izgled 

ratnika 5.st. 

1.ORUŽJE Veliki dvosjekli mač (spatha) se nalazio s desne strane→ pokonika. 

Dug je 80 cm. Drška mača imala je na vrhu srebrenu glavicu koja je bila ukrašena 

urezanim ornamentom (dvije životinjske glave). Drška je obložena tankim zlatnim 

limom. Drška je od sječiva odvojena štitnikom. 

Korice mača bile su drvene (siva joha) i presvučene kožom. 

Na prednjoj strani korica nađena su 2 drška za remen u obliku stupića koji su 

povezivali mač s remenom. Drške su od legure srebra i cinka te su pozlaćene. 

Ukrašene brazdama, a na krajevima su pravokutni oblici ukrašeni almandinima. 

Između ova dva drška nalazi se predmet koji je prikazuje gornji dio tijela zmije. Na 

glavi zmije su dva oka od crvenog granata, a ispod jedan plosnati urez koji je 

vjerojatno predstavljao jezičac zmije na kraju kojeg je visio kalcedonov disk. 

Kraj korica izveden je u obliku slova U. Prednja strana ukrašena je pločicom koja se 

prema dnu se zaobljuje. Površina joj je ukrašena ornamentom u obliku stugotine, a na 

kraju je krasni šiljak. 

← Sačuvane su 2 iste kopče za pridržavanje remena oblika 

sove. Pločica kopči ukrašena je dubokim urezom i almandinima 

koji su predstavljali sovine oči, a trn kopče je 

predstavljao sovin kljun. Zakovice koje se nalaze 

sa strane podsjećaju na sovine uši. 

Pojasna kopča ima 2 pravokutna dijela koji na 

prednjem dijelu imaju 8 polja ispunjenih 

almandinima i odijeljenih zlatnim vrpcama. 

Pločica kopče ima po sredini 2 uloška oblika 

rozete bijele boje s umetnutim 

crvenim ←almandinima. 

Na lijevoj strani pokojnika nađeni 

su ostaci 60 cm dugog bojnog 

noža-saxa. Ukrasni dijelovi drške 

i korica dobro sačuvali. Od drške 

je sačuvana glavica čija je prednja 

strana koja je zlatnim prugama 

podijeljena na polja ispunjena 

pločicama almandina. Gornji dio 

ima elipsati, a donji pravokutni 

oblik podijeljen je na 17 polja s pločicama almandina.Od korica noža 

sačuvan je završetak od zlatnog lima koji ima oblik izduženog 

pravokutnika s zaobljenom donjom stranom te ukrasni dijelovi. → 

Ostaci 1.5 m dugog luka refleksnog luka nađeni su uz desnu ruku 

(koštana ojačanja). Uz desno bedro, pronađeno je 15 nepotpunih 

željeznih strelica. Većinom su trobridne. 

163

U blizini strelica pronađen je završetak drške jednog jahaćeg biča (nagajka). To je umjereno konveksna glavica s 

četvrtastim otvorom. S desne strane stopala nađeni su ostaci srebrenih obruča za koje Werner drži da su dijelovi 

sedla što je bez sumnje točno. Polaganje sedla u grob je tipičan nomadski običaj koji Germani nikad nisu preuzeli, 

a prema Werneru grob iz Blučine jedina je iznimka. 

2.NAKIT Na desnoj ruci pokojnika 

nađena je masivna zlatna narukvica s 

trubastim završetkom. 

← Na prsima pokojnika nađena je 

srebrena lukovičasta fibula u obliku 

samostrela. Ovo je kasnoantički tip fibule 

koji je bio raširen i ranije na cijelom 

prostoru Rimskog carstva, a dolaskom su 

je prihvatili barbari. One su uglavnom 

služile za zakopčavanje plašta pa se 

najčešće javljaju same, a ne u paru. Luk je 

ukrašen prstenima s točkicama u sredini, a nožica ornamentom pletenice. 

← Na prsima je nađena je i srebrena pinceta koja je prvotno bila i pozlaćena. Duga je 8 cm. 

Pored stopala nađen je niz predmeta (ukrasni predmeti s obuće) koji ukazuju na to da je pokojnik 

bio obuven. Na oba stopala nalazi se po 1 zlatna kopča, po 1 ukrasni jezičac 

remena te po 2 trokutića. 

Kopče se sastoje od 2 dijela: male, bubrežaste pločice i alke. Jezičci remena su 

od zlatnog lima. → 

3.OSTALI NALAZI Srebreni ukrasni završetak remena nađen je kod 

nogu. Ukrašen je brazdama. 

Kod nogu su pronađene 4 kopče. 3 kopče se sastoje samo od alke i trna, a 

četvrta ima i zaglavnu pločicu. 

Nađena je pravokutna pređica s trnom za zakopčavanje. Druga pređica je 

slomljena. 

Nedaleko od desnog stopala nalazile su se krhotine triju staklenih posuda. 

Dvije su vrlo visoke i sužavaju se prema vrhu. Jedna je svijetlozelena, a druga 

maslinastozelena. Treća je trbušastog oblika, svijetlozelene boje s povećim, 

užim vratom koji ima proširen rub. 

S ulomcima posuda nađeni su i dijelovi koštanog češlja s pločicama 

ukrašenim malim, koncentričnim krugovima. 

POGREBNI RITUS Pokojnikova glava je na zapadu, a noge na istoku. Znatna dubina 

groba česta je pojava iz doba seobe naroda. 

ZAKLJUČAK Pojedini predmeti npr. drška mača govore u prilog pretpostavci Karela 

Tihelke da grob potječe s kraja 5.st., a ne iz vremena 450-480. što pretpostavlja Werner. Vrlo razgranati trgovački 

odnosi koji su tada postojali među narodima opskrbljivali su oružjem i dragocjenim nakitom proizvedenim u jako 

razvijenim radionicama bogate pojedince ili grupe visokog društvenog položaja bez obzira na njihovu plemensku 

pripadnost. Dakle, bogati materijal iz ovog groba ne može nam gotovo ništa određeno reći o plemenskoj 

pripadnosti pokojnika. Ostaci ratnog luka i sedla pripadaju nomadskom materijalu koji upućuje na istočni kulturni 

krug, no mač pripada zapadnom kulturnom krugu. 

164

BLAGO APAHIDA 

U srpnju 1889. na putu istočno od Apahidskog groblja, na području Sedmogradske pronađen je grobni nalaz. 

Skupio gaje profesor Finaly. Tu je prije bilo keltsko groblje u sklopu kojeg su 

otkriveni grobovi iz doba seobe naroda. Na otprilike 2 m dubine pronađen je 

oštećeni drveni sanduk od daske zakovan željeznim zakovicama u kojem se nalazio 

ljudski kostur. Pokraj ljudskog kostura nalazila su se: 

-dva srebrna vrča 

-zlatna vrpca 

-četiri zlatne pločice 

-zlatna fibula 

-zlatna narukvica 

-dva zlatna prstena 

-dvije zlatne kopče 

-pet zlatnih privjesaka. 

Ukupna težina srebra iznosi 255 1/4 Loth-a i zlata 262 1/2 Loth-a. Nalaz se čuva u 

Transilvanskom muzeju. Pripisuje se Germanima (Istočni Goti ili Gepidi) i datira 

se u 2.pol.5.st. 

SREBRNI VRČ 

Četverobridan vrč s ručkom i poklopcem. Na stranama posude su Bakanalske 

scene. Vrat posude ukrašen je biljnim ornamentom. Dno je napravljeno od čvrstog 

okvira. Na otvoru je horizontalno 

postavljen čvrst obod. Na suprotnoj strani 

okvira je trouglasta pločica iz koje u istoj 

ravnini izlazi jedan četvrtasti štapić kojem 

je desni kut polomljen. Kraj ručke dijeli se 

u dva dijela. Gornji dio se uzdiže spiralno 

prema gore, a donji dio je jedna elipsoidna ploča. Vrh ručke se produžuje u 

gljivasti završetak koji stoji na zadnjem dijelu poklopca i služi za podizanje 

poklopca. Poklopac je djelomično sačuvan, ručica i obod su napuknuti dok 

su i drugi djelovi vrča trpili oštećenja. Gornji dio posude je promjenjen 

većinom klor-srebrom. Ukupna visina posude je 31 cm. 

SREBRNI VRČ 

Podsjeća na prethodni vrč, ali mu je ručica 

oštećena, nedostaje poklopac i gornji rub je 

krivo zaobljen. Vrč je oštećen na više 

mjesta. Gornji dio je premazan s crnim klorsrebrom. 

Ukupna visina je 31 cm. 

ZLATNA FIBUlA 

Antička fibula od zlata T-oblika. Glava 

fibule je poprečno postavljena u obliku 

šesterokutnog štapa. Na svakom kraju glave 

nalazi se lukovičasto dugme koja su na 

obručima mjestimično okružena perlama. 

Jedno dugme je zašarafljeno i može se 

skidati. Na unutarnjoj strani glave nalazi se jedna rupa kroz koju je prolazila igla 

(nedostaje). U šupljem prostoru glave nalazi se zavojnica. Vrat fibule je 

polukružno-lučnog oblika, plohe sa strane padaju koso. Noga fibule-gornja ploha je 

jedan izdubljen paralelogram. Ploha je uokvirena jednom trakom. Unutar ove trake 

leže (pokraj glatkih uskih poruba) dvije trake s ornamentima meandra. Na 

unutarnjoj plohi nalazi se jedan kut oblika prizme. 

Dužina fibule iznosi 11.5 cm. Dužina glave s dugmetima iznosi 7.2 cm. 

165

ZLATNI PRIVJESCI 

Pronađeno je pet privjesaka. Na vrhu privjeska nalazi se jedan ukrasni članak od osam 

ili dvanaest strana u kojima su postavljene granatne pločice oblika paralelograma. Na 

gornjoj plohi nalazi se jedna ušica. Iz donje plohe izlazi uglađena modelirana dupla 

životinjska glava sa jednom dugom njuškom, obrubljenom nizom perli. Na dužim 

stranama nalaze se granati bademastog oblika, dok perlena žica uokviruje okvir očiju. 

Isto tako su okovane i plitko postavljeni granati nepravilnog oblika koje prikazuju jedan 

par ušiju. Usta uokviruje pletivo od žice. Vanjski usni rub je popunjen čelijama s jednim 

granatom. Prema dolje su usta zatvorena s jednom glatkom Iimenom pločicom iz koje 

strši pet malih kopčica. Na svaku kopčicu se pričvršćivao fino žicom spleteni lančić koji 

je visio prema dolje. Na krajevima lančića je po jedan privjesak zvonastog oblika. Samo 

na jednom privjesku sačuvano je svih pet lančića s privjescima, na dva privjeska četiri 

Iančića i kod preostala dva privjeska samo tri lančića. 

Dužina privjeska iznosi 15.3-15.6 cm. Dužina životinjske glave iznosi 3.5-3.7 cm. 

Dužina lančića iznosi 11 cm. 

VRPCE OD ZLATNOG LIMA 

Nevjerojatna sličnost s kićenjem konjskih ormi. 

Vrpce su postavljene jedna preko druge i 

naočigled uokviruju jednu plohu. U jednom kutu 

napolje strši jedan oljušteni remen. Jedna lupina 

zlatne vrpce iskočila je iz ruba krajnjeg zavoja. U suprotnom kutu vrpce su 

položene oštro poprijeko. Kroz obadvije oljuštene vrpce može se provući 

jedan remen. Sa zakovicom su povezane gornja i donja ploča. Rub je 

porubljen s zlatnom vrpcom koja je na više mjesta oštećena. 

Pokraj ovog velikog ukrasnog ulomka je jedan samostalni ulomak koji 

pripada glavnom dijelu i tri različita oblika zlatnih limenih komadića koji 

su na rubovima iskucani točkastim izdubljenjima. Na kutevima se nalaze 

pojedinačne rupice pomoću kojih su se zlatne pločice ušivale na podlogu. 

VELIKA KOPČA OD ZLATA 

Obruč kopče je debeo i 

gladak. Jezik je 

rašćlanjen u dva djela. 

Povijeni vanjski dio 

jezika ide preko obruča i 

ukrašen je s dva niza 

granata koji su smješteni 

u čelije (stijenke ćelija 

su valovito povijene). 

Na korijenu jezika se nalazi jedan srcoliki granat u okviru kojem je gornja ploha jednog manjeg reda ukrašena 

granatima polukuglastog oblika. I plohe sa strane okvira su ukrašene granatom smještenim u čelije. Okolna ploča je 

12-kutna i ima jednu glatku donju plohu, u kojoj se uokolo nalaze čelije s granatima. Na uglu se izdižu 

polustupaste-popriječne cjevčice u kojim stoje klinčići, koji zajedno drže gornju i donju ploču. Na glavama klinčića 

nalaze se polukuglasti granati koji opkoljuju gornju rubnu plohu. U sredini gornje plohe nalazi 

se čelija četvero-prijevojnog oblika u kojoj se nalazio jedan granat. Središnju čeliju okružuje 

šest čelija s granatima. Pet čelijinih stijenki je valovitog oblika. 

MALA KOPČA OD ZLATA 

Obruč i jezik su glatki. Okolna ploča ima elipsoidan oblik s glatkim zidovima-stjenkama. Na 

gornjoj plohi nalazi se jedan almandin u kružnoj čeliji. Središnja čelija okruzena je s 4 

almandinske pločice. Čelijine stjenke su valovitog oblika. 

ZLATNI PRSTEN 

Napravljen je od izbjedjelog zlata. Na gornjem dijelu nalazi se lomljiv zavoj prstena sa 

tupim bridom. Na ovalnoj plohi nalaze se 4 križića kojima su ramena jednako dugačka. 

Neki arheolozi smatraju da ovaj prsten ne pripada ovom grobnom nalazištu. 

166

ZLATNI PRSTEN 

Prsten je dosta istrošen. Na gornjem djelu nalazi se ploha elipsoidnog oblika na kojoj je urezan natpis u dva reda: 

OM HAR ⎪ VS. 

ZLATNA NARUKVICA 

Gornja ploha narukvice je glatka, krajevi su ravno odrezani. Tjelo je kružnog oblika sa lagano proširenim 

krajevima. Unutrašnji promjer je 0.073 m. 

167

BLAGO SZILAGYSÖMLO 

Blago iz vremena seobe naroda pronađeno je u blizini rumunjskog grada Szilagysomlo. Nađeno je u dva navrata pa 

razlikujemo dva dijela ovog veoma bogatog nalaza. 

1797. na obronku brda Magura pored ulomaka jedne posude pronađeno je blago čija su tri komada izgubljena, dok 

je ostatak pohranjen u Dvorskom muzeju u Beču, Nacionalnom muzeju u Budimpešti i u Klasenburgu. Predmeti 

koji se čuvaju u Beču su: zlatni lančić, dio pojasa, privjesak, kraj jedne narukvice, 11 zlatnih prstenja, zlatni pečat, 

dio pojasa, 14 rimskih medaljona iz 4.st., 10 medaljona cara Valentinijana i jedan neobično velik aureus. 

Ilustracije zlatnih predmeta načinio je Arneth, dok je blago (bez medaljona) opisao Kenner. Ovi isti predmeti su 

opisani i u mađarskom povijesnom katalogu Goldschmiedausstellung, I Saal. Prikaz predmeta je ponovio i Pulszky, 

a naposljetku i B.de Baye. Same medaljone obradio je Steinbuchel, u spomenutom djelu ilustracije je načinio 

Arneth. Također ih opisuje i Cohen. 

Nedaleko od mjesta gdje su pronađeni predmeti iz prvog blaga, 1889. izašlo je na vidjelo i drugo značajno blago. 

Pronašao ga je jedan rumunjski seljak na Veliku subotu za vrijeme rada u polju. On je uočio hrpu zlatnih predmeta 

(većinom šalice) plitko ukopanih u zemlju, a nekoliko dana kasnije sistematskim istraživanjem nalazišta pronađeno 

je još par ulomaka. 

Ovo se blago sastoji od: osam 

pari fibula, dvije pojedinačne 

fibule, para okruglastih fibula, 

dvije veće i jedne manje 

zdjelice, te tri fragmenta 

(fibule, narukvice i životinjske 

glave koja možda predstavlja 

završni dio narukvice). Ovom 

blagu pažnju je posvetio 

Pulszky. 

INVENTAR 

Dvostruki zlatni lančić od 

karika. 

Na samom kraju lančića visi 

jedna brušena opalna kugla 

koju okružuju dva ukrštena 

zlatna koluta. Na donjem 

mjestu križanja nalazi se 

članak s perlastim rubom, dok 

se na gomjem mjestu križanja 

nalazi vaza na koju se 

prednjim šapama naslanjaju 

dva grabežljivca, istovremeno 

je dodirujući i ustima. 

Zlatni lančić na sebi ima 

ukupno 52 privjeska. Iznad 

samog opala koji je raritet 

nalazi se goli ćelavi čovjek u 

monoksilu sa veslom u lijevoj 

ruci (ab). Zatim nailazimo na 

pet privjesaka od listova 

vinove loze (ag, ao, h, p, w) s 

ukrašenom površinom. 

Ostali privjesci prikazuju 

minijaturna oružja i oruđa 

predrimskog, rimskog i 

germanskog porijekla koje su 

nosili vojnici, ratari i druge 

zanatlije. Njih je ukupno 45. 

168

Težina Lančića je 203 ¾ 

dukata, a duljina 3 austrijske 

stope i 1/2 austrijska palca. 

Nedovršen zlatni kolut (1) 

(prsten) srcoliko savijen, dok 

se na krajevima nalaze prikazi 

životinjskih glava. 

Krajni članak zlatne 

cjevaste narukvice (2), koji 

završava u obliku životinjske 

glave. Oči predstavljaju 

okrugli granati, a na usta se 

nadovezuju dva prstena iz 

kojih izlaze jedan mali klin 

(kuka) koja je očito služila za 

spajanje s drugim krajem. 

Zlatni prsten (3) od 11 istih 

komada, šupljih perli. Promjer 

0,031 m. 

Zlatni prsten (4) od 13 

komadića zlatnog lima sa 

nazupčanim ornamentom na oba ruba. Promjer 0.035 m. 

Zlatni okrugli privjesak (5) s dvije popriječne ušice (cilindrične) koje su i učvršćene na jednu zajedničku ploču. 

Ona je pak ukrašena s trokutima sastavljenim iz kuglica. Rub koluta je ukrašen s nizom perli i trostrukim cik-cak 

linijama. Nakon ponavljanja istih slijedi dupli krug perli iz kojeg se u istim razmacima pružaju četiri trokuta od 

grupe kuglica, dok se na sredini nalazi povišena ploča. Sredina ploče je udubljena kružnim odsječcima, a samo 

središte krasi visoki granit. Iz njegovog obruba takoder u isti razmacima izlaze četiri trokuta sastavljena iz niza 

kuglica (granulacija). Najbolje ilustracije pružio je de Baye. Promjer iznosi 0,047 m, a težina je 114,3 grama. 

Dio pojasa (6) od duplog zlatnog lima. Četverokutna ploča sa dvije paralelne stranice, koje su raščlanjene sa 

pojedinačnim i trostrukim popriječnim pojasima. U sredini se u reljefu nalazi Ijudska figura smještena en face, sa 

rukama na bokovima i neobično kratkim nogama. Tijelo pokriva kratka suknja koja je stegnuta pojasom i ukrašena 

s četiri okornite linije. Dvije paralelne linije spajaju pojas s polukružnim završetkom haljine ispod vrata. 

Figuraje smještena u raščlanjeni okvir. 

Medaljoni 

Iz prvog dijela blaga u Bečki k.k.Hofmuseum dospjela su 24 medaljona careva Maksimilijana, Konstantina, 

Valensa, Valentinijana I i Gracijana, kao i aureus cara Maksimilijana. Većina ovih medaljona odgovara solidu, a 

poneki se ubrajaju u najveće i najpoznatije zlatne medaljone. Svi se sastoje od ukrasnog okvira i ušice za vješanje. 

Najmlađi medaljon naden na nalazištu je onaj cara Gracijana iz 367.godine, a najstariji pripada posljednjim 

desetljećima 3.st. Kovanice dakle predstavljaju blago koje se gomilalo kroz tri generacije. Najveći dio medaljona je 

najvjerojatnije poklonjen Gotima za vrijeme mira (369-376.) od strane cara Valensa i Gracijana. Na reversu 

medaljona nalaze se obično natpisi koji slave moć Rima čime se očituje želja rimskih careva da za vrijeme ovog 

sedamnaestogodišnjeg mira utječu na narav barbara. 

Rimski zlatni medaljon. 

Maximianus Herculeus (286-304) 

Avers: DN VAL. MAXIMIANVS PFAVG. Glava u profilu na desno okrunjena vijencem. 

Revers: HERCVLI CONSERVA TORIAVG G. Herkulova bista ovjenčana lovorovim vijencem okrenuta na lijevo. 

Preko ramena je prebačeno lavlje krzno, a u lijevoj ruci drži toljagu. Prednja strana okvira se sastoji od tri 

koncentrična kruga i niza cik-cak članaka koji sadrže granitne ploče. 

Promjer medaljona iznosi 0,032 m, težina 53,35 g. 

169

Rimski zlatni medaljon iz prvog dijela blaga. 

Avers: DN VALENS MAX AVGVSTVS. Valensova bista u profilu okrenuta na desno sa dijademom od perli. 

Plašt je na desnom 

ramenu pričvršćen sa 

jednom fibulom kružne 

glavice. Na desnoj ruci 

koju car podiže vidljiv 

je vojnički oklop od 

pletene žice, dok u 

lijevoj ruci drži kuglu 

na kojoj stoji prema 

caru okrenuta Viktorija 

sa palmom u Iijevoj 

ruci i vijencem u 

desnoj. 

Revers: DN VALENS 

VICTOR SEMPER 

AVG. Car stoji en face 

na šesteropregu, s 

njegove desne i lijeve 

strane nalaze se Viktorije sa vijencima. Njegovu glave obrubljuje nimbus. Ispruženom Iijevicom car pozdravlja dok 

u desnoj ruci drži kuglu. Obje rubne površine medaljona su obrubljene perlama. Okvir dakle tvori plitki reljef čiji je 

revers ukrašen sa tri koncentrična kruga perli čiji je međuprostor ispunjen sa cik-cak omamentom. Iznad careve 

glave istiće se cilindrična ušica koja je unaprijed ukrašena sa tri koluta. 

Promjer medaljona (skupa sa okvirom) iznosi 0,090 m, a bez okvira 0,046 m, težina 215,47 g. 

Rimski zlatni medaljon iz prvog dijela blaga. 

Avers: DN VALENS PF AVG. Slijedi bista cara u profilu na desno sa dijademom od perli u čijoj sredini se nalazi 

krug, a na zatiljku iz 

dijadema padaju četiri 

vrpce prema dolje. Plašt 

je na njegovom desnom 

ramenu prikopčan sa 

fibulom kakva se nalazi 

i na drugim 

medaljonima. Na obje 

ruke primječuje se oklop 

od pletene žice. 

Revers: GLORIA 

ROMANORVM, a u 

podnožju slova A i N. 

Sam car sjedi na bogato 

ukrašenom konju, 

njegovu glavu okružuje 

nimbus, a obučen je u 

tuniku i plašt koji pada 

prema dolje prekrivajući carevo stopalo. Prsni i stražnji remen konja su bogato ukrašeni. Ispred konjanika stoji 

žena koja svija koljena prema njemu. Ona je odjevena u dvostruki hiton, sa krunom na glavi i ogrlicom od perli. U 

lijevoj ruci drži goruču baklju, a desnom pridržava plašt. 

Medaljon je uokviren okvirom od perli iz kojeg iznad glave cara izlazi cilindrična ušica koja obuhvaća u jednakim 

razmacima tri prstena od perli, a prostor između je ukrašen dvostrukim cik-cak omamentom. Promjer medaljona 

iznosi 0,092 m, težina je 412,72 g. 

170

Rimski zlatni medaljon iz 

prvog dijela blaga. 

Avers: DN VALENS S PF 

AVG. Bista cara u profilu 

okrenutog na lijevo s 

dijademom od perli i dvije 

vrpce na završetku. Plašt je na 

desnom ramenu obuhvaćen 

okruglom bogato ukrašenom 

fibulom. Na obje ruke se 

nazire oklop od prepletene 

žice. Desni dlan je okrenut en 

face, a u lijevoj ruci je vidljiva 

kugla. 

Revers: PIETAS DDDNNN 

AVGVSTVM. U podnožju: 

TESOB. Tri cara u punoj opremi stoje jedan pored drugog, srednjome glavu obrubljuje nimbus, a ostali imaju 

dijademe. U podignutoj desnici svi drže žezlo koje je oslonjeno na tlo, lijevom rukom drže štit koji također stoji na 

tlu. Srednji lik je najveći, on gleda pravo, zatim po veličini slijede desni i lijevi lik koji su okrenuti prema 

središnjem. Obje površine medaljona obrubljuje okvir od perli. Promjer medaljona je 0,061 m, a težina 69,06 g. 

Medaljon cara Gracijana (367-383) 

Avers: DN GRATIANVS PF AVG. Bista cara je prikazana u profilu na desno. On nosi dijademu od perli, krugova 

i listova, dok straga vise vrpce. Plašt je na desnom ramenu skupljen okruglom fibulom ukrašenom perlama. Na 

desnoj ruci se primječuje oklop od pletene žice. 

Revers: GLORIA ROMANORVM. Roma sjedi na tronu sa šljemom na glavi, u desnoj ruci drži kuglu, a u ljievoj 

žezlo. Obučena je u stolu, dok joj se na nogama naziru veoma visoke čizme. Obje površine medaljona su uokvirene 

nizom perli. 

Promjer okvira je 0,038 m, debljina 0,002 m, a širina 0,0015 m. Na aversu između dva koncentrična kruga stoji 15 

portreta (likova u okviru od perli), dok je prostor između njih ispunjen sa "S" formama savijene žice spiralnih 

završetaka i kuglicama 

na samom kraju. Iz 

okvira strši cilindrična 

ušica čija je gornja 

površina raščlanjena 

trima užim i trima širim 

popriječnim trokutima. 

Iz ruba ušice izlazi tupi 

trokut ispunjen 

kuglicama u srednjem 

polju. Revers okvira je 

gladak. Promjer 

medaljona skupa s 

okvirom iznosi 0,036 m, 

težina je 57,96 g. 

171

Srebrne fibule (1) 

Presvučena je zlatnim limom. Ima polukružnu glavu u sredini 

koje se nalazi emajlirana ploča (emajl je ljubičast i zelen) 

okružena tordiranom žicom. S desne i lijeve strane su dva 

granata. Na lučnom vratu je tordirana žica, a u središtu je granat. 

Noga je romb u čijem je središtu karneol. 

Srebrne fibule (2) 

Izrađene su kao i prethodne. Glava je stepenasta i sužava se u 

trokut. Ukras je od tordirane žice, a na glavi su granati i kuglice. 

Vrat je lučni s redom granatnih ploča. Na nozi su granati i 

kuglice, kao i na glavi. 

Fibula od blijedog zlata (5) 

Glava je polukružna i na njoj su tri životinjske glave: na vrhu 

glava vepra, a sa strane orla. Na glavi i na nozi su perle. Reljef 

na pločici glave prikazuje zmije. Na vratu i nozi su granati. 

172 

Par fibula od presanog zlatnog lima (6) 

Ostale fibule (↓)

Zdjele 

Fibula s kružnim karneolom, 

te dva ovalna i jednim 

četvrtastim sardonixom. → 

173

GROB HROME KNEGINJE IZ UNTERSIEBENBRUNNA 

Blago je 22.1.1910. našao jedan seljak, pokraj nalazišta šljunka, SI od crkve u Untersiebenbrunnu, u Marchfeldu. 

Ono što je mogao staviti u pregaču i čizme, ponio je kući. Pohvalio se susjedima koji su odlučili iskopati ostatak 

blaga. To je na vidjelo iznijelo staklene predmete, zahrđale željezne i ostatke ljudskog kostura što je ugasilo daljnji 

interes. Nalazište je bilo u blizini bojnog polja na kojem se odigrala bitka s Napoleonom 1809. pa su zaključili su 

da se radi o vojničkom grobu iz tog vremena. Nakon dva dana Carsko-kraljevska središnja komisija za spomenike 

povijesti i umjetnosti u Beču saznala je za nalaze. Prof. Wilhelm Kubitschek, predstojnik kabineta za starine 

Muzeja za povijest i umjetnost poslan je u Untersiebenbrunn. Uz pomoć gradonačelnika i policije spasio je što se 

spasiti dalo pohranivši nalaze na sigurno. Ispitao je pronalazače, ali vjerodostojnost iskaza je upitna. Zbog snijega 

daljnja istraživanja nisu bila moguća. Nakon što su istraživanja nastavljena u veljači, moglo se jedino konstatirati 

da su lovci na blago u potpunosti uništili nalazište. 

Iz nepotpunih podataka zaključeno je da se kostur nalazio na 2 m dubine, položen u smjeru sjever-jug, s glavom 

prema sjeveru. Zagonetka je ostao položaj nalaza unutar groba i pitanje je da li se radilo o ukopu u golu zemlju. 

Veliki dio bogatog grobnog inventara je izgubljen, ali i ono što je sačuvano je od izuzetne važnosti i arheolozi su 

bili suočeni s nizom pitanja na koja su odgovore morali potražiti upravo u interpretaciji nađenog materijala. 

Grobni prilozi i kostur su upućivali da se radilo o grobu kneginje iz vremena seobe naroda čiji je kuk prema 

antropološkoj analizi bio deformiran. Pokopana je uz velike počasti, vrlo raskošno. 

Grob kneginje iz Untersiebenbrunna je izuzetno bogat ukrasnim predmetima i nakitom. Predmeti nađeni u 

Untersiebenbrunnu su podijeljeni prema namjeni pa razlikujemo: 

-nakit 

-toaletni pribor 

-stolni pribor 

-dijelovi konjske opreme. 

Nakit je izrađen od plemenitih metala. Tu spadaju par raskošnih fibula, dvije srebrne kopče za odjeću, dva 

međusobno isprepletena zlatna lančića, dva zlatna prstena s kamenjem u obliku romba i kruga dvije naušnice i 

kopče za cipele. U toaletni pribor ubrajamo jedan češalj (ili ukosnicu), čistilicu za nokte i žličicu za čišćenje ušiju 

te pincetu i metalno ogledalo probijeno u sredini. U stolni pribor spada jedan stakleni vrč, dijelovi staklene posude 

i željezni nož. Dijelovi konjske zaprege i okovi su dio opreme za dva vučna konja. 

Posebnost ovog groba su nalazi koji su uobičajni za muške grobove, kao torkves i kopča za cipele što je navelo 

pojedine istraživače na misao da je riječ o muškom kosturu koji je neprepoznatljiv zbog loše očuvanosti, ali 

antropološka analiza je pobila sve sumnje. 

Na pitanje o porijeklu ovih nalaza je posebno teško odgovoriti. Za tumačenje ove složene građe potrebno je 

poznavati povijesne odnose u doba seobe naroda. To je doba kada se na prostoru Austrije (i šire) isprepliću utjecaji 

rimske obrtničke tradicije s pojavama koje potječu s područja Ponta (Goti i Heruli) i iz azijske stepe (Huni i Alani). 

Grobovi iz doba seobe naroda nalaze se širom Austrije i teško je utvrditi njihovu nacionalnu pripadnost. 

Posrednici pri prenošenju nekih tipova nakita istočnog porijekla germanskim srednjoeuropskim narodima su bili 

Huni. Takav nakita su zlatne naušnice sa zadebljanjem na srednjem dijelu, mala okrugla metalna ogledala s 

ukrašenom pozadinom koja potječu iz istočne Azije. Kad je riječ oružju, tu su kratki željezni mačevi uskog sječiva 

(od kojih će kasnije nastati germanski sax). U austrijskim grobnim nalazištima možemo uočiti miješanje azijskih i 

pontsko-germanskih utjecaja na čitavom nizu manjih umjetničkih predmeta. To su u prvom redu fibule od srebrnog 

lima s polukružnom glavom, ponekad ukrašene zlatnim emajlom i poludragim kamenjem. Jednu takvu fibulu je 

imala i kneginja. Ukosnice s ptičjom glavom se također ubrajaju u tipične primjerke ovog nakita. Glinene posude, 

vrčevi s drškom, zdjelice ukrašene mrežastim i vrpčastim uzorkom izrađivane su prema siebenbrunškim i pontskim 

uzorima pa prema tome potječu iz gotskog kulturnog kruga. Ovi uglačani ukrasni uzorci izrađeni od grube gline 

zapravo predstavljaju povratak starokeltskom načinu ukrašavanja koji je preko Germana od 4.st. utjecao na 

kasnorimsku keramiku u podunavskim provincijama. 

Osim gotskih primjesa, u Austriji se daju zamijetiti i utjecaji s područja Dunav-Tisa. Sarmatski narodi, istočni 

susjedi rimske provincije Panonije, su nastanjavali ovo područje od prvih stoljeća po Kristu. Ti se utjecaji očituju u 

loncima s dvije ručke i finim zdjelama kraja 4.st. Prevaga jednog od elemenata omogućuje bar djelomično točan 

zaključak, ali ove metode su korisne jedino pri odredivanju starosti nalaza. Neka obilježja su nedvosmislena: običaj 

prilaganja razbijenih metalnih ogledala tipično je germanski i ne može se povezati s istočno-azijskim prostorima. 

Parovi fibula s karikama na ramenima, velike pojasne kopče i naušnice s poliedarskim košaricama su tipični 

elementi ženske germanske nošnje. S obzirom na to može se sa sigurnošću utvrditi germansko podrijetlo ženskih 

grobova iz Atzgersdorfa, Laa-a, Thaya, Modlinga i Stetten-Teiritzberga dok oba groba iz Marchegga s cjelovitim 

174

ogledalima, istočnjačkim naušnicama i vrčevima ne pripadaju germanskim nego istočno-jahačkim nomadskim 

kulturnim krugovima. Ponekad od pomoći može biti i oblik lubanje jer je poznato je da je deformirana, izdužena 

lubanja karakteristična za istočnjačke nomadske narode. 

Dvorski savjetnik Karl Toldt je pregledao ostatke kneginjina kostura i utvrdio da se radi o vrlo mladoj ženi koja je 

dugo bolovala od karijesnog oboljenja kuka koje je izazvalo degenerativne promjene i na okolnim kostima. Mogla 

se kretati samo uz velike poteškoće što objašnjava neuobičajeno prilaganje zaprege za dva konja u grob. 

Ukop konja za jahanje u grob germanskih ratnika ne predstavlja nikakvu rijetkost na austrijskom području od 4.st. 

nadalje. To je zapravo baština istočnih jahačko-nomadskih plemena. U ženskim grobovima se konjska oprema 

rijetko javlja. U slučaju kneginjinog groba (upadljivo bogatstvo nalaza ukazuje da se moralo raditi o nekoj 

velikodostojnici) nađeni ostaci ukazuju na opremu konja za vuču, a ne jahaćih konja. Dakle može se zaključiti da 

su ova kola kneginji služila za kretanje. Je li deformacija kuka bila uzrok njene smrti, teško je reći. 

Nekoliko tjedana kasnije, 2.4.1910. otkriven je DJEČJI GROB, 5 m udaljen od kneginjinog. Daljnja istraživanja u 

okolici ovih grobova nisu dala rezultata. Ovaj grob nije bio tako bogat. Dubina je nepoznata. Bio je položen u 

smjeru sjever-jug. Navodno su na ramenima djevojčice bile položene dvije fibule u obliku cikade čije su igle i 

spirale dobro sačuvane. Također je pronadeno i malo ogledalo od bijelog metala. Toaletni pribor koji se sastoji od 

srebrnog prstena na kojem vise žličica za čišćenje ušiju i čistilica za nokte kao i lažno zlato na odjeći nalikuju 

nalazima iz kneginjinog groba. 

Dvije staklene i četiri jantarske perle potječu sa neke ogrlice. Željezni nož iz dječjeg groba je puno manji od onog 

iz kneginjinog. Pronađen je i stakleni pehar od tamnozelenog stakla s plavim mrljama. 

Prilikom iskopavanja su pronađeni ulomci zelenog stakla od kojih je sastavljena lijepa posuda s ručkom. U 

potpunosti je sačuvana jedna zdjela od grube gline dok je od druge, veće sačuvan samo donji dio na osnovi kojega 

se ništa ne može zaključiti o gornjem dijelu posude. Ostaci jednog češlja su ukrašeni krugovima. 

Anatomskim pregledom je utvrđeno da se radi o kosturu sedmogodišnjakinje. 

Zbog blizine grobova se smatra da je djevojčica bila kneginjina kći, ali nalaz se može protumačiti i drugačije. 

Kneginja i djevojčica nisu umrle istodobno jer da jesu bile bi pokopane zajedno ili u susjednim grobovima. 

Činjenica da su grobovi ležali jedan ispred drugog na udaljenosti od 5,5 m ukazuje na to da se ne radi o istodobnoj 

ili vremenski malo udaljenoj sahrani. Odjeća djevojčice svjedoči o njenom visokom (vjerojatno kneževskom) 

podrijetlu pa možemo naslutiti da je ipak pripadala kneginjinoj obitelji . 

Onda su kneževski grobovi bili udaljeni od 

grobova običnog puka pa to objašnjava 

nepostojanje više grobova. 

Vremenski se ovaj nalaz smješta u period 

između 400. i 420. 

Nacionalnu pripadnost ovog nalaza teško je 

odrediti, najčešće se pripisuje Herulima ili 

Gotima. 

KATALOG PREDMETA 

1) Par raskošnih fibula. Polukružno formirana 

glava je povezana s nogom karikom u obliku→ 

jezika. Trn je smješten na dvostruku spiralu na 

čijem se kraju nalaze 4 ukrasna dugmeta. Gornja 

strana srebrne fibule je prekrivena zlatnim limom, ukrašena filigranom i granulacijom te ispunjena almandinima, 

staklenom pastom i zelenim emajlom. Svi su umeci posebno 

umetnuti, a kamenje je dijelom obrađeno ovalno (en 

cabochon [kabošon]), a dijelom ravno izbrušeno (16 cm). 

2) Srebrna fibula s trokutastom glavom, noga je oblikovana 

slično, na rubovima se nalaze ukrasni klinovi grupirani po tri. 

Krajevi karika su ukrašeni filigranom (12,5 cm). 

3) Srebrna fibula s polukružnom glavom. Na uglovima noge 

su ukrasni klinovi (12,7 cm). 

175

4) Vratni lančić od zlatne žice s→ 

manšetama s prstenom na krajevima. 

Mehanizam za zatvaranje nedostaje. 47 

štapića klinastog oblika imaju funkciju 

privjesaka (37,3 cm). 

5) Vratni lančić ispleten od zlatne žice.→ 

Završni dio je u obliku jezika ukrašenog s 4 

almandina (39,4 cm). 

6) Zlatni torkves, napravljen od zlatne → 

šipke s kopčom koja se sastoji od kukice i 

ušice (18-19 cm). 

← 7) Par zlatnih narukvica, okruglog 

presjeka, otvorene na krajevima 

oblikovanim u vidu zmijskih glava, 

ornamentika je ugravirana, kamenčići 

granata predstavljaju oči (8,8 x 2,4 cm). 

8) Zlatni prsten u obliku vrpce s okruglim 

okvirom, nedostaje umetnuti kamen (2,4 x 

2,4 cm). → 

8) Zlatni prsten u obliku vrpce s → 

nalemljenom pločicom, almandin je umetnut 

u rombični okvir (2 x 2,1 cm). 

←10) Par zlatnih naušnica. Na jednom 

ravnom prstenu visi kuglasta bočica s 

dvostrukim ručicama, ukrašena dvostrukom 

spiralom. Sedam zvončića na kratkim 

lančićima služe kao ovjesni ukras. Sedam 

predstavlja sveti broj, a zvončići vjerojatno 

imaju i apotropejsko značenje. 

Ovakav tip naušnice je jedinstven. 

11) Kopča za cipele, zlatna, masivno 

lijevana, s masivnom karikom, → 

predugačkim trnom i okruglim 

kloazoniranim okovom s 3 zakovice u 

obliku okrugle glave 

(4,6 cm). 

← 12) Komad okova 

od zlata u obliku trake 

sa 7 almandinskih ćelija 

(dva umetka nedostaju). Na rubovima je 6 rupa za pričvršćivanje aplike (5,9 cm). 

176

← 13) Okov za remen s jantarom i prstenastom ušicom (2,5 cm) . 

14) Pravokutna pločica od zlata s eliptičnom aplikacijom u koju je 

umetnuto bezbojno staklo; predviđena za zašivanje (1,3 x 1,5 cm). → 

15) Sedam perli od jantara, fragmentirane. Vjerojatno potječu s 

nekakvog vratnog nakita (2,6-6,2 cm). 

Toaletni pribor 

16) Srebrni stilus, pozlaćen. Vjerojatno je služio kao igla za kosu 

koja se također koristila u toaleti. 

Završetak igle je u obliku ruke koja drži 

kuglastu bočicu dugog vrata s proširenim 

otvorom.Vjerjojatno je služila za skidanje 

šminke (15,6 cm). 

← 17) Toaletni pribor s žličicom za čišćenje ušiju i čistilica za 

nokte (čačkalica), pozlaćeno srebro (9,7-9,9 cm). 

← 18) Pinceta za obrve, srebrna, pozlaćena (7,1 cm). 

19) Ogledalo od bijele→ 

bronce. Vrsta nomadskog ili 

ušičastog ogledala. Prednja 

strana je uglačana, a stražnja je 

prekrivena radijalnim 

izbočenim zrakama i ostatkom 

jedne ušice. Prilikom pogreba 

ogledalo je razbijeno iz kultnih 

razloga (6,3 cm). 

Stolni pribor 

← 20) Vrč za piće od zelenog stakla (8,3 cm). 

21) Komadi zdjelice s ručkama od žuto-zelenog stakla. Sačuvano je 

dno i dio vrata s otvorom.Ukras od spiralnih niti na vratnom dijelu→ 

(7,5 cm). 

Konjska oprema 

22) Žvale s dva prstena za remenje, srebro i željezo, središnji 

željezni dio prelomljen (18 cm). 

23) Žvale s 4 prstena za remenje (15,8 cm). 

24) Dvije brončane bočne šipke uzdi s dvjema neukrašenim srebrnim ušicama za 

remenje (13,5 cm) 

← 25) Četiri pravokutna okova za remenje od 

pozlaćenog srebrnog lima s poligonalnim ispupčenjem 

u središtu, ukrašeni iskucavanjem (5,4 x 5,4 cm). 

26) Četiri razdjelnika remena kružnog oblika od → 

pozlaćenog srebrnog lima s poligonalnim ispupčenjem u središtu 

(5,4 cm). 

27) Dva kolutasta okova za remenje od pozlaćenog 

srebrnog lima (3,4 cm). → 

← 28) Sedam pravokutnih okova za remenje od 

pozlaćenog srebrnog lima. Ornamentika je istovrsna, ali izvedena 

različitim alatima (8,8 x 2,4 cm). 

177

← 29) Dva okova za remenje od pozlaćenog srebrnog lima.Uski okovi s izreckanim rubovima 

i obješenim ukrasom u obliku sjekire koja se mogla pokretati. Moguće je da potječe od ukrasa 

koji se nalazio na čelu konja (11 cm). 

30) Tri kopče za remenje s ukrašenim prstenovima za remen, pozlaćeno srebro (4,5 cm). 

31) Dvije neukrašene srebrne kopče za remenje (3,5cm) 

32) Srebrni zapor za remenje sa okruglom i pravokutnom ušicom (2,9 cm). 

178

HILDERIKOV GROB U TOURNAIU 

Hilderik je bio vladar salijskih Franaka koji su se smjestili oko toka donje Rajne. Budući da su ih Rimljani porazili 

448., stavljaju se na raspolaganje Carstvu. Tako su pomogli odbiti Atiline Hune u pokrajini Champagne 451., 

Vizigote u Orleanaisu 463., te Saksonce u Anjouu 469. Hilderik je zamjenio romanskog grofa Paula koji je poginuo 

boreći se protiv Saksonaca. Zamjenjuje ga poradi obrane zemlje između Seine i Loire gdje je kasnije njegov sin 

Klodovik uspostavio svoju definitivnu vladavinu. Hilderik je umro između 481. i 482., a pokopan je u Tournaiu. 

OTKRIĆE GROBA 

Grob je slučajno otkriven 27.svibnja 1653. kada je župnik župe Saint-Brice obnavljao gospodarska zdanja župnog 

dvora. Jedan od kopača je na dubini od 2 m pronašao predmet koji odgovara fibuli i stotinjak zlatnih novčića 

grupiranih u jednoj vrećici. 

Otkriveni su još mnogobrojni komadi željeza, čitav kostur, jedna lubanja, zatim glava konja, srebrni novčići, korice 

bodeža, ostaci mača, zlatni jezičac, različiti ornamenti optočeni dragim kamenjem, klinovi, fibula s lukovicama, 

preko 300 cikada, aplikacija u vidu bikovske glave i Hilderikov zlatni pečatnjak. 

Glasine o nalazu brzo su se raširile i materijal je ubrzo razgrabljen, međutim upornošću kanonika Chifleta 

sakupljena je većina onoga što je bilo raspršeno i u trenutnom posjedu različitih ljudi. Tamošnji vojvoda Leopold 

uzima zbirku pod svoje okrilje i ona zatim luta od Austrije do Francuske. 1831., u vrijeme dok je zbirka bila u 

Parizu, u kabinetu medalja došlo je do velike krađe i nestaju neki djelovi zbirke. Danas je jedan dio nalaza u 

Louvreu, a drugi u Kabinetu medalja. 

INVENTAR 

Po Chifletovoj publikaciji izdanoj 1654., na nagovor vojvode Leopolda, možemo rekonstruirati grob. Lijes je bio 

drven i ukrašen željeznim dijelovima. Vladar je bio omotan tkaninom od grimizne svile sa zlatnim rubom. 

Nedaleko se nalazila druga ljudska lubanja i jedna konjska glava. 

Ukrasi vladara sadržavaju: oko 300 cikada, fibula s lukovicama, običan 

prsten, pečatnjak, narukvicu sa trubastim završetcima, kuglu od gorskog 

kristala, garnituru za zakopčavanja, pređice, kukice, čavli, okove korica za 

mač i scramasax, te vrećicu koja je sadržavala iglu, 9 dugmadi, stotinjak 

zlatnih i oko dvije stotine srebrnih novčića. Grob je sadžavao i malu vazu od 

ahata i aplikaciju u vidu volovske glave. Grobnom inventaru pripadaju još i 

franačka sjekira i koplje. 

U samom grobu postoji dvojnost, budući da grob sadrži rimske predmete 

poput fibule i možda purpurni plašt koji bi mogli rasvijetliti njegove odnose s 

Carstvom, a sadrži i predmete germanskog porijekla: dugi mač, franački nož, 

sjekira, koplje, ukrasi, ornamenti praktičnog i zaštitnog karaktera. 

MAČ-DUGI BOJNI NOŽ (SPATA) 

I. jabučica: dvije glave sučeljenih životinja, od zlata i granata, odvojene su 

ravnim i valovitim preprekama. Njuške su od zlata, oči su oblikovane 

granatima i obrubljene zasječenim trepavicama. Nedostaju granati koji 

označuju jednu od nozdrva, usta i gornji dio glave. Oštećena je krađom 1831. 

II. gornji štitnik: vanjska površina je od zlata, ukrašena kloazoniranim 

granatima, a po njoj prolazi sinusoidna linija okomito isprekidana 

naizmjenično ravnim i valovitim linijama. Gornja površina od zlata je 

obrubljena s vanjske strane, asimetrično, jednim zrnastim vijencem koji je 

udvostručen pletenicom. Donja površina stepenasto je obrađena i sa strane 

obrubljena pletenicom između dva zrnasta vijenca, a s druge strane jednom 

cik-cak vrpcom. 

III. držač od tučenog zlata: podjeljen na četiri pregrade sa pet nivoa. Vanjske 

pregrade su manje visoke nego unutarnje. Držač ima debljinu od otprilike 15 

mm, a težinu 19,23 g. 

IV. donji štitnik: nasuprot gornjem štitniku ovaj predstavlja samo vanjsku 

stranu. Ne zna se da li je on samo apliciran na potporanj od propadljivog 

materijala. 

Mač je imao oštricu sa dvije strane. Bio je dug otprilike 80 cm i širok 5 cm. 

Korice su bile od drveta presvučenog kožom, a otvor im je bio ukrašen. 

179

V. otvor korica je izrađen od zlata i pregrađenih granata postavljenih u leptiraste čelije. 

Prednja površina je ukrašena sa šest granata i jednom četverokrilnom pregradom u 

sredini. Čitav otvor je omeđen sa 22 okrugla draga kamena u širinu i sa po 5 sa strane. 

Cilindrične pregrade okruglih dragih kamenja čine šaru koja ukrašava čitav komad na 

vrhu i sa strane. 

VI. dva remena priključka od zlata i kloazoniranih dragih kamenja, pravokutna poluga 

za sječu čiji je položaj izbočen da bi prošao viseći remen, ukrašen jednom pletenicom, 

obrubljenom zrnatim vjencem, koja se s obje strane završava dragim kamenom. Kamen 

pravokutnog oblika nalazi se na sredini i nadvisuje cijelu površinu. Poluga je stajala sa 

četiri fiksna čavla u četiri granata. 

Okovi metalne šipke na dnu korica mača, načinjeni su od pozlaćene žlijebaste bronce, 

ukrašeni dragim kamelnom koji je postavljen u odvojak od zlata u obliku lista čiji je 

donji rub podvučen zrnatim vijencem. 

SCRAMASAX-franački nož je zapravo ravan mač s jednom oštricom čija dužina može 

biti od 30 do 60 cm. Ravni i kratki mač je tipično germansko oružje. Otvor i bočni dio 

futrole scramasaxa su od zlata i granata s pregradama. Ulazni dio je ovalne forme šiljasto 

izdužen prema vani. Dekoracija se nalazi s obje strane ulaznog otvora. Formirana je od 

tri niza razdvojenih granata po dužini s ravnim pregradama, a poprečno valovitim 

pregradama. 

Uzdužna pločica je ukrašena u sredini polilobom gdje se nalazio granat. Sve skupa je 

porubljeno frizom granatnih kuglica,a sa strane granatnim kockicama. Pločica je bila 

pričvrščena na futrolu uz pomoć 4 zakovice, a poklopac s 3. Okov je ovalnog oblika 

zašiljenog prema vani, dekoracija je slična ovoj s ulaznog poklopca koji je nestao 1831. 

Samo dno je ukrašeno jednim ovelikim granatom okruženim kalcedonom koji je opet 

produžen trima granatima. Sve skupa uzima formu zašiljenog ovala. Dno je porubljeno 

frizom kockastih granata. 

FRANCISKA-franačka bojna sjekira za 

bacanje, duljine 20 cm, od željeza, 

karakteristična je za franačke grobove od 

velikih provala do 6.st. Bila je smještena uz 

tijelo kralja. 

Naoružanje sadržava i 

KOPLJE romboidnog 

oblika s tuljcem za → 

nasađivanje. 

← PEČATNJAK je prsten od 

masivnog zlata s pločicom na kojoj je naopako ugraviran natpis "HILDERICI 

REGIS" i lik kralja koji je prikazan kao golobradi čovjek, duge kose, nosi oklop 

s plaštem koji pokriva lijevu ruku, a u desnoj drži koplje. 

KUGLA OD GORSKOG KRISTALA je zapravo magični privjesak i korištena je kao → 

amulet. Ovakve kuglice često imaju promjer 25-55 mm. Često su otkrivane u grobovima i 

muškaraca i žena. 

← CIKADE-glava i prsni koš su od zlata, a na krilima su 

umetnuti granati. Vrh trbuha je između krila i donji mu je dio 

naglašen zrnatim vijencem. Prsni koš je urezan okomito u 

blizini glava. Oči i usta su također prikazani pomoću urezivanja. 

CIKADE slične prethodnima, međutim glava i prsni koš nisu ukrašeni, a krila su 

izbočenija s obzirom na trbuh. 

U grobu je pronađeno preko 300 pčelica, dužina im je oko 1,6 cm, a težina 2 g. 

Porijeklo vuku iz grčkih crnomorskih kolonija. Koriste se od 5.st. Ovi ukrasi su 

vjerojatno bili na svilenom grimiznom kraljevskom ogrtaču. Postoji nedoumica oko 

toga da li bi se trebali tumačiti kao pčele ili cvrčci (cikade). 

180

NOVČIĆI-grob je sadržavao više 

od stotinu zlatnih novčića iz 5.st. 

različitih tipova i više od dvjesto 

srebrnih. Dva pozlaćena novčića 

jedini koji postoje poslije krađe 

1831. → 

ZLATNA KOPČA ovalnog 

oblika. Jedan dio je nestao 1831. 

Njegov vrh je na kraju lokasto 

savijen i ukrašen s četiri 

pravokutna granata. Kopča je bila 

produžena bubrežastim štitom. 

Ures na njegovoj sredini bio je sa 

tri kloazonirana granata uokviren 

frizom kuglica. Rub okviruju 

poluvaljkasti oblici od kojih svaki 

odgovara jednoj kuglici. Po 

Chifletu ova kopča je bila najveća 

i najteža od svih. ↓ 

JEZIČCI OD ZLATA SA 

GRANATIMA 

A-kopča sa četiri pravokutna granata na početku jezičca i osam 

ćelija kloazoniranih granatima; rub uokviren poluvaljkastim 

oblicima i okruglim granatima. → 

Kopče od B-E imaju ovalne granate, F pravokutne. 

ukrasom. Pontskog je porijekla, 5-6.st. 

181 

←ZLATNA DUGMAD s kloazoniranim granatima, 

donji rub nosi vijenac. 

Polukružna zlatna dugmad s 

granatima, nalazili su se na 

ramenu. 

PLOČICA KOPLJOLISTOG 

OBLIKA - zlatna, kloazonirani 

granati, na krajevima i orlovske 

glave. Imala je 6 zakovica. 

Odlikuje se svojim zoomorfnim

POZLAĆENE BRONČANE FIBULE-imaju geometrijski ukras, 

noga fibule je izgarnirana i nielirana. Rimskog su porijekla iz 5.st. 

POJASNA GARNITURA-jezičci, nestalo 1831. (↓) 

Dva zoomorfna elementa ukrašena kloazoniranjem i kanelurama. 

ZLATNA IGLA dužine 7,6 cm. (↓) 

VREĆICA ZA NOVČICE 

NARUKVICA s trubastim završecima, nestala 1831. (↓) 

STILIZIRANA GLAVA BIKA, aplikacija sa ulara konja, 

ukrašena rozetom, vjerojatno skitskog porijekla. (↓) 

182

AVARI (567-oko 800) 

POVIJEST AVARA 

Prošlost Avara dijeli se na tri perioda: 

AZIJSKI PERIOD- od Herodota do 568. kada su Avari došli u Panonsku nizinu. 

EUROPSKI PERIOD-od 568. do Konstantina VII. Porfirogenata koji ih posljednji spominje sred.10.st. Period se 

dijeli na tri dijela: 

-PRVI ili VELIKI KAGANAT-568-626. kada Avari, Perzijanci, Slaveni i drugi nisu uspjeli osvojiti Bizant 

-626-811. posljednji pokušaj Avara da pruže otpor Karolinzima (DRUGI KAGANAT 670/680-796) 

-Avari u Panonskoj nizini i na Balkanu bez državne samostalnosti 

KAVKASKI PERIOD- život brdskih Avara na istočnom Kavkazu sve do danas 

Avari na tlu Azije nisu stvorili jaku državu. Oni u Aziji igraju sporednu ulogu. O njihovoj političkoj povijesti u 

Aziji postoje dvije teorije. Prema prvoj potomci su plemena Juan-Juan koji su na prijelazu iz 5. u 6.st. vladali 

predjelima u srednjoj Aziji. Njihovu vlast ruše Turci 552. te se oni povlače prema zapadu. Po drugoj teoriji 

srednjeazijskog su porijekla i potomci su Heftalita ili Bijelih Huna čiju su državu uništili Turci oko 557. pa se oni 

povlače prema zapadu i sjedinjuju s azijskim Avarima u plemensku zajednicu. 

Avari su svakako nomadski narod koji je 150 godina živio u stepama oko pustinje Gobi. Kineski ih izvori nazivaju 

plemenima Juan-Juan. Oni su za vrijeme svojih prvih širenja prema zapadu 350. napali plemena Huna koja su tada 

živjela u stepama Kavkaza i koja se tada povlače prema Europi. Istovremeno su neka azijska plemena okupirala 

Sagdijanu i Baktriju, a poslije 456. na čelu s dinastijom Heftal osnivaju moćno carstvo-Heftalitsku državu, koju 

su Turci srušili 557. Avari su nomadska plemena koja su se sjedinila pod tim imenom u istočnoeuropskoj stepi i 

odatle su izbjegla pred jačanjem zapadno-turskog kaganata. 

Na novom boravištu u azovsko-prikaspijskim stepama stupili su u vezu s sjevernokavkaskim Alanima koji su bili 

saveznici Bizanta. Njihovim posredovanjem Avari su ponudili svoje usluge Carstvu. Prvo avarsko poslanstvo 

pojavljuje se na bizantskom dvoru 558. i traže novac i zemlju da se na njoj nasele. Justinijan I ih prvo odbija,a oni 

iz osvete pokoravaju zaazovske Utigure, bizantske saveznike. Zabrinuto zbog mogućeg saveza Avara i s 

Kutrigurima Carstvo je pokušalo da njihove napade usmjeri protiv Anta. Avari su zavladali svim zemljama uz 

sjeverne obale Crnoga mora i svoj utjecaj proširili sve do dunavskoga ušća. Justinijan ih zatim prima u službu i oni 

za račun carstva pokoravaju Kutrigure, Utigure, Sabire i Saragure. 

562. kagan Bajan (560-630) od cara za naseljavanje traži Skitiju Minor i Meziju, no car je bio voljan da im dade 

samo usko područje južno od Save. Tada turska plemena ponovo prelaze u ofenzivu, prelaze Volgu pa položaj 

Avara postaje težak. U toj situaciji Justin II (565-578) im dopušta naseljavanje u Skitiji Minor tj. u podkarpatskim 

predjelima gdje stalno ratuju s Alanima. 

Carstvo ih je uspjelo uvući u pohod na istočnu Franačku. Prvi put se sukobljavaju s Francima 562/563. kada 

doživljavaju poraz. 565/566. ponovno napadaju Franke i katastrofalno pobjeđuju kralja Sigisberta (ili Hilperika). 

Iste godine započinju ekspanziju prema Panoniji te na poziv langobardskog kralja Alboina i poticaj Bizanta 

napadaju Gepide. 568. Avari su s bizantskim odobrenjem prešli Dunav u Dobruđi, krenuli uzvodno i kod Kostolca 

na bizantskim lađama opet prešli Dunav i tako s leđa napali Gepide koji su na zapadu bili u borbi s Langobardima. 

Prisiljeni da razdvoje svoju vojsku, Gepidi su doživjeli katastrofalan poraz. Time je njihova država bila uništena 

(567), a istočna Panonija, od Dunava do Karpata, postala je središtem avarske države koja je pritom zadržala i 

svoje vrhovništvo nad svim zemljama u sjevernom Pricrnomorju. Za kagana Bajana vladajući klan (pleme) 

naseljava međurječje Dunava i Tise. Avari osvajaju Srijem koji su kolonizirali Bajanovi nasljednici, ali tu se 

naseljavaju i Bugari, Kutriguri, Slaveni, ostaci Germana. Avari nastoje diplomatskim putem dobiti jedino preostalo 

bizantsko uporište-Sirmium. Kada nisu uspjeli šalju Kutrigure da pustoše Dalmaciju te 579. počinju opsadu 

Sirmiuma koji pada 582. 583/584. Bajanovi su sinovi razorili i opljačkali Singidunum, Viminatium, probijen je 

Dugi zid i opljačkana cijela Grčka. Po povratku su opustošeni gradovi u Panoniji i Noriku (Cibalae, Mursa, Siscia, 

Poetovio, Celeia, Emona…). Nakon pada Sirmiuma središte avarske dominacije nad pokorenim narodima postaje 

Panonija. 

Car Maurikije (582-602), koji je 591. sklopio mir s Perzijancima, šalje na Avare elitnu vojsku pod 

zapovjedništvom stratega Priska. Avari 594-596. pustoše Dalmaciju i crnomorsku obalu i dolaze do Dugog zida 

nakon čega je sklopljen mir. Maurikije šalje Priska u Banat i on četiri puta nanosi Avarima poraz. Maurikije zatim 

pristaje na mir (Driziperski mir 599). Mirom Bizant dobiva pravo prelaska Dunava da bi mogao ratovati sa 

Slavenima, a danak je povećan na 120 000 zlatnika. Bizant 600. raskida mir i vojska prelazi u Banat. Dolazi do 

183

itke na Tisi u kojoj Prisk odnosi pobjedu. Bitka se odigrala kod Titela, nedaleko od ušća Tise u Dunav u 

Dardaniji. 601. dolazi do sporazuma između avarskog vojskovođe Apsiha i stratega Petra. 

602. naređeno je bizantskoj vojsci da prezimi na tlu Slavena, a to dovodi do pobune u vojsci koja pod uzurpatorom 

Fokom kreće prema Carigradu 602. I svrgava Maurikija koji je uhićen i pogubljen sa sinovima. Za Foke je vladao 

mir na granicama Carstva i kaganata. Foka vrši teror nad aristokracijom što dovodi do pobuna i građanskog rata, a 

u borbama s Perzijancima Bizant gubi teritorij. Sve to dovodi do pogubljenja Foke u Carigradu 610. 

Avari 603. u savezu s Langobardima pustoše Istru i Primorje, a poslije amrti kralja Agilulfa 610. i 616. pustoše 

Furlaniju. Zajedno sa Slavenima 612. pustoše Dalmaciju i primorje, te 614. zauzimaju Salonu. U avarskoslavenskoj 

ofenzivi 614/615. uništeni su mnogi gradovi, a 619. su opsjedali Solun, ali bez uspjeha. Kulminacija 

njihovog uspjeha traje do 626. kada su neuspješno opsjedali Carigrad. 

Car Heraklije (610-641) uspio je odbaciti Perzijance i poraziti Avare i njihove saveznike. Još prije, 624. od Avara 

su se otcjepili Samovi Venedi (Karantanija). 630. dolazi do sukoba Avara s dotadašnjim saveznicima Slavenima. 

Dolazi do pobune u kojoj je zbačena Bajanova dinastija, a otcjepljuju se i Kutriguri čime Avari gube najznačajnije 

saveznike. Nakon opsade Carigrada, Avari postaju bezopasni za Bizant. 630. umire Bajan. Oko 635-640. u 

Ukrajini, do tada zavisni Bugari pod kanom Kuvratom zbacuju Avare i stvaraju samostalni plemenski savez. 

Misli se da je na prijelazu iz 7. u 8.st. došlo do novog migracionog vala iz Središnje Azije. On je oživio avarsku 

državu koja je od sred. 6.st. bila u krizi. To se jasno vidi u arheološkom materijalu, ali nam izvori iz tog doba ne 

spominju Avare. 

Zbog uplitanja u bavarsko-franačke sukobe i pružanje pomoći bavarskom knezu Tasilu, Avari su došli u sukob s 

Karlom Velikim (768-814). Franci 791-803. vode ratove protiv Avara u panoniji, te Franci od zaposjednutog 

teritorija stvaraju provinciju Orijent. 795. furlanski markgrof Erihom (pomaže mu posavski knez Vojnomir) 

poražava Avare. Franci zauzimaju središnji avarski hring i odnose veliko bogatstvo. 796. Avare napada i Pipin 

Mali te langobardske jedinicwe kojima se pridružuju bavarske i alamanske jedinice. Pod Avarima ostaje prostor 

istočno od Dunava. Ostaci avarske države uništeni su napadom bugarskog kana Kruma 804. Ostaci avarske 

populacije nestaju među Slavenima. 

Središnjim dijelom kaganata vladao je kan s doglavnicima (kap-kan). Zapadnim dijelom samostalno je vladao 

velikodostojnik s titulom tudum, a istočnim tar-han. 

IZVORI ZA AVARE 

1) MENANDAR PROTEKTOR 

Rođen je sred.6.st. u Carigradu. U mladosti je studirao pravo, ali je napustio studij i posvetio se zabavama i 

uživanju te je zapao u nevolju. Kad je carem postaje Maurikije omogućuje mu materijalnu pomoć i Menandar se 

počinje baviti poviješću. Uzor mu je postao Agatijas čije je djelo nastavio. Obradio je period 558-582. Pa njegovo 

djelo spada među najznačajnije izvore 6.st., iako je sačuvano samo u fragmentima kod Suidasa leksikografa iz sred. 

10.st. i Konstantina Porfirogeneta. 

Značajan je zbog svojih geografskih i etnografskih podataka, zbog točnosti, pouzdanosti i upotrebe drugih izvora. 

Daje važne podatke o Sirmiumu, Singidunumu, Antima, Slavenima i Avarima. 

2) TEOFILAKT SIMOKATA 

Teofilakt se nadovezuje na Menandra. Rodom je iz Egipta. Bio je tajnik cara Heraklija i prefekt. Bavio se 

prirodnim znanostima pa je4 napisao djelo “Questiones physicae” te “Epistolae”. Najzreliji rad mu je “Historija” u 

osam knjiga u kojima opisuje vladavinu cara Maurikija. To je osnovni izvor za borbe Bizanta s Avarima i 

Slavenima u dunavskim provincijama na kraju 6. i u 7.st. Te su borbe završile slomom ranobizantske države što je 

otvorilo put naseljavanju Slavena na Balkan. Pouzdan je povjesničar. 

3) MIRACULA SANCTI DEMETRII I i II 

Prvu zbirku “Čuda svetog Dimitrija” vjerojatno je sastavio solunski mitropolit Jovan, koji je živio na prijelazu iz 6. 

u 7.st. Miracula su sastavljena vjerojatno u 2.pol.7.st., a dijele se na 13 poglavlja, odnosno pohvalnih besjeda 

(homilija) u čast solunskog čudotvorca sv. Dimitrija. U tim se poglavljima iznose »stare priče« i »čudesni 

događaji«, koji ipak imaju svoju povijesnu podlogu. Oni ulaze u događaje 5.st., a slijedi dragocjeni opis napada 

Slavena na Solun (584), avarsko--slavenske opsade (586), gladi (iza 586) i kuge (608-610) u tom gradu i okolici, 

gdje je vladala i nestašica žita (krajem 610). Građanski rat koji je izbio u Solunu između 607-610. opisan je na 

živahan način. 

184

Sve su to važne činjenice, a ostali opisi i tumačenja događaja su od manjeg značaja i zahvaćaju 3/4 prostora 

navedene zbirke. Autor djela je više propovjednik nego kroničar (događaje ne označuje godinama). Miracula I daju 

obilje informacija o Solunu, bizantskoj Makedoniji, Slavenima i njihovoj materijalnoj kulturi u navedenom 

razdoblju. 

Miracula II je zbirka od »6 čudesa« i ona je nastavak Miracula I, s tom razlikom što ovdje svako čudo koje se 

opisuje predstavlja više ili manje značajan događaj. Pretpostavlja se da je autor Miracula II pripadnik nižeg 

crkvenog klera u Solunu, jer se ne zna izražavati, ne piše onako izgrađenim stilom kao arhiepiskop Jovan. Djelo je 

puno podataka o slavenskim plemenima u Makedoniji i Heladi, gdje ne samo pljačkaju nego u nekoliko navrata 

pokušavaju da zauzmu Solun. Doznajemo npr. kako su Droguviti, Sagudati, Velegeziti, Vajunati, Verziti i ostala 

slavenska plemena napala Solun pod vodstvom Hacona 614-615. Opisuje se avarsko-slavenski napad ∼618. na 

Solun i pokušaj nekih Slavena da uđu u taj grad prilikom potresa 630. Detaljno je prikazana dvogodišnja blokada i 

trodnevna opsada Soluna 674-677, te ponovni pokušaj Slavena da ga zauzmu u jesen 677 .(knez Prvud), kao i 

gusarenje Strimonaca i Rinhinaca po Dardanelima i Mramornom moru. Opisane su pljačke Avara po Balkanu. 

Miracula II donose vrlo interesantne i jedinstvene vijesti, kojima je teško odrediti kronologiju, jer se svako 

poglavlje ove zbirke razno datira. Iz toga se vidi da je anonimni pisac poznavao Miracula I i njihova autora. U 

najnovije se doba smatra da 685. predstavlja terminus ante quem je nastao ovaj spis. 

4) CONVERSIO BAGOARIORUM ET CARANTANORUM 

Puni naslov djela je Libellus de conversione Bagoariorum et Carantanorum i sastavio ga je neki nama nepoznat 

salzburški svećenik iz 871. Sačuvano je nekoliko rukopisa od 11. do 14.st. Spis je bio namijenjen salzburškom 

nadbiskupu Adalvinu i njegovu krugu. Cilj mu je bio da se obrane privilegije salzburške crkve u Panoniji i 

Karantaniji, koje je ugrozio Metodije novostvorenom nadbiskupijom. Pisan je latinskim jezikom i počinje sa 

životom sv.ruperta (umro 717), zatim dodaje popis biskupa tj. opata samostana sv.Petra u Salzburgu. U nastavku 

govori o Karantaniji i Donjoj Panoniji koje su sačinjavale tzv. Panonsku Sklaviniju. 

5) EUAGRIS 

Rođen je u Epifaniji (Sirija) 536., a najviše je živio u Antiohiji kao odvjetnik. Kasnije je prešao u Carigrad i na 

dvoru Tiberija i Maurikija zauzimao je položaj questora i prefekta. Živio je do kraja 6.st. Napisao je djelo ”Crkvena 

povijest” u šest knjiga koje obuhvaćaju razdoblje 431-593. Djelo mu je pretežno kompilacija, a vrijedno je jer je u 

njemu sačuvano dosta fragmenata dobrih, a danas izgubljenih izvora. 

6) MONEMBASIJSKA KRONIKA 

Ovo je kronika o osnivanju Monembasije. To je kratko djelo nepoznatog autora, nastalo krajem 10. ili poč.11.st. 

Neki podaci u njoj uzeti su iz Menandra, Teofilakta i drugih pisaca. Vjerodostojan je izvor o Slavenima u Grčkoj 

koje naziva i Avarima. 

7) USKRŠNJA KRONIKA-7.st. 

8) TEODOR SINKEL 

9) GEORGIJE PISIDA 

10) TEOFAN 

Važan je za povijest od 2.pol.6. do poč.9.st. Rođen je za Konstantina Kopronima ∼760. u Carigradu. Roditelji su 

mu bili ugledni građani koji su ga i oženili. Teofan se uskoro povukao iz svjetovnog života i osniva manastir kod 

Sigriane (na obali Mramornog mora). Kao protivnika cara Leona V koji je bio ikonoklast, Teofan je pozvan u 

Carigrad, gdje su ga zatvorili, a zatim otjerali u progonstvo na otok Samotraku, gdje je i umro 817. ili 818. Po želji 

prijatelja Georgija Sinkelosa prihvatio je nastaviti njegovu nedovršenu kroniku, koja je dopirala do cara 

Dioklecijana, pa je opisao period od 284-813. Njegova “Hronografija” je nastala između 810/11. i 814/15. tj. od 

smrti Sinkelosa do hapšenja Teofana. Djelo je vrsta povijesno neobjektivne i dosta netočne srednjovjekovne 

kronike, iako su izvori kojima se služio brojni. Djelo nadoknađuje mnoge izgubljene izvore, glavni je rudnik za 

kasnije kroničare i po svom značenju nadmašuje druge bizantske kronike. Važan je izvor i za povijest Huna, 

Bugara i Turaka, a za povijest Južnih Slavena (napose za 7-9.st.) to je zapravo jedini bizantski izvor koji govori o 

njihovu životu na bizantskom dijelu Balkana, dok su vijesti koje se odnose na 6.st. nepouzdane kompilacije. Teofan 

opisuje navale Slavena na Carigrad, govori o Sklavinijama protiv kojih Bizant ratuje i poduzima oštre mjere. 

Nastavlja izlaganje o doseljenju Bugara na Balkan i pokorenju slavenskih plemena koja su ondje zatekla, i o 

Slavenima u Maloj Aziji. 

185

MATERIJALNA KULTURA 

• Za ranu fazu prvog avarskog kaganata (568-626) karakteristično je: 

-pojedinačni kneževski grobovi s bogatim inventarom 

-nekropole su po pravilu brojčano male 

-grobovi putujućih zlatara s odgovarajućim alatom i ostave matrica za otiskivanje 

-nakit je rađen otiskivanjem matricom u zlatnom, srebrnom i brončanom limu 

-od ženskog nakita česte su naušnice tipa Saint-Edre te đerdani sa šarenim perlama 

-muškarci su nosili naušnice s privjeskom oblika kugle 

-mač s “P” ušicama, drška završava okruglom alkom, listolika koplja, refleksni luk, šljemovi s 

uhobranima 

-jako dobro poznata tehnika kovanja željeza 

-sahranjivanje konja bez jahača ili simbolično sahranjivanje konjske orme 

-keramičke posude koje sadrže i finije oblike na kojima se očituje kasnoantički i germanski utjecaj 

-predmeti tzv. martinovske kulture-lučne fibule s antropomorfnim maskama na nozi 

-razmjerno česti nalazi bizantskog novca kovanog u 6. i na poč.8.st. 

• Za srednju fazu (626-670) karakteristično je: 

-kneževski grobovi su rijetki 

-nekropole su brojčano veće, ali je inventar u prosjeku mnogo skromniji 

-ne javljaju se grobovi putujućih zlatara i ostave matrica 

-rjeđe se upotrebljava tehnika otiskivanja matricom, češće brončani i srebreni lim 

-prevladavaju naušnice s okruglim alkama i privjesci oblika kugle ili staklenih kuglica 

-nestaju pojasni jezičci i okovi 

-manje izraženi bizantski i germanski utjecaj 

-bogato dekorirani koštani predmeti 

-iščezavaju nalazi “martinovske kulture” 

-rijetki su nalazi bizantskog novca 

• Za period između dva kaganata (670-720) karakteristično je: 

-materijal je skromniji 

-gubi se tehnika otiskivanja matricom, osim na konjskoj ormi 

-javljaju se pojasne garniture od glatkog iskucanog lima 

-pojavljuju se igle u muškim grobovima 

-granulirane zlatne naušnice, srebrne s loptastim privjescima, grozdolike s kružnim alkama 

-kopče dobivaju izdužene pravokutne okove od lima 

-pojavljuju se lijevane pojasne garniture, pomiješane s onim od glatkog lima 

-pojavljuju se sablje i bojne sjekire, luk s proširenim krajevima 

-posude podunavskog tipa 

• Za period drugog kaganata (720-800) karakteristično je: 

-velike nekropole s inhumacijom, sahranjivanjem na redove koji se dijele na nekropole s konjaničkim i 

izrazito mongoloidnim rasnim odlikama i nekropole bez konjaničkih grobova u okviru kojih se sahranjuju i 

drugi narodi pod avarskom dominacijom 

-pojasne garniture, tehnika lijevanja u bronci ili u srebru 

-među ukrasima dominiraju vreže, lozice, grifoni, borbe životinja, ljudske figure u vezi sa šamanizmom 

-dominiraju grozdolike naušnice s ovalnim alkama, niske s perlama od staklene paste 

-od predmeta svakodnevne upotrebe najčešće su igle, pršljeni, noževi 

-pojava žute keramike, a podunavski se tip masovno koristi 

-pojava sablje s romboidnom nakrsnicom i luka s priborom 

-više nema bizantskog novca 

• Završna faza nakon vojnog sloma Avara (prva desetljeća 9.st.): 

-velike nekropole sa i bez konjaničkih grobova s vrlo bogatim pojasnim garniturama 

-u ukrašavanju prevladava floralni motiv i ornamenti tzv. blatničkog tipa 

-u keramici se pojavljuju grube posude u tehnici gnječena kao i žuta keramika. 

Postoji preko 260 avarskih nalazišta: Bačko Petrovo Selo, Mali Iđol, Vrbas, Brodski Drenovac, Bačka Topola, 

Bogojevo… Slučajni su nalazi: Ada, Kovilj, Zemun, Osijek, Pančevo, Bečej… 

186

POJASNE GARNITURE 

Sastoje se od pojasnih jezičaca, pojasnih okova (srcoliki, pločasti, elipsasti), privjesaka, pojasnih kopči, zakovica… 

Pojasni jezičci mogu biti: → bez dekoracije 

→ ukrašeni geometrijskim elementima 

→ s monogramom 

→ s tamgom 

Vjeruje se da jezičci nisu samo ukras već i oznaka klase i to su klasni znaci→tamge. Tamge korijen vuku iz 

totemizma, smještaju se u 6. i poč.7.st., a rađene su u tehnici otiskivanja matricom. U drugom kaganatu, u 8.st. 

prelazi se na tehniku lijevanja. Tada imamo pojasne jezičce bez dekoracije, ukrašene geometrijskim elementima, s 

floralnim motivima, običnom vriježom, “S” vriježom, srcoliko komponiranim viticama, tipa 

BLATNICA→poč.9.st., pozlaćena bronca, dekoracija s grifonom. 

Pojasni okovi se po obliku dijele na: kvadratne, srcolike, zoomorfne, privjeske s alkom, stilizirane potkove 

kružnog oblika… 

Pojasne kopče → kopče jezičastih okova ukrašenih vriježama, s motivima palmete. 

Pređice → željezne. 

NAKIT 

Tehnike su:granulacija i filigran. 

1) naušnice: 

- s privjeskom oblika obrnute piramide, od zlata 

- s privjeskom šuplje kugle, u grobovima oba spola, kraj 6.st. 

- grozdolikog oblika i bobica od staklene paste 

2) ogrlice i perle 

3) privjesci i lančići 

4) narukvice 

- limene s trubastim završetkom, tordirane, prvi avarski kaganat 

- lijevane, razne profilacije, drugi kaganat 

5) prstenje → brončane alke od tanje žice 

6) fibule s antropomorfnom maskom, pontski import, kraj 7.st., lijevane, glava s 5 do 7 izdanaka 

7) PAFTE → dvodjelne kopče u obliku rozete s malom petljom, ukrašene raznobojnim staklima, lijevanje i 

filigran, nošene su na grudima, za zakopčavanje košulje 

8) ukrasne igle → muški ukras u doba drugog kaganata, lijevanje 

ORUŽJE 

Štit, oklop i šljem su rijetkost kod Avara. Avarski se ratnik po funkciji dijeli na konjanika i pješaka. Konjanik ima 

luk s priborom, rjeđe koplje i mač. 

1) mačevi → nosili su ih ratnici višeg ranga. Najraniji tip je dvosjekli mač kome balčak završava eliptičnom alkom, 

korice mača privezivale su se za pojas pomoću “P” ušice. Iranskog je porijekla. 

2) scramasax → preuzet je od Germana 

3) koplje → oblik barske trske, slično lovorovu listu, širok oblik 

4) strelice → glavno oružje avarskog ratnika, različitog su oblika. Na trsku se stavljao željezni vrh, a pri dnu su se 

nalazila perca za bolje usmjeravanje pravca leta. Ratne strelice su trobridne i romboidne. U rupe se stavljala smola 

5) lukovi i tobolci → refleksni luk s koštanom oplatom na krajevima i u sredini (jelenji rog). Tobolac je bio drven 

ili kožnat. Nošen je o pojasu s lijeve strane kako bi se strelice vadile desnom rukom. 

KERAMIKA 

Tri su osnovna tipa: 

- posude rađene rukom 

- posuderađene na kolu 

- žuta keramika. 

Najjednostavnija je nomadska ili pontska. Slabo je pečena, ima malo trbušast oblik s razvraćenim obodom, ukras je 

rijedak, kraj 6.st. 

187

ALATKE 

- poljoprivredne → srp, sjekira, plug 

- zanatske → kliješta, šila, brusovi 

- zlatarske → kalupi, matrice 

- koštane → jelenji rogovi, ukrašeni i neukrašeni 

AVARSKO DRUŠTVO 

Opća podjela avarskog društva 

Arheološke podatke za društvenu analizu avarskih nekropola dao je metalni avarski pojas. Avarski se klan dijelio 

na slobodne i neslobodne (manji broj). Neslobodni ljudi (robovi) su sahranjivani bez priloga. Izuzetak su sarmatske 

žene (konkubine) koje su položene sjever-jug te imaju uz sebe bogati sarmatski grobni inventar. Slobodne žene 

prepoznajemo po nošenju noža o pojasu (veliki nož). 

Svi podliježu vojnoj obvezi pa je teško odvojiti ratnike od neratnika. Zemljoradnici, zanatlije i pastiri mogu imati 

kao prilog srp ili neki drugi alat. Ako je s pokojnikom sahranjen konj znamo da je on u ratu bio konjanik. 

Avari su bili nomadi, a glavni im je izvor prihoda bila pljačka, no ipak se naslućuju elementi poljoprivrede i obrade 

zemlje. Bizant je Avarima plaćao danak. Avari su s Bizantom trgovali samo u vidu importa (metalni ukrasi, staklo, 

naušnice). 

U 8.st. pojedini su klanovi izrazito ratnički što se očituje na nekropolama gdje su ratničko-konjanički grobovi 

zastupljeni u većem broju. U 7.st. poznati su klanovi avarskih strijelaca. 

Poslije 568. avarsko se društvo raslojava iz ekonomskih i vojnih razloga: 

Ekonomski razlog → prelazi se s nomadskog na zemljoradnički način života. U 7.st. klanovi su organizirani u 

rodove od tri porodice koje čine zadrugu (klan = rod (3 porodice) = zadruga). 

Vojni razlog → klanovi se dijele na lijevo i desno krilo. 

Porodice se organiziraju oko ratnika, a rod oko manjeg ratničkog vođe. 

Nekropola Kiškereš-Vagohid → 7 ratnih klanova, a vođe su nosile odijelo s zlatnom bordurom. Osnovna 

privredna grana ovih klanova bila je pljačka i izrabljivanje pokorenog stanovništva. 

Kneževske porodice → knezovi sa svojom najbližom porodicom se sahranjivaju van klanske nekropole. U 

njihovim su grobovima nađeni metalni dijelovi nošnje, oružje, posude, nakit je od zlata od 670ih, a u 8 .st. od zlata 

i srebra. Na osnovu nalaza iz kneževskih grobova može se utvrditi hijerarhija obilježja, od kaganskih preko 

kneževskih do grobova klanskih vođa. 

Vrhovna vlast, kneževske oznake i grobovi 

Vrhovna vlast u kaganatu bila je u duhu centralističkih nomadskih država. Tijekom avarskog boravka u Panoniji 

avarska vrhovna vlast je u stalnom opadanju od čiste autokracije krajem 6. i poč.7.st. do feudalne anarhije krajem 

8. i poč.9.st. 

U prvom avarskom kaganatu vrhovna vlast je u rukama kagana. KAGAN je titula koja se prvi put javlja kod 

turskog naroda Sien Pi 265., a poslije kod Hazara, Bugara… Vodi porijeklo iz totemskog znaka divlje svinje. Vršio 

je svu vrhovnu vlast i u ratu i u miru. Vrhovni je zapovjednik vojske i predvodio je vojne pohode, pregovore o 

ouvjetima predaje gradova, o visini danka… Posljednji se put javlja kao vrhovni zapovjednik u ratu 663. u 

Furlaniji. 

Znaci kagana su: stolica (prijestolje), mač (sablja) i bič. 

Kaganski grob iz Kunjbabonja kod Kečkemeta → 60 godina star kagan sa svim kaganskim insignijama, zlatno 

prijestolje, tri zlatne pojasne garniture, pseudokopče, sablja (korice okovane zlatom), zlatni pehar, zlatni riton, 

kaganova posmrtna maska od tekstila s naznačenim nosom, ustima i brkovima od zlatnih folija, rukavice s noktima 

od zlatnog lima, prstenje od zlata… Grob je datiran u 630. po stilskoj analizi. 

Žene i kćeri avarskih knezova sahranjivane su s bogatim nakitom, žena je sahranjena uz muža. U grobu u 

Kiškerešu sahranjene su majka i kći, a među nakitom je nađen i križ → zarobljenica koja je postala kaduna, ali je 

ostala kršćanka. 

U kneževskoj porodičnoj grobnici u St.Andreju sahranjene su dvije žene i muškarac, a možda i konj što bi 

govorilo o posebnom položaju žena. U nakitu se vidi germanski utjecaj → egzogamni brak. 

U doba drugog kaganata, kaganat u Panonskoj nizini se dijeli na zapadni i istočni, a Dunav je granica. Na zapadu 

(zap.Mađarska, Donja Austrija, JZ Slovačka) vladao je TUDUN, a na istoku TARHAN. 

188

805. kagan Teodor prima kršćanstvo, ali je ubijen. Nakon njega titula kagana više nije nasljednja već ga biraju 

avarske vođe. Posljednji avarski kagan Isak dobio je investituru na ahenskom dvoru. 

Grob kneza iz Vrapa u Albaniji je najstariji grob drugog kaganata. Grobni inventar se dijeli na dvije grupe 

predmeta. U prvu spadaju luksuzne srebrne i zlatne bizantske sakralne posude, opljačkane u crkvama, u drugu 

limena zlatna pojasna garnitura ukrašena grifonima i lozicom o kojoj vise srebrne zdjele i koja na jednom dijelu 

ima urezan klanski znak TAMGA. 

Kneževski grob iz Brestovca kod Požege. Otkriven je 1821. Datiran je na kraj 8.st. 

Blatnica u Slovačkoj. Grob je otkriven 1880. Datiran je na kraj 8. i poč.9.st. Nađena je pozlaćena pojasna garnitura 

i balčak mača. Mač je karolinške proizvodnje. 

Taktika i oružje 

Pseudo-Maurikije opisuje oružje, ali i taktiku Avara. → Avari se bore u grupama pod jednim zapovjednikom. 

Odlučujuću ulogu imaju konjanici, spretni u gađanju lukom s konja. Napadaju na prepad iz zasjeda. Straže 

postavljaju daleko jedne od druge. Vojsku dijele na brojne odrede koji se postroje jedni do drugih da bi izgledali 

jedinstveno. Organizirana je i linija u pozadini fronte koja je išla u izvidnice i po potrebi služila kao pomoćna 

snaga. Nisu se zadovoljavali samo pljačkom već su progonili neprijatelja dok ga potpuno ne unište. 

Avari su upotrebljavali: oklop, mač, luk i koplje. Većina ratnika je sa sobom nosila dvije vrste oružja (koplje i luk 

na ramenu i rukama). U avarskim se ratničkim grobovima pored lukova i strijela nalazi koplje. Strijelci su nosili 

luk, rjeđe luk i mač, ako je tu koplje onda nema luka i strijele. 

Pribor za borbu na daljinu sastoji se od četiri dijela: 

1. refleksni nomadski luk 

2. razni oblici strijela 

3. tobolac 

4. kutija za luk 

Prednost refleksnog luka nad običnim rimskim je velika. Domet strijele je pet puta veći i veća je brzina 

odapinjanja. Avari su strijele držali u tobolcu od drvene kore ili kože. On se nosio o pojasu, a strijele su se vadile 

desnom rukom. Specijalne strijele su se upotrebljavale za izazivanje požara (trobridne strijele s rupama). 

Mač je oznaka ranga sahranjenog ratnika. Najstariji tip je dvosjekli dugi mač koji je imao balčak koji je završavao 

alkom. Mač na čijem balčaku nedostaje alka je mlađi tip. 

Sablja je u upotrebi od drugog kaganata. Tu spadaju sax i scramasax koji su poznati od 8.st. Izvoz mačeva iz 

Franačke bio je jako intenzivan pred kraj drugog kaganata. 

Koplje je od dobrog čelika, u 1.pol.6.st. je u obliku lista barske trske. 

Bojne sjekire imaju izdužene šiljke. 

Za opsadu utvrđenih gradova, castruma i kaštela bila je potrebna vještina izrade i rukovanja opsadnim spravama. U 

avarskoj vojsci postoje i konstruktori opsadnih sprava, a to su većinom stranci. Taktika pri opsadi gradova preuzeta 

je od Bizanta. Dvije su vrste sprava: napadne i zaštitne. 

Ljestve su donosili do zidina, prislanjali su ih i ulazili u grad. 

Drvene kule. 

Sprave za napad su triboli, petroboli → bacači teškog kamenja na više katova, četvrtastog oblika. 

Avarski konjanici i strijelci 

Vojni slojevi su: 

1. avarski konjanici 

2. avarski strijelci 

Oni se razlikuju po načinu sahranjivanja. Konjanici su sahranjeni zajedno s konjem, konjskom opremom i oružjem 

(luk, strijele, tobolac, koplje, mač). Rijetko su sahranjivani s psom. 

Na nekropolama u Panonskoj nizini iza 568. grobovi su većinom konjanički. Avarski se konjanici međusobno 

razlikuju prema klanskom rangu, po tome jesu li sahranjivani sa ili bez metalnog pojasa. Da bi se vojska 

opskrbljivala Avari u Panonskoj nizini odgajaju konje. Oni nisu potkivani te su bili brži. Konj se žrtvovao što je u 

vezi s određenim pogrebnim ritualom. Ratniku je konj potreban da ga odnese u onaj svijet. Konju su vezivane 

prednje noge, udaran je tupim predmetom u čelo, proboden je kopljem i onda je zatrpan. U 6. i 7.st. redoslijed je 

čovjek → konj, u 7. i 8. konj → čovjek. Izuzetna je pojava sahranjivanja samog konja s kompletnom opremom 

189

(orma, žvale, sedlo). Kod ratnika ima samo glava konja, lopatica i dijelovi nogu. Kvalitet i raskoš konjske opreme 

odgovarali su klanskom rangu gospodara. Uz konjsku ormu, sedlo je najvažnije. 

Sedlo je od drveta i kože, a neki ukrasi su od koštanih pločica, brončanog lima ili željeza. Sedlo se dijeli na dva 

dijela: donji dio koji se stavlja na sapi konja i sjedište za jahača. 

Uzengije (karike za penjanje na konja) imaju porijeklo u Aziji, a tipološki postoje četiri grupe: 

1. okrugle s izduženom omčom za kaiš 

2. okrugle s okruglom omčom 

3. izdužene s dugom omčom 

4. izdužene s okruglom omčom 

Konj se koristio i za vuču i za oranje. 

Nekropola ILE I → nađeno je 270 grobova strijelaca, refleksni luk, tobolac i strijele, rjeđe mač. Pojasevi su obični, 

neukrašeni. 

Na nekropolama 8.st. javljaju se tri tipa sjekira koje služe za obradu drveta i koje nisu bojne sjekire: 

1. jednostavna masivna sjekira za rušenje drveta 

2. sjekira s povijenom uškom 

3. T-sjekira za sječu grana tzv. fustis 

Nalaze se u grobovima muškaraca. 

Etnički sastav kaganata 

Panonska je nizina bila etnički vrlo heterogena: autohtoni i doromanizirani narodi →Panonci, Noričani, autohtoni 

Sarmati, Gepidi, Svevi, Bugari. Iza 568. spuštaju se slavenska plemena. 

Autohtono stanovništvo → romansko stanovništvo u provinciji Panoniji iza 568. najduže se zadržalo u 

priobalnom pojasu Balatona. Brojnost romaniziranog stanovništva je u opadanju. Usljed opadanja vojne moći 

kaganata, Avari su povećali ekonomski pritisak na pokoreno stanovništvo. Na istoku kaganata, Sarmati su ranije 

poklokli, a jedan dio se povukao s Langobardima u Italiju. 

Germani → Gepidi su se jedini održali u Panonskoj nizini iza 568. Otpor Gepida organizira se u Erdelju i Olteniji, 

ali on je skršen 571. Drugi dio Gepida priklonio se Langobardima i njihovom kralju Alboinu za kojeg je bila udana 

Rozamunda. Ona je vodila Gepide te je 572. digla urotu i ubila Alboina. 

Gepidi, Slaveni i Bugari 626. Sudjeluju u kaganovoj vojsci pri opsadin Carigrada. Posljednji spomen Gepida je 

vezan uz Sirmium. To je “Spis o pokrštenju Bavaraca i Karantanaca” iz 872/873. 

Protobugari i Slaveni → 480. se spominju Kutriguri s Gotima. Kutriguri su u savezu s Gepidima branili Sirmium. 

568. se uz Langobarde u Italiju povukao i dio Bugara. 

Slaveni → iza 568. spuštaju se u Panonsku nizinu. Prokopije piše da su sred.6.st. Slaveni i Anti nastanili manji dio 

desne obale donjeg Dunava. 568. zajedno s Avarima prelaze u Panonsku nizinu. 

Anti su skupno ime za veći broj plemena koja su usljed avarskog napada bila razbijena. 

Pljačka kao privredna grana 

795. franačka vojska je zaplijenila blago Avara, te je ono poslano Karlu Velikog u Aachen. Avari su pljačkali sve 

što su stigli. Zarobljenici su kolonizirani na teritoriju kaganata. Posebno su pljačkali crkve i crkvene riznice. U 

većini kneževskih grobova nađene su sakralne posude od srebra i zlata. 

Osim pljačke Avari su tražili i poklone za vrijeme mira. 

558. Avari su stupili u službu carstva i dobivali su godišnji danak. Priliv zlata prestaje 626., Carstvo više ne plaća 

danak. Na teritoriju kaganata nađene su veće ostave s bizantskim novcem. Bizantski zlatni novac je i dalje kolao u 

kaganatu, a prestaje s emisijama cara Konstantina IV (668-685). Iza 626. Avari počinju da rade primitvni novac, 

falsificiraju novac cara Tiberija, Maurikija, Heraklija. Ukoliko postoji zlatni novac u kaganatu on je u kaganovoj 

riznici, a potreba za novcem u 8.st. dovodi do upotrebe bušenog, izlizanog brončanog ili srebrnog rimskog novca 

od 1.st. do 1.pol.4.st. 

Trgovina 

U avarskim grobovima otkrivena je uvozna roba, nakit i oružje, a dolazi iz Zapadne Europe ili Biznata. Koptska 

posuda iz sjevernog Egipta je izuzetak iz nekropole Varpalota-Gimnazija, te stakleni pehar iz nekropole u Malom 

Iđošu iz 6/7.st. 

Tu je sjevernoitalska zlatna roba, oružje iz Zapadne Europe 7.st. Pred kraj kaganata Franci su htjeli stati na put 

trgovini oružjem s kaganatom pa Karlo Veliki izdaje naredbu o zabrani trgovine oružjem između Avara i Slavena. 

190

U prvom kaganatu omiljeni nakit bogatijih žena su naušnice u obliku obrnute piramide koje su porijeklom iz 

Bizanta. 

Od nomadstva do zemljoradnje 

Avari su bili nomadi. U avarskim se grobovima kao popudbina nalaze kosti svinje, a dokaz su o sjedilačkom 

elementu u Panoniji. Poseban sloj činili su Avari pastiri, a položaj im se temelji na uzgoju stoke. Od stoke su 

uzgajali govedo, ovcu, svinje, dvogrba deva. Radili su od mlijeka mliječne proizvode. Omiljeno piće im je komis - 

vrsta fermentiranog kobilinog mlijeka, a pili su iz malih kožnih mješina. U avarskim su kaganskim i kneževskim 

grobovima nađene tri vrste posuda: bokal, čaša i riton. Stada su davala kožu i vunu. Kokoši su sive i nose mala jaja. 

Vino su pili samo viši avarski dostojanstvenici, a pili su ga iz zlatnih ili srebrnih ritona u obliku zalomljene trube. 

Keramika 

Nomadska ili potiska keramika → najprimitivnija, rukom rađena avarska keramika od zemlje koja je poslije 

pečenja crna ili crveno-crna. Pečenje je slabo te se posude raspadaju od vlage. Oblik je jednostavan, ukrasi su 

rijetki, ako ih ima to su antropomorfne figure. Ove su posude otkrivene kao grobni inventar što znači da je to kultna 

keramika. 

Siva keramika → javlja se samo u grobovima, kraj 6. i poč.7.st., rađena na kolu. 

Postoji pet tipova posuda: krčag s piskom, amfora, obična posuda, pljoska i lonac. 

U avarskom kaganatu poslije 680. postoje dvije vrste keramike: 

1) podunavska keramika (ili slavenska) → jajolikog oblika, rađene ručno od loše pročišćene zemlje, poslije 

pečenja crno-siva ili crno-crvena. Na dnu se javljaju znaci: krug, križ… 

2) žuta keramika → boja je ciglasto-crvena. Javlja se u grobovima zajedno s livenim pojasnim garniturama s 

grifonom i lozicama, 8.st. Proizvodila se u Baranji i Potisju. 

*Praški tip keramike → Slaveni, 6.st., veće urne, rukom rađene, grube, slabo pečene 

Obrada kosti 

Obrada kosti je bila poseban zanat. Obrada je bila visokokvalitetna. Dvije su osnovne tehnike: tokarenje i rezanje. 

Tokarenje je rađeno na ručnom tokarskom stroju. Pločasti predmeti od kosti se ukrašavaju stiliziranim biljnim 

ornamentom. 

Zlatarstvo 

U Panonskoj je nizini nađeno nekoliko grobova avarskih zlatara iz doba prvog kaganata. Među grobnim 

inventarom nađene su brončane matrice za otiskivanje u srebrnom ili zlatnom limu. Avarski su zlatari i kovači 

imali poseban položaj zbog “božanske vještine”, tajnog rada s metalom. U 7.st, zlatari su sahranjivani kao i drugi 

značajni pripadnici klana s konjima. Grobni inventar čini dio zlatarskog pribora, alatke od željeza (čekić, 

kliješta…), vaga za mjerenje plemenitog metala i pizovi. Najveći nalaz matrica za otiskivanje potječe iz Biskupije 

kod Vrlike, ali to nije grobni nalaz, već ostava (matrica s predstavom konja, matrica s dvije ptičje glave). Avarski 

su zlatari 6. i 7.st. morali znati tehniku lijevanja u bronci. Za izradu matrica bilo je potrebno u kamenu izrezati 

kalup u koji bi se matrice lile. Prevladava otiskivanje matrice u tankom limu. Filigran je bio rjeđi. Upotrebljavana 

je i tehnika umetanja poludragog kamenja i bojane staklene paste. Konkurenti avarskim zlatarima 6. i 7.st. bili su 

grčki zlatari. 

U doba drugog kaganata tehnike se mijenjaju, u 7. i 8.st. tehnika lijevanja od metala u bronci. Lijevanje je imalo 

dva postupka: puno lijevanje i lijevanje s prelamanjem. 

Javlja se i graviranje u tvrdom materijalu na izlivenom predmetu, upotrebljava se i staklena pasta, biljni, 

antropomorfni i zoomorfni motivi → vinova loza (8.st.), ležeći grifon (okrenut ulijevo s lavljim tijelom s krilima i 

orlovskom glavom s ušima), borba životinja, napad zvijeri na jelena, srnu… 

Uloga žene 

Položaj žene ovisi o mužu. Što muškarac ima viši rang, to je žena imala manja prava. Kod kagana i knezova 

vladala je poligamija. Razlikovala se glavna žena (katun ili regina) od drugih koje su bile konkubine. 

Žena je radila niz privrednih poslova u kući i izvan nje, pripremala je hranu, brašno, kruh, u doba sjetve radila je 

kao muškarac, izrađuje odjeću… 

191

Robovi 

U grobovima nemaju priloga. Sahranjivani su unutar nekropola, sahranjeni su u zgrčenom ili ležećem položaju. 

Dvije su vrste robova: 

1) izabrani među pokorenim stanovništvom 

2) zarobljenici iz vojnih pohoda 

Od pogana do kršćana 

BOOKOLABRAS, vrhovni svećenik, njihova boja je bijela. Bijeli su svećenici činili samo dobro i obraćali su se 

dobrim duhovima. Postojali su i crni svećenici. Svećenici mogu biti i muškarci i žene. Bili su i proroci i doktori. 

Rekviziti su im bubanj i truba pomoću kojih se tjera zao duh, viseći praporci, na glavu su stavljali životinjske 

maske. 

Avarska je religija bila vračarsko-magijska. Magijski postupci odvijaju se kroz igru, pjesmu, izgovaranje 

magičnih riječi, glazbu… Avari su vjerovali da određena grupa ljudi može uspostaviti vezu s izvanzemaljskim 

silama.Oni štuju kult životinja-totemizam, kult vatre, vode, mača. 

Vračevi su dosta koristili amulete (talismane, privjesci) da bi se zaštitili od zlih duhova koji izazivaju bolest i druge 

nedaće. 

Avari su zamišljali da se svijet dijeli na dva dijela-zemlju i nebo, a veza između njih je nebesko drvo ili drvo života 

ili vračarsko drvo koje raste na najvišoj planini. 

Sahranjivali su se, a spaljivanje je rijetko. Grobna jama je kaljena dimom od zapaljene slame. Pokojniku je na 

drugom svijetu potrebno sve što i na ovom. Sahranjivale su se životinjske kosti, keramičke posude, novac… 

Predmeti su polagani razbijeni. Zagrobni im se život nalazi između juga i istoka ili zapada i sjevera. 

Sahranjivalo se u ispruženom položaju, na leđima, s rukama uz tijelo. Izuzetan je položaj u sjedećem i zgrčenom ili 

poluzgrčenom položaju. 

Knez u Ozori sahranjen je potrbuške-zbog prekopavanja groba i namjernog okretanja tijela → ovako su 

sahranjivani samo veliki grešnici (npr. franački majordom Pipin Mali zbog grijeha njegova oca). Veliki grešnici su 

potencijalni vampiri, anjihove su oči urokljive. 

Postoje dvojni i trojni grobovi u kombinacijama muškarac-žena… Kod azijskih naroda u grob muškarca bi se 

stavljalo dijete → čedomorstvo. 

Poslije sahrane rođaci bi izdržavali korotu. 

O kultu lubanje svjedoče → pljačka lubanje, kultna dekapitacija, sahranjivanje same lubanje, stavljanje 

neprijateljske lubanje u grob, umjetno proširenje lubanje… 

U avarskim grobovima postoji veći broj predmeta s kršćanskom simbolikom npr. mali olovni križevi u ženskim 

grobovima s poč.7.st (car Foka). Avarski vođa sahranjen s kćeri u Ozori, datiran novcem cara Konstantina IV, 

dozvolio je svojoj ženi da ostane kršćanka. 

192

NALAZIŠTA-AVARI 

Postoji preko 260 avarskih nalazišta na teritoriju bivše Jugoslavije. Glavnina arheološkog fundusa obaju avarskih 

kaganata koncentrirana je u Podunavlju s najvećim grobljima u Bačkoj. 

VRIJEME PRVOG KAGANATA (568-650.) 

Biskupija-Pliskovo kod Knina (ostava zlatara s brojnim brončanim matricama za tiještenje lima, oko 600.) 

Vrbas u Bačkoj, Čoka u Banatu (grobovi oba kaganata na istoj nekropoli) 

Mali Iđoš, Nadrljan (grobovi oba kaganata na susjednim položajima) 

Manđelos kod S.Mitrovice (najraniji avarski konjanički ratnički grob, kasno 6.st.) 

Zmajevac u Baranji (najkasniji konjanički grob prvog kaganata, oko 650.) 

Novi Kneževac na Tisi (avarski konjanički grob iz 1.pol.7.st., luksuzna limena garnitura konjske orme) 

Aradac-Mečka (ranoavarsko groblje) 

Feketić (konjanički grobovi) 

Bačko Petrovo Selo, Apatin-Sikeš, Čoka, Mokrin, Pančevo, Selenče, Sekić… 

PRIJELAZNI PERIOD (650-670.) 

Bogojevo (I groblje) 

Bijelo Brdo-Bajer kod Osijeka 

Osijek (konjanički grob kasnog 7.st.) 

VRIJEME DRUGOG AVARSKOG KAGANATA (670-800.) 

Mali Iđoš, Bogojevo (IV groblje), Vrbas (velika groblja pretežno 8.st.) 

Vojka (nekropola 8.st.) 

Pančevo (rijetki prikaz antropomorfne scene na jezičcu) 

Brestovik, Novi Banovci, Slankamen, Sotin, Borovo, Dalj, Osijek-Zeleno polje, Prelog, Srijemska Mitrovica, 

Sisak, Zagreb-Kruge… 

VRIJEME SLOMA AVARA (oko 800.) 

Brodski Drenovac, Zemun-Polje, Brestovac, Mali Iđoš, Novi Sad, Otok kod Vinkovaca, Smrdelji kod Skradina… 

Slučajni nalazi obilježeni stilom Blatnica-Dubovac, Zemun-Kapela, Surduk, Vinkovci, Velika Horvatska 

Izričito slavenska groblja na redove sa zamjetnim ostacima avarske prisutnosti-Velika Gorica, Otok kod 

Vinkovaca, Brodski Drenovac 

OSTALA NALAZIŠTA 

HRVATSKA-Sarvaš, Borovo, Vučedol, Samatovci, Novigrad, Buzet, Pula, Motovun, Popovac… 

BOSNA I HERCEGOVINA-Duvanjsko polje 

VOJVODINA-Ada, Bečej, Sombor, Novi Bečej, Srbobran, Hajdukovo, Majdan, Kula… 

SRBIJA-Bačka Topola, Dubovac, Kostolac, Ritopek… 

MAĐARSKA 

Szentes-Kajan (avarska nekropola) 

Szeged-Kundomb, Szeged-Feherto (avarska groblja 7.st.) 

Felnac, Kunszentmarton (grobovi putujućih zlatara oko 600., Potisje) 

Boly (avarsko groblje 7.st. u mađarskoj Baranji) 

Ozor (Transdanubija, konjanički grobovi Avara) 

Mosonszentjanos, Nemesvolgy, Csorna, Gater, Cebe, Ondod, Tungid, Ullo, Kecel, Bakonykoppany, Kiskoros- 

Varos Osku, Kiskoros-Vagohidi, Gyor, Jutas, Keszthely, Szob, Tiszaderzs… 

*Čađavica-kneževski grob u Podravini iz doba prvog avarskog kaganata s izuzetno bogatim prilozima srebrenog 

nakita, najvjerojatnije kutrigurski ili panonsko-protobugarski. 

193

IZVORI ZA SLAVENE 

Arheološki izvori ne pružaju puno podataka o najstarijem razdoblju naseljavanja Slavena na Balkan. Postoji dosta 

pisanih izvora, a najznačajniji su bizantski izvori, monografije i kronike. 

PSEUDO CEZARIJE 

Djelo “Dialozi Pseudo-Cezarija”, sastavljeni poč.5.st. možda u nekom mjestu Kilikije je najstariji bizantski izvor o 

Slavenima koji su tada živjeli negdje oko Dunava. U njima je zabilježen i najstariji spomen slavenskog imena i 

najstariji bizantski podatak o životu i običajima balkanskih Slavena. 

IVAN MALALA 

Rodio se u Antiohiji u Siriji. Bio je grecizirani Sirijac koji je vršio službu propovjednika. Kad su Perzijanci zauzeli 

Antiohiju (540) preselio se u Carigrad gdje je i umro iza 574. Napisao je “Svjetsku kroniku”, u kojoj u 17 knjiga 

opisuje događaje od Adama do 565. Izgubljeni kraj se vjerojatno odnosi na period 565-574. 

Kroniku je napisao za najšire krugove vjernika pa je njome stekao veliku popularnost. Upotrijebio je brojne izvore, 

ali sve je to površno i zamagljeno, puno pogrešaka i zabluda, ponavljanja i nekonsekventnosti. Daje nam neke 

vijesti o sudjelovanja Slavena u provali Kutrigura. 

KONSTANTIN VII PORFIROGENET (905-959) 

Među svima bizantskim piscima ističe se, doduše kao kasniji izvor za ovo doba, Konstantin VII Porfirogenet, sin 

Lava VI, unuk Vasilija I. Rođen je 905, a naslijedio je oca na prijestolju 912. s bratom Aleksandrom koji već 913. 

iznenada umire. Budući da je Konstantin bio maloljetan, formirano je regentstvo koje je 

uskoro oboreno (914) i zamijenjeno novom upravom na čelu s Konstantinovom majkom Zojom. Međutim na dvoru 

se brzo ističe Roman Lakapen koji mladoga cara oženi svojom kćeri. Nije se zaustavio na tom uspjehu. On postaje 

cezar, a zatim zajedno sa svojim sinovima i Konstantinov suvladar. 944. Lakapena su srušili njegovi sinovi. Tada ih 

se Porfirogenet riješi. Od 945. do 959. Konstantin je samostalno kormilario državom. 

Njegovo dugo zadržavanje u pozadini pružilo mu je priliku da se posveti književnosti i nauci, što je nastavio i 

kasnije, kad je sam upravljao državom, te je svojim radom stekao jedno od najznačajnijih mjesta u bizantskoj 

kulturnoj povijesti. Nije se samo bavio raznim znanostima (povijest, medicina, prirodne nauke) već je oko sebe 

okupljao velik broj sposobnih i kulturnih ljudi, koji su s njim sabirali materijal za pisanje brojnih djela 

enciklopedijskog i kompilativnog karaktera pa je teško reći da li su neka djela plod njegova rada, ili grupe oko 

njega, ili su urađena na njegovu inicijativu. 

Najvažnija su četiri Porfirogenetova djela. Prvo je “Život djeda Bazilija I”. Spis sadrži podatke za Južne Slavene iz 

1.pol.9.st. Prikazani su njihovi odnosi s Bizantom. 

Zatim dolazi djelo “De praefecturis”. Konstantin opisuje teme (upravne jedinice) Bizantskog Carstva u 10.st., no 

mogu se naći podaci i iz ranijih stoljeća, koji su preuzeti od Stefana Bizantinca i Hierokla. 

Veoma mu je sporan spis “De caeremoniis aulae Byzantinae”. U njemu on opisuje razne običaje i propise za 

ceremonije na bizantijskom dvoru, a ima vijesti i o Južnim Slavenima, iako samo u fragmentima. 

Najpoznatije djelo Konstantina VII Porfirogeneta je njegov spis poznat pod latinskim nazivom “De administrando 

Imperio”. Taj mu je naslov dao izdavač Meursius 1611. Car je djelo posvetio svom sinu Romanu II (959-963), s 

ciljem da ga upozna s problemima koji ga čekaju kao vladara, dakle, imalo je didaktičku namjenu. Uz to ovo djelo 

sadrži zbirku ispisa iz službenih arhiva Bizantskog Carstva i drugih povijesnih spisa, koje su mu prikupili njegovi 

suradnici. Zato je i teško nešto određeno reći što je tu pisao car, a što njegovi suradnici. Po svoj prilici djelo je 

nastalo između 948. i 959. Ostalo je nedovršeno zbog smrti cara. U njemu se nalazi vrlo važan i povjerljiv materijal 

kao i podaci o metodama bizantske državne politike prema susjednim narodima. Zbog toga je dugo vremena i bilo 

nepoznato široj javnosti. Ali zato sa sigurnošću možemo reći da možda nijedan izvor nije zadao i ne zadaje još i 

danas toliko problema našim povjesničarima. Uspoređivanjem sa suvremenim izvorima doznajemo u kolikoj je 

mjeri vjerodostojan za ovaj ili onaj događaj, ali tih je izvora veoma malo i često su škrtiji vijestima od Konstantina. 

On opširno piše o pradomovini Hrvata i Srba i njihovu doseljenju na Balkan. On nam od 602, tj .od one epohe do 

koje je obradio Teofilakt, ispunjava nastalu prazninu suvremenih povijesnih izvora sve do poč.9.st. Zbog toga 

njegov spis spada među osnovne izvore za tu epohu. 

Glave 29-36 daju nam niz dragocjenih podataka o seobi Hrvata i Srba kao i o njihovoj najstarijoj historiji sve do 

vremena ovog cara-pisca, dok 49. i 50. glava govori i o slavenskim plemenima na Peloponezu. 

194

PROKOPIJE (najvažniji izvor)-v.Izvori za Gote 

PSEUDO-MAURIKIJE 

Djelo “Strategikon” je podijeljeno na dijelove (12) i glave. Tu nalazimo opis organizacije bizantske vojske i njene 

borbene taktike, kao glavnih neprijatelja 

Bizanta. Ovo djelo se pripisivalo raznim autorima pa tako i Maurikiju. Baš zbog toga što ni do danas nije riješeno 

pitanje tko je autor,to se Strategikon po imenu nepoznatog autora zove Pseudo-Maurikije. Samo djelo je napisano 

krajem 6. ili poč.7.st. 

Kad govori o Slavenima Strategikon je vrlo realističan. Može se reći da uz Prokopija sadrži najbogatiji izvorni 

materijal o onim Slavenima koji su u to doba živjeli na lijevoj obali Dunava. Sve što donosi o njima plod je piščeva 

iskustva sa Slavenima, kako taj anonimus i sam kaže na jednom mjestu. No vjerojatno mu je kao izvor služio i 

Prokopije, s kojim se u nekim podacima sasma podudara. 

MENANDAR PROTEKTOR-v. Izvori za Hune 

PRISK-v.Izvore za Hune 

AGATIJAS-v.Izvori za Gote 

TEOFILAKT SIMOKATA-v. Izvori za Hune 

195

OSTALA NALAZIŠTA 

Skiri 

Tiszalök 

Mad 

Mezakaszöny 

Košice 

Szecseny 

Bakopuszta (nekropola skirske kneževske obitelji) 

Skiri ili Istočni Goti 

Bački Monoštor (nalazište s 13 grobova, 2.pol.5.st., fibule tipa Levice, dvostrani česalj od kosti, fibula oblika 

romba, fibula u cikade, poliedarska naušnica, keramika…) 

Skiri, Gepidi ili Istočni Goti 

Kiskunfelegyhaza (par limenih fibula, pojasna kopča, ogledalo, koštani češalj, niz perli…) 

? 

Dunapataj-Bödpuszta (tri groba, dva zlatna lanca s privjescima, zlatna narukvica, zlatna pojasna kopča, četiri zlatna 

prstena, dijelovi dijadema, posuda ukrašena urezanim rebrima, velika srebrna fibula, dvije male fibule, dvije male 

naušnice, tri perle od jantara...) 

Kolut (dvije velike srebrne fibule, jedna zlatna naušnica) 

Sombor (dva prstena) 

Zmajevo (dvije zlatne igle, dvije naušnice, fragment željeznog noža, četiri zlatna ukrasa, poj.kopča, 420-kraj 5.st.) 

Kisköros (dvije fibule od bronce, poč.6.st.) 

Jazigi, Sarmati 

Hodmezovasarhely-Fehertopart (nekropola) 

Szentes-Kistoke 

196

KASNOANTIČKE STAROSJEDILAČKE POJASNE KOPČE 

A. BIZANTSKE KOPČE PROPRIE DICTU 

Ovo je opsežna kategorija bizantskih kopči ogromne rasprostranjenosti koje pripadaju vremenu od sred.6.st. do 

kraja 7.st. i koje su funkcionalno većinom služile kao zatvarač pojasa. Vinski se ograničio na sedam skupina tih 

kopči. 

1. KOPČE TIPA SALONA-HISTRIA 

Neugledne ranobizantske kopče s petljom za provlačenje remena kojim se pričvršćivalo torbu za pojas. 

Rasprostranjene su na bizantskoj periferiji-Krim, Balkanski poluotok, Podunavlje (ili u kasnoantičkim urbanim 

cjelinama ili gobovima prvog avarskog kaganata kraja 6. i poč.7.st.). 

Nalazišta: Salona, Caričin Grad (Prima Iustiniana), Poreč 

2. KOPČE TIPA SIRAKUZA 

Jednodjelne brončane kopče, istovremene tipu Salona-Histria. Manjih su dimenzija, pređica je ovalna, uski trn ima 

najčešće kvrgu, okov je redovito srcolik i ukrašen karakterističnim ranobizantskim biljnim motivom poput palmete. 

Radioničkim se središtem drži Carigrad, 590-650. Rasprostranjene su širom Sredozemlja. 

Nalazišta: Salona, okolica Pule, Zadar, Novigrad, Sipar kod Umaga, Veli Mlun i Mejice kod Buzeta 

3. KOPČE TIPA KORINT I SRODNI OBLICI 

Skupina kopči datirana isključivo u 7.st. (druga i treća četvrtina 7.st.). To su dvodjelne kopče čiji je okov rađen na 

proboj i trokutasto oblikovan. Pomična ovalna pređica ima relativno masivan trn. Nalazišta su rasuta širom 

Sredozemlja. 

Nalazišta: Salona, Veli Mlun kod Buzeta, Brkač-Vrh kod Motovuna, Čelega kod Novigrada, Novigrad, Sisak, 

otočić Majsan kod Pelješca. 

4. KOPČE TIPA BOLOGNA I TIPA BALGOTA 

Ove dvije podskupine predstavljaju međusobno tipološki bliske dvodjelne brončane kopče 7.st. Zajedničke su im 

pređice i srcoliko oblikovan okov. Kopče tipa Balgota na okovu imaju degenerirani motiv palmete i nešto su veće 

od tipa Bologna. Kopče tipa Balgota su složenije i njihova su nalazišta rasuta na velikom prostranstvu (Krim, Mala 

Azija, Egipat, Grčka, Italija, Baleari, Južna Španjolska). Ponekad su od srebra (Čedad). Kopče tipa Bologna su 

malobrojnije (Brkač-Vrh, crkva Sv.Eliseja kod Fažane, Salona). 

5. KOPČE TIPA S OKOVOM OBRISA SLOVA U I SRODNI OBLICI 

Pojasne kopče 7.st. koje nisu tipološki uniforne, pa osim češćih dvodjelnih postoje i jednodjelne. Obilježene su 

karakterističnim puno lijevanim okovom obrisa u vidu slova U. Pređice su uglavnom ovalne i češće masivne. Na 

U-okovima češće se prikazivalo figuralne, pretežno životinjske motive, bilo gravirane, bilo u plitkom reljefu 

(Zadar-prikaz lava, Sisak-neobjašnjiv, Salona-morska meduza). 

Podskupinu dvodjelnih brončanih kopči 1.pol.7.st. čiji je okov ukrašen cvjetnim motivom izdvaja Csallany. Takve 

su kopče nađene u Saloni, Carigradu i Ahminu u Egiptu. 

Ove kopče se javljaju i s glatkim neukrašenim okovom. Jednodjelni primjerci bliski su pojedinim kopčama tipa 

Sirakuza iznimno bez biljnog ornamenta (Veli Mlun). 

6. KOPČE TIPA KESZTHELY-PECS I SRODNI OBLICI 

Bizantske provincijalne jednodjelne brončane i srebrene pojasne kopče s okovima rađenim na proboj i različitih 

ukrasa komponiranih na više načina (kružno, elipsoidno, srcoliko, trokutasto…). Okvirno se datiraju u 7.st., a ime 

su dobile jer su najbrojnije uz Blatno jezero i oko gradića Keszthely i Pećuha (nalazišta Keszthely-Dobogo, Pecs- 

Gyarvaros). 

Nalazišta: Salona (dvije), Veli Mlun, Knin ili njegova okolica, Novi Banovci (Burgenae, dvije), Mihaljevići. U 

dvojnom kneževskom grobu Čađavica nađena je srebrena pseudofibula i srebrena kopča ovog tipa. 

197

7. KOPČE TIPA SUCIDAVA 

Ovo je kronološki najstarija skupina-okvirno je datirana 550-600. To su jednodjelne kopče s pravokutnom 

pređicom i ukrasom rađenim na proboj ponajviše u obliku križa, često kombiniranog s motivom polumjeseca. 

Kopče tipa Sucidava udomaćene su u bizantskim provincijama na balkanu, a na zapadnom Sredozemlju one nisu u 

upotrebi. Eponim je nalazište Celei na lijevoj obali donjeg Dunava-poznata antička tvrđava Sucidava na periferiji 

Dacije Traiane koja je ponovno fortificirana za Justina I i Justinijana I. 

Nalazišta: Salona, Carigrad, Varna, Histria, Kerč, Hersones, Stobi, Caričin Grad, niz nalazišta uz Dunav (Čezava, 

Sadovec, Celei), Kranj, Knin, Mihaljevići, Doničko brdo… 

Kopče tipa Sucidava nedostaju širom Apeninskog poluotoka, Sicilije i Istre.. 

B. KOPČE MEDITERANE FORME 

Ovo je skupni naziv za određeni tip jednodjelnih kopči s pravokutnom pređicom, rasprostranjen u merovinškom 

prostoru, a Vinski smatra da tim pojmom treba obuhvatiti i dvodjelne kopče, najčešće s ovalnom pređicom, bez 

obzira na raznoliko variran ukras i oblik trna. Široko su rasprostranjene u 6. i 7.st. 

Njihovu genezu treba tražiti u kasnorimskom provincijalnom stvaralaštvu 4-5.st. to su pretežno manje i neugledne 

brončane kopče s trokutastim i trapezoidnim okovom, a pored njih i veće kopče s na proboj rađenim trokutastim 

okovom. Brojne su kasnocarske kopče s nalazišta Dunaujvaros (Intercisa), a na prostoru bivše Jugoslavije: Osijek, 

Sisak, Debelo brdo… 

U kasnom 6. i tijekom 7.st. mediterane kopče popraćene su pripadnim jezičcima pojasa ranobizantskom porijekla. 

Jednodjelne mediterane kopče rađene su ponajviše od bronce ili bijele bronce, ponekad od srebra. Izgleda da su 

između gornjeg toka Save i Piave djelovale radionice mediterane kopči što se reflektira na nekropoli Kranj koja 

sadrži najveći broj takvih kopči na prostoru bivše Jugoslavije. 

Nalazišta: Salona, Kranj (najveći broj), Sisak (minijaturne), Knin, Kašić-Glavčurak (masivna mediterane kopča iz 

starosjedilačkog groba). 

Literatura 

Z.Vinski: Kasnoantički starosjedioci u salonitanskoj regiji prema arheološkoj ostavštini predslavenskog supstrata, 

Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku LXIX, Split 1973. 

198

Srednjovjekovna arheologija I

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?