www.krajinaforce.com

www.krajinaforce.com

www.krajinaforce.com 

SPOMEN-PODRUČJE JASENOVAC 

Biblioteka PORUKE 

Knjiga 10. 

Urednik: RADOVAN TRIVUNČIC

Izdavač 

SPOMEN-PODRUČJE JASENOVAC 

Za izdavača 

RADOVAN TRIVUNČIC 

Tehničko uređenje i korektura 

FRANJO PIRC 

Tisak 

PUP »PRIVREDA« — OOUR TISKARA 

PETRINJA 


ČEDOMIL HUBER 

BIO SAM ZATOČENIK 

LOGORA JASENOVAC 

1977.

Predgovor 

l — Dolazak u logor 

II — Jasenovac . 

III — Prvi put u Jasenovcu 

S A D R Ž A J 

IV — Neki pokušaji psihološke borbe protiv jedinstva zatočenika 

i unošenja razdora među logoraše . . . . 26 

V — Kraj »mira« u logoru . . . . 29 

VI — Vraćaju me u Staru Gradišku . . . . 32 

VII — Stara Gradiška 37 

VIlI — Jesen 1943. godine . . . . 42 

IX — Prijelaz u novu 1944. godinu . . 47 

X — Od proljeća do jeseni 1944. godine 51 

XI — Ponovo u Jasenovcu 55 

XII — Postao sam »obskrbnik« 59 

XIII — Početak kraja 65 

XIV — Kraj logora 69 

XV — Proboj zatočenika 74 

XVI — Zaključak 80 

7 

10 

15 

19 


PREDGOVOR 

Ne može se reći da do sada nije pisano o logoru Jasenovac. 

Ima literature i o drugim logorima koji su postojali u našoj zemlji 

i sigurno je da mi sva ta literatura nije poznata. Ipak, ono što 

mi je poznato, po mojoj ocjeni, dano je suviše fragmentarno i suviše 

jednostrano. 

U literaturi koju sam imao prilike upoznati, Jasenovac i njegova 

filijala Stara Gradiška, prikazani su uz pomoć pojedinačnih 

sjećanja preživjelih zatočenika, a samo djelomično uz pomoć neke 

sačuvane ustaške dokumentacije ili štampe. Ipak, čitajući to, 

ne mogu se oteti utisku da su prikazani samo poneki događaji, a 

ne cjelina. A i ti događaji, osim rijetkih izuzetaka, prikazuju samo 

ustaška, nasilja (iz poštovanja prema zvijerima ne upotrebljavam 

uobičajeni izraz »zvjerstva«), njihovo djelovanje, a ne i otpor zatočenika. 

Stječe se, uglavnom, utisak da su svi zatočenici bili samo 

objekti sadističkih iživljavanja ustaša, živo meso dotjerano 

na klaonicu, živo meso koje nije ljudsko, jer je ono ljudsko u 

njemu uništeno, meso koje predstavlja samo biološki, po obliku 

čovjeka, ali koje nema i sve karakteristike psihofizičke ličnosti 

koju nazivamo čovjekom. 

A baš to uništenje čovjeka u zatočeniku nije dovoljno osvijetljeno 

a pogotovu nije osvijetljeno to da se u svim zatočenicima 

nikada nije mogao ubiti čovjek. Gotovo da i nije prikazan logor 

kao specifično bojište na kojem se također vodila narodnooslobodilačka 

borba, ali — dozvolite da upotrebim taj izraz — borba, 

u paklu i protiv pakla, dakle, na način potpuno različit od onog 

na okupiranom ili oslobođenom teritoriju, ali s istim ciljevima. 

Takav, po mom mišljenju jednostavan prikaz logora, ponukao 

me je da pokušam prikazati logor drugačije, onako kako ga ja 

vidim, kako sam ga ja doživio i kakav mi je ostao u sjećanju. To 

je pokušaj da se prikaže i ona druga, do sada neprikazivana strana, 

ona strana koju su ustaše samo ponekad mogle uočiti, u razdobljima 

njihovih čudovišnih hajki, hapšenja u logoru, mučenja 

i egzemplarnih ubijanja, ona strana koja je na kraju krajeva i 

omogućila onakav kraj Jasenovca kao logora, kakav je i bio 22. 

travnja 1945. godine.

Pokušavao sam i ranije tako prikazivati logor, ali — nažalost — 

nisam nailazio na podršku kod određenog broja ljudi u sredstvima 

javnog informiranja, a sigurno je da i nisam bio mnogo uporan 

u tom nastojanju. Tek sada, uz pomoć Spomen-područja Jasenovac, 

omogućeno mi je da napišem ove redove. 

Sigurno je da ovaj moj zapis ne predstavlja i ne može predstavljati 

potpunu, cjelovitu i sasvim objektivnu istinu. Vrlo je 

vjerojatno da se potpuna istina o svemu ovome nikada neće saznati, 

jer je ustaška — iako neuredna, nepotpuna i nadasve jednostrana 

— dokumentacija uništena. Spaljivanjem logora uništene su 

i one rijetke bilješke koje su pojedini logoraši, kojih danas više 

nema, napravili. Mnogi od rukovodilaca otpora u logoru pobijeni 

su i sa sobom su odnijeli zauvijek mnoštvo podataka o akcijama, 

uspjesima i neuspjesima, pravilnim tendencijama i greškama, ali 

i o njihovim izvorima. U onim uvjetima, sve se praktično moralo 

pamtiti. Bilješke o organizaciji i organiziranima nije smjelo 

biti. Zato je nestanak svakog od rukovodilaca otpora predstavljao 

i gubitak mnoštva podataka. I uvijek je trebalo organizaciju 

iznova formirati. Samo dio ove epopeje junaštva naših ljudi 

može se saznati, i to samo zato što još ima živih ljudi koji mogu 

ponešto od toga posvjedočiti. 

Sva ta »svjedočenja preživjelih«, predstavljaju pojedinačna, 

manje više usamljena svjedočanstva, koja su — kao i sva druga 

svjedočenja — opterećena subjektivizmom, djelomičnim znanjem, 

određenim zaključivanjem. Tako da i svaki od ovih prikaza (svjedočenja) 

ne može biti potpuno vjerodostojan dokument u svakom 

detalju, iako to uopće ne znači da je čovjek rekao bilo kakvu neistinu 

ni svjesno ni nesvjesno, a pogotovu ne da je lagao. Tek 

uspoređen]em većeg broja iskaza o istom događaju, moći će se 

s još uvijek relativnom sigurnošću odvojiti objektivne činjenice 

od subjektivnih zaključaka, isključiti »ugao promatranja« svakog 

svjedoka, pri čemu ne treba nijedan takav iskaz smatrati neistinom 

ili laganjem, ako je izjava savjesno dana, a ne u nekom 

afektu. 

Pišući ovo, pokušat ću biti što objektivniji, nastojati opisati 

događaje i činjenice onakvima kakvi su bili, a ne kako su se meni 

tada činili ili kako ih danas ocjenjujem. Svakako da ću morati 

ponegdje dati i svoje zaključke, svoje tadašnje ocjene ili sadašnje, 

ali ću nastojati da to jasno i kažem. Jer, mnogo toga što će biti 

ovdje rečeno sakupljeno je u dugom vremenskom razdoblju. Dolazeći 

u logor ja sam o njemu samo čuo, znao sam da postoji, 

da je u njemu užasno, ali to je bilo sve. Tek postupno, živeći u 

logoru, saznavao sam činjenice. No, ja ih ne mogu sada tim redom 

i postupkom prikazivati, jer bi to bilo suviše dugotrajno, 

zamorno i nadasve dosadno. Zbog toga ću prikazati stvari onako 

kako sam ih poznavao pri kraju logora, odnosno popunjeno poda- 

8 


cima koje sam od preživjelih zatočenika prikupio i koje smatram 

vjerodostojnim. Ali, to samo za cjelovitost slike u logoru, a ne i 

za one stvari koje predstavljaju moj osobni doživljaj. 

Ne vjerujem da ću u tom svom nastojanju potpuno uspjeti, jer 

i ja sam samo jedan svjedok, jedan od preživjelih. 

Zbog svega toga smatram ovo pokušajem drugačijeg prikazivanja 

logora, drugačijeg prilaska ovom problemu. Nadam se da će 

taj pokušaj podstaknuti preživjele zatočenike da i oni iz svojih 

sjećanja izvuku ponešto na ovu temu. Prikupljanjem svih takvih 

»izjava« pružit će se ipak solidna građa na osnovi koje će se moći 

o Jasenovcu govoriti i kao o poprištu, jezivom, specifičnom, 

prepunom žrtvama, ali ipak poprištu narodnooslobodilačke borbe 

naših naroda. 

Uzeo sam ovaj autobiografski oblik zato što mi on omogućava 

da iznesem ne samo činjenice nego i svoje zaključke, ali 

odvajajući jedno od drugog, na osnovi činjenica i opažanja. Nisam 

u mogućnosti pisati historiju logora. Pokušavam samo pružiti 

građu onome koji to bude mogao, nekada kasnije. 

Ali, kao i svaka autobiografija koja nije pisana na osnovi 

uredno vođenih i objektivno ocijenjenih dokumenata, za koju nema 

podloge u bilješkama i dnevnicima, ona ne može biti u svim 

svojim detaljima autentičan dokument o onome što prikazuje, 

već samo vjerodostojno svjedočenje. 

Mislim da sam u samom početku bio dužan ovo istaći, jer bi 

bez toga čitalac pogrešno shvatio i moju namjeru i moja daljnja 

izlaganja. A to bi značilo da bih se ogriješio o uspomenu na 

one divne ljude koji su pokazali neustrašivu hrabrost, takvo ljudsko 

dostojanstvo koje ništa, pa ni logorski pakao i najsurovija 

mučenja, nisu mogli uništiti. 

9

DOLAZAK U LOGOR 

Negdje u ožujku 1943. godine pozvao me Milan Bogić na sastanak. 

Bilo je to tmurno popodne ranog proljeća. Pošli smo iz Osijeka, nasipom 

pokraj Drave, uzvodno. Nastojali smo ostaviti utisak dvojice mladića 

koji se bezbrižno šeću obalom Drave, gdje su se mladići ponekad 

ranije šetali. Išli smo u šumu kod »Stare Drave«, oko 2 km uzvodno 

od Osijeka, gdje nas je čekao član Okružnog komiteta Nedeljko Halilović. 

Ne sjećam se više svega što je tada bilo rečeno, o čemu smo se 

dogovarali i dogovorili. Ali se dobro sjećam da je Halilović tada rekao 

da je Milan Bogić od tada novi sekretar Mjesnog komiteta Osijek a ja 

da sam član tog komiteta. Pred kraj dana, u sam sumrak vratili smo se 

svojim kućama. 

Nedugo zatim — kako sam kasnije saznao — zbog svoje neopreznosti, 

negdje na terenu bio je uhvaćen Halilović i još jedan član Okružnog 

komiteta: Melhior Tramšek. Čim smo saznali za njihovo hapšenje, 

odlučili smo bježati iz grada na oslobođeni teritorij. Međutim, 

stiglo je naređenje da ne odlazimo, da nismo kompromitirani, a Halilović 

i Tramšek — rečeno je — imaju dobro držanje pred policijom i ne 

postoji neposredna opasnost »provale«. Saznali smo također, ne znam 

više kojim putem, da je Halilović pokušao samoubojstvo trovanjem, ali 

da su ga ustaše hitnom bolničkom i liječničkom intervencijom uspjele 

održati u životu. Bilo je to kao potvrda njegova dobrog držanja pred 

policijom i ukazivalo je na to da će prije žrtvovati sebe nego odati 

drugove. 

HAPŠENJE U STANU 

U noći od 22. na 23. ili od 23. na 24. svibnja 1943. godine, agenti 

ustaške policije provalili su u stan u kojem sam stanovao s majkom i 

bratom Aleksandrom. Uhapsili su mene i brata, lako su izvršili premetačinu, 

nikakve materijale nisu našli, jer ono što sam imao dobro sam 

10 


sakrio. Kada su nas vezane odvodili, rekao sam majci da se ne brine, 

jer ćemo se ubrzo vratiti. Jedan od agenata je rekao da to neće biti tako 

brzo. 

U zgradi policije, kamo su nas vezane doveli, bilo je mnogo uhapšenih. 

Malo koga od njih sam poznavao. Nisam znao što se dogodilo, 

ali je toliko uhapšenih odjednom jasno svjedočilo da je u pitanju neka 

provala, ili pak da je racija. Činilo mi se ovo drugo vjerojatnije, pa sam 

bio uvjeren da su ustaše načinile grešku kada su me uhapsili. Međutim, 

sam šef policije Furlanović, uskoro je razbio ovu moju nadu, jer mi je rekao 

da nije niti znao da postojim i kolika sam zvjerka. Pravio sam se da 

ne shvaćam o čemu se radi, ali mi je bilo jasno da sam provaljen i da 

o meni imaju dosta podataka i vjerojatno i dosta dokaza. 

Sutradan u hodniku zatvora slučajno smo se sreli Bogić i ja. Ja još 

nisam bio saslušan, ali on jest. Uspio mi je kazati da je Halilović sve 

izdao, da je Takač, zvani »Nagli«, slučajno izbjegao hapšenje jer nije 

u Osijeku, da se Šedina prilikom hapšenja borio i ubio, a da je još 

jedan član mjesnog komiteta — imena mu se ne sjećam, bio je tramvajski 

kondukter u Osijeku — uspio pobjeći, navodno u Mađarsku. 

Ovo obavještenje bilo je vrlo korisno i na tim sam podacima zasnovao 

svoju obranu: priznati ono što znaju, ali pri tome nikoga ne teretiti, 

da bih mogao sakriti ono što ne znaju, a zatim za sve što bi mene teretili 

teretiti ona tri člana mjesnog komiteta koje nisu uspjeli uhapsiti. Tako 

sam uspio da nijedna veza za koju sam znao nije bila otkrivena, l danas 

ne znam kako su saznali da sam održavao vezu s Mirjanom Borbaš, tek 

jednog dana su me pitali za nju. Priznao sam da sam održavao vezu 

sa ženom koja se tako predstavila, ali da ne vjerujem da je ta žena zaista 

i Mirjana Borbaš. Kada su me s njom suočili rekao sam da to nije 

ona žena s kojom sam ja održavao vezu, pa tako ona taj put nije bila 

uhapšena. Na žalost, bila je uhapšena kasnije, povodom jedne druge 

provale. 

Te noći kada sam uhapšen, bilo je uhapšeno još oko stotinu drugova 

i drugarica, ali sam samo neke od njih poznavao. Došavši u zatvorsku 

ćeliju (najprije sam nekoliko dana zadržan gore u kancelariji, jer 

u zatvoru nije bilo mjesta, ili su ustaše htjele da nas razdvoje koliko 

su god mogli da spriječe dogovaranje među nama) zatekao sam tamo 

ranije uhapšenog Otona Garaja, kojeg nisam poznavao. Bio je žestoko 

mučen i ništa nije priznao. Uostalom, o toku istrage i ustaškim metodama 

ne treba govoriti, jer je to već odavno poznato, pa bi ovo bilo 

samo ponavljanje. To je za mene trajalo svega oko mjesec dana. 

S nama je bio uhapšen i Željko Kiemen, tada advokat u Osijeku, koji 

je bio poglavnikov kum (ili obrnuto), a kao hrvatski nacionalista (ali 

ne i ustaša) bio je na robiji za vrijeme bivše Jugoslavije. Vjerojatno zbog 

toga nismo izvedeni pred »pokretni prijeki sud«, jer bi izvođenje poglavnikovog 

kuma pred sud bilo nepovoljno za ustaše. No, postojao je 

i drugi način da budemo likvidirani, a to je da nas pošalju u logor. 

11

PUT U NEIZVJESNOST 

Negdje potkraj lipnja 1943. godine, u rano ljetno jutro, kada je sunce 

već dobro grijalo ovu napaćenu zemlju, velika grupa uhapšenika izvedena 

je iz policijske zgrade i odvedena na željezničku stanicu. Išli 

smo po dvojica u redu. Izvjestan broj, među njima i Garaj, bilo je vezanih 

lancem. 

Moj brat već je bio pušten kući. Kako je majka saznala da ću baš 

toga dana biti otpremljen u logor, ne znam. Isto tako ne znam niti kako i 

zašto su joj primili za mene poslan ranac s nužnom odjećom i izvjesnom 

količinom hrane. Tek ujutro, na izlazu iz policijske zgrade, jedan 

policajac mi je predao taj ranac. Sjećam se da je u njemu bio i zimski 

kaput, iako je tek počelo ljeto. 

Strpali su nas u »G« vagone, na kojima je pisalo da se u njima može 

prevesti toliko i toliko vojnika ili toliko i toliko konja (brojke sam zaboravio). 

Ali, vagone su dobro zatvorili, tako da se iznutra nikako nisu 

mogli otvoriti. Bili smo dosta potišteni jer smo odlazili u neizvjesnost, 

a i zbunjeni jer smo očekivali da ćemo biti izvedeni pred sud. Sada se 

naša situacija izmijenila. Ipak, i pored te zbunjenosti. Vladimir Cigale, 

član MK Osijek uspio je viknuti »Živjela sloboda«, na što smo odgovorili 

»Živjela«. Bio je to prvi i do tada jedini znak koji je dokazivao da 

čovjek u nama još nije bio uništen. 

Cijeli dan proveli smo u vagonu. Nisu nam dali ni vode, a kamo li 

hrane. Kasno popodne iskrcali smo se u Okučanima, ukrcali na kamione 

i pod jakom stražom sprovedeni u Staru Gradišku. Tamo su nas, s još 

jednom grupom dovedenom iz Zagreba, smjestili u jednu veliku prostoriju. 

Tu je počelo uzimanje podataka za logorsku administraciju, 

oduzimanje svih vrijednosti (novca, nakita, satova i sl.), ali su nam ostavili 

svu odjeću koju smo ponijeli sa sobom, pokrivače, pa čak i hranu. 

Činilo mi se to posve normalnim, ali sam kasnije čuo, a i sam vidio, 

da je to bio izuzetak, da su po pravilu svim logorašima oduzimali sve 

što im se činilo vrijednim. 

Nikome od nas nisu rekli tko je na koliko dugo zatočeništvo osuđen. 

Računali smo da će nam to biti kasnije rečeno. Uskoro smo doznali 

da to uopće nije važno, da odavde — po pravilu — nema izlaska, 

a da osuda na tri godine (maksimalan rok prema »propisima«) može 

samo predstavljati razlog da se bude likvidiran ranije nego neki drugi. 

Toga dana je zapovjednik logora Gačić — mislim da je tada već bio 

satnik po činu — bio izuzetno dobro raspoložen. Udostojio nas je time 

što je osobno došao da nas primi. Svakoga je pitao za ime, zanimanje 

i mjesto rođenja. A kada sam mu rekao da sam rođen u Bosanskoj 

Gradiški (koju samo Sava odvaja od Stare Gradiške) rekao je kroz vedar 

osmijeh: »Pa ti si došao u rodno mjesto da ostaviš kosti«. To je rekao 

tako da bi zvučalo kao neka šala, ali meni se ona nimalo nije sviđala. 

12 


Odlučio sam da mu ne dozvolim da baš ovdje ostavim kosti. Ta odlučnost 

da ne nestanem u logoru bila je jedan od faktora koji mi je omogućio 

da izdržim do kraja. 

POSTALI SMO ZATOČENICI 

Sutradan smo odvedeni u sam logor. Tada smo saznali da smo prenoćili 

u zapovjedništvu, velikoj i lijepoj zgradi unutar logora, ali je ona 

bila visokim zidom od opeke odvojena od dijelova logora u kojima su 

živjeli i radili logoraši. Postali smo, dakle, zatočenici. Oni koji su prije 

nas dovedeni u logor znatiželjno su nas promatrali i među nama tražili 

svoje eventualne poznanike. l mi smo njih promatrali nastojeći da iz 

njihova izgleda i držanja ocijenimo što nas čeka. l mi smo tražili poznanike. 

Sjećam se da mi je od ranijih logoraša prvi prišao Drago Pocem iz 

Osijeka. U Osijeku smo se dosta površno znali. Začudio sam se kada 

sam ga vidio ovdje, a ne manje se začudio i on. No, poznavali smo se 

i to je bilo dovoljno da porazgovaramo i da se raspitujemo za ono što 

nas je zanimalo. Njega je naročito zanimalo zašto smo uhapšeni, kakvo 

je držanje na policiji imao koji od nas itd. Tek pošto je to sve od 

mene saznao, a ja nisam imao razloga da mu o tome ne pričam, dao mi 

je prvi savjet za buduće držanje u logoru. Nepoznatim zatočenicima — 

rekao je — nikada ne govoriti istinu o tome zašto si doveden u logor. Ako 

već treba nešto reći, onda treba istaći da je to zbog šverca (priču izmisli 

prema okolnostima) s obzirom da ustaše kriminalce povoljnije tretiraju, 

nego li svoje političke protivnike. Uostalom, logoraš koji nije proi/okator, 

rijetko će i postaviti takvo pitanje, tako da već postavljanje takvog 

pitanja može poslužiti donekle kao znak raspoznavanja provokatora, 

iako to ne mora uvijek biti slučaj. No, opreznost nikada ne škodi. 

PRVI DANI 

Svoje prve dane proveo sam na vanjskom radu. To znači da sam 

radio sve što je trebalo: istovar ogrjevnog drveta ili balvana iz dereglija, 

čišćenje od maltera cigle dobijene rušenjem zidova stare tvrđave 

itd. Ujutro su nas budili u šest, a u sedam je započinjao rad. Radilo se 

do podne, a popodne od dva do pet. 

Činilo se da će boravak u logoru biti lak. Posao nije bio pretjerano 

naporan, ustaše nas nisu posebno gonile, slobodno vrijeme smo provodili 

u šetnji po krugu koji je bio djelomično sličan parku. Imali smo struju, 

svjetlo i vodu, a jednom tjedno i kupanje sa dezinfekcijom, tako da 

je higijena — za logorske prilike — bila na zavidnoj visini. Hrana je 

bila slaba. Rijetka nezačinjena »čorba« po kojoj su plivali komadići repe, 

ponekad »pura« (rijetka kaša od kukuruznog brašna) bez soli i komadić 

kruha (čini mi se 75 grama) na dan. To je bilo u podne. Ujutro 

13

neka vruća voda nazvana čajem, a uvečer isto takvo »varivo« tj. rijetka 

čorba u kojoj se moglo naći možda i zrno graha ili komadić krumpira. 

S takvom hranom ne bi se moglo preživjeti. Ali bilo je dozvoljeno da se 

u paketima od kuća prima hrana za kuhanje i bilo je dozvoljeno da se 

ta hrana kuha. Zahvaljujući tome nije bilo potpune neishranjenosti i 

smrti od gladi. Govorim o vremenu u koje sam došao u logor, a ne o 

cijelom logorskom razdoblju, pogotovu ne o onome prije nego što sam 

postao zatočenik. 

Iz priča starih zatočenika saznao sam da je ovo sada (ljeto 1943. g.) 

izuzetno mirno razdoblje, da nikada ranije nije bilo tako i da ovo sigurno 

neće dugo trajati. 

Tako je prošlo prvih sedam dana. Počeo sam se privikavati na logor 

i na specifične uvjete života i prije svega na najvažnije pravilo ponašanja: 

»Radi koliko moraš najnužnije, da te ne bi tukli, ali ne zamaraj 

se, jer što od snage izgubiš, u logoru ne možeš nadoknaditi«. 

NA PUTU ZA JASENOVAC 

A tada je došao tzv. nastup. Svi zatočenici su bili postrojeni u centru 

logora. Ustaški »dužnostnici« svuda su oko nas i nikom nisu dozvoljavali 

da izađe iz stroja. Većina se iskusnih zatočenika posakrivala, 

ako se ikako moglo. Ipak i njih je bilo u nastupu, jer nikada se svi ne 

mogu sakriti. 

Odvojili su jednu veću skupinu (možda oko 100) u koju sam bio određen 

i ja. Odvajali su uglavnom nas s vanjskog rada, dok su one iz 

radionica zadržali. Ta naša skupina određena je za Jasenovac i istog dana 

tamo smo odvedeni. 

Nikada se do tada nije dogodilo da je u Jasenovcu ponestalo radne 

snage, a sada je baš to bio slučaj. 

Vjerojatno su ustaše privremeno prekinule s prikupljanjem novih 

logorša, pustošenjem sela i hvatanjem njihovih stanovnika. Jednim dijelom 

to je bilo stoga što su sva sela bliza ustaškim posadama bila ili 

raseljena ili su pak nastanjena ljudima koje su smatrali dovoljno povjerljivima 

da ih mogu ostaviti na miru još neko vrijeme, a ona udaljena 

nisu bila pod njihovom kontrolom, nalazila su se na oslobođenom ili 

djelomično oslobođenom teritoriju. Svakako da je i opća vojno-politička 

situacija u to vrijeme djelovala na to. To je bilo — ako se dobro sjećam 

— razdoblje kada su ustaše pokušale stupiti u kontakt sa zapadnim 

saveznicima i odvojiti se od fašističkog broda koji je počeo tonuti. 

No, bez obzira na razloge, bilo je to razdoblje kada je u logor dovođeno 

malo novih zatočenika, pa je za održavanje ustaških pogona 

trebalo dosta radne snage, a to su mogli dati samo postojeći logoraši. 

14 


JASENOVAC 

Do početka Drugog svjetskog rata Jasenovac je bilo malo poznato 

selo. Nalazi se nasuprot ušća Une, na lijevoj (slavonskoj) obali. Bilo je 

to pitomo selo, čiji su se stanovnici bavili uglavnom zemljoradnjom i 

stočarstvom, a naročito uzgojem svinja. 

Nekako pred Drugi svjetski rat, Jasenovac se počeo pomalo industrijalizirati. 

Na istočnom, nizvodnom rubu sela podignuta je ciglana, jer je 

ilovača pružala gotovo neiscrpnu sirovinu. Bila je kvalitetna, pa se proizvodila 

dobra cigla i crijep. 

Obje obale Save uzvodno od sela pokrivene su gustim šumama u 

kojima je prevladavao čuveni slavonski hrast, bilo je i dosta brijesta, 

a kako je teren podvodan i dosta vrbe i topole. Ove šume su predstavljale 

izvor sirovina za drugu industriju koja se na tom terenu počela 

razvijati. Pored ciglane bila je podignuta i pilana. 

Za stoku je trebalo dosta lanaca. To isto je bilo potrebno i za vezivanje 

trupaca drveta. Zato nije čudo da se kao treća fabričica tu stvorila 

i lančara. 

Cio ovaj kraj oko Jasenovca je močvaran. Pored Save, tu je Una, 

koja je kod svoga ušća u Savu već prava, mirna ravničarska rijeka. Iz 

slavonskih brda vode su se slijevale u Strug, koji je nizvodno od Jasenovca 

utjecao u Savu. Polja oko Jasenovca, koja su se nalazila između 

ogromnih slavonskih i bosanskih šuma bila su vrlo plodna, ali je 

mnoga žetva propadala jer su poplave često pustošile. Bilo je slučajeva 

kada su se sve tri rjeke spojile u ogromno jezero, močvaru, a izlivene 

vode vrlo sporo su otjecale i povlačile u svoja korita. 

Ovakav kraj bio je pogodno tlo za razvoj komaraca kojih je ovdje bilo 

u ogromnim količinama. Stanovnici Jasenovca i okolnih sela mogli su 

preživjeti, mogli su se održati usprkos teškog rada samo zahvaljujući 

činjenici da im je hrana bila obilna i kalorična, tako da se organizam 

mogao oduprijeti boleštinama. 

15

Čini se da su ustaše, vjerojatno po direktivi svojih nacističkih gospodara, 

upravo zato i izabrale ovaj kraj za osnivanje logora za uništavanje 

čitavih grupacija stanovništva s teritorija svoje tzv. »Nezavisne Države 

Hrvatske«. Jer, bilo je potrebno samo da zatočenike nedovoljno hrane, 

da ih izgladne, da ih pri tome tjeraju na iscrpljujuće radove i sama 

priroda bi se pobrinula za to da velik broj jednostavno nestane zbog 

bolesti i loših životnih uvjeta. 

Oko 30 kilometara nizvodno od Jasenovca nalazi se Stara Gradiška. 

To je malo naselje pored nekadašnje tvrđave. Tvrđavu je sagradila Marija 

Terezija za obranu od Turaka. Između dva rata u tvrđavi je bila 

kaznionica. l tu kaznionicu ustaše su pretvorile u logor. 

Od tri sela između Jasenovca i Stare Gradiške, koja su se nalazila 

okružena stoljetnim šumama slavonskog hrasta, Košutaricu, Mlaku i Jablanac, 

ustaše su iselile posljednja dva kao što su učinile i s Jasenovcem. 

Tako na cijeloj lijevoj obali Save, od Jasenovca do Stare Gradiške 

nizvodno nije bilo gotovo nikakvih stanovnika osim ustaških posada 

i malobrojnih članova njihovih obitelji (uglavnom u Jasenovcu i Staroj 

Gradiški). U Mlaki i Jablancu nije bilo ni jednog stanovnika. 

Na desnoj obali Save, u Bosni, sve od Une pa do sela Orahova blizu 

Bosanske Gradiške, također je bilo iseljeno nekoliko sela, pa je cio 

prostor do padina Prosare (sve do Dubice) također bio nenaseljen i 

pust. 

Cio taj prostor od preko 300 kvadratnih kilometara bio je praktično 

nenaseljen i predstavljao je područje logora Jasenovac. 

Postojanje neke industrije, postojanje ogromnih obradivih površina 

predstavljalo je osnovu za tzv. radni logor. Sam Jasenovac su nazivali 

logor III Ciglana, jer je logorsko naselje bilo koncentrirano oko ciglane. 

Kožara u samom mjestu Jasenovac bio je tzv. logor IV, dok je 

Stara Gradiška bila logor V. 

Ne znam gdje su se nalazili logor l i logor II. Vjerojatno su to bili 

logori u Krapju, uzvodno od Jasenovca, koji su u vrijeme mog dolaska 

u logor već bili likvidirani. 

Ustaše su u logor dovodile velik broj ljudi. Bilo je među njima 

stručnjaka svake vrsti. Ali, cilj ustaša nije bio radni logor, kako su ga 

nazivali, nego logor smrti, uništavanja. 

JEVREJI l ROMI — »NIŽA RASA« 

Suglasno svojoj fašističkoj ideologiji, u skladu s njemačkim rješenjem 

židovskog pitanja, u logor su dovedeni Jevreji. Zatim su dovedeni 

i Romi, jer su i oni bili »niža rasa«. Kako je šovinizam bio jedno od 

osnovnih načela ustaške ideologije, to je s teritorija njihove države 

trebalo istrijebiti sve Srbe, pa su i Srbi dovođeni u logor. Sve ove ka- 

16 


tegorije logoraša, dovođene su zato što su bili pripadnici tih etničkih 

grupa koje su ustaše htjele uništiti, istrijebiti. Ali, u ustaškoj državi postojali 

su i Hrvati koji se nisu slagali s ustaškom politikom. Među njima 

je bila široka lepeza protivnika, od jugoslavenskih monarhista do komunista. 

Kako su komunisti bili na čelu narodnooslobodilačke borbe, 

usmjerene protiv fašizma i njemačke i talijanske okupacije (govorim 

samo o području Hrvatske), to su ustaše sve svoje političke protivnike 

koje nisu mogle nazivati ni Židovima, ni Romima, ni Srbima nazivale 

komunistima. A sve te protivnike bilo je neophodno fizički istrijebiti, jer 

su se osjećali sigurni jedino među svojim istomišljenicima. 

Prirodni i klimatski uvjeti nisu bili dovoljno efikasni u uništavanju 

tog ogromnog broja ljudi koje su ustaše dovodile u logor. Njima se žurilo 

da istrijebe što više stanovništva, pa su stoga uveli i cijeli sistem 

uništavanja ljudi, ubijanja na najrazličitije načine. »NDH« nije bila tehnički 

razvijena zemlja, pa stoga nije bilo moguće uništavati ljude na 

tehnički usavršen način, kao što je to činila Njemačka u Oswjenćimu. 

U Jasenovcu nije bilo plinskih komora (barem ne u većem obujmu). 

Ubijanje se vršilo ručno i u njemu su učestvovali manje više svi članovi 

ustaške posade. Čak se među ustašama smatralo herojstvom da se ubijaju 

logoraši. Oni su se međusobno hvalili brojem ubijenih, a nerijetko 

i načinom ubijanja. Što je neki od ustaša bio suroviji, što je više ubijao, 

to mu je ugled među ustašama rastao. Bio je to čudovišan način isticanja 

i takmičenja, dostojan takve organizacije kao što je bila ustaška 

obrana, kako se službeno nazivala ta formacija ustaške oružane sile. 

Ne znam kako je došlo do takvog naziva ovih ustaških jedinica, ali 

vjerojatno je to trebalo biti ono što je u Njemačkoj bio SS. Jer i SS 

je skraćenica od »Schutz Stafell« što bi se moglo označiti kao obrambene 

jedinice. Vjerojatno su zato ustaše i ovoj svojoj formaciji dale 

takav naziv. Svakako je postojalo nastojanje da se ne samo dostigne 

nego i prestigne uzor SS. 

LUBURIĆ — VAŽNIJI OD POGLAVNIKA 

Glavni zapovjednik ustaške obrane i njen neosporni gospodar bio je 

Vjekoslav-Maks Luburić. On je unutar ustaške obrane, pa i u logoru 

koji je bio područje ustaške obrane, bio važnija ličnost i od samog poglavnika. 

Njegova volja bila je zakon za ustaše, a za logoraše ne treba 

niti govoriti. Uostalom, njegovu volju su ustaše samo provodile 

prema logorašima. Logoraši nisu imali priliku neposredno čuti Luburićevu 

riječ, njegovo naređenje. 

U Jasenovcu, u samo selu, bilo je sjedište zapovjedništva ustaškog 

zdruga. To je bila velika jedinica, ali ne i jedini ustaški zdrug u okviru 

ustaške obrane. Ona je imala za tadašnje prilike odlično naoružane 

(lakim pješadijskim naoružanjem) jedinice koje su bile svrstane u bojne 

(bataljone) i satnije (čete). Bila je i posebna motorizirana jedinica tzv. 

brzi sklop, ali je ta jedinica bila sastavljena od starih, istrošenih maši- 

17

na. Ustaše nisu imale ljude koji bi se razumjeli u održavanje ovih mašina, 

pa je taj posao bio povjeren logorašima. Ustaše su samo nadzirale 

rad logoraša. 

Nije mi bio jasan odnos između zapovjedništva ustaškog zdruga i 

zapovjedništva logora. Ne znam tko je bio stariji po činu i položaju od 

ovih glavara ustaške organizacije u Jasenovcu. U svakom slučaju zdrug 

je osiguravao zaštitu logora od napada, a isto tako i sprečavao bjekstvo 

logoraša. On je u svom sastavu imao jedinice koje su davale stražu 

kada su logoraši radili izvan logora. 

Logoraši su bili podijeljeni na grupe, prema vrsti rada koji su obavljali. 

Tako su postojale grupe: građevinska, pilana, ciglana, šumska 

grupa, ekonomija, lančara itd. Neke su grupe brojile po nekoliko stotina 

logoraša, a druge samo po nekoliko, kao što je napr. bila keramika ili 

kemijska grupa. Ako je grupa bila veća, onda su postojale manje grupe 

kojima je na čelu bio desetar ili stotnik, što je zavisilo od toga koliko je 

grupa velika. Na čelu grupe je bio grupnik. Sve su to bili zatočenici 

koje su ustaše postavljale. Nekada je bilo mogućnosti da logoraši donekle 

utječu na izbor grupnika ili kog drugog funkcionara logoraša, ali 

uvijek je to bila odluka ustaša, ponekad čak i zapovjedništva. O nekim 

izborima među logorašima ne može biti ni govora. 

Ustaše su se trudile da grupnik, ili stotnik ili desetar budu njima 

odani, do budu goniči logoraša na rad, da budu surovi. Dozvoljavali su 

im da koriste batinu prema logorašima, i mnogi su logoraši postali grupnici 

zahvaljujući baš tome što su se prihvatili takvog posla, što su svojom 

surovošću prema ostalima pokazivali koliko su bliski ustašama. 

Vjerovali su da će time spasiti svoje živote. 

Samo, nisu svi grupnici bili takvi. Bilo je među njima ljudi koji su se 

zalagali za dobro logoraša, koliko je to bilo moguće u tamošnjim uvjetima, 

koji su za svoju grupu tražili pojačanu hranu, koji su nastojali 

da ne tjeraju logoraše na previše naporan rad, ali su sva ta njihova 

nastojanja bila ograničena tamošnjim logorskim mogućnostima. 

Za svaku grupu postojao je i jedan ustaški dočasnik, a ponekad, 

naročito kasnije i časnik, koji su imali funkciju ustaškog nadzornika. 

Njegov je zadatak bio da prima naređenja zapovjedništva i radne službe, 

da nadgleda da li grupnik pravilno organizira posao i iznad svega da 

se brine da logoraši ne bi učinili nešto što ne bi bilo ustašama po volji. 

Pored ustaških kancelarija, koje su se nalazile u zapovjedništvu 

logora postojala i logorska pisarnica, kako se zvala kancelarija u kojoj 

su grupnici i njihovi pomoćnici obavljali administrativne poslove logora. 

Eto, tako je otprilike izgledala ustaška organizacija logora u vrijeme 

kada sam došao u logor, a takva je ostala i sve do kraja logora. 

18 


III 

PRVI PUT U JASENOVCU 

Iz Stare Gradiške kamionima su nas prevezli do Okučana. Tamo su 

nas ukrcali u vagone, opet »G« kola, razumije se. Navečer smo stigli u 

Jasenovac, na industrijski kolosijek u samom logoru. Čim smo izašli iz 

vagona postrojili su nas pred zgradom »zapovjedništva« i počeli razvrstavati 

u radne grupe. Izdvajali su zanatlije i njih su razmještali po 

radionicama. Intelektualce, nekvalificirane radnike i seljake razvrstavali 

su u grupe koje su radile izvan radionica. To je bila ekonomija, građevinska 

i šumska grupa, a nešto je poslano i u tzv. terensku grupu 

koja je imala ulogu transportnog pogona, jer je radila na utovaru i istovaru 

i na prijevozu materijala između pojedinih logorskih punktova, 

uglavnom riječnim putem. 

Ja sam s još oko 50 drugih, među kojima je bio i Garaj, razvrstan 

u šumsku grupu. Ali, to sam saznao tek kasnije. Tada, u tzv. nastupu 

samo smo razdvajani na grupe i grupice, a nije nam rečeno što ćemo 

raditi. 

Kada je razvrstavanje u grupe bilo završeno, odvedeni smo u logor. 

Treba razlikovati logorsko područje od samog logora. Logorsko područje 

sam već opisao. A sada ću opisati sam logor III — Ciglanu. 

Centar logora i najveći broj zatočenika u samom logoru zapošljavala 

je ciglana. Za najteži rad u logoru smatran je rad na »bajeru« 

tj. na iskopu zemlje za ciglanu, jer se uvijek radilo u blatu i vodi. 

Odmah pored ciglarske peći nalazila se lančara, nekad samo tvornica 

lanaca, a tada 1943. godine već znatno raznovrsnija metalna »industrija«. 

U njoj su zatočenici popravljali oružje, ali su izrađivali i novo 

(npr. »strojnice«). Tu se praktično od metala izrađivalo sve što je ustašama 

trebalo. U labirintskim hodnicima između ciglane i lančare nalazile 

su se druge radionice. Tu su bili električari, kemičari, keramičari 

i dr. kojih se sada ne mogu sjetiti. 

S druge strane ciglane nalazila se velika jednokatna zgrada U 

prizemlju se nalazila stolarija, a na katu je bila logorska pisarnica i 

19

crtaonica. Tu se obavljala zatočenička administracija, tu su imali svoje 

stolove grupnici i njihovi pomoćnici, službeno nazvani pisarima. Tu su 

se izrađivali i projekti koje su ustaše naručivale. Znam da je ovdje 

inž. Reis (Rajs) arhitekta projektirao određene objekte, a tu je inž. 

Spindel (Špindl) projektirao dimnjak za električnu centralu koja se u 

neposrednoj blizini stolarije u to vrijeme gradila. 

U nastavku na stolariju pružala se pilana gdje su se u daske pretvarale 

klade koje su zatočenici sjekli u okolnim šumama. Od finalnih 

proizvoda ove pilane, koliko se sjećam, naročito su bile tražene »gajbe« 

za voće koje su se radile od vrbova drveta. 

Ispred pilane, nasuprot zapovjedništvu nalazila se »časnička kuhinja« 

s »blagavaonicom«, ispred koje je bio mali travnjak i nekoliko mladih 

jablana. Sasvim prema Savi, pored časničke kuhinje nalazila se stražara, 

jer je tu bio ulaz u logor, a odatle je polazila i skela koja je zatočenike 

prevozila u Gradinu, na bosansku obalu Save. 

Između ulaza u logor i zapovjedništva nalazile su se neke zgrade, 

kojima se na prvi pogled nije mogla odrediti namjena. Kasnije sam saznao 

da se u tom bloku nalazila i najzloglasnija zgrada u zloglasnom 

logoru, ustaški zatvor. Mislim da je ovdje bila i tzv. zvonara, među svim 

ustaškim zatvorima najzloglasniji, u kojem je ustaški redarstvenik Cividini, 

ali ne znam zašto i sam zatočenik, isljeđivao zatočenike uz obilato 

korištenje svih vrsta muka, od kojih su batine bile najlakše. Tu 

se nalazio i magazin odjeće koja je skidana s logoraša kada su ubijani 

u logoru ili pak oduzimana odmah pri ulasku u logor. Ta se odjeća 

sortirala i otpremala nekamo kao stare krpe, ako se nije mogla koristiti 

u logoru. 

Tu je bila paketarnica u kojoj su se skupljali svi paketi prije nego 

što bi se podijelili logorašima koji su ih dobivali. 

Tu, na tom prostoru, bili smo razvrstani prilikom našeg dolaska 

u Jasenovac. 

Između stolarije i pilane put je vodio u logor. Put je išao nekako 

usko od obale Save prema Slavoniji. Bio je posut tucanikom i lomljenom 

ciglom, ali toliko malo da je poslije svake kiše na njemu bilo blata 

dovoljno da čovjek ne može normalno hodati. 

Odmah iza pilane nalazilo se gradilište električne centrale, a bila je 

tu i neka stara centrala koja je još uvijek radila. Pogon je bio na drvo, 

jer je toga bilo u izobilju, a nije koštalo ništa, jer su ga pribavljali i 

dopremali zatočenici. 

Put je zatim vodio do ruba jedne prizemne zgrade uzdignute oko 

metar iznad terena. Po izgledu je podsjećala na stanične magazine. U 

njoj se, od puta prema Savi, nalazila prvo pekara pa zatim mlin i na 

kraju, skoro sasvim uz put od Jasenovca prema Košutarici, koji je išao 

20 


samom obalom, nalazila se sušara za kukuruz. Dalje iza sušare bilo je 

zbijeno nekoliko baraka. To je bila ekonomija, koja je od ostalog logora 

bila odvojena tzv. jezerom. 

Jezero je bila duboka bara i pričalo se da je mnogo leševa u nju 

pobacano Pored jezera i puta koji je tuda prolazio nalazilo se nekoliko 

suhih stabala šljiva. S lijeve strane puta počinjao je »bajer« sa svojim 

barama i trskom obraslim obalama. Tu je tek započinjalo ono što se 

zvalo logor. 

Naime, mnogi su logoraši spavali po radionicama, tamo gdje su i 

radili. Oni koji nisu radili po radionicama, ili u njima nisu imali mjesta, 

stanovali su u »logoru«. Logor je sačinjavalo šest ili osam (ne sjećam 

se više sasvim točno) baraka koje su bile oko 10 m široke i oko 40 m 

dugačke. Bile su podignute iznad zemlje za oko 60—70 cm, na kolju, 

poput sojenica, na poplavljenom terenu. U svakoj baraci sredinom je 

bilo poredano po dva reda boksova, a pored zidova još po jedan, tako 

da je između baraka postojao samo uzak prolaz. Svaki boks imao je dvije 

etaže, a u svakoj etaži normalno su ležala po tri zatočenika, u slučaju 

nužde i četiri, pa i više. Može se misliti koliko je svježeg zraka 

bilo u tim barakama, kada su se zatočenici, umorni i pokisli, vraćali na 

spavanje i kada se tu isparavao i znoj i vlaga iz znojem natopljene odjeće 

i iz mokrih čarapa, odnosno krpa koje su ih zamjenjivale. A blizu 

vrata su još bile i kible, velike kante, sadržine možda do sto litara u 

koje se mokrilo, jer je izlaz iz baraka noću bio zabranjen. 

U produžetku ovih baraka, u pravcu obale Save, nasuprot ekonomiji, 

nalazile su se dvije ili tri barake, ograđene i od ostalog prostora 

odvojene bodljikavom žicom. To su bile zgrade logorske bolnice. U 

bolnici je bilo i liječnika i bolničara, ali su oni bili nemoćni da pomognu 

bolesnicima, jer nisu imali gotovo nikakvih lijekova. Liječilo se uglavnom 

samo sugestijom i ležanjem i odmaranjem. Priroda se morala sama pobrinuti 

za ozdravljenje, ako je u logorašu bilo dovoljno snage za to i 

ako je postojala volja za životom. Čak se hrana bolesnika nije mnogo 

razlikovala od logoraške hrane. Tek tu i tamo bilo je ponekad malo mesa, 

ali također bez soli i to samo ako je nekog konja trebalo zaklati 

da ne ugine. 

Nasuprot logorskoj bolnici, u produžetku stambenih baraka, nalazila 

se zidana dosta duga prizemna zgrada u kojoj je bila smještena brijačnica, 

dezinfekcija i neke druge radionice, napr. urarija. Međutim, 

kapaciteti dezinsekcije bili su suviše mali da bi se moglo efikasno 

održavati čistoću i da bi se mogla potamaniti gamad koja je napadala 

logoraše, a naročito uši. Zato je u logoru gotovo stalno bilo pjegavca, 

ali je to nekad bila prava epidemija, a nekad kao da se primirila, kao 

da su bacili oslabili od tolikih žrtava koje su pokosili. 

Još malo dalje, ali dosta daleko od te radionice, nalazila se opet 

jedna manja i jedna veća baraka gdje je bila smještena logoraška 

kuhinja. Ispred kuhinje nalazio se jedini bunar koji je bio dostupan 

21

logorašima, odakle su se snabdijevali vodom i kuhinja i svi zatočenici. 

Istina, i na ekonomiji je postojao bunar, ali on nije bio za sve pristupačan. 

Cijeli taj krug bio je ograđen ogradom od bodljikave žice. Izvan tog 

kruga nalazili su se logorski vrtovi u kojima su radili zatočenici, ali iz 

kojih nisu smjeli uzimati nikakav plod, jer se to smatralo teškim prijestupom 

i često se kažnjavalo smrću na licu mjesta, a ponekad i poslije 

teških mučenja u logorskom zatvoru. Naime, ustaše su smatrale da je 

pomaganje zatočenika od strane zatočenika ravno komunističkoj djelatnosti, 

pa su ponekad istraživali s kim je nesretni zatočenik održavao 

vezu. Stalno su se bojali neke subverzivne aktivnosti, neke djelatnosti 

koja bi mogla uzbuniti zatočenike i dovesti do pobune. 

Izvan ovih logorskih vrtova nalazio se red bodljikave žice. To je 

bila prva ograda logora od dva reda žice razmaknute oko 1 m, a visokom 

oko 2,5 do 3 m. Na visini oko 1 m od tla, taj međuprostor bio je zusut 

kolutima, smotuljcima bodljikave žice, tako da se ni mačka ne bi mogla 

provući, a kamo li čovjek. A izvan ove ograde, u to se vrijeme forsirano 

izgrađivao zid visok oko 3 m s bunkerima (izvidnicama) na određenim 

mjestima gdje se smještala ustaška posada. U svakom od tih bunkera 

bio je barem jedan puškomitraljez, a svaki je od ustaša imao pušku i 

bombe. 

Sasvim uz žičanu ogradu nalazila se baraka koja je imala posebnu 

namjenu. To je bila tzv. »latrina«, zajednički nužnik za logoraše. Ova je 

baraka bila nešto viša od ostalih, ali znatno uža i kraća. Pored zidova 

u podu su bile isječene rupe. Svaka ta rupa bila je ograđena daskama 

visine oko 25 do 30 cm, a gornji rub ovih dasaka bio je ojačan letvama. 

Sve su te ograde povremeno krečene. Ispod svake rupe nalazila se neka 

posuda, drvena ili metalna u koje se skupljao izmet. Svakog dana 

su posebno za taj posao određeni zatočenici praznili ove posude u 

posebna kola s velikom bačvom i to odvozili u vrt i tako ga gnojili. Zbog 

nedostatka kreča, zemlja se pretvarala u tvrde grude koje je bilo tešško 

razbijati, pa je obrada vrta iz godine u godinu bila sve teža. 

RAZGOVOR — U LATRINAMA 

U tim latrinama, logoraši su imali priliku da malo posjede, da se odmore 

i izmijene misli, da se malo porazgovaraju. Tu su se najčešće 

prenosile vijesti (od usta do usta) šapatom da netko izvana ne bi čuo. 

Razumije se da je u takvim uvjetima svaka vijest mogla biti izobličena 

već prema volji, želji i mašti onoga koji ju je prenosio, l tako su sve 

nevjerojatne vijesti dobivale epitet »vijesti agencije latrina«. 

U taj i takav logor došao sam iz nastupa. Tek tu sam saznao da 

sam raspoređen u šumsku grupu i da ujutro polazim na rad. Dobio 

sam mjesto u jednom boksu, u srednjoj grupi, negdje u sredini barake u 

donjoj etaži. Garaj je smješten nekoliko boksova dalje, a tako i ostali 

22 


iz moje grupe Ležeći tako u mraku, čekajući da me obuzme san, zapodjenuo 

sam razgovor s mojim susjedom u boksu. Od njega sam 

saznao da je sada u Jasenovcu tako dobro kako nikada nije bilo, da 

se ne goni tako mnogo na rad, da je postupak snošljiv, da su batinanja 

rijetka a ubojstva pogotovu. Razumije se, nisam sve to saznao iste večeri. 

Prve večeri je bilo onako uopćeno propitkivanje. Čekalo se jutro 

da se promatra onaj s kojim spavaš da i po izgledu ocijeniš možeš li 

s njim razgovarati ili ne, da vidiš kako se ponaša, rječju da ga ispitaš i 

tek onda se upustiš u općenite, ali ipak konkretnije razgovore o prilikama 

u logoru, iz kojih se još uvijek ne bi moglo zaključiti što si i 

kakav si. 

Sutradan smo pošli na rad u šumu. Kod stražare smo dobili stražu 

odnosno straža nas je preuzela od logora i krenuli smo na skelu, 

pa preko Save u Gradinu da siječemo drva. Sjekli smo prije svega vrbe, 

jer je ponestalo vrbova drveta na pilani. Svaki od nas dobio je na izlazu 

sjekiru s držalicom metar dugom, jer je to bila i mjera za dužinu 

cjepanica koje smo morali praviti kada se dio oborenog stabla pretvarao 

i u ogrjevno drvo. Na trojicu iii četvoricu dolazila je velika pila, 

zvana »amerikanka«. Prema tim uvjetima dijelili su nas u tzv. partije, jer je 

uz svaku pilu bila po jedna partija koja se sastojala od trojice ili četvorice 

zatočenika. Tih prvih dana nisu nam odredili normu, jer cilj nije 

bio stvaranje ogrjevnog drveta (uostalom vrba za to i nije pogodna) nego 

stvaranje klada, tj. tehničkog drveta za daljnju obradu na pilani. 

Moram naglasiti da sam se vrlo malo razumio u rad sa sjekirom 

i pilom i da sam tada zapravo morao učiti taj zanat. Na sreću, išlo je 

dosta lako tako da sam ubrzo, već poslije desetak dana bio dovoljno 

dobar radnik da je svaki zatočenik bio zadovoljan ako sam njemu dodijeljen 

u partiju, jer sam mogao ostvariti određen prosječni učinak. 

Međutim, bilo je i takvih zatočenika koji se nikada nisu naučili dobro 

služiti sjekirom, ali su se mogli dosta dobro koristiti za rad s pilom. 

Jedan od takvih bio je Bek (imena mu se ne sjećam), geodetski inženjer 

iz Vinkovaca. Ali, bio je simpatičan i zato sam najčešće bio s njim 

u partiji. Drugi su s njim nerado radili, jer nije bio dovoljno spretan. 

Na povratku u logor saznao sam da smo dobili svaki komad kruha 

(mješavina pšenice i kukuruza) koji je bio vrlo ukusan, jer je u njemu 

bilo i soli, s obzirom da se isti taj kruh dijelio i ustašama. Istina je 

da smo dobivali samo nekih 75 ili 100 grama po glavi, ali je to bilo 

ipak toliko, dok drugi koji su bili na ispomaganju kod građevinara ili u 

logorskom krugu nisu dobivali ništa. Kod građevinara su dobivali samo 

oni koji su odlazili na rad na ogradnom zidu i zidari, odnosno tesari, 

a ne i svi zatočenici te grupe. 

Tako sam imao sreću da sam dospio u grupu koja je imala pojačanu 

hranu, jer se rad u šumskoj grupi tretirao težim poslom. 

23

ZAJEDNICE ZATOČENIKA 

U Jasenovcu je tada bilo dozvoljeno da si logoraši sami spremaju 

hranu. Tri, četiri, do šest logoraša okupljali su se u tzv. zajednice i 

zajednički pripremali hranu. Dijelili su na taj način ono što su dobivali 

iz paketa od svojih kuća i tako se međusobno pomagali. l ja sam tako 

s Garajem, Tramšekom i Matotekom osnovao zajednicu. Ne znam, ali 

mislim da je u to vrijeme u našoj zajednici bio i Boris Ankon, skojevac 

koji je s nama došao u logor. 

Takvih zajednica bilo je mnogo. Uglavnom unutar njih vladala je 

primjerna sloga, ali je bilo i slučajeva da su se zatočenici međusobno 

svađali. Osnivanje takvih zajednica bilo je toliko normalno u tim uvjetima 

da nisam mogao u prvo vrijeme niti zamisliti da se iza tih organizacija 

krije (za ustaše) ilegalna logorska organizacija kojom rukovode 

komunisti. To je isto tako normalno izgledalo i ustašama, pa se na taj 

vid udruživanja zatočenika nisu okomili, već su ga tolerirali. Nisu niti 

pomišljali na to da se kroz tu formu organiziranja logoraši okupljaju, 

da je to osnovna ćelija otpora koja se formirala među zatočenicima. 

Dozvoljavajući zatočenicima da se hrane na taj način, ustaše su zapravo 

u ishranu zatočenika računale i doprinose članova porodica zatočenika, 

koje su od svojih usta odvajale hranu do koje je tada bilo teško 

dolaziti. Pa i od tih paketa ustaše su mnogo koristile za sebe, a samo 

djelomično paketi su dostavljani onima kojima su bili i namijenjeni. 

No, i to je značilo znatno poboljšanje ishrane, što je bilo preduvjet da 

se izdrži, da se preživi. 

Ponavljam, to je bilo vrijeme kada je režim u logoru bio najblaži. Odnos 

ustaša stražara prema zatočenicima nije bio pretjerano loš. Bilo je 

tu i tamo slučajeva da su nekog zatočenika pretukli, pa i da su ponekog 

ubili, navodno prilikom pokušaja bjekstva, ali su to bile izuzetne 

a ne svakodnevne pojave. 

U tom razdoblju osjetio sam da postoji logorska organizacija za 

koju ustaše ne znaju niti smiju znati. Osjetio sam po tome, što su povremeno 

i do mene prodirale vijesti o stanju na frontovima, što se od 

mene tražilo da nešto od svoje hrane odvojim nekome koga nisam poznavao, 

ali mi je netko od poznatih rekao da trebam dati. Za uzvrat mogao 

sam nabaviti obuću koja mi je bila neophodna, jer su se moje cipele 

počele raspadati. Sve to išlo je preko poznatih do nepoznatih i od 

nepoznatih preko poznatih do mene. Ipak, još uvijek mi to nije ličilo 

na neku dobro organiziranu snagu koja djeluje među zatočenicima. 

Osjetio sam samo da ima netko tko se brine i o meni i o drugima, netko 

koga ja ne znam, ali za kojeg znam da postoji. Bila je to velika moralna 

podrška, a povremeno se ona i te kako materijalizirala. 

Spomenuo sam obuću. To su bile sandale načinjene od džonova izrađenih 

po obliku stopala od tvrda drveta, najčešće jasena. To drveno 

stopalo (džon) bilo je na mjestu pregiba presječeno tako da se džon 

24 


mogao savijati prema nozi, a oba su dijela bila spojena nekom kožom 

od starih cipela. Postojao je i remen koji je držao prednji kraj džona 

a zatim sistem remenja kojim se takva sandala vezala za nogu. Za locorske 

prilike to je bila vrlo udobna obuća. 

No, treba naglasiti da se ta obuća nije smjela izrađivati u logoru. 

Ako je neki stolar ili obućar bio uhvaćen da izrađuje ovakve sandale 

bio je najčešće pretučen, a ponekad i mnogo surovije kažnjavan. Ipak, 

ta se obuća masovno proizvodila. Ustaše su vidjele da zatočenici nose 

tu obuću. Nisu ispitivali odakle im, jer su to znali. Tolerirali su da zatočenici 

imaju takvu obuću, jer im oni nisu davali nikakvu, ali su progonili 

one koji su takvu obuću izrađivali, pa makar i za sebe. Bio je to 

jedan od mnogih paradoksa u logoru. 

Znao sam kakvoj se opasnosti izlaže onaj koji će mi napraviti obuću. 

Nisam znao tko će je napraviti, ali sam bio siguran da ću je dobiti 

kada je zatražim, jer mi je bila obećana. l samo to saznanje bilo je 

znatna moralna podrška, pothranjivala je svijest da nisi sam prepušten 

sebi, da imaš drugove koji brinu i o takvim tvojim potrebama. 

A to je istovremeno poticalo da i ti budeš spreman nešto učiniti za te 

nepoznate drugove koji žjve s tobom, koje ne znaš ni po liku ni po imenu, 

ali znaš da postoje. Čak je bilo bolje da ih ne znaš, jer nisi u opasnosti 

da ih odaš i nesvjesno u razgovoru sa zatočenikom koga si pogrešno 

procijenio i koji je, možda, ustaški doušnik (konfident). 

Svaki dan s ostalim logorašima iz šumske grupe odlazio sam na rad 

u šumu na bosanskoj obali Save. Svaki dan smo se prevozili skelom 

u pratnji straže. Najčešće je broj stražara bio istovjetan broju zatočenika. 

Svaki stražar imao je obavezno pušku i kamu, poneki i puškomitraljez. 

Prema tome s vanjskog rada moglo se pobjeći samo u izuzetnim 

prilikama, jer to normalno nije bilo moguće. 

Rad nije bio previše iscrpljujući, nisu nas previše tjerali, a norma od 

1 m 3 ogrjevnog drveta mogla se relativno lako izraditi kada smo obarali 

topolu. Topolove cjepanice slale su se u Dubicu, gdje su ustaše imale 

krečanu koju su opet posluživali zatočenici. Uostalom, sve što se radilo 

u logoru to su radili zatočenici, osim, naravno najpovjerljivijih ustaških 

poslova u zapovjedništvu. Ustaše su samo vodile nadzor i to ne toliko 

nad tim što se i kako radi, nego da li se radi ili ne. Uvjeren sam da su 

mnogi zatočenici platili glavom neispunjavanje većih normi i tako prisilili 

ustaše na smanjivanje norme na količinu koja se mogla izraditi. To 

je također bio jedan vid otpora prema ustašama s dvostrukim ciljem: 

da se smanji kapacitet logora i smanji količina logorskih proizvoda i da 

se olakša život zatočenicima. 

25

IV 

NEKI POKUŠAJI PSIHOLOŠKE BORBE PROTIV 

JEDINSTVA ZATOČENIKA l UNOŠENJA RAZDORA 

MEĐU LOGORAŠE 

U tom najmirnijem od svih razdoblja postojanja logora, ustaše su 

pokušale unijeti razdor među zatočenike. Prije svega, počeli su klasificirati 

zatočenike prema nacionalnostima. Postojali su Jevreji, Romi i 

Srbi, koji su sačinjavali jednu kategoriju, ali kategoriju koja se između 

sebe donekle razlikovala, od slučaja da slučaja. Zatim su postojali 

Hrvati, katolici i muslimani. To je bila najgrublja podjela. 

Naime, u to vrijeme već je bilo mnogo Hrvata u logoru. Kako je 

rastao otpor u zemlji, kako se rasplamsavala narodnooslobodilačka 

borba, tako je sve više Hrvata dopremano u logor. Nisu to sve bili komunisti, 

ali su komunisti činili većinu. U to vrijeme Hrvati su bili u donekle 

povlaštenom položaju. Oni nisu morali raditi nedjeljom, odnosno petkom, 

Muslimani su petkom imali slobodan dan, nisu vođeni na rad ali su 

morali odlaziti u džamiju, koju su ustaše improvizirale u logoru. Katolici 

u nedjelju nisu morali raditi, ali su morali ići na misu. Naprotiv, 

Srbi, Jevreji i Romi morali su raditi i nedjeljom prije podne. 

Bio je to pokušaj da se podvajanjem logoraša unese razdor među 

njih, i ne može se reći da u tom nastojanju nije bilo i nekog sporadičnog 

uspjeha za ustaše. 

S jedne strane, izvan logora, Srbi, Jevreji i Romi su bili obespravljeni, 

Srbi su bili građani drugog ili trećeg reda, a Jevreji i Romi čak nisu 

bili niti to, oni su naprosto bili nešto što je trebalo istrijebiti, ali ih prethodno 

iskoristiti do maksimuma, ako je to moguće. Sada, u logoru, ta se 

politika nastavlja. Čak i zatočenici, koji — barem po općem shvaćanju 

— nisu bili pristalice ustaša, ali su Hrvati, imali su neke privilegije. One 

nisu išle dalje od te male poštede na radu, ali je i to značilo mnogo, 

prije svega zato što je jasno ukazivalo na razliku. A svaka razlika je 

neprijatna, kako za one koji imaju određenu privilegiju, tako još više 

za one koji je nemaju. 

26 


Hodža je bio jedan od ustaških oficira, a misu je služio ustaški satnik 

Brekalo inače po profesiji katolički svećenik. On se čak trudio da 

drži i propovijedi, ali je na njih malo tko obraćao pažnju, osim da iz 

tih propovijedi pokuša saznati nešto o općoj situaciji u kojoj su se ustaše 

nalazile. 

Poslije dugotrajnog boravka u logoru, poslije svih muka i poniženja 

koja su podnijeli, neki su zatočenici — bez obzira na nacionalnu, rasnu, 

religioznu ili političku pripadnost — popustili. Prestali su biti ono što su 

bili prestali su biti ono što se naziva čovjekom. Prišli su ustašama i 

služili im ne samo kao doušnici, nego i kao fizički mučitelji, vješto rukujući 

batinom koja se često nemilosrdno spuštala na leđa, glavu i 

druge dijelove tijela drugih zatočenika. Naglašavam, to su bili pojedinci 

i ne može se reći da ih je bilo više iz ove ili one grupacije. Ali bilo 

ih je. 

Među Hrvatima posebno mjesto zauzimali su kažnjene ustaše i kažnjeni 

ustaški redarstvenici. To su bili ljudi koji su znali da su dotjerani 

u logor samo privremeno, zbog neke disciplinske ili druge greške i da 

će prije ili kasnije biti ponovo pušteni i nastaviti posao koji su radili 

prije nego što su dovedeni u logor. Oni su se smatrali privilegiranima, 

jer oni su bili ustaše. Istina je da su mnogi od njih bili i naočigled sviju 

favorizirani. Često su dobivali ostatke hrane iz ustaške kuhinje, pa čak 

i »časničke«; ustaše su se prema njima posebno ophodile, dozvoljavale 

su im da nose batinu, da tuku logoraše, da umjesto njih gone logoraše u 

red, na posao i sve drugo. Ali, njihov glavni zadatak bio je da motre 

logoraše, da nastoje saznati postoji li bilo kakva logoraška organizacija 

i nastoje joj ući u trag. 

Takvim svojim držanjem prema zatočenicima oni su mogli saznati 

od logoraša samo ono što bi slučajno saznali prisluškujući razgovore logoraša 

bilo negdje u logorskom krugu, bilo pored latrine. Oni, dakle, 

nisu predstavljali za ustaše ono što su trebali biti, jer su se veoma brzo 

otkrivali i na taj način zatočenike upozoravali na opasnost koja im 

od njih prijeti. Ali, njihova relativna brojnost, zatim izmiješanost s ostalim 

logorašima predstavljala je latentnu opasnost i otežavajuću okolnost 

za logorsku organizaciju. 

l tada se po logoru pročula vijest da će se logoraši razdvojiti: 

da će Hrvati ići isključivo u Staru Gradišku, da će svi ostali ostati u 

Jasenovcu. 

POKUŠAJI RAZDORA MEĐU ZATOČENICIMA 

Za onoga koji ne poznaje logorske prilike to ne bi značilo ništa 

osim administrativnog razdvajanja. Međutim, već sam naglasio da je 

Stara Gradiška bila logor u kojem su životni uvjeti bili znatno povoljniji 

nego li oni u Jasenovcu. Osim toga, Stara Gradiška bila je na periferiji 

logorskog područja, dok je Jasenovac bio u centru. A sve je to 

na neki način imalo odraza na zatočenike. 

27

Jednom je Alber Londr napisao kako su kažnjenici u Birbiju (zloglasnom 

zatvoru legije stranaca u Africi) sanjali o Gijani, a ne o slobodi 

ili zatvoru u Francuskoj, iako je Rene Belbenoa o toj Gijani napisao 

čuveno djelo »Suha giljotina« nad kojim se čovječanstvo zgražalo. A 

Gijana je bila nešto o čemu se u Jasenovcu moglo sanjati. Jasenovac 

je daleko nadmašio Gijanu. Tako su i logoraši u Jasenovcu sanjarili o 

Staroj Gradiški. Sama ova glasina još je više unosila razdor među zatočenike. 

Razumije se da to nije bilo nešto znatnije, da to nije uzelo 

nekog većeg maha, ali se taj utjecaj podvojenosti ipak osjećao. Nije 

to još izazivalo mržnju, niti ju je moglo izazvati, ali je izazivalo prezir. 

A to je bilo dosta. 

l tada sam počeo osjećati utjecaj logorske organizacije. Stalno se 

prenosilo, a da nikada nisam znao od koga, da ne smijemo podleći 

ovakvoj ustaškoj taktici, da treba nastojati da se ne dozvoli odvajanje 

među samim zatočenicima, da privilegije koje ustaše daju jednoj grupaciji 

treba neutralizirati pojačanom pažnjom baš tih privilegiranih zatočenika 

prema drugima itd. Razumije se da sami zatočenici nisu mogli 

izmijeniti ustaški stav i njihove planove, ali su ih mogli znatno oslabiti. 

Međutim, u to vrijeme se počela širiti i jedna »direktiva« logorske 

organizacije. Ne znam tko mi ju je prvi prenio, a to nije niti važno. 

Važno je da je ona kao takva i prenošena. A sastojala se u slijedećem: 

Logoraši ne smiju pojedinačno bježati. Bjekstvo se dozvoljava samo 

ako se cijeli logor oslobodi, a nikako pojedinačno, jer da pojedinačna 

bjekstva izazivaju ustaške represaiije, pa je bjekstvo pojedinca ravno 

aktu na ostale zatočenike. Čak je bilo rečeno da će onaj koji samostalno, 

pojedinačno pobjegne biti strijeljan kada dođe na oslobođeni teritorij. 

Stalno sam se interesirao odakle je potekla takva direktiva. Mnogo 

kasnije sam saznao da je, navodno, potekla od CK Hrvatske. Čini mi 

se da je poslije slučaja Andrije Hebranga, koji je jedno vrijeme bio 

zatočenik u logoru, a kasnije zamijenjen, donekle rasvijetljena tajna te 

»direktive«. 

Andrija Hebrang bio je zavrbovan od strane ustaša. A bio je tada 

sekretar CK KPH. Ako je on tu direktivu izdao, nije čudo da su logoraši 

smatrali da je to direktiva CK KPH. 

Međutim, ta je direktiva bila toliko očigledno voda na ustaški mlin, 

da je zatočenici nisu mogli prihvatiti. Bjekstva su se nastavljala i organizirala, 

kada god je to bilo moguće. 

Ipak, takva je »direktiva« demorauzatorski djelovala na logoraše i 

predstavlja još jedan ustaški pokušaj psihološkog djelovanja, što je 

inače kod njih bilo rijetko. 

28 


KRAJ »MIRA« U LOGORU 

U vrijeme, kada je u logoru bilo relativno mirno, kada su batinanja 

predstavljala rijetkost, kada je ubijanje logoraša na radu bilo također rijetkost, 

negdje sredinom srpnja 1943. jedna grupa zatočenika (dvojica ili 

trojica) uspjela je pobjeći, l to je bilo dovoljno da se režim u logoru 

iznenada promijeni. 

Sjećam se tog prvog jutra poslije bjekstva. Svi smo se postrojili u 

nastup pred zapovjedništvom. Zapovjednik »zdruga«, ustaški pukovnik 

Pavlović, kočoperio se ispred stroja, sa svih strana opkoljen ustaškom 

stražom i držao govor. Govorio je o tome kako smo nezahvalni, kako 

je sada režim u logoru bio dobar, pa ipak su se našli pojedinci koji 

su pobjegli iz logora. Ne treba — rekao je — nama popuštati, treba imati 

čvrstu ruku, treba pokazati snagu i vlast. A on ima tu čvrstu ruku 

i pokazat će nam kako se poštuje vlast i poglavnikova država. Itd. 

Ali, nije se sve zadržalo na tom govoru. Od ranog jutra su već u 

lančari okivali logoraše. Svi oni koji su zbog poslova morali izlaziti izvan 

logorske žice okovani su. 

Okovi su se sastojali od dvije karike od debelog lima, koje su bile 

međusobno povezane lancem srednje jačine, a dužine oko 50 cm. Te 

karike su se okivale oko noge iznad članka. Kroz njih se nisu mogle 

provući ni gaće ni hlače. A korak nije mogao biti duži od 50 cm. Pri 

svakom pokretu lanac je zveketao i opominjao da se njegov nosilac 

kreće. Karike su žuljale kožu, pa su ih zatočenici odmah nastojali omotati 

bilo kakvim krpama, da barem koliko toliko zaštite noge. Jer, pri 

samo malo većem koraku karike su dosta bolno i sve jače povređivale 

kožu na nogama. Da lanac ne bi zapinjao za busenje zemlje, travu ili 

korijenje, morao se konopcem povezati za pojas, što je još za neki centimetar 

skraćivalo korak. Ipak, i tako okovan čovjek je trebao raditi. 

Međutim, sada rad više nije kao onaj rad jučer. Sada su po zatočenicima 

pljuštali udarci rukama, nogama, batinom, korbačem, kundakom, 

čime se stiglo. Kretanje u toku rada moralo je biti trčećim korakom, 

iako je lanac bio veoma kratak. Kako smo tako okovani radili u 

29

šumi, može se zamisliti i nije potrebno detaljnije opisivati. Na moju 

sreću tog prvog dana nisam određen na rad izvan logora. Ostao sam 

u logoru, ali su drugi iz moje grupe otišli. Do smanjenja je došlo zbog 

pomanjkanja stražara. 

Uvečer, po povratku s rada, bilo je znatno manje zatočenika, a rijetko 

koji je mogao normalno hodati. Svi od reda bili su pretučeni, 

prepuni modrica, neki i sa slomljenim rebrom. A nekoliko desetina nije 

se vratilo u logor. Ubijeni su i ostavljeni da leže tamo gdje su i ubijeni. 

Sutradan je broj zatočenika sposobnih za posao izvan logora bio 

smanjen skoro na polovicu, tj. na onu polovicu koja prethodnog dana 

nije izašla iz logora. l ja sam toga dana pošao na rad u šumu. 

Najprije su nas kamionom odveli do sela Jablanac. Bilo je karakteristično 

da je toga dana ustaški vodnik Tomaš, nadzornik šumske grupe, 

molio stražare da nas ne tuku. l stvarno je toga dana u našoj grupi bilo 

vrlo malo onih koji su dobili batine. Ja ih nisam dobio, valjda zato što 

sam se javio da komandiram čamcem kojim se drvo prevozilo od stovarišta 

uzvodno od sela do tog sela, pa su se ustaše, koje su s nama 

išle, bojale da se čamac ne prevrne. Eto, imao sam sreću zajedno s još 

dvojicom mojih drugova koji su bili veslači na čamcu, da nismo dobili 

batina. 

Po povratku u logor vidjeli smo da smo svi iz ove šumske grupe došli 

natrag u logor, da nitko nije ubijen, l broj pretučenih bio je malen, a 

batine nisu bile tako teške kao jučer. 

Okove smo nosili tjedan dana. Tada je došlo naređenje da se skinu. 

Opet su lančari otkivali zatočenike. Bilo je veliko olakšanje opet normalno 

hodati, ali se nikada više nije vratilo ono relativno mirno stanje 

koje je bilo prije toga. 

To je samo dokaz koliko je ona »direktiva« o zabrani bježanja bila 

ustaška tvorevina. Jer, Pavlović je rekao sve ono što se navodilo kao 

argument protiv bježanja, osim »da će svaki koji pobjegne biti od strane 

partizana strijeljan«. On partizane nije niti spominjao, ali je sve ostalo 

bilo identično. Sama činjenica da se nikada nije povratilo ono 

mirno vrijeme u logor, dokazuje indirektno i to da je bjekstvo bilo samo 

povod, a nikako ne i uzrok promjene režima. 

Ustaše su odlučile da Jasenovac i dalje ostane logor uništavanja, 

a ne radni logor, da im nije bio cilj »preodgajanje«, kako su to isticali, 

nego istrebljenje zatočenika. A morali su zadržati izvjestan broj radi 

sebe, da bi oni imali opravdanja da budu tu, a ne negdje na frontu i da 

bi pribavili koliko toliko proizvoda, u čemu se u tadašnjoj »NDH« i te 

kako već oskudijevalo. 

U logoru je opet nastupilo »normalno« stanje. Batine su pljuštale, 

nekad više nekad manje, zatočenici su »ubijani u bjekstvu«, ali sada 

30 


to nije bilo sistematski pojačavano i izazivano, sada je to bilo redovno, 

onako kako su ustaše bile raspoložene. Jer, o njihovu raspoloženju je 

veoma mnogo ovisilo. Ustaša, praktično, nije odgovarao ni za kakav 

postupak prema zatočeniku, osim ako bi bio izuzetno blag. što je bio 

oštriji, to je bio za njih bolji. Ustaša se mogao vratiti bez nekog zatočenika, 

trebao je samo reći da ga je ubio, i sve bi bilo u redu. Ali, 

ako je rekao da mu je zatočenik pobjegao, to je onda bilo nešto drugo. 

Mogao je čak odgovarati i kao suučesnik u bjekstvu. 

Zatočenici su nastavili provoditi svoj mučan život. l samo čvrsta 

riješenost da se ne popusti pred teškoćama, da se ustašama ne dozvoli 

trijumf, tjeralo ih je da ne podlegnu, da sačuvaju moralnu snagu i 

izdrže sve što su proživjeli i sve ono što ih je još očekivalo. 

NAPORI ZA ODRŽAVANJE MORALA 

Logorska se organizacija borila za održavanje morala. Krađom iz 

ustaških magazina, pružala je i materijalnu pomoć. To se već osjetilo 

i već sam bio svjestan postojanja organizacije, iako nisam primijetio 

da sam i sam u nju uključen. Tolika je bila konspiracija! 

Iz ovog razdoblja moram ispričati jedan istiniti događaj kao ilustraciju 

koliko moralna snaga može podići čovjeka, a koliko ga gubitak tog 

samopouzdanja može uništiti. 

U šumskoj grupi sa mnom je bio i Mijo Čužić, drvodjelac iz Velike 

Gorice. Bio je to snažan čovjek četrdesetih godina, mišićav, ne mnogo 

visok, ali širokih ramena, snažnih ruku i nogu. Sjekirom je mogao raditi 

najmanje za dvojicu. Bio je i dobro ishranjen, jer je tek nedavno došao 

u logor. Ubrzo smo se sprijateljili i zbližili. Negdje početkom ove promjene 

o kojoj je riječ, on mi se požalio kako ne može izdržati, kako će 

zaglaviti u logoru. Nastojao sam ga ohrabriti, govoriti mu da zna zašto je 

došao u logor, da ne smije kapitulirati itd. 

On je odgovarao otprilike ovako: »Točno je to. Sve ja znam. Ali, 

razumi me, Čedo, ja ću umrijeti od toga što nisam na slobodi. Neće 

me ustaše ubiti. Ja ću umrijeti od zatočeništva«. 

l kolovoz nije ni prošao, a Mijo Čužić je zaista umro. Od tuge za 

slobodom, a ne od neishranjenosti ili neke druge bolesti. 

On je, fizički, mogao izdržati. Bio je snažan, primao je dobre pakete 

i to često. Vjerojatno mu je porodica slala pakete barem dva puta 

tjedno, kada je on svakog tjedna primao po jedan. Hrane je, dakle, 

imao dovoljno da može izdržati. Čak nije niti jako oslabio do smrti. Ali, 

on je bio osuđen na smrt time što nije mogao podnositi zatvor, što nije 

mogao živjeti bez slobode. 

31

VI 

VRAĆAJU ME U STARU GRADIŠKU 

Glasine o slanju Hrvata u Staru Gradišku uporno su se održavale. 

Čak se govorilo da to treba biti izvršeno u toku mjeseca kolovoza. 

l zaista, već prvih dana kolovoza prva grupa Hrvata zatočenika otpremljena 

je u Staru Gradišku. Jasno je bilo da nijedan Jevrej ili Srbin, 

a pogotovu ne Rom neće otići u Gradišku, ali se isto tako znalo da iz 

Gradiške u Jasenovac neće preseliti one Srbe, Jevreje i Rome koji su 

bili tamo. Očigledno je bilo da su ustaše težište svoje »proizvodnje« 

prenijele na Gradišku, da su tamo koncentrirale većinu radionica. Među 

Hrvatima je bilo više kvalificiranih ljudi nego među ostalima, jer su 

ostali hapšeni odreda, a među Hrvatima uglavnom samo oni koji su 

na ovaj ili onaj način pokazivali da nisu ustaški simpatizeri, da su njihovi 

protivnici. 

Pored toga treba naglasiti da sve nije bilo baš zasnovano na nacionalnom 

principu. Prije je odlučivala religiozna pripadnost. Jer, kao 

Hrvati tretirali su se i Slovenci, jer su bili katolici. Dakle, sve je bilo 

zasnovano na tom principu, a činjenica je da je većina katolika bila 

hrvatske nacionalnosti. Isto vrijedi i za muslimane, koji bili »cvijeće 

hrvatstva«, pa čak i onda kada su bili Romi, što vrijedi naročito za neke 

grupe bosanskih Roma. 

No, bez obzira na ove netočnosti, sve je to bilo prikazivano kao da se 

Hrvati sele u Gradišku, a ostali ostaju u Jasenovcu. 

l na mene je došao red da budem prebačen u Staru Gradišku. Bilo 

je to negdje krajem kolovoza. Nikad nisam mogao saznati po kojem su 

redu odabirali logoraše koji su trebali biti prebačeni u Staru Gradišku. 

To nije bio abecedni red, jer su otišli mnogi prije mene koji su počinjali 

sa slovima koja po abecedi dolaze iza H. To nije bilo niti po važnosti 

mjesta koja su trebali zauzeti u Staroj Gradiški, jer su otišli mnogi 

koje sam ovdje zatekao na vanjskom radu. To nisu bili niti oni koji su 

predstavljali manje važna radna mjesta u Jasenovcu, jer ih je bilo i 

među onima koji su bili kvalificirani i visoko kvalificirani radnici. A neki 

32 


uopće nisu mogli otići u Staru Gradišku, jer su ustaše smatrale da su im 

neophodni za »proizvodnju« u jasenovačkim radionicama. 

Sve ovo govori dovoljno jasno da se nije radilo o odvajanju Hrvata 

i stvaranju posebnog »hrvatskog koncentracionog logora«, nego 

da se radilo samo o tome da se unese razdor među logoraše, zasnovan 

više na religioznoj nego na nacionalnoj osnovi, ali prikazivan na 

nacionalnoj osnovi. 

lako smo se mi, koji smo trebali prijeći u Staru Gradišku tome 

radovali ipak nam nije bilo prijatno ovo razdvajanje i siguran sam da bi 

većina bila protiv toga da ih se moglo pitati. Vjerojatno većina ne bi 

pristala da se na taj način podvajaju logoraši. Ali, to su bili ustaški 

planovi i njih logoraši nisu mogli mijenjati. Oni su mogli samo donekle 

utjecati da učinak koji su ustaše mislile time postići, smanje. A to 

nije bilo niti lako, niti jednostavno. Međutim, uspijevalo se. A najvažnije 

je u tom suzbijanju efekta ustaške propagande bilo baš to što u tim svojim 

zamislima nisu bili dosljedni. Tako je nama, zatočenicima dana mogućnost 

da osporavamo istinitost njihovih navoda i da razotkrijemo i razobličimo 

njihova nastojanja. U tome smo imali uspjeha, ali nismo potpuno mogli 

neutralizirati djelovanje ovih ustaških akcija. 

Opet sam se dakle našao u Staroj Gradiški. Razumije se i opet na 

vanjskom radu. Želio sam ući u neku radionicu, osim ostalog i zbog 

toga da se uklonim od neprestanog i neprekidnog ustaškog nadzora, 

da smanjim mogućnost dobivanja batina, da se sklonim od kiše, vjetra 

i zime. Ali, morao sam ostati na vanjskom radu. 

Negdje polovicom rujna opet je k meni došao Pocem. Rekao mi je 

da trebam otići raditi u kuhinju. Ja sam se nećkao jer to nisam volio. 

Osim toga, kuhari su bili stalno na nišanu logoraša i ustaša. Ali, rekao 

mi je, da moram to prihvatiti, jer organizacija (prvi puta ju je tada 

spomenuo) smatra da je rad u kuhinji najvažniji, s obzirom da od 

rada kuhara u velikoj mjeri ovisi kako će se logoraši održati, da to 

moraju biti mirni, staloženi ljudi, koji će znati prikriti svoju aktivnost, 

a koji će savjesno ispunjavati sve zadatke koje im logorska organizacija 

postavi. 

POSTAO SAM KUHAR 

Tako sam došao u kuhinju i postao kuhar. 

Logorska kuhinja je imala dva odjeljenja. Jedno se zvalo obrtnička, 

a drugo radnička kuhinja, iako su obje bile jednake i po opremi, vrsti 

i količini hrane koju su pripremale. Samo, jedna kuhinja nije bila dovoljna 

za kapacitet zatočenika pa se moralo koristiti obje, a naziv kuhinja 

ostao je još od vremena kada je u Staroj Gradiški bila kaznionica 

i kada je taj naziv imao svoj značaj. 

33

U svakoj kuhinji su bila po dva velika kazana, svaki od najmanje 

300 — 400 litara. Bili su usađeni u zidanu peć, a hranu se miješalo 

drvenim kuhačama, koje su ličile na vesla. 

Na svakog zatočenika dolazilo je po 100 gr. kukuruznog brašna 

dnevno, od toga je trebalo napraviti tri obroka. Otprilike 20 do 30 gr. 

bilo je za doručak, oko 40 do 50 grama za ručak i ostatak za večeru. 

Količina vode je za svaki obrok bila ista i iznosila je oko pola litre. Iz 

toga se može vidjeti koliko je to bila gusta pura i kako je hrana bila 

loša. A s tom hranom je trebalo preživjeti, i ne samo to, nego još i 

raditi. 

Soli nije bilo niti zrna i sva je hrana bila neslana. 

Negdje početkom jeseni, ustaše su donijele odluku da se iz paketa 

koje su dobivali logoraši uzima sva hrana koja je spremna za kuhanje 

i da se priprema za sve u logorskoj kuhinji. Tada se hrana 

znatno popravila, ali to je išlo na račun samih zatočenika. Da bi onemogućili 

da se tako rekvirirana hrana krade i izdvaja iz općih zaliha, 

logorašima je zabranjeno da sami kuhaju i pripremaju hranu. Onaj 

tko je bio uhvaćen da nešto kuha dobivao je grdne batine, a nije bilo 

rijetko da je bio zatvaran i mučen. Ponekad se nije ni vratio iz zatvorskih 

odjeljenja, nego je iznošen izvan logora na groblje. 

U takvim okolnostima bilo je naročito važno da u kuhinji budu ljudi 

koji će se prema toj zatočeničkoj imovini odnositi pošteno, koji će se 

usuditi da mimo svih ustaških nadzora i usprkos njima vrše preraspodjelu 

hrane, tj. da dodaju nešto hrane onima koji nisu primali pakete i 

koji su bili slabiji. A to je već bio težak »zločin« za koji nije bila dovoljna 

smrtna kazna već je trebalo prirediti i polagano umiranje u teškim 

mukama. Jer, to je već ukazivalo na postojanje organizacije i tada 

je trebalo da taj nesretnik pod mukama oda organizaciju. 

Moram priznati da nikada dok sam se nalazio u kuhinji nisam bio 

uhvaćen, niti bilo tko od nas. A bilo je pokušaja da nas se uhvati. 

Sjećam se jednog slučaja. Bilo je to nekako ujesen 1943. godine. 

Pripremali smo neku juhu i uz to tzv. tvrdu puru koja se mogla dijeliti 

kao kruh. 

Iznenada, ustaše su odlučile izvršiti kontrolu diobe hrane da bi 

uhvatili kuhare koji daju više nego što zatočeniku pripada. Međutim, 

nije ih bilo dovoljno da zauzmu sva mjesta kod podjele hrane. Zato 

su između logoraša izabrali jednog ili dvojicu koji su morali vršiti kontrolu, 

ali su ih morali uzeti iz tzv. opskrbnog odjeljenja. Jedan od tih 

bio je naš čovjek. On je stao pokraj kuhara Alije Požegije. Bušio je karte 

na osnovi kojih se dijelila hrana, a Alija je po tome morao izdavati. 

To je tada bilo jedino mjesto, na kojem se moglo izdati više nego što 

je nekome pripadalo. A i moralo se dijeliti više da ne bi došlo do viška 

neizdane hrane, jer smo svjesno kuhali više da nitko ne bi ostao prikraćen, 

a da bi ipak određene grupe zatočenika dobile više. 

34 


l Alija je izdavao i izdavao. Na kraju, kada je podjela hrane završena 

nedostajale su dvije ili tri tvrde pure. Ustaše su se uvjerile da se ne kuha 

više hrane nego što treba, da nema organizirane podjele viška hrane 

da se nitko ne pomaže. Kuhari su bili spašeni, a logorska organizacija 

odnijela je jednu značajnu pobjedu. 

Napominjem da je do takvih kontrola dolazilo više puta, ali je ova 

bila najteža, jer se moglo dijeliti samo na jednom mjestu. 

Nekom drugom prilikom, ne znam kako i zbog čega, ostalo je 

juhe više nego što je to normalno, a ustaše su to doznale, vjerojatno 

preko nekog svog konfidenta, koji nije morao biti u samoj kuhinji. 

Došao je ustaški zastavnik Ćenan, koji je nosio emigrantske oznake, 

što je govorilo da je bio ustaša još u emigraciji. Raspitivao se o 

tome, i kako mu nitko nije mogao objasniti zašto je i kako do toga 

došlo, on je sve kuhare odveo u zapovjedništvo i tamo osobno svakome 

udario 5 do 10 batina korbačem po stražnjici, a dvojica ustaša su 

zatočenika držali za vrat da ne može izmaći udarcima. 

Za ustaše je to bio posebno veseo prizor. Mi smo se bili mnogo 

uplašili, jer nismo mislili da ćemo tako jeftino proći. Bojali smo se 

neke veće istrage i već bili pripremljeni na mnogo teže stvari. No 

dobro je prošlo. Samo nekoliko udaraca korbačem u kojem su se nalazile 

željezne kuglice, bilo je za logorske prilike, vrlo jeftino. 

Logorska organizacija se brinula za logoraše. Sada, kada sam 

postao potpuno svjestan da sam i ja član te organizacije, kada sam 

znao da postoji i unutrašnja disciplina u organizaciji, da se moraju 

izvršavati zadaci koji se pred tebe postavljaju, ali da ti moraš naći načina 

kojim ćeš ih izvršiti, bio sam spreman i da ih primim. Taj se zadatak 

sastojao da točno određenim grupacijama, a preko određenih 

zatočenika, dajem po jednu ili dvije porcije više, za njegovu zajednicu. 

Pa i to se mijenjalo, jer je nekad trebalo jednoj grupi davati više, a 

drugi puta drugoj. To je ovisilo od stanja zajednice, od toga kada su 

i kakve pakete primili, da li im je potrebno više hrane ili mogu izaći 

i s manjim količinama. 

Imao sam spisak (razumije se samo u glavi) od desetak logoraša 

koji su mi se trebali javljati kao predstavnici svojih zajednica i znao 

sam koliko svakome treba dati više. Danas se više ne sjećam koji su 

to zatočenici bili. To, uostalom, nije važno. Ali, ja sam na taj način 

znao relativno velik broj logoraša, a i relativno velik broj njih znao je 

mene. l to daleko veći broj nego što sam i mogao zamisliti. Jer, svi iz 

zajednice znali su da sam taj koji im daje hranu, a ja nisam niti mogao 

niti trebao znati za njih. 

Mislim da ovo dovoljno pokazuje koliko je teško bilo raditi u logoru 

i koliko se dobro očuvala konspiracija, jer i pored toga što me je toliko 

zatočenika znalo, nijedan me nije odao. 

35

lako to više nije bilo ono razdoblje logorskog mira, o kome sam 

govorio, ipak situacija nije bila tako strašna kao ona ranije. Logorska 

organizacija radila je i dalje. U radionicama je nastojala vršiti sabotaže, 

kako bi se, koliko je to moguće, smanjili kapaciteti. Nastojalo se da se 

logoraši opskrbe odjećom i obućom, da im se pojačava hrana, da se 

zaštite od ustaša i njihova režima koliko je to moguće. 

Ali to nije sve. Organizacija se uspjela povezati i s vanjskim svijetom 

i dostavljala nam pojedine vijesti i izvještaje. Naši su zatočenici 

nalazili mogućnosti da slušaju i radio, čak i zabranjene stanice, jer su 

radili kao »posilni«, tj. sluge oficira u zapovjedništvu. Oni su bili veza 

sa svijetom. Preko njih smo uspjeli saznati što se zbiva na frontovima. 

Organizacija je čak uspjela pribaviti i neke materijale s oslobođenog 

teritorija. Sjećam se da sam nekoliko puta vidio i Bilten Vrhovnog štaba 

i neke druge publikacije sa slobodnog teritorija. Jednom sam čak 

vidio i list »Naprijed«. 

Sve to zajedno omogućavalo je zatočenicima da ne klonu, da izdrže 

sve što ih je snalazilo i da ostanu čvrsto riješeni ustrajati u borbi 

protiv okupatora i njegovih izdajnika, iako su bili obespravljeni, iako 

su ustaše, te najvjernije sluge njemačkih i talijanskih fašista i najvjerniji 

izvršioci njihovog programa genocida — svim silama nastojale u zatočenicima 

ubiti sve ljudsko, od njih načiniti stvorove koji bi bili niži 

od životinja, načiniti obične robote koji će izvršavati samo ono što se 

od njih traži i neće predstavljati niti zahtijevati ništa, pa čak ni hranu. 

To je bio ideal zatočenika koji su ustaše postavljale. 

A ipak, u tim i takvim uvjetima, zatočenici su ostajali ljudi, borili su 

se protiv ustaša sredstvima koja su imali. A ta su sredstva bila mala. 

Samo, zatočenici su ih koristili do maksimuma. 

36 


VII 

STARA GRADIŠKA 

Stara Gradiška je bila nekadašnja tvrđava. Kažu da je sagrađena još 

za vrijeme Marije Terezije, da bi branila Turcima prijelaz iz Bosne u Slavoniju 

i Hrvatsku. Bila je građena od opeke sa živim krečom tako da su 

zidovi bili izuzetno tvrdi, a pored toga i jako debeli. Tko zna koliko je 

tisuća cigli ugrađeno u njene zidove koji su negdje bili i do metar 

debeli, koliko je bijednih kmetova i svoje živote uzidalo u ove zidine. 

A sada su zatočenici, robovi, morali rušiti neke od tih zidova koji su 

smetali ustaškim koncepcijama, čistiti ciglu od maltera i tako očišćenu 

ugrađivati u zidove koji su okruživali logor i bunkere na vrhovima zida 

na svim uglovima, a ponegdje i između uglova. Jer, trebalo je logor 

braniti i izvana i iznutra. Tako su ustaše postavile stvar. 

Logor stara Gradiška sastojao se od tri dijela. Prvi je bio od samog 

ulaza. Nasuprot glavne ulazne kapije, koja se nalazila blizu puta Okučani—Bosanska 

Gradiška, okrenuta prema Slavoniji, nalazila se zgrada 

zapovjedništva. Bila je to lijepa zgrada, jednokatna, prostrana, građena 

u ono vrijeme kada se nije štedjelo na materijalu. Zidovi su bili 

debeli, a zgrada čak i ukrašena. Koliko se sjećam, njena fasada bila 

je jasno žuta i djelovala je vedro između velikog drveća koje je tu 

bilo posađeno (mislim da su bili hrastovi). 

Ulazeći u logor na desnoj strani, odmah do kapije smjestila se tzv. 

ekonomija. Tu su bile staje za konje, krave, svinjci, kokošinjci i si, a 

nalazio se i dosta velik vrt. S lijeve strane bile su ruševine koje je trebalo 

potpuno porušiti i ciglu koristiti za izgradnju zida oko drugog dijela 

logora, o kome će kasnije biti riječi. Negdje na sredini tog prostranog 

dvorišta s parkom nalazilo se raskršće putova. Nalijevo je vodio 

put prema »kuli«. To zdanje, možda najstarije u logoru, imalo je veoma 

debele zidove s mnogo malih prozora, građeno bez izolacije tako da se 

vlaga u zidovima dovukla već do kata. Tu je bio ženski logor. On je 

od ostalih dijelova logora bio ograđen tri metra visokim zidom. Samo 

su rijetki zatočenici imali pristup u kulu, i to samo oni kojima su tamo 

bile radionice. 

37

Na desnoj strani bio je put koji je vodio u logor u kojem su se nalazile 

tri velike radionice: krojačka, postolarska i stolarska, sasvim 

desno, blizu ogradnog zida. S lijeve strane od ulaza u taj logorski krug 

nalazile su se prostorije koje su također bile nekadašnja tvrđava, ali 

modernije od onih kuli. Tu su stanovali logoraši, bez obzira na to kojoj 

su grupi, nacionalnosti ili »rasi« pripadali. Spavaonice su bile velike. 

U njima je, opet u boksovima na kat, spavalo po 20 do 60 zatočenika, 

što je ovisilo od toga kolika je bila prostorija. Pod u prostorijama 

bio je od dasaka. 

U prizemlju zgrade, nalazile su se obje kuhinje, jedna do druge, 

zatim pekara, pa bojadisaonica i sasvim na uglu kupaonica i dezinsekcija. 

Na suprotnom dijelu, sasvim u nakraju nalazila se baterija nužnika. 

Pokraj ove nalazila se nova zidana zgrada s dva ili čak tri kata 

koja je bila sagrađena kada je tvrđava pretvorena u kaznionicu i ona 

je sadržavala mnoštvo malih soba-ćelija, koje su tada korištene kao 

samice. Bile su veličine oko 3X4 m, a možda i nešto manje. Uglavnom, 

u svakoj takvoj sobi bio je samo po jedan boks, jer više nije moglo 

stati, i u svakoj je sobi spavalo po 6, a ponekad i po 8 zatočenika. Pod 

u ćelijama bio je betonski. 

Ta zgrada se zvala »K« nastamba, katolička, a bila je namijenjena za 

katolike i muslimane, lako tu podjela među logorašima nije bila po religiji 

i nacionalnosti, ipak je ova nastamba bila namijenjena isključivo 

onima koje su ustaše smatrale Hrvatima, tj. muslimanima. A bilo je 

katolike i muslimane. lako tu podjela među logorašima nije bila po relijama. 

Dalje, prema ogradnom zidu nalazila se ustaška bolnica, koju su 

zatočenici zvali «Hotel Gagro«, jer je u podrumima te zgrade bio logorski 

zatvor i mučionica, a među mučiteljima naročito se isticao ustaški 

vodnik Gagro. 

Između ovih zgrada nalazilo se dosta prostrano dvorište koje je 

najvećim dijelom bilo travnato, sa stazama od nasute šljake i otpadaka 

cigle, tako da nije bilo blata ni za vrijeme najvećih kiša. 

Jedan dio dvorišta bio je popolčen ciglama. Na tom su se prostoru 

održavali nastupi, tu se dijelila hrana, bez obzira da li je vrijeme bilo 

lijepo ili je padala kiša tli snijeg. Uvijek je bilo nekoliko bačvi hrane 

iz kojih su je kuhari velikim kuhačama vadili i stavljali je u porcije koje 

su zatočenici uvijek nosili sa sobom, naročito oni koji su bili na vanjskom 

radu. 

Na oko dva metra od zadnjeg zida zatočeničkih spavaonica dizao se 

visok zid koji je dijelio muški od ženskog dijela logora (onog dijela koji 

nije bio smješten u kuli). 

38 


l ovdie u Staroj Gradiški mnogi su logoraši spavali po radionicama, 

a oni ko i su radili na ekonomiji stanovali su na ekonomiji, po stajama, 

ali i u posebnim prostorijama, koje su bile u dijelu ekonomije. 

Dodir sa zatočenicama bio je najstrože zabranjen. Čak i razgovor sa 

zatočenicama često je kažnjavan smrću i polaganim umiranjem u mukama. 

Ipak, veza se održavala. Kojim putevima i gdje, preko kojih 

ljudi, nisam znao. Tek poslije oslobođenja saznao sam da je veza 

održavana redovno i da je organizacija obuhvaćala i muški i ženski 

logor, da su planovi usklađivani i da se zajednički radilo. 

MAKSIMALNA KONSPIRACIJA 

Stara Gradiška bila je povezana s Jasenovcem telefonom, a redovna 

razmjena robe vršila se uglavnom Savom, tj. riječnim putem. Za 

Staru Gradišku bila je vezana i ekonomija u Gređanima, negdje na sredini 

puta između Okučana i Stare Gradiške. l tamo su, kao uostalom 

i sve poslove unutar logorskog područja, obavljali zatočenici. Nikoga 

osim zatočenika, nije bilo da radi. Ustaše su sarno nadzirale red i davale 

naređenja. 

Čak i vezu između Stare Gradiške i Jasenovca riječnim putem su 

održavali logoraši, lađari, koji su plovili uvijek pod jakom ustaškom 

stražom. No, zahvaljujući tome, zatočenici iz oba ova dijela logora bili 

su povezani. Logorska organizacija bila je jedinstvena, iako smo jedni 

od drugih bili odvojeni desetinama kilometara. 

Međutim, česta premještanja zatočenika iz jednog logora u drugi, 

poneka razmjena logoraša za zarobljene njemačke glavešine, još rjeđi 

odlasci ponekih logoraša kućama, unosili su poremećaje u logorsku 

organizaciju. 

Ova organizacija morala je biti do maksimuma konspirativna, a stvarni 

rukovodioci organizacije nisu smjeli biti poznati većem broju ljudi. 

Tako je ispadanje jedne karike, jednog zatočenika, odmah poremetilo 

vezu među organizacijama i trebaio je vremena i napora, pažljivog 

ispitivanja, da bi se veze ponovo uspostavile. A u tom obnavljanju organizacije 

zatočenici su bili neumorni. Čim je negdje došlo do prekida, 

veza se uspostavljala, jer se nije smjelo primijetiti da dolazi do promjene 

u vezama, što bi odmah uočili ustaški konfidenti. 

Tek kasnije saznao sam da je sekretar logorskog komiteta u Staroj 

Gradiški u to vrijeme bio Ivica Sabljaković. Bilo je to tek kada je 

on poslije otkrivanja podlegao mukama, a da nikoga nije odao. Nisam 

znao, a ni danas ne znam tko je poslije njega postao rukovodilac, ali 

se osjećalo da organizacija radi i dalje i da nije onemogućena niti 

razbijena. Bio je to velik gubitak, ali ne i nenadoknadiv, jer logorska organizacija 

je postojala i ona je uvijek nalazila načina da na mjesto 

onoga kojeg je iz bilo kojeg razloga izgubila, nađe drugog. 

39

Nema nikakve potrebe detaljnije opisivati sve ovo. Život u logoru 

je tekao svojim »normalnim« tokom. 

Jedno vrijeme bio sam u velikoj sobi. Kasnije sam prešao u »K« 

nastambu. Bio je problem kada sam trebao prijeći, jer se postavljalo 

pitanje da li je to sa stanovišta organizacije poželjno. Jer, svuda, u svakoj 

sobi, trebao je biti netko iz organizacije, a u velikim sobama ne 

samo jedan. Organizacija se povezivala pomoću zajednica. One više 

nisu imale ono ranije ekonomsko opravdanje, ali su zadržane kao pogodan 

oblik. Ipak je još bilo mogućnosti međusobnog pomaganja i na 

taj način, jer se u paketima dobivalo podosta toga što je dolazilo u 

zajednički kazan. 

Te zajednice bile su osnovne ćelije i logorske organizacije. Rijetko, 

ali ipak ponekad zajednice nisu formirane na dobrovoljnom povezivanju 

zatočenika. Ponekad je logorska organizacija morala djelovati u tom 

pravcu da se u neku organizaciju prihvati netko, kome je trebalo pomoći, 

a koji nije uspio sam sebi stvoriti zajednicu, naročito ako su svi oni koje 

je poznavao i s kojima se družio bili mahom u istom materijalnom 

položaju. No i to se sređivalo, mirno, bez ikakvog znaka koji bi 

ustašama mogao dojaviti o čemu se radi. 

l moja je zajednica jednom bila u takvoj situaciji. Trebalo je da 

se u našu zajednicu primi Jakov Tuka. On je bio dotjeran u logor zato 

što mu je sin bio u partizanima. Njegovi poznanici u logoru bili su praktično 

bez ikakvih paketa, kao i on sam i bili su već raspoređeni u odgovarajuće 

zajednice. On je ostao. A baš tada je u našoj sobi ostalo 

jedno prazno mjesto. Na inzistiranje logorske organizacije mi smo ga 

prihvatili, iako nismo u početku na to pristali, jer ga nismo poznavali 

i jer je bio stariji čovjek; mogao nam je barem biti otac, ako ne i 

djed. No, ipak smo ga prihvatili. On je, dobričina kakav je bio, smatrao 

da nam treba svoju zahvalnost iskazati na taj način što je predložio 

da on sam i jedini preuzme čišćenje naše sobe, da se tako nekako 

oduži. Razumije se da na to nismo pristali i kada je već došao u našu 

zajednicu, onda je stekao sva prava, ali i obaveze kao i mi ostali, tako 

se to rješavalo u logoru. 

Činilo se do organizacija ne radi ništa na pripremama za oslobođenje 

logora. Činilo se da ona samo vodi računa o zatočenicima u želji 

da ih zaštiti i da im olakša život, da im omogući da prežive i da 

čeka neku pomoć izvana. To je ponekad među zatočenicima, pa i onim 

organiziranim, kao što sam bio i ja, izazivalo nepovjerenje, zahtjeve 

da se i na tom polju nešto uradi. Uvijek je dolazio odgovor da će se 

nešto uraditi, da se na tome radi, ali da još nije sve spremno i da 

treba biti strpljiv. 

Ja tada nisam shvaćao što je to toliko složeno u tome da se organizira 

bijeg iz logora, proboj u slobodu. Nisam shvaćao niti kakve teškoće 

za organizaciju nastaju tim premještanjem logoraša, pa i pojedinačnim 

ubojstvima, ali ipak takvima koje su nosile pometnju u orga- 

40 


nizaciju i cijepale njene redove, privremeno čitave dijelove organizacije 

prepuštene same sebi. lako željan da se nešto poduzme, ipak nisam 

htio ništa poduzimati na svoju ruku. Nastojao sam svoj zadatak izvršiti 

kako treba, a drugima prepustio da rade ono što je trebalo uraditi, 

iako sam bio pomalo nezadovoljan dugim, za nas tamo, predugim 

čekanjem i odlaganjem. 

41

VIII 

JESEN 1943. GODINE 

Već sam rekao kako sam, po povratku u Staru Gradišku, dobio 

svoj prvi zadatak od logorske organizacije da budem kuhar. U kuhinju 

je bilo teško prebaciti nekoga tko je već radio u nekoj od radionica, 

jer su svakog tko je radio u radionici ustaše smatrale zanatlijom 

i sposobnim da obavlja poslove zanatlije, pa nisu bile voljne takvog 

čovjeka pustiti u kuhinju. Osim ako je bio njihov čovjek. A mi nismo 

smjeli dozvoliti da u kuhinju bude prebačen neki njihov čovjek. Zato 

smo birali zatočenike među onima koji su bili na vanjskom radu, 

nekoga tko bi odgovarao za taj rad. Njega je bilo lakše premjestiti na 

rad u kuhinju, a time se postizalo dvoje: taj je čovjek bio tu, na njega 

je organizacija mogla računati, a ako bi došlo do masovnog ubijanja, 

taj bi čovjek donekle bio zaštićen, jer su prave žrtve bile oni s 

vanjskog rada. 

Kao povjerljiv čovjek organizacije imao sam i svoje zadatke koje 

sam morao izvršavati, l izvršavao sam ih. 

Međutim, iako više nije bilo ono mirno logorsko doba, ipak je 

situacija još uvijek bila daleko bolja nego ranije. Bilo je i slobodnog 

vremena, kada se nije moralo raditi, kada su zatočenici mogli šetati 

po krugu, razgovarati i si. To je iskorišteno za to da bi se na neki način 

i ideološki uzdizali. Osnivane su grupe logoraša, koje nisu bile 

organizirane po principu zajednice, nego više po međusobnoj sklonosti 

i ideološkom nivou. Tu se prorađivala historija ljudskog društva, 

osnovi političke ekonomije i si. Razumije se da nije bilo nikakvih knjiga 

iz kojih bi se to moglo učiti, već su oni koji su o tome nešto više 

znali, u razgovoru s ostalima koji su manje znali, diskutirali o pojedinim 

pitanjima. Onaj tko je znao više, on je davao uvodnu riječ u diskusiji, 

a ostali su slušali, pitali, iznosili svoje mišljenje, i tome slično. 

Te su diskusije ponekad bile vrlo žive, jer su se logoraši prepirali 

oko raznih stvari. Na prvi pogled nitko nije mogao ni slutiti da se ovdje 

radi o organiziranoj, svojevrsnoj školi. 

Baš u okviru tih diskusija često je bilo postavljano i ono za nas 

sudbonosno pitanje: da li se nešto radi na pripremi ustanka u logoru, 

42 


što se radi, dokle su odmakle pripreme. l baš ovdje su i davani odgovori 

o čemu sam već govorio. 

Moram naglasiti da je ovakva grupa za ideološki rad (iako to nismo 

tako zvali, nego je zvali kursem) bila malobrojna: tri do četiri zatočenika. 

Veće grupe nismo smjeli organizirati, jer bi to bilo sumnjivo, a 

ovako male grupe nisu predstavljale nešto što bi ustaški doušnici ili 

čak same ustaše mogli primijetiti. 

l tako je prolazio dan za danom. Došla je i kapitulacija Italije. 

Znali smo za to i pitali se što će biti dalje. Činilo nam se da su ustaše 

time zbunjene. Svakako da s tim nisu računali. Ta njihova zabuna 

odrazila se na nas u logoru tako da su malo manje strogo pazili na 

nas. Na vanjskim radovima je bilo ponekad batinanja, bilo je i poneko 

ubojstvo, ali uglavnom to su bili izuzeci. 

MILAN BOGIĆ USPIO POBJEĆI 

Nekako u ranu jesen trebalo je dosta zatočenika za berbu kukuruza 

na poljima ekonomije u Jablancu. Ustaše su organizirale grupu od 

više desetina logoraša koji su odvedeni na ekonomiju na rad. Većina 

zatočenika koji su određeni bili su oni koje su ustaše namjerno tamo 

poslale. Od organiziranih zatočenika malo je otišlo, a i ti su većinom 

otišli tako da je izgledalo da su ih ustaše odredile, a ustvari su se 

sami javljali. Trebalo se samo pojaviti na određenom mjestu, u određenoj 

grupi za vanjski rad, pa skrenuti na sebe pozornost ustaša, možda 

baš i time što bi se kao htio sakriti da ga ustaša ne uoči. 

Kada se u logoru saznalo da će jedna grupa otići u Jablanac, došao 

mi je Milan Bogić i rekao da će se javiti za rad na ekonomiji, ali zato 

da bi s ekonomije pobjegao. Bio je uvjeren da će mu to uspjeti. U 

svakom slučaju barem će pokušati. Sjećam se dobro da sam mu govorio 

o onoj već spominjanoj direktivi, ali je on odgovorio da ne vjeruje 

da je to partijska direktiva, nego da je to ustaška smicalica i da je to 

razlog zbog kojeg hoće da bježi da bi sve provjerio. Poželio sam mu uspjeh 

i zamolio ga neka na neki način javi da li je uspio i što se vani, na 

oslobođenom teritoriju misli o toj direktivi. 

Nekoliko dana poslije odlaska grupe zatočenika, u kojoj su bili i 

Milan Bogić i Slavko Hlupić, čuli smo da je Milan pobjegao. Preplivao 

je Savu i po dogovoru je s druge obale viknuo nešto u čemu je bila i 

riječ Milan, tako da su zatočenici znali da je uspio pobjeći. Dalje o 

njemu nisam saznao ništa, dok ga poslije oslobođenja nisam sreo 

kao kapetana JNA. 

Slavko Hlupić je trebao pobjeći s njim. Međutim, kako mi je po povratku 

u logor pričao, nije mogao jer je stalno pored vatre ispred prostorije 

gdje je bio određen na spavanje sjedio zatočenik Ivica Ledić, 

na koga smo preko logorske organizacije bili upozoreni da ga se ču- 

43

vamo, jer da je ustaški konfident. Tako Slavko nije mogao pobjeći. 

No, baš on mi je pričao da se Milan javio s druge strane Save i da je 

siguran da je Milan uspio pobjeći. 

Za odmazdu zbog ovog bjekstva nitko nije ubijen, iako su mnogi 

zatočenici bili pretučeni. Sve u svemu, dobro se završilo, a jedan od 

naših je uspio pobjeći. To ponovo potvrđuje da je ono bjekstvo zbog 

kojeg smo dobili okove u Jasenovcu bilo samo povod, dobar izgovor 

ustašama za uvođenje razdoblja ponovnog batinanja i ubijanja. 

Prošla je rana i došla kasna jesen, sa svojim maglama, kišama i 

vremenom koje čovjeka čini mrzovoljnim. Život se u logoru nije mnogo 

promijenio. Ipak, u tom razdoblju dogodilo se nešto što je očigledno 

pokazivalo da je kod orijentacije ustaša, barem onih iz ustaške obrane, 

došlo do preorijentacije. 

Naime, jedna grupa Dalmatinaca bila je puštena. Opravdanje za to 

je bilo da su oni dotjerani u logor, jer su bili protiv Italije, te da sada, 

kada je Italija izvan rata, nema više razloga da ih se drži u logoru. 

Razumije se da ustaše to nisu javno rekle, ali to su dozvolile da se 

čuje među zatočenicima kao obrazloženje za puštanje grupe zatočenika. 

Za nas je bilo jasno da ustaše sada više ne namjeravaju vrdati, da 

su se čvrsto povezale s fašističkom Njemačkom, a iz toga smo izvukli 

zaključak da će logor još relativno dugo postojati. 

No, puštanje ovakve grupe ljudi opet je unijelo pometnju u organizaciju, 

razbilo ju je. l trebalo je opet neko vrijeme dok su se preostali 

zatočenici međusobno povezali i opet osnovali čvrstu i jedinstvenu 

organizaciju. 

Da bih pokazao o kakvim je sve nepredviđenim okolnostima ovisila 

sudbina zatočenika, iznijet ću ovu pojedinost. 

Ne znam točno kada se to dogodilo, ali se sjećam da je bilo negdje 

u kasnu jesen 1943. godine. Obaviješteni smo da ustaški satnik 

Bosak s grupom ustaša obilazi logor. Bilo je to malo neobično, jer 

on to inače nije činio. Svi smo se preplašili, jer nikad nismo mogli 

sa sigurnošću tvrditi što će se dogoditi pri takvim obilascima. 

Svima je logorašima utuvljivano u glavu da prilikom bilo kakvog 

posjeta na svako pitanje moraju odgovarati: »Ja sam zatočenik broj 

taj i taj«. Ništa drugo nije smjelo uslijediti kao odgovor. 

Kada se Bosak približavao kuhinji, veći broj kuhara je pobjegao iz 

nje. Ostali su samo, koliko se sada sjećam, šef kuhinje Marko Mihalić, 

ustaški nadzornik, ustaški vodnik Marković (koji je bio zatočenik iz 

tko zna kojih razloga), ja i još jedan (mislim da je to bio Omer Ruvić) 

koji smo se nalazili kod peći i miješali hranu u kazanima, te Alija Požegija 

koji se zaposlio oko pranja bačvi. 

44 


Bosak ulazi na vrata, a Marković viče: »Pozor!« 

Mi svi stojimo mirno. Bosak nato odmah reče: »Nastavi s radom«. 

l mi nastavismo miješati hranu u kazanima, a Alija ribati bačvu 

kraj koje se našao. Bosak i dvojica trojica drugih ustaških oficira gledaju 

u nas. 

Najednom se Bosak približi Aliji i upita ga: »Kako se zoveš?«. 

Ovaj, napravivši najgluplje lice što je mogao, reče samo: Alija. 

»Kako još« — nastavlja Bosak s pitanjima. 

»Požegija«. 

»A odakle si?« 

»Iz Banja Luke.« 

»A jesi l' bio ašćija?« 

»Ne, podvornik«. 

Poslije ovog dijaloga, Bosak se okrene i sa svojim pratiocima napusti 

kuhinju. Marković nam priđe i reče: 

»Imali ste sreću, dobro je raspoložen«. 

Mi smo samo šutjeli i polako se oporavljali od napetosti koju je 

njegov dolazak izazvao. 

Jedva da je to Marković rekao, kada se iz pekare, koja je bila samo 

zidom odijeljena od kuhinje, začuje vrisak i tupi udarci. Ukočili smo 

se od užasa. 

Nekoliko minuta kasnije, kada je Bosak izašao, iz pekare su iznijeli 

zatočenika Kajtasa iz Mostara. Bio je pretučen i nedugo zatim je izdahnuo. 

Nikad nisam saznao zašto je Kajtas bio pretučen, a bio je jedan 

od mirnih zatočenika, mislim čak da je i on bio organiziran u logoru, 

ali jasno, to nisam mogao znati, kao što i on sigurno nije znao za mene. 

Ako je istina da je Bosak bio dobro raspoložen, kao što je konstatirao 

Marković, što bi tek bilo da je bio loše raspoložen. 

Uglavnom, Bosaku kao da se nešto na Kajtasu nije svidjelo. Što, to 

uopće nije važno. On je to što mu se Kajtas nije svidio ispoljio na 

taj način da ga je prebio cjepanicom. A on je to i mogao, jer je bio 

izuzetno krupan čovjek. Za izradu njegovih čizama pravljen je poseban 

kalup, jer standardni kalupi nisu bili dovoljno veliki. Koliko se sjećam, 

45

nosio je čizme broj 52, ili čak i veće. Koristiti manju cjepanicu kao 

štap, to za njega nije bilo teško. l tako je jadni Kajtas, koji se nije mogao 

braniti i da je htio, zaglavio toga dana, a da sigurno ni njemu, ni 

bilo kome drugome nije bilo jasno zbog čega. Bila je to volja, trenutan 

hir ustaškog satnika i jasno, nitko nije pitao Bosaka zašto je to učinio. 

Međutim, ovo su bili pojedinačni, u to vrijeme dosta rijetki događaji. 

O tome se pričalo, i svaki prolazak Bosaka kroz logor izazivao je 

veći strah nego ranije. 

Tako je prolazila jesen. Što je vrijeme više odmicalo, osjećalo se 

sve više da se atmosfera pogoršava. Osjećalo se da se i ustaše boje, ali 

su one nastojale svoj strah prikriti povećanom surovošću. 

46 


IX 

PRIJELAZ U NOVU 1944. GODINU 

Jesen je odmicala. Nastala je već kalendarska zima. U logoru se 

ništa bitno nije događalo što bi remetilo sliku koju sam već iznio. 

No, u noći od 31. prosinca 1943. na 1. siječnja 1944. godine dogodilo 

se nešto što je za nas zatočenike imalo izvanredno krupan značaj. 

Naime, te noći partizani su napali Bosansku Gradišku. Ne znam da li 

je cilj napada bilo oslobođenje logora, ali je nama u logoru tako izgledalo. 

Svi smo bili u svojim sobama, na svojim ležištima. Odavno se već 

spavalo. Ne znam koje je doba noći bilo kada su nas probudili odjeci 

borbe. Čuli smo tutanj minobacača, rafale mitraljeza i pojedinačne 

puščane pucnje. Poneki svjetleći metak prešao je i preko logora. 

Moram napomenuti da su vrata željeznih rešetaka na logorskoj 

zgradi i ulazna vrata u »K« nastambu uvijek bila uvečer zaključavana, 

tako da je noću iz tih zgrada bilo nemoguće izaći. 

Ipak, ustaše su s prvim pucnjevima donijeli u logorski krug mitraljez 

i postavili ga tako da je pred njegovom cijevi bio ulaz u logorsku 

nastambu, a vrlo lako se mogao za samo nekoliko stupnjeva okrenuti 

i zasuti mecima vrata »K« nastambe. 

Jer, ustaše su se bojale da će zatočenici i pored zaključanih vrata 

provaliti iz zgrade i napasti ustašku posadu iznutra. Naravno, to se 

nije dogodilo, jer logorska organizacija nije mogla predvidjeti takvusituaciju 

i tako se pripremiti. Veza s vanjskim svijetom, s organizacijom 

koja je djelovala u Bosanskoj i Staroj Gradiški, nije bila toliko pouzdana 

da se moglo organizirati ovakav sinhroniziran napad i izvana i iznutra. 

Jer, sistematska i brza veza s vanjskim svijetom nije mogla biti ostvarena 

u logorskim uvjetima. Zato je bilo iluzorno da se u toj noći nešto 

poduzme od strane zatočenika, iako su oni i dalje, cijelu noć budni 

ležali, osluškivali zvukove borbe i čekali da dođe sloboda. Nažalost, 

ona nije došla. Partizanski napad bio je odbijen. 

Pričalo se da je glavnu zaslugu za ustaški uspjeh imao već spomenuti 

ustaški satnik Bosak. Navodno je on na čelu jedne satnije ustaša 

47

izletio na most prema Bosanskoj Gradiški i onemogućio njegovo zauzimanje, 

što je osujetilo partizanski napad i zbog čega on nije uspio. 

Negdje ujesen 1945. godine jedan oficir JNA, inače španjolski borac, 

na dužnosti pomoćnika upravitelja Vojne bolnice u Somboru, pričao 

mi je kako je s jednom jedinicom slavonskih partizana došao pred 

sam logor, da su nekoliko sati gacali blato, vodu i susnježicu da bi se 

privukli pod logor, ali da su se morali povući, jer da napad iz Bosanske 

Gradiške nije uspio, tj. partizani nisu uspjeli prijeći Savu. 

Bilo kako bilo, tek napad nažalost nije uspio, logor je ostao logor, 

a naš se život nastavio istim tokom kao i prije toga. 

Ipak, moram ispričati jednu pogibiju baš te noći. 

U kuhinji su svake noći spavala po dva kuhara, koji su bili dežurni 

i koji su morali rano ujutro, prije ustajanja svih podložiti vatre i kuhati 

»doručak«. Te noći dežurni u kuhinji bili su Julije Suplika iz Siska i 

Mirko Sirotić, mladi radnik ZET-a iz Zagreba. 

Kada su ustaše postavile mitraljez u sredini logorskog kruga, Mirko 

Sirotić to nije vidio. Čuo je ustašku komandu da nitko ne izlazi iz sobe. 

Međutim, njega je potjerala nužda. Pošao je u nužnik, koji se nalazio 

svega desetak metara od kuhinje, u istom hodniku, a unutar ograde 

od željezne rešetke. l tu, pred samim nužnikom, Sirotić je ubijen. Ujutro 

smo ga našli kako leži na samim vratima nužnika. Tek poslije izvjesnog 

vremena, on je odnesen i zakopan negdje na logorskom groblju pokraj 

zidina logora. Iznesen je iz logora i nikada se više u njega nije vratio, 

ali je bio i izbrisan iz spiska živih. Kao da je to bila simbolika toga 

trenutka: odavde se može izaći samo, kako se govorilo, s nogama 

naprijed, simbolika koju su nam ustaše htjele sugerirati kao jedino rješenje 

kao jedini način da napustimo logor i prestanemo biti zatočenici. 

Poslije ovog događaja još se više inzistiralo na pripremi ustanka u 

logoru. l nadalje je dolazio odgovor da se na tome radi, ali da još nije 

sve pripremljeno da bi se moglo pristupiti akciji i svakome prenijeti njegove 

zadatke. 

Ako je ranije i bilo pokušaja da se poduzme nešto koordiniranom 

akcijom izvana i iznutra, poslije ovog događaja je sigurno svaka takva 

namjera napuštena. 

Ipak, primjećivalo se da se nešto radi. Sve češće su postavljani 

zadaci da se ispita ovo ili ono, da se vidi kako funkcionira ovo ili ono, 

koji su to ljudi u koje se može pouzdati da bi izvršili svaki postavljeni 

zadatak i sl. 

Danas, iz današnje perspektive jasno mi je da se tada već po određenom 

planu tražilo sve potrebno da bi se plan mogao konkretizi- 

48 


rati, da bi se mogli odrediti strategijski i taktički zadaci, da bi se eventualno 

izvršilo premještanje jednih logoraša na jedne, a drugih na druge 

položaje u logorskoj organizaciji. Tada sve to nisam gledao tako, jer 

nisam imao nikakva iskustva u takvim stvarima. 

Ali, da se nešto priprema, to smo već svi osjećali. l zato je sada 

bilo manje pitanja da li se nešto radi, a češće dokle se stiglo, kada 

će konačno taj željno očekivani napad i konačno oslobođenje, pa 

neka košta žrtava koliko bude trebalo. 

Prolazila je i zima s početka 1944. godine. U logoru se ništa bitnog nije 

događalo. Režim je bio kao i prije nove godine. Nije bio najblaži, ali 

niti onaj karakterističan za uništavanje zatočenika. Bio je relativan mir 

i zatočenici su mogli, pod tadašnjim uvjetima, donekle lakše trpjeti 

boravak u logoru. 

Pod tim prividnim mirom i jednoličnošću, logorska organizacija je 

djelovala. Sve njene funkcije, svi njeni zadaci, kako su već odavna 

bili utvrđeni, obavljali su se. 

BEZIMENI — A UVIJEK PRISUTNI 

U to sam vrijeme ostao bez odijela. Nije mi trebao kaput, jer nisam 

radio na vanjskom radu, ali odijelo mi je trebalo. Također i neka košulja. 

O tome smo raspravljali u organizaciji, u našoj zajednici, jer 

tu su se rješavala sva životna pitanja svakog zatočenika. 

Jedan iz moje zajednice, Branko Cvitković, obećao mi je nabaviti 

odijelo. l zaista, poslije nekoliko dana, donio je u našu ćeliju njemačku 

uniformu, gotovo novu. Razumije se da se od toga ništa nije 

moglo posebno učiniti. Trebalo ju je rasparati, obojiti, pa zatim nekako 

prekrojiti, da odijelo ne bi bilo baš sasvim nalik na uniformu. Ali opet, 

zbog kroja, nije se moglo niti previše od njega odstupiti. 

Kada je odijelo isprano, odnio sam ga Barti (mislim da se zvao Josip 

i bio je koliko se sjećam iz Đakova a radio je u bojadisaonici). 

On je trebao da te komade čoje oboji tako da neće ličiti na uniformu. 

Nažalost, on ih je obojio u crno, jer drugom bojom nije raspolagao. A 

crna je boja bila također boja uniforme, ali na sreću ne i ustaša iz ustaške 

obrane. 

Zatim je od toga trebalo sašiti odijelo. To je učinio Melhior Tramšek 

iz Osijeka, o kojem je već bilo riječi. 

Tako sam došao do vrlo pristojnog odijela, koje je ujedno bilo i 

dovoljno toplo za uvjete u kojima sam radio. Cipela nisam imao, služili 

su mi, već opisani drvenjači, ali i to je bilo dovoljno. Tako se pitanje 

cipela za mene nije niti postavljalo, jer je bilo onih kojima su one 

bile potrebnije. 

49

Na sličan način, kao što sam ja došao do odijela, dolazili su i drugi 

zatočenici. Samo, razumije se, da je njima odijelo (ponekad uniformu, 

ponekad civilno odijelo) donosio drugi logoraš, iako je možda baš 

Cvitković sva ta odijela nabavljao. Ja to ne znam, niti sam pitao, jer 

se takve stvari u logoru nikada nisu govorile i nitko, osim provokatora, 

ne bi takvo pitanje ni postavio. Isto tako je možda Tramšek i mnogima 

drugima sašio odijelo, košulju ili nešto drugo. Ali, o tome se nije pričalo. 

Sve što je netko uradio, uradio je zato jer je to logorska organizacija 

zahtijevala, l nitko se nije hvalio onime što je učinio, jer se to 

moralo kriti. Dobro je bilo da se što manje zna. 

Zbog toga sigurno ne mogu spomenuti mnogo zaslužnih zatočenika, 

koji su za organizaciju, za njenu čvrstinu i uspješnost mnogo učinili, 

koji su mnogo učinili za svoje drugove logoraše. Takvih je ljudi bilo, 

ali su oni bezimeni. O njima se može govoriti samo bezlično, bez spominjanja 

imena, jer su ostali nepoznati. A ipak, za svaki takav akt mogli 

su izgubiti glavu i to ne da budu odmah ubijeni, nego prethodno i mučeni, 

kako se to obično kaže »zvjerski«, iako zvijeri ne muče. 

Ostali su nepoznati i nikada se za njih neće saznati, jer su oni 

mrtvi, izginuli tko zna kako, a mrtvi su i premnogi svjedoci koji bi 

o njihovim djelima mogli svjedočiti. Ostat će zauvijek samo bezimeni 

pripadnici organizacije zatočenika koja možda i nije imala svoje posebno 

ime, koja je bila isto tako bezimena, iako je u njenim redovima 

djelovala KPJ, čiji su kadrovi bili i okosnica organizacije. 

50 


OD PROLJEĆA DO JESENI 1944. GODINE 

Život u logoru tekao je svojim redom. Naizgled ništa se nije promijenilo 

i nije davalo izgleda da neke promjene predstoje. Hrana je bila 

kakva je bila, sada znatno bolja nego ranije, jer se u kazan sipalo 

i dosta toga što su zatočenici dobivali od svojih kuća. lako su mnogi 

zatočenici našli načina da obavijeste svoje poznanike i prijatelje o 

tome da im više ne šalju sirovu hranu, ipak je dolazilo još dosta sirove 

hrane, tako da je uz ono malo kukuruznog brašna što se sljedovalo 

po zatočeniku, hrana bila takva da je život bio podnošljiv. Odjećom 

su se logoraši snabdijevali od ustaša, iz njihovih magazina, tako da su 

bili relativno dobro odjeveni. Kažem, relativno, jer se to odnosi na 

logorske uvjete. Malo tko je bio poderan, malo tko nije imao što obući 

i da bude izložen hladnoći. Na prvi pogled čak bi se reklo da su 

logoraši dobro odjeveni. Takav utisak bi stekao svaki posjetilac logora, 

jer on nije niti mogao sve vidjeti. 

U logoru su postojale razne radionice, lako je bilo zabranjeno da 

logoraši imaju kod sebe nož ili nešto slično, ipak gotovo da nije bilo 

logoraša koji nije imao svoj džepni nož. U drvorezbarskim radionicama 

su se za logoraše izrađivale kutije za cigarete, u bravarskoj radionici 

upaljači, a benzin i kremen se nabavljao isto tako ilegalno. U tom 

pogledu, u tom razdoblju ustaše nisu bile rigorozne i tolerirale su kada 

su vidjele da netko ima dozu za cigarete ili upaljač, pa čak i nož. l 

to je bio jedan od dokaza da u logoru nije ono najgore stanje. 

Ja nemam ništa od logorskih predmeta, ali poneki preživjeli logoraš 

ih ima, pa to može poslužiti kao dokaz mojih tvrdnji. A zašto ih ja 

sada nemam, to će biti jasno tek na kraju ovih zapisa. 

Logorska organizacija nije nikako mirovala. Radila je na pripremanju 

ustanka u logoru, pobune logoraša u cilju oslobođenja logora. To je 

bilo jasno i sve jasnije iz dana u dan. 

U tom razdoblju doznao sam mnoge stvari o ranijem stanju u logoru, 

lako se dosta nerado pričalo o proteklom vremenu, ipak se o tome 

51

govorilo, prenosilo se na nove logoraše ono što su raniji doživjeli. O 

jednom od takvih događaja htio bih nešto reći. 

OČAJNIČKI PROBOJ ZATOČENIKA 

Bilo je to krajem 1942. ili početkom 1943. godine, u svakom slučaju 

prije nego što je nastalo razdoblje poboljšavanja logorskih uvjeta, prije 

nego što sam ja došao u logor. Ustaše su bile uhvatile jednu grupu 

logoraša i zatvorile ih u »Hotel Gagro«, tj. zgradu ustaške bolnice. 

Tamo su ih mučili i isljeđivali. Rezultati istrage bili su veoma mršavi, 

jer zatočenici ni pod najtežim mukama nisu odavali niti postojanje 

logorske organizacije, a kamo li nešto više. Napokon, ustaše su ih osudile 

na smrt od gladi, računajući da će na taj način, na smrt izmučene 

zatočenike dovesti do takvog psihičkog stanja kada se više neće 

moći kontrolirati. Računali su da će makar tada nešto saznati. 

No, ti logoraši su im poremetili račune. Vidjevši da im se više ne 

daje nikakva hrana, oni su organizirali i jednog dana provalili iz zatvorskih 

ćelija. Provalili su u sam logorski krug, jer nisu mogli izaći izvan 

logora. Pokušali su se dokopati kapije kaja je vodila prema zapadu. 

Ali u tome nisu uspjeli. Nastao je bjesomučan lov na ljude. Ustaše su 

nastojale uhvatiti pobunjene zatočenike. Razvila se čak i neravnopravna 

borba u kojoj su mlade, uhranjene i izvježbane ustaše napadale 

na izgladnjele i izmučene zatočenike, odlučne da više živi ne uđu u 

zatvorske prostorije. 

Borba nije trajala dugo, ali je završena onako kako to ustaše nisu 

htjele, a kako su vjerojatno pobunjeni zatočenici predvidjeli kao najnepovoljniju 

varijantu: svi zatočenici su pobijeni. Tko metkom, tko 

kundakom, tko nožem. Tek nitko od pobunjenih nije preživio. 

Taj očajnički proboj zatočenika, koji su morali očekivati onakav kraj 

kakav su i doživjeli, jer realno nije bilo ni najmanje mogućnosti da se 

dočepaju slobode, još je jednom dokazao da se ne može niti primjenom 

najsurovije sile postići ono što se hoće, ako je protivnik spreman i na 

najveće žrtve. Zatočenici nisu dozvolili da dođu u situaciju da toliko 

oslabe da bi mogli postati plijen ustaške znatiželje. Oni su radije odabrali 

časnu smrt u borbi, neravnopravnoj, bezizlaznoj, bez izgleda na 

uspjeh, nego da čekaju smrt, polaganu, u strašnim mukama, i da tada 

možda čak, zbog svoje slabosti, odaju ono zbog čega su podnosili 

tolike muke. 

Na dijelu logorskog kruga gdje se odigravala ova bitka, rasla je trava. 

Jednom, u početku najboljeg logorskog perioda, ovdje su održali 

i nogometnu utakmicu između logoraša. Međutim, kasnije je malo koji 

logoraš htio gaziti po tom zemljištu. Tada, u vrijeme kada su stari 

zatočenici bili znatno prorijeđeni, a novi još nisu bili upoznati s tim 

tragičnim događajem, moglo se i organizirati takvu utakmicu, ali kasnije, 

52 


već u vrijeme mog dolaska u logor, to ne bi bilo moguće. Iz poštovanja 

prema palim drugovima. 

Kakvo je bilo stanje u ženskom logoru, tada nisam znao. To je bio 

odvojen svijet. Znao sam da organizacija održava stalnu vezu i sa ženskim 

logorom, ali nisam znao kojim putem, niti sam se mogao za to 

interesirati. Jer, previše znati nije bilo poželjno. 

Ali, što se više približavalo ljeto sve je očitije bilo da se priprema 

ustanak. Sve konkretnija i konkretnija pitanja su postavljana, sve konkretnije 

informacije se tražile. Za one koji su pripadali organizaciji 

bilo je očito da je organizacija živnula, da nekako jača, da ju je ispunila 

neka visoka svijest o nečemu što treba izvršiti, nečemu što će 

biti značajnije od svega onog što je do tada urađeno. 

Ne mogu se točno sjetiti dana, ali znam da je to bilo negdje u 

kolovozu. Uspostavljena je bila veza između mene i Rade Mirkovića, 

pravnika iz Sarajeva. Obaviješten sam tada da trebam naći grupu od 

6 ljudi, po mogućnosti cijelu moju zajednicu, i tu grupu pripremiti za 

skoru akciju. Vođa naše grupe, koja je trebalo obuhvatiti 10 do 15 

zatočenika, bio je spomenuti Rade Mirković. 

Naša grupa je imala zadatak likvidirati ustaškog vodnika »Bimbu«, 

koji je bio ustaški nadzornik na ekonomiji, ljudina od možda stotinjak 

kilograma, naizgled trom i spor, pa zatim otvoriti vrata prema cesti u 

pravcu Okučana, provaliti kroz vrata i osvojiti bunker pred vratima, 

koji sa strane logora nije bio branjen, jer je branio logor od napada 

izvana. 

Za naoružanje, rečeno je, trebamo se sami pobrinuti, i to uglavnom 

za dobre noževe ili sjekirice. 

Obaviješteni smo da postoje i druge grupe koje imaju druge zadatke, 

da se ne trebamo interesirati za druge, jer je organizacija vodila 

računa o svakom čovjeku, te da ne treba nikoga vrbovati u grupu, 

nego grupu sastaviti od onih ljudi koje je organizacija kao moguće 

odredila. Na svakom od nas je bilo da vodi računa i odabere pouzdane 

i odlučne suradnike. 

Saznao sam istovremeno da se iste pripreme vrše i u Jasenovcu, 

te da će napad na logorsku posadu biti istovremen ovdje u Gradiški i 

tamo u Jasenovcu. 

Svakako je trebalo vremena dok se sve to sredi i poveže, dok se 

utvrdi da sve funkcionira kako treba. Napokon je stigla i obavijest da 

je sve gotovo i da se samo čeka ugovoreni dan početka. 

Prepad je trebalo izvršiti prije podne, a znak za napad dala bi logorska 

sirena, što bi omogućila grupa zatočenika koja je radila u električnoj 

centrali gdje se nalazila i sirena. 

53

Kasnije sam saznao da je bila pripremljena i grupa koja je trebala 

provaliti u puškarsku radionicu i tamo se snabdjeti svim lakim oružjem 

koje je bilo na raspoloženju, te likvidirati logorska satnija, tj. logorska 

posada. Saznao sam da ništa nije ostalo nepredviđeno. Ali tada, 

neposredno pred napad, saznao sam za zadatak moje grupe i za taj 

sam se zadatak s grupom pripremao. 

Međutim, do planiranog napada, do ustanka zatočenika ipak nije 

došlo. 

Naime, da li na sam dan napada ili neki dan ranije, to ne znam, a 

ne vjerujem da će se ikada točno saznati, partizani su napali aerodrom 

u Banjoj Luci. Bio je to velik napad na jedno od isturenih i za 

Nijemce tada veoma važnih saobraćajnih centara. 

Stara Gradiška nalazi se negdje u blizini polovice puta između pruge 

Zagreb-Beograd-stanica Okučani - i Banje Luke. Osim toga, ona je štitila 

most preko Save, praktično jedinu sigurnu vezu za Nijemce s Banjom 

Lukom. Zato je iznenada, za nas zatočenike potpuno neočekivano, 

ogromno porasla uloga Stare Gradiške. Tvrđava je opet postajala tvrđava. 

U logor su stigli njemački tenkovi, posada je više nego utrostručena, 

opreznost ustaša i Nijemaca znatno pojačana. Bio je to rujan 

1944. godine. 

Sada se moralo prekinuti sa svakom akcijom, jer bi u tim uvjetima 

prepad bio čist samoubilački gest i ne bi mogao donijeti nikakve rezultate. 

Izgledi da se netko od logoraša spasi, da preživi napad na 

logorsku stražu, bili su minimalni. 

Logorska organizacija je saopćila da se prepad odlaže, dok se prilike 

malo ne konsolidiraju. 

Ali i ustaše su imale svoje planove. Njima je sada Stara Gradiška 

trebala za nešto drugo, a ne za logor. Zbog toga je trebalo hitno nešto 

poduzeti. Tako se događalo nešto što zatočenici nisu predvidjeli, a nisu 

mogli spriječiti. 

Ustaše su povukle prvi potez. Skupile su grupu zatočenika, prvenstveno 

Srba, među kojima je bio i spomenuti Rade Mirković, i pobile 

ih na Savi. 

Na taj način već je unijeta rupa u logorsku organizaciju zatočenika, 

a da to ustaše nisu ni znale, pa čak ni slutile. 

DIO ZATOČENIKA PREBAČEN U LEPOGLAVU 

Nekoliko dana kasnije jedna veća grupa zatočenika otpremljena je 

za Lepoglavu. Broj zatočenika je prepolovljen, ali je za logorsku organizaciju 

nastala daleko veća šteta, jer su sada njeni redovi bili znatno 

prorijeđeni, mnoge karike u organizaciji ispale su iz lanca. 

54 


Tada se mnogo govorilo o tome da u Lepoglavi nije »ustaška obrana«, 

nego PTS »poglavnikov tjelesni zdrug«. Očekivalo se prema tome 

da se za zatočenike koji odlaze u Lepoglavu prilike poboljšavaju. 

Međutim, kasnije smo saznali da je zapovjednik logora u Lepoglavi 

u to vrijeme bio Ljubo Miloš, zloglasni jasenovački koljač. Bilo je 

jasno da je to samo manevar da se ne izvrši masovna likvidacija logoraša 

u samoj Staroj Gradiški. Da li su ustaše to htjele izbjeći zato što 

je Stara Gradiška sada bila u centru pažnje, da li su htjele da se sa 

zatočenicima razračunaju bez prisustva Nijemaca, ili iz bilo kojih drugih 

razloga, tek Stara Gradiška nije postala novo masovno gubilište. 

Ona grupa, pretežno Srba, bila je jedina masovna likvidacija tih dana. 

Tada nisam ništa znao što je s Jasenovcem. Nisam znao da li su 

tamošnji zatočenici pokušali prepad, jer nisam vjerovao da su mogu 

biti pravovremeno obaviješteni o našem odustajanju, o našoj nemogućnosti 

da se nešto poduzme. Nisam znao ni da li je tamo sve bilo 

spremno kao u Gradiški, iako sam u to vjerovao, jer mi je tako bilo 

rečeno. 

Svi smo bili zabrinuti. Pokazalo se da ustaše nisu odustale od masovne 

likvidacije logoraša. Pokazalo se također da su dani logora u 

Staroj Gradiški odbrojani. Što će biti s nama koji smo i dalje ostali u 

njoj, nikome nije bilo jasno. Likvidacija se očekivala svakog časa. 

Svaki novi dan značio je samo da je konačna likvidacija još za jedan 

dan odložena. 

Nažalost, s prelaskom većeg broja zatočenika u Lepoglavu, poremećene 

su i naše veze s vanjskim svijetom. Mnogi zatočenici koji su radili 

u zapovjedništvu, prebačeni su u Lepoglavu, pa nismo dolazili do 

novih vijesti koje su oni prikupljali tajno slušajući radio-emisije. 

Ali i pored svega, organizacija nije klonula. Odmah se pristupilo konsolidiranju 

redova, popuni praznina koje su nastale. 

55

XI 

PONOVO U JASENOVCU 

Moj rad u kuhinji nastavljen je onako kako je tekao ranije. Manje 

se kuhalo, jer je bilo i manje zatočenika, ali je bilo i manje onih koje je 

trebalo dopunski snabdijevati. Odnos je ostao gotovo isti. Nisam primijetio 

neke promjene. 

Ali i to je trajalo samo nekoliko dana. 

Jednog jutra opet nastup. Više od polovice preostalih zatočenika 

odabrano je u veliku grupu. Naređeno nam je da pokupimo sve svoje 

stvari. Išli smo za Jasenovac. Ali ovaj put pješice i to uz obalu 

Save. 

Brzo smo se morali spremiti. Bio je to 23. rujna 1944. godine. Poredali 

su nas po trojicu u dugačku kolonu, a bilo nas je nekoliko stotina. 

Točan broj ne znam, a ne vjerujem da su i ustaše točno znale 

broj onih koje šalju. Slali su iz svih grupa, a sve s tzv. vanjskog rada. 

Zadržali su samo one koji su im bili potrebni u radionicama, jer krojačka 

i postolarska radionica trebale su nastaviti rad punim kapacitetom, 

a od ostalih samo oni koji su bili nužni za održavanje pogona. 

Razumije se da je ostalo još dosta logoraša, ali je logor Stara Gradiška 

poslije našeg odlaska ostao s vrlo malim brojem zatočenika. 

Put je bio naporan, lako nismo bili sasvim izgladnjeli, ipak smo 

dosta slabi, i takav marš s nošenjem najpotrebnijih stvari bio je nešto 

što je zahtijevalo krajnje napore zatočenika. 

Imali smo jaku stražu. Čini mi se da je na svaka dva zatočenika 

bio po jedan ustaša. Bila je to svakako ojačana satnija, ako ne i dvije, 

s nekoliko puškomitraijeza, dosta »strojnica«, a mnogo je ustaša osim 

puške imalo i pištolj. Ta straža izabrana je među najokorjelijim ustašama. 

Prije polaska nam je rečeno da će se za svaki i najmanji pokušaj bjekstva 

pucati i da nitko neće pobjeći. 

U takvim uvjetima, razumije se, bježanje nije bilo moguće. Možda bi 

bilo moguće da se organizira napad na stražu, ali na to nismo bili 

spremni. Sjećam se Oskara Brukera, mladog, snažnog Jevreja iz Bjelovara, 

koji je prešao sa začelja na čelo, tražeći zatočenike u koje je 

56 


imao povjerenja i pokušao organizirati prepad, ali je to bilo ipak nemoguće. 

On sam nije bio u mogućnosti da zna sve one u koje bi se 

mogao pouzdati, kao što i mene nije znao, a niti ja njega. To o njegovu 

pokušaju saznao sam tek kasnije u Jasenovcu. Osjećalo se da je logorska 

organizacija razbijena, da su njeni članovi ovdje, ali nepovezani. 

Jer i ovo naše razdvajanje od ostatka zatočenika, od onih koji su ostali 

u Staroj Gradiški, još je više rupa unijelo u lanac logorske organizacije, 

kako ovog dijela koji je sada pješačio prema Jasenovcu, tako i onog 

koji je i dalje ostao u Gradiški. 

Nitko nije pokušao bjekstvo, ali je nekoliko zatočenika, najmanje 

desetak, pobijeno. Prvenstveno onih koji su posustali pa se nisu mogli 

kretati dalje, a potom i neki od onih koji su mogli izdržati ali za koje 

se ustašama učinilo da nešto pokušavaju. Tako je ubijen i jedan zatočenik, 

za kojeg sam bio obaviješten da je gestapovac koji je iz nekih 

razloga dotjeran u logor i kojega su se logoraši klonili. Ne sjećam mu 

se više imena, ali se i danas sjećam njegova lika, kako leži u prašini 

na obali Save s prostrijeljenom lubanjom na kojoj su još uvijek bile 

naočale, kao da su mu nužne da gleda što se događa, jer su mu i oči 

ostale otvorene. 

Oko podne smo imali mali odmor, od možda jednog sata, pa se nastavilo 

prema Jasenovcu. Što je put do Jasenovca postajao kraći, to 

je umor zatočenika bio veći. Ustaše su sve više požurivale hod. Ponekad 

su oni na kraju kolone morali i potrčati ne zato što je čelo išlo suviše 

brzo, iako su čelne zatočenike ustaše gonile na brži hod, već jednostavno 

zato što se duga kolona izmrcvarenih i na smrt umornih zatočenika svaki 

čas prekidala, pa je trkom, pod udarcima kundaka trebalo stizati one 

koji su malo odmakli. 

Bila je već večer, sumrak je već prelazio u mrak kada smo stigli u 

Jasenovac. Ušli smo kroz kapiju iz Košutarice. Negdje blizu te kapije 

nalazile su se neke barake gdje smo prenoćili. Bili smo u Jasenovcu, 

unutar logorskog zida i logorske žice, i sada smo bili barem oslobođeni 

prisustva ustaša, a i nije se moralo više pješačiti. Premoreni zatočenici 

mogli su se konačno odmoriti. 

Fizički je pružena mogućnost za odmor. Psihički, međutim, nije. 

Jer, neizvjesnost je ostala i dalje. Nikome nije jasno što se to zbiva, 

nitko ne može prozrijeti ustaške namjere. A činjenica da nismo odmah 

dopremljeni u sam logor, nije bila dobar znak. To je moglo značiti 

i da smo ovamo dotjerani radi likvidacije, ali da »mašina« za likvidiranje 

još nije stupila u akciju. 

Očigledno je bilo samo to da ustaše nisu organizirale naš dolazak, 

da je to izvršeno na brzinu, pod nekim pritiskom, pod izuzetnim okolnostima. 

Sutradan odmah smo raspoređivani na rad. Razumije se da su 

zanatlije odmah bile prebačene u radionice, a mi ostali upućeni na 

57

vanjski rad. Pokazalo se da je ustašama za njihove planove potrebno 

više radne snage u Jasenovcu, a da je nisu više mogle nabavljati jednostavnim 

upadanjem u sela. Izgleda da je taj izvor radne snage presušio, 

ili barem da je bio znatno smanjen. 

Samo toj činjenici trebamo zahvaliti što smo ostali u životu, što 

već tada nismo pobijeni, kao tolike tisuće prije nas. 

»SLOBODNI KAPACITETI« ZA NOVE ŽRTVE 

Ponovo sam bio na vanjskom radu. A to znači da sam radio sve 

što je trebalo, od istovara balvana i drugog materijala do čišćenja 

kruga. 

Postupno su nas prebacivali u logor, već kako su ustaše uspjele 

organizirati prihvat. 

Hrana je u Jasenovcu bila znatno slabija nego ranije u Gradiški. 

l ovdje je bila ista metoda kao i u Gradiški, i ovdje se sva sirova hrana 

iz paketa dostavljala u kuhinju (osim onoga što su ustaše uzimale za 

sebe, što se samo po sebi podrazumijeva), ali je toga bilo znatno 

manje nego u Gradiški, a broj zatočenika je bio znatno veći. 

Uvjeti života se nisu promijenili od onog vremena prije nešto više od 

godinu dana kada sam otišao iz Jasenovca. Samo što je sada bila 

jesen, padala je kiša, tako da je svuda bilo blato. Nikoga od onih s 

kojima sam svojevremeno radio u šumskoj grupi nisam našao. Svi su 

u međuvremenu bili pobijeni. Kako, kada. to nisam saznao. Bila je to 

postupna, tiha likvidacija, nesistematska, ali konstantna. Likvidacija 

koja je dovela čak do oskudice radne snage u Jasenovcu, koji je uvijek 

imao višak radne snage i uvijek »slobodnih kapaciteta« za prijem novih 

za gubilište. 

58 


XII 

POSTAO SAM »OBSKRBNIK« 

Jesen je već uvelike uzela maha. Prošlo je možda već mjesec dana 

od mog dolaska u Jasenovac, kada je došao k meni Dragan Roler, 

student iz Zagreba i rekao mi da je logorska organizacija odlučila da 

preuzmem dužnost obskrbnika. Rekao mi je kako je do sada obskrbnik 

bio Vladimir Bornemisa iz Zagreba, ali da ga je ustaša-obskrbnik, 

zastavnik Silvestar Primorac tukao i sada ga treba povući s te dužnosti 

prije nego što ga ubije. 

Ujedno mi je u kratkim crtama opisao i moj zadatak. Moja je dužnost 

bila da iz ustaškog magazina kradem što je moguće više hrane, 

da bi što više kukuruznog brašna došlo u kazane i da bi se pojačala 

hrana. Znao sam što takav zadatak znači. To je značilo u samom logoru 

svakoga dana nositi glavu u torbi. 

Pokušao sam odbiti, iako sam znao da će to netko morati prihvatiti, 

te da će taj drugi biti u istoj situaciji u kojoj sam i ja. No, on je 

u ime organizacije kratko odbio moj prigovor istakavši da je organizacija 

vodila o tome računa te da smatra da ću ja moći obaviti taj 

zadatak, jer sam staložen, miran i uvijek dovoljno sabran, te da ću se 

znati čuvati. Osim toga, ne treba da sve obavljam sam, niti to mogu. 

Ja moram stvoriti organizaciju koja će mi omogućiti izvršenje zadatka. 

l posljednji moj adut, da je pitanje hoće li me ustaše htjeti postaviti 

na tu dužnost, glatko je odbio, rekavši mi da je to gotovo već uređeno. 

Nisam imao kamo. Prihvatio sam novi zadatak i postao sam obskrbnik. 

Službeno, prema ustašama moj se zadatak sastojao u tome da na 

osnovi brojnog stanja zatočenika koje dobivam od logorske pisarnice 

trebujem iz magazina odgovarajuću količinu kukuruza računajući 100 gr. 

po zatočeniku dnevno. Taj kukuruz se nalazio u magazinima u samom 

selu, a ne u logoru. Tek neznatne količine bile su smještene u sušari 

u samom logoru. 

59

Kukuruz sam kolima dovozio u logor i predavao u mlinu, a zatim 

iz mlina preuzimao brašno i odvozio ga do kuhinje gdje se od njega 

kuhala pura. 

Kuhinja u Jasenovcu razlikovala se od one u Staroj Gradiški. Prije 

svega, kazani su bili manji i gotovo je svaka grupa imala svoj kazan i 

svog kuhara, a poneka je imala i po dva. Kada je bilo vrijeme za podjelu 

hrane iz svake grupe su dolazila po dvojica zatočenika da ponesu kazan 

do mjesta diobe. Njihovo je pravilo bilo da ostrugnu kazan poslije podjele, 

ali i obaveza da ga potom operu. Za logorske prilike je bilo vrlo 

povoljno biti nosač kazana, jer je to značilo izvjesno pojačanje hrane. 

Zaista, dan dva kasnije pozvan sam u logorsku pisarnu gdje mi je 

saopćeno da sam imenovan za zatočenika-obskrbnika i predstavljen 

sam ustaškom zastavniku Silvestru Primorcu, koji se još nije bio pokazao 

kao koljač. Bio je to vrlo krupan čovjek, znatno i viši i krupniji 

od mene. Samom svojom pojavom ulijevao je strah. A svaki dan sam 

morao ići k njemu, tražiti ga u »časničkoj blagovaonici«, moliti da mi 

potpiše trebovanje, da odvoji stražara i sve drugo što je bilo vezano za 

obavljanje moje dužnosti. 

Prvih dana nisam mogao ništa učiniti na ostvarenju svojih zadataka, 

dobivenih od logorske organizacije. Istina, tih dana nitko nije ni pitao 

kako mi je, da li ću uspjeti. Nije se sumnjalo u uspjeh, a ostavljeno 

mi je vremena da se snađem u novoj ulozi. Prva i najvažnija stvar je 

bila da nađem »kočijaša« zatočenika koji će ići sa mnom, koji će mi 

pomagati timariti konje i koji će mi biti najbliži suradnik u mom radu 

za zatočenike. Odabrao sam Karla Jagara, iz Starog Graca kod Virovitice, 

koji je bio partizan i kao takav uhvaćen i dotjeran u logor. Rekao 

mi je, razumije se kasnije, kada smo se zbližili, da mu je ilegalno 

ime bilo Korčula. 

l tako smo svako jutro, Jagar i ja polazili u selo. Tamo smo u logorskoj 

staji morali očistiti i upregnuti konje. Bio je to dosta težak posao, 

jer su konji morali biti čisti, a u vječnom blatu kišovite jeseni to je bilo 

jako teško. Inače, ako se ne bi vodilo računa o tome da konji budu 

čisti, moglo je i samo to biti uzrok batinama, pa čak i smrti. Jer, konj 

je u logoru značio više nego zatočenik, bilo ga je teže nadomjestiti. 

Zatim bismo kolima odlazili u magazin. Tu smo u vreće trpali kukuruz, 

stavljali ga na vagu, pa pošto bi ih zatočenik ili ustaša izvagao, 

tovarili bismo ih u kola i odnosili u mlin. 

U magazinima su radile uglavnom zatočenice. Tako sam i s njima 

uspostavio kontakt. Za ustaše taj je kontakt bio strogo služben, svodio 

se samo na nekoliko riječi nužnih za trenutni posao koji smo obavljali. 

Ništa više. Međutim, mimo ustaša razgovor se vodio i o drugim pitanjima, 

pa čak i o tome kako da dođem do što više hrane. 

Kukuruz mi je obično vagao zatočenik zvani Ljubo (prezimena mu 

se ne sjećam, a mislim da nikad nisam ni znao). Bio je to jedan mršav, 

60 


veoma crnpurast čovjek, nešto stariji od mene, uvijek u pokretu, uvijek 

je nešto radio, a uživao je veliko povjerenje ustaše koji je bio magaziner. 

Zahvaljujući tom Ljubi, ja sam u svakim kolima odnosio po 

stotinu i više kilograma kukuruza preko količine koju sam sljedovao, l 

ne samo to. Zahvaljujući Ljubi, a i zatočenicama, posebno jednoj koju 

su zvali Bogek (a čije pravo ime nikada nisam saznao), ja sam vozio 

u logor i grah i krumpir, ponekad i komade suhog mesa, cigarete. Sve 

je to odlazilo u logor kao kukuruz. Trebalo me je samo jednom takvom 

prilikom pretresti pa da nikada više ne ugledam dan. l ja i Jagar. 

Uvijek je s nama na kolima išao i ustaša-stražar. On je trebao da 

bude prisutan prilikom utovara, stalno je bio uz nas dok smo hranu 

vozili u logor. Tek na logorskoj kapiji ispred stražarnice, on nas je predavao, 

razduživao se i mi smo mogli slobodno odahnuti, znajući da 

je opet jedan dan prošao a da nismo bili otkriveni. 

Logorska organizacija se opet oporavljala, popunjavala su se upražnjena 

mjesta. Opet se nastavilo radom na isti način, i opet je 

glavna preokupacija bila: organiziranje prepada. 

Ovom prilikom moram nešto reći o ranije izvršenim pripremama koje 

su bile usuglašene s onima koje smo mi izvršili u Staroj Gradiški. 

VJEŠALI SU l POLUMRTVE 

Na čelu logorske organizacije u Jasenovcu bio je Remzija Rebac. 

Međutim, po svemu sudeći, jedan veterinar-zatočenik s ekonomije, 

koji je trebao poslužiti kao veza s partizanima, uhvaćen je i u zatvoru 

je odao izvjestan broj zatočenika iz organizacije, među kojima su bili 

i Remzija Rebac, dr Bošković i drugi čija imena ne znam. 

Nekoliko dana prije mog ponovnog dolaska u Jasenovac, svi su oni 

bili obješeni, osim doktora Boškovića koji je bio strijeljan. Logoraši 

kažu da su svi polumrtvi vješani, toliko su bili mučeni da je Remzija 

Rebac bio gotovo sav ispečen. No, iako je to bila velika »provala«, jer 

je uhvaćeno nekoliko rukovodilaca, organizacija je ostala sačuvana. 

Uhvaćeni su izdržavali sve muke, ali nikoga nisu odali. Kakve su to 

muke bile neka posvjedoči samo to da su većinu donijeli do vješala, 

jer nisu mogli sami hodati; većini je tijelo bilo u opekotinama, jer su 

ih ustaše pekle da bi od njih iznudile priznanje. 

Bez obzira na to što je provala zaustavljena, što nije nitko bio odan, 

ipak je organizacija bila obezglavljena, a osim toga, veze između pojedinih 

dijelova bile su prekinute. Trebalo je to ponovo uspostavljati. l 

u vrijeme tog rada ja sam došao u Jasenovac. Naša organizacija iz 

logora Gradiške (odnosno njen dio koji je dopremljen u Jasenovac) 

vrlo je brzo uspostavila kontakt s preostalim dijelom jesenovačke organizacije. 

Nastala je nova ojačana organizacija, ali još i ne dovoljno 

čvrsto povezana. Možda je baš takva situacija i diktirala da se mene 

61

izabere za obskrbnika, jer ne vjerujem da sam bio jedini koji je mogao 

odgovoriti postavljenim zadacima. 

Međutim, rad organizacije u Jasenovcu je bio teži i složeniji nego 

onaj u Staroj Gradiški, iz jednostavnog razloga. Logor Jasenovac je 

bio smješten na znatno većem prostoru, udaljenosti između pojedinih 

grupa bile su daleko veće, a bilo je i daleko više vanjskog rada, rada 

izvan logora. Još uvijek se radilo na ekonomiji i u šumskoj grupi, u 

terenskoj montaži, na građenju pa i na postavljanju električne mreže. 

Jasenovac je radio kao da se ništa ne događa. Ustašama su ovi kapaciteti, 

ma koliko oni mali i slabi, bili veoma dragocjeni. 

Sada je već bila izgrađena nova električna centrala koja je gutala 

veće količine drveta, ali koja je sigurnije snabdijevala pojedine pogone 

strujom. Radna snaga je bila neophodna za održavanje svega toga u 

pogonu. A produktivnost je bila veoma niska. U tom pogledu logorska 

organizacija činila je što je više mogla da se kapaciteti ne povećavaju, 

da se proizvodi što manje, da norme radnog učinka budu smanjene. 

Rezultati te uporne borbe započete samim osnivanjem logora sada su 

se pokazali. Da to nije bio logor, da se nije sistematski borilo protiv 

proizvodnje, ali lukavo i prikriveno, ustaše bi imale daleko veće i bolje 

zadovoljavanje svojih potreba, nego što je to bio slučaj. 

Logorska organizacija je djelovala svuda. U to vrijeme pojavio se 

pjegavac. Lijekova nije bilo. Nije bilo čak ni mogućnosti da se oboljelima 

da neka bolja i lakše svarljiva hrana. Jedino kada mi je uspjelo 

u logor donijeti nešto krumpira, onda smo to mogli dati bolnici i tada su 

bolesnici dobivali pomalo krumpirove čorbe, što je značilo poboljšanje 

za njih i olakšavalo njihovu organizmu borbu protiv bolesti. 

U to je vrijeme stvorena još jedna kategorija logoraša. To su bili 

1zv. pritvorenici. Ime je trebalo označiti da su oni samo pritvoreni dok 

se nešto ne ispita, dok se ne dovrši istraga ili nešto slično. 

Zbog toga što nisu bili zatočenici, što su bili samo pritvorenici, oni 

nisu dovođeni u logor. Nalazili su se sasvim na istočnom dijelu logora, 

odvojeni žicom od zatočenika. Pristup k njima je bio moguć samo kada 

im se donosila hrana. Oni nisu korišteni za radove. 

Međutim, bez obzira na to što su bili pritvorenici, ili možda baš 

zato, svake je noći po nekoliko desetina, možda ponekad i više stotina, 

odvođeno na Savu i tamo ubijano i bačeno u rijeku da ih voda odnese. 

Ja sam i njih imao odvojeno iskazano u brojnom stanju. Naime, u 

brojnom stanju sam svakog dana pokazivao koliko ima zatočenika a 

koliko pritvorenika. Međutim, smanjenje broja pritvorenika uslijed likvidacije 

nije se odražavalo u brojnom stanju. Ma koliko da je pobijeno, 

ja sam u brojnom stanju prikazivao samo da je brojno stanje 

smanjeno za desetak ljudi. A pritvorenika je u to vrijeme bilo uvijek 

više od tisuću, jer su stalno dovođeni novi. 

62 


Tako sam i zbog ustaške kamuflaže dobivao nešto kukuruza više 

nego što mi je po tablici sljedovalo. K tome sam ja dodavao nešto što 

sam mogao dodati uz pomoć Ljube i zatočenika i napokon dodavao je 

i Milan Milutinović, mislim da je bio iz Bijeljine, koji je bio mlinar. 

Naime, trebalo je da za meljavu platim ušur, tj. da dobijem manje 

brašna nego što sam donosio kukuruza. Međutim, ja sam gotovo redovno 

dobivao više brašna nego što sam davao kukuruza. Kako je Milan 

pravdao to, ne znam, niti sam pitao a niti bi mi on rekao. Sigurno 

je sve nadoknađivao na isti način kojim sam ja povećavao sljedovanje. 

Postojao je, dakle, cijeli lanac zatočenika koji su svaki na svom mjestu 

doprinosili tome da se uvjeti života, odnosno prehrana, poboljšaju, 

l svaki je od nas bio jednako izložen, i svaki je morao bezgranično 

vjerovati onom drugom. Jer, bez toga bi takav rad bio nemoguć. 

Došla je već i zima. Moje se odijelo poderalo. Nisam imao cipela. 

Zatražio sam od organizacije. Obećano je bilo da će mi se pomoći 

čim to bude moguće. 

Uskoro sam dobio odijelo od finog štofa. Sigurno je nekom pritvoreniku 

bilo skinuto prilikom likvidacije. Nije ga trebalo prepravljati. 

Zatim sam dobio cipele. Vrlo dobre, prave gojzerice, potkovane klincima. 

Jer, u to vrijeme je u postolarskoj radionici bilo dosta kože i 

dosta starih cipela od kojih su se uzimali dijelovi i krojile nove cipele. 

Tako su jedne nove cipele, po ustašama namijenjene ustaši, došle k 

meni. A koliko je sličnih otišlo drugima, ja ne znam, niti će itko ikada 

moći utvrditi. 

Ali jednog dana, kada sam natovario na kola točno 100 kg više nego 

što je bilo zapisano, baš pred sam izlazak iz magazina, došao je ustaša- 

-magaziner i tražio da se sve ponovo izvaže. Na sreću, sve nije moglo 

stati na jednu vagu. Moralo se dva puta vagati. No, i pored toga, otkriveno 

je da se na kolima nalazilo točno 100 kg. kukuruza više nego 

što je bilo zapisano. 

Izgledalo je da sam dolijao, da me ništa ne može spasiti. Ali, logorska 

organizacija je odmah stupila u akciju i to ovdje u magazinu. Prvo 

se zauzeo Ljubo, a zatim i Bogek. Ona mi je samo u prolazu šapnula 

neka budem miran da će ona to urediti. 

Čini se da taj magaziner nije bio posebno krvoločan čovjek, a 

čini se i da nije imao čiste prste. Ja to nisam znao, ali su to znali i 

Ljubo i Bogek. l Bogek je uspjela ustašu ucijeniti reskirajući da i sama 

bude uvučena u cijelu stvar i da i sama plati glavom i bez mene i 

sa mnom. Međutim, njihova procjena je bila dobra. Sve je bilo zataškano. 

Ustaša više nije pokrenuo to pitanje, a i mi smo postali znatno 

oprezniji. 

Nekoliko dana morali smo se uzdržati od bilo kakve akcije, dok 

stvar ne legne, a onda se sve nastavilo kao i prije. Jer, to je logor. 

63

Nitko od nas nije došao u logor da se tamo čuva, nego da nastavi 

tamo gdje je prije hapšenja stao. Logorska organizacija nije znala za 

uzmicanje. Ona je znala za gubitke, znala je za žrtve, ali ne i za izbjegavanje 

izvršavanja zadataka iz straha zbog mogućih posljedica. 

Ne treba misliti da nije bilo straha. Svaki prolaz kroz kapiju s ukradenom 

hranom koja nije bila kukuruz, izazivao je strah i kod mene 

i kod Jagara, ali to je bio sastavni dio života, to je značilo preživjeti 

da bude dostojno čovjeka. l zato se rad nastavio, iako je jednom otkrivenima 

to predstavljalo pojačanu opasnost. 

Izvijestio sam o svemu organizaciju. Rečeno mi je da je sve zataškano 

i da trebam nastaviti rad, da nema zamjene. 

64 


XIII 

POČETAK KRAJA 

Cijela jesen 1944. i prvi mjeseci 1945. godine (zapravo samo siječanj 

i veljača) prolazili su u atmosferi očekivanja među zatočenicima. 

Znali smo da postoje pritvorenici, znali smo da mašinerija za ubijanje 

djeluje, ali da ovaj put zatočenici predstavljaju unekoliko zaštićeni dio 

žrtava. Zašto je bilo tako to nismo mogli zaključiti, a ne mogu to zaključiti 

ni danas. Rad se odvijao normalno. Svaki je obavljao svoje 

dužnosti koliko je to morao. Do nas su dopirale vijesti s frontova, znali 

smo — u glavnim crtama barem — kako stoji s Njemačkom, a time i s 

ustašama. To je sve budilo određene nade da će ipak oslobođenje logora 

uslijediti prije nego što ustaše uspiju sve likvidirati. 

Moram napomenuti da je u to vrijeme među zatočenicima bilo više 

struja. Jedni su smatrali da ustaše zbog svojih glava neće smjeti sve 

likvidirati, da će nastojati s nama, ostacima stotina tisuća svojih žrtava, 

spasiti svoje živote. Bilo je čak i takvih mišljenja da će ustaše 

u posljednjem trenutku okrenuti list, ne bi li se tako spasili, ne samo 

svoje živote, nego uz pomoć zapadnih saveznika čak i neke svoje organizacione 

forme. 

Organizacija je uporno objašnjavala da ne treba imati nikakvih iluzija. 

Ustaše nas trebaju i dok nas trebaju dotle smo relativno sigurni. 

Međutim, onoga trenutka kada bude i njima posve jasno da je sve izgubljeno, 

da ćemo svi biti likvidirani, ako ni zbog čega drugog a ono 

zato da ne bismo bili svjedoci njihovih zlodjela. Organizacija je isticala 

da se treba pripremiti na borbu. 

U općoj atmosferi uspjeha saveznika, jačanja i proširenja slobodnog 

teritorija, oslobođenja velikih dijelova zemlje, kao da je bilo lakše povezati 

ljude, kao da se bilo lakše snaći u onom velikom broju zatočenika. 

Jer, to je sada svakome već bilo jasno, kraj je blizu. Nitko nije 

mogao reći koliko će to približavanje kraja trajati, ali je svatko znao 

da je to neusporedivo kraće razdoblje od onoga koje je ostalo za 

nama. 

Međutim, konspiracija se i dalje morala čuvati. Onih koji su mogli biti 

obuhvaćeni organizacijom nije bilo previše, čak niti dovoljno da bi 

65

organizacija brzo i efikasno mogla funkcionirati, a čiji su pripadnici bili 

rasprostranjeni po svim dijelovima logora i međusobno ponekad bili 

udaljeni i više od kilometra. Neopaženo prenositi obavještenja, neopaženo 

održavati sastanke, u takvim uvjetima bilo je teško. Ali, ipak se 

radilo. 

Treba imati u vidu da su ustaški agenti, bez obzira na to da li su 

bili kažnjene ustaše ili redarstvenici, ili pak kroz proteklo razdoblje za 

tu službu zavrbovani zatočenici, nastojali pojačati svoje napore i dodvoriti 

se ustašama, pokazujući zatočenike. Bilo je u tom razdoblju i nekoliko 

hapšenja (unutar logora), ali to ili nisu bili organizirani zatočenici, 

ili su bili u perifernim organizacijama, tako da opasnosti od provale i šireg 

zahvata u organizaciju, u njene redove, nije bilo. Međutim, tu psihozu 

je organizacija iskoristila pa je ustaški bijes usmjeravan na njihove 

ljude, tako da je i nekoliko kažnjenih ustaša, odnosno redarstvenika 

pobijeno, umjesto drugih zatočenika. 

Ti naoko sitni detalji pokazivali su sve jasnije da je kraj logora blizu, 

da kraj može biti samo jedan: likvidacija svih zatočenika, bez obzira 

na to tko su i što su. Jer, da to nije bio cilj, ustaše ne bi nikada pošle 

ubijati svoje prije drugih. Ali, kada je bilo jasno da će svi otići u smrt, 

a nitko van iz logora, onda je bilo prilično svejedno — s njihove točke 

gledišta — tko će prije a tko poslije. 

Saznali smo u tom razdoblju da su iz Lepoglave vagonima dovažani 

zatočenici u Jasenovac. Oni su iz vagona otpremani ravno na gubilište, 

u logor nisu ni ulazili. Ponekad su ti jadnici glađu i žeđu bili toliko 

izmučeni da im je čak i smrt mogla biti olakšanje. 

Međutim, u veljači 1945. g. zbio se jedan značajan događaj, koji 

je bitno utjecao na daljnju sudbinu i logora i zatočenika. 

Nijemci su trebali novu radnu snagu, jer su prikupljali svoje posljednje 

snage da što duže istraju u ovom uništavajućem ratu. Pokupiti 

tu radnu snagu u gradovima i selima gdje su još imali svoju vlast nije 

izgleda bilo lako, niti je bilo dovoljno ljudskih ruku na taj način prikupljeno. 

Front se već približavao i Jasenovcu. Jasno je bilo da su dani 

logora u Jasenovcu odbrojani. Čak više nisu bili važni ni logorski kapaciteti, 

l zato su — vjerojatno — Nijemci zatražili od ustaša nekoliko 

stotina zatočenika za rad u Njemačkoj. 

Nijemci su tražili samo zdrave i snažne muškarce. Ustaše su im 

htjele utrapiti bilo koje. Nije im više bilo stalo do toga tko će otići a 

tko će ostati. Možda za ponekog majstora, ali za ostale nije bilo važno. 

Znali smo jako dobro da zatočenici zaista odlaze u Njemačku, da 

to nije jedna od onih ustaških patki koje su ranije često puta lansirali 

da bi bezbolnije pokupili žrtve za svoju klaonicu. Zato je bilo važno 

da se što veći broj čestitih ljudi ugura u taj transport. Tako smo sami 

doprinijeli da se opet naši redovi prorijede. Jer, ući u taj transport zna- 

čilo je osigurati život, odnosno barem za to steći velike šanse, nasuprot 

ostanku u logoru što je značilo ostati na milost i nemilost ustašama i 

gotovo sigurno smrt. 

Isto je tako bilo jasno da svi logoraši ne mogu ući u taj transport. 

Bilo nas je suviše mnogo. Možda bi za ovim uslijedio drugi ili treći, 

ali za te ostale transporte više nije bilo vremena. 

Kasniji događaji su potvrdili ispravnost ovakvog shvaćanja i ovakav 

postupak logorske organizacije. Jer, najveći broj onih koji su otišli u 

tom transportu preživio je rat i vratio se svojim kućama. To nije slučaj 

s onima koji su ostali u Jasenovcu. 

Ako ustašama nije bilo važno tko će otići a tko će ostati, pojedinačno, 

ipak im je bilo stalo da ostanu i ljudi sposobni za rad. Jer, 

logorski kapaciteti i u tom razdoblju još nisu bili za podcjenjivanje. 

Pogotovu ako se uzme u obzir da su u nekom pogledu ti kapaciteti 

bili za ustaše nenadoknadivi. No, to ne znači da je to značilo i očuvanje 

logora i zatočenika. Naprotiv, to je značilo samo iskorištavanje zatočenika 

do krajnjih granica njihovih mogućnosti. A potom? Zna se — 

likvidacija. 

Poslije odlaska ovog transporta, logorska organizacija se još više 

prorijedila. Ostalo nas je veoma malo, prostor je ostao isti, a i sastav 

ostalih logoraša isti. Bez obzira na to organizacija je živjela i radila 

i dalje. 

PRIPREME ZA UNIŠTAVANJE TRAGOVA ZLOČINA 

Ako se dobro sjećam, negdje krajem veljače ili početkom ožujka, u 

lančari se grozničavo radilo na rešetkama. One su rađene od željezničkih 

tračnica, kao veliko ložište za vatru. To je bilo montažno. Naime, 

u zemlju su se pobijale šine na koje su zavarene neke kuke odnosno 

ležišta za druge šine, a na ove su polagane šine na način kako se to 

radi u pećima s ložištima. 

Kako je koja rešetka bila dovršavana, tako je odmah utovarena na 

skelu i prevožena u Gradinu. S ložištem je odlazila i grupa od dvadesetak 

zatočenika, izabranih među preostalima, najsnažnijih, koji su bili 

okovani i opremljeni krampovima i lopatama. 

To je bila priprema za uništavanje tragova ustaških zločina. 

Ti su zatočenici morali otkopavati ranije masovne grobnice po 

Gradini, vaditi leševe, bacati ih na te rešetke, polijevati naftom i spaljivati. 

Nije trebalo ostati traga masovnih likvidacija logoraša. 

A kada su od danonoćnog rada ti zatočenici posustali, kada više 

nisu mogli izvršavati svoje zadatke, onda su i oni likvidirani i bacani u 

vatru. Nestajali su zajedno s ostacima onih koji su ranije bili pobijeni. 

66 67 

www.krajinaforce.com

Jer, ustaše su sebi postavile zadatak da sve masovne grobnice unište, 

da sve leševe spale, kako se nikada ne bi moglo utvrditi koliko su ljudi 

pobili, lako je mnogo pobijenih bacano u Savu tako da ih je ona nosila 

cijelim svojim tokom, što samo po sebi ne bi dozvolilo točno prebrojavanje 

žrtava, velik broj pobijenih nalazio se i s jedne i s druge strane 

Save u masovnim grobnicama. Te tragove su ustaše htjele uništiti. 

Počeli su u Gradini. 

Danima se crni dim zgarišta ljudskih ostataka dizao u nebo i svjedočio 

o uništavanju tragova zločina, ali samo onih materijalnih o broju 

pobijenih, ali ne i o samoj činjenici uništavanja na stotine tisuća ljudi. 

l taj dim je bio stalno upozorenje da je kraj logora već veoma blizu, 

ali ujedno i putokaz što čeka nas koji smo još u životu u logoru. 

Više nitko nije mogao izlaziti izvan logora. Ni ja više nisam mogao 

odlaziti po hranu u selo. Kukuruz sam preuzimao u sušari, tu odmah 

pored mlina, na kolicama prevozio u mlin, a potom isto tako do kuhinje. 

O nekim radovima u šumi ili na ekonomiji nije bilo ni govora. 

Samo oni zatočenici što su radili u samom Jasenovcu, za potrebe 

ustaša, odlazili su na radove. 

Na taj način nam je otežan i dodir s vanjskim svijetom. Sve teže 

smo dolazili do vijesti o stanju na frontovima pa i o onom koji nas je 

najviše interesirao: o napredovanju naših jedinica prema logoru. Znali 

smo da se one približavaju, ali gdje su, koliko im još treba da i taj put 

prevale, to nismo znali. Samo smo mogli slutiti. A želje su naše jedinice 

privlačile uvijek bliže nego što su stvarno bile. l svako jutro ponovno 

čekanje i svaku večer osluškivanje da li se čuje kanonada. 

U toku te zime logor je nekoliko puta bombardiran. Izgleda da avijatičari 

nisu točno znali raspored logora. Gađali su zapovjedništvo, ali 

su pogodili paketarnicu koja je bila u susjedstvu. Pogodili su električnu 

centralu i gotovo je potpuno onesposobili. Ali su gađali i logorski vrt. 

Naime, u tom je vrtu bilo uzvišenje koje je izgledalo kao da pod njim 

leže rezervoari s gorivom. A toga nije bilo. Nekoliko je bombi palo u 

blizini, ali su bile bačene uzalud, jer se tamo ništa nije nalazilo do 

prazne zemlje. 

Jasno je da je izvjestan broj zatočenika poginuo od bombardiranja. 

Nije nam bilo žao. Željeli smo da se bombardiranje nastavi, da bude 

žešće, ali da se prije svega bombardira zid i žičana ograda, no tamo 

bombe nisu bile upućene. To nam je bilo žao, ali smo vjerovali da će 

to uslijediti onda kada se naše jedinice više približe logoru. Ali to 

nismo dočekali, jer su ustaše znajući za razvoj događaja, odredile 

drugačije. 

68 


XIV 

KRAJ LOGORA 

Već je nastupio travanj. Atmosfera u logoru je bila sumorna, jer se 

osjećao kraj. Zapravo se više uopće nije postavljalo pitanje kakav će 

biti kraj, nego kada će on nastupiti. U Gradini su se crni stubovi dima 

i dalje dizali u nebo. Opet je s vremena na vrijeme okivana grupa zatočenika 

koja je trebala zamijeniti onu koja je iscrpljena već ubijena, 

ili čak i živa bačena u vatru da nestane. Iz logora se nije izlazilo, osim 

rijetkih pojedinaca. Ustaše su rijetko dolazile u logor, ali je zato aktivnost 

njihovih doušnika porasla. Zatočenici su obavljali svoje poslove, 

kako su stizali. Osjećalo se da ustaše brinu drugu brigu, a da logor 

već više i ne računaju kao brigu. Ovo malo zatočenika što je preostalo 

moglo se pobiti, tako reći začas. Ipak, brinule su ustaše i o logoru, ali 

samo toliko da nitko od zatočenika ne može pobjeći. Straže na izvidnicama 

su pojačali, a sprečavanje logorašima da izlaze na rad izvan 

logora bila je također jedna od mjera usmjerenih u tom pravcu. 

Logorska organizacija je nastojala održati vezu između pojedinih 

dijelova. Razmišljalo se o oslobođenju kroz borbu, ali se nije moglo 

naći nijedno rješenje koje bi pružilo koliko toliko šansi za uspjeh. 

l tako je u toj atmosferi došao i 21. travnja 1945. godine. 

Negdje popodne, naređeno je da se svi logoraši spreme i da sa 

svim stvarima krenu u logorsku krojacnicu, čvrstu dvokatnu zgradu tek 

nedavno završenu u kojoj su se nalazile krojačka i cipelarska radionica. 

Zgrada je bila građena od cigle, bila je najmanje pedesetak metara 

dugačka i najmanje dvadesetak metara široka. Na istočnoj strani (prema 

Košutarici) imala je na svakom uglu po dvoja vrata. Pokraj vrata, 

u prizemlju, nalazile su se po dvije manje prostorije, dok je cijela sredina 

zgrade predstavljala jednu prostoriju — radionicu. 

Tu, u toj prostoriji, krojači i cipelari — zatočenici su spavali, ovamo 

im se donosila hrana, ovdje su radili. Nisu imali potrebe nikamo ići i 

zato je napr. kontakt s njima bio otežan jer je svaki izlazak iz zgrade, 

odnosno svaki ulazak u zgradu trebalo nečime pravdati. 

69

Preko puta ove, bila je još jedna slična zgrada. U to vrijeme to je 

bio jasenovački ženski logor, tj. ono što je od žena — zatočenica preostalo. 

U to vrijeme tu je bilo smješteno oko stotinjak žena. 

Naređenje za prelazak u krojačnicu značilo je ustvari naređenje za 

konačnu likvidaciju logora. To je svakome trebalo biti jasno. A da to 

ipak nije i svakome bilo jasno, pokazalo se uskoro. 

Takvim naređenjem logorska organizacija je bila iznenađena. Ona 

takvu selidbu nije predviđala, a u tom razdoblju priprema za selidbu, 

nije se moglo ništa uraditi, nije se moglo proučiti novonastalu situaciju, 

jer za to nije bilo vremena niti mogućnosti. Ali jedno je bilo sigurno: 

koncentracijom zatočenika na manji prostor, rastu mogućnosti organizacije 

da nešto učini. Samo, da li će biti vremena za tako nešto? 

Zatočenici su se sporo prikupljali pred barakama i svojim radionicama. 

Nosili su svoje zavežljaje u kojima se nalazilo sve ono što su 

imali, i neophodno i potrebno i nepotrebno. A sve skupa je bilo bezvrijedno. 

Međutim, ustaše su znale da seoba sa stvarima predstavlja 

izvjesno umirenje za zatočenike, jer predstavlja manju vjerojatnost za 

slanje na gubilište, nego kada se šalje bez stvari. Zato su i naredili da 

se pređe sa svim stvarima. 

Izvjestan broj zatočenika uvidio je da je to kraj logora. Znao je da 

mu dugog života više nema. Znao je da će biti ubijen. l mnogi to nije 

htio dozvoliti. Mnogi je radije sam sebi oduzeo život, nego dopustio 

da to ustaše učine. Mislim da nije potrebno reći da su tako postupili 

većinom oni koji nisu bili obuhvaćeni organizacijom, jer su izgubili 

svaku perspektivu. Znam da je među onima koji su sebi tada oduzeli 

život bio i Špindl, građevinski inženjer koji je projektirao dimnjak električne 

centrale. Više desetina zatočenika nije izašlo iz svojih nastambi. 

Ostali su visjeti u barakama, u hodnicima između boksova, dok je večernji 

povjetarac lako njihao njihova tijela. 

Ustaše su ulazile u barake, slale su onamo svoje doušnike da bi 

svakog živog zatočenika istjerali napolje u stroj koji je trebao krenuti 

pokraj »jezera« i ekonomije, pa pokraj Save, preko livade do krojačnice. 

Nitko se nije obazirao na one koji su ostali visjeti. Bilo je to pomalo 

čudno. S jedne strane, čudno stoga što ustaše nisu ni pred zatočenicima 

pokušale ove samoubojice skinuti s vješala na koja su se sami 

popeli, a s druge strane što nisu nastojale da se leševi uklone. Kao 

da im je bilo svejedno kako će te barake i ostale nastambe izgledati, 

kao da su bili sigurni da nitko više neće ući u te barake i da nitko više 

neće ugledati stravičnu sliku obješenih zatočenika između boksova u 

kojima su nekada spavali. 

KOLONA POLAZI NA SVOJ POSLJEDNJI PUT 

Napokon, pred sam zalazak sunca, krenula je velika kolona zatočenika 

na svoj posljednji put. Vijugala je kolona, sporo je odmicala. 

70 


Ustaše koje su pratile kolonu vikale su, psovale, požurivale, tu i tamo 

udarale, ali se imao utisak kao da se i njima ne žuri naročito, kao da 

im je sve svejedno. Ustaški agenti među zatočenicima, uočili su priliku 

za sebe. Oni su preuzeli dužnost goniča, nadajući se da će tako u 

posljednji čas skrenuti na sebe pažnju ustaških krvnika i tako sačuvati 

svoj bijedni život. l više nego ustaše, oni su vikali, oni su psovali, oni 

su tukli i požurivali. Kao da i oni ne idu tim putem. Vjerovali su u 

čudo, a čudo za njih nikako nije moglo doći. 

Negdje na pola puta preko livade, od nasipa s cestom pokraj Save, 

prema našem odredištu sreli smo kolonu žena — zatočenica. Ta je 

kolona odlazila iz svog logora prema Savi. 

Situacija je bila jasna: danas žene, sutra muškarci, l logora više 

neće biti. To je kraj. 

l žene su bile svjesne kamo ih vode. Ali su bile hrabre. Njihova 

kolona nije bila tako troma kao naša. One su išle bodro. Pjevale su, 

iako su mnoge imale suze u očima. Ugledao sam i Bogeka, koja mi je 

spasila život, kako korača, mirno, odmjereno, sa suzama u očima, kao 

i tolike druge u toj koloni od stotinjak žena. Kada su kolone došle 

jedna nasuprot drugoj, žene su podigle pesnice u pozdrav nama, svojim 

drugovima. Odgovorili smo također podignutim stisnutim pesnicama. 

Jednog trenutka kolone su se zaustavile, kao da će jedna poletjeti 

drugoj u zagrljaj. Ali, to je trajalo samo trenutak. Trenutak jedan ustaše 

nisu mogle niti vikati, niti bilo što učiniti da prekinu taj svečani, uzvišeni 

trenutak oproštaja između muškaraca i žena koji se nisu gotovo 

ni poznavali, ali koji su bili ujedinjeni istom sudbinom, oproštaja pred 

neminovnu smrt koja ih je očekivala. 

Sjećam se da je i mene steglo u grlu gledajući ovaj prizor. Bilo mi 

je teško da gledam Bogeka kako odlazi u smrt, a ja — kome je ona 

spasila život svojom odvažnošću — ne mogu poduzeti ništa. Hvatao 

me je nemoćan bijes, najgori od svih koji postoje, ali nisam mogao 

ništa. A vrijeme za neke gestove, ma kako oni herojski izgledali, svakako 

nije bilo. 

Prošla je kolona žena pokraj nas, a mi smo nastavili naš put prema 

sumornoj, sada još sumornijoj, zgradi od cigala koja nije bila još ni 

nabačena. Bilo je jasno da ćemo tu provesti noć. Bilo je jasno da će 

žene danas likvidirati. Sutra će nas. A da bi bili sigurni da ništa nećemo 

poduzeti, zatvorili su nas u ovu zgradurinu. Stvorili su još jedan 

zid između zatočenika i slobode, pored svih onih koji su do tada 

postojali. 

Kada smo ušli u zgradu, već se spuštala noć. Posljednja noć u 

logoru. Razmjestili smo se kako smo mogli. S tavana, kroz razmaknute 

crijepove, neki su zatočenici vidjeli kako žene odvode na skelu pa 

preko Save u Gradinu. Znači, i one će biti spaljene. l od njih neće 

ostati nikakva traga. 

71

Noć je. Svjetla nema. Ne vidi se tko je pokraj tebe. Ne smiješ govoriti 

glasnije da ne bi ustaški agent, doušnik, čuo što misliš i možda 

pozvao stražara da upozori na tebe. Ne znaš tko je pokraj tebe, pa ga 

ne možeš sa sigurnošću ušutkati za sva vremena, jer ne znaš nema li 

svog subrata u blizini koji će mu priteći u pomoć. Noć je tamna, bez 

mjesečine, bez zvijezda. Nikakva svjetla nema. Ako se nešto može 

učiniti, to se može učiniti samo ujutro. A sigurno je da do jutra nećemo 

biti likvidirani. 

Još prije nego što smo se kako tako smjestili, dok mrak još nije 

posve zavladao, došle su ustaše i zatražile da izađu svi grupnici. 

Računali su da su grupnici naši rukovodioci i da će njihovim izdvajanjem 

od ostalih obezglaviti zatočenike. Oni nisu mogli niti slutiti da 

zatočenička organizacija u većini slučajeva o grupnicima nije uopće 

ovisila, da grupnici nisu bili najčešće niti u organizaciji, a pogotovu 

nisu bili neki značajniji rukovodioci u organizaciji. 

Kada su grupnici odvedeni, onda je ustaški zastavnik Lisac, koji je 

vodio personalne poslove u zapovjedništvu, zatražio da mu logorska 

pisarnica da brojno stanje zatočenika. Sjećam se kao sada: Mića Anić 

iz Osijeka bio je logorski pisar i on je prikupio i predao brojno stanje. 

Bilo je tada, ovdje u zgradi točno 1073 zatočenika. Ostaci ostataka 

ogromnog broja zatočenika koji su dovedeni u Jasenovac i koji sada 

leže po Savi, u masovnim grobnicama Gradine, ili u bližoj ili daljoj 

okolici logora u Jasenovcu, ili u nasipu pored Struga koji je armiran 

kostima zatočenika. 

Već je odavno pala noć. Tišina svuda. l pored svega naprezanja 

ne čuje se grmljavina topova. Znači, naši još nisu došli dovoljno blizu 

logora. Da li su već oslobodili Staru Gradišku i onih desetak zatočenika 

i isto toliko zatočenica? Ili su i oni već pobijeni? Jer, znali smo, 

u Staroj Gradiški je ostalo samo nekoliko zatočenika da održavaju 

vodovod i električnu centralu. Sve ostalo je iseljeno, što u Lepoglavu, 

što u Jasenovac. A od svih tih zatočenika ostalo je ovih 1073, ovdje u 

ovoj zgradi u ovoj posljednjoj logorskoj noći. Da, ostalo je još nešto 

u logoru IV u kožari u samom mjestu Jasenovac, ali ne znamo ni što 

je s njima. Jesu li i oni danas, noćas pobijeni, ili su i oni ostavljeni 

za sutra? 

Odjednom je tišinu noći prekinulo gruvanje minobacača. Svjetleći 

meci mitraljeza paraju oblačno, crno nebo bez zvijezda. Radoznalo izvirujemo 

kroz prozore da vidimo što je. Kao iskra nade i velike sreće 

pomišljamo da nisu možda naši uspjeli iznenada se privući logoru i 

napasti ga. Ali, prvi pogled kroz prozor raspršio je sve iluzije. Vidimo, 

u logoru gore barake u kojima smo još popodne bili, odakle su nas 

iselili. Ustaše minama iz minobacača tuku barake. Od njihovih eksplozija 

raspršava se vatra na sve strane i osvjetljava noć koja postaje 

jasna. Suha jelovina gori, što kažu, kao barut. U plamenu baraka nestaju 

i oni koji su još maločas tamo visjeli kao nijemi prkos ustaškoj 

72 


želji za ubijanjem, kao svjedoci njihove volje da radije sami sebe 

unište nego da dozvole ustašama da to učine. Sada postaje jasno i 

zašto ih nisu skidali s greda, zašto im je bilo svejedno kako će barake 

izgledati. Znali su da će noćas barake progutati plamen i s njim da će 

nestati i svi tragovi. 

Ali, kao što su se nadali da će spaljivanjem ranije pobijenih leševa 

uništiti tragove svojih zločina, tako su se naivno nadali da će ispaljivanjem 

mina i pucanjem u zrak uspjeti nekoga zavarati da nisu oni 

zapalili logor, nego da su to učinili bombarderi. Zato im je i odgovaralo 

da bude i nekoliko spaljenih leševa u barakama, da bi slika izgledala 

vjerodostojnije. Ali, čudno je da se nisu zapitali: a tko će posvjedočiti 

da je to bilo tako? Zar će izjava njihovih ljudi biti dovoljna da se to 

dokaže? Jer, mi, zatočenici, koji smo i protiv svoje volje svjedoci ove 

lakrdije od zračnog napada, nećemo preživjeti. Mi nećemo moći svjedočiti. 

A u blizini nikog drugog nema, nikoga koji bi mogao posvjedočiti 

da su bombarderi zapalili logor. 

Koliko su dugo barake gorile, ne znam. Vrijeme nisam mogao mjeriti. 

Ali, plamen se ugasio još u toku noći. Logora više nije bilo. Od 

njega je ostao logorski zid, žičana ograda i ove dvije zgrade: ova u 

kojoj smo mi i druga pusta i prazna u kojoj su do večeras bile žene. 

Sve ostalo su ruševine. Sigurno da su i ove dvije zgrade minirane, ili 

će to barem biti poslije naše pogibije. 

SUTRA ĆE SE SVE ZNATI 

Zatočenici su umorni od svega što su vidjeli, od svega što su doživjeli, 

od svega što ih očekuje. Izgleda kao da nitko više ne vjeruje 

da bi se mogli spasiti. Ipak, i u tim trenucima, bilo je zatočenika koji 

su još vjerovali u to da nećemo svi biti pobijeni. Te noći se to nije 

vidjelo, ali se vidjelo sutradan. 

Čudnovato je koliko može biti jaka ta nada u neko čudo, čudo koje 

se ne može očekivati, iako sve što se vidi ukazuje jasno samo na jedan 

jedini izlaz, neizbježnost likvidacije svih preostalih zatočenika. 

Opet je zavladao mir. Svuda caruje tišina proljetne noći. Samo se 

negdje s istoka počinje javljati vjetar koji huji oko osamljenih zgrada 

koje su se ispriječile na njegovu putu. Poneki zatočenik spava, poneki 

leži i bulji u tamu, poneki puši, ako ima što. Svaki provodi vrijeme kako 

sam zna i umije, i čeka. Čeka sutrašnji dan i nešto što će se dogoditi, 

a nitko ne zna što je to. Svima je jasno: ovo je posljednja noć u logoru. 

Sutra logora više neće biti. A zatočenika? To će se znati sutra. Jer, 

dok je živ, čovjek se nečemu nada, nešto očekuje. Ne mora to biti 

čudo, ali mora biti nešto neočekivano. Hoće li sada, u ovim uvjetima, 

logorskoj organizaciji uspjeti učiniti ono što do sada nikako nije 

mogla? Hoće li se moći organizirati napad na stražu? 

73

XV 

PROBOJ ZATOČENIKA 

Svanulo je tmurno jutro 22. travnja 1945. Vjetar je s kišom i snijegom 

izvodio svoje igre oko krojačnice. Kapija u zidu na putu prema Košutarici 

bila je otvorena i vjetar je njihao njena krila od gredica povezanih 

bodljikavom žicom. Nasuprot krojačnici, uz sam put što je vodio od 

Jasenovca prema Košutarici kroz logor, nalazio se bunker u kojem je 

ovaj put bila ustaška posada s puškomitraljezom i nekoliko pušaka. 

Ispod izvidnice koja je nadvisivala kapiju nalazio se također bunker u 

kojem je bilo barem dva puškomitraljeza i nekoliko pušaka. Na samoj 

cesti ispod bunkera vidjeli smo bacač koji je noćas izvodio »bombardiranje« 

logorskih baraka. Tamo sa nalazio i teški mitraljez u kojem je 

još bio redenik s mecima koji nisu bili istrošeni. Samo ustaša pored 

tog oružja nije bilo. Valjda su se od vjetra i kiše sklonili u bunker. 

Ispred vrata na krojačnici nalazila su se po dva stražara, na svaka 

vrata po jedan. Ženski logor je izgledao pust i prazan, a to je zaista 

i bio. 

Na nekoliko metara od ženskog logora prolazio je zid od bodljikave 

žice, a iza njega je bio zid od opeke. Na kojih stotinjak metara od 

izvidnice iznad kapije, na zidu se nalazila nova izvidnica koja je također 

bila zaposjednuta i u kojoj je bio najmanje jedan puškomitraljez. 

Ustaše su nas mogle tući unakrsnom vatrom. 

U samo svitanje, čim se moglo raspoznati likove, logorska organizacija 

je uspjela jednu malu prostoriju, između vrata na sjevernoj strani 

zgrade osloboditi samo za svoje pripadnike. Oko te prostorije također 

smo smjestili pouzdane zatočenike. Jer, trebalo je donijeti odluku o 

tome što poduzeti u ovoj situaciji. 

Ostali zatočenici nalazili su se i po katovima i u velikoj prostoriji 

u prizemlju. Sve je izgledalo mirno, ništa nije ukazivalo na to da se 

nešto priprema. 

A u onoj maloj prostoriji sastalo se tadašnje rukovodstvo organizacije. 

To nije bilo ono rukovodstvo koje je ranije formirano, koje je 

74 


cijelo vrijeme rukovodilo organizacijom i koje se mijenjalo i dopunjavalo 

prema prilikama. To je bilo rukovodstvo stvoreno ad hoc, u toj 

konkretnoj situaciji. Inicijativu za sastanak i formiranje tog rukovodstva 

dao je vjerojatno Ante Bakotić, pirotehničar iz Sinja, dugogodišnji 

zatočenik i svakako član ranijih rukovodstava. 

U opisanoj prostoriji našlo se desetak zatočenika, među njima i ja. 

Nikad do tada nisam bio u rukovodstvu logorske organizacije. Sada 

sam ovdje vidio neke ljude koje sam poznavao, za koje nisam pretpostavljao 

da pripadaju logorskoj organizaciji, ljude za koje sam znao da 

pripadaju organizaciji i ljude koje nisam poznavao. Bili su tu, koliko 

se ja sjećam: Ante Bakotić, dr Petar Krstić, mislim da je bio iz Zagreba, 

ali u to nisam siguran, Jovo Živković, koji je sada u Beogradu, Dragutin 

Škrgatić i Pavao Kulaš, također iz Zagreba, ja i još nekolicina. 

U sjećanju mi je ostao jedan crnomanjast čovjek, star oko 40 godina, 

sitnog rasta, koji je nosio oznaku da radi u stolariji. Ne sjećam se da 

sam ga ikada ranije vidio. 

Ubrzo, odjednom, tako reći bez ikakva dogovaranja, svi smo bili 

suglasni da nam preostaje samo napad na stražu i pokušaj da se probijemo 

izvan logorskog zida. O tome nije bilo nikakve diskusije niti 

bilo kakvog razmimoilaženja. Znali smo da to treba učiniti što prije 

jer večer ne smijemo dočekati. Uvečer ćemo svi biti mrtvi. Kako i gdje, 

to nije bilo poznato, ali to nije niti bilo važno. Važno je bilo probiti se 

napolje. 

Bili smo svjesni da nemamo mnogo izgleda na uspjeh. Bilo je jasno 

da će mnogi poginuti u unakrsnoj vatri s bunkera, ali smo računali na 

iznenađenje i na to da će ipak netko preživjeti i da će moći reći svima i 

svakome da se nismo dali poklati, da smo se borili za slobodu. 

Razlika je postojala u načinu kako to postići. Jedni su predlagali 

da se pokuša pod nekim izgovorom namamiti stražare u zgradu i tu 

ih likvidirati, pa tako doći do 4 puške. Zatim da se četvorica zatočenika 

preobuku u ustaške uniforme i da zamijene stražare. Na dani 

znak da otvore vatru na izvidnice iz pušaka, a dotle da ostali jurnu 

na kapiju. Predlagači su vjerovali da će na taj način uspjeh biti osiguran, 

a da će iznenađenje biti potpuno, pa prema tome i gubici smanjeni 

na minimum. 

Drugi su predlagali da se ne ide tim putem, nego da masovno na 

sva vrata i sve prozore pojurimo napolje. Prvi koji uspiju izaći neka 

napadnu stražare, oduzmu im oružje i zatim pojure s ostalima prema 

kapiji i usput pokušavaju paljbom po bunkerima spriječiti efikasno 

pucanje na logoraše. Računali smo da bi ovo bilo također iznenađenje 

i da bi imalo uspjeha. 

Ja nisam imao svoj prijedlog. Ali drugi mi se učinio bolji. Sjećam 

se da sam postavio pitanje što je naš cilj. l kada smo utvrdili da nam 

je cilj da se probijemo u što je moguće većem broju izvan logora, tada 

75

sam rekao da smatram da je jedino druga varijanta pogodna. Prva da 

predstavlja prevelik rizik, jer imamo dosta smutljavaca među zatočenicima 

i da iznenađenje može potpuno izostati. 

Nismo se složili oko toga kojim putem i kako trebamo izvesti prepad. 

Većinom glasova smo odlučili da idemo po drugoj varijanti. 

Odmah zatim dana su zaduženja. Osnovane su četiri desetine, za 

svaka vrata po jedna, a to znači i za svakog stražara po jedna. Kod svakog 

prozora treba postaviti pouzdanog čovjeka koji će na dani znak 

skočiti kroz prozor i na taj način pozvati i povesti za sobom ostale koje 

nismo smjeli uputiti u naš plan, a za koje smo vjerovali da će nas 

podržati. Jer, jedino je masovnost napada mogla donijeti uspjeh. 

Ja sam dobio zadatak da formiram desetinu, da je naoružam onime 

što nađem i da se pripremim i koncentriram na zadnjim vratima, na 

onima koja su najudaljenija od kapije. Tko je sve dobio zadatak da 

oformi desetine, ne sjećam se više. Znam da Bakotić nije dobio takav 

zadatak. On je trebao dati signal za napad. Dogovoreno je da će to 

biti povik: »Naprijed drugovi!«, da će biti dan iz sredine prostorije u 

prizemlju. 

Pošto je svaki preuzeo određeni zadatak razišli smo se na izvršenje. 

Skupio sam svoju desetinu u kojoj su bili i već spomenuti Drago 

Skrgatić i Pavao Kulaš, a pored njih još Mića Anić, Karlo Jagar, no ne 

mogu se sjetiti i ostalih. Tek. bilo nas je deset. Jagar je imao veliki 

kuhinjski nož, a isto tako i Škrgatić, koji su se naoružali još u kuhinji 

prije nego što smo pošli ovamo. Ja sam imao svoj dosta velik džepni 

nož, a drugi su nabavili krojačke škare, cipelarske čekiće ili noževe. 

Tako naoružani skupljali smo se na mjestu na kojem smo trebali čekati 

znak. 

Bilo je to dosta opasno i teško provesti. Jer, trebalo je s prilaza 

zgradi sklonuti one koji su bili nepouzdani, a pogotovu one koji su se 

pokazali kao ustaški doušnici. Jer, neopreznim postupkom moglo je sve 

biti dovedeno u pitanje. 

Vrijeme je sporo odmicalo, jer se sve radilo polako. Ali s druge 

strane činilo se da pripreme nikad neće biti završene. Napokon je 

došao Bakotić i rekao mi da su svi javili da su na svojim mjestima. 

Rekao sam mu neka pođe još jednom da sam provjeri je li sve spremno. 

Poslije izvjesnog beskrajno dugog vremena, drhtao sam kao šiba. 

Zubi mi cvokotali, da li od uzbuđenja ili straha ne znam, tako da sam 

se bojao da će se cvokot zuba čuti čak i izvan zgrade. Napokon, došao 

je Bakotić i rekao da je sve u redu. Rekao sam mu: »Idi i daj znak«. 

Toga trenutka nestalo je drhtanja, nestalo je cvokotanja zuba. Ostala 

je samo odlučnost i spremnost da se udari. 

Na dani znak izjurili smo kroz vrata. Skrgatić i još jedan, mislim da 

je to bio Kulaš, oborili su ustašu i s njime se gušali. Poletio sam prema 

76 


drugom, ali tu je već Sava Luketić (ili Vlaketić iz Dalja) imao pušku 

i njome pucao prema bunkeru pored ceste. Pozvao sam ostatak svoje 

desetine da obiđemo oko ženskog logora da nas od tamo netko ne 

iznenadi, ali tamo nikoga nije bilo. 

Kada sam izbio pred ženski logor i potrčao prema kapiji, vidio sam 

da već ogromna masa zatočenika juriša prema kapiji. Bili su tijesno 

zbijeni jedan uz drugog kao do su se htjeli jedan na drugog osloniti. 

Vikali su: »Naprijed drugovi!«. Bio je to sada bojni poklič zatočenika 

koji su jurili prema slobodi. Ustaše su bile potpuno iznenađene, tako 

da su vatru otvorile tek kada smo pretrčali već gotovo polovicu puta 

prema kapiji. Ostavili su minobacač, koji nije imao mina, ostavili su i 

teški mitraljez s neistrošenim redenikom metaka. Sklonuli su se u bunkere 

njinove izvidnice i odavde nas obasipali vatrom. 

Razumije se da je mnogo zatočenika padalo. Ali, jurili smo i preko 

njih, samo naprijed, da što prije stignemo do kapije. 

l tada se dogodilo ono što nismo mogli očekivati. Najednom se 

među zatočenicima javiše glasovi: »Nemojte bježati, jer će nas sve 

pobiti! Natrag!« Dakle, i u ovom trenutku još je postojalo vjerovanje 

kod nekih zatočenika da neće svi biti pobijeni. Nevjerojatno, ali istinito. 

Još glasnije se zaorio poklič »Naprijed, drugovi!«. Još smo brže 

potrčali. 

HEROJSKI PODVIZI 

Milan Ristić, zarobljeni partizan, zatočenik, dočepao se mitraljeza 

i otvorio vatru na bunker na cesti. l ušutkao ga. Aca Grabovac je bacio 

bacač u Savu. A kada je ispraznio redenik i Ristić je to učinio s 

mitraljezom. S izvidnice su ustaše bacale na nas ručne bombe. Vjerojatno 

su se i oni uplašili pa su bombe bacali suviše rano, tako da su 

šišteći padale na zemlju, vrtjele se tamo. Zatočenici su ih uglavnom 

nogama gurali u Savu. l ja sam to s jednom učinio. 

Za to vrijeme Edo Šajer uspio se popeti uz banderu i prekinuti telefonsku 

vezu s Jasenovcem. 

Već su prvi zatočenici jurili izvan logora prema oko dva kilometra 

udaljenoj šumi kod Košutarice. Jedna grupa je ušla u Savu u pokušaju 

da je prepliva i dočepa se bosanske obale. Ustaše su gađale i jedne i 

druge, tako da se vatra razredila i više se zatočenika moglo spasiti. 

Napokon sam i ja izašao iz logora. Primijetio sam da ustaše gađaju 

po vodi, ali da ne mogu tući samu obalu. Brzo sam se spustio i 

pošao obalom, tako da sam cijelom visinom bio zaklonjen od mogućih 

metaka. Bio je to mrtvi ugao. Stalno sam pogledavao gore. Vidio sam 

zatočenike koji trče cestom i vidio kako ih meci obaraju. Vidio sam 

77

u Savi kako tonu oni koji su je pokušali preplivati. Nastavio sam tim 

putom. 

Još dok sam se nalazio u logoru, dok sam trčao prema kapiji, osjetio 

sam da me pogodio metak. Osjetio sam udarac u prsa. Nisam imao 

hrabrosti pogledati jesam li i kako ranjen. Samo sam duboko uzdahnuo 

da osjetim mogu li disati. Kada me ništa u tome nije sprečavalo, nastavio 

sam trčati pojačanom snagom. 

Međutim, zatočenici su bili iscrpljeni dugim boravkom u logoru. 

Nisu imali snage da dugo trče. l čim su izašli iz logora morali su 

krenuti običnim korakom jer trčati više nisu mogli. Sjećam se da sam 

vidio Antu Bakotića kako ide po cesti, korakom a pluća mu se nadimaju 

kao kovački mjehovi. Pozvao sam ga da siđe k meni i da ide 

ovim mrtvim uglom. On je samo odmahnuo rukom i nije pošao dolje. 

Tako ga je pogodio metak i on se srušio u Savu. 

U Savi sam među onom množinom živih i mrtvih koji su plutali, 

ugledao i onog crnpurastog čovjeka iz stolarije koga sam tog jutra 

prvi puta vidio. Plivao je na leđima, okrenut k nama, i stalno vikao: 

»Naprijed drugovi!« Učinio je tako još nekoliko sporih iznemoglih zaveslaja, 

a zatim još povikao «Naprijed drugovi! Živio drug Tito!« i 

zatim potonuo. Vjerujem da je bio ranjen kada sam ga ugledao. Bio je 

obučen, čak je imao i zimski paut, te ga je vjerojatno odijelo, koje se 

natopilo vodom, povuklo na dno. Ali, do posljednjeg daha on je bio 

borac. Zatočenik više nije bio. Vrijeme zatočeništva je ostalo za njim, 

kao i za svima nama. 

Došao sam i do okuke Save. Sada ovo više nije bio mrtvi ugao. 

Trebalo se prebaciti preko ceste i nastaviti put prema Košutarici. Plivanje 

preko Save u toj situaciji izgledalo je moguće. Ustaše su još 

uvijek raspolagale s jakom vatrom i Savu su posebno tukle. 

Prešao sam na livadu koja nas je dijelila od šume. Na livadi se 

nalazilo neko drvo i poneki grm. To je pružalo dobar zaklon od oka, 

jer je već bilo i ponešto mladog lišća. Ni ja više nisam mogao trčati. 

Hodao sam korakom i polako napredovao. Cilj mi je bila šuma koja se 

crnila preda mnom. Dosta je zatočenika išlo tim putom. 

l sada su ustaše načinile nešto, što je s njihove strane neshvatljivo. 

Oni su poslali na nas ustašku satniju. Bili su to mladići, gotovo još 

djeca. Pošli su nas hvatati žive. Kao da će ijedan sada pristati da 

bude živ uhvaćen. Bila je to borba na život i smrt, ali samo za nas 

zatočenike. Mi smo mogli, ili ostati živi i slobodni ljudi, ili poginuti. 

Treće mogućnosti više nije bilo. 

Zbog toga su ustaše morale prekinuti vatru iz izvidnica, jer bi potukli 

svoje koji su im još trebali čuvati odstupnicu. A ovi mladići su punili 

puške, pucali u nas, ali su pokušavali i da nas žive uhvate. Sjećam se 

jednog, ne vjerujem da je imao više od 13—14 godina, kome je nje- 

78 


gova uniforma i puška predstavljala suviše velik teret za kretanje. Pošao 

je prema meni. Ispalio je metak, ali je promašio. Trebalo je ponovo 

novi metak gurnuti u cijev. Pošao sam prema njemu, riješen da ga 

likvidiram. Ali on je pobjegao. Nisam potrčao za njim, nego sam se 

izgubio iza prvog grma, nastojeći da što prije dođem do šume. 

Nismo znali da se ispred šume nalazi još jedan red ustaških bunkera 

koje je trebalo proći. Ali, ti su bunkeri bili neutralizirani time što 

su ustaše bile između nas, pa nisu mogle tući unakrsnom vatrom. Samo 

su pojedinačno mogli nekoga pogoditi. l sigurno su pogađali, ali to 

je bilo manje nego što bi bilo da su tukli mitraljezima koje su imali. 

NAPOKON U ŠUMI 

Napokon sam se našao u šumi. Pošao sam u nju, samo što dalje 

od logora. Tek tu, u relativnoj sigurnosti, pogledao sam svoja prsa. 

Odijelo, pa čak i košulja bili su poderani, metak ih je zakvačio. Ali 

prsa su ostala neozlijeđena. Imao sam, dakle, mnogo sreće. Nastavio 

sam ići sve dublje u šumu. Tu sam sreo i Jovu Živkovića. Dogovorili 

smo se da se raziđemo, da svaki krene na drugu stranu kako bi barem 

jedan sigurno preživio. l tako sam ostao säm u šumi. Pucnjava je postajala 

sve slabija, pucanje se sve rjeđe čulo. Na kraju je zavladao mir, 

a ja sam bio slobodan, säm, u šumi i nisam bio povrijeđen. Tada mi 

je to bilo dovoljno. Tada nisam ni pomišljao na to da smo danas, mi 

zatočenici, likvidirali logor, da smo ustašama pomrsili račune. To mi 

je na pamet palo tek nekoliko dana kasnije, kada sam već bio u jedinici. 

Tada sam samo osjetio veliko olakšanje što više nisam zatočenik, 

što sam slobodan i neozlijeđen. Sve ostalo je bila budućnost. 

A ona je morala biti svijetla poslije svega što sam proživio. 

Idući tako kroz šumu, nekoliko sam puta izbijao na Savu, ali nisam 

imao smjelosti da zaplivam. Uvijek sam se od Save vraćao natrag u 

šumu. Ali, kada sam jednom dospio na rub šume, u pravcu prema 

logoru, učinilo mi se da ustaše opkoljavaju šumu. Hitro sam pošao 

dublje u šumu, ali pored Save. l kada sam došao na mjesto gdje mi 

se učinilo da me nitko za vrijeme plivanja neće vidjeti, skinuo sam sa 

sebe sve osim gaća i bacio se u Savu. Bilo je strašno hladno. Puhao je 

vjetar, a padala je i kiša. Snijeg je prestao. A Sava mi se činila toliko 

toplom, toliko je prijatno bilo u njoj da sam brzo zaplivao. Nisam ponio 

odijelo, samo da bih što prije preplivao. 

Napokon, stigao sam na drugu obalu. Trebalo je izaći iz vode. 

Nisam dotle ni primijetio da sam isplivao baš pokraj jednog ranije 

ubijenog zatočenika, koji je ruku vezanih žicom ležao na obali, tamo 

gdje ga je Sava izbacila. Od njega se širio strašan zadah truleži i ja 

sam što sam brže mogao pobjegao na obalu i u šumu. Sada sam bio 

siguran da sam se spasio i da me više neće moći uhvatiti i ubiti. 

79

XVI 

ZAKLJUČAK 

Ušao sam u šumu. Bilo mi je strašno hladno. Od zime su mi zubi 

cvokotali, udarali jedni o druge. Vjerovao sam da se ne bih mogao pritajiti, 

ako bi slučajno naišla neka ustaška patrola, jer bi me cvokotanje 

otkrilo. Pošao sam ravno od Save prema Bosni. U gustoj vrbovoj šumi, 

branjevini, sastavljenoj od mladog drveća, nisam mogao ništa vidjeti 

dalje ispred sebe. Znao sam da je preda mnom Prošara i tamo sam 

se uputio. Ali, izbio sam opet na Savu. Ni danas ne znam da li je to 

bilo zato što sam gubio pravac, ili zato što je tu Sava pravila mnoge 

zavoje. 

Odjednom sam čuo neke ljudske glasove. Pritajio sam se, a zubi 

mi cvokoću. Na nekoliko koraka od sebe ugledao sam dvojicu golih 

mladića. Znao sam da su zatočenici. Jednog sam i prepoznao, bio je to 

»Ahbab«, sluga kod zapovjednika logora Pičilija. Kasnije sam saznao 

da se zvao Radovan Popović i da je iz nekog zaseoka pored Podgradaca, 

ispod Kozare. On je bio doveden u logor poslije neprijateljske 

ofanzive na Kozaru, kao dječak. Imao je tada. tj. u vrijeme kad sam 

ga sreo, možda tek 15 ili 16 godina, a bio je već stari logoraš. Drugoga 

nisam poznavao, niti mu znam ime. 

Ahbab je bio ranjen u lopaticu. Kada je plivao preko Save, metak 

ga je okrznuo i odnio mu dio kosti s lopatice. Bio je potpuno gol, kao 

i njegov drug. Ja sam imao gaće na sebi, skinuo ih i pokidao tako da 

sam kako tako previo njegovu ranu. Koliko je on bio sitan, koliko još 

dijete, neka ilustrira samo ovaj podatak. Mene je, koji sam tada imao 

svega 25 godina, koji nisam niti visok niti krupan, zvao ljudinom. 

l sada smo utroje nastavili put. Opet smo nekoliko puta izbijali na 

Savu. Činilo nam se da lutamo i da nikada nećemo izaći iz ove šume, 

iako smo znali da ona nije niti velika niti široka. 

Napokon, već je bilo kasno popodne, sunce se probilo kroz oblake, 

izbili smo na livadu. Daleko, koji kilometar ispred nas, vidjela se Prošara 

i njeni šumom obrasli obronci. Sada smo vidjeli cilj i pošli prema njemu. 

Vidjeli smo da ispred šume ima nekoliko kuća. Ali ni iz jedne nije 

izlazio dim. Vjerovali smo da je i to napušteno selo ili zaselak, u kome 

nema nikoga. Vjerovali smo da je tu negdje granica logorskog podru- 

80 


čja, pustog i nenaseljenog kao što je cijelo područje bilo. A mi smo 

bili goli i gladni, pa čak i žedni. 

Poslije možda pola sata ili nešto više hoda, ugledali smo kako nam 

se približava jedan seljak s dvije žene. Valjda sa ženom i kćerkom. 

Stali su dosta daleko od nas. Muškarac nam je prišao. Bio je to prvi 

kontakt s nekim izvan logora, prvi dokaz da više nismo u logoru. Gledao 

nas je sumnjičavo, pitao nas tko smo i kamo idemo, odakle dolazimo 

itd. Rekli smo tko smo i kamo idemo. On je bio sumnjičav i pošao je 

sa svojima dalje svojim putem, a mi svojim. Tada nisam ni pomišljao 

na to da smo mogli biti sumnjivi i da nas je netko mogao smatrati i 

ustašama koje su pobjegle iz svoje jedinice. Bio sam čvrsto uvjeren da 

će svatko tko nas sretne znati da srno mi logoraši, koji su eto srećom, 

slučajem izbjegli smrt. 

Napokon, pred smiraj dana stigli smo i do kuća. Bile su zaista 

potpuno puste. Nigdje nije bilo ničega što bi se moglo jesti, nigdje 

ničega u što bi mogli ogrnuti naša gola tjelesa. A s dolaskom večeri 

bivalo je sve hladnije i hladnije. Htjeli smo odmah nastaviti put u planinu, 

ali to nismo mogli. Nismo imali snage. Onaj treći naš drug formalno 

je izgubio svijest. Htio je trčati, ali nije mogao ni na nogama 

stajati. Nije dozvoljavao da ga dirnemo, govoreći nam da smo ustaše 

i da se ne da uhvatiti. 

Potražili smo makar nešto slame. Nismo našli niti jednu rukovet 

ni slame ni sijena. Skupili smo se u uglu jedne od kuća i tamo se 

spremili da provedemo noć. 

Ujutro sam Ahbabu objasnio da idem prema Orahovu. Znali smo 

obojica da je to ustaško uporište. Ali, ja sam vjerovao da nema tog 

uporišta ustaša u kojem ne bi partizani imali nekog svog suradnika. 

Vjerovao sam također da je taj — ako postoji — sigurno već obaviješten 

o našem prepadu i da će morati izaći izvan sela da vidi je li neki 

od logoraša dospio i da mu pomogne. Ahbab se složio s mojim razmišljanjem, 

a onaj treći je nepokretan ležao u uglu. Bio je živ, ali se 

više nije mogao kretati. Samo je nesuvisle riječi izgovarao. 

Na putu prema Orahovu, izdaleka sam ugledao jednog čovjeka na 

konju. Imao je tamne hlače, bijelu košulju i nešto crveno na glavi, 

vjerojatno fes. l on me je primijetio i potjerao konja galopom prema 

meni. Ja sam pošao prema šumi, ali mi je on doviknuo da ne bježim. 

Stao sam, a i on je zaustavio konja na nekoliko koraka od mene. 

Odmah je upitao jesam li logoraš i ima li još neki. Rekao sam mu 

kako stoji stvar. Obećao je da će se odmah vratiti i donijeti nam nešto 

da se obučemo i nešto za pojesti. Dogovorili smo se da ga čekamo 

gore na njivi pod kruškom. 

Vratio sam se po Ahbaba i zajedno smo se popeli na obronak, na 

onu njivu. Ali nismo pošli pod krušku. Iz opreznosti, jer ipak nisam 

bio siguran, iako sam vjerovao čovjeku. Kada sam ga izdaleka ugledao 

81

kako nam prilazi i kada se on osvrnuo, jer nas nije ugledao pod 

kruškom, mahnuo sam mu. Prišao nam je i rekao da se moramo hitno 

obući, da sada ne jedemo jer za to nema vremena, da se spustimo dolje 

na cestu, gdje će doći njegov drug s kolima kojima će nas prebaciti dalje 

u šumu. Tamo će nas dočekati treći i uputiti nas dalje. 

Kada su bijesnim galopom dojurili konji i kola, brzo smo se popeli 

i sjeli. Galopirali su mali bosanski konjići koliko su mogli. Pjena ih je 

oblila, ali su vukli. Napokon smo krenuli uzbrdo. A nakon nekog vremena 

naš pratilac i vođa puta rekao nam je da smo iz Hrvatske prešli 

u Jugoslaviju. Uskoro smo našli i trećeg, koji je sjedio na jednom panju 

i čekao nas. 

Tek tu smo pokušali zagristi u tvrd, ali svjež kukuruzni kruh. Ali, 

nismo mogli gutati. Samo smo mlijeko iz čuture popili. Ono je bilo toplo, 

a to je toliko godilo. l odijelo nam je godilo, jer je bilo toplo, iako 

nikako nisam mogao odrediti koje je osnovne boje bilo. Sastojalo se 

naime sve od zakrpa. 

Odatle smo pošli ka Vrištiku i tamo nas je našla, odnosno tamo 

smo našli partizansku stražu. Konačno, bili smo sigurni. A Ahbab je 

sasvim klonuo. Njegova rana mu nije dala dalje. Dobio je temperaturu 

i bio je u bunilu kada smo stigli do zaseoka. Ali, još iste noći njegova 

je majka saznala za njega i prenijela ga u bolnicu gdje je i izliječen. 

Često mislim na cijelo to vrijeme. Ne može se sve to samo tako 

izbrisati. Niti treba. Naprotiv, treba ovo sačuvati kao uspomenu na 

jedno doba, na jedno vrijeme koje se više ne smije vratiti. Ali, treba 

znati i to da logori nisu bili samo mučilišta u kojima su se ustaše 

iživljavale, nego da su bili i poprišta borbe. 

To je bio cilj ove knjižice, da prikaže kako se vodila borba i kako 

su se zatočenici ponašali u tim uvjetima, kako su jedan drugog podržavali 

i kako su se zajedničkim snagama, osloncem jednih na druge 

uspijevali suprotstaviti. 

Cilj mi je bio da ovim zapisima potaknem na promatranje logora 

i iz ovog ugla. Siguran sam da nisam mogao iznijeti sve što bi se o 

toj materiji moglo reći. Sigurno je da mnogo i mnogo toga ja nisam 

znao. Vjerujem da ima ljudi koji bi mogli dopuniti ovo nizom novih 

podataka. A možda će se netko, potaknut ovom knjižicom, prihvatiti 

toga mukotrpnog i dugog posla. 

Ja sam pokušao da od niza fragmenata koji su meni poznati prikazem 

cjelinu kako sam je ja sagledavao. Možda sve to nije potpuno 

točno. Ja jamčim za točnost samo onih podataka koje sam iznio, ali 

ne i točnost svih svojih pretpostavki i zaključaka, bez obzira na to 

82 


da li sam do njih došao još u logoru ili tek kasnije razmišljajući i 

preživljavajući sve to. Možda će u svjetlu novih podataka ponešto 

izgledati drukčije nego što sam to ja prikazao. Ali sigurno je, da nova 

istraživanja, prikupljanja podataka od preživjelih mogu samo potvrditi 

osnovnu pretpostavku i neoborivu činjenicu da su i logori bili poprišta 

narodnooslobodilačke borbe i da oni koji su dospjeli u logor nisu samim 

tim izbačeni iz borbenog stroja. 

Ako sam sve to dokazao, onda sam i u potpunosti uspio. 

83

www.krajinaforce.com

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?