humanistika - Sarajevske Sveske

poznatu tvrdnju Stanka Lasića, autora impozantne Krležologije i celog niza drugih
značajnih studija iz oblasti kroatistike, da je nakon raspada jugoslovenske državne
zajednice srpska književnost u njegovim preokupacijama “dobila status bugarske
književnosti i daleko je ispod onoga što [mi] govore druge europske književnosti”;
jer, “u načelu srpska (bugarska itd.) književnost samo je jedna od malih evropskih
književnosti za koje”, nedvosmisleno veli Lasić, “ne vidi[m] posebnih razloga da
uđu... u onu sferu u kojoj se književnost identificira s visokim duhovnim užitkom”. 2
Posebno, doduše, napominjući: “sve što sam u srpskoj književnosti doživio kao
književnu vrijednost... nikada nisam odbacio i neću odbaciti”, Lasić ipak naglašava
to da “hrvatska će književnost morati neposredno ući u dijalog sa svojim evropskim
‘partnericama’, prije svega s onima najvećima”, jer “ona će samo na taj način...
moći stvarati i graditi svoj identitet”, 3 tj. “ne u komparacijama s bližim ili daljim
konkretnim pojavama [podv. T. B.]... nego u suočenju s temeljnim humanističkim
iskustvom”. 4
I mada je prošlo petnaestak godina od momenta u kojem je ono uobličeno, ovo
stanovište je, verujemo, i dalje vredno pažnje i razmišljanja, budući da okolnosti u
kojima je nastalo u osnovi nisu promenjene, pa njegove pretpostavke i dalje imaju
svoju načelnu, ali i praktičnu značajnost. 5 Ističući vitalnu važnost prisustva univerzalnih
humanističkih dostignuća i njihov prioritet nad susedskim relacijama, Stanko
Lasić u stvari implicitno postavlja presudno pitanje smisla i dometa međusobno
uporednog proučavanja tzv. malih književnosti i kultura, oslobođenog neposrednih
političko-istorijskih, ideoloških i drugih uticaja i povezanosti. I zaista: Kakav
konkretan smisao treba da ima – možemo da se zapitamo – uzajamno proučavanje
srpske, hrvatske, slovenačke, a potom i bosansko-hercegovačke, crnogorske, makedonske
ili bugarske književnosti sa stanovišta onoga što Lasić imenuje kao ”stvaranje
i izgradnju identiteta” prema zahtevima “temeljnog humanističkog iskustva”?
Ima li zaista potrebe za “komparacijama s bližim... konkretnim pojavama”, ili je to
pak u neku ruku “suvišak” i luksuz na neodložnom i urgentnom tranzicijskom putu
svake od ovih književnosti i kultura prema projektovanom i željenom evropskom
identitetu kao konačnom utočištu, na kojem se bez okolišanja i posredovanja treba
2 Nav. prema: Stanko Lasić, Članci, razgovori, pisma, Pogledi i istraživanja – Knjiga prva,
Zagreb 2004, str. 457.
3 Isto, 458.
4 Isto, 460.
5 O tome na uverljiv način svedoči, primerice, i serija zbornika pod naslovom Komparativna povijest
hrvatske književnosti, počev od 1999. godine publikovana pod pokroviteljstvom istoimenog projekta
Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a realizovana
na osnovu godišnjih naučnih skupova održavanih u Splitu. Programski i deklarativno “zamišljen…
u dvostranoj komunikaciji s… europskim kontekstom [podv. T. B.], sa stajališta recepcije inozemnih i
inojezičnih vrijednosti i strujanja, ali i s aspekta emisije, tj. odjeka naših… pisaca u pojedinim europskim
sredinama” (Mirko Tomasović, “Uvodna bilješka”, Komparativna povijest hrvatske književnosti –
Zbornik radova I. (XIX stoljeće), Urednici Dean Duda, Vinka Glunčić-Bužančić, Boris Senker, Mirko
Tomasović, Split 1999, str. 5), ovaj poduhvat u celini te pojedinačnim pokušajima i ogledima, reklo
bi se, predstavlja ostvarenje gorepomenutog koncepta, po kojem “stvarati i graditi svoj identitet” u
postjugoslovenskom dobu znači prevashodno “ući u dijalog sa svojim europskim ‘partnericama’”
94 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33