humanistika - Sarajevske Sveske

drugima. U ovom trenutku glavni svjetski pripovijedači pripovijedaju dvije vrste
priča: 1. o zločestima; 2. o glupavima. Ali to je snaga priče, snaga alegorije – ne
može im se odoljeti.
Alađozovski: Koja je naša priča, ona koja bi došla iz regiona i što bi ona trebalo
da podrazumijeva? Koje su to priče naše, one u kojima se mi osjećamo svojima i
na osnovu kojih možemo da tražimo određenu legitimizaciju. Desni spin-doktori
u ideologiji, politička filozofija, tvrde da postoji potreba da se povežemo s Hegelom
da bismo izgradili nacionalne države, veće državne projekte, nacionalne projekte,
društvene i socijalne formacije. Zastupamo i ideju za oživljavanje Marksa i ljevičarskih
stavova. Ima i pokušaja da zastupamo postkolonijalizam, čime vučemo paralele
na bazi naše nepriznatosti, zavisnosti, egzotizacije. Spomenuli smo i priču o Sokratu,
Platonu i demokratiji. S druge strane, naša realnost, kao što si sam razjasnio,
jesu i azijski modeli, orijent, islam, kao naše imanentne odrednice. Ponovo sve ovo
treba stavi pod navodnike, imajući u vidu prethodnu diskusiju.
Muhić: Priča o ovom regionu, uopšteno uzevši, ako se dobro pogleda, već je
ispričana i ne treba da se traži, samo treba da se na nju podsjetimo. To je priča,
ukratko rečeno, o tome da veličina i snaga uopšte nisu bitni; s vremena na vrijeme
nešto znače, ali nisu bitni. Ono što je od Bekona do danas moderirajući faktor
osnovne fizionomije svijeta jeste da je moć bitna. Međutim, mi ne stremimo ka
moći, ono što je iznad moći je nemoć. I najmoćniji popušta pred uvjerljivo saopštenom
nemoći ili čak pred bespomoćnošću, odnosno: upravo ono što je zaista važno
ne može da se izmjeri.
Iako u svijetu dominira naša opsesija vidljivim, mjerljivim, mi treba da se zalažemo
za ono što razni filozofi sugerišu kao razliku između situacije da se ima i da
se bude – mjerljivo u odnosu na nemjerljivo. Treba da se zalažemo za jednu kvalitativnu
metodologiju, u stvari, da pokažemo da nam za prezentaciju svojih vrijednosti
ne treba Power Point. Ne postoji Power Point kojim može da se pokaže nešto
vrijedno. Ako ono što ste našli u životu može da se vidi – znajte da to nije ono što ste
tražili! Budući da, čim nešto može da se projektuje na video-bimu, čim može da se
vidi – to nije ono što ste tražili, nije ono što vrijedi da bude viđeno. Prave vrijednosti,
u tom smislu, nisu ni veličina, ni moć.
To je naša priča, mi moramo da se izborimo protiv jedne same po sebi shvatljive
(pri tom i reducirane našom maloumnošću) ekspanzije arogancije veličine i
snage! U tom smislu, moć i veličina nisu bitni. Eto, to je naša priča koju prepričavamo
barem dvije hiljade godina. Konkretno, to bi značilo razvijanje, njegovanje
potpune indiferentnosti u odnosu na samu ideju uklapanja ili neuklapanja u
nametnute modele, u programe s listom prethodno postavljenih uslova! Na taj
način, koliko god bila velika moć, bez naše saglasnosti, bez našeg uključivanja u
priču u kojoj je glavni pripovjedač moć (kobna greška!) – neće biti subjekta na kojem
će se ta moć realizovati, što znači da neće biti nikakvih fermenata da je pokrenu.
Ostavljena da samuje, svaka moć je kao kamen ili parče gvožđa – osuđena je
na vječnu hladnoću! I u tom kontekstu indiferentnost prema moći i veličini treba
da je, ne samo odbrambeni mehanizam onoga koji nije mnogo moćan ni mnogo
velik, nego i njegova filozofska opcija.
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 67