humanistika - Sarajevske Sveske
Share Embed Flag
Download ePaper

humanistika - Sarajevske Sveske

humanistika - Sarajevske Sveske humanistika - Sarajevske Sveske

sveske.ba
30.12.2012 Views

smatra najvrijednijim u ljudskom životu, tj. period u kojem učiš, sakupljaš, kupuješ, tražiš materijal koji bi ti omogućio put do zvijezda, iz kojeg se nadaš da ćeš na kraju moći da izdvojiš nešto za jednu knjigu (zaista mislim da je dovoljno i koliko za jednu pjesmu, pa čak i za jedan dobar stih kojim si zaista zadovoljan), u stvari se poklopio s tim periodom socijalizma. Ono što mi je pomoglo da ovu veliku razliku prebrodim de fakto bez posljedica, bez velikih potresa, jeste to što me ta kataklizma zahvatila baš kad sam bio najjači, u zenitu svoje akme – “Saranda hronia palikari”, što bi rekli Heraklitovi prijatelji, ili što bi rekao Niče: “Tuđ svakoj volji i nevolji” – s ove strane i dobra i zla. I jači od oboje! Bio sam dovoljno jak da se suočim s bilo čim. Čovjek ima faze u životu kad, ako samo dovoljno pažljivo slijedi unutrašnje damare, osjeća da je besmrtan. Da se u tom trenutku na tebe sruši cijela zgrada, jasno znaš da ćeš je na svojim plećima iznijeti cijelu, bez muke – u redu možda s jednom ili dvije ogrebotine, pa čak i ako tog dana nisi baš u top formi. Alađozovski: S tranzicijom se istovremeno odvijao i jedan proces egzotizacije Balkana, bivšeg jugoslovenskog prostora. Ako je svojevremeno, evo i prema tvom svjedočenju, ljevica na jugoslovenskom prostoru bila jedan superioran i svjetski relevantan model, za koji su naročito Skandinavci bili živo zainteresovani; to je, tzv. tranzicijom bilo gurnuto na periferiju, periferija je bila shvaćena kao id u odnosu na Zapadnu civilizaciju o čemu svjedoči cijeli diskurs balkanizma koji je vani bio prihvaćen kao popularni novinarsko-esejistički i kvaziakademski žanr, pun negativne stereotipizacije Balkana, poslije čega je slijedila metareakcija s akademske scene širom Balkana. Upravo je samorefleksivni, odbrambeni balkanizam dao šansu nekim autorima da objave djela u svjetski renomiranim izdavačkim kućama ili da učestvuju na relevantnim konferencijama. Interesovanje za ovaj region ipak je bilo najbliže jednoj postkolinijalnoj fascinaciji. Paradoksalno: ali i pored toga što je zainteresovanost bila veća, ipak nije mnogo ljudi s Balkana postalo poznato, relevantno ili afirmisano. Imam utisak da su na Zapadnim univerzitetima i na Zapadnoj sceni čak i indijski, afrički i kineski filozofi, teoretičari i umjetnici dobijali mnogo veću pažnju i izgradili mnogo uspješnije karijere od ljudi iz bivše Jugoslavije. Faktički, osim Slavoja Žižeka, koji je dobio afirmaciju i svjetsku slavu, nije bilo previše sličnih primjera. Muhić: Kad bih počeo od samog pojma tranzicije, kazao bih nešto što sam već kazao drugdje, da se promjene nisu dogodile tamo gdje se misli da su se dogodile, već tamo gdje se ne vidi ili ne misli da su se dogodile. Definicija socijalizma je da je to prelazni period – prelazni period je isto što i tranzicija. Nije šija nego vrat. Isto sa istim. Inače može da se kaže da je cijeli život tranzicija. Od ovog do onog statusa, od ove do one situacije, i to ne kazuje ništa. Razlika je u tome što je u onoj tranziciji ili prelaznom periodu barem bilo precizirano kuda se ide, dok se sad zna samo odakle se polazi, ali se ne zna ka čemu se i kud se ide. Zašto nisu napravili karijeru!? Pa to je jasno. Na primjer, časopis “Praksis” i Korčulanska škola bili su izuzetno uticajne institucije, ne samo u evropskim nego i u svjetskim razmjerama; institucije koje su diktirale i teme i način elaboracije – predstavljale su posljednju riječ u socijalnim, 62 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33

filozofskim i antropološkim istraživanjima za veći dio svijeta. Kasnije ovi ljudi nisu napravili karijeru zato što su bili eksperti za komunističku ideju, ideju koja je nakon pada komunizma bila degradirana demonizacijom svega što je vezano za Marksa i za komuniste koji su nazivani “komunjarama”, bilo je nepopularno o tome čak i govoriti, a kamoli sistematski i argumentovano raspravljati. Ugasilo se stotinjak časopisa i zamro je interes za štampanje takvih knjiga, knjiga kojima su oni posvetili čitav svoj život, dvadeset-trideset godina cijela jedna generacija ljudi vaspitavala se i educirala za eksperte iz te oblasti. Baš uspjeh Slavoja Žižeka pokazuje da je to tako. Naime, on nije postao popularan zato što je marksistički orjentisan, bez obzira na to da li jeste ili nije, nego je postao poznat zato što se priključio temama i diskursima koji su njima bili interesantni, zato što je pothranio njihovu iskrivljenu negativnu percepciju ovog dijela svijeta! Ili uspijeh Kusturice i Milča Mančevskog – ovi filmovi dobijaju nagrade zato što prikazuju onu, inače iskrivljenu, sliku Balkana koju na Zapadu primarno žele da vide. Ne žele da vide sliku u kojoj ima vrijednosti, u kojoj ima superiornih vrijednosti, oni žele da vide degradirane slike: ubijanje, krvoločnost. Krleža bi rekao – pijana balkanska krčma. Moram da kažem, i Krleža ovdje pada u stereotip. Svaka pijana krčma je ista, bez obzira na to da li je pab ili je salun, a balkanska pijana krčma nema nikakav ekskluzivitet, nije izuzetak. Problem je u tome što negativan stereotip o Balkanu – u kojem postoje samo pijanice, samo psihopate i divlje iracionalno nasilje i mržnja – jednostavno prolazi. Ukažite mi na jedan film, na jedno umjetničko djelo s ovih prostora koje s nekom finom humanističkom idejom uspijeva da prođe dva festivala u Evropi. Bez izuzetka, filmovi koji privlače pažnju jesu filmovi o nasilju, filmovi o ubistvu. Eto, i Danis Tanović, koji je dobio Oskara, i Jasmila Žbanić, koja je bila nagrađena u Berlinu, autori su filmova sa strašnom problematikom, filmova koji, u stvari, otkrivaju Balkan kao područje ubistava, nasilja i zločina. Sve to pokazuje da je ideja bila u tome da se afirmišu oni koji u njihovim očima nisu bili opasnost. Afrika ili Indija nastoje da se priključe tom modelu prilično pasivno, budući da nisu izgradili svoju autentičnu političku poziciju integriteta. Mi smo imali neki ugled. Zato je degradiranje one zemlje, kad je propala, značilo simbolično skidanje s dnevnog reda jedne opasnosti – mogućeg trećeg puta. Zato nijedno od književnih djela (a ima izvanrednih primjera) u kojima se afirmiše bilo što naše ili s Balkana – ne prolazi. Koji su pisci prošli? Svi koji bi pokušali da pišu o nečemu što na neki način daje realnu sliku našeg svijeta (ne uljepšanu sliku) – apsolutno nisu imali šanse. Najžešće kritike čule su se u vezi s krajem jednoumlja. Ako pogledamo pažljivo, uočićemo da su tada postojala tri saveza - Zapadna ili NATO alijansa, Istočni ili Varšavski pakt i Zemlje trećeg svijeta, kojih je po brojnosti bilo najviše. Globalizacija je apsolutna afirmacija ideje jednoumlja, u suštini predstavlja svođenje svega, od Bolonjske deklaracije do MMF-a (modela finansiranja, modela edukacije, modela ishrane, modela stvaranja muzike, svih sfera do tehnologije) – na isti uzorak, na uniformisanje. To je apsolutna dominacija jednoumlja. Sjećam se jednog vrlo interesantnog primjera. Kad sam početkom sedamdesetih bio u Lajpcigu, na moje veliko iznenađenje, kad god bih naručivao isto jelo u različitim djelovima grada, imao sam osjećaj da su mi donijeli istu porciju iz prethodnog restorana. Kad sam otišao u SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 63

filozofskim i antropološkim istraživanjima za veći dio svijeta. Kasnije ovi ljudi nisu<br />

napravili karijeru zato što su bili eksperti za komunističku ideju, ideju koja je nakon<br />

pada komunizma bila degradirana demonizacijom svega što je vezano za Marksa<br />

i za komuniste koji su nazivani “komunjarama”, bilo je nepopularno o tome čak<br />

i govoriti, a kamoli sistematski i argumentovano raspravljati. Ugasilo se stotinjak<br />

časopisa i zamro je interes za štampanje takvih knjiga, knjiga kojima su oni posvetili<br />

čitav svoj život, dvadeset-trideset godina cijela jedna generacija ljudi vaspitavala<br />

se i educirala za eksperte iz te oblasti. Baš uspjeh Slavoja Žižeka pokazuje da je to<br />

tako. Naime, on nije postao popularan zato što je marksistički orjentisan, bez obzira<br />

na to da li jeste ili nije, nego je postao poznat zato što se priključio temama i<br />

diskursima koji su njima bili interesantni, zato što je pothranio njihovu iskrivljenu<br />

negativnu percepciju ovog dijela svijeta! Ili uspijeh Kusturice i Milča Mančevskog –<br />

ovi filmovi dobijaju nagrade zato što prikazuju onu, inače iskrivljenu, sliku Balkana<br />

koju na Zapadu primarno žele da vide. Ne žele da vide sliku u kojoj ima vrijednosti,<br />

u kojoj ima superiornih vrijednosti, oni žele da vide degradirane slike: ubijanje,<br />

krvoločnost. Krleža bi rekao – pijana balkanska krčma. Moram da kažem, i Krleža<br />

ovdje pada u stereotip. Svaka pijana krčma je ista, bez obzira na to da li je pab ili je<br />

salun, a balkanska pijana krčma nema nikakav ekskluzivitet, nije izuzetak. Problem<br />

je u tome što negativan stereotip o Balkanu – u kojem postoje samo pijanice, samo<br />

psihopate i divlje iracionalno nasilje i mržnja – jednostavno prolazi. Ukažite mi na<br />

jedan film, na jedno umjetničko djelo s ovih prostora koje s nekom finom humanističkom<br />

idejom uspijeva da prođe dva festivala u Evropi. Bez izuzetka, filmovi koji<br />

privlače pažnju jesu filmovi o nasilju, filmovi o ubistvu. Eto, i Danis Tanović, koji je<br />

dobio Oskara, i Jasmila Žbanić, koja je bila nagrađena u Berlinu, autori su filmova<br />

sa strašnom problematikom, filmova koji, u stvari, otkrivaju Balkan kao područje<br />

ubistava, nasilja i zločina. Sve to pokazuje da je ideja bila u tome da se afirmišu oni<br />

koji u njihovim očima nisu bili opasnost. Afrika ili Indija nastoje da se priključe<br />

tom modelu prilično pasivno, budući da nisu izgradili svoju autentičnu političku<br />

poziciju integriteta. Mi smo imali neki ugled. Zato je degradiranje one zemlje, kad<br />

je propala, značilo simbolično skidanje s dnevnog reda jedne opasnosti – mogućeg<br />

trećeg puta. Zato nijedno od književnih djela (a ima izvanrednih primjera) u kojima<br />

se afirmiše bilo što naše ili s Balkana – ne prolazi. Koji su pisci prošli? Svi koji<br />

bi pokušali da pišu o nečemu što na neki način daje realnu sliku našeg svijeta (ne<br />

uljepšanu sliku) – apsolutno nisu imali šanse.<br />

Najžešće kritike čule su se u vezi s krajem jednoumlja. Ako pogledamo pažljivo,<br />

uočićemo da su tada postojala tri saveza - Zapadna ili NATO alijansa, Istočni ili<br />

Varšavski pakt i Zemlje trećeg svijeta, kojih je po brojnosti bilo najviše. Globalizacija<br />

je apsolutna afirmacija ideje jednoumlja, u suštini predstavlja svođenje svega, od<br />

Bolonjske deklaracije do MMF-a (modela finansiranja, modela edukacije, modela<br />

ishrane, modela stvaranja muzike, svih sfera do tehnologije) – na isti uzorak, na<br />

uniformisanje. To je apsolutna dominacija jednoumlja. Sjećam se jednog vrlo interesantnog<br />

primjera. Kad sam početkom sedamdesetih bio u Lajpcigu, na moje veliko<br />

iznenađenje, kad god bih naručivao isto jelo u različitim djelovima grada, imao<br />

sam osjećaj da su mi donijeli istu porciju iz prethodnog restorana. Kad sam otišao u<br />

SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 63

logo

products

Resources

Company

Terms of service
Privacy policy
Cookie policy
Cookie settings
Imprint
Change language
Made with love in Switzerland
© 2024 Yumpu.com all rights reserved

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!