humanistika - Sarajevske Sveske

da upitam: šta ovdje piše, čija se ovdje sentenca citira, Edo? Baš me ni u primisli,
a sklonu knjizi i riječima, nije interesiralo. Čak da mi je i ponuđeno, odbila bih da
saslušam. Riječ je ispražnjena, tekst je puki, beskonačni niz koji treba da se izbori
za novu ljepotu. Mudrost sentence više ne impresionira. Tekst je postao prividno
beskrajni, horizontalni niz koji djeluje kao puls, ritam, zagonetka. Mogu bez napora
zamisliti kako Numankadić kleči nad tim papirima, bijelim plohama, kako ih ubrzano
“ispisuje”. Jednako ih ubrzano, čak grozničavo, na uvid posjetiocu ateljea, lista.
Klasični odnos slikar-štafelaj mi baš više nikako ne naumpada u Numankadićevom
slučaju. Premda, rekvizita nije napustila atelje. Na štafelaju nije rad u procesu,
nego izložena slika iz ranije faze.
Ovo što kao “recentni rad” gledam, je slikarstvo u koje su do granica fizičkog
trpljenja uključena koljena, kičma… dramatičan fizički, tjelesni rad. Koljena i u molitvi
trpe, nije zgoreg pripomenuti ovdje. Kleči Numankadić i dok radove “lista”,
klečim i ja dok ih gledam.
Pobrojah ukratko ono što se u mnogom tekstu o Edi Numankadiću može
pročitati. No, meni je sve vrijeme na umu ono što nigdje nije naglašeno, a što sam
ugledala prvi put ušavši u atelje, ne libim se reći: prijatelja. Ne baš u prvi tren, ali
istražujući ovaj zaseban svijet, zaustavila sam pogled na nečemu što u prvi mah nije
djelovalo kao da tom svijetu pripada. Mali format, crtež: star muškarac, očito Bosanac,
očito Bošnjak. Rasan crtež, pomišljam dok mu se približavam, zagledam. Moj
dedo, Hakija Numankadić, kaže mi se i ta rečenica se doima kao od onih koje su
odgovori na nepostavljena a podrazumijevajuća pitanja. Moj crtež, dodaje Numankadić…
iz šezdeset i neke godine. A ja gledam taj mali format, tog Hakiju Numankadića,
i pomišljam: prije svih faza.
Govori ovo kao da se izvinjava. Za predmetnost ili za nevještost? Ovo drugo
ne može biti. Crtež je vješt… odličan, zapravo. Zašto pominjem rad prije svih faza?
Pominjem Numankadićev rad koji nije našao mjesta u Numankadićevom javnom
životu? Jer, čini mi se obaveznim da predstavljajući Edina Numankadića naglasim
kako njegova manifestirana nezainteresiranost za predmetni svijet nije maska za
nevještinu crtanja. U apstrakciji se često pokuša udomiti nemanje talenta za crtež u
osvajanju predmetnog svijeta. A od crteža i predmeta je, ipak, sve počelo ? Numankadić
nije od onih slikara koje je jedan poznati ovdašnji dramatičar nepogrešivo
nazvao onima što ni zeca ni lisicu ne znaju nacrtati (naumpadaju mi bizon i Altamira).
I bez da pominjem ovu činjenicu, vično će oko u platnima, naročito kartonima,
Edina Numankadića, prepoznati rad ruke koja je vična predmetu, ali u tome ne
osjeća put kojim do neiskazivih ciljeva želi putovati. I opet posežem za scenom iz
nejavnog života Numankadićevih slika. Jedna se, iz ciklusa Zapisi, kao prijateljev
dar, naselila u moj stan. Moja majka,ugledavši je prvi put, prije no joj sasvim priđe,
u suspregnutom zadovoljstvu prepoznavanja zapostavljene zavičajnosti pita: Je li
ovo levha ? Skoro da mi je žao da joj odgovorim: nije.
Za nepoznavaoce: za izradu levhe je potrebno umijeće, zanat, preciznost ruke,
finoća zgloba. Vjera. Moja ih je majka prepoznala?
Po muslimanskom vjerovanju anđeli ne ulaze u domove gdje su pas i slika. Kod
austrijske autorice Barbara Frischmuth čitam… Sam Muhammed nije zabranjivao
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 551