humanistika - Sarajevske Sveske
Share Embed Flag
Download ePaper

humanistika - Sarajevske Sveske

humanistika - Sarajevske Sveske humanistika - Sarajevske Sveske

sveske.ba
30.12.2012 Views

Na slikama iz sredine osamdesetih su mrljaste nakupine, zaustavljen zamah autorove ruke. Sada se jasno izdvajaju dominantne zone, područja gdje je slika zgusnutija, nabijenija. Jednako važne su i “zone tišine”. U njima, zapravo, pronalazim ključ Numankadićevog ateljea. Nevjerovatan broj crteža Numankadić će stvoriti u nekoliko mjeseci na prijelazu iz 1985. u 1986., kazuje hronika. Sazrijeva ono što se moglo uočiti još i u ciklusu Tragovi. Slikanje je sada postalo nesumnjiv ritualni akt, akt oslobađanja. Početkom devedesetih na Numankadićevo stvaranje djeluje izrazita vanjska prisila. Tih će godina odbaciti sliku i slikanje. Tako piše. Meni koja sa Numankadićem dijelim ambijent življenja tih godina – opkoljeno Sarajevo, izraz odbaciti nije potaman. Nije li uvjetima u kojima je tada stvarao istini bliža konstatacija da se povinovao neumoljivom: nema! (Nije li neka zaumna volja htjela da Numankadić onu stvaralačku eksploziju 1985 – 1986 proživi baš pred opsadu, kao da zadihan želi preteći… kraj?) U uvjetima nemanja papira, platna, boje, a iz nepresušene, opsadom čak potencirane potrebe stvaranja, Numankadić poseže za materijalom koji je pristupačan, kojeg:ima! Tako će, primjerice, na sto sasvim običan, ni po čemu naročit, položiti predmete svoje ratne svakodnevnice. Imala sam priliku u Kopenhagenu 1996., kada je taj grad bio evropskom prijestolnicom kulture, na jednoj prestižnoj (kaže li se to tako?) izložbi gledati Numankadićev Atelje. Sjetih se tada, ja koja sam i sama preživjela opsadu: umjetnost počuđava, čini da ono što znate iskrsne pred vama kao novina, kao prvi put viđeno. Efekat počuđenja. Bijah na trenutak Dankinjom, suočenom sa Ateljeom Sarajlije Edina Numankadića. Čak i kada sam kao dio tog Ateljea uočila časopis i u njemu moj tekst. Moju fotografiju… čak ! U startu se opredijelivši za nepredmetno slikarstvo, Numankadić, prividno paradoksalno, otkriva privlačnost predmeta. Zainteresiran je za njih, ali ni ovaj put ne u štafelajsko-slikarskom odnosu, nego u skoro pa grozničavom skupljačkom nagonu. Numankadić predmete koji sami po sebi nemaju novcem iskazanu vrijednost, dovodi u nove spojeve, suočava ih, sukobljava, međusobnu im ljubav i dijalog preporučuje i otkriva. Predmeti svjedoče sami sebe, ali i uzajamnost. A u svemu: ona naročita tišina koju pamtimo iz predratnih Tragova. Ispražnjene, odbačene, ko zna gdje i kako pronađene, kutije su naseljene predmetima koji se u “stvarnom životu” nisu sretali. Da sam u pravu potencirajući imperativ “nemanja” kao pokretački impuls, svjedoči činjenica da je jedna od prvih koje su poslužile u seriji Kutije, bila ona u kojoj su nekada obitavale boje. Boje su potrošene (kao da su… nestale ), ne mogu se nabaviti jer grad je (svijet!) opkoljen, valja se iz te opkoljenosti oslobađati. Prazninu će Numankadić ispuniti dostupnim predmetima koji će kutiji podariti nov život. Sad dolazi na red pomen onog gelera. Ne sjećam se da li baš u prvoj, počinuo je u jednoj od Numankadićevih Kutija. U poslijeratnim Zapisima, koje dijelom radi paralelno sa Kutijama, a koji očigledno baštine Tragove, polje slike postaje podloga za tekst. Ili bar tako djeluje ? Jer, teško ćete taj tekst pročitati. Uostalom, naivno je i pokušavati ili željeti. Deformisan je do nivoa nečitljivosti. Ne kao škrabotina, nego kao drevni zapis ili zapis rađen u grozničavoj žurbi da ruku koja ispisuje kraj ne pretekne. Moram naglasiti da fizičku prisutnost autorovu, dok sam posmatrala Zapise u ateljeu, nisam iskoristila 550 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33

da upitam: šta ovdje piše, čija se ovdje sentenca citira, Edo? Baš me ni u primisli, a sklonu knjizi i riječima, nije interesiralo. Čak da mi je i ponuđeno, odbila bih da saslušam. Riječ je ispražnjena, tekst je puki, beskonačni niz koji treba da se izbori za novu ljepotu. Mudrost sentence više ne impresionira. Tekst je postao prividno beskrajni, horizontalni niz koji djeluje kao puls, ritam, zagonetka. Mogu bez napora zamisliti kako Numankadić kleči nad tim papirima, bijelim plohama, kako ih ubrzano “ispisuje”. Jednako ih ubrzano, čak grozničavo, na uvid posjetiocu ateljea, lista. Klasični odnos slikar-štafelaj mi baš više nikako ne naumpada u Numankadićevom slučaju. Premda, rekvizita nije napustila atelje. Na štafelaju nije rad u procesu, nego izložena slika iz ranije faze. Ovo što kao “recentni rad” gledam, je slikarstvo u koje su do granica fizičkog trpljenja uključena koljena, kičma… dramatičan fizički, tjelesni rad. Koljena i u molitvi trpe, nije zgoreg pripomenuti ovdje. Kleči Numankadić i dok radove “lista”, klečim i ja dok ih gledam. Pobrojah ukratko ono što se u mnogom tekstu o Edi Numankadiću može pročitati. No, meni je sve vrijeme na umu ono što nigdje nije naglašeno, a što sam ugledala prvi put ušavši u atelje, ne libim se reći: prijatelja. Ne baš u prvi tren, ali istražujući ovaj zaseban svijet, zaustavila sam pogled na nečemu što u prvi mah nije djelovalo kao da tom svijetu pripada. Mali format, crtež: star muškarac, očito Bosanac, očito Bošnjak. Rasan crtež, pomišljam dok mu se približavam, zagledam. Moj dedo, Hakija Numankadić, kaže mi se i ta rečenica se doima kao od onih koje su odgovori na nepostavljena a podrazumijevajuća pitanja. Moj crtež, dodaje Numankadić… iz šezdeset i neke godine. A ja gledam taj mali format, tog Hakiju Numankadića, i pomišljam: prije svih faza. Govori ovo kao da se izvinjava. Za predmetnost ili za nevještost? Ovo drugo ne može biti. Crtež je vješt… odličan, zapravo. Zašto pominjem rad prije svih faza? Pominjem Numankadićev rad koji nije našao mjesta u Numankadićevom javnom životu? Jer, čini mi se obaveznim da predstavljajući Edina Numankadića naglasim kako njegova manifestirana nezainteresiranost za predmetni svijet nije maska za nevještinu crtanja. U apstrakciji se često pokuša udomiti nemanje talenta za crtež u osvajanju predmetnog svijeta. A od crteža i predmeta je, ipak, sve počelo ? Numankadić nije od onih slikara koje je jedan poznati ovdašnji dramatičar nepogrešivo nazvao onima što ni zeca ni lisicu ne znaju nacrtati (naumpadaju mi bizon i Altamira). I bez da pominjem ovu činjenicu, vično će oko u platnima, naročito kartonima, Edina Numankadića, prepoznati rad ruke koja je vična predmetu, ali u tome ne osjeća put kojim do neiskazivih ciljeva želi putovati. I opet posežem za scenom iz nejavnog života Numankadićevih slika. Jedna se, iz ciklusa Zapisi, kao prijateljev dar, naselila u moj stan. Moja majka,ugledavši je prvi put, prije no joj sasvim priđe, u suspregnutom zadovoljstvu prepoznavanja zapostavljene zavičajnosti pita: Je li ovo levha ? Skoro da mi je žao da joj odgovorim: nije. Za nepoznavaoce: za izradu levhe je potrebno umijeće, zanat, preciznost ruke, finoća zgloba. Vjera. Moja ih je majka prepoznala? Po muslimanskom vjerovanju anđeli ne ulaze u domove gdje su pas i slika. Kod austrijske autorice Barbara Frischmuth čitam… Sam Muhammed nije zabranjivao SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 551

Na slikama iz sredine osamdesetih su mrljaste nakupine, zaustavljen zamah<br />

autorove ruke. Sada se jasno izdvajaju dominantne zone, područja gdje je slika zgusnutija,<br />

nabijenija. Jednako važne su i “zone tišine”. U njima, zapravo, pronalazim<br />

ključ Numankadićevog ateljea. Nevjerovatan broj crteža Numankadić će stvoriti u<br />

nekoliko mjeseci na prijelazu iz 1985. u 1986., kazuje hronika. Sazrijeva ono što se<br />

moglo uočiti još i u ciklusu Tragovi. Slikanje je sada postalo nesumnjiv ritualni akt,<br />

akt oslobađanja.<br />

Početkom devedesetih na Numankadićevo stvaranje djeluje izrazita vanjska<br />

prisila. Tih će godina odbaciti sliku i slikanje. Tako piše. Meni koja sa Numankadićem<br />

dijelim ambijent življenja tih godina – opkoljeno Sarajevo, izraz odbaciti nije<br />

potaman. Nije li uvjetima u kojima je tada stvarao istini bliža konstatacija da se povinovao<br />

neumoljivom: nema! (Nije li neka zaumna volja htjela da Numankadić onu<br />

stvaralačku eksploziju 1985 – 1986 proživi baš pred opsadu, kao da zadihan želi preteći…<br />

kraj?) U uvjetima nemanja papira, platna, boje, a iz nepresušene, opsadom<br />

čak potencirane potrebe stvaranja, Numankadić poseže za materijalom koji je pristupačan,<br />

kojeg:ima! Tako će, primjerice, na sto sasvim običan, ni po čemu naročit,<br />

položiti predmete svoje ratne svakodnevnice. Imala sam priliku u Kopenhagenu<br />

1996., kada je taj grad bio evropskom prijestolnicom kulture, na jednoj prestižnoj<br />

(kaže li se to tako?) izložbi gledati Numankadićev Atelje. Sjetih se tada, ja koja sam<br />

i sama preživjela opsadu: umjetnost počuđava, čini da ono što znate iskrsne pred<br />

vama kao novina, kao prvi put viđeno. Efekat počuđenja. Bijah na trenutak Dankinjom,<br />

suočenom sa Ateljeom Sarajlije Edina Numankadića. Čak i kada sam kao dio<br />

tog Ateljea uočila časopis i u njemu moj tekst. Moju fotografiju… čak !<br />

U startu se opredijelivši za nepredmetno slikarstvo, Numankadić, prividno paradoksalno,<br />

otkriva privlačnost predmeta. Zainteresiran je za njih, ali ni ovaj put ne<br />

u štafelajsko-slikarskom odnosu, nego u skoro pa grozničavom skupljačkom nagonu.<br />

Numankadić predmete koji sami po sebi nemaju novcem iskazanu vrijednost,<br />

dovodi u nove spojeve, suočava ih, sukobljava, međusobnu im ljubav i dijalog preporučuje<br />

i otkriva. Predmeti svjedoče sami sebe, ali i uzajamnost. A u svemu: ona<br />

naročita tišina koju pamtimo iz predratnih Tragova. Ispražnjene, odbačene, ko zna<br />

gdje i kako pronađene, kutije su naseljene predmetima koji se u “stvarnom životu”<br />

nisu sretali. Da sam u pravu potencirajući imperativ “nemanja” kao pokretački impuls,<br />

svjedoči činjenica da je jedna od prvih koje su poslužile u seriji Kutije, bila ona<br />

u kojoj su nekada obitavale boje. Boje su potrošene (kao da su… nestale ), ne mogu<br />

se nabaviti jer grad je (svijet!) opkoljen, valja se iz te opkoljenosti oslobađati. Prazninu<br />

će Numankadić ispuniti dostupnim predmetima koji će kutiji podariti nov<br />

život. Sad dolazi na red pomen onog gelera. Ne sjećam se da li baš u prvoj, počinuo<br />

je u jednoj od Numankadićevih Kutija.<br />

U poslijeratnim Zapisima, koje dijelom radi paralelno sa Kutijama, a koji očigledno<br />

baštine Tragove, polje slike postaje podloga za tekst. Ili bar tako djeluje ?<br />

Jer, teško ćete taj tekst pročitati. Uostalom, naivno je i pokušavati ili željeti. Deformisan<br />

je do nivoa nečitljivosti. Ne kao škrabotina, nego kao drevni zapis ili zapis rađen<br />

u grozničavoj žurbi da ruku koja ispisuje kraj ne pretekne. Moram naglasiti da<br />

fizičku prisutnost autorovu, dok sam posmatrala Zapise u ateljeu, nisam iskoristila<br />

550 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33

logo

products

Resources

Company

Terms of service
Privacy policy
Cookie policy
Cookie settings
Imprint
Change language
Made with love in Switzerland
© 2024 Yumpu.com all rights reserved

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!