humanistika - Sarajevske Sveske

pravoj liniji vjetra – osluškivali smo stvari”. Kao da su naša druženja kroz ovaj dijalog
dobila svoj oblik i smisao. A uopšte nam to nije bila namjera... Istovremeno je
uvođenje novog zakona protiv pušenja (ili “antitabakistička histerija”, kako bi ti to
rekao) dostiglo svoj vrhunac i od prvog januara 2010. naši susreti ovog tipa u javnom
prostoru postaju i potpuno neostvarljivi, odn. sad se već može slobodno reći
da su kompletno zabranjeni.
Muhić: Najbolji razgovori, kao i sve drugo u životu (konačno, kao i sam život!)
upravo su oni iz kojih ne znaš što će se tačno izroditi. Krajnji rezultat mora da bude
misterija, inače tu nema ni događanja, ni stvaralaštva. Zato je dobro što počinjemo
ovako, sa suočenošću istog tipa koju je imao i prvi čovjek – imamo onaj primordijalni
akord koji je odjekivao i u njegovoj svijesti u trenucima kad je bio suočen sa
svijetom: “što je on sâm i kakvo je ovo čudo pred njim, Svijet!?” Upravo tako je i
svaki razgovor, ako je istinski, istovremeno i izvanredno, beskrajno čudo koje sa
sobom nosi fantastične, nevjerovatne, nedohvatljive doživljaje, izazove, opasnosti,
radosti... Ako uspiješ da naštimaš dušu, onda se razgovor pretvara u avanturu, u kavalkadu
pred kojom se otvaraju novi horizonti i otkrivaju se tajni svjetovi za koje
nikad ne bi ni znali da postoje. U suprotnom, ako se u početku promaši taj istinski
štimung, ne postoji ni razgovor, već dobijamo samo ponavljanje refleksno upamćenih
iskaza i neke rutinske onomatopeje, koje čak više nisu ni riječi. Pritom su nužne
i ovakve [pokazuje ka postavljenoj sofri – zajednički smijeh] pretpostavke. Zašto su
ovakve pretpostavke potrebne? Pretpostavke su na ovom svijetu neophodne upravo
zato da bi se iz tog svijeta moglo lakše izaći jer, da ih sad nema, stalno bi o njima
mislili. A kad su one već tu, dozvoljavaju ti da napustiš ovu gravitaciju, budući da
sad, kad je sve to već ovdje, možeš da odeš u sferu onoga do čega se dolazi samo u
rijetkim trenucima.
Alađozovski: Ipak, i razgovor je svojevrstan rizik. Ideja o tome da treba upoznati
drugog postala je aktuelna, kako u filozofiji, tako i u svim drugim diskursima
– pa, u tom smislu, moram da priznam da se ni nas dvojica ne znamo baš mnogo, ne
znamo se precizno, ne dišemo jedan drugome za vrat. Postoji rizik u vezi s tim da li
ćemo se razumjeti...
Muhić: Misliš na identitetne filozofije i na razmišljanje o drugom s velikim D,
je l’ tako? Imam jednu apriornu metodološku skepsu u odnosu na sve akcije koje su
dobro organizovane. Sad je ideja o upoznavanju Drugog, ne samo veoma aktuelna,
već i pretjerano aktuelna, alarmantno aktuelna, obavezna, imperativno nametnuta.
Alarmantno je to što je ideja o upoznavanju Drugog, rekao bih, izuzetno tvrdo fokusirana,
o čemu upravo svjedoči činjenica da je veoma dobro organizovana. Zbog
svega toga, uošte nema sumnje da se ona plasira kao segment u sklopu složenog i
dugoročnog globalnog ideološkog projekta. Da se podsjetimo, slično je bilo i prije
petnaestak godina, kad je postojala jedna veoma snažna (čak i danas u potpunosti
neugašena, već samo u drugim pravcima prisutna) veoma dobro organizovana akcija
za afirmaciju tolerancije, kojoj se nešto kasnije pridružila jednako sistematično
i detaljno organizovana akcija, odnosno projekat za suzbijanje ksenofobije. Sad –
kad povežeš ksenofobiju, toleranciju i problem upoznavanja Drugog – shvataš da
48 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33