humanistika - Sarajevske Sveske

humanistika - Sarajevske Sveske humanistika - Sarajevske Sveske

30.12.2012 Views

mljenoj nekoliko dna prije njegovog strašnog kraja, uspoređujem priče iz obiteljskog predanja sa podacima povijesne nauke, dekonstruiram zvanične, obiteljske, a i lične legende … U tom tonu sam napisao svoju pjesničku zbirki MOM: Mala Osobna Mitologija (2007), koja je bila predstavljena i u Sarajevskim sveskama (broj 27-28, 2010) u odličnim prijevodima Tonka Maroevića i Josipa Ostija. U tom tonu već godinama pokušavam napisati ep. I zato sasvim pouzdano znam, osjećam na vlastitoj koži, da nijedno fiktivno ime ne može Vojki – a i nama, čitaocima njene poeme – zamijeniti energiju života i smrti koju zrače stvarna, istinita imena mrtvih, kao što je Darinka Zec (Vojkina baka) ili imena u slijedećoj pasaži: Polako gotovo sa nelagodom otvaram Knjigu mrtvih što liči na pergament Nižu se imena mrtvih Smiljanića I ni jedno mi ne znači ništa Poslednje koje je upisao moj deda svojim Lepim rukopisom koji smo svi nasledili je KOVILJKA Iz mraka godina i sećanja izranja priča o KOVILJKI Žena jednog od sinova umrla od tuberkuloze lepotica Taj isti sin posle će se još jednom oženiti lepom devojkom Koju neće ubiti tuberkuloza nego Luburić Videla sam na nekoj ploči žrtava fašizma njeno ime A onda lepim dedinim rukopisom: Marko Lazo Đuro Borislav Špiro Jesu li bili sinovi, braća očevi nema traga Čudo kao da žene u Smiljanića nisu umirale Jedna od rijetkih preživjelih Smiljanića, Vojka Smiljanić Đikić, time im podiže spomenik… ne, ne spomenik, jer je spomenik kamen, ohlađeno sjećanje. Podiže im spomen. Da ih spasi iz zaborava. Da im vrati dostojanstvo ličnog imena. Knjiga mrtvih Smiljanića u Sarajevu svojom tragičnom intonacijom upisuje se u veliku tradiciju elegijā, kao što je epohalna Stojanka, mati Knežopoljka Skende- 456 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33

a Kulenovića, a upisuje se i u kontekst suvremene književnosti. Baš na razini tretmana ličnih imena valja spomenuti inovativni, potresni “dokumentarni roman” Sonnenschein Daše Drndić. Neobičan potez inkorporiranja sto strana ličnih imena 9.000 Jevreja, deportiranih iz Italije ili ubijenih u Italiji i državama, koje je okupirala, u godinama 1943-45, prevazilazi svaku moguću fikciju. Naslov tog poglavlja je poruka koja važi i za etiku Vojke Smiljanić Đikić i poetiku njene poeme: “Iza svakog imena krije se priča.” Čitajući Knjigu mrtvih Smiljanića u Sarajevu osjećam da je to temeljna priča, temeljna sudbina ljudskog bića, žene i pjesnikinje koja se zove Vojka Smiljanić Đikić. A osjećam i to da je to istovremeno i moja priča, moja sudbina. I doživljavam Vojku kao svoju stariju sestru. Da li poezija može postići više? SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 457

mljenoj nekoliko dna prije njegovog strašnog kraja, uspoređujem priče iz obiteljskog<br />

predanja sa podacima povijesne nauke, dekonstruiram zvanične, obiteljske, a i lične<br />

legende … U tom tonu sam napisao svoju pjesničku zbirki MOM: Mala Osobna Mitologija<br />

(2007), koja je bila predstavljena i u Sarajevskim sveskama (broj 27-28, 2010)<br />

u odličnim prijevodima Tonka Maroevića i Josipa Ostija. U tom tonu već godinama<br />

pokušavam napisati ep. I zato sasvim pouzdano znam, osjećam na vlastitoj koži, da<br />

nijedno fiktivno ime ne može Vojki – a i nama, čitaocima njene poeme – zamijeniti<br />

energiju života i smrti koju zrače stvarna, istinita imena mrtvih, kao što je Darinka<br />

Zec (Vojkina baka) ili imena u slijedećoj pasaži:<br />

Polako gotovo sa nelagodom otvaram<br />

Knjigu mrtvih što liči na pergament<br />

Nižu se imena mrtvih Smiljanića<br />

I ni jedno mi ne znači ništa<br />

Poslednje koje je upisao moj deda svojim<br />

Lepim rukopisom koji smo svi nasledili je<br />

KOVILJKA<br />

Iz mraka godina i sećanja izranja priča o<br />

KOVILJKI<br />

Žena jednog od sinova umrla od tuberkuloze<br />

lepotica<br />

Taj isti sin posle će se još jednom oženiti<br />

lepom devojkom<br />

Koju neće ubiti tuberkuloza<br />

nego Luburić<br />

Videla sam na nekoj ploči žrtava fašizma<br />

njeno ime<br />

A onda lepim dedinim rukopisom:<br />

Marko<br />

Lazo<br />

Đuro<br />

Borislav<br />

Špiro<br />

Jesu li bili sinovi, braća očevi<br />

nema traga<br />

Čudo kao da žene u Smiljanića nisu<br />

umirale<br />

Jedna od rijetkih preživjelih Smiljanića, Vojka Smiljanić Đikić, time im podiže<br />

spomenik… ne, ne spomenik, jer je spomenik kamen, ohlađeno sjećanje. Podiže im<br />

spomen. Da ih spasi iz zaborava. Da im vrati dostojanstvo ličnog imena.<br />

Knjiga mrtvih Smiljanića u Sarajevu svojom tragičnom intonacijom upisuje se<br />

u veliku tradiciju elegijā, kao što je epohalna Stojanka, mati Knežopoljka Skende-<br />

456 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!