humanistika - Sarajevske Sveske

Boris A. Novak
Zapis na margini Knjige mrtvih
Poema Knjiga mrtvih Smiljanića u Sarajevu Vojke Smiljanić Đikić je potresno pjesničko
djelo.
U oči odmah pada podudaranje prezimena pjesnikinje i junakā njene pjesme,
što daje jasan znak potpune identifikacije između njene (auto)biografije i “predmeta”
njenog književnog teksta. Taj gest je u današnjem vremenu, kada vlada svemoćna
ideologija postmodernističke fikcije i kada se čitav svijet mijenja u tekst, u
svjetlucanje prividā, veoma rijedak i odvažan. Od ingardenovske fenomenološke
estetike navikli smo misliti da je književno djelo “kvazi-realnost”, a postmodernizam
je toj estetskoj “kvazi-realnosti” dao status najrelevantnije i čak jedine realnosti.
Cinizmu manipulacije koja od povijesti pravi kolaž, a od jedinstvene, nepovratne
egzistencije ljudskog bića samo citat, Vojka Smiljanić Đikić suprotstavlja najviši
mogući garant istinitosti svojih riječi. Čitav svoj život. Svoje tijelo. Tim gestom poezija
(p)ostaje posljednje utočište autentičnosti.
Van svake sumnje, taj gest je opasan. Opasan je za pjesnikinju, i opasan je za
čitaoca.
Pjesnike koji na tako direktan način izgovore temeljnu traumu svog života poezija
sprži. To znam iz vlastitog iskustva.
Druga opasnost sastoji se u tome da zbog vjerodostojnosti povijesnih podatakā,
koji su ugrađeni u teksturu tog pjesničkog teksta (i koji u stihovima neobično – stvarno
neobično – dobro zvuče!), čitalac suviše suži tragičnost poruke na konkretna pomenuta
imena, na konkretan slučaj obitelji Smiljanić, i da se time smanji estetski domet
i univerzalnost pjesničke poruke. Mogu zamisliti da bi se to moglo desiti čak i
nekim blagonaklonim čitaocima, koji bi težinu sudbine svih tih mrtvih stresli sa sebe
emocionalnim trikom, da se ta tragedija, doduše, dogodila, ali se dogodila drugim ljudima,
ne njegovoj ili njenoj obitelji, ne njemu, ne njoj. Iskustvo mog vlastitog čitanja
te poeme je dijametralno suprotno. Prvoosobni lirski subjekt te poeme (kao što se
kaže u učenom, kobajagi “naučnom” žargonu književne teorije) nije arogantni monstrum
koji sve zna i koji svima soli pamet, nego drhteći, nesigurni glas pjesnikinje koja
istražuje povijesnu istinu, da bi dokučila što se dogodilo sa svim tim njoj dragim i bliskim
bićima. Baš to bolno treperenje glasa, na rubu tišine, baš sve te elipse nemogućnosti
iskazivanja sve te strave, omogućili su mi identifikaciju ne samo sa sudbinom
Vojke Smiljanić Đikić, njenih predaka i rođaka, već i sa mojom vlastitom sudbinom.
I ja na osnovi rijetkih sačuvanih tragova iz života svojih tragično preminulih predaka
i rođaka tražim istinu njihovih životā i smrti, pokušavam dokučiti ko je ona ljepotica
na fotografiji i što znači sjena na licu strica, na njegovoj posljednjoj fotografiji, sni-
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 455