humanistika - Sarajevske Sveske

ulazim, ne sačekavši obavezno “Uđi!”. Tu sam suočen s četiri ili pet ljudi koji sjede
naokolo na stolicama i stolovima. S desne strane se nalazi stativ s fotografskim aparatom,
koji vjerovatno služi za izradu fotografija, neophodnih za registraciju. Konstatujem
da većinu prisutnih u prostoriji poznajem od ranije, ali se ne usuđujem
pretpostavljati da se oni mogu sjećati mene, dječaka iz kvarta. Počinjem da govorim
i objašnjavam da dolazim iz daleka, da sam došao ovamo iz velike daljine isključivo
da bih se registrovao. Mladić koji je za to nadležan, oko kojeg stoje njegov otac i
sestra, mi objašnjava da je to apsolutno nemoguće... u pogrešno vrijeme i uopšte...
Ostali pažljivo slušaju dok ja pokušavam da ga nagovorim da mi učini nemoguće.
Ubrzo obojica uviđamo da po svojoj prilici nećemo naći zajednički jezik i zato krećemo
u kancelariju šefice. Dok prolazimo hodnikom, neumitno pomišljam na pitanje
Milana Kundere: šta je čovjek kada nije u svojoj domovini. Kancelarija šefice je
takođe puna ljudi, ali svjetlija je i znatno čistija. Ispostavlja se da je šefica jedna neobično
lijepa dama koju sam, upitavši odakle je, kao i mojim smiješkom na odgovor
da dolazi iz Ugande, vjerovatno uvrijedio. Kako se čovjek ne bi glupo nasmijao kada
izdaleka dođe u svoj rodni gradić i tu na odgovornom mjestu zatekne nekoga čija je
domovina još mnogo, mnogo dalje. U svakom slučaju nisam se mogao dogovoriti ni
sa šeficom, koja uporno insistira da se neko može registrovati samo u mjestu svog
stalnog boravka.
Propis koji mi čita ta lijepa žena iz Ugande potiče od mog njemačkog prijatelja,
supervizora. A ovaj me onda na telefonu podučava kako sam ovaj propis mogao lako
zaobići, samo da sam dami jednostavno prešutio da ne stanujem stalno u mjestu
svog porijekla. Ali sada je prekasno. Osim toga, iskreno rečeno, više nemam ni najmanje
volje da se i dalje izlažem škripanju poda i pogledima familije, okupljene u
velikoj, ali ne sasvim čistoj kancelariji. Radije ću to još jednom pokušati u Prištini.
Obje dame na prijavnom uredu glavnog grada Prištine ophode se prema meni
veoma susretljivo. Učtivo mi saopštavaju da registracija nažalost ovdje nije moguća,
da se ona mora obaviti kod nadležnih vlasti u rodnom mjestu. Dakle, kod dame
iz Ugande. Ja im govorim da je to nažalost nemoguće, okrećem se da idem i pozdravljam
ih, ne gledajući im u oči. Ne mogu se sjetiti da sam se ikada ranije od bilo
koga opraštao, a da ga pri tom nisam gledao u oči.
Nakon što su moji pokušaji da se registrujem potpuno propali, moram se polako
pomiriti s konačnim rastankom od svoje domovine, što se na kraju i događa.
A pri tom sam začuđen ali i zadovoljan s onim što sam vidio, i čime sam ponovo
potvrdio sopstveno mišljenje da čovjek i onda kada se svojoj zemlji približava bez
gorčine, može iskusiti da ga ona odbaci, da bi se onda sretan konačno mogao vratiti
svom vjernom pisaćem stolu.
Napuštam visoki planinski masiv i to s pitanjem punim bojazni, kakva li još
skrivena, neizvjesna budućnost predstoji njegovom podnožju, dakle mom zavičaju,
a i onoj drugoj strani, dakle Albaniji.
Moj povratak me ponovo vodi kroz Srbiju. Ustvari bih bio radije putovao preko
Albanije, pa bih preko Jadrana prešao u Italiju i onda nastavio put za Njemačku, ali
to se nažalost ne može, jer s Kosova nema ceste koja vodi u Albaniju. Doduše, posto-
450 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33