humanistika - Sarajevske Sveske
humanistika - Sarajevske Sveske humanistika - Sarajevske Sveske
Pokušavam da se našalim: Beograđani su vjerovatno načuli da tu prolazi neki kosovski Albanac i zato su ulice zatvorene. U međuvremenu je sve stalo. Moj saputnik telefonira s prijateljima u Beogradu i saznaje da su “Crvene beretke” blokirale Savski most. Boje se da bi Đinđićeva vlada neke od njih mogla deportovati u Den Haag, kao što se to već desilo Miloševiću. Moja šala dakle uopće nije bila bez veze. U svakom slučaju čovjek nema dobar osjećaj ukoliko mora proći pored ubica, koje su još k tome blokirale put. Bude se sjećanja. Napredujemo korak po korak. Nakon sat vremena, koji smo proveli uz srpsku narodnu muziku i vijesti na srpskom i mađarskom jeziku, konačno pred sobom imamo stasite mladiće, uniformisane u američkom stilu. Iste onakve kakvih se sjećaju ljudi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Oni u “stavu pozor” stoje na poluzatvorenom mostu kao na nekoj paradi, primajući zvižduke podrške, uz uobičajeni način pozdravljanja (tri raširena prsta na podignutoj ruci, što je klasični znak srpskih nacionalista), svojih ekstremno patriotski nastrojenih sunarodnika, koji su se tu okupili u velikom broju. Mjestimično se grle ubice sa svojim obožavaocima iz mase naroda. Šta ja osjećam u tom trenutku? Ne mogu to da opišem... Meni lično je jako stalo da odavde odem što je moguće brže, ali moj njemački prijatelj još želi da se sretne s nekolicinom poznanika iz Njemačke koji rade u Beogradu. Tako sam prisiljen da još neko vrijeme podnosim deprimirajuću atmosferu ovog grada u kojem nisam bio više od pet godina: sve je sivo poput pepela, zgrade, ulice, automobili, lica ljudi... Za vrijeme vožnje moj prijatelj neprestano kažiprstom pokazuje čas lijevo, čas desno, kako bi mi ukazao na rane, koje je Beograd pretrpio za vrijeme NATO-vog bombardovanja: tu ministarstvo odbrane, tamo generalštab, a u pozadini zgrada televizije. Teško oštećene, s razjapljenim šupljinama vrata i prozora, ove zgrade izgledaju kao uginule životinje koje se niko nije potrudio pokopati. Sastanak mog prijatelja s poznanicima traje nešto duže nego što je bilo predviđeno. To što je auto nepropisno parkiran, umiruju nas poznanici, nema veze, jer u Beogradu svi parkiraju nepropisno. A kad policija još vidi inostrane tablice, ne ostavlja ni opomenu. U međuvremenu se Srbi prema strancima ophode s puno obzira. Dok je moj prijatelj zaokupljen susretom, imam vremena da se malo ogledam po gradu. Zaista čudno. Ovdje imam toliko prijatelja i poznanika, ali nemam snage da i jednog od njih nazovem. Vjerovatno i sam želim da se u ovom glavnom gradu osjećam kao stranac. Nešto kasnije smo pozvani u jedan kineski restoran. Taj lokal zapravo i ne djeluje sasvim kineski, ali kuvar koji se mogao vidjeti kako u kuhinji za mnogobrojne goste spravlja jela bio je zacijelo Kinez. Za beogradske prilike je bogati “kineski” mèni gotovo nedostižno skup, košta osam njemačkih maraka... Odmah nakon ručka krećemo dalje, u pravcu Kosova. Na autoputu iza Beograda ima još samo malo vozila, nikakvo čudo kod tako skupe putarine. Prolazimo kroz središte Srbije, ali ne vozimo uobičajenom trasom preko Niša i Prokuplja već, ne razmišljajući unaprijed, vozimo od Niša prema Leskovcu, da bismo od tamo preko Medveđe stigli na Kosovo. Nad srpsku pokrajinu se polako spušta noć. Prolazimo kroz varošice i sela, koja u tami djeluju još zapuštenije nego što je to slučaj po danu. Čitava Srbija sa 446 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33
slomljenim, iscrpljenim i deprimiranim ljudima djeluje kao tamna pećina. Nema ništa gorega za jedan narod od takve depresije, kažem. Moj njemački prijatelj misli isto. Prolazimo kroz prljave, slabo osvijetljene ulice Leskovca. Poslije toga se utisak pustoši sve više povećava. Vozimo se uz podužu padinu i stižemo do graničnog prelaza kod Medveđe. Zaustavljaju nas četvorica do zuba naoružanih policajaca. Ovo nisu “ljubezni momci”, ovo su grubi srpski policajci koji su na Kosovu godinama obavljali svoju “dužnost”. Beskrajno dugo listaju naše pasoše, dok se moj njemački prijatelj čudom čudi kako je moguće da nas na granici, koja na osnovu oficijelnog stava Srbije uopće ne postoji, podvrgavaju tako detaljnoj kontroli. Jedan od policajaca nas upozorava da moramo požuriti ukoliko još danas želimo da pređemo prijeko, jer Šveđani na kontrolnom punktu KFOR-a na drugoj strani za pola sata, to znači u 20.00 sati, zatvaraju granicu. Ne obazirući se na to njegovi kolege demonstrativno ne žure s pregledom naših pasoša. Morali bi provjeriti njihovu ispravnost, kaže jedan od njih. To je nemoguće, kaže moj prijatelj, u ovoj kolibi sigurno nema ni kompjutera ni telefona. Hoće namjerno da nas zadržavaju. Sve skupa traje pedeset minuta s posljedicom da bi nam dvojica švedskih vojnika na drugoj strani ljubezno saopštila, da se nažalost moramo vratiti u Srbiju jer je već prošlo 20.00 sati. Užas! Natrag u tu veliku, crnu rupu! Moj njemački prijatelj me tješi: Neka im bude ta malena pobjeda. Danas ti kradu nekoliko sati, prije dvije godine su te još mogli lišiti života. Vozimo natrag u pravcu Niša, a od tamo preko Kuršumlije do Merdara. Tri nepotrebna sata. Ali granične formalnosti su ovdje obavljene brzo. Prijeko, u domovini očekuju nas mnogobrojna svjetla. Ulice su asfaltirane, a svjetleće reklame benzinskih pumpi i trgovina daju čovjeku osjećaj da je dospio u jedan drugi svijet. Srpski mrak smo ostavili iza sebe, za danas, zauvijek. ZEMLJA U KOJU SADA DOLAZIM NIJE VIŠE ISTA KAO DVIJE GODINE RANIJE kada sam posljednji put bio ovdje. Tada, neposredno poslije rata, dvije trećine sela na Kosovu su bile razorene, polovina gradova opljačkana i srušena, čitava (privredna, politička i kulturna) infrastruktura zemlje s dva miliona stanovnika bila je na koljenima. Tu je još uvijek ono za čitav Balkan karakteristično blato. Ali inače se tokom godina mirovne misije KFOR-a dosta toga promijenilo; ljudi (i domaći i stranci), ulice, kuće, trgovine... Nestalo je panike i nervoze od prije dvije godine. Dvojezični, a ponekad i trojezični (albanski, srpski, engleski) natpisi na svježe asfaltiranim putevima, semafori i prije svega revnosna domaća policija, daju jednu sasvim neuobičajenu sliku. Dvije godine ranije ovdje su dominirali maniri divljeg zapada, zbog vozača bez vozačke dozvole i vozačkih tablica na automobilu cestovni promet je bio nesiguran. Danas je to nezamislivo. Otkako postoji nova kosovska policija u svojim svjetlo plavim uniformama, u čijem su sastavu Albanci, Srbi i pripadnici drugih manjina, muškarci i žene (kakva senzacija na južnom Balkanu!), niko više, kada je riječ o kontroli saobraćaja i borbi protiv svakodnevnog kriminala, ne traži internacionalnu “Coca-cola-policiju”. Da bi se spriječila korupcija, novčane kazne se više ne plaćaju na licu mjesta (što je takođe na Balkanu novina), već policija zadržava ličnu kartu, koja se vraća tek pošto je kazna plaćena. Nove kosovske, tek SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 447
- Page 396 and 397: čitave slojeve povijesne zbilje i
- Page 398 and 399: zamijeni ona osvajačka, kad se nam
- Page 400 and 401: historiografijom u kojoj se skrival
- Page 402 and 403: Metanarativ stalnog disokntinuiteta
- Page 404 and 405: Mnogostruka unutrašnja lica unutra
- Page 406 and 407: 4. Studija slučaja - Ljetopis kre
- Page 408 and 409: njenog rada, ciljeve, obaveze, sve
- Page 410 and 411: Iz te muke i proističe prva fabula
- Page 412 and 413: u uslovima njegove marginalizacije,
- Page 414 and 415: A potom za isti dokument i pregled
- Page 416 and 417: napetosti i stalnom klizanju svakog
- Page 418 and 419: Kako bih što preciznije istražio
- Page 420 and 421: 2. Spengler u ničijoj zemlji Misli
- Page 422 and 423: kom za vrijeme Drugog svjetskog rat
- Page 424 and 425: zalnog, estetskog, poetskog i onog
- Page 426 and 427: Tamo se, od početka devedesetih, n
- Page 428 and 429: otvorene i prikrivene radikale. Prv
- Page 430 and 431: ka mržnje i netolerancije. Ova ver
- Page 432 and 433: Uvijek su ostali tamo gdje se nalaz
- Page 434 and 435: stova jest ekskulpacija Srba od bil
- Page 436 and 437: se poziva na svoj raniji tekst u ko
- Page 438 and 439: Nije jasno da li autor rabi metafor
- Page 440 and 441: tram tekst Škola kulture pamćenja
- Page 442 and 443: tet. To se pitanje uvijek iznova ra
- Page 444 and 445: Kabinu dijelim s jednim koreanskim
- Page 448 and 449: provizorno izdate lične isprave u
- Page 450 and 451: ulazim, ne sačekavši obavezno “
- Page 453: MOJ IZBOR Boris A. Novak Vojka Smil
- Page 456 and 457: mljenoj nekoliko dna prije njegovog
- Page 459 and 460: Vojka Smiljanić-Đikić Knjiga mrt
- Page 463: Držim da su sretni, nisu videli ov
- Page 467 and 468: Marko Čudić Rubni mozaik složene
- Page 469 and 470: perfekcije dovedeno jezičko majsto
- Page 471 and 472: efleksiju. Kao i kod Tolnaija, Neme
- Page 473 and 474: ijskim radovima Kornelija Farago ud
- Page 475 and 476: na parafraza teze Vedrane Rudan)
- Page 477 and 478: ma sadašnjosti, jer iz prošlosti
- Page 479 and 480: ovu svoju ulogu, može da doprinese
- Page 481 and 482: Za vreme kontinuiranog izlaženja H
- Page 483 and 484: inicijativu, kada je premašivao so
- Page 485: Izbor iz Savremene mađarske knjiž
- Page 488 and 489: STROGO POVERLJIVO U mesecima koji s
- Page 490 and 491: S ovako iščašenim prezimenom pos
- Page 493 and 494: Bela Čorba prevela Judita Šalgo E
- Page 495 and 496: Magdolna Danji preveo Arpad Vicko P
slomljenim, iscrpljenim i deprimiranim ljudima djeluje kao tamna pećina. Nema<br />
ništa gorega za jedan narod od takve depresije, kažem. Moj njemački prijatelj misli<br />
isto. Prolazimo kroz prljave, slabo osvijetljene ulice Leskovca. Poslije toga se utisak<br />
pustoši sve više povećava. Vozimo se uz podužu padinu i stižemo do graničnog prelaza<br />
kod Medveđe. Zaustavljaju nas četvorica do zuba naoružanih policajaca. Ovo<br />
nisu “ljubezni momci”, ovo su grubi srpski policajci koji su na Kosovu godinama<br />
obavljali svoju “dužnost”. Beskrajno dugo listaju naše pasoše, dok se moj njemački<br />
prijatelj čudom čudi kako je moguće da nas na granici, koja na osnovu oficijelnog<br />
stava Srbije uopće ne postoji, podvrgavaju tako detaljnoj kontroli. Jedan od policajaca<br />
nas upozorava da moramo požuriti ukoliko još danas želimo da pređemo<br />
prijeko, jer Šveđani na kontrolnom punktu KFOR-a na drugoj strani za pola sata,<br />
to znači u 20.00 sati, zatvaraju granicu. Ne obazirući se na to njegovi kolege demonstrativno<br />
ne žure s pregledom naših pasoša. Morali bi provjeriti njihovu ispravnost,<br />
kaže jedan od njih. To je nemoguće, kaže moj prijatelj, u ovoj kolibi sigurno nema ni<br />
kompjutera ni telefona. Hoće namjerno da nas zadržavaju. Sve skupa traje pedeset<br />
minuta s posljedicom da bi nam dvojica švedskih vojnika na drugoj strani ljubezno<br />
saopštila, da se nažalost moramo vratiti u Srbiju jer je već prošlo 20.00 sati.<br />
Užas! Natrag u tu veliku, crnu rupu! Moj njemački prijatelj me tješi: Neka im<br />
bude ta malena pobjeda. Danas ti kradu nekoliko sati, prije dvije godine su te još<br />
mogli lišiti života.<br />
Vozimo natrag u pravcu Niša, a od tamo preko Kuršumlije do Merdara. Tri<br />
nepotrebna sata. Ali granične formalnosti su ovdje obavljene brzo. Prijeko, u domovini<br />
očekuju nas mnogobrojna svjetla. Ulice su asfaltirane, a svjetleće reklame<br />
benzinskih pumpi i trgovina daju čovjeku osjećaj da je dospio u jedan drugi svijet.<br />
Srpski mrak smo ostavili iza sebe, za danas, zauvijek.<br />
ZEMLJA U KOJU SADA DOLAZIM NIJE VIŠE ISTA KAO DVIJE GODINE<br />
RANIJE kada sam posljednji put bio ovdje. Tada, neposredno poslije rata, dvije trećine<br />
sela na Kosovu su bile razorene, polovina gradova opljačkana i srušena, čitava<br />
(privredna, politička i kulturna) infrastruktura zemlje s dva miliona stanovnika bila<br />
je na koljenima. Tu je još uvijek ono za čitav Balkan karakteristično blato. Ali inače<br />
se tokom godina mirovne misije KFOR-a dosta toga promijenilo; ljudi (i domaći<br />
i stranci), ulice, kuće, trgovine... Nestalo je panike i nervoze od prije dvije godine.<br />
Dvojezični, a ponekad i trojezični (albanski, srpski, engleski) natpisi na svježe<br />
asfaltiranim putevima, semafori i prije svega revnosna domaća policija, daju jednu<br />
sasvim neuobičajenu sliku. Dvije godine ranije ovdje su dominirali maniri divljeg<br />
zapada, zbog vozača bez vozačke dozvole i vozačkih tablica na automobilu cestovni<br />
promet je bio nesiguran. Danas je to nezamislivo. Otkako postoji nova kosovska policija<br />
u svojim svjetlo plavim uniformama, u čijem su sastavu Albanci, Srbi i pripadnici<br />
drugih manjina, muškarci i žene (kakva senzacija na južnom Balkanu!), niko<br />
više, kada je riječ o kontroli saobraćaja i borbi protiv svakodnevnog kriminala, ne<br />
traži internacionalnu “Coca-cola-policiju”. Da bi se spriječila korupcija, novčane<br />
kazne se više ne plaćaju na licu mjesta (što je takođe na Balkanu novina), već policija<br />
zadržava ličnu kartu, koja se vraća tek pošto je kazna plaćena. Nove kosovske, tek<br />
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 447
Change language