humanistika - Sarajevske Sveske

nom riječima osloboditi straha. Sve je u redu, reče, otkako je Milošević u zatvoru, u
Den Haagu, u Srbiji se mnogo toga promijenilo. To važi i za policiju.
Strah je nešto sasvim normalno, pokušavam da umirim samoga sebe, dok se
približavamo graničnom prelazu prema Jugoslaviji. Prije svega za Albanca sa Kosova,
tu na tom mjestu, poslije svega što se dogodilo.
U rano jutro na granici između Mađarske i Vojvodine gotovo da još uopšte
nema saobraćaja i tako nije trebalo puno vremena da stignemo pred crveno-bijelu
rampu. U kućici s prljavim prozorima sjedi jedan policajac i uzima naše pasoše,
koje mu dodaje moj prijatelj Nijemac. Sa sjedišta suvozača posmatram kako nešto
zapisuje i kako prije svega pažljivo razgleda pasoš koji nije njemački i to s imenom
koje zvuči albanski.
Policajac ipak ne postavlja nikakva pitanja. Mom prijatelju Nijemcu saopštava
da mora da plati taksu za automobil i samo nekoliko minuta kasnije nalazimo
se u najbogatijoj srpskoj pokrajini, Vojvodini. Tmurno jutro kao da odražava moje
raspoloženje dok se vozimo kroz zelenu ravnicu, iznad koje se nadvija tanka sumaglica.
Šta li nas još čeka?
Moj prijatelj govori mađarski i zato može da se preko radija mađarske nacionalne
manjine u Vojvodini informiše o najnovijim vijestima iz Beograda, što podrazumijeva
i aktuelnu temperaturu i vlažnost zraka. Toga dana se međutim u vijestima
najviše govori o protestima specijalnih jedinica “Crvenih beretki” protiv vlade.
Po naredbi Miloševića i njegovih visokih policijskih funkcionera pripadnici ovih
ozloglašenih trupa u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu ubili su na stotine
i hiljade ljudi. Razlog za pobunu ovih specijalista za ubistva i teror treba tražiti u
Den Haagu. Iako se o tome javno ne govori, gotovo svako zna da u tribunalu za ratne
zločine postoje duge liste imena, na kojima se nalaze i imena mnogih od ovih stasitih
momaka, uniformisanih u američkom stilu, Miloševićevih štićenika. Osim toga
je vrlo važno da taj Damaklov mač visi nad glavama ratnih zločinaca, u prvom redu
srpskih, ali i onih koji pripadaju ostalim balkanskim narodima.
Da bi promijenio temu, prijatelj me pita za moj sasvim lični odnos prema Vojvodini.
Pričam mu o svom djedu koji je početkom Drugog svjetskog rata bio prisilno
regrutovan u armiju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Poginuo je odmah na
početku njemačke invazije. Nikada se neće saznati ko ga je ubio, nacisti, Srbi, Mađari,
ili se naprosto ubio sam. Šezdeset i jednu godinu poslije njegove misteriozne
pogibije putuje evo, upravo sada, njegov unuk kroz ovaj isti kraj, u kojem negdje na
nepoznatom mjestu leže njegove kosti.
Brzo napredujemo i zato postajemo optimistični u očekivanju da ćemo skoro
stići u Beograd. Na cestama na prilazu grada nailazi samo po koji kamion i relativno
mali broj putničkih automobila. Što se više približavamo centru grada, to se više
usporava naša vožnja. Na kraju, promet je posve paralizovan i za nama se formira
sve duža kolona vozila, gore nego što je to u nekoj njemačkoj metropoli u vrijeme
najveće saobraćajne gužve. Moj njemački prijatelj je uznemiren. Tako nešto on još
nikada nije doživio, iako je putujući i ranije na Kosovo ili u Makedoniju, već često
vozio ovom trasom. Zaustavljeni smo dakle u Beogradu, koji bi na osnovu svog imena
trebalo da bude bijeli grad, međutim on je ustvari siv, nepodnošljivo siv.
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 445