humanistika - Sarajevske Sveske

Beqë Cufaj
Putovanje Balkanom. Jedno sjećanje
prevod s njemačkog Mira Đorđević
Foto: Jürgen Sieckmeyer
MOJE PUTOVANJE POČINJE SREDINOM NOVEMBRA. Da sam krenuo avionom,
ono bi za dva i pol sata bilo završeno. Ali ja sam već i prije 11. septembra nerado
letio i zato se za dugo putovanje od Njemačke preko Austrije, Mađarske i Srbije
do Kosova radije opredjeljujem za kopneni put.
Voz za Budimpeštu na münchenskoj glavnoj stanici se razlikuje od ostalih
vozova. Ima samo dva vagona tamne boje. Pred vagonima čeka kondukter koji ne
samo da želi vidjeti vozne karte putnika već, prije nego što će im pokazati kupe u
kojem treba da provedu putovanje, traži i njihove pasoše. Kondukter je Mađar. Ima
brkove i njemački govori isto tako polako kao i svoj maternji jezik. Predajem mu
voznu kartu i pasoš i naručujem dva piva, za koje plaćam dvostruku cijenu. To nije
s moje strane nikakav znak pretjerane velikodušnosti, već to činim iz praktičnih
razloga. Još uvijek posjedujem jednu od onih crvenih putnih isprava, kakve su se izdavale
u Titovoj Jugoslaviji, a u njoj se nalazi čitavo mnoštvo viza i pečata svih mogućih
šengenskih i ne-šengenskih država. Takav pasoš zapravo već odavno ne važi,
jer sve što je uneseno daje povoda policajcima na granici, pogotovo u Mađarskoj, da
nadugo i naširoko ispituju, pri čemu se čovjek ponekad osjeća kao da je ordinarni
zločinac. Kondukter razumije moju napojničku poruku, što me je izuzetno smirilo.
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 443