humanistika - Sarajevske Sveske
humanistika - Sarajevske Sveske humanistika - Sarajevske Sveske
slala mi je fotografiju svoga djeda Nathaniela M. Eliasa, njujorškog inženjera kemije, kako kao svjedok optužbe, a u ime nekoliko vladinih agencija Sjedinjenih Država, govori na suđenju u Nürnbergu povodom “slučaja” I. G. Farben. A tamo u Haagu, dok smo bauljali Kineskom četvrti, Ellen je rekla, dođite, pokazat ću vam nešto. Ušli smo u mali gradski park s obezlišćenim drvećem, zakoračili na prazno dječje igralište okruženo novim stambenim zgradama crvenih i žutih fasada, četverokatnim. U sredini igrališta instalirano je šest sjajnih željeznih penjalica različitih visina, nalik stolicama. Tek kad se priđe vrlo blizu, kad se pogled fokusira na svaku šipku pojedinačno, ugledaju se iskrivljenim dječjim rukopisom, sa slovima neujednačenih veličina koja se otimaju redu i strogosti, imena muška i ženska, a pokraj svakog imena u zagradi broj koji predstavlja njihovu dob. Prema tumačenju ispisanom na tlu, saznajem da to su imena nekih od tisuću i sedamsto (1.700) haaške židovske djece koje je rat progutao, od kojih su se mnoga “ovdje igrala i preko puta odlazila u školu”. Saznajem da su tu djecu, tisuću sedamsto njih (1.700), u dobi od šest mjeseci do osamnaest godina starosti nacisti odvojili od roditelja (koje su okupili nekoliko ulica dalje) te s platoa pred školom, baš na tom “igralištu”, posebnim vagonima otpremili prvo u koncentracioni logor Westerbork ili u tranzitni logor Vught, a iz njega dalje u Auschwitz, Sobibor, Bergen-Belsen i Theresienstadt. Spomenik je djelo umjetnika Sare Benhamou i Erica de Vriesa, i postavljen je 2006. godine. Taj spomenik svijetao je i prozračan, krhak a opet čvrsto ukopan kao što su, nadajmo se, sigurni životi djece koja imaju vremena odrasti. On je i uspomena i poziv na moguću radost djetinjstva; njegove stepenice (prečke) vode prema beskraju, prema nebu (raju) ali i prema visinama do kojih dopire mašta. Ispisana imena jedva su vidljiva, kao prozračna otjelotvorenja (ostaci?) nasilno prekinutih života o kojima pamćenje blijedi. Ali ispisivala su ih djeca iz susjedstva, danas ovdje, među nama. Po sunčanom vremenu ta djeca penju se do praznih sjedala svojih nekadašnjih vršnjaka i kroz smijeh poručuju, mi smo tu. Poslije, istraživala sam neke haške obitelji, tražila gdje i kako su završili roditelji, braća i sestre, rodbina odvedene djece. U nekim slučajevima smrti su bile zajedničke, porodične, u nekim slučajevima majke su umirale sa svojim kćerima i sinovima, u nekima, djeca su umirala sama. Recimo Flora Bachrach (3), rođena u Haagu 16. studenog 1939., u ulici Spaarnedwars 13, dječjim je transportom iz Vughta preko Westerborka u lipnju 1943. deportirana u Sobibor i usmrćena 2. srpnja iste godine. S njom su bili njena sestra Klara (6), rođena 26. prosinca 1936. i njen brat Sine, rođen 30. svibnja 1942. (1). Sedam dana poslije, 9. srpnja 1943. u Sobiboru je usmrćena njihova trideset petogodišnja majka Bertha Bachrach-Dessaur, rođena 18. rujna, 1907. Treba samo pokušati zamisliti njenu razdiruću, izluđujuću bol dok su joj pred očima plesali osmijesi njene djece, od kojih se jedno još uvijek gegalo u pelenama i sricalo prve riječi. 42 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33
Obitelj Weinreb živjela je u Hasseltsestraat 70, u Scheveningenu. David Weinreb, rođen 15. svibnja 1941. u Haagu, umro je u logoru Westerbork 27. travnja 1943. i kremiran je tri dana poslije. Za dva tjedna bio bi napunio dvije godine. Urna s njegovim pepelom nalazi se na židovskom groblju u Diemenu na polju “U”, u 5. redu, u grobnici broj 6. Podataka o ostalim članovima porodice Weinreb nema. Prtpostavlja se, stoga, da su Davidovi roditelji i još dvoje njihove djece preživjeli rat. Eto, mogli bismo tako do unedogled, ulaziti u povijesti nekada postojećih ljudi i pričati s njihovim duhovima. Još nekoliko detalja: deportacije Židova iz Nizozemske počele su 15. lipnja 1942. i trajale do 13. rujna 1943. Odvedeno je (i usmrćeno) oko 101.000 ljudi. Haški sabirni centar prvo se nalazio u Scheveningenskom zatvoru a potom u “ispražnjenom” židovskom sirotištu u Paviljoensgrachtu. Kad Sunce obasja Rabbijn Maarsenplein, šest stolica-penjalica zabliješte. S njih se zrake srebrnih strijela odbijaju na sve strane, lete u krug, u vis, lijevo-desno, ukopavaju se u tlo. Ali niz te stolice-penjalice klize i duge sjenke koje se razlijevaju igralištem i šire izvan njegovih granica. I na veseli spomenik umorenoj djeci tada padne mrak. U Nizozemskoj nisam tražila Demnigove kamenove za spoticanje. Ali, ukopana na dječjem igralištu u Haagu, ne smogavši snage da se popnem barem na najnižu stolicu-penjalicu, sjetila sam se kako Demnig do besvijesti ponavlja: Ljudi su zaboravljeni tek kad im zaboravimo imena. Ponekad, čini mi se da gledam kako Leta izlazi iz korita i zapljuskuje porozne bedeme sjećanja. Kako plavi polja, gradove i ljude. Kako, kad se odluči povući, za sobom odvlači sagove prošlosti i sipku sadašnjost pa ih ukopava u svoje gusto dno. I čujem kako Hypnos i Thanatos svojim krilima zamračuju svijet. Tada bi možda trebalo posegnuti za pjesnicima. Možda čak i za kakvim nestašnim piscem kao što je nizozemski Toon Tellegen, koji nas svojim naizgled apsurdnim slikama i raspojasanim jezikom vraća u stvarnost i tjera da poskočimo. I pita: Hoću li otići, hoću li zaključiti kako je život beznačajan, slegnuti ramenima i otići? Ili ću ostati? Tokom tog februara 2010., u Amsterdamu sam “opipavala” svoje neposredno okruženje, pomalo turistički. Da sam ostala dulje, krenula bih živjeti svakodnevno. Tražila bih posao i pisala. Stan smo Maša i ja napustile u nedjeljno jutro. Oprana posteljina i ručnici sušili su se u gostinskoj sobi. U frižideru je ostalo hrane, u visećim elementima bilo je kave, maslinovog ulja, riže, čaja i tjestenine; u vazama bijelo i žuto cvijeće, na policama pročitane knjige, preteške za vraćanje u Hrvatsku. Ključ smo ostavile kod susjeda koji radi u knjižari Athenaeum, kao da odlazimo na kraće putovanje, kao da ćemo se uskoro vratiti. Taksi je došao na vrijeme, padala je susnježica, ulica je bila poznata, tramvaji broj 2 i 5 koji su skretali iza ugla, bili su poznati, vlasnici kafića preko puta otključavali su vrata i palili svjetla, i oni su bili poznati, novinar u zgradi do naše u vrećici je nosio tek kupljeni kruh i mlijeko – rekli smo mu dobro jutro i doviđenja. Na Schipholu Maša je otišla prema krilu broj dva, za Tallinn, ja prema krilu broj 3, za Zagreb. Kao da ćemo se za nekoliko sati naći “kod kuće” na ručku. Svijet se dodatno suzio. SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 43
- Page 2 and 3: Časopis Sarajevske sveske izražav
- Page 5 and 6: SADRŽAJ 32/33 U PRVOM LICU Samuel
- Page 7 and 8: Davor Beganović Postapokalipsa u z
- Page 9 and 10: U PRVOM LICU Samuel Žbogar SARAJEV
- Page 11 and 12: Samuel Žbogar Balkan: svi smo potr
- Page 13: U tom velikom zajedničkom projektu
- Page 16 and 17: Georg Breitner - Amsterdam
- Page 18 and 19: sti, da bi se nenadano, čak nakon
- Page 20 and 21: u magličastu prošlost, tamo na tr
- Page 22 and 23: ulice) iskače iz jednog u drugi sv
- Page 24 and 25: kvalitete, namirnice su skupe i če
- Page 26 and 27: Sylvia Plath pisala je o tulipanima
- Page 28 and 29: nekako okej, ipak. Kad sam se vrati
- Page 30 and 31: jelo, u kojima hranu (hitro, u žur
- Page 32 and 33: sam utipkala Nenad Banda i otvorilo
- Page 34 and 35: odozdo, unose i nemir i čežnju. V
- Page 36 and 37: Dok sam bila u Torontu, Kena Sara W
- Page 38 and 39: pogotovo na njene ratne vođe, prof
- Page 40 and 41: Guido Snel odveo je Mašu i mene u
- Page 45: Robert Alađozovski Šeherzada Dža
- Page 48 and 49: pravoj liniji vjetra - osluškivali
- Page 50 and 51: što struktuira samo razumijevanje
- Page 52 and 53: solutno najjačeg pokretača čitav
- Page 54 and 55: transplantacijom ključnih socijaln
- Page 56 and 57: U odnosu na Evropu, njena sadašnja
- Page 58 and 59: istorijskim iskustvima kroz koja je
- Page 60 and 61: osvojile Bosnu 1463. godine, tamo n
- Page 62 and 63: smatra najvrijednijim u ljudskom ž
- Page 64 and 65: Berlin, bilo je potpuno isto. I mis
- Page 66 and 67: naročito devedesetih, bio dominant
- Page 68 and 69: U kontekstu suverenosti svakog ljud
- Page 70 and 71: jedan od najčudnijih susreta s pis
- Page 72 and 73: I. H.: Za neke ljude knjiga nije ni
- Page 74 and 75: ku navodim samo dva: Alfir, jedan m
- Page 77 and 78: Zvonko Kovač Slavistika vs. region
- Page 79 and 80: tologija i globalizacija svijeta. D
- Page 81 and 82: Ja sam stranac! Dobar večer./Dal
- Page 83 and 84: do poljske i lužičkosrpske ulazi
- Page 85 and 86: 4. teza: Gledano povijesno, slavens
- Page 87 and 88: Čini se kao da je i općenito sve
- Page 89 and 90: obzirom na suvremene medije knjiže
- Page 91 and 92: književnosti u raznim višenaciona
Obitelj Weinreb živjela je u Hasseltsestraat 70, u Scheveningenu. David Weinreb,<br />
rođen 15. svibnja 1941. u Haagu, umro je u logoru Westerbork 27. travnja 1943.<br />
i kremiran je tri dana poslije. Za dva tjedna bio bi napunio dvije godine. Urna s njegovim<br />
pepelom nalazi se na židovskom groblju u Diemenu na polju “U”, u 5. redu,<br />
u grobnici broj 6. Podataka o ostalim članovima porodice Weinreb nema. Prtpostavlja<br />
se, stoga, da su Davidovi roditelji i još dvoje njihove djece preživjeli rat. Eto,<br />
mogli bismo tako do unedogled, ulaziti u povijesti nekada postojećih ljudi i pričati<br />
s njihovim duhovima.<br />
Još nekoliko detalja: deportacije Židova iz Nizozemske počele su 15. lipnja<br />
1942. i trajale do 13. rujna 1943. Odvedeno je (i usmrćeno) oko 101.000 ljudi. Haški<br />
sabirni centar prvo se nalazio u Scheveningenskom zatvoru a potom u “ispražnjenom”<br />
židovskom sirotištu u Paviljoensgrachtu.<br />
Kad Sunce obasja Rabbijn Maarsenplein, šest stolica-penjalica zabliješte. S<br />
njih se zrake srebrnih strijela odbijaju na sve strane, lete u krug, u vis, lijevo-desno,<br />
ukopavaju se u tlo. Ali niz te stolice-penjalice klize i duge sjenke koje se razlijevaju<br />
igralištem i šire izvan njegovih granica. I na veseli spomenik umorenoj djeci tada<br />
padne mrak.<br />
U Nizozemskoj nisam tražila Demnigove kamenove za spoticanje. Ali, ukopana<br />
na dječjem igralištu u Haagu, ne smogavši snage da se popnem barem na najnižu<br />
stolicu-penjalicu, sjetila sam se kako Demnig do besvijesti ponavlja: Ljudi su zaboravljeni<br />
tek kad im zaboravimo imena.<br />
Ponekad, čini mi se da gledam kako Leta izlazi iz korita i zapljuskuje porozne<br />
bedeme sjećanja. Kako plavi polja, gradove i ljude. Kako, kad se odluči povući, za<br />
sobom odvlači sagove prošlosti i sipku sadašnjost pa ih ukopava u svoje gusto dno. I<br />
čujem kako Hypnos i Thanatos svojim krilima zamračuju svijet.<br />
Tada bi možda trebalo posegnuti za pjesnicima. Možda čak i za kakvim nestašnim<br />
piscem kao što je nizozemski Toon Tellegen, koji nas svojim naizgled apsurdnim<br />
slikama i raspojasanim jezikom vraća u stvarnost i tjera da poskočimo. I pita: Hoću li<br />
otići, hoću li zaključiti kako je život beznačajan, slegnuti ramenima i otići? Ili ću ostati?<br />
Tokom tog februara 2010., u Amsterdamu sam “opipavala” svoje neposredno<br />
okruženje, pomalo turistički. Da sam ostala dulje, krenula bih živjeti svakodnevno.<br />
Tražila bih posao i pisala. Stan smo Maša i ja napustile u nedjeljno jutro. Oprana<br />
posteljina i ručnici sušili su se u gostinskoj sobi. U frižideru je ostalo hrane, u visećim<br />
elementima bilo je kave, maslinovog ulja, riže, čaja i tjestenine; u vazama bijelo<br />
i žuto cvijeće, na policama pročitane knjige, preteške za vraćanje u Hrvatsku.<br />
Ključ smo ostavile kod susjeda koji radi u knjižari Athenaeum, kao da odlazimo na<br />
kraće putovanje, kao da ćemo se uskoro vratiti. Taksi je došao na vrijeme, padala je<br />
susnježica, ulica je bila poznata, tramvaji broj 2 i 5 koji su skretali iza ugla, bili su<br />
poznati, vlasnici kafića preko puta otključavali su vrata i palili svjetla, i oni su bili<br />
poznati, novinar u zgradi do naše u vrećici je nosio tek kupljeni kruh i mlijeko –<br />
rekli smo mu dobro jutro i doviđenja. Na Schipholu Maša je otišla prema krilu broj<br />
dva, za Tallinn, ja prema krilu broj 3, za Zagreb. Kao da ćemo se za nekoliko sati naći<br />
“kod kuće” na ručku. Svijet se dodatno suzio.<br />
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 43
Change language