humanistika - Sarajevske Sveske

otvorene i prikrivene radikale. Prvo se posvećujem prikrivenima. Oni svoje narative
prilagođavaju očekivanjima adresanata. Pri tome nastaje dvostruki diskurzivitet
čije smo klice mogli promatrati već u Latićevu tekstu. Dvostruki se diskurzivitet
prema unutra pojavljuje kao strategija legitimiranja moći, a prema van kao pojava
koju bi se najbolje moglo subsumirati pod pojmom “pretvaranja” (Dissimulatio).
Najvažniji je predstavnik te grupe Enes Karić. I on je islamski teolog, ali s utjecajem
i ugledom koji je, čak i u zapadnim znanstvenim krugovima, neusporedivo veći od
Latićeva. U njima on vrijedi za liberalnoga muslimana koji se zauzima za dijalog
među religijama. 18 Njegov tekst, objavljen pod naslovom “‚Dobroćudnici’” 19 (pri
čemu osobitu pažnju treba pokloniti navodnim znakovima!), usmjerava pažnju recipijenata
na upravo tu, “dobroćudnu”, komponentu njegova iskustva sa Zapadom,
tuđim i neprijateljskim svijetom. Tamo je s osobitom brižnjom izučavao novine
koje su slijedile taktiku takozvane “Dobroćudnosti”: “Da bi duhovno kolonizirao
jedan narod ne smiješ ga mijenjati u krupnicama, već u početku u sitnicama.” (115)
Tu je mudrost naučio od svojega profesora s Yale University. 20 Karićev je tekst s
pripovjedno-tehničkoga stajališta konstruiran kao fiktivni dijalog između njega i
spomenutoga (naravno anonimnog) profesora. Fiktivno se u retoričkome smislu
sadrži u tome da Amerikanac govori prepoznatljivim bosanskim dijalektom, a cjelina
je komponirana kao pripovjedni tekst. Iza toga se krije priča kojom se – što je još
jedno tajno oružje Kulturkritik – želi podučiti. Vaspitati u procesu pripovijedanja
priča, rabiti elemente fantastike, poput sna, ali iza njih prikriti poduku – to je Karićeva
dvostruka strategija.
“Fikcionaliziranjem” se postiže važan cilj: on sam se ne pojavljuje kao “autor”
istina; one se u svijet pripovjednoga teksta unose putem posrednika čime se
poziva na neosporive autoritete. Ovdje su tri najvažnija: kao prvo, već spomenuti
profesor s Yalea, potom nena Hanifa i, nakraju, anonimni katolički svećenik. Tako
se konstruira pripovjedni trokut u kojemu alegorijske figure zastupaju određene
pozicije koje pripovjedač, kao vrhovna narativna instanca, ovjerovljuje i otvara
prostor za njihovu slobodnu upotrebu (naravno, on je i glavni korisnik te licentia
poetica). Nena Hanifa je zastupnica poslovične narodne prirodne mudrosti. Ona
djeluje poput osobe koja je, zahvaljujući naivnoj perspektivi, sposobna raskrinkati
tajne planove koji se kriju iza navodno dobroćudnih radnji: “U žurnalistici vi morate
biti vješti. Nikada nemojte sve reći, ali provucite čitateljstvu nit! Tj. komunistički
upljuvak, rekla bi moja nena Fatima. Teologija veli: Nije satana kod onih kod kojih je
ostavio svoje prdeži!” (120) Neprijatelji su obilježeni, ali ne u riječima pripovjedača,
već onih koji posjeduju su-višak informacija. No jedan korak dalje ide profesor s
Yalea.
18 Ta je pozicija i nagrađena na odgovarajući način. Karić je u trenutku u kojemu ovi redovi nastaju gostprofesor
na Ludwig-Maximilian sveučilištu u Münchenu, gostujuća profesura koju daruje jedan od
najvećih svjetskih osiguravajućih koncerna Allianz. Cilj joj je širiti toleranciju između religija, a nastala
je kao neposredna reakcija na događaje od 11. rujna.
19 Karić, Enes: “’Dobroćudnici’”, u: Rijaset islamske zajednice (iz.), 117-124.
20 Valja obratiti pažnju na to da Karić ime sveučilišta piše u njegovu američkome izvornom obliku.
428 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33