humanistika - Sarajevske Sveske

Tamo se, od početka devedesetih, nije moglo previdjeti zgušnjavanje signala
koji su svi ukazivali na jačanje desnih ideologija. Politička je kriza još jednom
izazvala diskurz kritike koji, ipak, bar u toj ranoj fazi, nije u potpunosti mogao rasprostrijeti
svoju artikulaciju. Ostao je prikriven u prikladnim političkim govorima
i povremenim pismima čitatelja. No sve je intenzivnija propaganda vodila ka oslobađanju
okovanih diskurzivnih formi koje su bile u stanju dovesti do izražaja i promijenjene
odnose moći. S preuzimanjem moći Slobodana Miloševića, naime, nacionalisti
su u Srbiji sve češće dolazili do riječi i prouzročili jedno dotada neshvatljivo
iskliznuće ideologijskoga diskurza u pravcu desničarske, rasisitičke struje mišljenja.
Njihova se retorika relativno lako preselila i u Bosnu i Hercegovinu, isprva u
imitaciji mitinga “događanja naroda”, a potom, sve slobodnije, u napisima kojima
se isticala različitost Srba, po svaku cijenu. Nije slučajno što je profesorica biologije
na sarajevskome univerzitetu Biljana Plavšić postala članicom prvog višestranačkog
predsjedništva Bosne i Hercegovine. Njezini rasistički spisi još uvijek čekaju
detaljnije znanstveno istraživanje. No ta su manje ili više sporadična događanja
eskalirala tek s izbijanjem rata u Jugoslaviji kojega su, na svoj način, i prizivala. Cijepanje
društvenih struktura prema nacijama potkopalo je izmiješanu zajednicu i
zahtijevalo jasne linije razdiobe koje su se morale kretati po dihotomijskim načelima,
kako bi se skupine stanovništva mogle dividirati po nacionalnoj pripadnosti.
Opet se moram punktualno usmjeriti na pojedine tekstove i autore kako bih bar
djelimice iscrpno mogao opisati taj razvitak. I dalje slijedim tezu da je oštro razgraničavanje
bilo nužno da bi se kolektivni identiteti mogli konstruirati na način
koji bi zadovoljio nacionalističke tendencije unutar društva. S bošnjačke je strane
upravo stoga bilo iznimno važno napasti jednu skupinu koja nije mogla ili htjela
spasti u imaginiranu konstrukciju čiste nacije. Riječ je o djeci iz takozvanih miješanih
brakova.
Koncentrirani je napad, vođen i koordiniran iz redakcije nacionalističkoga časopisa
Ljiljan (oficijelni glasnogovornik nacionalne stranke Bošnjaka SDA), započeo
urednik Džemaludin Latić 16 svojim tekstom Bezbojni koji se pojavio 10.6.1994.,
dakle još za vrijeme rata i opsade Sarajeva. Latić, islamski teolog, argumentira isprva
polemički i usmjerava svoj gnjev na liberalnu skupinu intelektualaca okupljenu
oko Kluba 99. Kao povod mu služi sastanak kluba na kojemu su se sudionici izjasnili
za Bosnu bez nacionalnih granica a kao podlogu za takav stav naveli činjenicu da je,
unatoč tome što se rat nalazi u punome jeku, u Sarajevu sklopljeno 15% miješanih
brakova. Latić je pokušao izvrći ruglu tu instituciju koju se može promatrati kao
posljednji bastion zajedničkog života u Bosni, i to rabeći tvrdnje koje se beskompromisno
služe elementima diskurza desne Kulturkritik. Kao prvo, on pozicionira
16 Džemaludin Latić bio je pjesnik koji je u političkome procesu protiv bosanskih muslimana 1983. (najvjerojatnije
posljednjem velikom montiranom sudskom procesu u Jugoslaviji) bio osuđen skupa s
Alijom Izetbegovićem. Njegove manje ili veše neizdiferencirane ideje iz toga vremena sve su se više
kretale u pravcu bošnjačkoga nacionalizma, točnije nacionalnoga ekskluzivizma. Od pjesnika se pretvorio
u islamskoga teologa i glavnog ideološkoga zastupnika desničara u Bosni i Hercegovini. Danas
je Latić u političkome zapećku, ali se uvijek iznova javlja u diskusijama koje se odnose na kulturalni
identitet Bošnjaka. U tim mu raspravama, iznimno neartikulirano, najčešće sekundira brat, Nedžad.
426 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33