humanistika - Sarajevske Sveske

izgrađena kroz originalnu i snažnu ličnost.” 9 Nakon ovoga uvoda Vujić se posvećuje
opisivanju glavnih Spenglerovih teza. Ne čudi što se njegova interpretacija punktualno
usmjeruje na pitanje religije odnosno socijalizma. Spengler nije ni socijalista,
ni kršćanin, on ostaje goli naturalist čim se vine iznad slike istorije po kulturnim
krugovima, koju je uspešno i snažno sagledao i u čijem okviru ume da vidi neobično
jasno religiozni problem, njegovo centralno mesto i svu nemoć ‚progresističkih’
snova socijalizma i svu karikaturalnost njegovu prema pravom religioznom impulsu.
(302)
Neprijatelji su tu, kao i herojska figura. Religija po sebi nije dovoljna, socijalizam
je definitvno “carstvo zla”. Spengler stoji kao jedini koji može prepoznati i spoznati
gdje se nalazi istina o kulturi, o svijetu i o civilizaciji. Za Vujića se sada postavlja
najvažnije pitanje: Gdje smo mi? On pri tome previđa bitnu, ako ne i odlučujuću činjenicu:
za Spenglera to mi ne postoji. Južnoslavensko pleme, kako ga Vujić nježno
zove, ne spominje se u Propasti Zapada. Što onda preostaje autoru predgovora?
On mora upisati mi u Spenglerov tekst. Strategija mu slijedi predvidive puteve: kao
prvo, nužno je postaviti nas u Spenglerovu tabelu kulturalnoga razvitka i propadanja
i onda, u drugom koraku, u toj našoj kulturi pronaći određene figure-povijesne ličnosti
koje bi potvrdile Spenglerove teze. Po Vujiću je svijet Južnih Slavena okružen
trima moćnim kulturama: antičkom, magičnom i faustovskom. Dok antika taj svijet
opskrbljuje podzemnim materijalijama koje se mora iskapati, dvije su dominantne
kulture magijska i faustovska. Njih dvije postavljaju Južne Slavene u jednu poziciju
između, na limes, i to između Orijenta i Okcidenta. “Jer mi smo uvek jedno sudbinsko
‚između’ koje ustvari sačinjava svu tragiku naših istorija, no da li i snagu njihovu?”
(326) U te se okvire uglavljuje i naša kultura, a prema Spenglerovoj tabeli može ju se
sažeti na sljedeći način: “Moglo bi se reći da je antička kultura za nas podzemlje, magiska
– prošlost s neizbrisivim tragovima, faustovska – moćan pritisak koji nas je slio
u pseudomorfoze, a nova hrišćanska kultura – perspektiva budućnosti i za nas.” (327)
Čudnovata mi-retorika na ovoj točki doseže vrhunac. Vujić čiju se poziciju dotada
nije moglo sa sigurnošću locirati, te se nije moglo odrediti na koga se odnosi osobna
zamjenica, poteže sve svoje ključne argumente i povezuje ih s povijesnim osobama
na osnovu kojih njegove teze pronalaze potvrdu. Iznenadno se heroji srpske kulture
pojavljuju kao predstavnici pojedinih faza “južnoslavenskog plemena”: Sveti Sava je
“magičar”, Dositej stoji za pseudomorfozu na prijelazu u vrijeme prosvjetiteljstva, a
vječiti Njegoš jest Faust. A onda se pojavljuju junaci iz epskih pjesama, vidovdanski
mit (pobjeda u porazu kao topos). Sve su to signali koji ukazuju na kulturnokritičku
poziciju. No oni trebaju ponuditi i drugu perspektivu koja naviješta i mogućnost kraja
vremena krize. “U vrenju i ukrštanju sudbinskih linija Špenglerovih ‚kultura’ – u
našim ličnostima od ranga i značaja, u našim strujama i pokretima: koliko sudbinske
borbe koja u sebi krije linije budućnosti, koliko simbolikâ, koliko novih aspekata
i plodnih perspektiva!” (isto) Mi smo Srbi, naša kultura je srpska. Tu su konstrukciju
kao ideološki preduvjet prihvatili desni srpski političari i preinačili u jasnu potvrdu
srpske rasne superiornosti, što je dovelo do jednostavnijeg obračunavanja s protivni-
9 Vujić, Vladimir: “Pogovor”, u: Špengler 4. 297. Sljedeći navodi u zagradama.
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 421