humanistika - Sarajevske Sveske

slala mi je fotografiju svoga djeda Nathaniela M. Eliasa, njujorškog inženjera kemije,
kako kao svjedok optužbe, a u ime nekoliko vladinih agencija Sjedinjenih Država,
govori na suđenju u Nürnbergu povodom “slučaja” I. G. Farben. A tamo u Haagu,
dok smo bauljali Kineskom četvrti, Ellen je rekla, dođite, pokazat ću vam nešto.
Ušli smo u mali gradski park s obezlišćenim drvećem, zakoračili na prazno
dječje igralište okruženo novim stambenim zgradama crvenih i žutih fasada, četverokatnim.
U sredini igrališta instalirano je šest sjajnih željeznih penjalica različitih
visina, nalik stolicama. Tek kad se priđe vrlo blizu, kad se pogled fokusira na svaku
šipku pojedinačno, ugledaju se iskrivljenim
dječjim rukopisom, sa slovima neujednačenih
veličina koja se otimaju redu i
strogosti, imena muška i ženska, a pokraj
svakog imena u zagradi broj koji predstavlja
njihovu dob. Prema tumačenju ispisanom
na tlu, saznajem da to su imena
nekih od tisuću i sedamsto (1.700) haaške
židovske djece koje je rat progutao, od
kojih su se mnoga “ovdje igrala i preko
puta odlazila u školu”. Saznajem da su
tu djecu, tisuću sedamsto njih (1.700), u
dobi od šest mjeseci do osamnaest godina starosti nacisti odvojili od roditelja (koje
su okupili nekoliko ulica dalje) te s platoa pred školom, baš na tom “igralištu”, posebnim
vagonima otpremili prvo u koncentracioni logor Westerbork ili u tranzitni
logor Vught, a iz njega dalje u Auschwitz, Sobibor, Bergen-Belsen i Theresienstadt.
Spomenik je djelo umjetnika Sare Benhamou i Erica de Vriesa, i postavljen je 2006.
godine. Taj spomenik svijetao je i prozračan, krhak a opet čvrsto ukopan kao što su,
nadajmo se, sigurni životi djece koja imaju vremena odrasti. On je i uspomena i poziv
na moguću radost djetinjstva; njegove stepenice (prečke) vode prema beskraju,
prema nebu (raju) ali i prema visinama do kojih dopire mašta. Ispisana imena jedva
su vidljiva, kao prozračna otjelotvorenja (ostaci?) nasilno prekinutih života o kojima
pamćenje blijedi. Ali ispisivala su ih djeca iz susjedstva, danas ovdje, među nama. Po
sunčanom vremenu ta djeca penju se do praznih sjedala svojih nekadašnjih vršnjaka
i kroz smijeh poručuju, mi smo tu. Poslije, istraživala sam neke haške obitelji, tražila
gdje i kako su završili roditelji, braća i sestre, rodbina odvedene djece. U nekim slučajevima
smrti su bile zajedničke, porodične, u nekim slučajevima majke su umirale sa
svojim kćerima i sinovima, u nekima, djeca su umirala sama.
Recimo Flora Bachrach (3), rođena u Haagu 16. studenog 1939., u ulici Spaarnedwars
13, dječjim je transportom iz Vughta preko Westerborka u lipnju 1943.
deportirana u Sobibor i usmrćena 2. srpnja iste godine. S njom su bili njena sestra
Klara (6), rođena 26. prosinca 1936. i njen brat Sine, rođen 30. svibnja 1942. (1). Sedam
dana poslije, 9. srpnja 1943. u Sobiboru je usmrćena njihova trideset petogodišnja
majka Bertha Bachrach-Dessaur, rođena 18. rujna, 1907. Treba samo pokušati
zamisliti njenu razdiruću, izluđujuću bol dok su joj pred očima plesali osmijesi
njene djece, od kojih se jedno još uvijek gegalo u pelenama i sricalo prve riječi.
42 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33