humanistika - Sarajevske Sveske

Davor Beganović
Postapokalipsa u zemlji
“dobrih Bošnjana”. Kulturkritik
kao izvor kulturalnog rasizma
Tjeskobna je ali istovremeno i otrežnjujuća
činjenica da se bosanska filozofija,
politologija, sociologija pa i znanost o
kulturi ni za vrijeme rata a ni po njegovu
završetku gotovo uopće nisu bavile teorijom
građanskog rata. Ozbiljne se diskusije
vođene u tome smjeru mogu pronaći u
tekstovima Uge Vlaisavljevića i Senadina
Musabegovića, 1 ali su politički verificirane
instancije moći od kojih se očekivalo oficijelno djelovanje čija je zadaća bila ozbiljno
se zabaviti takvim pitanjem doslovce potonule u katastrofičkome diskurzu. I ne
samo to: sam je katastrofizam stupio u osvajački pohod koji je doveo do općeg ogrubljenja
javnosti, što je, opet, za posljedicu imalo nacionalističko ujednačavanje školskoga
sistema. Ono što je pri tome zaprepašćujuće i skandalozno jest kratko trajanje
kulturalnoga pamćenja i zapostavljanje sjećanje na zločine prošloga građanskog rata.
2 Osobito je to upadljivo usporedi li se sa sličnom situacijom u Europi 17. i 18. stoljeća
i s ogromnim brojem knjiga i rasprava posvećenih problemu društvenoga pristupa
krizi. U svima se njima nastoji stvoriti manje ili više diferencirana slika opasnosti nastupajućeg
građanskog rata ili onoga koji se već nalazi u toku. Element koji u (post)
jugoslavenskome društvu nedostaje jest Kulturkritik. 3 U usporedbi s njezinim polaganim
nastajanjem u doba prosvjetiteljstva mislioci na Balkanu nisu se pokazali sposobnima
ponuditi iole odgovarajuću varijantu. Ostali su izolirani u svojoj autističnoj
ustrajnosti s obzirom na razlikovanje vlastitog i tuđeg što je, u krajnjoj konzekvenci,
dovelo do cvjetanja rasističkih ideja.
1 Osobito, Vlaisavljević, Ugo: Rat kao najveći kulturni događaj. Ka semiotici etnonacionalizma, Sarajevo
2007 i Musabegović, Senadin: Rat. Konstitucija totalitarnog tijela, Sarajevo 2008.
2 Svjestan sam da je rabljenje sintagme građanski rat u slučaju oružanih sukoba koji su potresli Bosnu i Hercegovinu
u posljednjoj dekadi dvadesetoga stoljeća nužno ograničeno. Povjesničarske diskusije s tim u vezi
ukazuju na dvostruku karakterizaciju samoga rata: i građanski ali i agresorski, od strane Srbije a kasnije i
Hrvatske. Slična se diskusija vodi i u Hrvatskoj, no čini mi se neopravdanim zapostaviti komponentu secesije
i ustrajavati na isključivome (i nepobitnom) sudjelovanju srbijanskih (odnosno jugoslavenskih) trupa
u vojnim operacijama na tlu strane države. Ipak je upotreba kategorije građanskoga rata legitimna, ako ne i
ključna, osobito u vezi s argumentacijom koju razvijam raspravljajući o bujanju Kulturkritik.
3 Termin ostavljam, namjerno, u izvornom njemačkom obliku jer smatram da bi svi prijevodi doveli do
distorzije njegovoga značenja, kojim se podrazumijeva nešto više od kritike same kulture, a njegove su
sastojnice po sebi dovoljno jasne i ne traže neko dodatno objašnjenje.
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 417