humanistika - Sarajevske Sveske

novih izmuzli još više novca za sebe. Tu liniju fabule u dokumentarnom iskazu možda
najbolje posvjedočuje slijedeći primjer: “Za izvještaj i kadijin češif ili trud platio je
gvardijan 22 groša; uzeo ga je da bi s njime slobodnije mogao otići na viša sudišta. I
eminu smo dali kao jabuku za taj posao i za to da nas ubuduće pomaže 22 groša.
U te iste sate stiže glas o promjeni paše, Čelik-paše, silno rđava čovjeka i bezdušna
lakomca; on je prošle jeseni nemilosrdno ogulio fojnički samostan uzevši mu
oko deset kesa. Namjesnik ili kajmekam novog paše zasjeo je istog dana u Sarajevu i
odmah sebi pozvao tri gvardijana. Mi jadnici fratri već suzama okupani zbog ovako
neizrecive štete, naše krajnje bijede, sablazni puka a posebno zbog silne poteškoće
pri poslovima ove vrste /gradnje samostane i crkve/ pomislimo malko odahnuti
uzdajući se u dobrotu novog paše i zaštitu tog Dženetića, koga smo nakon vijećanja
uzeli kao zaštitnika u svemu i za sve. Ali pusta jada! Kad su mu spomenuti m.p. Bogdanović
i onaj isti gvardijan dali 63 groša da im bude zaštitnik, doživješe da im nisu
dali čak ni pristupiti k novom paši.” 26
Ili, pak, slijedeći detalj, nevezan za gradnju samostana i crkve u Kreševu, već za
redovne obaveze zajednice prema vlastodršcima, ovog puta obaveze koje se ispunjavaju
po dolasku novog vezira: “Kad su završili ono što su po običaju morali prilikom
dolaska vezira, kreševski fratri predadu predstavku s molbom da im oprosti dio običajnog
džulusa (redovni porez koji samostan plaća veziru, op. E. K.) koji njih zapada,
budući da nemaju ni samostana ni crkve. Ćehaja, vrlo gadan čovjek, rodom iz Zenice,
podere im predstavku i rekne da se njemu mora bezuvjetno dati običajni iznos novca
i kad bi ostao na životu samo jedan samostan; neka druga dva samostana dadnu čitavu
svotu. Dobro odmjerivši te ćehajine riječi, fratri se pobojaše da bi moglo slijediti najgore
– da, naime, redovni džulus ne poraste za onaj /kreševski/ dio, kad se kreševski
samostan opet sagradi; to bi cijeloj Provinciji bilo na golemu štetu. Zbog toga Kreševljaci
javno pred ćehajom podložiše da će ponovno plaćati trećinu...” 27
A o ekonomskom, socijalnom i ukupnom egzistencijalnom iznurivanju zajednice,
koja plaća redovne obaveze, i biva neprestano izložena vanrednim, te o razmjerama
korupcije ponablje svjedoče slijedeći navodi kao slike mikro historije,
odnosno svakodnevnih životnih praksi. Tako su za dobijanje dozovole za gradnju
samostana u samo jednom navratu, navodi Bogdanović, predstvanici zajednice vlastodršcima
isplatili slijedeće iznose:
“Izdaci koje smo tamo načinili jesu kao što slijedi:
/1/ Paši je dano 1500 groša
/2/ Njegovom prvom službeniku, ćehaji 500 groša
/3/ Haznadaru 30 groša
/4/ Bećiragi 250 groša
/5/ Njegovim slugama 9 groša
/6/ Ča/u/šlaragi 150 groša.” 28
26 Marijan Bogdanović: Ljetopis kreševskoga samostana, Zagreb, 2003, str. 55-56
27 Isto, str. 67
28 Isto, str. 80-81
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 413