humanistika - Sarajevske Sveske

u uslovima njegove marginalizacije, pratiće ovu zajednicu sve do dolaska Austro-
Ugarske imperije. O njoj možda ponjabolje svjedoče Jukićeve Želje i molbe kršćana
upućene sultanu Abdul Medžidu u kojima se od Imperatora moli potpuno uključivanje
kršćanskog stanovništva u imperijalni sistem namjesto pozicije isključivanja
i njih i njihovog identiteta, diskrimanicije i marginalizacije, te negiranja već ranije
stečenih prava. Praktički, Jukić traži status punopravnog građanstva kršćanima
unutar islamocentrično i osmanskocentrično pojmljene teokratske imperije.
Međutim, u povodu ovog ljetopisa može se govoriti o paradoksalnosti svakodnevnih
životnih praksi u osmanskoj Bosni, u kojoj se imperijalni identitarni i ideološki
centar povlače u nevidljivost i nedostupnost, a sistem vlasti postaje vidljiv,
odnosno naglašeno prisutan kroz kategorije bezakonja, amoralnosti, korpucije i
ahumanosti.
Osmanofilni metanarativ, pak, ne može održati svoju metaovjeriteljsku poziciju
u suočenju sa ovim ljetopisom, jer dvostrukost imperijalnog djelovanja u Bosni
negira monologičnost i monocentričnost tog metanarativa i njegov monološki
pristup mnogostrukim licima svakodnevnih životnih praksi. Osmanofilnoj monologičnosti
i monocentričnosti direktno se suprotstavlja svakodnevnica franjevačke
zajednice koja se možda ponjabolje može opisati na slijedeći način: ta zajednica u
svakodnevnici trpi nasilje ljudi iz lanaca vlasti koji ne poštuju prokalimiranu ideologiju
i zakonske procedure, a zajednica tom nasilju suprotstavlja dobro razvijen,
sofisticiran sistem korupcije koja joj omogućuje ne samo fizički već i identitarni
opstanak u kontekstu kaosa koji proizvodi lanac korumpirane vlasti. Osmanofilini
metanartiv previđa upravo povijest svakodnevnice, ne uviđajući da postoji ogromna
razlika između prokalmirane ideologije Ahdname i njene svakodnevne realizacije.
Ahdnama, kao ideološki okvir kojim se garantiraju prava na ispoljavanje
vjere, organiziranje vjerskih institucija, održavanje rituala, sve dok se pokorava
imperatoru - u svakdonevnci biva suspendirana otvorenim nasiljem i bezakonjem.
Milet sistem kao pravni i politički garant, te ideologija uključivanja neislamskih zajednica
u Imperiju zarad njihovog potčinjavanja Imperatoru, na razini svakdonevnih
životnih praksi biva suspendiran.
Na toj osnovi oba metanarativa postaju deridijanskim praznim označiteljima,
jer niti jedan niti drugi ne pokrivaju u svojoj monologičnosti i monocentričnosti
raznolikost ne samo lica povijesnih zbivanja, već i raznolikost lica svakodnevnih
životnih praksi.
O toj raznolikosti ponajbolje svjedoče mikrodetalji iz svakodnevnice koje daje
Bogdanovićev ljetopis. Nakon što u predgovoru upotrijebi biblijsku figuru o izbavljenju
naroda, Boganović naglašava: “Nitko, naime, tko nije vidio ili doživio, ne bi mogao
vjerovati koliko u ovim osmanskim krajevima kršćani duhovno i materijalno trpe,
kad se dogodi ovakav slučaj, (požar u kojem izgorio samostan, prim. E. K.) ili, koliko
je teško kod ovih vlasti dobiti dopuštenje da se ponovo sagrade crkve i samostani.”
A poslije ovakvog komentara slijedi čitav niz dokumentarnih iskaza u kojim se posvjedočuje
koliko su Franjevci platili pojedinim vlastodršcima da dobiju dozvolu za
obnovu izgorjelog samostana i na kakve sve muke su pri tom naišli, te koliko i kako se
dovijajuju korpumpirani valstodršci da ospore svoje prethodne stavove, da bi preko
412 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33