humanistika - Sarajevske Sveske

sebnosti unutar imperijalnog tijela koje nije samo na simboličkom planu Imperijalni
Simbolički Drugi, nego je i na egzistencijalnom planu ugnjetač koji prijeti čak
i fizičkom, a ne samo religijskom, kulturološkom ili ma kojem drugom opstanku
zajednice. Na toj osnovi povijest fizičkog opstanka postaje povijest različitih modela
prihvatanja Simboličkog Imperijalnog Drugog, koji na razini svakodnevnice,
predstavljen kroz korumpiranu i bahatu vlast, razvija prakse ugnjetavanja, uz rast
svijesti franjevačke zajednice da mora preživjeti u stranom imperijalnom tijelu. Iz
takvog položaja i razvija se mnogostruko uslovljen hibridni identitet franjevačke
zajednice kao graničnog identitarnog fenomena, kao što se u osmanskoj Bosni na
sličan način razvija i niz drugih hibridnih identiteta, a i sama Bosna kao periferija
Imperije postaje identitarni hibrid.
Dakle, samo na osnovu ove četiri izdvojene fabularne linije Bogdanovićevog
ljetopisa dobijamao sliku svakodnevnih praksi mukotrpne borbe za opstanak franjevačke
zajednice, pri čemu se otkriva da proklamirane ideogije Ahdname i milet
sistema, te proklamirana prava koja proizilaze iz tih ideologije bivaju negirana, poništena
i oduzeta u svakodnevnim životnim praksama zajednice koja je identitarno
tretirana kao virus u tijelu imperije i njene kulture. Pri tom, marginalizirani i
diskriminirani glas tog virus, tj. Simbola Vanjskog Neprijatelja posvjeduočuje da je
virus raspadanja prisutan već u samom hijerahijskom poretku Imperije, da se ona,
da tako kažem, raspada kao bolesno tijelo zaraženo virusima nasilja i korupcije, te
da je to tijelo neizlječevo zaraženo.
Ove četiri linije svaka na svoj način dekonstruira oba pomenuta metanarativa.
Onaj osmanofobni, jer se oduzeta prava, bez obzira na muku traženja, ipak vrate, a
zajednica uspijeva opstati, plaćajući za svoj opstanak ogroman novac i neprestano
korumpirajući osione moćnike koji su zakonitost zamijenili bezakonjem, a pravdu
i pravičnost koje proizilaze iz zakona i proklamirane ideologije logikom vlastitog
bezočnog bogaćenja. Jednom riječju, sralost sa zemljom i vezanost za puk kao filozofija
svakodnevne životne prakse franjevačke zajednice, što je često naglašavo i
Ivan Lovrenović, u ovom ljetopisu postavlja se kao snaga naspram ne samo imperijalnog
neprijatelja i njegove ideologije već i snaga naspram njegovog sistema vladanja
zaraženog korupcijom. Na taj način stiče se dvostruka slika iskustva osvojenog
u njegovoj svakodnevnoj životnoj praksi. Sa razine ideologije, Imperija i njen identitarni
centar upuštaju u pravo onaj subjekt kojeg tretiraju kao unutrašnji Simbol
Vanjskog Neprijatelja, ali sa razine svakodnevnog života sistem vlasti koji predstvalja
imperijalni identitarni centar isključuju iz prava pomenuti subjekt, no ne zarad
ideologije ili hijerarhije identiteta, već zbog lične koristi. Pri tom, Bogdanović,
i ne samo on, kao jedan od ključnih ljudi zajednice ne poriče lojalnost imperatoru,
niti teži zasnovati neku oslobodaličku ideju koja bi rezultirala oružanom ili nekom
drugom vrstom pobune protiv Imperijalnog centra. Ta lojalnost posvjedučuje stupanj
uključenosti u Imperiju, iz čega proizilazi u najmanju ruku dvostruk identitet
franjevačke zajednice – ona predstavlja identitet osmanskih, orijentalnih kršćana,
ali istodobno i identitet kršćana s granice koji nadilazi tu orijentalnost po stupnju
uključenosti u obzor evropskoga kršćanstva. Ta dvostrukost – istodobna orijentalnost
i evropskost, istodobna lojanost Imperatoru i borba za očuvanje identiteta
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 411