humanistika - Sarajevske Sveske

om. Ti se konteksti neposredno odražavaju na unutrašnje stanje u Bosni, na rast
agresivnosti insititucija imperijalne vlasti prema neislamskim zajednicama, na povećanje
stupnja diskriminacije i marginalizacije, pa i nasilja ispoljenog prema franjevačkoj,
odnosno kršćanskoj zajednici u cjelini. Te kontekste Bogdanović ne slika
detaljno, ali im posvećuje znatnu pažnju govoreći o njima jednom posredno, kad je
u pitanju rat s Rusijom, i drugi put neposredno, kad je u pitanju rat s Crnom Gorom
i kad vlast uslovljava franjevačku zajednicu tjerajući njene pripadnike da postanu
neka vrsta vojnih špijuna i obavještajaca Carstva.
Bogdanovićevu poziciju posrednog i neposrednog svjedoka opisanim događajima
precizno komentira i fra Iganicije Gavran, 25 naglašavajući da je u prvom dijelu, do
1768. on ljetopisac kao okularni svjedok koji govori po sjećanju i dokumentima na
osnovu kojih piše, a da je nadalje sve do konca svog rukopisa, kao neposredni svjedok
događaja, pisao prateći događaje u stopu. Bez obzira na tu granicu, koja razdjeljuje
tematsko organiziranje rukopisa u prvoj cjelini od njegove dnevničke-kroničarske
organizacije u drugoj, valja istaknuti da se autorsko ja u skladu s pravilima žanra
uvijek neutralizira u maksimalnoj mjeri, pa namjesto autora svjedoče sami događaji,
tj. njihova vjerna, dokumentarna deskripcija. Ali, iza te neutralnosti, počesto upliva
Bogdanovićev kroničarski glas, te optika iz koje gleda događaje i opitika iz koje svjedoči,
ono njegovo mjesto s kojeg govori, pri čemu se ne remeti kriterij objektivnosti,
ali se naglašava emotivno-etička zainteresiranost za zbivanja i odgovornost za njih.
Odgvornost koju podrazumijeva i funkcija što je obnaša, ali i ukupna moralna odgovornost
za zajednicu jednog od njenih ključnih ljudi. Upravo ta dvostrukost rukopisa
veoma je značajna za oslikavanje hijerahije identiteta i identitarne pozicije franjevačke
zajednice u osmanskoj Bosni. To je i razlog zbog kojeg je izabran ovaj, a ne neki
drugi franjevački ljetopis/kronika za studiju slučaja u ovom tekstu.
Bogdanovićev ljetopis pažnju koncetrira na deskripciju temeljnog događaja
– obnovu kreševskog samostana nakon što je on nesretnim sticajem okolnosti
potuno izgorio. Međutim, ono što bi po proklamiranom osnovu ideologije vlasti i
proklamiranom osnovu prava koja je dodijeljena zajednici, dakle, po proklamiranim
osnovama sultanove Ahdname i dodijeljenog prava u milet sistemu, trebao biti
jednostavan i lagan posao, pretvara se u pravu muku za franjevačku zajednicu, a
pogotovu za samog Bogdanovića kao jednu od najodgovornijih osoba zajednice.
25 Fra Ignacije Gavran u tom smislu piše: “Bogdanović, očigledno, računa da je vjeran prikaz stvarnog
stanja pravi način da se postigne svrha za kojom ide. (Ostaviti mlađim naraštajima, primjer vlastitog
rada, odnosno opis događaja, kako bi oni na osnovu iskustva starijih generacija mogli da uspostave
koordinatni sistem vlastitog identiteta i steknu iskustvo za njegovo očuvanje, prim. E: K.) Važno je,
nadalje, znati i vrijeme kad je on zapisivao događaje. Kroz tri prve godine (1765-1767) čini se da on nije
pisao (Gravran, očito misli, na kroničarsko-denevnički metod pisanja, prim. E. K.) jer je to gradivo
izloženo sustavno, po temama, a ne po mjesecima, i redovno nema naznake pojedinih dana, pa počesto
nisu navedeni čak ni mjeseci kad se nešto dogodilo. Događaje iz tih godina Bogadnović je zapisao
najkasnije 1768.; pisao je po sjećanju, oslanjajući se možda na neke bilješke i knjige računa. Tada, tj. u
proljeće 1768., dok opisuje jedan suvremeni događaj, on kaže “vidjet ćemo šta će iz toga izaći”. Otada, a
osobito od 1769., on počinje bilježiti građu po mjesecima i očito se vidi što on očekuje da će se dogoditi
za mjesec dana u času dok zapisuje te retke. Prema tome, on je vremenski blizak, okularni svjedok
događaj prvih triju godina, zbivanja od 1768. prati u stopu.
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 409