humanistika - Sarajevske Sveske

4. Studija slučaja – Ljetopis kreševskog samostana Marijana
Bogdanovića kao marginalni glas koji decentrira i dekonstruira
metanarativni sistem kulturnopovijesnog pamćenja
I osmanofobni i osmanofilni metanarativ prenebregavaju u svojoj metaovjeriteljskoj
nakani svaku težnju interpretacije kultunopovijesnog identeta da
sagleda mnogostruka lica svakodnevnice u mnogostrukim unutrašnjim identitarnim
licima unutrašnje zemlje. Kao izraz epistemološkog utemeljenja povijesti
odozgo, ova dva metanarativa naprosto ne vide da se u svakodnevnom
kulturnopovijesnom identitetu javljaju disonantni glasovi koji ne dozovoljavaju
bilo kakvu monološku predstavu o organskoj cjelovitosti i koherentnosti
kulturnopovijesne slike i identiteta osmanske Bosne. Osmanofobni metanarativ
u temeljnim dokumentima osmanske vlasti u BiH vidi isključivo imperijalnu
strategiju porobljavanja i potčinjavanja, dok osmanofilni u tim istim
dokumentima vidi dokaz tolerantnosti imperijalne vlasti. Tako se jedna ista
povijesna stvarnost vidi na dva dijametralno suprotna načina. 19 Pogotovo je
to slučaj sa čuvenom Ahdnamom,dokumentom kojim je sultan Mehmed II
Osvajač garantirao prava franjevačkoj zajednici u BiH. Na drugoj strani, to
je slučaj i sa proklamiranom strategijom milet sistema kojom je Osmanska
imperija uključivala u svoj pravno-noramtivni poredak neislamske, odnosno
neosmanske zajednice/identitete, ali je u praksi njihov identitet marginalizirala
ili je, pak, nastojala isključiti ga iz hijerarhjiskog subordinirajućeg poretka
identiteta čiji centar i vrh zauzimaju identitarne vrijednosti osmanskosti
i islamskosti.
Lišen metanarativne osnove, opis hibridnog, policentričnog, dijalektički napetog
kulturnopovijesnog identeta osmanske Bosne duž linije mnogostrukih lica
u mnogostrukoj slici unutrašnje zemlje, uključuje franjevačku kulturnu liniju na
višestruk način. Ona je, kako je više puta naglašavao Ivan Lovrenović, 20 dvostruka
margina, ili margina margine. Na jednoj strani ta linija kulture marginalizirana
je i pojavljuje se u funkciji marginalnog identiteta u odnosu na religiocentrični
poredak osmanskocentrične i islamocentrične hijerarhije identiteta Osmanskog
carstva. Na drugoj strani, pak, ona je u odnosu na katoličkocentričnu kulturu
svoje epohe ne samo u prostornom smislu periferna, nego je i marginalizirana,
budući da se razvija u islamocentričnom prostoru kultura suprotnom katoličkocentričnom
hijerhijskom poretku, tj. monocentrično i panhrvatski pojmljenom
hrvatskom kulturnom identitetu. Na jednoj strani, ona se vidi kao okcidentalizirajući
kulturnopovijesni identitet u orijentalnocentrično pojmljenom kulturnom
tijelu osmanskog kulturnog identiteta, a na drugoj strani, iz katoličkocen-
19 Dubravko Lovrenović suočen sa ovim aspketom historiografije u BiH govori o tri naporedne etnički
funkcionalizirane historiografije koje na tri načina predstavljaju jednu istu povijesnu realnost. Šire o
tome vidi u njegovoj knjizi Povijest est magistra vita, Sarajevo, 2008..
20 O tome je podrobno pisao Ivan Lovrenović u knjizi Bosnaski Hrvati, esej o agoniji jedne orijenalnoevropske
mikro kulture,
406 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33