humanistika - Sarajevske Sveske

Metanarativ stalnog disokntinuiteta bh. državnosti, pak, zaboravljajući razliku
između koncepta povijesti odozgo, političke povijesti, dakle, i povijesti odzodo, tj.
povijesti svakodnevnice, odnosno brodelovskih koncepta kratkog i dugog trajanja
- insistira na stalnom uspostavljaju povijesnih lomova i rezova u bosanskohercegovačkoj
prošlosti. Preko tih rezova ili povijesnih lomova ne prelaze nikakve energije
kulturnopovijesnog identiteta ili energije modela bosanskohercegovačkog interkulturlnog
i interreligijskog dijalektički napetog poliloga u kojem su neprestano
pristune snage plodotvornog dijaloga razlika, ali i skubi među njima, jedan složeni
povijesni dinamizam u dijalogu i dijaleketička napetost u procesima transformacije
identiteta. Ukupan kulturni identitet svodi se, pri tom, na koncept elitne, visoke
kulture, koja je u doba vladavine Osmanskog carstva u BiH ne samo polijezična, već
i isključivo religiocentrično zasnovana, više na principima monologa, a ne interkulturnog
dijaloga profilirana, dok se pučka kultura i fenomen njenog dugog trajanja
sa stalnim intrekulturnim dijalogom u sebi, kao i koncpeti mikoropovijesti i mikrokulturnih
strategija, onaj široki i neopisivi sloj kulture svakodnevnice negiraju kao
faktori izgradnje etničkog i kulturnog identiteta i faktori izgradnje kulturnopovijesnog
pamćenja. 17
Manihejska matrica znanja postavljenja u dva metanarativa kulturnog i povijesnog
identiteta, proizvela je, dakle, manihejsku matricu hsitoriografskih interpretacija,
te manihejsku matricu selekcije u konstrukciji kanona simboličkog imaginarija,
a onda i manihejsku matricu ukupnog kulturnopovijesnog pamćenja.
Ideja stalnog diskontinuiteta, nadalje, zaboravalja i da se strategije osvajača u
pravilu zasnivaju na tom da osvojenog ubijedi u to kako on čuva neke svoje ranije
idenitarne osnove. Zato se na razini političkog definiranja kolonizranog/osovjenog
osvajač/kolonizator vrlo često ponaša tako da osvojenog/koloniziranog stavlja u
položaj neke vrste teritorijalne zasebnosti, položaj pokrajinstva unutar svoje ukupne
teritorije, kako bi primirio i prebrisao njegovu svijest o ranijoj razlici, pogotovu
razlici prije osvajanja/koloniziranja. Ta strategija osvajača/kolonizatora ponajbolje
se ogleda u činu nominacije osvojenog prostora. Srednjovjekovno bosansko kraljevstvo
na taj način postaće bosanski pašaluk ili bosanski sandžak unutar Osmanskog
carstva, a potom će u sastavu Austrougarske imeprije dobiti i svoju Zemaljsku
vladu. Osvojenom je, znači, ostavljena mogućnost zasnivanja svijesti o zasebnosti
svog teritorijalnog identiteta, odnosno ostavljena mu je mogućnost da konstruira
sistem simboličkih razlika, dok se na razini referencijalnog okvira pravnog poretka
i njegovo pravo i njegova razlika gase.
Takva strategija osvajača/kolonizatora neprestano tretira teritorij osvojenog/
koloniziranog, ma koliko ga osvajač uključivao u stanje vlastitosti, kao svoju periferiju
obilježavajući ga na simboličkom planu identiteta kao unutrašnju drugost.
17 O ova dva modela, viskom i niskom, kulture u tradiciji BiH inspirativno je pisao Ivan Lovrenović u
svojoj glasovitoj knjizi Unutarnja zemlja, koje je objavljena u više izdanja i u prevodu na više jezika, a
zadnje dopunjeno i prošireno izdanje objavljeno je u Sarajevu, 2010.
402 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33