humanistika - Sarajevske Sveske

državnopravni kontinuitet. 13 Pri tom je postuliranjem bogumilskog mita 14 na kategoriji
Dobrih Bošnjanja, 15 trocrkveni karakter srednjovjekovne Bosne, sa dominantnom
ulogom bosanske crkve kao heretičke a ne šizmatičke u odnosu na papinski
Rim, zamijenjen troreligijskim karakterom osmanske Bosne sa dominatnom
ulogom islama. Jasno je da se u ovakvom postuliranju historiografske naracije u
funkciju lakapirijanski shvaćenog transcendenatlnog označitelja historiografije
smjestio osmanofilni metanarativ koji nije premrežio samo historiografiju, već i
književnost, različite javne diskurse, etnografiju, a pogotovu znanost o književnosti
i rudimentarne oblike današnje bosanskohercegovačke kulturologije.
Metanarativ bh. državnog kontinuiteta, pogotovu u aspektu neprestane bosanske
hiljadugodišnje državnosti provučene od srednjovjekovlja do današnjih dana,
utemeljuje se, zapravo, na brisanju ili zanemarivanju te mitskom interpretiranju
historijskih činjenica da je BiH bila pod upravom dva osvajača, Osmanskog carstva
i Austoro-Ugarske imperije, te da se u sastavu Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije,
a potom u sastavu komunističke verzije Jugoslavije prenosio na osvajača ili
na veću razinu vlasti, te u potpunosti gasio na ovaj ili onaj način njen suverenitet.
Tom metanartivu cilj je, dakle, brisanje sjećanja na povijesno iskustvo osvojenog, tj.
na povijesno iskustvo potčinjavanja osvajaču, odnosno kolonizatoru. Na toj osnovi
osvajač/kolonizator postaje biopolitički blizak, familijaran, postaje, da tako kažem,
izvor identiteta, a ne alteritet, ne onaj kolonizatorski ili imperijalni Drugi, koji nastoji
radikalno transformirati sve potičinjene, osvojene/kolonizirane identitete.
Taj model pripitomaljavanja osvajača/kolonizatora u konačnici vodi ka potpunoj
identifikaciji osvojenog sa osvajačem/kolonizatrom, pa se osvojeni/kolonizirani,
identificiran sa osvajačem/kolonizatorom, pojavljuje i na simboličkom i na referntnom
planu kolektivnog identiteta kao mitski potomak mitskog roditelja. 16
13 Mit o državnopravnom konitnuitetu razvijen je posebno za vrijeme zadnjeg bosanskog rata kao
ideološki argument u borbi za tzv. jedinstvenu, cjelovitu i građansku BiH u kojoj bi po logici ideološke
i političke moći Bošnjaci kao većinska mogli dominirati nad ostalim etnijama i nacionalinim manjinama.
Histriografsko utemeljenje ovom mitu ponajviše je omogućio Mustafa Imamović u svojoj
Povijesti Bošnjaka. Ideju hiljadugodišnjeg kontinuteta kao osobenu vrstu pseudoznanstvene mantre,
ideološka i znanstvena moć ubacila je u školski sistem, a ona je prepokrila ukupan društveni horizont.
Stoga je ta ideja vrlo često korištena i kao najjči argument u ovdašnjim polemikama, pa se gotovo u
pravilu nalazi kod istih zagovornika: Muhameda Filipovića, Džemaludina Latića i čitavog niza sličnih
ovdašnjih intelektualaca.
14 O ovom mitu šire vidjeti u. Dubravko Lovrenović, Povijest est magistra vitae, Sarajevo, 2008. i: Dubravko
Lovrenović, Stećci, Sarajevo, 2009.
15 Ova kategorija kada se ozbiljnije analizira u svom je temelju implicitno rasistička, jer podrazumijeva
da su samo Bošnjani dobri, dok su drugi konceptulaizirani kao nedobri, dakle, ili zli, ili nasilni, ili totalitarni,
pri čemu je pravni termin, što je dokazao Srećko Đaja za ovu kategoriju, prebačen na ravan
konstrukcije mentaliteta, odnosno mentalitetskih crta
16 O tom procesu apsolutnog izjedančavanja osvojenog sa osvajačem, koloniziranog sa kolonizatorom
ponajbolje svjedoče današnje izjave pojednih nosilaca javne moći u BiH. U tom pogledu treba samo
podcrtati izjave reisa Mustafe Cerića o identičnosti Turaka i Bošnjaka, koje, kako je jednom rekao
Cerić, kao da je ista mati rodila. U tim izjavama ne izjedanačava se samo Osmansko carstvo sa današnjom
Turskom, nego se i današnja BiH, bošnjakocentrično i islamocentrično viđena, izjednačava sa
Osmanskom imperijom.
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 401