humanistika - Sarajevske Sveske
humanistika - Sarajevske Sveske humanistika - Sarajevske Sveske
Guido Snel odveo je Mašu i mene u turski restoran “Diwan”, tamo u četvrti Jordaan. To je bilo lijepo. Jeli smo svakakve male stvari, donijeli su nam preko deset posudica s jelima za čupkanje i umakanje. Neka jela bila su nam poznata, ćuftice na primjer, tarator salata, ajvar, pojedina jela za nas su bila nova i paprena, druga nisu bila paprena. Baklave su izgledale neobično, onako četvrtaste a ne romboidne i klizile su niz grlo. Kad sam sama odšetala do Jordaana (dok Maša nije došla), za koji svi vodiči kažu kako je to živa i pitoreskna radnička četvrt, nigdje nije bilo živahnosti. Puhalo je, oblaci su poput krpa visjeli s golih grana, kanali se zamutili. Dućani su bili zatvoreni a trgovima se kotrljala siva zimska tišina. Naletjela sam na relativno mali kip Thea Thijssena (1879 – 1943.), omiljenog nizozemskog dječjeg pisca koji stoji ispred Muzeja Theo Thijssen, zapravo ispred Thijssenove rodne kuće. I statua Ane Frank relativno je mala. Ni “njen” muzej nisam posjetila jer pred tim muzejom previše ljudi čeka u redovima i jer Ana Frank postala je populistički nizozemski brend poput Muzeja voštanih figura (Madame Tussaud) u koji mi na pamet nije palo da odem. Pisac iz Turske (prije mene boravio je u tom literarnim amsterdamskom stanu), otišao je u Muzej voštanih figura i fotografirao se u zagrljaju s Obamom. Tu fotografiju preparirali su mu u krasne crvene korice ali on ju je zaboravio ponijeti, tako znam. Kad smo one noći s Guidom ušetale u Jordaan, svjetlucalo je odasvud, kao da je Nova godina. U Haagu sam također otišla na veliku povijesnu izložbu fotografije i na izložbu “Plavog jahača” i ponovno pala u modri očaj zbog vremena u kojem živimo. I u Haagu je bilo hladno. Dva dana provela sam kod svog prijatelja Zorana Mutića, inače iz Sarajeva, uronjena u njegovu (obiteljsku) ratnu priču koju detaljno poznajem, ali svejedno, stalno hoću da je iznova slušam (uvijek iskrsne nešto novo), a i dobro je za podsjećanje, za otrežnjenje, da se ne uzbahatimo. Zoran je vrsni prevodilac poezije i proze s grčkog, sad u Haagu prevodi akta i optužnice, sve neke birokratske pravničke zavrzlame, umjesto lirskim dušama, bavi se bagrom i skuplja filmove koje ne stiže pogledati i knjige koje nema kad čitati. Na putu za Gemeente museum (dok je Zoran bio na poslu) vidjela sam telefonsku govornicu u kojoj (možda na neki poziv?) čeka nasmiješeni Staljin osvijetljen stolnom lampicom s ružičasto-bijelim abažurom. Što bi bilo da umjesto Staljina s krilatim ufitiljenim brkovima u crnoj govornici čuči onaj sifilitični degenerik i pervertit kusog štucnutog mustaša kojeg je 1908. u Beču zarazila jedna 40 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33
židovska prostitutka, nakon čega je umislio kako ga je sam Bog poslao da eliminira tu “judejsku bolest” koja je harala svijetom? Bila sam s Joškom Parom (tada ambasadorom u Haagu) na ručku i pričali smo prvo o književnosti i tako, lijepim aktivnostima kao što su učenje nizozemskog jezika i slikarstvo, onda smo prešli na Tuđmana i devedesete, ja prvo oprezno, poslije sam se razmahala jer Joško Paro pokazao se kao kritički sugovornik, moj sličnomišljenik, pa je losos koji smo jeli veselo klizio niz moje grlo koje se uopće nije grčilo. Poslije, kad sam odlazila na promociju, Joško Paro rekao je, pazite, Nizozemci su vrlo izravni. Nije mi bilo jasno na što je mislio, ali nakon promocije to se razbistrilo. Prišao mi je sredovječni gospodin i kazao: Znate, ja sam psiholog, lijepo ste ono napisali, ali GRO- ZNO ste čitali, nemojte nikada više tako čitati, obećajte. Ja sam rekla, obećavam, neću. Ipak, bolje tako, nego ona hrvatska uštogljenost, ona stegnuta pristojnost. U Hrvatskoj, ljudima poznanici govore sve lijepo i sladunjavo u hiperbolama, onda kad ti ljudi nisu prisutni, na njih (i na ono što rade) ospu paljbu, skroz se zažare i zanesu, čak izmišljaju priče, pa čovjek ne zna na čemu je. Ili, ako ženi ode očica na najlon čarapi, pogotovo na crnoj najlon čarapi kad se ta grozna poderotina jako vidi, nitko joj neće reći, poderane su vam čarape. Jedino ako su čovjeku odvezani žniranci, tad se prolaznici skroz unervoze, svi odreda prilaze i kažu, zavežite cipele. Poslije promocije Mirjana Stančić iz Hrvatske ambasade pozvala je Kirsten iz De Geusa i Zorana (i mene) na večeru u jedan vrlo uski poslovni restoran u kojem su svi gosti bili muškarci koji govore tiho, tiho, odjeveni u tamna (crna) odijela i skupe (sjajne) cipele, što djelovalo je konspirativno. U Haagu nisam vidjela more. Zoran je rekao, u tom moru u Scheveningenu ne može se kupati, to more puno je struja koje odnose ljude u nepovrat, što bi ga onda gledala?, a Zoranu vjerujem. Vidjela sam i izložbu češkog stakla jer bila je usput, pa dok sam gledala te kreacije pune fantazije i boja koje me onako na gomili nisu baš dotakle, sjetila sam se šezdesetih, kad se iz Jugoslavije putovalo u Čehoslovačku po čipkaste (ružne) kristalne čaše, bokale i servise za kolače, pa se sve to slagalo u vitrine uglavnom za prestiž i divljenje. U Haagu je bilo ispod nule. Pahulje su posipale dane. Ellen Elias Bursać, koja također prevodi za Sud, ali prevodi i knjige, kad stigne, odvela je Zorana i mene u De Boterwaag Café da se ugrijemo. Tamo se još 1682. počelo trgovati maslacem, pa usred tog “caféa” koji je više nalik pivnici sa starim kamenim podom, danas stoji izvorna tezulja iz “epohe” – golemi ukrasni objekt obmotan nostalgijom, oko kojeg gosti jedu i piju čajeve. Pala je kineska Nova godina dok sam bila u Haagu, džumbus i galama, vašar na sve strane, najviše u kineskoj četvrti. Kineska četvrt niknula je na terenu nekadašnjeg haaškog židovskog štetla siromašnih Aškenazi doseljenika. Pa nam je Ellen rekla, znate, i ja imam svoju priču judejsku. Tome se nisam nadala. Tamo u Haagu. Da će te priče trčati za mnom klizeći zajedno s patkicama po zaleđenim jezercima i kanalima, spotičući se o smrznuto haaško tlo. Ellenina obitelj podrijetlom je iz Krakowa i prije Drugoga rata većina se njenih članova odselila u Ameriku. Neki nisu stigli otići pa su volšebno nestali. Čim sam se vratila u Amsterdam Ellen Elias po- SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 41
- Page 2 and 3: Časopis Sarajevske sveske izražav
- Page 5 and 6: SADRŽAJ 32/33 U PRVOM LICU Samuel
- Page 7 and 8: Davor Beganović Postapokalipsa u z
- Page 9 and 10: U PRVOM LICU Samuel Žbogar SARAJEV
- Page 11 and 12: Samuel Žbogar Balkan: svi smo potr
- Page 13: U tom velikom zajedničkom projektu
- Page 16 and 17: Georg Breitner - Amsterdam
- Page 18 and 19: sti, da bi se nenadano, čak nakon
- Page 20 and 21: u magličastu prošlost, tamo na tr
- Page 22 and 23: ulice) iskače iz jednog u drugi sv
- Page 24 and 25: kvalitete, namirnice su skupe i če
- Page 26 and 27: Sylvia Plath pisala je o tulipanima
- Page 28 and 29: nekako okej, ipak. Kad sam se vrati
- Page 30 and 31: jelo, u kojima hranu (hitro, u žur
- Page 32 and 33: sam utipkala Nenad Banda i otvorilo
- Page 34 and 35: odozdo, unose i nemir i čežnju. V
- Page 36 and 37: Dok sam bila u Torontu, Kena Sara W
- Page 38 and 39: pogotovo na njene ratne vođe, prof
- Page 42 and 43: slala mi je fotografiju svoga djeda
- Page 45: Robert Alađozovski Šeherzada Dža
- Page 48 and 49: pravoj liniji vjetra - osluškivali
- Page 50 and 51: što struktuira samo razumijevanje
- Page 52 and 53: solutno najjačeg pokretača čitav
- Page 54 and 55: transplantacijom ključnih socijaln
- Page 56 and 57: U odnosu na Evropu, njena sadašnja
- Page 58 and 59: istorijskim iskustvima kroz koja je
- Page 60 and 61: osvojile Bosnu 1463. godine, tamo n
- Page 62 and 63: smatra najvrijednijim u ljudskom ž
- Page 64 and 65: Berlin, bilo je potpuno isto. I mis
- Page 66 and 67: naročito devedesetih, bio dominant
- Page 68 and 69: U kontekstu suverenosti svakog ljud
- Page 70 and 71: jedan od najčudnijih susreta s pis
- Page 72 and 73: I. H.: Za neke ljude knjiga nije ni
- Page 74 and 75: ku navodim samo dva: Alfir, jedan m
- Page 77 and 78: Zvonko Kovač Slavistika vs. region
- Page 79 and 80: tologija i globalizacija svijeta. D
- Page 81 and 82: Ja sam stranac! Dobar večer./Dal
- Page 83 and 84: do poljske i lužičkosrpske ulazi
- Page 85 and 86: 4. teza: Gledano povijesno, slavens
- Page 87 and 88: Čini se kao da je i općenito sve
- Page 89 and 90: obzirom na suvremene medije knjiže
Guido Snel odveo je Mašu i mene u turski restoran “Diwan”, tamo u četvrti<br />
Jordaan. To je bilo lijepo. Jeli smo svakakve male stvari, donijeli su nam preko deset<br />
posudica s jelima za čupkanje i umakanje. Neka jela bila su nam poznata, ćuftice<br />
na primjer, tarator salata, ajvar, pojedina jela za nas su bila nova i paprena, druga<br />
nisu bila paprena. Baklave su izgledale neobično, onako četvrtaste a ne romboidne<br />
i klizile su niz grlo. Kad sam sama odšetala do Jordaana (dok Maša nije došla),<br />
za koji svi vodiči kažu kako je to živa i pitoreskna radnička četvrt, nigdje nije bilo<br />
živahnosti. Puhalo je, oblaci su poput krpa visjeli s golih grana, kanali se zamutili.<br />
Dućani su bili zatvoreni a trgovima se kotrljala siva zimska tišina. Naletjela sam<br />
na relativno mali kip Thea Thijssena (1879 – 1943.), omiljenog nizozemskog dječjeg<br />
pisca koji stoji ispred Muzeja Theo Thijssen, zapravo ispred Thijssenove rodne<br />
kuće. I statua Ane Frank relativno je mala. Ni “njen” muzej nisam posjetila jer pred<br />
tim muzejom previše ljudi čeka u redovima i jer Ana Frank postala je populistički<br />
nizozemski brend poput Muzeja voštanih figura (Madame Tussaud) u koji mi na<br />
pamet nije palo da odem. Pisac iz Turske (prije mene boravio je u tom literarnim<br />
amsterdamskom stanu), otišao je u Muzej voštanih figura i fotografirao se u zagrljaju<br />
s Obamom. Tu fotografiju preparirali su mu u krasne crvene korice ali on ju je<br />
zaboravio ponijeti, tako znam.<br />
Kad smo one noći s Guidom ušetale u Jordaan, svjetlucalo je odasvud, kao da<br />
je Nova godina.<br />
U Haagu sam također otišla na veliku povijesnu izložbu fotografije i na izložbu<br />
“Plavog jahača” i ponovno pala u modri očaj zbog vremena u kojem živimo. I u Haagu<br />
je bilo hladno. Dva dana provela sam kod svog prijatelja Zorana Mutića, inače<br />
iz Sarajeva, uronjena u njegovu (obiteljsku) ratnu priču koju detaljno poznajem,<br />
ali svejedno, stalno hoću da je iznova slušam (uvijek iskrsne nešto novo), a i dobro<br />
je za podsjećanje, za otrežnjenje, da se<br />
ne uzbahatimo. Zoran je vrsni prevodilac<br />
poezije i proze s grčkog, sad u Haagu<br />
prevodi akta i optužnice, sve neke birokratske<br />
pravničke zavrzlame, umjesto<br />
lirskim dušama, bavi se bagrom i skuplja<br />
filmove koje ne stiže pogledati i knjige<br />
koje nema kad čitati.<br />
Na putu za Gemeente museum (dok<br />
je Zoran bio na poslu) vidjela sam telefonsku<br />
govornicu u kojoj (možda na neki<br />
poziv?) čeka nasmiješeni Staljin osvijetljen<br />
stolnom lampicom s ružičasto-bijelim<br />
abažurom. Što bi bilo da umjesto<br />
Staljina s krilatim ufitiljenim brkovima<br />
u crnoj govornici čuči onaj sifilitični degenerik<br />
i pervertit kusog štucnutog mustaša<br />
kojeg je 1908. u Beču zarazila jedna<br />
40 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33
Change language