humanistika - Sarajevske Sveske
humanistika - Sarajevske Sveske humanistika - Sarajevske Sveske
zamijeni ona osvajačka, kad se namjesto osvajačkih Osmanlija u ideološkoj konstrukciji kao etnički neprijatelj pojave Bošnjaci, ili, pak, svi drugi nesrbi, kad, dakle, etnonacionalistička ideologija počinje sa imaginiranjem slika sveprisutnog neprijatelja, osmanofobni metanarativ javlja se u etnonacionalističkoj ideologiji kao fukoovski shvaćen jedan jedini pogled i centralna svjetlost kojima se sve osvjetljava i sve vidi, a pogotovu ukupno etničko vrijeme u kojem se neprestano teži za proširenjem etničkog i duhovnog i državnog prostora. I osmanofilni i osmanofobni metanarativ, dakle, kroz sebe propuštaju i u sebe usisavaju različite ideološke naracije. Prvi, kao tvorevina one ideologije koja je u BiH razvijana u vrijeme emancipacije njene državnosti poslije šezdestih godina prošlog vijeka u sastavu SFRJ, u sebe je usisavo ideologije jugoslavenskog decentriranog multikulturalizma, bratstva i jedinstva, te komunističkog internacionalizma da bi nakon pada komunističke ideologije i njene verzije multikulturalizma u centar ovog metanrativa ušla bošnjačka etnonacionalistička ideologija i njena bošnjakocentrično i islamocentrično profilirana naracija o bosanskohercegovačkom (pseudo)multikulturalizmu, pri čemu je u prvi plan izbacivana teza da je taj multikulturalizam nastao u tzv. milet sistemu Osmanskog carstva. Osmanofobni metanarativ u sebe je usisao također ideološke diskurse. Prvo je to bio slučaj u devetnaestom vijeku, vremenu formiranja etničkih identiteta na južnoslavenskom prostoru, sa srpskom i hrvatskom etničkom ideologijom, te različtim verzijama ideologije jugoslavenstva, a pogotovu sa tzv. pijemontično postuliranim srbocentričnim jugoslavenstvom. Nakon sloma komunističke ideologije tokom tragičnih devedesetih godina prošlog stoljeća u centar ovog metanarativa uplivaće djelimično hrvatska, a pogotovu srpska etnonacionalistička ideologija, a on će toj ideologiji poslužiti kao izvor za motivaciju ratnika i pokretačka snaga ratne mašinerije. U konačnici taj metanarativ izrašće u sistem motivacije za ratne zločine i geonocid u Srebrenici, te mjesto ideološki postuliranog njihovog moralnog opravdanja. 8 3. Ka glasovima margine i periferije ili mnogostruka unutrašnja lica unutrašnje zemlje u dijaloškom modelu kulturnopovijesnog pamćenja Hayden White i Dominck LaCapra polazeći od teze o tekstualnosti historije i tekstualnosti historijskih konteksta, ukazuju na to da historiografija u svojoj narativ- 8 Treba se u tom smislu sjetiti samo čudovišnih riječi Ratka Mladića, komandanta Vojske Republike srpske, prilikom zauzimanja Srebrenice. Tada je Mladić u trijumfalističkom zanosu govorio u televizijske kamere da napokon je došlo vrijeme da se on, njegova vojska i Srbi u cjelini osvete Turcima na tom prostoru nakon Bune protiv dahija. Ne treba posebno naglašavati da Mladić u tom trenutku vrši moralnu pripremu i stvara moralno opravdanje za geonocid, pozivajući se upravo na osmanofobni metanarativ iz čije perspektive je izvedeno i historiografsko znananje, ali i predstava o identitetu povijesti i ukupnom kulturnopovijesnom identitetu što ju je na osnovu osmanofobnog metanrativa razvila znanstvena i ideološka moć u cilju stvaranja etnički čiste tzv. Velike Srbije. 398 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33
noj konstrukciji prošle zbilje nužno reducira njenu mnogostrukost i njene različite glasove na jedinstvenu, zaokruženu, koherentnu i cjelovitu sliku sa odnosima stalne kauzalnosti. LaCapra, pozivajući se na Bahtina i dosege polifoničnosti, dijalogičnosti i karnevalesknosti modernog romana, ukazuje na mnogostrukost prošlosti, na sisteme zatomljenih i potisnutih, marginaliziranih i isključenih glasova iz historiografije, te na koncu insistira na uspostavljanju dijaloškog, čak karnevalesknog modela povijesti. Zbog toga on, usvajajući model deridijanske dekonstrukcije historiografskog diskursa, podvalači da “sam kontekst je neka vrsta teksta, on ne iziskuje sterotipno ideološko opisivanje već interpretaciju i konstruktivisičku kritiku. Povjesničar bi stoga trebao čitati kontekst s osjećajem za književni proces intertekstualnosti, a ne vođen kauzalnim poimanjem odražavanja. Široko rasprostranjeno uvjerenje o suprotnosti između tekstova i stvarnosti je neodrživo, jer se prošlost pojavljuje u obliku tekstova i tekstualizirane ostavštine – memoara, izvješća, objavljenih spisa, arhiva, spomenika, i tako dalje.” 9 Ovaj zaključak vodi La- Capru ka stavu da “povjesničari vide kontekst kao bitan i često jedinstven uzročni faktor u historiji”, a što on pripisuje “neprekinutom utjecaju zapadne metafizičke tradicije čak i u najsekularnijim i najpozitivističkijim radovima suvremene historiografije. Povjesničari žele opisati stvarnost koja postoji s one strane tumačenja ili izvan tekstova na način koji rekapitulira davnu metafizičku želju za čistim bitkom, a njihov kontekstualizam sadrži platonizam tradicije koja počiva na idealiziranom konceptu punog, temeljnog značenja. Doduše prvi pokretač u metafizici ili teologiji (Ideja ili Bog) ustupa mjesto Kontekstu, ali taj novi prvi pokretač funkcionira na isti način kao i tradicionalni metafizički, transcendirajući jezik i određujuće konačno značenje.” 10 Na toj osnovi i LaCapra i White dolaze na različite načine do istog ili sličnog zaključka o metanarativnoj dimenziji historiografskog diskursa, da bi ga baš zbog toga podvrgli kritici. LaCapra u tom smislu ističe neku vrstu historiografskog pseudomimetizma kao osnovu na kojoj se grade predstave prošle zbilje naglašavajući da je kontekst uvijek jezički postuliran, tekstualan, a da u dijaloškom modelu povijesti dolazimo do mogućnosti artikuliranja mnogostrukosti prošlosti, dok bi u karnevalesknom došli do dehijerarhizirane slike prošlosti. Budući da tzv. objektivistički povjesničar situira prošlost u tradicionalni logocentrizam, u ono što Derida naziva transcendentalni označitelj, jasno je da “povjesničar postavlja sebe u položaj transcendentalnog označitelja koji proizvodi ili stvara zanačenja prošlosti.” 11 Tako se u konačnici i White i LaCapra dodiruju ne samo u tezi o narativnosti historiografije, nego i u tezi da su književnost, historiografija i mit sustavi koji na sličan ili identičan način proizvode značenja, da tek sa izgubljenim povijesnim glasovima kad ih vratimo u historiografsku ili kulturnopovijesnu sliku prošlosti dobijamo polifonijski bahtinovsko-lacaprijnsku sliku prošle zbilje. A ona ne može biti zarobljena niti nietzscheanski shvaćenom monumentalističkom 9 Isto, str. 165. 10 Isto, str. 165. 11 Isto, str. 176. SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 399
- Page 348 and 349: U pomenutom periodu ističu se pesn
- Page 350 and 351: definisali američki jezički pesni
- Page 352 and 353: pisati da veliki broj ljudi veruje
- Page 354 and 355: Ženskom književnošću se bavila
- Page 356 and 357: kao jedina alternativa ponuđen je
- Page 358 and 359: nistička matrica istrajala je unut
- Page 360 and 361: iopolitički nomus carstava oko nas
- Page 362 and 363: - Jovanović, Borislav (2006). Bibl
- Page 365 and 366: Milorad Belančić O post-totalitar
- Page 367 and 368: domenu konkretnog angažmana. Svaka
- Page 369 and 370: su se i alternativni oblici kritike
- Page 371 and 372: profilisale različite kritičke st
- Page 373 and 374: Marksove socijalne kritike, ona se
- Page 375 and 376: Florence Graham Mahmutćehajićeva
- Page 377 and 378: Duhu i Svjetlosti. Rane predstavlja
- Page 379 and 380: hajćeve duhovne poruke. Knjiga je
- Page 381 and 382: što razuđenijim i jasnijim, pozva
- Page 383 and 384: Krik silovanih žena Za vrijeme ops
- Page 385 and 386: slika za konzumiranje. Stoga, da bi
- Page 387 and 388: unutrašnje praznine; naprotiv, iz
- Page 389 and 390: da se slikom vlada svijetom, gubi u
- Page 391: BALKAN Enver Kazaz Davor Beganović
- Page 394 and 395: U studiji Nadzirati i kažanjavati
- Page 396 and 397: čitave slojeve povijesne zbilje i
- Page 400 and 401: historiografijom u kojoj se skrival
- Page 402 and 403: Metanarativ stalnog disokntinuiteta
- Page 404 and 405: Mnogostruka unutrašnja lica unutra
- Page 406 and 407: 4. Studija slučaja - Ljetopis kre
- Page 408 and 409: njenog rada, ciljeve, obaveze, sve
- Page 410 and 411: Iz te muke i proističe prva fabula
- Page 412 and 413: u uslovima njegove marginalizacije,
- Page 414 and 415: A potom za isti dokument i pregled
- Page 416 and 417: napetosti i stalnom klizanju svakog
- Page 418 and 419: Kako bih što preciznije istražio
- Page 420 and 421: 2. Spengler u ničijoj zemlji Misli
- Page 422 and 423: kom za vrijeme Drugog svjetskog rat
- Page 424 and 425: zalnog, estetskog, poetskog i onog
- Page 426 and 427: Tamo se, od početka devedesetih, n
- Page 428 and 429: otvorene i prikrivene radikale. Prv
- Page 430 and 431: ka mržnje i netolerancije. Ova ver
- Page 432 and 433: Uvijek su ostali tamo gdje se nalaz
- Page 434 and 435: stova jest ekskulpacija Srba od bil
- Page 436 and 437: se poziva na svoj raniji tekst u ko
- Page 438 and 439: Nije jasno da li autor rabi metafor
- Page 440 and 441: tram tekst Škola kulture pamćenja
- Page 442 and 443: tet. To se pitanje uvijek iznova ra
- Page 444 and 445: Kabinu dijelim s jednim koreanskim
- Page 446 and 447: Pokušavam da se našalim: Beograđ
noj konstrukciji prošle zbilje nužno reducira njenu mnogostrukost i njene različite<br />
glasove na jedinstvenu, zaokruženu, koherentnu i cjelovitu sliku sa odnosima<br />
stalne kauzalnosti. LaCapra, pozivajući se na Bahtina i dosege polifoničnosti, dijalogičnosti<br />
i karnevalesknosti modernog romana, ukazuje na mnogostrukost prošlosti,<br />
na sisteme zatomljenih i potisnutih, marginaliziranih i isključenih glasova iz<br />
historiografije, te na koncu insistira na uspostavljanju dijaloškog, čak karnevalesknog<br />
modela povijesti. Zbog toga on, usvajajući model deridijanske dekonstrukcije<br />
historiografskog diskursa, podvalači da “sam kontekst je neka vrsta teksta, on<br />
ne iziskuje sterotipno ideološko opisivanje već interpretaciju i konstruktivisičku<br />
kritiku. Povjesničar bi stoga trebao čitati kontekst s osjećajem za književni proces<br />
intertekstualnosti, a ne vođen kauzalnim poimanjem odražavanja. Široko rasprostranjeno<br />
uvjerenje o suprotnosti između tekstova i stvarnosti je neodrživo,<br />
jer se prošlost pojavljuje u obliku tekstova i tekstualizirane ostavštine – memoara,<br />
izvješća, objavljenih spisa, arhiva, spomenika, i tako dalje.” 9 Ovaj zaključak vodi La-<br />
Capru ka stavu da “povjesničari vide kontekst kao bitan i često jedinstven uzročni<br />
faktor u historiji”, a što on pripisuje “neprekinutom utjecaju zapadne metafizičke<br />
tradicije čak i u najsekularnijim i najpozitivističkijim radovima suvremene historiografije.<br />
Povjesničari žele opisati stvarnost koja postoji s one strane tumačenja ili<br />
izvan tekstova na način koji rekapitulira davnu metafizičku želju za čistim bitkom,<br />
a njihov kontekstualizam sadrži platonizam tradicije koja počiva na idealiziranom<br />
konceptu punog, temeljnog značenja. Doduše prvi pokretač u metafizici ili teologiji<br />
(Ideja ili Bog) ustupa mjesto Kontekstu, ali taj novi prvi pokretač funkcionira na<br />
isti način kao i tradicionalni metafizički, transcendirajući jezik i određujuće konačno<br />
značenje.” 10<br />
Na toj osnovi i LaCapra i White dolaze na različite načine do istog ili sličnog<br />
zaključka o metanarativnoj dimenziji historiografskog diskursa, da bi ga baš zbog<br />
toga podvrgli kritici. LaCapra u tom smislu ističe neku vrstu historiografskog<br />
pseudomimetizma kao osnovu na kojoj se grade predstave prošle zbilje naglašavajući<br />
da je kontekst uvijek jezički postuliran, tekstualan, a da u dijaloškom modelu<br />
povijesti dolazimo do mogućnosti artikuliranja mnogostrukosti prošlosti,<br />
dok bi u karnevalesknom došli do dehijerarhizirane slike prošlosti. Budući da tzv.<br />
objektivistički povjesničar situira prošlost u tradicionalni logocentrizam, u ono<br />
što Derida naziva transcendentalni označitelj, jasno je da “povjesničar postavlja<br />
sebe u položaj transcendentalnog označitelja koji proizvodi ili stvara zanačenja<br />
prošlosti.” 11 Tako se u konačnici i White i LaCapra dodiruju ne samo u tezi o narativnosti<br />
historiografije, nego i u tezi da su književnost, historiografija i mit sustavi<br />
koji na sličan ili identičan način proizvode značenja, da tek sa izgubljenim povijesnim<br />
glasovima kad ih vratimo u historiografsku ili kulturnopovijesnu sliku<br />
prošlosti dobijamo polifonijski bahtinovsko-lacaprijnsku sliku prošle zbilje. A<br />
ona ne može biti zarobljena niti nietzscheanski shvaćenom monumentalističkom<br />
9 Isto, str. 165.<br />
10 Isto, str. 165.<br />
11 Isto, str. 176.<br />
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 399
Change language