humanistika - Sarajevske Sveske
humanistika - Sarajevske Sveske humanistika - Sarajevske Sveske
U studiji Nadzirati i kažanjavati Michel Foucault, govoreći o hijerhijskom nadzoru institucija moći nad individualnim i kolektivnim tijelima, pažnju usmjerava između ostalog i na sistem školstva kao proces mentalne dresure, kako bi pokazao da se svevideća, panoptička kontrola ideološke moći razvija preko disciplinskih institucija: “Disciplinske institucije su stvorile aparaturu za nadozor čije je dejstvo bilo poput mikroskopskog posmatranja ljudskog ponašanja; zahvaljujući preciznim analitičkim raspodelama do kojih je u tim institucijama došlo, formirano je oko jedinki ustrojstvo za osmatranje, beleženje i dresiranje... Savršeni disciplinski aparat omogućivao bi da se sve neposredno vidi, i da se sve može sagledati jednim pogledom. Njegovo središte bilo bi ujedno i izvor svetlosti kojim se sve osvetljava, i mesto gde se sustiče sve što treba znati: savršeno oko kojem ništa ne može promaći, središte ka kojem su okrenuti svi pogledi.” 1 Otud kulturnopovijesno pamćenje spada u aparat mentalnog nadziranja i individua i kolektiva, pri čemu se zananje preko obrazovnih inistitucija u konačnici profilira kao čista ideološka moć, njena fukoovski shvaćena centralna svjetlost kojom je sve u društvu osvijetljeno. Boreći se da izgradi odgovarajuću sliku prošlosti, ideologija uvodi u proces formiranja i mijenjanja kulturnopovijesnog pamćenja elemente kanoniziranja, selekcije i intrepretacije, pri čemu slika prošlosti legitmira ideologijska stajališta o sadašnjosti i svakom obliku konstrukcije poželjne budućnosti. Na toj osnovi kulturnopovijesno pamćenje i ideologija tijesno sarađuju ne samo u nadziranju društvenog prostora, već i u nadzoru nad vremenom, pa se od ideologije prisvojeno kulturnopovijesno pamćenje javlja i kao okupator ukupnog vremena, i njegovog perfekta, i njegovog prezenta, a pogotovu njegovog futura. Borba za konstrukciju poželjnih slika i intrepretacija prošlosti na toj osnovi postaje mentalnom okupacijom ukupne dimenzije vremena, dok ideologija u konstruiranju slike prošlosti preuzima obrasce mitskog i mitotvornog mišljenja, a u konstruiranju slika budućnosti ulazi u prostor utopijskog obećanja, u današnjem bosanskom slučaju impregniranog imperfektnim i pluskvamperfektnim naracijama i arhaičnim vrijednostima. Procesom kanonizacije ideološka moć se nastoji utemeljti kao čisto znanje, otud ona sebi potčinjava i znanstvenu zajednicu i ukupno znanje, tražeći od njih da oforme simbolički imagniraj prema kojemu će se usmjeriti i indvidualni i kolektivni sistem identifikacija koji će stvoriti uvjete za intrepretaciju stvarnosti svakom i individualnom i kolektivnom subjektu. Procesima selekcije, tijesno skopačnim sa procesima kanonizacije, ideologija u kulturnopovijesnom pamćenju odbacuje one elemente koji na različite načine remete čistoću stvorene slike, zaprečavajući im da pomute fuokoovski shvaćenu središnju svjetlost i onaj jedan jedini pogled osvjetljavanjem kultrnopoivjesnih zbivanja iz perspektive margine i periferije. To znači da selekcija i kanonizacija isključuju iz kulturnopovijesnog pamćenja svaku drugost ili, pak, kreiraju sistem slika o drugosti koji je usklađen sa principima središta moći. Sistemom intrepretacije prošlosti ideologija razvija metaovjeritelje znanja, onaj metanarativni, metaoznačiteljski sistem prema kojem interpretacija ne samo da se usmjerava već i 1 Mišel Fuko: Nadzirati i kažnjavati, Izdvačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci – Novi Sad, 1997, str. 169-170. 394 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33
ukupan povijesni okvir tumači iz te metanarativne perspektive, a tumačenje ima za cilj da sadašnje ideologme ukomponira u prošlu stvarnost koja potom postaje argumentom ideologije u konstrukciji njenog sistema vrijednosti. Stoga je iz perspektive epistemološkog skepticizma Haydena Whitea i njegovog stava o narativnosti historiografije, a pogotovu iz optike kulturne historije, te teza Dominica La Capre o dijaloškoj i karnevalesknoj historiografiji 2 nužno promotriti sisteme kulturnopovijesnog znanja u BiH, te procese na osnovu kojih to znanje proizvodi predstavu o esencijalističkom karakteru identiteta, individulanog, kolektivnog, rodnog, klasnog, religijskog ili ma kojeg drugog. 3 Kada se iz takve perspektive promatra odnos centra, periferije i margine te načinu na koji ovdadšnja historiografija predstavlja prošlost, onda u prvi plan izbija stav da su tri ovdašnje historiografije ne samo etnički funkcionalizirane već i etnonacionalistički instrumentalizirane, te prevashodno narativne i mitološki koncipirane, a na mjestu gdje bi se trebale zateći činjenice nalazimo fikciju, odnosno sistem tropa u historiografskom diskursu. 2. Manihejska matrica zananja - osmanofobni i osmanofilini metanarativi kao objasnidbene strategije historiografije i faktori izgradnje ideoloških naracija Podrobnije propitivanje predstava koja je historiografija i kultrunopovijesno pamćenje proizvodi u ovdašnjem vladajućem konceptu kolektivnog identiteta o periodu osmanske vladavine Bosnom i Hercegovinom vodi ka zaključku da je historiografija za račun svojih bilo osmanofobnih, bilo osmanofilnih metanarativa isključivala 2 Pobliže značenje pojmova vidjeti u: Nova kulturna historija, uredila i predgovor napisala Lynnn Hunt, Zagreb, 2001. 3 Od Nietzscheovog osobenog epistemološkog loma i metahistorijskih obrazloženja načina na koji historiografija proizvodi slike povijesne zbilje, preko Faucaltovog revidiranja historiografije u povijestima ludila, sekuslanosti i glasivote povijesti zatvora, historiografija više ne može računati na epistemološku neupitnost. U razigravanju modela historiografskoga pisma od brodelovskog koncepta strukturalističke kulturalne i povijesti mentaliteta, te teza o povijestima dugog i kratkog trajanja, od analističkih prepspektiva do interdisciplinarnog upliva antropologije, etnografije, kulturologije u kulturnu povijest i njihovog insistiranja na ispitivanju odnosa povijesti simboličkih imaginarija prema povijestima elita, te kasnijem uspostavljanju teorijskog odnosa između koncepta povijesti odozdo spram povijesti odzogo, ili zasnivanja modela socijalne povijesti - na Zapadnim sveučulištima i van njih razvila se opširna teorijska rasprava o karakteru samog čina predstavljanja prošlosti u historiografskim naracijama. Posljedice te rasparave jesu pokolebavanje predstave o neupitnosti samog čina reperezantacije prošle zbilje u historiografskome tekstu. No, one gotovo upoće nisu ni dodirnule ovdašnju historiografiju. Naprotiv, destabilizacija historiografije na Zapadu dovedena do episetmološkog preispitivanja njenog znanja, svoj odgovor na južnoslavenskom prostoru, a pogotovu u BiH ima u mitiziranju historiografskog pisma o čemu izravno svjedoči i izjava jednog od najuglednijih ovdašnjih historičira, Mustafe Imamovića, da je ponosan ako je Bošnjacima u svojoj Povijesti Bošnjaka stvorio povijesne mitove. Historiografija je jedna od onih discipilina koja je ovdašnjim ideologijama ponudila moralno i svako drugo opravdanje za njihov militantni nacionalizam, priskrbila im argumentaciju, pa čak i isporučila zahtjev da na rigidan način tumače prošlost kako bi na toj osnovi konstruirale društvenu sadašnjost i ukupnu društvenu budućnost. SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 395
- Page 344 and 345: kritičar i antologičar Miloš Đu
- Page 346 and 347: vencionalan, intimiziran, boemičan
- Page 348 and 349: U pomenutom periodu ističu se pesn
- Page 350 and 351: definisali američki jezički pesni
- Page 352 and 353: pisati da veliki broj ljudi veruje
- Page 354 and 355: Ženskom književnošću se bavila
- Page 356 and 357: kao jedina alternativa ponuđen je
- Page 358 and 359: nistička matrica istrajala je unut
- Page 360 and 361: iopolitički nomus carstava oko nas
- Page 362 and 363: - Jovanović, Borislav (2006). Bibl
- Page 365 and 366: Milorad Belančić O post-totalitar
- Page 367 and 368: domenu konkretnog angažmana. Svaka
- Page 369 and 370: su se i alternativni oblici kritike
- Page 371 and 372: profilisale različite kritičke st
- Page 373 and 374: Marksove socijalne kritike, ona se
- Page 375 and 376: Florence Graham Mahmutćehajićeva
- Page 377 and 378: Duhu i Svjetlosti. Rane predstavlja
- Page 379 and 380: hajćeve duhovne poruke. Knjiga je
- Page 381 and 382: što razuđenijim i jasnijim, pozva
- Page 383 and 384: Krik silovanih žena Za vrijeme ops
- Page 385 and 386: slika za konzumiranje. Stoga, da bi
- Page 387 and 388: unutrašnje praznine; naprotiv, iz
- Page 389 and 390: da se slikom vlada svijetom, gubi u
- Page 391: BALKAN Enver Kazaz Davor Beganović
- Page 396 and 397: čitave slojeve povijesne zbilje i
- Page 398 and 399: zamijeni ona osvajačka, kad se nam
- Page 400 and 401: historiografijom u kojoj se skrival
- Page 402 and 403: Metanarativ stalnog disokntinuiteta
- Page 404 and 405: Mnogostruka unutrašnja lica unutra
- Page 406 and 407: 4. Studija slučaja - Ljetopis kre
- Page 408 and 409: njenog rada, ciljeve, obaveze, sve
- Page 410 and 411: Iz te muke i proističe prva fabula
- Page 412 and 413: u uslovima njegove marginalizacije,
- Page 414 and 415: A potom za isti dokument i pregled
- Page 416 and 417: napetosti i stalnom klizanju svakog
- Page 418 and 419: Kako bih što preciznije istražio
- Page 420 and 421: 2. Spengler u ničijoj zemlji Misli
- Page 422 and 423: kom za vrijeme Drugog svjetskog rat
- Page 424 and 425: zalnog, estetskog, poetskog i onog
- Page 426 and 427: Tamo se, od početka devedesetih, n
- Page 428 and 429: otvorene i prikrivene radikale. Prv
- Page 430 and 431: ka mržnje i netolerancije. Ova ver
- Page 432 and 433: Uvijek su ostali tamo gdje se nalaz
- Page 434 and 435: stova jest ekskulpacija Srba od bil
- Page 436 and 437: se poziva na svoj raniji tekst u ko
- Page 438 and 439: Nije jasno da li autor rabi metafor
- Page 440 and 441: tram tekst Škola kulture pamćenja
- Page 442 and 443: tet. To se pitanje uvijek iznova ra
ukupan povijesni okvir tumači iz te metanarativne perspektive, a tumačenje ima za<br />
cilj da sadašnje ideologme ukomponira u prošlu stvarnost koja potom postaje argumentom<br />
ideologije u konstrukciji njenog sistema vrijednosti.<br />
Stoga je iz perspektive epistemološkog skepticizma Haydena Whitea i njegovog<br />
stava o narativnosti historiografije, a pogotovu iz optike kulturne historije, te<br />
teza Dominica La Capre o dijaloškoj i karnevalesknoj historiografiji 2 nužno promotriti<br />
sisteme kulturnopovijesnog znanja u BiH, te procese na osnovu kojih to znanje<br />
proizvodi predstavu o esencijalističkom karakteru identiteta, individulanog,<br />
kolektivnog, rodnog, klasnog, religijskog ili ma kojeg drugog. 3<br />
Kada se iz takve perspektive promatra odnos centra, periferije i margine te načinu<br />
na koji ovdadšnja historiografija predstavlja prošlost, onda u prvi plan izbija<br />
stav da su tri ovdašnje historiografije ne samo etnički funkcionalizirane već i etnonacionalistički<br />
instrumentalizirane, te prevashodno narativne i mitološki koncipirane,<br />
a na mjestu gdje bi se trebale zateći činjenice nalazimo fikciju, odnosno<br />
sistem tropa u historiografskom diskursu.<br />
2. Manihejska matrica zananja - osmanofobni i osmanofilini<br />
metanarativi kao objasnidbene strategije historiografije i faktori<br />
izgradnje ideoloških naracija<br />
Podrobnije propitivanje predstava koja je historiografija i kultrunopovijesno pamćenje<br />
proizvodi u ovdašnjem vladajućem konceptu kolektivnog identiteta o periodu<br />
osmanske vladavine Bosnom i Hercegovinom vodi ka zaključku da je historiografija<br />
za račun svojih bilo osmanofobnih, bilo osmanofilnih metanarativa isključivala<br />
2 Pobliže značenje pojmova vidjeti u: Nova kulturna historija, uredila i predgovor napisala Lynnn Hunt,<br />
Zagreb, 2001.<br />
3 Od Nietzscheovog osobenog epistemološkog loma i metahistorijskih obrazloženja načina na koji historiografija<br />
proizvodi slike povijesne zbilje, preko Faucaltovog revidiranja historiografije u povijestima<br />
ludila, sekuslanosti i glasivote povijesti zatvora, historiografija više ne može računati na epistemološku<br />
neupitnost. U razigravanju modela historiografskoga pisma od brodelovskog koncepta strukturalističke<br />
kulturalne i povijesti mentaliteta, te teza o povijestima dugog i kratkog trajanja, od analističkih prepspektiva<br />
do interdisciplinarnog upliva antropologije, etnografije, kulturologije u kulturnu povijest i njihovog<br />
insistiranja na ispitivanju odnosa povijesti simboličkih imaginarija prema povijestima elita, te<br />
kasnijem uspostavljanju teorijskog odnosa između koncepta povijesti odozdo spram povijesti odzogo,<br />
ili zasnivanja modela socijalne povijesti - na Zapadnim sveučulištima i van njih razvila se opširna teorijska<br />
rasprava o karakteru samog čina predstavljanja prošlosti u historiografskim naracijama. Posljedice<br />
te rasparave jesu pokolebavanje predstave o neupitnosti samog čina reperezantacije prošle zbilje<br />
u historiografskome tekstu. No, one gotovo upoće nisu ni dodirnule ovdašnju historiografiju. Naprotiv,<br />
destabilizacija historiografije na Zapadu dovedena do episetmološkog preispitivanja njenog znanja, svoj<br />
odgovor na južnoslavenskom prostoru, a pogotovu u BiH ima u mitiziranju historiografskog pisma o<br />
čemu izravno svjedoči i izjava jednog od najuglednijih ovdašnjih historičira, Mustafe Imamovića, da je<br />
ponosan ako je Bošnjacima u svojoj Povijesti Bošnjaka stvorio povijesne mitove. Historiografija je jedna<br />
od onih discipilina koja je ovdašnjim ideologijama ponudila moralno i svako drugo opravdanje za njihov<br />
militantni nacionalizam, priskrbila im argumentaciju, pa čak i isporučila zahtjev da na rigidan način tumače<br />
prošlost kako bi na toj osnovi konstruirale društvenu sadašnjost i ukupnu društvenu budućnost.<br />
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 395
Change language