humanistika - Sarajevske Sveske
humanistika - Sarajevske Sveske humanistika - Sarajevske Sveske
pogotovo na njene ratne vođe, profitere i kriminalce (koji uživaju potporu SAD-a i članica NATO-a), na nju je krenula hajka. Godine 2007. oduzeta su joj politička prava, izbačena je iz parlamenta, doživjela je nekoliko pokušaja atentata, posve ironično pružena joj je zaštita Snaga sigurnosti Ujedinjenih naroda, danas putuje skrivena burkom, čuvaju je naoružani profesionalci, a u Afganistanu nema stalnu adresu. Bilo je i dirljivo i uzbudljivo promatrati tu krhku mladu (i lijepu) ženu posve opčinjenu svojom misijom. Jezikom agitpropa, mitinga, ljutnje i osude, jednostavnim jezikom bez oblina, bez nijansi, koji djeluje poput mantre, s jednom oštrom mišlju u središtu – onoj o “slobodi narda”, jezikom razumljivim njenoj poluobrazovanoj a manipuliranoj “braći i sestrama”, jezikom pod bremenom gotovo fanatične vjere u “bolje sutra”, jezikom revolucije i revolucionara koji još zvoni u ušima pedesetogodišnjaka i onih starijih, a čiji izblijedjeli tragovi tonu u raskopane povijesne procijepe, jezikom izravnim, gotovo plamtećim, obratila se ta odlučna žena, oličenje svih stereotipa revolucionarke, indiferentnoj i razmaženoj publici koja nije znala kako da pametnije spiska jednu kišnu večer. Utopistički djetinje, izgovoren gotovo u transu, odjeknuo je njen finalni poziv uspavanoj nizozemskoj publici (vapaj koji ona, za pretpostaviti je, upućuje svim publikama zapadne civilizacije pred koje staje): Ustanite protiv intervencije vaše zemlje u Afganistanu, ostavite nas da slobodu izborimo sami; riješili smo se Talibana, riješit ćemo se i Karzaia. Želim živjeti, no ne bojim se smrti. Bojim se šutnje. A onima koji me hoće ukloniti kažem: Možete iščupati cvijet, ali ne možete spriječiti dolazak proljeća. Ako ubiju mene neće ubiti moj glas, jer to je glas svih žena Afganistana. Ja sam samo simbol borbe moga naroda i sluga njegovim idealima. Ako me ubiju zbog onoga u što vjerujem, onda neka moja krv postane nadahnuće za emancipaciju i moje riječi revolucionarna paradigma za generacije koje dolaze. Kolikogod takva retorika zvučala patetično, somnabulno, arhaično i klišeizirano u okružju plitkoumne konzumerističke “civilizacije” koja se praćaka u vlastitoj kaljuži vjerujući da se krsti svetom vodicom, čija je najveća briga ekološko razdvajanje otpada i ekološko strojno pranje rublja (s manjom potrošnjom vode, ali zato s većom potrošnjom struje), ona je, čini se, jedina moguća retorika za obespravljene i neobrazovane. Zato, to što Malalai Joya u svojoj zemlji radi, znatno je važnije od onoga kako to plasira na Zapadno tržište, jer Zapadno tržište tu robu ne kupuje. Njene ilegalne škole za djevojčice, organizirane po podrumima i privatnim kućama u vrijeme vladavine Talibana, njena oštra, javna osuda vjerskih fundamentalista, njeno djetinjstvo provedeno po iranskim i pakistanskim izbjegličkim logorima (nakon Sovjetske invazije Afganistana), njena borba protiv uključenja bivših mudžahedina u aktualnu afganistansku vladu i, nimalo nebitno, njena svijest, njeno javno priznanje o važnosti vlastitog obrazovanja koje će joj priskrbiti retoriku ravnopravnu onoj prononsiranih (ali često neefikasnih) zapadnih političara i mislilaca koji joj se danas paternalistički klanjaju. Ali, tada će to biti jedna posve druga Malalai Joya. Nakon tog tužnog performansa koji Malalai Joyi i “njenom narodu” neće donijeti a ma baš ništa, otišla sam s Rashidom Novaireom na piće. Rashid Novaire, rođen 1979., nizozemski je pisac finog ovalnog lica i kože boje bijele kave, od majke Holanđanke i oca Marokanca. Godine 2005. gostovao je u Zagrebu i Zadru na Festi- 38 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33
valu europske kratke priče, u brojevima “Zareza” 155 (19. 5. 2005.) i 156 (2. 6. 2005.) objavljena su mu dva čvrsta poetska teksta (“Indija” i”Čaplje u Kairu”) te intervju. Piše i romane i poeziju. Nismo razgovarali o literaturi, možda malo, neizravno. Rashid je govorio o knjizi koja mu leži u utrobi, ukopana, koja se, kako vrijeme prolazi pretvara u grumen, težak i mučan. Taj grumen Rashid je počeo lomiti, skupljajući vavoljke svoje obiteljske prošlosti. Godine 2008. nastao je njegov roman “Korijeni”. I tako sam saznala: Bila jedna svjetloputa plavooka Poljakinja njemačkog podrijetla. Iz Danziga (?). Početkom Drugoga svjetskog rata, nakon Njemačke invazije Poljske, opčinjena Führerovim obećanjima o svijetloj budućnosti svijetle arijevske rase, ta Poljakinja njemačkog podrijetla odlučuje budućnosti dati svoj doprinos. Ona ne čini nikakva zlodjela, ona ne cinka Židove (ako ih cinka, Rashid to nikada neće saznati). Ona samo rađa. Tako ta Poljakinja njemačkog podrijetla na svijet donosi desetero djece i za svoj trud dobiva Hitlerov zlatni “Križ časti”, Ehrenkreuz der deutschen Mutter, popularno zvan Mutterkreuz. Jer, kako su nacisti voljeli reći (a nekako slično govori i Crkva), Tvoje tijelo ne pripada tebi nego tvojoj obitelji, a preko tvoje obitelji – tvojoj domovini. Nakon rata, ta ponosna Poljakinja začudo nije iz Poljske protjerana sa svim onim Nijemcima koji su bauljali Evropom da bi se skrasili kojekuda. Ali njena djeca odlaze, jedno po jedno. Kći tad već stare Poljakinje njemačkog podrijetla, u Amsterdamu osniva obitelj a njena se pak kći zaljubljuje u mladog marokanskog doseljenika i oni dobivaju sina. Sin će postati nizozemski pjesnik i prozaist, a stara Poljakinja njemačkog podrijetla odreći će se svoje unuke jer udala se za čovjeka “nečiste” krvi, boje i rase, ali ubrzo potom će umrijeti – pa nema veze. Ta unuka moja je majka, rekao je Rashid. S poviješću nikada ne znaš gdje se u njoj skriva istina. U onome što se doista dogodilo ili u onome što želimo da se desilo. Povijest je opasna zavodnica. Pogledala sam naokolo. Krčma je bila puna gostiju i bučna, zadimljena. Mala krčma s patinom opasne prošlosti. Barmen namršten. Za šankom su stajali veliki plavokosi muškarci, mišićavi muškarci s tetovažama, muškarci krutih vojničkih pokreta. Vidjela sam kako se Rashid i ja smanjujemo, kako klizimo s naših stolica. Neki čudan vjetar zakovitlao je “smeđim kafićem”, smračilo se i postalo je hladno, odnekuda, iz daleka, dopirala je ona čuvena, pjevljiva Horst Wessel Lied. Mašta može svašta, rekla sam Rashidu, hajdemo odavde. A tu priču o svojoj prabaki, proširi, rekla sam mu. I, posjeti Poljsku. SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 39
- Page 2 and 3: Časopis Sarajevske sveske izražav
- Page 5 and 6: SADRŽAJ 32/33 U PRVOM LICU Samuel
- Page 7 and 8: Davor Beganović Postapokalipsa u z
- Page 9 and 10: U PRVOM LICU Samuel Žbogar SARAJEV
- Page 11 and 12: Samuel Žbogar Balkan: svi smo potr
- Page 13: U tom velikom zajedničkom projektu
- Page 16 and 17: Georg Breitner - Amsterdam
- Page 18 and 19: sti, da bi se nenadano, čak nakon
- Page 20 and 21: u magličastu prošlost, tamo na tr
- Page 22 and 23: ulice) iskače iz jednog u drugi sv
- Page 24 and 25: kvalitete, namirnice su skupe i če
- Page 26 and 27: Sylvia Plath pisala je o tulipanima
- Page 28 and 29: nekako okej, ipak. Kad sam se vrati
- Page 30 and 31: jelo, u kojima hranu (hitro, u žur
- Page 32 and 33: sam utipkala Nenad Banda i otvorilo
- Page 34 and 35: odozdo, unose i nemir i čežnju. V
- Page 36 and 37: Dok sam bila u Torontu, Kena Sara W
- Page 40 and 41: Guido Snel odveo je Mašu i mene u
- Page 42 and 43: slala mi je fotografiju svoga djeda
- Page 45: Robert Alađozovski Šeherzada Dža
- Page 48 and 49: pravoj liniji vjetra - osluškivali
- Page 50 and 51: što struktuira samo razumijevanje
- Page 52 and 53: solutno najjačeg pokretača čitav
- Page 54 and 55: transplantacijom ključnih socijaln
- Page 56 and 57: U odnosu na Evropu, njena sadašnja
- Page 58 and 59: istorijskim iskustvima kroz koja je
- Page 60 and 61: osvojile Bosnu 1463. godine, tamo n
- Page 62 and 63: smatra najvrijednijim u ljudskom ž
- Page 64 and 65: Berlin, bilo je potpuno isto. I mis
- Page 66 and 67: naročito devedesetih, bio dominant
- Page 68 and 69: U kontekstu suverenosti svakog ljud
- Page 70 and 71: jedan od najčudnijih susreta s pis
- Page 72 and 73: I. H.: Za neke ljude knjiga nije ni
- Page 74 and 75: ku navodim samo dva: Alfir, jedan m
- Page 77 and 78: Zvonko Kovač Slavistika vs. region
- Page 79 and 80: tologija i globalizacija svijeta. D
- Page 81 and 82: Ja sam stranac! Dobar večer./Dal
- Page 83 and 84: do poljske i lužičkosrpske ulazi
- Page 85 and 86: 4. teza: Gledano povijesno, slavens
- Page 87 and 88: Čini se kao da je i općenito sve
valu europske kratke priče, u brojevima “Zareza” 155 (19. 5. 2005.) i 156 (2. 6. 2005.)<br />
objavljena su mu dva čvrsta poetska teksta (“Indija” i”Čaplje u Kairu”) te intervju.<br />
Piše i romane i poeziju. Nismo razgovarali o literaturi, možda malo, neizravno. Rashid<br />
je govorio o knjizi koja mu leži u utrobi, ukopana, koja se, kako vrijeme prolazi<br />
pretvara u grumen, težak i mučan. Taj grumen Rashid je počeo lomiti, skupljajući<br />
vavoljke svoje obiteljske prošlosti. Godine 2008. nastao je njegov roman “Korijeni”.<br />
I tako sam saznala:<br />
Bila jedna svjetloputa plavooka Poljakinja njemačkog podrijetla. Iz Danziga<br />
(?). Početkom Drugoga svjetskog rata,<br />
nakon Njemačke invazije Poljske, opčinjena<br />
Führerovim obećanjima o svijetloj<br />
budućnosti svijetle arijevske rase, ta<br />
Poljakinja njemačkog podrijetla odlučuje<br />
budućnosti dati svoj doprinos. Ona ne<br />
čini nikakva zlodjela, ona ne cinka Židove<br />
(ako ih cinka, Rashid to nikada neće<br />
saznati). Ona samo rađa. Tako ta Poljakinja<br />
njemačkog podrijetla na svijet donosi<br />
desetero djece i za svoj trud dobiva<br />
Hitlerov zlatni “Križ časti”, Ehrenkreuz<br />
der deutschen Mutter, popularno zvan<br />
Mutterkreuz. Jer, kako su nacisti voljeli<br />
reći (a nekako slično govori i Crkva),<br />
Tvoje tijelo ne pripada tebi nego tvojoj<br />
obitelji, a preko tvoje obitelji – tvojoj domovini.<br />
Nakon rata, ta ponosna Poljakinja<br />
začudo nije iz Poljske protjerana sa<br />
svim onim Nijemcima koji su bauljali Evropom da bi se skrasili kojekuda. Ali njena<br />
djeca odlaze, jedno po jedno. Kći tad već stare Poljakinje njemačkog podrijetla, u<br />
Amsterdamu osniva obitelj a njena se pak kći zaljubljuje u mladog marokanskog<br />
doseljenika i oni dobivaju sina. Sin će postati nizozemski pjesnik i prozaist, a stara<br />
Poljakinja njemačkog podrijetla odreći će se svoje unuke jer udala se za čovjeka<br />
“nečiste” krvi, boje i rase, ali ubrzo potom će umrijeti – pa nema veze. Ta unuka<br />
moja je majka, rekao je Rashid. S poviješću nikada ne znaš gdje se u njoj skriva istina.<br />
U onome što se doista dogodilo ili u onome što želimo da se desilo. Povijest je opasna<br />
zavodnica.<br />
Pogledala sam naokolo. Krčma je bila puna gostiju i bučna, zadimljena. Mala<br />
krčma s patinom opasne prošlosti. Barmen namršten. Za šankom su stajali veliki<br />
plavokosi muškarci, mišićavi muškarci s tetovažama, muškarci krutih vojničkih<br />
pokreta. Vidjela sam kako se Rashid i ja smanjujemo, kako klizimo s naših stolica.<br />
Neki čudan vjetar zakovitlao je “smeđim kafićem”, smračilo se i postalo je hladno,<br />
odnekuda, iz daleka, dopirala je ona čuvena, pjevljiva Horst Wessel Lied. Mašta<br />
može svašta, rekla sam Rashidu, hajdemo odavde. A tu priču o svojoj prabaki, proširi,<br />
rekla sam mu. I, posjeti Poljsku.<br />
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 39
Change language