humanistika - Sarajevske Sveske

ispitujući granice raznih medija: videa, instalacija, štafelajske slike, skulpture, kako
bi, svoj već prepoznatljiv vlastiti idiom, nastojao da pronađe u novom kontekstu. Riječju:
on se bavio aproprijacijom vlastite poetike u novim medijima. Tako, na primjer,
u toku rata uzimajući i stavljajući na mjesto platna novinski papir dnevnog lista Oslobođenje
da “se izvještaji sa ratišta ili svjedočenje o strašnim masakrima i stradanjima
naroda doimaju kao svojevrsni komentar-podloga naslikanog.” (Pašić), on time ispituje
značenje samih likovnih figura i same podloge. Ovaj postupak Pašić nastavlja da
koristi i u poslijeratnom periodu, s tom razlikom što novinski papir, kao podloga, ne
svjedoči više o stradanju naroda već o samom novinskom senzacionalizmu, pri čemu
promjena sadržaja u novinskim izvještajima mijenja odnos između podloge i naslikanog.
Slično tome, Pašić je, za vrijeme opsade, u svom glasovitom ciklusu “Sarajevska
biblioteka - istorija svijeta”, koristio spaljene i nagorjele knjige iz Vijećnice, sarajevske
biblioteke koja je izgorjela, da bi u njihovu izgorjelu utrobu smjestio izlomljenu
i isprekidanu vertikalu figure-čovjeka; knjiga je imala funkciju slojevitog platna, krletke,
groba, a izlomljena vertikala figure-čovjeka pisma koje svojim vlastitim tijelom
ispisuje logiku istorije. Spaljene i nagorjele knjige su svjedočile o rušenju kulture, a
sama instalacija je iznova stvarala smisao spaljenoj stvari, kako ne bi završila na otpadu
i đubrištu istorije.
Pašić koristi i dječije igračke, magične muzičke kutije koje kad se otvore sviraju,
a figure-igračke - kauboja, vjetrenjača, motora, u njoj se pokreću kao u cirkusu. Na
njima su ucrtani vertikalni likovi koji se kreću kao u filmu, a čitava postavka liči na
instalacije nadrealista, koji su istraživali realnost i istinitost filma ne samo u kadru,
rezu, montaži, nego i u samom mehanizmu kamere koja se kreće i stvara zbiljnost
slike. No, kakva je veza između dječije igračke i vertikale? Poznato je da je umjetnost
uvijek htjela da dotakne utopijski raj djetinjstva u kojem još niko nikada nije bio,
niti ostao. A to znači vratiti se nečemu što smo odavno zaboravili, odnosno, vratiti se
svijetu sanjanom otvorenih očiju što se odmotava kao božanska knjiga-slikovnica u
beskrajnoj igri ogledala u kojima se kao u svijet nastanjujemo, a svijet u nas. Umjetnici
možda uvijek žive dramu nemogućnosti povratka na neutralni, bezazleni dječiji
pogled koji nije opterećen konvencijama, šemama što kanališu našu percepciju. Pa i
onda kada su nastojali da pobjegnu u neku zemlju, koja je neopterećena civilizacijskim
stegama, kao na primjer Paul Gauguin, ili kada su koristili maske afričkih plemena,
kao Modigliani i Picasso, možda su i tada htjeli da otkriju žar djetinjstva, koji
nije sputan krutim racionalnim normama i principima. I Pašićeva vertikala lik-figura
posjeduje nešto od primordijalnog dječjeg crteža. Ali, i pored njene elementarno infantilne
snage ne bi se moglo reći da je Pašićeva poetika zasnovana na nekom bijegu u
egzotično ostrvo djetinjstva, sa kojeg je sva traumatska realnost protjerana i nestala.
Naprotiv, njegova vertikala sadrži žar ponavljanja dječije igre što se javlja u raznim
kontekstima, kao Nietzscheov vječni krug koji se stalno pojavljuje u razlici, u drugačijem
kontekstu i, u isti mah, nosi u sebi traumatsko jezgro odvajanja i razlučivanja.
Ipak, Pašić nije negirao štafelajsku sliku, kao ni pokret kistom, ni, samim tim,
moderni likovni izraz. Stoga, logika ponavljanja kod njega nije začeta u ideji praznine
samog subjekta i nemogućnosti njegovog dosezanja. Naime, može se uočiti
da dječija igra ponavljanja u njegovom djelu ne razbija subjekat do krajnjih granica
386 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33