humanistika - Sarajevske Sveske

slika za konzumiranje. Stoga, da bi odista autentično artikulirao tu patnju, Pašić
uvodi ne-podudaranje znaka i tijela; ostajanje u sferi njihovog podudaranja značilo
bi za njega pristajanje na sliku masovnih medija u kojima je privid zamijenio
stvarnost, a ljudi postali roba za konzumiranje.
Vertikalo tijelo sadrži u sebi i logiku izmicanja od pogleda drugog. Ne radi se o
tome da ono bježi u nevidljivost, u nepostojanje, nego da se samo pismo, postajući
vertikalno, izdužuje i kroz beščujni krik, kojeg ispušta, odvaja od sila zemljine teže,
koje ga ukivaju u patnju, u zarobljeni doživljaj samog sebe ukovanog u tijelo. Za
razliku od Munchovih i Baconovih tijela, Pašićeve vertikale prepoznaju, dok ispuštaju
nečujni krik, uzrok patnje na vlastitoj koži - dželatovo lice, njegov dah, miris,
pogled. A jedan od najvećih strahova tijela u toku rata je lice dželata koji nad golim
tijelom žrtve ispisuje svoju moć. Postajući nijemi svjedoci koji svojim tijelom povezuju
nebo i zemlju, Pašićeve vertikale – tijela silovanih žena, međutim, prevazilaze
dželatski pogled, koji na njima upisuje svoju moć, transcendirajući ga u svojoj duhovnosti.
I dok se El Grecovi likovi uzdižu prema nebu kroz duhovnu patnju, iluminaciju,
i mistično se oslobađaju od svega onoga što je materijalno, tjelesno i tako
transcendiraju, u obliku plamena voštanice, zemaljske okove, Pašićeva vertikala
izražava duhovnost u samoj tjelesnosti koja nije više razapeta između sila zemlje i
sila neba, već ih nosi u samoj sebi: vertikala-pismo izražava unutrašnji prostor samog
tijela, koji kroz patnju objedinjuje zemlju i nebo. A ako vertikala demaskira
muški falogocentrični princip funkcionisanja jezika, onda smisao vertikale u radovima
Nusreta Pašića je u dekonstrukciji i demaskiranju nje same, koje se, izraženo
logikom pisma, ostvaruje kroz ne-podudaranje znaka i tijela. Time se vertikala ne
gubi, niti relativizira; naprotiv, ona time dobija jednu novu dimenziju koja se sastoji
u tome da izražava i svoje vlastite pukotine, svoju vlastitu isprekidanost. Ona
to čini i onda kada se nalazi i u horizontalnom položaju. Time je binarna podjela
na vertikalu i horizontalu sasvim poljuljana: Pašićeva vertikala sadrži u sebi svoju
vlastitu pukotinu, prekid, horizontalu i, ujedno, krik samog tijela, koji nije iskazan
principom jedinstva, već nejedinstva.
Razapeta vertikala
Figuru razapete vertikale Pašić koristi i u radovima nastalim poslije rata. Zapravo, realnost
rata se toliko uvukla u naše živote da je i nakon petnaest godina ne primjećujemo
kao nešto što je prošlo. A, mit o preživljavanju tokom rata zamijenio je mit o preživljavanju
na oslobođenom tržištu. Samo što je mit o preživljavanju u ratu nosio u
sebi stanovitu dozu entuzijazama, prkosa i direktnog obraćanja samom tijelu, dok je
mit o preživljavanju na tržištu određen egoističnom, začaurenom trkom za novcem:
ratnu opsadu je zamijenila opsada tržnih centara koji se, kao zloćudni tumori, šire po
svemu. Ponekad se tijelo lakše borilo protiv granata, nego protiv zavodljivog reklamnog
senzacionalizma. Pašić prati ovu zamjenu tako što svoju vertikalu-pismo uvodi
u novi kontekst, u novu situaciju. Iako je sam rat, “događaj iz mnoštva ulaza i izlaza”
što razbija sve okvire, posebno relaciju između centra i periferije, omogućio razbijanje
štafelajske slike, Pašić je, moglo bi se reći, u poslijeratnom periodu napravio skok
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 385