humanistika - Sarajevske Sveske

azlog zašto je Pašić izrazio žensko tijelo kroz vertikalu nije u tome da joj se doda
ili oduzme pravo glasa, nego da se time dekonstruiše sam falocentrični simbolički
poredak koji i počiva na vertikali. Jer, ako je tijelo postalo vertikalni znak, ono sebe
ne prepoznaje u tome znaku, niti se sa njime stapa u neko kosmičko jedinstvo, već
sam znak, pismo govori o nasilju koje ono upisuje na tijelu. Silovane žene ne svjedoče
samo o konkretnom nasilju koju su muškarci druge nacionalnosti nad njima
izvršili, kada je na njihovim tijelima, kao nad teritorijem, sama nacionalna ideologija
upisivala svoju moć, što je simbolički najsigurniji način osporavanja mogućnosti
“čiste loze” i prava na granicu i teritoriju ljudima druge nacionalnosti (Rada
Iveković), nego: na njihovim tijelima se ospoljava nasilje samog jezika kada on,
iz apsolutne muške perspektive, imenuje i određuje svijet. Stoga, rad “Izlomljene
žene” ne govori samo o konkretnom političkom problemu rata u Bosni i Hercegovini,
u kojem su se masovno silovale žene druge nacionalnosti (Bošnjakinje), već i
o univerzalnom problemu falogocentričnog funkcionisanja samog jezika. No, kako
žene koje su prošle kroz stravično iskustvo silovanja mogu uopšte da iskažu svoju
traumu u jeziku koji i sam počiva na falogocetričnom principu, a usto je i tradicionalno
određen? Reći da one to mogu u jezičkim pauzama, u greškama, u nespretnostima,
u omaškama, znači misliti na dekonstrukciju samog jezika, u kojoj se jedino
i ispoljava njihov autentični krik, bol, patnja. Zato tijelo u Pašićevim “Izlomljenim
ženama” i nije izreklo svoju patnju u samom znaku, u vertikali, niti su znak i vertikala
postali samo tijelo, nego u diskrepanciji, u nepodudaranju između znaka i
tijela, vertikale i mesa. U dekonstrukciji samoga znaka, jezika iskazana je ustvari
fragmentacija, unutrašnja razdijeljenost i patnja tijela čija trauma se ne uklapa ni
u jedan simbolički poredak. Dinamika Pašićeve vertikale je u njezinoj dekonstrukciji:
tek u ne-podudaranju označitelja sa označenim progovara jezik zaumne tišine,
naličje zgusnutog krika tijela suočenog sa licem smrti, što se koprca u mrežama impersonalnih
ratnih strategija.
Najzad, ako je Munch izrazio traumu tijela kroz krik koji razdire tijelo, Bacon
kroz krik koji kreira tijelo, Warhol kroz repeticiju istog snimka, znaka, onda
to Pašić radi kroz ne-podudaranje tijela i znaka. I svi su ovi umjetnici svjedočili
o svom vremenu i, ujedno, na direktan ili indirektan način, o formama i sadržajima
ratovanja u dvadesetom vijeku. Jedno od najnovijih obilježja rata, a o kojem
svjedoči Pašić, jeste podatak da se on u Bosni odvijao pred TV-kamerama. Da bi
tragedija, ubijanje, smrt postali razumljivi kod za svjetsku javnost kako bi se ona
alarmirala, pokrenula svoju umrtvljenu svijest i savjest i probudila svoje uspavane
moralne kategorije – empatije, suosjećanja, žalosti prema žrtvama, raskomadana
tijela građana Sarajeva punila su konzumerističke snove nezainteresovanih
svjetskih TV-gledatelja. Da bi svijetu predočili svoju patnju, užas sa kojim
se susreću, građani Sarajeva izlagali su, kao na žrtvovanoj pozornici, svoja tijela
kao objekte za impersonalni pogled masovnih medija. Ali, oni nisu time postali
subjekti koji proizvode prepoznatljive znakove svoje patnje; oni su postali roba
koja se konzumira radi moralno patetičnog diskursa samilosti, sućuti. Tragedija
snimljena i emitovana poslije TV-reklama u kojima se prikazuju grudnjaci, pampers
pelene, sredstva za odčepljivanje lavaboa, grickalice za nokte, i sama postaje
384 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33