humanistika - Sarajevske Sveske

Krik silovanih žena
Za vrijeme opsade Sarajeva Nusret Pašić je, nakon svojih “Svjedoka postojanja”,
izložio u Collegiumu Artisticumu rad “Izlomljene žene”, u kojem je kroz izdužene,
lomljive vertikale, izrazio tjelesnu patnju silovanih žena, što su u ratu u Bosni postale
masovna pojava. Krhke i lomljive vertikale napravljene u drvetu, terakoti ili
nacrtane na papiru, bestežinski vise u prostoru i giacometijevski se izdužuju. Na
lomljivom drvetu ili savitljivom papiru one, gubeći giacometijevsku sjenku, ne izražavaju
dramu drveta ili materijala od koga su sačinjene; naprotiv, izgubivši težinu
koja ih ne sprečava da se pomjere na svaki dodir daha, ili fijuk vjetra, one su postale
nijemi, dematerijalizirani svjedoci svoje vlastite patnje, koja traje u vremenu. Riječju,
one su postale znak koji se izražava preko vertikalne linije. Njihovo tijelo je
kroz patnju izgubilo supstancu, izdužilo se, izgladilo vlastite udove, i pretvorilo u
spermatozoidni oblik na kojem je prepoznatljiva jedino glava sa koje, umjesto očiju,
blješte ogledala što “metu utrobe raja promašuju”.
El Greco je desupstancijalizaciju tijela izrazio kroz mističnu svjetlost koja se u
obliku plemena voštanice izvija iz njegovih likova i kreće u liku vertikale ka gore, ka
nebu. Desupstancijalizaciju tijela u njegovoj patnji, Pašić isto tako predstavlja kroz
vertikalu, ali vertikalu koja ne ide samo ka nebu; ona sama kao da u sebi sadrži svoju
zemlju u koju se spušta i nebo koje se iz nje opet uzdiže. Sama vertikala, kao linija,
označava dinamiku: ona je određena težnjom da se ide gore, ka nebu, ili da se spušta
dolje, ka zemlji. No, Pašićeva vertikala je lebdeća; ona kao da sama u sebi stvara
bestežinski prostor. U samom prostoru, koji je razapinje između gornjih i donjih
sila, ona se ne izvija. Postavši znak, pismo, u kojem se uobličilo tijelo, ona dinamiku
zemaljskih i nebeskih sila nosi u samoj sebi i, kako to sam Pašić kaže, “kao kapljasta
struktuirana energija i misao svojom prisutnošću u vasioni svjedoči o ljudskom postojanju”.
Stoga, i kada je postavljena horizontalno, ili kada je isprekidana, ona zadržava
svoju bestežinsku vertikalnost 1 . Ovdje bi se moglo postaviti pitanje: zašto se
Pašić koristi vertikalom, a ne horizontalom da bi izrazio bol i patnju silovanih žena?
Za Pieta Mondriana horizontala je ženski princip; ona je simbol za smirenost, čvrstoću,
mir. Zar onda, ako je riječ o silovanim ženama, nije logičnije predstaviti ih
iz ženskog principa, iz horizontale? No, Pašić je isto tako svjestan da su počinioci
zločina silovanja upravo i htjeli da ženu svedu na horizontalu, da je podrede svojoj
vertikalnoj moć i da u njoj, kao pasivnoj, mirnoj supstanci, ispišu svoja značenja.
Predstavivši ženu kao vertikalu, nije li joj onda Pašić podario neprimjereno
muško svojstvo, “uglavio” je, zapravo, na povlašteno mjesto muškarca? Međutim,
1 Povodom svojih Svjedoka postojanja, postavljenih u devastiranom kinu Sutjeska, u decembru 1992.
godine, kada je opsjednuti grad najžešće granatiran, Pašić je na skromnoj afiši, koja je najavljivala
izložbu, zapisao: “U svim radovima su jako izdužene vertikalne ljudske figure, koje taložeći iskustva
i sjećanja rastu i izdužuju se zadržavajući od atributa ljudskog tijela glavu sa zrcalnim očima. Meditirajući
o ovim vertikalama izdužujem ih sve dotle dok se ne javi nedoumica: da li akvarelisane figure
izrastaju iz dubine vremena stremeći u visinu ili pak više istežući se da bi dosegnule tle? Hoćemo li se
možda beskonačnim izduživanjem dematerijalizirati i tako samo kao kapljasta struktuirana energija i
misao svojim prisutnošću u vasioni svjedočiti o ljudskom postojanju?”
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 383