humanistika - Sarajevske Sveske

pogotovo na njene ratne vođe, profitere i kriminalce (koji uživaju potporu SAD-a
i članica NATO-a), na nju je krenula hajka. Godine 2007. oduzeta su joj politička
prava, izbačena je iz parlamenta, doživjela je nekoliko pokušaja atentata, posve
ironično pružena joj je zaštita Snaga sigurnosti Ujedinjenih naroda, danas putuje
skrivena burkom, čuvaju je naoružani profesionalci, a u Afganistanu nema stalnu
adresu. Bilo je i dirljivo i uzbudljivo promatrati tu krhku mladu (i lijepu) ženu
posve opčinjenu svojom misijom. Jezikom agitpropa, mitinga, ljutnje i osude, jednostavnim
jezikom bez oblina, bez nijansi, koji djeluje poput mantre, s jednom
oštrom mišlju u središtu – onoj o “slobodi narda”, jezikom razumljivim njenoj poluobrazovanoj
a manipuliranoj “braći i sestrama”, jezikom pod bremenom gotovo
fanatične vjere u “bolje sutra”, jezikom revolucije i revolucionara koji još zvoni u
ušima pedesetogodišnjaka i onih starijih, a čiji izblijedjeli tragovi tonu u raskopane
povijesne procijepe, jezikom izravnim, gotovo plamtećim, obratila se ta odlučna
žena, oličenje svih stereotipa revolucionarke, indiferentnoj i razmaženoj publici
koja nije znala kako da pametnije spiska jednu kišnu večer. Utopistički djetinje,
izgovoren gotovo u transu, odjeknuo je njen finalni poziv uspavanoj nizozemskoj
publici (vapaj koji ona, za pretpostaviti je, upućuje svim publikama zapadne civilizacije
pred koje staje): Ustanite protiv intervencije vaše zemlje u Afganistanu, ostavite
nas da slobodu izborimo sami; riješili smo se Talibana, riješit ćemo se i Karzaia.
Želim živjeti, no ne bojim se smrti. Bojim se šutnje. A onima koji me hoće ukloniti kažem:
Možete iščupati cvijet, ali ne možete spriječiti dolazak proljeća. Ako ubiju mene
neće ubiti moj glas, jer to je glas svih žena Afganistana. Ja sam samo simbol borbe
moga naroda i sluga njegovim idealima. Ako me ubiju zbog onoga u što vjerujem,
onda neka moja krv postane nadahnuće za emancipaciju i moje riječi revolucionarna
paradigma za generacije koje dolaze. Kolikogod takva retorika zvučala patetično,
somnabulno, arhaično i klišeizirano u okružju plitkoumne konzumerističke “civilizacije”
koja se praćaka u vlastitoj kaljuži vjerujući da se krsti svetom vodicom,
čija je najveća briga ekološko razdvajanje otpada i ekološko strojno pranje rublja
(s manjom potrošnjom vode, ali zato s većom potrošnjom struje), ona je, čini se,
jedina moguća retorika za obespravljene i neobrazovane. Zato, to što Malalai Joya
u svojoj zemlji radi, znatno je važnije od onoga kako to plasira na Zapadno tržište,
jer Zapadno tržište tu robu ne kupuje. Njene ilegalne škole za djevojčice, organizirane
po podrumima i privatnim kućama u vrijeme vladavine Talibana, njena oštra,
javna osuda vjerskih fundamentalista, njeno djetinjstvo provedeno po iranskim i
pakistanskim izbjegličkim logorima (nakon Sovjetske invazije Afganistana), njena
borba protiv uključenja bivših mudžahedina u aktualnu afganistansku vladu i,
nimalo nebitno, njena svijest, njeno javno priznanje o važnosti vlastitog obrazovanja
koje će joj priskrbiti retoriku ravnopravnu onoj prononsiranih (ali često neefikasnih)
zapadnih političara i mislilaca koji joj se danas paternalistički klanjaju.
Ali, tada će to biti jedna posve druga Malalai Joya.
Nakon tog tužnog performansa koji Malalai Joyi i “njenom narodu” neće donijeti
a ma baš ništa, otišla sam s Rashidom Novaireom na piće. Rashid Novaire,
rođen 1979., nizozemski je pisac finog ovalnog lica i kože boje bijele kave, od majke
Holanđanke i oca Marokanca. Godine 2005. gostovao je u Zagrebu i Zadru na Festi-
38 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33