humanistika - Sarajevske Sveske

Duhu i Svjetlosti. Rane predstavljaju izazove i padove čovjeka na duhovnom putu
ka Jastvu.
Mahmutćehajić nadahnuto primjećuje kako su geografske i vremenske odrednice
uticale na pjesmu. Ovo je naročito bitno kada se govori o Hasan-aginim ranama.
Iako se ne zna tačan datum nastanka, pjesma je vjerovatno nastala oko 1717.
godine. 1717. imotski kraj potpada pod mletačku vlast i muslimana nestaje – njihova
prisutnost je uništena ubijanjima, progonima i pokrštavanjima. Hasan-aga je živio
na granici između turske i mletačke teritorije. Ako je želio da ima uspjeha u svijetu i
bude bogat, morao je preći na kršćanstvo. Svojim prelaskom na kršćanstvo pokazao
bi neposluh prema Bogu. Ako bi ostao poslušan Bogu, postao bi žrtva vladajuće vlasti.
Njegove rane predstavljaju duhovnu borbu koja nastaje kada se konačno jastvo
Hasanaginice bori s njenim višim jastvom koje je u dodiru s Jastvom.
Iako se to nigdje ne kazuje, mater i sestrica koje vidaju rane Hasan-agine
potvrda su da je on/Hasanaginicino više jastvo ostalo vjerno Bogu. Hasan-aga je
s majkom i sestrom povezan preko maternice, koja je konačni znak Božje milosti
i veza s njom. Mahmutćehajić briljantno zaključuje da ove dvije žene utjelovljuju
Hvaljenog: obje su ženskog roda, stoga primatelji, koje primaju svu Božju milost
koja slijedi. Muhamed je materni vjesnik, jer se u potpunosti otvorio i primio Boga.
Samo “uz maternog vjesnika kao primatelja svega od Boga i davatelja primljenog
stvorenjima razrješivo je pitanje o znanju i milosti kojima Bog obuhvaća sve” (str.
74). Hasan-aga nije sam, preživio je svoje putovanje kako bi ga Bog obuhvatio kroz
Hvaljenog.
Inspirativna poruka “Žalosne pjesance plemenite Hasanaginice” ni na koji način
ne umanjuje njene tragične elemente. Na površini, pjesma je tragična jer majka
umire, za sobom ostavljajući petero siročadi. Na jednom drugom nivou Hasanaginica
je priča o radosti, jer ona postaje jedno s Jastvom; međutim, tragični element
ostaje jer pjesnikinja zaključuje da nijedno ljudsko stanje nije dostiglo Jednoga,
čak ni s Hvaljenim kao vodičem.
Na početku pjesme, Hasan-agin šator predstavlja Hasanagnicino duhovno stremljenje.
Međutim kasnije, kada je Hasanaginica prisiljena odreći se svoje djece, uloga
njenog muža u pjesmi se mijenja. Hasan-aga je taj koji Hasanaginicu izgoni iz kuće
i, tražeći od nje da ode, on izgoni Boga. Time uništava Jedno koje su on (davatelj) i
njegova žena (primatelj) do tada imali. Dopustio je svom smrtnom jastvu da preuzme
kontrolu: “… u uzdizanju svog muškog i očinskog počela ostao je bez maternjeg vjesništva
pokazanog u ženinom tistvu kao polovici njegovoga duga prema Bogu… Djeca
postaju očinsko a ne materno blago” (str. 90-91). Hasan-aga se silaskom s planine
udaljava od Boga, dok se Hasanaginica uzdiže, prateći Hvaljenog. Izgon primatelja
također aludira na izgon muslimana s teritorija pod mletačkom vlašću.
Mahmutćehajić prekrasno naglašava duhovni nesklad između Hasan-age i
Hasanaginice u njihovom viđenju svoje sirote djece. Hasan-aga priziva djecu, odvraćajući
ih od majke, od Hvaljenog. Čineći to, on ih navodi da zaniječu Hvaljenog.
On svoju djecu vidi u materijalističkom smislu, uvjeren da je sam kadar brinuti se o
njima i bez Boga. S druge strane, Hasanaginica uviđa da su njena djeca siročad, kao
i sva bića Božja. Umiruću, Hasanaginica pokazuje svoju odanost Hvaljenom, poka-
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 377