humanistika - Sarajevske Sveske

S Frankom van Vreeom (koji je vodio promociju Sonnenscheina) pila sam čaj
blizu Sveučilišta, u Caféu de Jaren koji je velik poput pivnice. Frank proučava sjećanje
i pamćenje pa je tako napisao knjigu “U sjeni Auschwitza” (In de schaduw
van Auschwitz), pa o tome govori svojim studentima, o sjećanju i pamćenju, o tome
kako su to pojave krhke, nepouzdane i katkada kapriciozne; kako poprimaju svakojaka
obličja, pitoma i divlja, istinita i lažna kada se uklešu u spomenike, prenesu
na film, kada se fotografiraju, kad se o njima prave i fikcija i povijest, kad se zapečate
u dokumentima. Što se tiče Drugoga svjetskog rata, Auschwitz se pretvorio u
točku kalibriranja ponašanja, simbol za tolerantno društvo, kaže Frank van Vree, a
mimo njega žive mnoge priče, namjerno zaboravljene ili tendenciozno izobličavane.
Onda je Frank sjeo na svoj bicikl, odvezao se do svog automobila, i odjezdio. S
obitelji živim na selu, rekao je, tamo je tiho i zeleno.
Jedne noći u polusan došao mi je Leeuwenhoek, rođen u Delftu sredinom sedamnaestog
stoljeća i to kako je otkrio mikroskop a pomoću njega bakterije, parazite,
krvna zrnca i još štošta, pa mi se pojavio stari sitnozor moje majke iz njenih
studentskih dana, onaj u glomaznoj drvenoj kutiji, koji je 1950-tih volšebno nestao
a koji sam otvarala krišom i pobožno da bih pod njegovim lećama promatrala “svoje”
prve paramecije i amebe, te jednostanične praživotinje koje nastanjuju muljevite
barske vode, koje lažnim nožicama mijenjaju svoj oblik u hodu, koje su zapravo,
onako jednostavne, vrlo komplicirane i proždrljive praživotinje koje se opiru svakoj
laboratorijskoj, umjetnoj kreaciji vlastite vrste.
Prix Goncourt za 2009. godinu dobila je francusko-senegalska spisateljica
Marie N’Diaye za roman Trois femmes puissantes (“Tri moćne žene”) pa je o
tome, o Goncourtovim nagradama održana tribina na koju nisam otišla, jer se u
onom Akademskom kulturnom centru preko puta moje kuće u isto vrijeme vodio
razgovor s trideset jednogodišnjom afganistanskom političarkom i aktivisticom,
borcem za prava svoga naroda, pogotovo žena, Malalai Joyom. Na internetskim
stranicama ima mnogo podataka o Malalai Joyi, pa koga zanima neka pogleda; za
što se to ona bori i kako, gdje je sve gostovala, na kojim kontinentima, na kojim
sveučilištima, na kojim forumima, u kojim svjetskim medijima; koja su se velika
imena, od Chomskog i Naomi Klein do novinara, parlamentaraca i političara, oglasila
u vezi s njenim antikorupcijskim djelovanjem, pružajući joj podršku. Ali nešto
tu ne štima. Kao da se odigrava apsurdni igrokaz na sporednoj sceni Zapadne civilizacije,
burleska za podbadanje savjesti svijeta čiju savjest umrtvljuju mnogi koji
podupiru Malalai Joyu. Knjiga koju je pisala s kanadskim novinarom Derrickom
O’Keefeom, Raising my Voice, prevedena u većini evropskih zemalja i pod naslovima
A Woman Among Warlords te Au nom de mon people, promovirana je te večeri
u nizozemskom izdanju kuće De Geus. U salu se ulazilo uz prethodnu najavu, pred
vratima su šetali pripadnici osiguranja ili policije u civilu, a bilo ih je i među publikom.
Otkada je, kao članica parlamenta 2003. Malalai Joya izašla pred mikrofon i,
demonstrativno skinuvši crnu maramu s glave, u tri minute koje su joj bile na raspolaganju,
osula paljbu na takozvanu demokratski izabranu vlast u Afganistanu,
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 37