humanistika - Sarajevske Sveske

humanistika - Sarajevske Sveske humanistika - Sarajevske Sveske

30.12.2012 Views

kao jedina alternativa ponuđen je nacionalni kanon. Važno je naglasiti i to da je po Kazazu vladajući bošnjački, književni kanon, ali i ostali, čudovište (bastard) nastalo “anahronom saradnjom anahrone političke sa anahronom kulturalnim ideologijama”. (Kazaz 131) On insistira na tome da kultura i umetnost ne samo da su “sjajno sarađivale sa fašiziranim balkanskim ideologijama, nego su ih i proizvodile.” (Kazaz, 132) Štaviše, kultura je tako postala, između ostalog, rodno mesto fašizma. Moranjak-Bamburać i Kazaz izveli su kritiku savremene kulture, ukazujući na njenu spregu sa ratno-huškačkim ideologijama, osudivši temeljno neznanje koje određuje polje književnih studija. A nova generacija teoretičara/teoretičarki formuliše nove politike u polju kulture i u polju poezije. U nastavku ću interpretirati dvoje autora, Damira Arsenijevića i Jasminu Husanović, koji su 2006. godine u knjizi Kultura i obrazovanje u Bosni i Hercegovini - Na tragu novih politika, sa još nekoliko teoretičara i teoretičarki iz generacije rođene oko 1970, oblikovali platformu koja se čini važnom za kulturni prostor BIH, ali i za ostale postjugoslovenske prostore. U “Uvodu: o viziji i zborniku”, Arsenijević i Husanović su insistirali na tome da o kulturi i obrazovanju treba pisati politički: “Politički govoriti o kulturi i obrazovanju znači govoriti protiv isključujuće nacionalističke utopije kao i protiv liberalnog konformizma koji samo održava satus quo.” (Arsenijević, Husanović 9) Ono što će ovo dvoje autora sa saradnicima/saradnicama ovde postaviti kao program, svako će razvijati dalje u sopstvenom radu. Oni će ustvrditi: “Politička kritika kulture je pozicija koja tvrdi da je kultura proizvod politike, a ne obratno.” (Arsenijević, Husanović 10) Njihova namera je intervenisanje u kultralnoj memoriji, te stoga insistiraju na praksama repolitizacije. U knjizi Između trauma, imaginacije i nade – Kritički ogledi o kulturnoj produkciji i emancipovanoj politici, Jasmina Husanović sa pozicija nove političke teorije, zasnovane u teorijama Agambena, Žižeka, itd, obuhvata analizu politike i kulture, kako u periodu jugoslovenskog socijalizma, tako i u periodu ratova u bivšoj Jugoslaviji, posebno BIH, kao i u poratnom dobu. Posebno je za studije poezije važna kritika koju je razvila a uperena je protiv onoga što naziva folklornom matricom, jer je ova paradigma u većini jugoslovenskih kultura bila postavljena kao dominantna, određujuća i ograničavajuća. Folklorna matrica se zasnivala na epskom diskurzivnom univerzumu unutar književnosti i kulture. Objašnjavajući ovu matricu, ona razjašnjava dominaciju folklorne pesničke paradigme u većini jugoslovenskih kultura posle Drugog svetskog rata, ali i širu konstrukciju socijalističkih kulturnih identiteta i kulturne produkcije. Jasmina Husanović je pisala: “U bivšoj Jugoslaviji posebna mitsko-poetska kulturna matrica zasnovana na folkloru i tradiciji bila je zajednička os simboličkih borbi između raznih imaginacija koju su karakterizirali dominantni politički diskurs projekta nacionalne države. Ona je bila kod kojim se sačinjavalo društveno tkivo, pamćenje i samopoimanje, materijal za simboličke, mitološke i ideološke dimenzije koje su karakterizirale institucije jugoslovenskog društva i dominantne imaginarije kao saučesnike u rasapu tog društva. U 356 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33

kontekstu BiH od ’90-tih naovamo ova je matrica izuzetno bolno osigurala političku efikasnost i povlaštenu poziciju vladajućim klasama i njihovim projektima raspodjele kapitala kroz etnonacionalno-neoliberalne, i duboko fašisoidne projekte. Simbolički kapital koji folklorna epska diskurzivna matrica posjeduje, njegovo pretakanje u politički i ekonomski kapital, te s tim vezani procesi metaforizacije, igrali su središnju ulogu u projektima razbijanja i građenja država tokom zadnjih decenija, kao i u prethodnim ratovima modernog perioda.” (Husanović 77). Govori se o hegemoniji folklorne matrice, koja je duboko depolitizirajuća, što znači da “ima atemporalnu strukturu mita i univerzalne Istine.” (Husanović 78): “Usidrivši u (političku) imaginaciju tu strukturu distinkcije (razlučivanja i raspoznavanja) na liniji uključivanje-isključivanje, i učinivši je temeljnom armaturom poretka bivanja, folklorna matrica sposobna je opsluživati cijeli spektar političkih ciljeva, što je razlog njenog zamaskiranog kontinuiteta koji potcrtava promjene režima u (post)jugoslovenskim zemljama. Bez obzira na progresivnu modernizaciju društva, popularni i populistički, epski i tradicijski kulturni obrazac ostao je netaknut, skupa sa svojim glavnim karakteristikama: tvrdokornim patrijarhalizmom, antiintelektualizmom, političkim populizmom, sumnjičavošću spram humanističke inteligencije, hvaljenjem militarističke organizacije, ratničkim duhom, i silovitošću, nepoštovanjem produktivnog rada, i tako dalje.” (Husanović: 81) Ova teoretičarka ističe da se glavna simbolička ili kulturna borba dešavala na marginama “vidljive” politike u Bosni i Hercegovini i pre raspada Jugoslavije, u poljima kulturne i književne produkcije, kroz dihotomiju između ‘ruralnih’, odnosno tradicionalističkih i ‘urbanih’, odnosno modernih imaginarija, bez kritičkih uvida u njihovo saučesništvo i komplementarnost u mnogim instancama političkog. (Husanović 82) Pisala je: “Političke prakse tako drastičnog stepena ne mogu bez imaginarija i kapitala koji podupiru afekat i radikalni rez državotvorenja, u posjedu učinkovito iskorištenih kulturnih/društvenih matrica uglavljenih u dominantne režime moći-znanja. Folklorna matrica je, pak, decenijama bivala društveno-historijski pozicionirana na način koji joj daje hegemoni status u političkoj realnosti BiH i njenih susjeda. Osnovni fond kulturnog znanja s obzirom na ovu matricu, na koju računa polje diskursa i praksi državotvorenja, utemeljen je i otjelovljen u habitusu koji su društveni čimbenici usvajali i kroz primarnu socijalizaciju i školovanje u bivšoj Jugoslaviji, ali dominantna je bila i ona socijalistička matrica. Sa raspadom nadređenih matrica imaginiranja društvenosti, epska matrica je uskočila uz već spreman simbolički prestiž i kapital koji se lako dao i daje prevesti u modernu politiku i državotvorenje. Patrijarhalna i kolonijalna, isključiva i mo- SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 357

kao jedina alternativa ponuđen je nacionalni kanon. Važno je naglasiti i to da je po<br />

Kazazu vladajući bošnjački, književni kanon, ali i ostali, čudovište (bastard) nastalo<br />

“anahronom saradnjom anahrone političke sa anahronom kulturalnim ideologijama”.<br />

(Kazaz 131) On insistira na tome da kultura i umetnost ne samo da su “sjajno<br />

sarađivale sa fašiziranim balkanskim ideologijama, nego su ih i proizvodile.” (Kazaz,<br />

132) Štaviše, kultura je tako postala, između ostalog, rodno mesto fašizma.<br />

Moranjak-Bamburać i Kazaz izveli su kritiku savremene kulture, ukazujući na<br />

njenu spregu sa ratno-huškačkim ideologijama, osudivši temeljno neznanje koje<br />

određuje polje književnih studija. A nova generacija teoretičara/teoretičarki formuliše<br />

nove politike u polju kulture i u polju poezije. U nastavku ću interpretirati<br />

dvoje autora, Damira Arsenijevića i Jasminu Husanović, koji su 2006. godine u<br />

knjizi Kultura i obrazovanje u Bosni i Hercegovini - Na tragu novih politika, sa još<br />

nekoliko teoretičara i teoretičarki iz generacije rođene oko 1970, oblikovali platformu<br />

koja se čini važnom za kulturni prostor BIH, ali i za ostale postjugoslovenske<br />

prostore.<br />

U “Uvodu: o viziji i zborniku”, Arsenijević i Husanović su insistirali na tome da<br />

o kulturi i obrazovanju treba pisati politički: “Politički govoriti o kulturi i obrazovanju<br />

znači govoriti protiv isključujuće nacionalističke utopije kao i protiv liberalnog<br />

konformizma koji samo održava satus quo.” (Arsenijević, Husanović 9) Ono što<br />

će ovo dvoje autora sa saradnicima/saradnicama ovde postaviti kao program, svako<br />

će razvijati dalje u sopstvenom radu. Oni će ustvrditi: “Politička kritika kulture je<br />

pozicija koja tvrdi da je kultura proizvod politike, a ne obratno.” (Arsenijević, Husanović<br />

10) Njihova namera je intervenisanje u kultralnoj memoriji, te stoga insistiraju<br />

na praksama repolitizacije.<br />

U knjizi Između trauma, imaginacije i nade – Kritički ogledi o kulturnoj produkciji<br />

i emancipovanoj politici, Jasmina Husanović sa pozicija nove političke teorije,<br />

zasnovane u teorijama Agambena, Žižeka, itd, obuhvata analizu politike i kulture,<br />

kako u periodu jugoslovenskog socijalizma, tako i u periodu ratova u bivšoj Jugoslaviji,<br />

posebno BIH, kao i u poratnom dobu. Posebno je za studije poezije važna<br />

kritika koju je razvila a uperena je protiv onoga što naziva folklornom matricom,<br />

jer je ova paradigma u većini jugoslovenskih kultura bila postavljena kao dominantna,<br />

određujuća i ograničavajuća. Folklorna matrica se zasnivala na epskom diskurzivnom<br />

univerzumu unutar književnosti i kulture. Objašnjavajući ovu matricu,<br />

ona razjašnjava dominaciju folklorne pesničke paradigme u većini jugoslovenskih<br />

kultura posle Drugog svetskog rata, ali i širu konstrukciju socijalističkih kulturnih<br />

identiteta i kulturne produkcije. Jasmina Husanović je pisala:<br />

“U bivšoj Jugoslaviji posebna mitsko-poetska kulturna matrica zasnovana<br />

na folkloru i tradiciji bila je zajednička os simboličkih borbi između<br />

raznih imaginacija koju su karakterizirali dominantni politički diskurs<br />

projekta nacionalne države. Ona je bila kod kojim se sačinjavalo društveno<br />

tkivo, pamćenje i samopoimanje, materijal za simboličke, mitološke<br />

i ideološke dimenzije koje su karakterizirale institucije jugoslovenskog<br />

društva i dominantne imaginarije kao saučesnike u rasapu tog društva. U<br />

356 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!