humanistika - Sarajevske Sveske
humanistika - Sarajevske Sveske humanistika - Sarajevske Sveske
odozdo, unose i nemir i čežnju. Veliki formati s bizarnim detaljima usisavaju gledaoce i putujući kroz mračne tunele vremeplova oni dospijevaju u zemlje čuda, do otvorenih krajolika u kojima i zrak vrije. Iskrsavaju (na izložbi nevidljivi) Džiga Vertov, Lev Kulešov i Sergej Eisenstein, stihove govori Boris Pasternak, Andrej Voznesenski nosi mu svoje prve pjesme, Kazimir Maljevič maše kistom, Maja Pliseckaja pleše, Picasso se smiješi, svjetska avangarda maršira čvrstim korakom, tamo, ukopana u utrobi zemlje. Prvu izložbu fotografija koju sam 1995., u svojoj emigrantskoj eskapadi posjetila u Torontu, bila je izložba Alberta Eisenstaedta. Tada je većina izbjeglica iz bivše Jugoslavije, pa tako i Maša i ja, dane provodila po vladinim uredima za savjetovanje izbjeglica po pitanju života općenito u bogatoj Kanadi – što je podrazumijevalo savjete u vezi s ishranom, osobnom higijenom, učenjem jezika, traženjem posla (prekvalifikacijom s visoke na nisku spremu), nakon čega bi neki odlazili u depresiju, drugi u “Evropsku mesnicu” (“European Meats”) u kojoj je meso na rasprodaji, a treći bi kafenisali i razvlačili jufke. Bilo je ljeto. U Yorkvilleu (“boemska” četvrt Toronta) sve pulsira umiveno i otmjeno. Proučila sam gdje ću naći galeriju Mira Godard, a u njoj Motherwella, Larryja Riversa, Franka Stellu, Lipchitza; blizu su i Galerie Dresdenere, Evelyn Aimis i Nancy Pools’s Studio. U njima vise Warhol, Rauschenberg, Safdie, De Kooning. Irena Klar je u Hollander York Gallery, a John Walsh kod Kinsman Robinsona. Ali ja sam krenula kod prodavača dugmadi. Tada, 1995., Eisenstaedtu je devedeset i sedam godina. Iz New Yorka nije došao jer ga nervira u kolicima se petljati oko stepenica gore-dolje. S Time/Life nebodera radije gleda u daljinu i tad već samo u mislima, škljoca. I sjeća se. Bio je nikakav prodavač dugmadi. Umjesto da prodaje, prčkao je oko leća fotoaparata koji je dobio na poklon, pa ga je gazda izbacio. Njemu je laknulo. Bio je slobodan. Bio je slobodan Židov u Njemačkoj. Slobodan strijelac na plesačice, na prosjake, na lica, na ulice. Postaje poznat i tražen fotograf. Ranih 1930-tih počinje njegovo putešestvije po svijetu. Bilježi za sebe, još uvijek ne znajući da bilježi i za povijest. Velike količine dugmadi zauvijek iščezavaju iz njegovog života. Ali prema tom odjevnom detalju on gaji čudnovatu i prigušenu nježnost. Ta nježnost, svakodnevno se kao eho javlja iz njegove nutrine i podsjeća ga kako je sve počelo. Godine 1930. u Berlinu slika djevojčice u baletnoj školi, u Parizu muškarca s lutkom u ruci kod ulice St. Denis, probu “Labuđeg jezera” u Operi. Zatim, 1931., iz Pariza (gdje ostavlja skitnicu u javnoj kuhinji katedrale Notre Dame), odlazi u Volendam, Nizozemska, gdje druguje sa studentima slikarstva (1932.). Vraća se u Berlin ovjekovječiti Jaschu Heifitza kako dirigira Berlinskom filharmonijom, potom odlazi u St. Moritz (Konobar na klizaljkama). Godine 1933. na premijeri je u milanskoj Scali, ponovno snima balerine, ovoga puta milanske, kočijaše i siromahe, fotografira mlade časne sestre u Torinu, u Njujorku 1934. francuske pudlice na Petoj aveniji i u Veneciji, iste godine, prvi susret Hitlera i Mussolinija. Onda, u Tannenburgu, u Njemačkoj, Hitlera na pogrebu Von Hindenburga. “Associated Press” šalje ga po hitnom zadatku u Ženevu, da na skupu 15. Lige nacija, “uhvati” Josefa Goebbelsa kako veliča mudrost i snagu svog Führera. U prvom redu stoje reporteri 34 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33
i postavljaju pitanja. Goebbels se smiješi za kamere. Potom svi odlaze. On podiže aparat, Goebbels ga fiksira. U izoštrenom oku aparata i u oštrom oku Goebbelsa zatitraju kobne odluke. Godine 1935. Albert Eisenstaedt napušta Njemačku zauvijek. Uspio sam sve ponijeti. Tri godine poslije, završio bih u peći, često je govorio. Preko Pariza stiže u New York u pravo vrijeme. Po ugledu na popularne njemačke foto-magazine, Henry Luce sprema se lansirati danas već povijesni “Life Magazine”. Eisenstaedt postaje jedan od prve četvorice “kućnih” fotografa. Ostalo ne spada u bajku. S preko 2.500 fotografskih priča i 92 naslovne stranice američkog vodećeg magazina u svom dossieru, Eisenstaedt do danas ostaje ocem suvremenog foto-novinarstva. U njegovim kolekcijama nalaze se glamurozna Marilyn Monroe, otmjena Katharine Hepburn, raskošna Sophia Loren, te tajanstveni Clark Gable. Od političara, osim već spomenutih Hitlera, Mussolinija, Goebbelsa, Eisenstaedt snima Kennedyeve, Churchilla, Clintona. Tu su Hemingway, Robert Frost ali i izbjeglička djeca, lutkarske i ine predstave, tvorničke hale, pa Leonard Bernstein, George Balanchine, pa ulica, pa fratri. I tako gotovo bez kraja. Circle Gallery također je u Yorkvilleu. Kako joj ime kazuje, to je galerija u krugu. U njoj se razgleda i kruži. Kruži se oko svemira Alberta Eisenstaedta i gledaoci više ne znaju vrti li se to oko njih čitavo dvadeseto stoljeće ili, kao po kakvoj zamišljenoj orbiti, oni putuju kroz povijest uhvaćeni u trenutku njenog stvaranja pritiskom na dugme visprenog prodavača dugmadi. Eisenstaedt nikada nije bio u Torontu. Circle Gallery nema stepenice za njegova kolica. Propustio je tako posljednju izložbu u životu. Umro je 24. kolovoza 1995., nešto više od mjesec dana nakon njenog zatvaranja. U istoj amsterdamskoj ulici, Keizersgracht, dvjestotinjak brojeva niže od galerije Foam, nalazi se još jedan mali privatni muzej fotografije – Huis Marseille. Ta Kuća Marseille, sagrađena 1665., pripadala je bogatom francuskom trgovcu čiji su brodovi plovili od Marseilla do Amsterdama i natrag. Dan je bio hladan i vjetrovit, kišilo je i smrkavalo se. Nakon Rodčenka, Maša i ja smo pohitale niz Keizersgracht, a Kanada je trčala za nama. U Huis Marseille na tri su kata te uske građevine bila izložena djela kanadskog fotografa Edwarda Burtynskog. To su fotografije u boji na kojima boje gotovo da nema, recimo plavog neba i bujne vegetacije, fotografije golemih dimenzija, dva sa dva metra, možda i veće, i na njima Burtynsky “priča” o raznim fazama eksploatacije nafte, kao i o posljedicama koje ta eksploatacija ostavlja na krajolik i na ljude. Premda, ljudi kao da su s njegovih slika zbrisani. Ako nisu baš eliminirani, oni su do neprepoznatljivosti smanjeni, pa ih pogledom treba tražiti. Uz to, ti smanjeni ljudi, čak i kad su na fotografijama Burtynskog prisutni, jedva su primjetni jer nekako su mrki i masni, posve utopljeni u opustošene krajolike koje prekrivaju mrlje, potoci i jezera gustog “crnog zlata”. Kao samo donekle umirujući kontrast fotografijama Burtynskog na svakom se katu Kuće Marseille pruža pogled (iza zatvorenih prozora i balkona) na unutarnji vrt s ljetnikovcem i uređenim hortikulturnim fantazijama, u proljeće i ljeti vjerojatno okupan živahnim cvjetnim bojama i nijansama zelene, ali tada, u veljači, centralnim platoom plesalo je samo mrtvo lišće i sjajne gole grane visokih stabala, poput ljutih nijemih nakaza, udarale su o okna. SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 35
- Page 2 and 3: Časopis Sarajevske sveske izražav
- Page 5 and 6: SADRŽAJ 32/33 U PRVOM LICU Samuel
- Page 7 and 8: Davor Beganović Postapokalipsa u z
- Page 9 and 10: U PRVOM LICU Samuel Žbogar SARAJEV
- Page 11 and 12: Samuel Žbogar Balkan: svi smo potr
- Page 13: U tom velikom zajedničkom projektu
- Page 16 and 17: Georg Breitner - Amsterdam
- Page 18 and 19: sti, da bi se nenadano, čak nakon
- Page 20 and 21: u magličastu prošlost, tamo na tr
- Page 22 and 23: ulice) iskače iz jednog u drugi sv
- Page 24 and 25: kvalitete, namirnice su skupe i če
- Page 26 and 27: Sylvia Plath pisala je o tulipanima
- Page 28 and 29: nekako okej, ipak. Kad sam se vrati
- Page 30 and 31: jelo, u kojima hranu (hitro, u žur
- Page 32 and 33: sam utipkala Nenad Banda i otvorilo
- Page 36 and 37: Dok sam bila u Torontu, Kena Sara W
- Page 38 and 39: pogotovo na njene ratne vođe, prof
- Page 40 and 41: Guido Snel odveo je Mašu i mene u
- Page 42 and 43: slala mi je fotografiju svoga djeda
- Page 45: Robert Alađozovski Šeherzada Dža
- Page 48 and 49: pravoj liniji vjetra - osluškivali
- Page 50 and 51: što struktuira samo razumijevanje
- Page 52 and 53: solutno najjačeg pokretača čitav
- Page 54 and 55: transplantacijom ključnih socijaln
- Page 56 and 57: U odnosu na Evropu, njena sadašnja
- Page 58 and 59: istorijskim iskustvima kroz koja je
- Page 60 and 61: osvojile Bosnu 1463. godine, tamo n
- Page 62 and 63: smatra najvrijednijim u ljudskom ž
- Page 64 and 65: Berlin, bilo je potpuno isto. I mis
- Page 66 and 67: naročito devedesetih, bio dominant
- Page 68 and 69: U kontekstu suverenosti svakog ljud
- Page 70 and 71: jedan od najčudnijih susreta s pis
- Page 72 and 73: I. H.: Za neke ljude knjiga nije ni
- Page 74 and 75: ku navodim samo dva: Alfir, jedan m
- Page 77 and 78: Zvonko Kovač Slavistika vs. region
- Page 79 and 80: tologija i globalizacija svijeta. D
- Page 81 and 82: Ja sam stranac! Dobar večer./Dal
- Page 83 and 84: do poljske i lužičkosrpske ulazi
odozdo, unose i nemir i čežnju. Veliki formati s bizarnim detaljima usisavaju gledaoce<br />
i putujući kroz mračne tunele vremeplova oni dospijevaju u zemlje čuda, do<br />
otvorenih krajolika u kojima i zrak vrije. Iskrsavaju (na izložbi nevidljivi) Džiga<br />
Vertov, Lev Kulešov i Sergej Eisenstein, stihove govori Boris Pasternak, Andrej Voznesenski<br />
nosi mu svoje prve pjesme, Kazimir Maljevič maše kistom, Maja Pliseckaja<br />
pleše, Picasso se smiješi, svjetska avangarda maršira čvrstim korakom, tamo,<br />
ukopana u utrobi zemlje.<br />
Prvu izložbu fotografija koju sam 1995., u svojoj emigrantskoj eskapadi posjetila<br />
u Torontu, bila je izložba Alberta Eisenstaedta. Tada je većina izbjeglica iz bivše<br />
Jugoslavije, pa tako i Maša i ja, dane provodila po vladinim uredima za savjetovanje<br />
izbjeglica po pitanju života općenito u bogatoj Kanadi – što je podrazumijevalo savjete<br />
u vezi s ishranom, osobnom higijenom, učenjem jezika, traženjem posla (prekvalifikacijom<br />
s visoke na nisku spremu), nakon čega bi neki odlazili u depresiju,<br />
drugi u “Evropsku mesnicu” (“European Meats”) u kojoj je meso na rasprodaji, a<br />
treći bi kafenisali i razvlačili jufke.<br />
Bilo je ljeto. U Yorkvilleu (“boemska” četvrt Toronta) sve pulsira umiveno<br />
i otmjeno. Proučila sam gdje ću naći galeriju Mira Godard, a u njoj Motherwella,<br />
Larryja Riversa, Franka Stellu, Lipchitza; blizu su i Galerie Dresdenere, Evelyn Aimis<br />
i Nancy Pools’s Studio. U njima vise Warhol, Rauschenberg, Safdie, De Kooning.<br />
Irena Klar je u Hollander York Gallery, a John Walsh kod Kinsman Robinsona. Ali ja<br />
sam krenula kod prodavača dugmadi.<br />
Tada, 1995., Eisenstaedtu je devedeset i sedam godina. Iz New Yorka nije došao<br />
jer ga nervira u kolicima se petljati oko stepenica gore-dolje. S Time/Life nebodera<br />
radije gleda u daljinu i tad već samo u mislima, škljoca. I sjeća se.<br />
Bio je nikakav prodavač dugmadi. Umjesto da prodaje, prčkao je oko leća fotoaparata<br />
koji je dobio na poklon, pa ga je gazda izbacio. Njemu je laknulo. Bio je<br />
slobodan. Bio je slobodan Židov u Njemačkoj. Slobodan strijelac na plesačice, na<br />
prosjake, na lica, na ulice. Postaje poznat i tražen fotograf. Ranih 1930-tih počinje<br />
njegovo putešestvije po svijetu. Bilježi za sebe, još uvijek ne znajući da bilježi i za<br />
povijest. Velike količine dugmadi zauvijek iščezavaju iz njegovog života. Ali prema<br />
tom odjevnom detalju on gaji čudnovatu i prigušenu nježnost. Ta nježnost, svakodnevno<br />
se kao eho javlja iz njegove nutrine i podsjeća ga kako je sve počelo.<br />
Godine 1930. u Berlinu slika djevojčice u baletnoj školi, u Parizu muškarca s<br />
lutkom u ruci kod ulice St. Denis, probu “Labuđeg jezera” u Operi. Zatim, 1931.,<br />
iz Pariza (gdje ostavlja skitnicu u javnoj kuhinji katedrale Notre Dame), odlazi u<br />
Volendam, Nizozemska, gdje druguje sa studentima slikarstva (1932.). Vraća se u<br />
Berlin ovjekovječiti Jaschu Heifitza kako dirigira Berlinskom filharmonijom, potom<br />
odlazi u St. Moritz (Konobar na klizaljkama). Godine 1933. na premijeri je u<br />
milanskoj Scali, ponovno snima balerine, ovoga puta milanske, kočijaše i siromahe,<br />
fotografira mlade časne sestre u Torinu, u Njujorku 1934. francuske pudlice na Petoj<br />
aveniji i u Veneciji, iste godine, prvi susret Hitlera i Mussolinija. Onda, u Tannenburgu,<br />
u Njemačkoj, Hitlera na pogrebu Von Hindenburga. “Associated Press”<br />
šalje ga po hitnom zadatku u Ženevu, da na skupu 15. Lige nacija, “uhvati” Josefa<br />
Goebbelsa kako veliča mudrost i snagu svog Führera. U prvom redu stoje reporteri<br />
34 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33
Change language