humanistika - Sarajevske Sveske

Belle, vjerojatno izazivale proteste vjerskih čistunaca i fanatika, na njih se ni vlast
ni javnost nisu obazirali. Očito, po nekim elementima Nizozemska je prilično lepršava
zemlja, onako rastresita, poput tla na kojemu leži. Raširenih nogu, na cipelama
s visokim potpeticama, bujnih prsa, kose skupljene u debelu punđu, isturene
stražnjice i drskog pogleda uprtog u vanjski svijet, Belle s visokog granitnog postamenta
i na vrhu malog stubišta, uspravna i ponosna stoji ispod dovratka, pred ulazom
u svoje carstvo. Zamišljam kako bi takvu “provokaciju” čedna katolička crkva u
Hrvatskoj, u korskom suglasju s Vladom, pretvorila u prvorazredni politički događaj
i dođe mi da demontiram Madame Belle, ponesem je “kući” i postavim na neki
središnji gradski trg. Zato i jesu ti mali amsterdamski kipovi uzbudljivi. Mogu se
obrgrliti, dotaći, u njima nema autoritarne monumentalnosti koja straši, pred kojom
postajemo ništavni. U njima vidimo sebe, svoje živote paradoksalno ukopane u
nepokretan, okamenjen pokret, što našem trajanju može dati kakav-takav smisao.
U Leidsebosjeu, u krošnji visokog stabla preko noći pojavio se brončani čovječuljak
koji pili granu na kojoj stoji. Kažu da taj kipić ima veze s onom činjenicom da su u
toku Dugoga svjetskog rata stanovnici sjekli amsterdamska stabla. U Marnix parku
jedan bezglavi (obezglavljeni) muzičar u dugom kaputu lijevom rukom otpozdravlja
(nam) šeširom, a desnom, u kojoj nosi violinsku futrolu – klati, i nekamo hita.
U sivi poštanski sandučić Evert van Kuijk ubacio mi je knjigu fotografija Augusta
Sandersa (60 portreta Nijemaca snimljenih između 1913. i 1928.) – poklon, i dvije
za razgledanje, jednu s raspamećujućim radovima socijalno i politički angažiranog
(eto, može se) Dolfa Toussainta, i drugu,
“mekšeg”, nostalgičnog Georgea Breitnera
(1857 – 1923). Toussaintova knjiga s
fotografijama iz amsterdamske radničke
četvrti Jordaan, snimljene 1960-tih,
prodaje se za tristotinjak eura.
Uz jedan od središnjih amsterdamskih
kanala, u otmjenoj stogodišnjoj
kući u Keizersgrachtu, smješten je
muzej fotografije “Foam”. Tadašnji fascinantni
postav fotografija Aleksandra
Rodčenka, još uvijek slabo poznatih zapadnoevropskoj
publici, uvodi gledaoca
u vrijeme koje je prštalo strašću, političkim
i socijalnim previranjima, okrutnim
presudama, nemilosrdnim pogubljenjima, u vrijeme kada se svijet lomio i kidao,
kada je iz magičnih otpadaka prošlosti nicala buntovna i izazovna umjetnost.
U zauvijek izgubljeno vrijeme. U vrijeme čija se snaga, uz zastrašujući tresak, izlila
poput Nijagarinih vodopada u dvadeseto stoljeće, da bi danas, u dvadeset i prvom,
od nje ostao isušen potočić, plitka mrtva voda na čijem dnu kotrljaju se potamnjeli
i sluzavi obluci sjećanja. Rodčenkovi impresivni portreti Lilje Brik, Majakovskog
i Osipa Brika, njegove zgrade i konstrukcije snimljene pod oštrim uglovima, često
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 33