humanistika - Sarajevske Sveske

OD ANTIKE DO RENESANSE. Dan ranije, na predstavljanju knjige Hansa Beltinga
na temu kraja povijesti umjetnosti sve su učene glave u zagrebačkom Muzeju suvremene
umjetnosti nudile primjere iz prošlosti kako bi pokazale i dokazale da se
ta grana znanosti već od pamtivijeka bavi sličnom dilemom. Promocija se pretvorila
u dva mala predavanja o tome što su sve izlagači (Marcel Bačić, Žarko Pajić) pročitali
i kakve su tajne veze našli u pisanoj ostavštini od antike pa do renesanse. No,
mene je više od toga zanimalo što se trenutno zbiva na relaciji recentne umjetničke
prakse i znanosti koja sebi tepa da je povijest umjetnosti. Radikalniji bi diskurs ipak
zahtijevao poznavanje žive umjetničke scene, a manje silnih teorija i knjiga kojima
se učene glave brane pred najezdom umjetničkih strategija.
ŽAMOR. U doba kada su pravila umjetničkog ponašanja sve samo ne pravila nemoguće
je iznaći teoretsku jedinicu koji bi pokrila živo stanje stvari. Teško je formacije
bez prepoznatljivog stila ili poželjne strategije opravdati u pisanom obliku. Stoga
sam predavanja o kraju povijesti umjetnosti doživio kao niz opravdanja za postojanje
teoretske discipline koja, dakle, učestalo preispituje razloge vlastita postojanja,
pa se, s obzirom na to, opasno približila umjetničkoj praksi. U trenutku kada su sudionici
za stolom glasno zastupali ideju o tome kako je okvir važniji i razumljiviji
od sadržaja ili njegove slike, odnosno, kada su predavači izveli performans pred
uglavnom mlađom publikom, teško je bilo ne primijetiti u tom događaju svojevrsnu
muzejsku instalaciju. Na kraju, ista je publika oba predavača nagradila pljeskom
jer su, pretpostavljam, po njezinu mišljenju dobro odradili svoje predstave. Međutim,
ona druga, živa praksa o koju su se samo očešali ili uopće o njoj nisu govorili,
ostala je izvan dosega njihovih teza. O njoj najrječitije govori fraza Umjetnost uvijek
nađe načina. Svojedobno sam je izvukao iz komercijalnog okvira američkog filma
Jurassic Park u kojem je na mjestu umjetnosti stajao život. Ni staro ni dopunjeno
izdanje Beltingove knjige nisam čitao, niti ću ga čitati, posebno ne nakon baroknih
predavanja u skučenom prostoru kojeg je pred kraj zamalo nadjačao dječji žamor
iz neodređena smjera.
320 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33