humanistika - Sarajevske Sveske
humanistika - Sarajevske Sveske humanistika - Sarajevske Sveske
sam utipkala Nenad Banda i otvorilo se čudesno prostranstvo. Pomisao na to kako je doslovno pod mojim prozorima nestao odsjaj ljudske svetosti dok čeprkam po svem tom humanoidnom đubrištu, unosi nervozu. Vidjeti: www.nenad.nu Bavljenje fotografijom i facijalnom kirurgijom dva su moja neostvarena sna, ovo s pisanjem nikakva je utjeha, sve sami otpaci transponiranog svijeta koji sam željela praviti, makar za osobno “uživanje”. Tako, u riječkoj kupaonici, u sad već zahrđalom prekooceanskom sanduku u koji se nakon svakog tuširanja uvlače oblaci vlage, tri desetljeća trunu stari “Opemus”, posude, štipaljke, satovi i neotvoreni paketi odavno neupotrebljivog fotografskog papira, posve sumanuto, jer i da postoji mogućnost da se ikada vratim toj svojoj čežnji, vrijeme vrišti – prošao voz! U Beogradu, slike sam razvijala u kuhinji, noću, kad nije bilo mjeseca i sušila ih u minijaturnoj kupaonici bez prozora. Bila sam uštedjela oko dvije tisuće dolara za jedan “Olympus” s potrebnim objektivima pa sam molila oca da mi ga pomogne uvesti. On je rekao, okani se tih gluposti, oštetit ćeš oči. Bilo je to sredinom 1970tih. Danas su mi oči skroz u efeu. Kratkovidne i glaukomične. Možda je trebalo samo gledati u zelenilo, ni u kakvo crnilo, ni u kakav mrak. I peglati moždane vijuge. Na ulaznim vratima amsterdamske kuće u kojoj sam stanovala, s unutarnje strane visi oveća siva drvena kutija za poštu. Tu mi je Fleur ubacila tek tiskani nizozemski Sonnenschein, a poslije i najpoznatiji Multatulijev roman Max Havelaar (nakon što smo u tek otvorenom malom muzeju koji se zove Muzej Multatuli, ili tako nekako, pogledale izložbu posvećenu njegovom životu i radu i romanu u kojem glavni lik raskrinkava korumpiranu vlast na Javi, tada nizozemskoj koloniji). Fleur mi je u sivi sandučić povremeno ubacivala i ceduljice s veselim porukama, toliko da znam kako misli na mene. Multatuli, koji se zapravo zvao Eduard Dekker (1820 – 1887.) u Amsterdamu ima svoj mali kip, više bistu, na trgu kod kanala Singel, blizu “moje” kuće. Nizozemci vole male kipove, rekla je Dubravka Ugrešić, koja je s nama posjetila tu izložbu, pa sam nakon toga šećući pogledom tražila male kipove i, bogme, naletjela na nekoliko. Osim onog siročeta što mi je tancao pod prozorom, u neposrednoj blizini, uz kanal na Singelu, stajao je brončani kipić seljančice bez naziva i potpisa autora. Samo jedna mala mrka žena pored mrke vode čeka i smrzava se. Ali Rembrandtov kip vrlo je velik, natprirodno golem, i čini se svježe posrebren ili pozlaćen, valjda kako bi privlačio turiste. Pričali su mi da u Amsterdamu živi tajanstveni umjetnik, za kojeg se poslije utvrdilo da je liječnik koji želi ostati anoniman, a koji već petnaestak godina krišom, noću, po gradu postavlja neobične brončane i željezne skulpturice. Pa su mi rekli gdje te kipiće da nađem. To su vesele statuete, umjetnički ne naročito intrigantne, ali mame osmijeh i korak čine lakim, moglo bi se reći – plesnim. Tako, u Crvenoj četvrti taj liječnik-umjetnik u kaldrmu je ugradio reljef s mesinganim ženskim dojkama na kojima leži (za pretpostaviti je) muška šaka. U Crvenoj četvrti, na inicijativu bivše prostitutke Mariske Majoor, a u znak uvažavanja “rada” brojnih njenih djelatnica, prije nekoliko godina umjetnik Els Rijerse otkrio je brončanu figuricu anonimne žene nazvane “Belle”. Skulptura je postavljena ispred najstarije amsterdamske crkve Oude Kerk, što se može različito tumačiti, ali uglavnom djeluje veselo, i premda su pozicija te skulpture a i sama 32 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33
Belle, vjerojatno izazivale proteste vjerskih čistunaca i fanatika, na njih se ni vlast ni javnost nisu obazirali. Očito, po nekim elementima Nizozemska je prilično lepršava zemlja, onako rastresita, poput tla na kojemu leži. Raširenih nogu, na cipelama s visokim potpeticama, bujnih prsa, kose skupljene u debelu punđu, isturene stražnjice i drskog pogleda uprtog u vanjski svijet, Belle s visokog granitnog postamenta i na vrhu malog stubišta, uspravna i ponosna stoji ispod dovratka, pred ulazom u svoje carstvo. Zamišljam kako bi takvu “provokaciju” čedna katolička crkva u Hrvatskoj, u korskom suglasju s Vladom, pretvorila u prvorazredni politički događaj i dođe mi da demontiram Madame Belle, ponesem je “kući” i postavim na neki središnji gradski trg. Zato i jesu ti mali amsterdamski kipovi uzbudljivi. Mogu se obrgrliti, dotaći, u njima nema autoritarne monumentalnosti koja straši, pred kojom postajemo ništavni. U njima vidimo sebe, svoje živote paradoksalno ukopane u nepokretan, okamenjen pokret, što našem trajanju može dati kakav-takav smisao. U Leidsebosjeu, u krošnji visokog stabla preko noći pojavio se brončani čovječuljak koji pili granu na kojoj stoji. Kažu da taj kipić ima veze s onom činjenicom da su u toku Dugoga svjetskog rata stanovnici sjekli amsterdamska stabla. U Marnix parku jedan bezglavi (obezglavljeni) muzičar u dugom kaputu lijevom rukom otpozdravlja (nam) šeširom, a desnom, u kojoj nosi violinsku futrolu – klati, i nekamo hita. U sivi poštanski sandučić Evert van Kuijk ubacio mi je knjigu fotografija Augusta Sandersa (60 portreta Nijemaca snimljenih između 1913. i 1928.) – poklon, i dvije za razgledanje, jednu s raspamećujućim radovima socijalno i politički angažiranog (eto, može se) Dolfa Toussainta, i drugu, “mekšeg”, nostalgičnog Georgea Breitnera (1857 – 1923). Toussaintova knjiga s fotografijama iz amsterdamske radničke četvrti Jordaan, snimljene 1960-tih, prodaje se za tristotinjak eura. Uz jedan od središnjih amsterdamskih kanala, u otmjenoj stogodišnjoj kući u Keizersgrachtu, smješten je muzej fotografije “Foam”. Tadašnji fascinantni postav fotografija Aleksandra Rodčenka, još uvijek slabo poznatih zapadnoevropskoj publici, uvodi gledaoca u vrijeme koje je prštalo strašću, političkim i socijalnim previranjima, okrutnim presudama, nemilosrdnim pogubljenjima, u vrijeme kada se svijet lomio i kidao, kada je iz magičnih otpadaka prošlosti nicala buntovna i izazovna umjetnost. U zauvijek izgubljeno vrijeme. U vrijeme čija se snaga, uz zastrašujući tresak, izlila poput Nijagarinih vodopada u dvadeseto stoljeće, da bi danas, u dvadeset i prvom, od nje ostao isušen potočić, plitka mrtva voda na čijem dnu kotrljaju se potamnjeli i sluzavi obluci sjećanja. Rodčenkovi impresivni portreti Lilje Brik, Majakovskog i Osipa Brika, njegove zgrade i konstrukcije snimljene pod oštrim uglovima, često SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 33
- Page 2 and 3: Časopis Sarajevske sveske izražav
- Page 5 and 6: SADRŽAJ 32/33 U PRVOM LICU Samuel
- Page 7 and 8: Davor Beganović Postapokalipsa u z
- Page 9 and 10: U PRVOM LICU Samuel Žbogar SARAJEV
- Page 11 and 12: Samuel Žbogar Balkan: svi smo potr
- Page 13: U tom velikom zajedničkom projektu
- Page 16 and 17: Georg Breitner - Amsterdam
- Page 18 and 19: sti, da bi se nenadano, čak nakon
- Page 20 and 21: u magličastu prošlost, tamo na tr
- Page 22 and 23: ulice) iskače iz jednog u drugi sv
- Page 24 and 25: kvalitete, namirnice su skupe i če
- Page 26 and 27: Sylvia Plath pisala je o tulipanima
- Page 28 and 29: nekako okej, ipak. Kad sam se vrati
- Page 30 and 31: jelo, u kojima hranu (hitro, u žur
- Page 34 and 35: odozdo, unose i nemir i čežnju. V
- Page 36 and 37: Dok sam bila u Torontu, Kena Sara W
- Page 38 and 39: pogotovo na njene ratne vođe, prof
- Page 40 and 41: Guido Snel odveo je Mašu i mene u
- Page 42 and 43: slala mi je fotografiju svoga djeda
- Page 45: Robert Alađozovski Šeherzada Dža
- Page 48 and 49: pravoj liniji vjetra - osluškivali
- Page 50 and 51: što struktuira samo razumijevanje
- Page 52 and 53: solutno najjačeg pokretača čitav
- Page 54 and 55: transplantacijom ključnih socijaln
- Page 56 and 57: U odnosu na Evropu, njena sadašnja
- Page 58 and 59: istorijskim iskustvima kroz koja je
- Page 60 and 61: osvojile Bosnu 1463. godine, tamo n
- Page 62 and 63: smatra najvrijednijim u ljudskom ž
- Page 64 and 65: Berlin, bilo je potpuno isto. I mis
- Page 66 and 67: naročito devedesetih, bio dominant
- Page 68 and 69: U kontekstu suverenosti svakog ljud
- Page 70 and 71: jedan od najčudnijih susreta s pis
- Page 72 and 73: I. H.: Za neke ljude knjiga nije ni
- Page 74 and 75: ku navodim samo dva: Alfir, jedan m
- Page 77 and 78: Zvonko Kovač Slavistika vs. region
- Page 79 and 80: tologija i globalizacija svijeta. D
- Page 81 and 82: Ja sam stranac! Dobar večer./Dal
sam utipkala Nenad Banda i otvorilo se čudesno prostranstvo. Pomisao na to kako<br />
je doslovno pod mojim prozorima nestao odsjaj ljudske svetosti dok čeprkam po<br />
svem tom humanoidnom đubrištu, unosi nervozu.<br />
Vidjeti: www.nenad.nu<br />
Bavljenje fotografijom i facijalnom kirurgijom dva su moja neostvarena sna,<br />
ovo s pisanjem nikakva je utjeha, sve sami otpaci transponiranog svijeta koji sam<br />
željela praviti, makar za osobno “uživanje”. Tako, u riječkoj kupaonici, u sad već<br />
zahrđalom prekooceanskom sanduku u koji se nakon svakog tuširanja uvlače oblaci<br />
vlage, tri desetljeća trunu stari “Opemus”, posude, štipaljke, satovi i neotvoreni<br />
paketi odavno neupotrebljivog fotografskog papira, posve sumanuto, jer i da postoji<br />
mogućnost da se ikada vratim toj svojoj čežnji, vrijeme vrišti – prošao voz!<br />
U Beogradu, slike sam razvijala u kuhinji, noću, kad nije bilo mjeseca i sušila<br />
ih u minijaturnoj kupaonici bez prozora. Bila sam uštedjela oko dvije tisuće dolara<br />
za jedan “Olympus” s potrebnim objektivima pa sam molila oca da mi ga pomogne<br />
uvesti. On je rekao, okani se tih gluposti, oštetit ćeš oči. Bilo je to sredinom 1970tih.<br />
Danas su mi oči skroz u efeu. Kratkovidne i glaukomične. Možda je trebalo<br />
samo gledati u zelenilo, ni u kakvo crnilo, ni u kakav mrak. I peglati moždane vijuge.<br />
Na ulaznim vratima amsterdamske kuće u kojoj sam stanovala, s unutarnje<br />
strane visi oveća siva drvena kutija za poštu. Tu mi je Fleur ubacila tek tiskani nizozemski<br />
Sonnenschein, a poslije i najpoznatiji Multatulijev roman Max Havelaar<br />
(nakon što smo u tek otvorenom malom muzeju koji se zove Muzej Multatuli, ili<br />
tako nekako, pogledale izložbu posvećenu njegovom životu i radu i romanu u kojem<br />
glavni lik raskrinkava korumpiranu vlast na Javi, tada nizozemskoj koloniji).<br />
Fleur mi je u sivi sandučić povremeno ubacivala i ceduljice s veselim porukama,<br />
toliko da znam kako misli na mene. Multatuli, koji se zapravo zvao Eduard Dekker<br />
(1820 – 1887.) u Amsterdamu ima svoj mali kip, više bistu, na trgu kod kanala Singel,<br />
blizu “moje” kuće. Nizozemci vole male kipove, rekla je Dubravka Ugrešić, koja je s<br />
nama posjetila tu izložbu, pa sam nakon toga šećući pogledom tražila male kipove<br />
i, bogme, naletjela na nekoliko. Osim onog siročeta što mi je tancao pod prozorom,<br />
u neposrednoj blizini, uz kanal na Singelu, stajao je brončani kipić seljančice bez<br />
naziva i potpisa autora. Samo jedna mala mrka žena pored mrke vode čeka i smrzava<br />
se. Ali Rembrandtov kip vrlo je velik, natprirodno golem, i čini se svježe posrebren<br />
ili pozlaćen, valjda kako bi privlačio turiste. Pričali su mi da u Amsterdamu<br />
živi tajanstveni umjetnik, za kojeg se poslije utvrdilo da je liječnik koji želi ostati<br />
anoniman, a koji već petnaestak godina krišom, noću, po gradu postavlja neobične<br />
brončane i željezne skulpturice. Pa su mi rekli gdje te kipiće da nađem. To su vesele<br />
statuete, umjetnički ne naročito intrigantne, ali mame osmijeh i korak čine lakim,<br />
moglo bi se reći – plesnim. Tako, u Crvenoj četvrti taj liječnik-umjetnik u kaldrmu<br />
je ugradio reljef s mesinganim ženskim dojkama na kojima leži (za pretpostaviti je)<br />
muška šaka. U Crvenoj četvrti, na inicijativu bivše prostitutke Mariske Majoor, a u<br />
znak uvažavanja “rada” brojnih njenih djelatnica, prije nekoliko godina umjetnik<br />
Els Rijerse otkrio je brončanu figuricu anonimne žene nazvane “Belle”. Skulptura<br />
je postavljena ispred najstarije amsterdamske crkve Oude Kerk, što se može različito<br />
tumačiti, ali uglavnom djeluje veselo, i premda su pozicija te skulpture a i sama<br />
32 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33
Change language