humanistika - Sarajevske Sveske
humanistika - Sarajevske Sveske humanistika - Sarajevske Sveske
doveo i preporučio marero zajednici. Weirovi će bjegunci, ukoliko prežive, u konačnici vratiti pseći integritet. Poljaci svakako, po povratku u domovinu poslije pada komunizma, pod paskom birokratizirane Europe. Prema tome, jedino se na putu bjegunci oslobađaju pseće pokornosti. Marero Willy je slobodan od trenutka kada na krovu transportnog vlaka mačetom zasječe Mađioničarev vrat pa sve do trenutka kada ga na nekoliko metara od rijeke hicima iz pištolja zaustavi maloljetni El Smiley. PSEĆA POKORNOST. Staljinova metafora o psećoj bolesti ima dva lica te nema tog pojedinca kojega se ne dotiče. Samo tijekom bijega njezin je utjecaj znatno smanjen. A potom slijede konzekvence kojih su oslobođeni jedino diktatori. S vremena na vrijeme i to se mijenja kako to pokazuju aktualni nemiri u sjevernoafričkim metropolama. DAN 9. POLICIJSKI PSI. Krenuo sam prema fotografskom studiju kako bih ispravio pogrešku na jednoj slici iz serije Devet života. Dvanaest sam ilustracija namijenio za časopis Sarajevske bilježnice te sam, primijetivši propust, morao dodati jedno slovo u citiranoj sintagmi koju je svojedobno izgovorio Jean Cocteau. Ispustio sam slovo o u pridjevu policijski, a citat glasi: Više volim mace od pasa jer ne postoje policijske mace. Prije dva tjedna slike su ostavljene u studiju i od tada seansa fotografiranja ne staje. Što zbog refleksa na platnu, previše žute u tonu ili pak moje greške u tekstu pisanom na slici. Serija platna samo je dio priprema koje su prethodile radu na filmu Bulevar devet života. ŠTO U NJEMU IMA NEDOPADLJIVO? Na putu do studija prošao sam kontrolu u tramvaju i susreo mladog arhitekta. Rekao mi je kako mu se sviđa kratki tekst o sreći kojeg sam pisao za Jutarnji list. U brzinski sročenom tekstu perspektivu sreće lomio sam kroz priču portugalskog književnika Fernanda Pessoe o bankaru anarhistu, i zaključio dijaloškom listom jednog horor filma u kojem zli demon Lilith, skriven u tijelu atraktivne žene, na pitanje zašto se vraća u ovaj svijet i što joj se u njemu toliko dopada, odgovara protupitanjem – a što u njemu ima nedopadljivo? Zatim sam na povratku kući susreo arhitektovu ženu, na posve drugom mjestu, što je značilo da je priča o policijskim psima za taj dan završena, jer mi je zagrebački standard akauzalnosti još jednom potvrdio kako se koincidencije ne zbivaju tek tako i slučajno. Žena je vrlo pozorno slušala moje objašnjenje okolnosti pod kojima sam susreo njezina čovjeka. Sumnja je pravi stimulans, poput injekcije adrenalina. DAN 10. KARA BOGAZ. Svaki dnevnik, crtica ili pamflet ima svoju središnju točku iz koje sve ide ili su u nju slijeva. Borges je spominjao Alefa, a mojih deset dana veljače doseglo je magičnu formulu Kara Bogaz ili Kara Bugas kako piše na špici nikad prikazivanog sovjetskog filma iz 1935. godine redatelja Aleksandra Jefimovića 318 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33
Razumnija. Prikazivanje filma najavljeno je uz zagrebačko predstavljanje knjiga Franka Westermana, novinara i publicista iz Holandije koji je neko vrijeme boravio u ruskoj metropoli. U moskovskom je arhivu naišao na bunkeriranu kopiju filma koji, zapravo, nikad nije bio dovršen niti je krenuo u distribuciju. Premda je, prema navodima književnika, zadovoljio sve mjere socijalističke propagande, tiho je povučen iz završne produkcije i stavljen ad acta. Nitko nije želio inicirati Staljinov bijes nakon što je doznao da je filmska priča o turkmenistanskim pustarama i proizvodnji pitke iz slane vode Kaspijskog jezera najprije prikazana francuskom piscu, komunističkom aktivistu i novinaru Henriju Barbusseu. Diktator je vidio njegovu pozitivnu kritiku o filmu tiskanu u Izvestia od 27. kolovoza 1935, dakle, prije nego što ga je potvrdilo cenzorovo oko. Nitko od zaduženih za promociju i distribuciju igranog komada nije želio riskirati. Strategija zaborava pokazala se manje štetnom od finalizacije materijala. VODENI RESURSI. Dok se u hrvatskoj stvarnosti trenutno vodi tihi medijski rat oko prodaje domaćih vodenih resursa, u filmu prikazanom na TV ekranu jedne zagrebačke čitaonice prekrajala se vodena masa uz istočni rub Kaspijskog jezera. Magnetizam malog jezera prislonjenog uz veliko privukao je redatelja filma kao i Konstantina Paustovskog prema čijoj je noveli pisan scenarij, premda književnik nikada nije vidio turkmenistanski lokalitet. Na njemu su sovjetski inženjeri prekrajali prirodu vode, no sve je ostalo na propagandi jer u prirodi je vode prilagođavanje novim okolnostima, zbog čega joj se mijenjala struktura te je u konačnici samo lokalno stanovništvo ispaštalo. Prema novim istraživanjima prirodu vode je nemoguće ukrotiti bez dalekosežnih posljedica po okolinu i šire. O primjerima ruske diktature nad vodenim resursima govori Westermanova knjiga Inženjeri duše. Namjerno zaboravljeni film o turkmenistanskom lokalitetu dobra je metafora za točku u kojoj se sudaraju anegdote o Staljinovoj opsjednutosti filmom, psećoj pokornosti, holandskom njuškalu, graditeljskim nebulozama u prošlosti, političkoj propagandi, znanstvenicima koji tvrde kako je Kara Bogaz posljedica svemirske nepogode – udara asteroida o zemljinu površinu i tome slično. Na marginama iste metafore pritajila se priča o doušnicima i filmskoj stvarnosti koja u znatnoj mjeri odražava svakodnevicu i obrnuto. VINO I GRICKALICE. Westermanovu sam knjigu dobio prije nego što je službeno izašla sredinom 2007. Neko vrijeme mi je smetala na polici pa sam je preselio izvan Zagreba. Premda sam odustao od njezina sadržaja ipak sam otišao uživo poslušati autora. Vjerojatno je presudila projekcija nepoznatog filma. Od samog je početka bilo jasno kako će igrana struktura koja se temeljila na estetici nijemih komada rastjerati veći dio publike. U prvih dvadeset minuta osulo se društvo, no oni bezobzirniji se nisu dali. Sve dok nisu, uz glasne komentare, pojeli grickalice i popili ponuđeno vino. Tek tada su sebi i rijetkim filmofilima u publici morali priznati da ih digitalizirana kopija sovjetskog filma doista ne zanima. Među njima je prednjačio Predrag Matvejević. Čini se da sam i ja bio bezobziran prema sadržaju knjige Inženjeri duše kada sam je maknuo s police. Odlučio sam to ispraviti. SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 319
- Page 268 and 269: Na povratku u kuću nije bilo komad
- Page 270 and 271: je opušteno izvaljena u ugodnoj so
- Page 272 and 273: Muzafer Čauši Dark waltz Otkad je
- Page 274 and 275: misliti o meni, jer znam da o usaml
- Page 276 and 277: smušen sam i ukočen i djelujem od
- Page 278 and 279: Blijeda djevojčica došla je da os
- Page 280 and 281: su hteli da spreče njenu prirodnu
- Page 282 and 283: ludac, povratiću ako i to pretvore
- Page 284 and 285: treba, kursevi i seminari o human r
- Page 286 and 287: izabrao, ili da sve pripišem usudu
- Page 288 and 289: isto kao u stvarnosti, zime su prev
- Page 290 and 291: cirane i kritički predočene na na
- Page 292 and 293: za to da pokreće radnju, da se oko
- Page 294 and 295: mih društvenopovijesnih okolnosti
- Page 296 and 297: Gazzanigov Don Giovanni sljedeće z
- Page 298 and 299: Prva razina prepoznavanja simbola j
- Page 300 and 301: za glupake; pravo je svake lepotice
- Page 302 and 303: Kameni gost, usmrćeni Komandant ko
- Page 304 and 305: ZERLINA: Moje srce malko drhti - DO
- Page 306 and 307: Kršćanska tradicija je u mogućno
- Page 308 and 309: govog poimanja života 37 ), simbol
- Page 310 and 311: 310 | SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33
- Page 312 and 313: dva podatka - filmski zaplet i hap
- Page 314 and 315: ja potvrdim njezinu autentičnost.
- Page 316 and 317: VRTNI PATULJCI, CRVENI I PLAVI. Dan
- Page 320 and 321: OD ANTIKE DO RENESANSE. Dan ranije,
- Page 322 and 323: F2: Parižanke/Parisian Ladies, 201
- Page 324 and 325: F4: Metafora/Metaphor, 2011. ulje n
- Page 326 and 327: F6: Muzej nevinosti/Museum of Innoc
- Page 328 and 329: F8: Mladi konobar i crtež/Young Wa
- Page 330 and 331: F10: Le Chat/Le Chat, 2011. ulje na
- Page 332 and 333: F12: Istanbulska tabla/Istanbul Pla
- Page 334 and 335: pesničkih postjugoslovenskih kultu
- Page 336 and 337: “Narod kao blokirani pokret je ta
- Page 338 and 339: Pišući o periodu od 1960. do 1969
- Page 340 and 341: koliko naslova: “Države i gradov
- Page 342 and 343: Bagićevoj i Vukovićevoj konstrukc
- Page 344 and 345: kritičar i antologičar Miloš Đu
- Page 346 and 347: vencionalan, intimiziran, boemičan
- Page 348 and 349: U pomenutom periodu ističu se pesn
- Page 350 and 351: definisali američki jezički pesni
- Page 352 and 353: pisati da veliki broj ljudi veruje
- Page 354 and 355: Ženskom književnošću se bavila
- Page 356 and 357: kao jedina alternativa ponuđen je
- Page 358 and 359: nistička matrica istrajala je unut
- Page 360 and 361: iopolitički nomus carstava oko nas
- Page 362 and 363: - Jovanović, Borislav (2006). Bibl
- Page 365 and 366: Milorad Belančić O post-totalitar
- Page 367 and 368: domenu konkretnog angažmana. Svaka
Razumnija. Prikazivanje filma najavljeno je uz zagrebačko predstavljanje knjiga<br />
Franka Westermana, novinara i publicista iz Holandije koji je neko vrijeme boravio<br />
u ruskoj metropoli. U moskovskom je arhivu naišao na bunkeriranu kopiju filma<br />
koji, zapravo, nikad nije bio dovršen niti je krenuo u distribuciju. Premda je, prema<br />
navodima književnika, zadovoljio sve mjere socijalističke propagande, tiho je<br />
povučen iz završne produkcije i stavljen ad acta. Nitko nije želio inicirati Staljinov<br />
bijes nakon što je doznao da je filmska priča o turkmenistanskim pustarama i proizvodnji<br />
pitke iz slane vode Kaspijskog jezera najprije prikazana francuskom piscu,<br />
komunističkom aktivistu i novinaru Henriju Barbusseu. Diktator je vidio njegovu<br />
pozitivnu kritiku o filmu tiskanu u Izvestia od 27. kolovoza 1935, dakle, prije nego<br />
što ga je potvrdilo cenzorovo oko. Nitko od zaduženih za promociju i distribuciju<br />
igranog komada nije želio riskirati. Strategija zaborava pokazala se manje štetnom<br />
od finalizacije materijala.<br />
VODENI RESURSI. Dok se u hrvatskoj stvarnosti trenutno vodi tihi medijski rat<br />
oko prodaje domaćih vodenih resursa, u filmu prikazanom na TV ekranu jedne<br />
zagrebačke čitaonice prekrajala se vodena masa uz istočni rub Kaspijskog jezera.<br />
Magnetizam malog jezera prislonjenog uz veliko privukao je redatelja filma kao i<br />
Konstantina Paustovskog prema čijoj je noveli pisan scenarij, premda književnik<br />
nikada nije vidio turkmenistanski lokalitet. Na njemu su sovjetski inženjeri prekrajali<br />
prirodu vode, no sve je ostalo na propagandi jer u prirodi je vode prilagođavanje<br />
novim okolnostima, zbog čega joj se mijenjala struktura te je u konačnici<br />
samo lokalno stanovništvo ispaštalo. Prema novim istraživanjima prirodu vode je<br />
nemoguće ukrotiti bez dalekosežnih posljedica po okolinu i šire. O primjerima ruske<br />
diktature nad vodenim resursima govori Westermanova knjiga Inženjeri duše.<br />
Namjerno zaboravljeni film o turkmenistanskom lokalitetu dobra je metafora za<br />
točku u kojoj se sudaraju anegdote o Staljinovoj opsjednutosti filmom, psećoj pokornosti,<br />
holandskom njuškalu, graditeljskim nebulozama u prošlosti, političkoj<br />
propagandi, znanstvenicima koji tvrde kako je Kara Bogaz posljedica svemirske<br />
nepogode – udara asteroida o zemljinu površinu i tome slično. Na marginama iste<br />
metafore pritajila se priča o doušnicima i filmskoj stvarnosti koja u znatnoj mjeri<br />
odražava svakodnevicu i obrnuto.<br />
VINO I GRICKALICE. Westermanovu sam knjigu dobio prije nego što je službeno<br />
izašla sredinom 2007. Neko vrijeme mi je smetala na polici pa sam je preselio izvan<br />
Zagreba. Premda sam odustao od njezina sadržaja ipak sam otišao uživo poslušati<br />
autora. Vjerojatno je presudila projekcija nepoznatog filma. Od samog je početka<br />
bilo jasno kako će igrana struktura koja se temeljila na estetici nijemih komada rastjerati<br />
veći dio publike. U prvih dvadeset minuta osulo se društvo, no oni bezobzirniji<br />
se nisu dali. Sve dok nisu, uz glasne komentare, pojeli grickalice i popili ponuđeno<br />
vino. Tek tada su sebi i rijetkim filmofilima u publici morali priznati da ih<br />
digitalizirana kopija sovjetskog filma doista ne zanima. Među njima je prednjačio<br />
Predrag Matvejević. Čini se da sam i ja bio bezobziran prema sadržaju knjige Inženjeri<br />
duše kada sam je maknuo s police. Odlučio sam to ispraviti.<br />
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 319
Change language