humanistika - Sarajevske Sveske

kako se u toj sobi ništa posebno nije zbivalo. Čudak bi sjedio preko puta nje, nudio
pivo i strijeljao očima njezino razgolićeno tijelo. Na izlasku joj je rekao da ima
loše bubrege, a 26 godina kasnije žena je završila na operacijskom stolu gdje joj je
odstranjen bubreg. Prema tome, ruski mužik sa silnim energetskim potencijalom
u sebi u hotelskim je sobama vježbao i potvrđivao vještinu rendgenskog pogleda.
Svjedokinja je dodala kako se plašila prodornog pogleda te bi svaki put odahnula
kada bi za odlazak u hotel odabrao neku od njezinih kolegica. O rendgenskom sam
pogledu opširnije pisao u svojoj knjizi koincidencija (Figura 17 – Nebo može pričekati,
Durieux, Zagreb, 2007)
DVA NJUŠKALA. Za susjednim je stolom sjedio mladić obrijane glave i sumanuta
pogleda. Dok je slušao moju priču neprestano je trzao glavom, čak nije skrivao znatiželju
nego je besramno slušao što se zbiva za našim stolom. Međutim, ja nisam
mogao preći preko činjenice da nas netko promatra sa strane i pomno upija tuđi
sadržaj. Ubrzo je izašao, no tim činom nije poljuljao moju sumnju u doušnika ili prikrivenog
žbira. Ni Jerko ni Neđo nisu dijelili moju nelagodu, štoviše prihvaćali su
je s dozom simpatije prema nekome tko projicira sadržaje koji su, po njima, u znatnoj
mjeri upitni. Zatim se s lijeve strane pojavio tip koji je više slušao što pričamo
nego što se koncentrirao na listanje dnevnih novina. Stvarno bih pretjerao da sam
inzistirao i na tom slučaju. U međuvremenu se kafić ispraznio pa smo se i mi digli
od stola. Na putu prema automobilu prošli smo pokraj mladića sumanuta pogleda.
Pojavio se niotkuda, s ruksakom u ruci i jaknom na sebi – u lokalu je inače sjedio
bez ičega, samo u košulji te izlizanim trapericama. Kako je automobil grabio prema
jugu tako su polagano blijedile slike njuškala iz kolodvorskog kafića.
DAN 6.
KAZALIŠNA MIMIKA. Otišao sam na zagrebačku premijeru Gogoljeva Revizora
te napustio predstavu nakon pauze. Ne zato što nije bila dobra, nego zbog dužine
trajanja i neudobnih sjedišta. Ne pamtim kada sam izdržao puna tri sata na nekoj
predstavi. S obzirom na redateljsku koncepciju komad je bio naporan za nositelje
glavnih uloga. Vili Matula kao gubernijski šef nije mogao sakriti znoj na licu, no
uloga mu je sjela i prvi je dio odigrao suvereno. Pogotovo scene u kojima je mimika
tijela i lica zahtijevala dobru koordinaciju, fizičku umješnost i kondiciju. Sve do
trenutka kada je redatelj protagonistima koji su svi odreda nosili suvremene uniforme
– crno odijelo, uske crne kravate i bijele košulje – zamijenio iste za povijesne
kostime. U tom je trenutku pala tenzija, kostimi su prekrili grimase i nikakav
napor na tijelima i licima glumaca nije mogao izaći iz povijesnog kaveza. Kao da je
lakrdijaška odjeća izbrisala granice između glumaca i kulisa. Treba, dakako, uvažiti
činjenicu da sam otišao prije kraja predstave. No, prije nego sam napustio glavnu
dvoranu Zagrebačkog kazališta mladih zapamtio sam ukočeno tijelo Vilija Matule,
dakako i ostalih protagonista, a pogotovo njegove žene u predstavi (igrala ju je Nina
Violić), glumice koja je drastično pala nakon navlačenja teškog kostima. Njezina
prepotencija tijekom prvog dijela predstave nestala je kao nožem odsječena nakon
što je utonula u tešku opravu.
SARAJEVSKE SVESKE Nº 32/33 | 315